Ne znam ti ime, ali znam da si tamo i da čitaš. Znam i da nisi jedna.
Ne znam kako se zoveš ni kako izgledaš. Ne znam voliš li čokoladu, vodiš li dnevnik, imaš li psa ili kanarinca, čitaš li rado ljubavne romane, voliš li fotografiju. Ne znam što si sve u životu prošla ni što te sve čeka. Ne znam kako si se osjećala proteklih godinu dana. U moru svih koji_e će vikati da znaju, kleti se da si sigurno ovakva ili onakva, komentirati te kao da nisi ljudsko biće nego književni lik kojeg pod nastavom interpretiraju za ocjenu – ja priznajem da o tebi ne znam ništa. U vrevi osuda, zgražanja, zazivanja pravde i odmazde – većinom razumljivih i opravdanih – ja ti pišem pismo kako bi znala da u svoj toj galami nismo zaboravile na tebe.
Draga… Ne znam ti ni ime, ali ti vjerujem. Vjerujem da nisi kriva. Vjerujem da nisi odgovorna. Vjerujem da si djevojka – i pametna i blesava i ćudljiva i nježna i hrabra – kao sve druge, te da nijedna druga nije upravo tako i pametna i blesava i ćudljiva i nježna i hrabra kao ti.
Ja ti vjerujem. Vjerujem ti da nisi izazvala to što ti je učinjeno, da to nisi “tražila”; da nisi trebala biti “bolja”. Vjerujem ti, i želim da vjeruješ i ti meni: nisi kriva. Nisi trebala jedno, mogla drugo, smjela ili ne smjela treće.
Žao mi je što si silovana. Žao mi je što si toliko puta izdana i povrijeđena. Žao mi je što uopće postoji mogućnost da se negdje u tvoj um uvukao crv sumnje, pa i najmanje, da si kriva ili odgovorna. Društvo u kojem živimo odgaja djevojke da misle da su odgovorne za tuđe reakcije na njihova tijela. To nije istina. Nitko ne zaslužuje nasilje. Nitko nije odgovoran za postupke druge osobe. Tko god te i kako povrijedio, to je bila njegova odluka, njegova odgovornost.
Duboko je nepravedno to što ti se dogodilo, i iako bi najlakše, najlogičnije i najpravednije bilo da se dobrim ljudima događaju dobre, a lošima loše stvari, to, nažalost, nije tako. I kada se nešto tragično nepravedno dogodi, kada nas drugi povrijede na način koji nam je bio nezamisliv, normalno je tražiti uzroke, povode i razloge – makar i u svom ponašanju. Ipak, uzrok nije u tebi, nego u onima koji su donijeli odluku biti nasilni.
Neću te pitati što si nosila. Neću te pitati što si rekla, kako si se ponašala, jesi li se i koliko odupirala. Nisi kriva, nisi odgovorna. Neću te pitati zašto si šutjela. Da si mogla, progovorila bi. Vjerujem ti da te bilo strah. Vjerujem ti da nisi znala kako. Vjerujem da nisi mislila da možeš, smiješ.
Vjerujem ti da si zbunjena, bijesna, razočarana, hrabra, tužna, prazna, prestrašena, odlučna, umorna… Važno mi je da me čuješ: svaka od emocija koje osjećaš posve je u redu. Većina ih, vjerujem, nije ugodna, ali osjećati svaku od njih, čak i u kaotičnoj, zaglušujućoj mješavini, posve je normalno. Normalno je, također, da svi ti osjećaji traju duže nego što je ugodno. Duže nego što možda i sama misliš da je normalno. Uzmi si vremena i budi nježna prema sebi. Dug je put pred tobom; nadam se da je to put iscjenjelja i oporavka, put nove izgradnje povjerenja u sebe, svoju okolinu, sustav u kojem živiš. Zaslužuješ moći se osjećati kako god se osjećaš i zaslužuješ svo vrijeme i resurse potrebne da se s tim osjećajima suočiš i nosiš.
Žao mi je što dijeliš iskustvo tolikog broja žena. Žao mi je što si kroz svoje iskustvo prolazila tako prokleto, jezivo sama. Žao mi je što živimo u društvu u kojem nasilje nad ženskim tijelom postoji. Nije pošteno što ženu ili djevojku, nakon proživljenog nasilja, društvo poziva na odgovornost. Nije fer što svaki samoprozvani stručnjak ima pravo iznova te maltretirati svojim riječima, sakriven iza tipkovnice i internetske veze. No iako živimo u društvu u kojem je takvo ponašanje često, to nije, niti smije biti, opravdanje za nasilje. Pojedinci koji su ti naudili odgovorni su za svoje postupke i tu odgovornost moraju snositi. Ali u ovom se pismu ne radi o njima. Radi se o pokušaju da do tebe dođe poruka: nisi sama.
Draga djevojčice, nisi sama. Želim da znaš da postoje osobe koje ti mogu pomoći, ako to trebaš i želiš. Želim da znaš da imaš vremena. Imaš sebe. Silovanjem ti to nisu oduzeli. Želim da znaš da ima nas koje ti vjerujemo. Ne mogu ti reći da znam kako ti je; to bi prvenstveno bilo netočno, a zatim i omalovažavajuće za tvoje jedinstveno iskustvo. Ne mogu ti obećati da će sve biti u redu jer ne znam hoće li, ali mogu ti obećati da ćemo se sve nastaviti boriti – kako znamo i koliko možemo – i da smo na tvojoj strani.
Tvoja nepoznata prijateljica
*Ako ste – ili netko blizak vama – doživjele_i seksualno nasilje, u Hrvatskoj se možete obratiti na sljedeće kontakte:
Platforma za reproduktivna prava, Inicijativa #spasi me, Ženska soba – Centar za seksualna prava i Zaklada SOLIDARNA, Fond #SPASIME poslali su otvoreno pismo povodom sramotnog puštanja na slobodu grupe osumnjičenika za opetovano seksualno zlostavljanje djevojčice iz okolice Zadra.
Zgrožene sramotnom odlukom Ivana Markovića, suca istrage Županijskog suda u Zadru o puštanju na slobodu petoro osumnjičenika za opetovano silovanje, seksualno iskorištavanje, ucjenjivanje te fizičko i psihičko maltretiranje petnaestogodišnje djevojčice koje je trajalo punih godinu dana, zahtijevamo hitno djelovanje nadležnih institucija u svrhu zaštite žrtve i kažnjavanja počinitelja. U protivnom, hrvatsko pravosuđe i sve druge nadležne institucije pretvaraju se u suučesnike grupnog silovanja, prijetnje, premlaćivanja i ucjene:
Tražimo od Ministra pravosuđa Dražena Bošnjakovića da odmah pokrene stegovni postupak protiv suca Markovića pred Državnim sudbenim vijećem zbog neprofesionalnog, nemarnog postupanja koje dovodi u opasnost sigurnost i dostojanstvo žrtve.
Tražimo od Državnog odvjetništva Republike Hrvatske (DORH) da hitno premjesti ovaj sudski postupak sa zadarskog županijskog suda na drugi županijski sud u Hrvatskoj, kako bi se spriječili eventualni utjecaj interesnih skupina na sudski postupak, i to na štetu žrtve.
Tražimo od nadležnih službi – policije, centra za socijalnu skrb i suda da odmah poduzmu apsolutno SVE u svrhu pravodobne zaštite žrtve, što uključuje i zaštitu njezina dostojanstva i privatnosti u odnosu na lokalnu okolinu i medije, kao i pravodobno pružanje psihosocijalne podrške te provedbu istražnih postupaka na način koji je neće dodatno traumatizirati i viktimizirati.
Tražimo hitno usvajanje izmjena Kaznenog zakona kojima se ukida kazneno djelo spolnog odnosa bez pristanka te uvode strože kazne za silovanje, u skladu s aktualnim zakonskim prijedlogom Ministarstva pravosuđa.
Pozivamo sve građanke i građane da se glasno i javno pobune protiv sramotnog postupanja zadarskog suca, a time i cijelog sudskog sustava. Puštanjem osumnjičenika ta ove teške zločine na slobodu, pravosuđe ugrožava sigurnost, život i dostojanstvo žrtve, i to djevojčice. Nekažnjavanje zločina je zločin!
Izražavamo punu podršku djevojčici koju je sudstvo ovim sramotnim postupkom suca ostavilo na cjedilu. Pozivamo Centar za socijalnu skrb u Zadru da uputi obitelj maloljetne žrtve da se jave Fondu #SPASIME pri Zakladi SOLIDARNA za bilo koji oblik hitne financijske ili stručne pomoći koju sustav u ovom trenutku nije u stanju pružiti žrtvi te organizacijiŽenska soba -Centar za seksualna prava za stručnu i specijaliziranu podršku preživjeloj i njoj bliskim osobama.
Godinu dana sedam je mladića iz okolice Zadra više puta silovalo maloljetnu djevojku. Kad je taj pakao počeo djevojka je imala svega 15 godina. Mladići su jedva punoljetni, a neki i maloljetni. Djevojka je silovana najmanje šest puta, uglavnom grupno. Silovanja su snimana i slikana mobitelom. Te su snimke i slike postojale na uređajima barem sedam osoba. Godinu dana njima su ucjenjivali djevojku prijeteći joj da će snimke i fotografije prikazati javno – njenoj obitelji, prijateljima, poznanicima. Kako bi dodatno osigurali njenu šutnju, uz silovanje, upotrijebili su i šake. Bivši dečko ju je pretukao.
Godinu dana nitko nije primijetio da se nešto događa s djevojkom. Nitko nije prijavio silovanja. Godinu dana postojale su pornografske snimke i fotografije maloljetnice. Mladići su se zabavljali. Godinu dana djevojka je živjela u paklu.
Nakon godinu dana policija je prijavila sedmoricu mladića (dvojicu 19-godišnjaka, tri 18-godišnjaka i dvojicu 17-godišnjaka). Ispitano je tek njih pet. Nakon godinu dana i nekoliko dokaznih materijala oni su pušteni da se brane sa slobode.
Da se izrazim u floskulama: ‘prema neslužbenim informacijama, sudac istrage Ivan Marković nije našao razloge zašto bi ih zadržao u istražnom zatvoru’. Ipak, odredio je zabranu prilaska djevojci i zabranu komunikacije. Za to mu, bit će, trebamo zapljeskati.
Navodno su roditelji i obitelj mladića komentirali da je djevojka svojim ponašanjem mladiće provocirala. Navodno se radi o mladićima koji su poznati po delinkventnom ponašanju. Navodno su iz ‘dobrih obitelji’ i navodno imaju ‘dobre odvjetnike’. Sve su to navodi lokalnih portala i društvenih mreža.
Na kraju svega, uopće nije bitno jesu li ti navodi točni.
Čitajući članke o ovim silovanjima (ovo nije jedan slučaj, već se radi o množini) zaprepašteni/e smo, ljuti/e smo, ne možemo vjerovati. Zašto smo šokirani/e? Ovo su samo posljedice; načina ophođenja prema djevojkama i ženama u našem društvu, odgoja mladića, pravosudnog sustava u kojem se možeš izvući ‘gotovo sa svime’. I naposljetku – posljedica nedostatka odgovornosti za vlastita djela. Od ostavljanja komentara na društvenim mrežama, preko izravnog vrijeđanja pa sve do fizičkog zlostavljanja/pokušaja ubojstva/ubojstva – preuzimanje odgovornosti za vlastita djela ne postoji na listi vrijednosti našeg društva.
Sve dok će komentari na ovakve strahote optuživati djevojke i žene da hodaju u prekratkim suknjama, dok će se opravdavati činovi mladića, neovisno o tome ‘jesu li premladi da shvate posljedice svojih djela’ – uopće nije bitno iz kakvih oni obitelji dolaze, imaju li odvjetnike i jesu li znali što rade.
I nakon svega još uvijek se optužbe žena spram muškaraca, posebice za silovanja, pišu pod ‘navodno je silovana’. Još uvijek moralne vertikale traže nešto sumnjivo u pričama silovanih žena, traže način kako su one to isprovocirale, opravdavaju mladiće u maniri ‘dečki su dečki’.
Što nakon toga preostaje žrtvi? Da iznova i iznova dokazuje istinitost svoje priče. I da svaki dan biva izložena stigmi društva čim napusti prag svog doma. A ponekad i u samom domu.
Zato ne bi trebali/e biti iznenađeni/e, šokirani/e ili zaprepašteni/e. Trebamo se suočiti s neuspjehom. Čitavog društva i preuzeti odgovornost za mase ubijenih, silovanih i/ili zlostavljanih žena u čiju zaštitu nismo ustali/e.
Tek kad shvatimo da se ovi slučajevi mogu prevenirati, možda ostvarimo neki napredak. Možda i naučimo dječake i muškarce da silovanje nije zabava i da postoje drugi načini ‘dokazivanja’. Možda ih naučimo da svako djelo ima posljedice i da za njih treba preuzeti odgovornost. Možda ih naučimo i da žene nisu ‘stvari i drugotna bića’ koja su tu da ispunjavaju njihove želje i potrebe. Tko zna, možda naučimo i djevojke da one nisu ‘stvari i drugotna bića’ te da njihovo poslanje ‘na ovom svijetu’ nije poniznost. Možda ih naučimo da mogu odgovoriti, da se mogu braniti, da imaju dovoljno jak glas.
Kad bi to naučili mnogo bi osoba izgubilo moć. Moralne vertikale ne bi više komentirale članke na društvenim mrežama. Svećenici ne bi bili oni koji odlučuju o moralu i prihvatljivom ponašanju žena. Političari ne bi odlučivali o sudbinama žena i njihovim tijelima. Suci ne bi donosili odluke o puštanju višestrukih silovatelja. Mladići ne bi ‘dokazivali muškost’ nasiljem.
No, mi nemamo preventivne programe (ili ih barem nemamo dovoljno), ne kažnjavamo počinitelje, ne preuzimamo odgovornost i zbilja rijetko prosvjedujemo. Duboko želimo promjene dok tipkamo komentare i pod uvjetom da nas te promjene previše ne inkomodiraju.
Zato nemojmo biti šokirani/e. Ovaj slučaj posljedica je vrijednosti koje smo si kao društvo postavili. I onih koje si nismo postavili. A za to smo odgovorni i VI, i Mi, i TI, i JA.
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Transkript intervjua zbog duljine nije prikazan u cijelosti. Cjelokupni video intervju možete pogledati na dnu članka.
Kontroverzna odluka SAD-a o prekidu podrške Sirijskim demokratskim snagama (SDF) nenadano donesena prošle nedjelje, u proteklih je nekoliko dana u potpunosti otvorila vrata turskoj invaziji na području Sjeverne Sirije/Rojave.
Ovo indirektno zeleno svjetlo napadu na područje Rojave moguće je proglasiti većinski zaslužnim za pokretanje vojne operacije“Izvor mira” od strane turske vojske 9. listopada. Iako turske vlasti ovaj potez koji je vrlo lako okarakterizirati kao invaziju na sjeverno-sirijski teritorij, nazivaju nastojanjima za očuvanjem sigurnosti na tursko-sirijskoj granici, obranom od terorizma, zaštitom teritorijalnog integriteta Sirije, pa čak i zaštitom izbjeglica i omogućavanjem istima preseljenje na područja bez terorizma, trenutna situacija na terenu čini se kontradiktorna navedenom uz civilne žrtve stradale u oružanim napadima, kao i novonastali val ratnih izbjeglica čiji se broj trenutno procjenjuje na oko 100 000 te je i dalje u porastu.
O situaciji na terenu tijekom četvrtog dana turske invazije Libela je razgovarala s Dani Ellis, inžinjerkom i internacionalnom volonterkom trenutno baziranom u Rojavi povodom radova na civilnoj pripremi u sklopu kampanje RiseUp4Rojava koja trenutno aktivno radi na uspostavljanju internacionalne mreže podrške revoluciji u Rojavi pri otporu fašizmu i okupaciji od strane Turske, ali i već spomenutoj civilnoj pripremi koja uključuje pripremu sela i gradova diljem Rojave na artiljerijske i bombaške napade koji se očekuju.
Kako navodi Ellis, navedene pripreme uključuju “osiguravanje dovoljne količine hrane, vode i goriva civilnom stanovništvu, postavljanje barikada, zaštitu staklenih površina kako bi se smanjila šteta uzrokovana bombaškim napadima i tome slično. Naravno, tu su i oružane snage koje se nalaze na frontu kao prva linija obrane revolucije.”
Ellis također potvrđuje krajnju neizvjesnost na terenu, kao i širenje ratno-razaračke atmosfere kako dani odmiču.
“Kako bi bolje razumjeli kontekst, bitno je spomenuti da je područje na kojem je započela invazija granica između Rojave i Bakura (turskog Kurdistana) dugačka oko 900 kilometara. Iako turska napada čitavo područje uz granicu, dva područja zasad su najpogođenija, a to su Gire Spi i Serekaniye. Ondje se odvijaju žestoki zračni napadi, artiljerija, bombardiranje, oklopna vozila kruže područjem, a zabilježena je i značajna prisutnost proxy snaga na strani Turske poput bivših ISIS-ovaca te članova Al-Qaide i Al-Nusre koji se sada bore pod zastavom onoga što mislim da zovu Nacionalnom armijom. Vidjeli smo i videe tih osoba koje izgovaraju ISIS-ove parole poput ‘smrt nevjernicima’ dok nose turske uniforme’.”
Zbog vojne prisutnosti Turske kao i navedenih turskih snaga život na najzahvaćenijim područjima trenutno je izuzetno težak. “Gotovo svi civili već su ili napustili Serekaniye ili ga pokušavaju napustiti, a mnogi koji pokušaju napustiti grad stradavaju od zračnih napada. Pod napadom su sva vozila, pa čak i ona hitne pomoći. U Gire Spiju još ima civila, ali evakuacija je u tijeku. Izgleda da se Turska nastoji riješiti civila kako bi nesmetano mogla prijeći granicu.” navodi Ellis.
Sadašnje stanje na navedenim područjima nešto je što je još od turske invazije Afrina bilo sasvim moguće očekivati ukoliko uistinu dođe do prestanka podrške SAD-a. Mogućnost predviđanja daljnjeg tijeka situacije nedavnu odluku SAD-a čini još neobičnijom budući da ona predstavlja svojevrsno svjesno zabadanje noža u leđa upravo onima koji su tijekom proteklih godina najviše doprinijeli borbi protiv ISIS-a, koja je kroz čitavo trajanje borbe prikazivana kao zajednički cilj SAD-a i SDF-a.
“Čini se da su pravila geopolitike ovdje bačena kroz prozor. Trump je nepredvidljiv. Gotovo kao da zauzima stranu onih s kojima se zadnjima čuo telefonom. Povodljiv je, a Erdogan ga je uspio izuzetno dobro manipulirati. Naravno, postoje Amerikanci koji istinski vjeruju u SDF, ali ne smijemo ni zaboraviti da je Rojava antikapitalističko društvo, a Amerika takvom društvu nikada do sad nije dopustila da postoji. Iako je savez s SAD-om imao svojih dobrih strana, morat ćemo biti svoja vlastita obrana i cilj nam mora biti da jednog dana sve strane vojske napuste Siriju.”
Iako, kako smatra Ellis, trenutno nije moguće predvidjeti ikakav ishod situacije, niti je moguće zaključiti hoće li se nedavni događaji poput opsade Kobanea 2014. ponoviti, ono što trenutno ulijeva nadu u bolje sutra jest vjera stanovništva Rojave u uspješno odupiranje invaziji i pobjedu. Naravno, iako vjera u pobjedu postoji, jasno je da će ona imati izuzetno visoku cijenu, da Rojava dugo vremena više neće biti ista te da ostaje otvorena mogućnost ponavljanja događaja poput onih iz Vijetnama ili pak Faluje.
“Ne mogu u detalje govoriti o vojnim pripremama koje sam vidjela, ali te pripreme počele su prije više od godinu dana, već i prije nego što je ISIS pobijeđen. Znali su da Turska neće stati i da će nakon Afrina uslijediti ostatak Rojave. U iščekivanju početka rata, ogromne fortifikacije postavljene su uz granicu. Istinski ogromne. To je izuzetan građevinski pothvat. I među civilnim stanovništvom postoji zavidna razina organizacije. Tu je HPG i HPJ (civilna teritorijalna obrana). To su majke i očevi, bake i djedovi koji su uzeli oružje i žele otići na front kako bi zaštitili svoju djecu. Oni/e također pale automobilske gume na ulicama kako bi dimom omeli avione, postavljaju plahte na ulicu kako bi zaklonili pogled snajperistima. Gledati te jedinice na djelu jedan je od najinspirativnijih dijelova ove revolucije.”
U trenutnom oružanom sukobu, Ellis kao “apsolutno centralnu” ističe ulogu žena.
“Žene su od početka revolucije imale centralnu ulogu u organizaciji. Kongra Star proteklih je godina bio pokretačka sila u civilnom području, dok je u oružanom to naravno bio YPJ. Žene iz tih organizacija čak posjećuju obitelji, razgovaraju s njezinim muškim članovima, očevima, ujacima, kako bi educirale o tome da žene ne smiju biti ograničene samo na ulogu kućanica te pripomogle razbijanju patrijarhalne strukture obitelji. To je bilo i ostalo esencijalno. Neke od žena koje su sada u YPJ-u prije samo godinu dana bile su ‘strojevi za rađanje’ pod ISIS-om.
Žene i sada moraju biti u središtu donošenja odluka kako bi osigurale plodno tlo na kojem slobodno društvo može rasti. Jineologija uči da društvo neće biti slobodno dok sve žene ne budu slobodne.”
Centralna uloga žena u kontekstu otpora turskoj invaziji izuzetno je važna i stoga što žene u oružanim sukobima gotovo bez iznimke mahom postaju žrtvama specifičnih ratnih zločina poput ratnih silovanja i seksualnog ropstva, što je najevidentnije postalo za vrijeme ISIS-ovog napada na Sinjar, ali i za vrijeme prošlogodišnje okupacije Afrina od strane turskih oružanih snaga.
Kako nastavlja Ellis: “SDF za sada pruža žestoki otpor, ali uopće ne sumnjamo da će se povijest ponoviti. Militanti koji se sada bore za Tursku isti su ljudi koji su se do nedavno, na istim područjima, borili za ISIS. U znak sjećanja na stradavanja žena, u Serekaniyeu na ulici i dalje stoje kavezi u kojima su džihadisti ostavljali ubijene. Isti oni koji su to činili sada su se vratili u Serekaniye zahvaljujući Turskoj. Ne sumnjamo u ponovo ponavljanje masovnih smaknuća, silovanja kao oružja rata, porobljavanja žena, prisilnih brakova. Sve to će se ponoviti. Ono što je istinski odvratno jest da imamo dokaze. Open source intelligence skupine kao što je Rojava Information Center dokazale su vezu između ISIS-a i Turske. Imamo dokaze koji su potrebni, ali međunarodna zajednica ne čini ništa. Sigurnosno vijeće UN-a niti EU nisu se izjasnili. Orban je uložio veto. Ovdje se događaju i dogodit će se navedeni ratni zločini, ali ponovno je istinita stara kurdska poslovica: ‘Nemamo prijatelja, osim planina.’ “
Iako trenutna vojna operacija nosi naziv “Izvor mira”, s obzirom na zabilježena stradavanja u tek nekoliko dana od njezina početka, kao i na tisuće novonastalih izbjeglica, Ellis konstatira da se istinski cilj operacije lako može “okarakterizirati kao etničko čišćenje” te “pokušaj zauzimanja područja na kojima se nalaze velike količine plodne zemlje kao i naftna polja”.
U pokušaju sprječavanja ponovljenog etničkog čišćenja na teritoriju Rojave, Ellis ističe i značaj međunarodne podrške među pripadnicima/ama antikapitalističkih i feminističkih organizacija u Europi i svijetu.
“Širite informacije. Ljudi trebaju biti ljuti. Govorite o tome što se događa. To je i ono što trenutno radi RiseUp4Rojava. Nakon toga, potrebno je organizirati proteste i direktne akcije. Možete pomoći i donacijama kurdskom Crvenom polumjesecu. Oni su najbolja humanitarna organizacija u regiji. Budite kreativni. Iskoristite vještine koje imate. Prevodite, snimajte videe. Ljudi su iznenađeni kad to kažem, ali na kraju krajeva, možete i doći. Granice su trenutno zatvorene, ali ovdašnje vlasti rade na organizaciji dolazaka stranih volontera u bliskoj budućnosti. Otpor će biti dug pa trebamo svu pomoć i solidarnost koju možemo dobiti.”
“Turska se može činiti kao nezaustavljiva sila, ali ljudi ovdje uvjereni su da postoji šansa i da mogu pobijediti, pa tko sam ja da kažem da nije tako.” uz smijeh govori Ellis.
Ovu revoluciju Ellis smatra konkretnim dokazom da antikapitalističko društvo utemeljeno na ideji ženskog oslobođenja može postojati i funkcionirati u praksi te poručuje: “Ako se smatrate antikapitalistima/kinjama, ako se smatrate feministima/kinjama, sada na neki način morate pomoći Rojavi. Ne činiti ništa nije opcija.”
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Roko sa svoje dvije mame ide na izlet u muzej, dok Ana sa svojih dva tate posjećuje park prirode. Na izletu oni maštaju o svojoj budućnosti, a nakon toga druže se sa svojim bakama i djedovima kojima prepričavaju svoje doživljaje. Kroz slikovnicu oni uče o pravilima ponašanja u mjestima na koja idemo na izlet i što mogu očekivati u muzeju ili parku prirode.
{slika}
Sve se to događa u novoj slikovnici koju je udruga Dugine obitelji 10. listopada 2019. predstavila u knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu povodom Međunarodnog dana izlaska iz ormara i time najavila prvi korak u stvaranju serijala slikovnica “Moja dugina obitelj”, čime želi proširiti izbor literature o LGBTI roditeljima s djecom, znanim kao i duginim obiteljima za najmlađe.
“Nastavak slikovnice prvenstveno je namijenjen duginim obiteljima u Hrvatskoj, kako bi olakšali socijalnu integraciju naše djece i promicali toleranciju i poštivanje različitosti, no nema tu velikih razlika u odnosu na klasične slikovnice. Jedina razlika kod naše slikovnice je ta što su roditelji dva tata ili dvije mame – iako je uvijek u fokusu priče dijete kao glavni lik” izjavio je koordinator udruge i autor slikovnice Daniel Martinović tijekom predstavljanja.
O važnosti slikovnica koje prikazuju različitosti u društvu i znanstvenim spoznajama o duginim obiteljima na predstavljanju slikovnice govorila je psihologinja dr. sc. Marina Štambuk.
“Djeca formiraju slike i ideje o svijetu na osnovi onoga što vide i doživljavaju u svojoj okolini te od rane dobi kategoriziraju sebe i druge u skupine s nekim obilježjima što im pomaže u snalaženju u svijetu oko sebe. Koliko god nam im to pomoglo, to može biti i temelj za stvaranje stereotipa što može biti štetno ako se pretjerano generalizira; primjerice porukama da su lutke za djevojčice, a autići za dječake; da su neka zanimanja ženska, a neka muška, da dječacima nije primjereno plakati, i sl.” pojasnila je Štambuk.
“Upravo radi toga nam je važno kako su priče ispričane i kakvi su likovi u pričama. Ove slikovnice posebno su vrijedne djeci koja odrastaju u duginim obiteljima, a koja među prijateljima u školama i vrtićima vide obitelji drugačije od svoje – jer ih uči da nisu sami i da ima i drugih koji tako žive. Ujedno naglašava sličnosti u odnosu na uobičajeni tip obitelji te time olakšava bivanje manjinom u društvu. Dok god budemo djecu izlagali samo ograničenim stereotipnim sadržajima ona će se formirati u odrasle ljude koji te sadržaje potvrđuju. Ovaj serijal slikovnica nam donosi toliko potrebnu raznovrsnost sadržaja u smjeru upoznavanja i prihvaćanja različitosti koje na kraju nisu baš tako velike kakvim se obično prikazuju.”
Interes za prošlogodišnjom slikovnicom naslova “Moja dugina obitelj” premašio je sva očekivanja, u čemu je prva slikovnica došla do više od tisuću osoba u preko 25 zemalja. Iz Duginih obitelji poručuju kako i novu slikovnicu žele besplatno omogućiti svima koji ju budu željeli.
“Jako nam je drago da su slikovnicu prošle godine tražili i heteroseksualni roditelji, gradske i školske knjižnice, nastavnici i profesori. Tijekom listopada pokrenut ćemo crowdfunding kampanju koju ćemo oglasiti na našim web stranicama i društvenim mrežama, čiji je cilj omogućiti nam da tiskamo slikovnicu u izdanju sa tvrdim koricama i objavimo bojanku koja će pratiti priču iz slikovnice. Svi koji su zainteresirani za slikovnicu mogu se već sada predbilježiti za nju putem naše web stranice. U planu imamo i još neke popratne sadržaje uz novu slikovnicu, planiramo održati predstavljanja i događanja vezano za nju i izvan Zagreba i jako nas veseli podrška i potpora unatrag ove dvije godine od kada smo započeli priču o Ani i Roku” zaključio je Martinović.
Platforma za reproduktivna prava jučer je održala akciju u Zadru povodom predstavljanja knjige dr.sc. Matulića, “Pobačaj-drama savjesti” u svečanoj dvorani na Sveučilištu.
“Oštro osuđujemo klerikalizaciju javnih obrazovnih ustanova i zlouporabu sveučilišne prostorije za kršenje ženskih prava. Nakon upućene prosvjedne note i peticije građanki i građana, rektorica Vican iskorištava poziciju nadmoći i dalje navodno ne vidi problem u tome da se na Sveučilištu raspravlja o ženskom pravu iz dogmatske, neznanstvene pozicije.
Rektorica smatra da je predstavljanje knjige na sveučilištu legitiman izraz pluralizma mišljenja. Temeljna ljudska prava ne mogu biti tema rasprava suprotstavljenih mišljenja, to su temeljne vrijednosti na kojima sekularna demokratska društva počivaju i ne mogu se dovoditi pod upitnik, a pogotovo ne na visokoobrazovnim ustanovama.
Ovim je Sveučilište otvoreno podržalo političku kampanju fundamentalističkih vjerskih pokreta koji promoviraju retrogradne stavove i žele dokinuti civilizacijske dosege na području ženskih prava. Ovo je direktna diskriminacija žena i nametanje crkvenih dogmi svim građankama i građanima u sekularnoj državi, a Sveučilište je jasno pokazalo da ih ne zanimaju statut i kodeks Sveučilišta, Međunarodna konvencija o ukidanju svih oblika diskriminacije prema ženama, ali ni Ustav RH”, poručile su aktivistkinje Platforme.
