Branimir Glavaš nastavlja pokazivati srednji prst civilnom društvu

Branimiru Glavašu nije bilo dovoljno doslovce pokazati srednji prst ne jednom, već dvaput, pred okupljenim prosvjednicima i prosvjednicama ispred Sabora danas. Aktivisti i aktivistkinje pred Saborom prosvjedovale su protiv imenovanja Zlatka Hasanbegovića ministrom kulture, pročitajte o tome ovdje.

Branimir Glavaš opet je to ponovio za kamere Nove TV.

Treći put u istom danu, ovaj nepravomoćno osuđeni ratni zločinac pokazao je srednji prst samim time što sjedi u Hrvatskom saboru.

Četvrtog puta istoga dana srednji prst civilnom društvu i građanima i građankama Republike Hrvatske koji poštuju ljudska prava i bez da ih izokreću i prevrću, bez da se njima koriste da bi našli uporište za svoju mržnju i svoje htjenje da ljudima oko sebe zagorčavaju život.

“Skupina hukača koja je danas pod navodnicima protestirala protiv Zlatka Hasanbegovića nije bila vođena tim motivima koje pokušava prezentirati u javnosti iz razloga što je gospodin Hasanbegović rekao neku rečenicu koja možda nije bila primjerena prije petnaest godina”, rekao je Glavaš.

Ništa  osobno, on to, načelno, kaže

“Više od milijarde kuna se više od 20 godina, nekad više, nekad manje, izvlači iz državnog proračuna. Iza takozvanih nevladinih urduga kriju se osobni interesi kojekakvih čelnika teršelički, sarnavki i pusića”.

“Osjetili su na koga se odnose rezovi – bučali su ispred Sabora zbog toga sto se bolni rezovi odnose na njih, zbog toga su bučali”, rekao je.

Potom se, naravno, moralo spomenuti i medije, kako drugačije u potpunosti ispuniti ulogu koje je došao igrati Branimir Glavaš.

“Digli su se na zadnje noge od HND-a do nekakvih udruga i sekcija do nekh drugih ljudi, izanalizirajte njihov rad u proteklih nekoliko godina i onda će nam sve biti jasno”, pridodao je.

Na govor Branimira Glavaša odmah je reagirala Karolina Leaković koja je Željka Reinera, predsjednika Sabora, upitala zbog čega nijednom nije pokušao prekinuti ono što je nazvala Glavaševim govorom mržnje.

Reakcija Vesne Teršelič

Riječi Branimira Glavaša za Libelu komentirala je i Vesna Teršelič iz Documente.

Najprije, žao mi je što je uopće bilo moguće izabrati prvostupanjski osuđenog za ratnog zločinca nad civilima u Osijeku u Sabor. Žalim, također, što izražavanje mišljenja o ministrima kakav je predloženi ministar  kulture pred Saborom komentira na takav način jer mi naprosto želimo imati pristojnu i učinkovitu Vladu koja će se zalagati za ljuska prava svih nas”., rekla nam je Teršelič.

Objasnila nam i zašto smatra da za Zlatka Hasanbegovića ne bi smjelo biti mjesta u Vladi RH.

“Mislim da  Zlatko Hasbengović ne može na važnoj funkciji kao ključna i odgovorna osoba za kulturu i to raditi na primjeren način jer on nit’ ima to iskustvo nit’podržava vrijednosti upisane u hrvatski ustav kao što je antifašizam. Mislim da ne razumije da je zaštita ljudskih prava temelj međuljudskih odnosa u Hrvatskoj, Europi i svijetu”., zaključila je.

Uskoro više…

Josipi Rimac mediji su krivi za mali broj žena u Vladi, a ne HDZ

“Moglo je biti i više žena u Vladi. Vjerujem da je današnja Vlada najbolji izbor i nećemo gledati u omjerima koliko je žena. Voljela bih da ih je više, ali možda bi se trebalo zapitati i o ulozi medija koji su trebali bit senzibiliziraniji prema ženama”, izjavila je Josipa Rimac novinarima/kama u Saboru, a prenosi Hina.

Koliko bi žena u Vladi RH bilo da je Domoljubna koalicija ispunila takozvanu rodnu kvotu, naravno, ne možemo znati. No, sasvim sigurno bi ih u Hrvatskom saboru danas sjedilo više.

Podsjećamo, ni na jednoj izbornoj listi čiji je predlagatelj Domoljubna koalicija nije ostvarena minimalna i zakonski propisana kvota od 40 posto podzastupljenog spola, u ovom slučaju, žena. Štoviše, ukupan prosjek na listama Domoljubne koalicije u 10 izbornih jedinica iznosi 27,7 posto žena, dok je još porazniji podatak o HDZ-u – od ukupno 102 osobe koje su kandidirali, samo je 20 žena – zastrašujućih 19 posto.

Zanimljivo je podsjetiti i na komentar zajednice žena HDZ–a “Katarina Zrinski”, Sanje Putice koja je za Libelu izjavila kako  je “ponekad odgovornost i na samim ženama koje se nisu dovoljno aktivirale”.

“Neke žene su proaktivne i uspiju se probiti, a neke jednostavno ne žele. To je jedan od razloga. Nije odgovornost samo na vodstvu stranke”, rekla nam je tada Sanja Putica.

Dominantni mediji, koliko god da u svojem izvještavanju vrlo često pribjegavaju seksitičkom načinu izvještavanja o ženama u politici, sasvim sigurno ne snosne najveću odgovornost kao što to pokušava sugerirati Josipa Rimac. Na Libeli vrlo često upozoravamo upravo na seksizam pristutan u medijima, kao i na perpetuiranje rodnih stereotipa te ga ni na koji način ne negiramo, baš kao ni veliki utjecaj medija na kreiranje javnog mnijenja.

Otkako je DORH odustao od podizanja optužnice protiv Josipe Rimac, ona zasigurno lakše diše, a onda možda pronađe vremena za promišljanje koliko su točno njezine izjave licemjerne, s obzirom na to iz koje stranke dolazi.

Povezani tekstovi: Tri žene u ‘zdravom miksu’ mandatara Tima

                                 Ni na jednoj listi nije ostvarena rodna kvota, a predsjednica Zajednice žena HDZ-a                                       listama je ‘poprilično zadovoljna’

                                To što ‘Hrvatska raste’, ne znači da raste i broj žena na listama

Zbog Juričevog govora mržnje Z1 ostaje bez koncesije na tri dana!

“Poruka Zagrepčanima, svima koji se šeću Cvjetnim trgom budite oprezni budući je u blizini crkva u kojoj stoluju, da parafraziram jednog srpskog ministra, četnički vikari. Pripazite, kada se šećete Cvjetnim trgom, pogotovo majke s djecom, da ne bi koji od tih četničkih vikara istrčao iz crkve i u svojoj maniri klanja izveo svoj krvavi pir na našem najljepšem zagrebačkom trgu koji bi možda trebalo obilježiti tablama ‘pazi oštar četnik u blizini’, tim je riječima urednik i voditelj emisije Markov trg, na televiziji Z1, Marko Jurič zaključio svoje prosipanje mržnje i netrpeljivosti provučeno kroz cijelu emisiju emitiranu prošlog tjedna.

Nakon što je emisija postala dostupna na Youtubeu, društvenim mrežama, na incijativu Igora Mirkovića proširila se peticija za pisanjem pritužbe Agenciji za elektroničke medije zbog govora mržnje koji je koristio voditelj i urednik emisije na Z1 televiziji Marko Jurič.

Prije dva dana za RSE cijeli slučaj komentirala je predsjednica Vijeća za elektroničke medije Mirjana Rakić:

“Mi smo održali izvanrednu sjednicu i pokrenuli smo hitnu proceduru, a to je da se u roku od 48 sati traži očitovanje nakladnika Z1 vezano za tu emisiju što se tiče govora mržnje. Vidjet ćemo što će nakladnik reći, i – kako mi sami ne možemo ići dalje od očitovanja – predat ćemo cijeli postupak Državnom odvjetništvu“.

 Na danas održanoj izvanrednoj sjedinici Vijeća za elektoničke medije donesena je odluka o privremenom oduzimanju koncesije Z1 televiziji i to na – tri dana. Oduzimanje koncesije na tri dana najveća je kazna prema nekom nakladniku od osnutka Agencije za elektroničke medije 2007. godine. Baš kao što je to i najavila ravnateljica Agencije, dokumentacija je proslijeđena DORH – u. Privremeno oduzimanje koncesije nakladniku Z1 televizija na rok od tri dana započinje 26. siječnja u 00:00 sati, stoji u priopćenju Agencije za elektroničke medije.

Razgovor sa voditeljem Markom Juričem u kojem nam, između ostalog, pojašnjava kako ne zna jesu li veći zločinci ustaše ili četnici jer nije povjesničar, ali i da postoji teoretska mogućnost da se napadi o kojima je govorio u odjavi svoje emisije dogodine u centru Zagreba možete pročitati ovdje.

Izjave Marka Juriča već ranije osudilo je i Hrvatsko novinarsko društvo, a u priopćenju predsjednik HND – a Saša Leković poručio je kako u ovom slučaju nije riječ o novinarskom radu, ni o šali, već o, kako navodi, “krajnje neodgovornom i zabrinjavajućem javnom istupu”.

Beograd: Kamenovana Kuća ljudskih prava

Noćas su nepoznati napadači razbili su izloge Kuće ljudskih prava i demokracije u Beogradu.

Na mjestu događaja policija je izvršila uviđaj te se očekuje  hitna reakcija kako bi se napadači pronašli i odgovarajuće kaznili.

Kuća ljudskih prava podsjeća javnost u Srbiji da je nasilje u društvu sve intenzivnije i da su mete do sada bili predstavnici/e institucija koje kritički govore o rezultatima vlasti, predstavnici/e opozicijskih stranaka, a sada i organizacije za ljudska prava u Srbiji.

Ovaj napad događa se u trenutku kada se protuzakonito i nasilno poništava izbor člana Savjeta Regulatornog tijela za elektronske medije kojeg je predložilo civilno društvo i kada se donose represivni zakoni o okupljanju i javnom redu i miru koji ograničavaju slobodu djelovanja građana i građanki i njihovih organizacija, navodi se u priopćenju Kuće za ljudska prava.

Napadi su i kulminacija kampanje koju protiv organizacija civilnog društva vodi državni list Politika koristeći metode iz doba kada je služila Slobodanu Miloševiću i optužujući udruženja građana da rade u interesu stranih sila.

Nasilje u Srbiji razvija se neometano, prije svega uslijed odsustva efikasne reakcije državnih institucija. Iz Kuće ljudskih prava podsjećaju javnost da još uvijek nisu otkriveni naručitelji napada na dekana Fakulteta političkih nauka (FPN)  Iliju Vujačića niti napadači na novinare Davora Pašalića i Ivana Ninića, pomoćnika ministra obrazovanja Milovana Šuvakova i članicu Savjeta za borbu protiv korupcije Miroslavu Milenović. Niti nasilnici koji su fizički napadali pripadnike opozicije na brojnim lokalnim izborima u posljednje tri godine također nisu privedeni pravdi, uključujući i teške incidente otmice u Vrbasu i brutalnog prebijanja predsjednika Demokratske stranke u Mionici.

Kuća ljudskih prava poziva vlasti da hitno prekinu spiralu nasilja i da se institucionalnim metodama obračunaju s nasilnicima. Svaki novi nerazriješeni slučaj otvoreni je poziv na nasilje i vlast u Srbiji snosit će apsolutnu odgovornost za ovakve postupke u budućnosti, upozoravaju iz Kuće ljudskih prava. 

Hasanbegović dočekan uzvicima ‘Goebbels, Goebbels’

Platforma 112 organizirala je danas pred Saborom prosvjednu akciju ‘Smrt slobode izražavanja’ povodom današnje objave mandatara Tihomira Oreškovića da će ministar kulture biti Zlatko Hasanbegović. Prije ulaska u Sabor ministre su aktivisti i aktivistkinje dočekali zvižducima, a Hasanbegovića uzvicima ‘Goebbels, Goebbels’.

Aktivisti i aktivistkinje Platforme 112 ponovili su ono što su i naveli svojem pismu mandataru: 

“Obraćamo Vam se jer smatramo da je kandidat za ministra kulture g. Zlatko Hasanbegović apsolutno neprimjerena osoba za položaj na koji ga želite imenovati. Nijekanje vrijednosti kao što je antifašizam apsolutno je nedopustivo. Javno izjaviti kako  “antifašizam nije temelj ove države već floskula koja nema utemeljenje u ustavnom tekstu”, pisalo je u otvorenom pismu mandataru Timu Oreškoviću.

“Predloženi ministar s kulturom nema nikakve veze, a 99 posto ljudi u kulturi nije nikad čulo za njega. Rekao je i da je antifašizam floskula i da prezire salonske umjetnike. Ne možemo biti kreativni ako mislimo što ministar odobrava. Kao i ministar branitelja koji bi napravio registar izdajnika. To je primjerenije Sjevernoj Koreji”, kazala je Sanja Sarnavka.

“Događa se nešto što se nije smjelo dogoditi. Pobjednička strana ima pravo birati ministre, ali neke granice se ne smiju prijeći. Nedopustivo je da ministar kulture bude osoba koja kaže da prezire aktiviste koji hodaju na Prideu. To je potpuno gušenje slobode izražavanja”, rekla je Sarnavka.

“Ta osoba određivat će sve što ćemo gledati i slušati na televiziji. To što nam slijedi zadnji put smo imali u fašističkoj Njemačkoj”, rekla je ona.

Poznati kazališni i televizijski glumac  Vili Matula kazao je kako će se svi normalni ljudi dići, da to ne smije proći te da će i dalje će biti prosvjeda.

Imenovanju Hasanbegovića ministrom kulture protivi se i Hrvatsko novinarsko društvo .

{slika}

Također, budućem premijeru Timu Oreškovića  građani i građanke su uputili poruku da ovo “Neće proći!” , a reagirajući na izbor Zlatka Hasanbegovića za novog ministra kulture na zgradi Ministarstva kulture ispod službene ploče ove institucije postavili natpis: “Ministarstvo nastave/narodne prosvjete”, što je kompilacija dvaju naziva za ministarstvo koje je pokrivalo sektor kulture u vrijeme NDH, a čiji je ministar jedno vrijeme bio i Mile Budak.

Za Libelu je prosvjed pred Saborom komentirao i povjesničar Dragan Markovina.

“Iz činjenice da se za ministre planiraju imenovati ljudi koji s jedne strane iskazuju nekritičke simpatije prema zločinačkom ustaškom režimu, i to s pozicije ozbiljnih povjesničara, dok s druge strane najavljuju stvaranje popisa nekakvih nacionalnih izdajnika, možemo zaključiti dvije stvari. Prije svega, evidentno je došlo do pada svih kriterija, što je praćeno očitom intencijom ka uvođenju verbalnog delikta. Preciznije govoreći ka potpuno smanjivanju prostora za izražavanje kritičkog stava prema nacionalističkom diskursu. Neovisno o tome što sad možemo ironizirati taj potencijalni popis nacionalnih izdajnika i natjecati se tko će na njemu zauzeti viši plasman, ovakve stvari nisu nimalo bezazlene, jer stvaraju i potiču atmosferu linča prema onima koji ne dijele svjetonazore i viđenje vladajućih.”, rekao je Markovina za Libelu.

Okupljenim prosvjednicima i prosvjednicama pri ulasku u Sabor, nepravomoćno osuđeni ratni zločinac Branimir Glavaš uputio je ‘srednji prst’. Zbog prevelike buke njegove riječi nisu se čule, ali s usana mu se moglo iščitati kako prosvjednicima i prosvjednicama upućuje riječi: ‘idite u kurac’. 

Zašto sam postala feministkinja socijalistkinja?

Želim govoriti o feminističkom socijalizmu, umjesto socijalističkom feminizmu. Kao studentica na Oxfordu, izravno sam svjedočila i sudjelovala na prvoj konferenciji Women’s Liberation Movement-a (Ženskog pokreta za oslobođenje), održanoj u Ruskin koledžu 1970. To je uzdrmalo moj cijeli svijet. Moja je vizija svijeta do tada bila vrlo hijerarhijska. Za žene to je značilo penjanje po hijerarhiji: biti uključena, truditi se i tako dalje.

Način na koji se feminizam pojavio u tom trenutku potpuno je izokrenuo tu viziju. Izazvao je te hijerarhije iz temelja.

Bio je strip koji je govorio, “Ravnopravnost spolova? Imamo nešto bolje u vidu”. I to je bila ideja: da se zapravo ne zalažemo za “jednake mogućnosti” ili jednakost unutar postojećeg sustava – bile smo za nešto sasvim drugačije i bile smo u procesu eksperimentiranja, stvarajući ovu radikalnu alternativu kroz naš svakodnevni život.

Istovremeno, feminizam je bio vrlo osobni. Da bismo promijenile svijet, počele smo iz vlastitog iskustva, tako da smo imale ogromno osobno pouzdanje i osjećaj moći kao rezultat vrlo intimnih oblika solidarnosti koji su se stvorili, osobito, ali ne samo, iz onoga što smo zvale grupama za osnaživanje. On nam je dao osjećaj da promijene počinju sa nama samima.

Ovo preoblikovanje – isticanje i rad u našem svakodnevnom životu na promjenama koje smo htjele vidjeti – je poprimilo oblik svjesnog mijenjanja sebe.

Kao dijete, bila sam više poput dječaka, glasna, ali sam nekako u tim susretima Ljevice, kao što su Oxford Revolutionary Socialist Students, bila jako tiha, i nisam to mogla shvatiti. To je djelomično bilo povezano s muškarcima u prostoriji, možda s jednim ili dvojicom koji su mi se sviđali. Nekako me to pretvorilo u prilično mirnu, neodlučnu osobu, što mi se činilo čudnim.

Feminizam, i dijeljenje nevolja s drugim ženama, omogućilo mi je da razumijem korijene toga i kako promijeniti odnose i kulturu koja ih je proizvela, organizirajući se s drugim ženama. Politički, to vrijeme (a duh ’68 se još uvijek snažno osjećao u zraku, tako da je bilo dobro vrijeme) mi je dalo snagu da se i dalje borim i zadržim optimizam koji dolazi iz spoznaje da si dio pokreta za vrlo radikalne promjene.

Odgojena sam kao liberalka, ali sam ’68 odbacila liberalizam; shvatila sam da liberalizam, iako tvrdi da zastupa društvenu i ekonomsku jednakost, kao i individualne slobode, neće to uspjet ostvarit. Postalo mi je jasno da su javne politike potrebne kako bi se poduzeli koraci ka jednakosti, kao što su porez na bogatstvo i viši porez na dobit, izazov za kapitalizam, a liberali uglavnom nisu bili spremni za to.

Postala sam socijalistkinja, ali znala sam da odbacujem i sovjetski model i Harold Wilsonov fabijanski model. Eksperimentirala sam sa znanjem da je kraj kapitalizma potreban, ali ne znajući što je socijalizam.

Dakle, u mojoj glavi su se feminizam, izrada feminizma i izrada socijalizma spojili i konvergirali. Gledajući unatrag, feminizam mi je pružio alate potrebne za rad na novoj vrsti socijalizma.

Spomenut ću tri “alata” koje sam naučila kroz svoj feminizam, i zašto pričam o feminističkom socijalizmu. Mislim da feministički socijalizam nije realiziran, a ipak mislim da je tako očit.

Više sam puta bila šokirana činjenicom da važnost feminizma za promišljanje socijalizma nije uzeta u obzir, a da je ljevica s mukom nastavila dalje kao i obično, čineći svoje uobičajene pogreške, kao da feminizam nikada zapravo nije učinio više nego stavio žene na dnevni red. Ljevica je usvojila politike prema ženama, ali nije izvršila temeljno preispitivanje socijalizma, što sam smatrala da nam je feminizam omogućio.

{slika}

Prvi alat je o moći, drugi o znanju, a treći o odnosu između pojedinca i društva. Ono što sam naučila o transformacijskoj prirodi moći je da smo imale moć u svakodnevnom smislu. Implicitno smo – Betty Friedan govori o tome – reproducirale našu opresiju kao seksualne partnerice, kao majke i kao radnice – na različite načina: u našoj pasivnosti, u našim prikazima sebe. Suočavale smo se s izborom između reproduciranja ili odbijanja; a odbijanje je na korak od transformiranja.

Tako da je postojao osjećaj moći koja leži u nama samima i u našoj sposobnosti da transformiramo vlastite društvene odnose kroz vlastite akcije, u svakodnevnom životu. To mi je pomoglo razjasniti zašto sam odbacila tzv. lenjinistički odnos državne moći i stranačke moći, kao i fabiansko shvaćanja moći, pri čemu je država davala koncesije i donosila politike, umjesto da moć dolazi iz nas samih.

To me dovelo da crpim iz rada ljudi koji su učinili razlikovanje različitih oblika moći – na primjer, na različite načine, John Holloway, Steven Lukes i Roy Bhaskar. Postoji moć kao dominacija, što bi efektivno moglo biti ono na što mislimo kada razmišljamo o vladi: uzimanje moći da bi zatim pomoću poluga vlasti donijeli zakone. To se ponekad naziva “moć nad”.

Zatim tu je moć kao transformativni kapacitet: moć da mijenjamo stvari, da učinimo stvari. Nekad se naziva “moć da”. To je vrsta moći koju je pokazivao ženski pokret, transformativna moć i sposobnost, i mislim da je vrlo koristan koncept sada. Pokreti Occupy i indignados su se velikim dijelom bavili moći kao transformativnim kapacitetom. Bili su na trgovima, stvarali su i prikazivali drugačiju vrstu društva u svakodnevnoj praksi.

Također sam bila pod utjecajem pokreta sindikata zanatskih radnika u njihovom najradikalnijem i najalternativnijem razdoblju – kada nisu samo odbijali viškove i zatvaranja okupirajući tvornice, već govoreći: “Imamo sposobnosti, praktičnih vještina koje mogu biti temelj drugačije vrste proizvodnje”. Društveno korisnih proizvoda, a ne raketa, na primjer, ili rada na novoj ekonomiji koja se ne temelji na ugljiku.

Ovo priznanje transformativnih kapaciteta koji se nalaze među masom ljudi potpuno mijenja prirodu socijalizma, koji se najčešće temeljio isključivo na ideji moći nad – kad zauzmete sredstva moći nad proizvodnjom, nad resursima, te ih dostavite na ovaj paternalistički način, bez priznavanja vrste moći koju ljudi zapravo imaju u svojoj sposobnosti da odbiju i da naprave promjene. Bez ikakvog priznanja ovisnosti postojećih struktura moći o stvarnim ljudima kao obrazovanim i kreativnim stvorenjima.

Drugo, znanje. Ono što sam naučila od grupa za osnaživanje i od sindikalista – koji su uglavnom bili muškarci, ali zanimljivi svejedno – bila je važnost različitih oblika znanja. Većina tradicionalnih socijalističkih stranaka, bile one lenjinističke ili fabianske, vjeruje u intelektualno vodstvo. (Beatrice Webb dala je klasičnu fabiansku izjavu da “dok prosječan čovjek može opisati problem, ne može pružiti rješenje; za to su potrebni stručnjaci”).

Znanje se tradicionalno shvaćalo na vrlo uzak znanstveni način, uključujući zakone shvaćene kao korelaciju uzroka i posljedice, koji se mogu kodificirati, centralizirati, a onda, preko središnjeg aparatusa, pružiti temelj znanstvenog oblika planiranja.

No, ženski pokret, sa svojim skupinama za osnaživanje, često je počinjao tračevima – s oblicima znanja koji nisu priznati, znanje sadržano u emocijama i svakodnevnom iskustvu, ali koje je na kraju stvorilo politike: ženske klinike, veliki izbor obrazovnih projekata, krizne centre za žrtve silovanja – sve vrste ženskih centara.

To su politike koje su razvijene kada su žena zapravo definirale svoja iskustva i svoje probleme na način koji je ukorijenjen u njihovom praktičnom znanju. Slično tome, radikalni sindikalisti nisu pisali duge znanstvene radove temeljene na znanstvenim zakonima, već su projektirali alternativne proizvode; oni su shvatili da je njihovo znanje bilo prešutno, praktično, ali ipak se moglo podijeliti i pretvoriti u  eksplicitno kroz praksu, a time i podruštveniti.

Jednom sam pročitala Friedricha von Hayeka, i to je bio šok, jer je pisao o prešutnom znanju, stvari koje znamo, ali ne možemo reći; a on je rekao da, dok je znanje sastavljeno od pojedinca, samo može biti koordinirano kroz spontano kretanje tržišta. Koristio je pojam praktičnog znanja kao kamen temeljac svoje teorije neoliberalizma.

Tvrdim da smo u društvenim pokretima naučili da nije riječ o izboru između znanstvenih spoznaja i praktičnih znanja; niti, najvažnije, praktično nije u biti individualno, kao što je Hayek inzistirao da je. Društveni pokreti, a posebno ženski pokret, otkrili su i generirali prešutno znanje kao djeljivo i društveno. To je ono što smo radili. Odnosi su bili ključni.

Koji su odnosi koji su potrebni za to? Praktična znanja su trebala biti podruštvena, kako bi postala temelj nove vrste planiranja, u smislu gledanja unaprijed dok se stalno eksperimentira i reagira na ono što se otkriva. Razumijevanje moći istodobno kao sposobnosti i kao dominacije i znanja kao praktičnog i prešutnog, ali i znanstvenog, postavilo je temelj za potpuno različito shvaćanje socijalizma.

Treći alat ima veze s odnosom između pojedinačnog i društvenog. Ženski se pokret bavio  individualnim ostvarenjem. Mi smo bile tamo kao pojedinke, zbog naše vlastite osobne boli, ugnjetavanja i osjećaja; ali smo vrlo brzo shvatile da ni na koji način ne možemo ostvariti naš potencijal kao žena bez društvenog pokreta, bez moći – često u suradnji s drugim društvenim pokretima – bez promjene struktura koje su u samim temeljima opresivnih društvenih odnosa.

Danas, novi oblici organiziranja koji nastaju u novoj politici, osobito u izravnoj akciji, s  naglaskom na horizontalnosti i konsenzusu, vrlo su uzbudljivi. Ali ponekad su izraženi – osobito od mladih muškaraca – kao potpuno novi. Sad, nismo koristile posve isti jezik o mrežama, ali naše prve ženske grupe su same bile mreže i bile su umrežene. Mi smo  istraživale, na praktičan, ukorijenjen način ove umrežene oblike organiziranja.

Ne želim biti osoba koja  govori, “Mi smo to znale prve!”: ali pravi li razliku činjenica da su neke od tih ideja i inovacija imale svoje korijene u pokretu oslobođenja, pokretu koji je oblikovan iskustvom borbe za emancipaciju od izuzetno intimnog i socijalno ugrađenog oblika hijerarhije?

Kako zapravo možemo obratiti pozornost na uvjete koji mogu ostvariti uvide koje ljudi imaju dok se bore?

Drugo je pitanje kako kombinirati moć-kao-transformativni kapaciteta s moći-kao-dominacijom. U ženskom pokretu, pokušale smo dobiti javna sredstva za centre za čuvanje djece, krizne centre za žrtve silovanja, ženske centre. Sve je ovo proizašlo iz moći-kao-transformativnog kapaciteta, ali smo također trebale javna sredstva, na koja smo polagale pravo po našem mišljenju.

Prema riječima vrlo utjecajne knjige morale smo raditi unutar i protiv države, kako bi obranile i proširile njezine redistributivne , socijalno zaštitne i prostorno stvarajuće ovlasti, ali u isto vrijeme radikalno transformirati kako i sa kim i prema komu se ti javni resursi provode i primjenjuju.

U Greater London vijeću, gdje sam radila pod vodstvom Kena Livingstonea, pretvorili smo to  u ključni princip. Država ne bi isporučila sve ove objekte; niti bi ih mi predali tržištu, jer nema vrijednosti skrbi ili nemonetarne mjere za opće dobro: sve u kapitalističkom tržištu se vrti oko maksimiziranja profita. Ali smo delegirali resurse “transformativnim grupama”: npr. ženskim skupinama različitih vrsta. A radili smo unutar i protiv tržištu kroz odbor Greater London Enterprise i kroz naš angažman sa zadrugama.

Slično tome, sada, kada stranke koje su ukorijenjene u društvenim pokretima poput Podemosa i Sirize (koliko god ambivalentno i nesigurno) traže vlast ili su na vlasti, što možemo izvući iz iskustva feminističkog socijalizma na radu unutar i protiv države?

Je li to zapravo bila slijepa ulica? Jesmo li bile uškopljene i ukorporirane? Ili je postojao potencijal za drugačiju vrstu države – koja nadilazi uobičajenu izbor između više ili manje države – koja nije ostvarena, jer feministički socijalizam nije bio dovoljno iscrpan ili je poražen i zaustavljen od Margaret Thatcher i neoliberalnog napada?

 

Prevela i prilagodila Marina Bubalo