Slučaj Zadar: Stop propovijedima u sveučilišnoj dvorani

Platforma za reproduktivna prava pokrenula je peticiju ZA RAVNOPRAVN0 I SEKULARNO SVEUČILIŠTE U ZADRU – STOP PROPOVIJEDIMA U SVEUČIŠNOJ DVOARNI povodom predstavljanja knjige dr.sc. Matulića “Pobačaj – drama savjesti”. Peticiju možete potpisati ovdje

Sveučilište u Zadru je zaboravilo na svoj Statut i Etički kodeks, zaboravilo je da je javna znanstvena ustanova u sekularnoj državi i zaboravilo je da ga većinski upisuju žene.  Stoga iz kabineta rektorice dobivamo odgovor da je predstavljanje knjige dr.sc. Matulića na sveučilištu legitimno u pluralističkom društvu, iako se radi o političkoj temi kojoj autor pristupa iz dogmatske, a ne znanstvene pozicije i retrogradno u odnosu na civilizacijske dosege u području ljudskih prava.

Za sljedeću srijedu, 9. listopada 2019. godine u 18:30 h najavljeno je predstavljanje knjige dr. sc. Tončija Matulića “POBAČAJ-drama savjesti” u organizaciji Teološko-katehetskog odjela Sveučilišta u Zadru i Zadarske nadbiskupije i to u Svečanoj dvorani Sveučilišta u Zadru. Sveučilištu je anonimno upućena prosvjedna nota njegovih članova/ica zbog straha od negativnih posljedica što ukazuje na jednoumlje u ovoj ustanovi, a na koju su iz kabineta rektorice poručili da održavanje ovog katoličko-političkog događaja nije sporno i da diskriminatorne propovijedi osiguravaju pluralnost znanstvenog mišljenja i rasprave. 

Predstavljanje knjige “POBAČAJ-drama savjesti” dio je javne kampanje u kojoj pozivajući se na katoličko poimanje morala i kanonsko pravo, crkvene organizacije nastoje takav sustav vrijednosti ozakoniti i nametnuti svim građanima i građankama Republike Hrvatske neovisno o njihovoj vjerskoj pripadnosti i skupu vrijednosti. Događaj promovira Inicijativa “40 dana za život”, a gospodin Matulić je za portal Prolife.hr izjavio: “Donijeti zakon kojim bi se zabranio pobačaj značilo bi pokazati da smo opredijeljeni za život, da dostojno branimo ustavno načelo koje brani pravo svakoga ljudskog bića na život…”. 

Prema članku 6. Statuta Sveučilišta u Zadru, djelovanje Sveučilišta se temelji na autonomiji i poštivanju i afirmaciji ljudskih prava i sloboda, a prema članku 4. Etičkog kodeksa Sveučilišta u Zadru moralna je obveza i pravo svakog člana i članice sveučilišne zajednice poštovati ljudsko dostojanstvo i sva prava koja iz njega proizlaze.Dopuštanjem da se ovakav događaj održi u njegovim prostorijama, Sveučilište u Zadru podržalo je ovu političku kampanju i dalo znanstveni legitimitet crkvenim dogmama. Prekršilo je načelo političke neutralnosti i akademske nepristranosti, a najviše diskriminiralo žene koje na njemu rade ili studiraju, one koje jesu ili će iskoristiti pravo na zdravstvenu mjeru prekida trudnoće i one koje nisu rimokatoličke vjeroispovijesti.

ZATO ZAHTIJEVAMO OTKAZIVANJE PREDSTAVLJANJA KNJIGE “POBAČAJ-DRAMA SAVJESTI” NA SVEUČILIŠTU U ZADRU

Prva sveučilišta u Europi osnovala je katolička Crkva. Te obrazovne ustanove bile su zatvorene za puk koji se nije namjeravao zarediti, a još dulje su bile zatvorene za žene jer se nije smatralo da su sposobne biti intelektualke. S razvojem država i odvajanjem društvenih institucija kao što su obrazovanje, rad, zdravstvo i politika od Crkve, počela su se osiguravati prava svim pripadnicima društva neovisno o vjerskoj pripadnosti i spolu.

Već godinama svjedočimo kako se ove institucije ponovno vraćaju u ruke crkvenih organizacija i kako nositelji ovlasti u crkvenoj hijerarhiji postaju političke figure uključene u donošenje odluka podjednako kao i ministri.

Ipak, obrazovanje je bilo utvrda kritičkog promišljanja, otvorenosti i prihvaćanja svih znanstveno argumentiranih stavova te poštivanja njihove osobnosti i prava dok ona ne krše tuđe slobode, barem na visokoobrazovnim ustanovama.

Sveučilište se toliko vratilo svojim počecima od prije nekoliko stoljeća da svaka akademska godina počinje i završava misom, a Teološko-katehetski odjel kao spona crkvenih organizacija, političkih inicijativa i obrazovne ustanove postupno uvodi misne propovijedi u znanost.

Sama knjiga je prvi puta objavljena 1997. godine, nije pobudila širi znanstveni interes, no uz preinake iz nekog razloga je ipak ponovno objavljena. Očito je da se radi o političkoj kampanji kojom se katoličke dogme suprostavljaju zakonodavstvu Republike Hrvatske i kojom se diskriminiraju žene kao građanke Republike Hrvatske jer im se nastoji oduzeti ljudsko pravo autonomije nad vlastitim tijelom, a sve pod argumentom prava embrija na život. Ipak u hrvatskom Ustavu na kojeg se pozivaju, kao i u međunarodnim pravnim dokumentima, sva prava i slobode  dodjeljuju se ljudima po rođenju.

Anoreksija: mnogi muškarci zbog stigme ne potraže pomoć

Najgori trenutak u životu Daniela Magsona dogodio se prije šest godina, kada je bio 21-godišnji student. “Uhvatio sam se kako si u kupaonici guram prst u grlo kako bih povratio”, kaže on. “Grlo mi je krvarilo i umalo sam se onesvijestio od boli.

Sjećam se kako sam ležao na podu kupaonice, moleći se da umrem. Nisam vjerovao da postoji izlaz i pomirio sam se s tim”.

Magson danas vodi kampanju s ciljem borbe protiv poremećaja u prehrani i predsjeda dobrotvornom organizacijom Anorexia and Bulimia Care. Još od ranih tinejdžerskih godina borio se s poremećajem prehrane. “Borio sam se sa svojim identitetom i činjenicom da sam gej u malom gradu u sjevernom Yorkshireu. Usto, moji su roditelji bolovali od karcinoma. Tada sam otkrio da je povraćanje oblik kontrole. Do svoje osamnaeste godine bio sam jako bolestan i majka mi je pomogla da pronađem liječnika, ali on mi je samo rekao da muškarci ne obolijevaju od anoreksije. Bio sam otpisan. Bilo me toliko sram da sam jednostavno lagao. Rekao sam mami da se oporavljam i otišao sam na studij, gdje je bilo sve gore i gore”.

Magsonovo iskustvo nije neobično. Dok statistički podaci pokazuju da se broj muškaraca koji žive s poremećajima prehrane i dismorfijom tijela povećava – istraživanje iz 2015. utvrdio je da su 25 posto osoba koje imaju poremećaje prehrane muškarci – razgovor o tom problemu za mnoge muškarce ostaje tabu. U istom je radu iznesen i zaključak da manje od 10 posto muškaraca koji žive s poremećajem prehrane zatraži stručnu pomoć.

Stoga je pravo čudo činjenica da je glumac Christopher Eccleston stigao na naslovnice kada je iznio svoje cjeloživotno iskustvo s anoreksijom i dismorfijom. “Mnogo sam puta želio reći da patim od anorekcije i dismorfije”, napisao je u svojoj autobiografiji I Love the Bones of You. “Nikad o tome nisam javno govorio. Oduvijek sam to smatrao svojom prljavom tajnom, zato što sam sjevernjak, muškarac iz radničke klase”.

Eccleston nije jedina poznata osoba koja je progovorio o tom problemu. Glumac Robert Pattinson nedavno je progovorio o svojoj anksioznosti i borbi s dismorfijom, dok je zvijezda serije Game of Thrones, Kit Harington, također govorio o sličnim problemima. James McVey, gitarist grupe Vamps, otvorio se o svojoj “negativnoj vezi s hranom”.

“Kad ljudi progovore o ovom problemu, to pomaže u smanjenju stigme oko tih poremećaja u muškaraca”, kaže Robert Wilson, predsjednik Zaklade za tjelesni dismorfni poremećaj. “Čak su i ovako razgovori samo zrnca pijeska u Sahari. I dalje postoje značajni izazovi koje treba prevladati”.

Glavni je izazov uvjeriti više muškaraca da priznaju poremećaj. Novinar i autor Nate Crowley godinama je skrivao svoju bulimiju prije nego što ga je Ecclestonov komentar potaknuo da o tome progovori na Twitteru. “Jedan od razloga zbog kojih o tome nikad nisam govorio je taj što sam krupniji i sjećam se da je John Prescott govorio o svojoj bulimiji i kakve je sve zlobne komentare dobio – primjerice, da očito ne funkcionira”, kaže on. “Vidjevši različite reakcije na komentare Christophera Ecclestona, pomislilo sam da se stvari mijenjaju i da mogu govoriti o svojim iskustvima. Do sada se to činilo nemogućim”.

Crowley priznaje da ga je iznenadila golema reakcija na njegovo priznanje, ali dodaje da razgovor o tome ne rješava sve. “Lani sam bio bolje, ali čak i danas imam takve porive”, kaže on. “Kada ste krupniji tip, nitko vam ne vjeruje. U najmanju ruku misle da vjerojatno imate previše zdrav pristup hrani”.

Rhik Samadder u svojoj je autobiografiji I Never Said I Loved You brutalno iskren u vezi vlastitih iskustava s poremećajima prehrane, mentalnim zdravljem i samoozljeđivanju. On dodaje kako je važno sagledati razloge zbog kojih se muškarci i dalje trude da priznaju problem u percepciji vlastita tijela.

“Mračna strana društvenih mreža jest ta što demokratizira sve”, kaže on. “Tako možete vidjeti muškarce koji se sve više bore sa samopouzdanjem, s kultom teretane i ortoreksijom (opsesijom zdravom prehranom) i postaju naglašeno svjesni kako izgledaju na ekranu.

“U mom slučaju nije pomoglo to što sam se rodio u kulturi koja mi daje osjećaj kao da nisam poželjan zbog toga kako izgledam kao nebijela osoba. Mislim da sam se pokušavao učiniti nevidljivim”.

Problem predstavlja činjenica da sram koji osjećaju mnogi muškarci podrazumijeva da ne traže pomoć dok ne zapadnu u krizu, kaže psiholog i psihoterapeut dr. Christian Buckland. “Budući da se poremećaji prehrane još uvijek često vide kao “ženski problem”, muškarci često misle da su sami u tome”, kaže on. “Prije nego potraže pomoć, muškarci se često dovedu u kritično stanje”.

Danny Bowman, potpredsjednik dobrotvorne organizacije MaleVoiceEd, koja se bavi poremećajima prehrane kod muškaraca, slaže se da postoji problem sa zdravstvenom zaštitom. “Dolaze nam mnogi muškarci koji su se sramili razgovarati o svojim problemima ili su smatrali da su jedini s tim poremećajem”, kaže on.

“Mnogo je posla pred nama, osobito na profesionalnoj razini, kako bismo bolje razumjeli poremećaje u prehrani u muškaraca”.

Sedmodnevno druženje 19 aktivista/kinja rezultiralo fanzinom ‘Lapač’

U Društveno kulturnom centru Šesnaestica se u nedjelju, 6. listopada, održalo otvorenje izložbe LAPAČ koja je nastala u sklopu Erasmus+ razmjene mladih u Zagrebu.

U sklopu projekta ACTART, 19 aktivista/kinja i umjetnika/ca iz Slovenije, Srbije i Hrvatske predstavili/e su radove na temu borbe za rodnu ravnopravnost i promicanja ljudskih prava. Radovi koji su nastali u sklopu projekta obrađuju teme objektifikacije žena, seksizma i nacionalizma te njihovog utjecaja na društveno marginalizirane osobe.

Cilj projekta je bio stjecanje dodatnih vještina potrebnih za samostalno organiziranje društveno-kulturnih događanja unutar njihovih zajednica.

Završni produkt njihovog sedmodnevnog druženja oblikovan je u fanzin ‘Lapač’ u kojem su ujedno sumirani i radovi završne izložbe. Sudionici/e izložbe radove su osmišljali/e u različitim medijskim formatima, od performativne izvedbe, skulptura i vizualnih komponenti do ilustracija, stripova i video isječaka.

Projekt ACTART provodi udruga Prostor rodne i medijske kulture K-zona u partnerstvu s Društvom za promociju žena u umjetnosti Mesto Žensk iz Slovenije i Organizacijom za promociju aktivizma OPA iz Srbije.

Projekt je financiran sredstvima programa Europske unije Erasmus+.{slika}

#AllIsFineWithMe: Ruskinje se bore protiv standarda ljepote

U novom valu ruskog feminizma, tisuće žena na društvenim mrežama objavljuju selfieje na kojima se vide prištići, celulit i gubitak kose. Cilj je preispitati stereotipe o ljepoti, za koje aktivistkinje tvrde da ruše samopouzdanje i poremećaje u prehrani.

Trend #AllIsFineWithMe pokrenula je ruska tinejdžerica koja se borila s anoreksijom. Radi se o novoj inicijativi za borbu protiv nerealnih pritisaka na žene i djevojke da izgledaju savršeno, često potaknutima retuširanim fotografijama na društvenim mrežama.

“Rusija je i dalje vrlo patrijarhalna zemlja u kojoj su strogi standardi ljepote i posramljivanje svakodnevica”, rekla je Janette Akhilgova, savjetnica grupe za ženska prava Equality Now.

“[Takve] kampanje pozitivan su način na koji ljudi mogu naučiti kako prihvatiti svoje tijelo i osloboditi se ograničenja koja mogu biti pogubna za mentalno i fizičko zdravlje. Riječ je o raznolikosti, uključivanju i prihvaćanju”.

Od modnih pista s plus-size modelima do zrakoplovnih kompanija koje ukidaju obvezu nošenja šminke za kabinsko osoblje, sve više takozvanih body-positivity inicijativa širom svijeta potiču žene da slave svoj izgled.

Od žena u Rusiji očekuje se da se izazovno odijevaju, tvrde feministkinje, ističući tradicionalne rodne stereotipe i rastući konzervativizam. Svoje tvrdnje podupiru primjerima poput zakona usvojenog 2017. godine, koji dekriminalizira one oblike obiteljskog nasilje čije posljedice ne indiciraju bolničko liječenje.

U pokušaju da to promijeni, tinejdžerka i Instagram influencerica Tysya zamolila je 1,2 milijuna svojih fanova da postave svoje fotografije bez make-upa s hashtagom #SoMnoyVsyoTak ili #AllIsFineWithMe.

“U Rusiji vidimo vrlo malo ljudi s običnim tijelima”, izjavila je Tysya, pravog imena Natalia Zemlianukhina.

Djevojke koje nisu mršave, imaju akne ili nepravilne crte lica često su žrtve međuvršnjačkog nasilja i na njih se vrši pritisak da smršave”, izjavila je, dodavši da se i sama borila s anoreksijom.

“#AllIsFineWithMe ističe činjenicu da je svako tijelo ispravno i lijepo. Ne postoje tijela na kojima treba raditi, poboljšavati ih ili mijenjati”.

{slika}

Više od dvije i pol tisuće osoba koristile su hashtag, a promotivni video s modelima s ožiljcima, opekotinama i drugim vidljivim nedostacima prikupio je više od milion pregleda i stotine komentara.

“Ja sam takava kakva jesam, a brižljivo sakrivanje nedostataka gubljenje je vremena”, napisala je korisnica krasavina70, koja zbog urođenog poremećaja ima jednu ruku.

“Imam gomilu nepravilnosti: kožu izbrazdanu od akni, prekomjernu težinu, celulit, strije… [ali] uza sve to, #AllIsFineWithMe, unatoč činjenici da ljudi često pokušavaju dokazati suprotno”, napisala je korisnica myafka.smm.

“Do prije nekoliko godina, profeministička agenda u Rusiji jedva je bila vidljiva, ali danas ima mnogo veći profil”, rekla je Akhilgova iz organizacije Equality Now.

“To je vidljivo u novim pristupima reklamnim kampanjama, vrsti ljepote i modnog sadržaja u časopisima i rastućem broju poruka na društvenim mrežama s fokusom na pozitivan odnos prema tijelu.

Planned Parenthood: nova, u tajnosti izgrađena klinika u Illinoisu

Organizacija Planned Parenthood objavila je otvaranje nove klinike od skoro 1700 m² u južnom Illinoisu nakon godinu dana tajne gradnje ovog kompleksa.

Nova klinika je udaljena samo dvadesetak kilometara od posljednje preostale klinike za pobačaje u državi Missouri, a smještena je u St. Louisu.

CBS News izvještava da je Planned Parenthood koristio “paravan” tvrtku (shell company) kako bi izgradili masivnu građevinu, te da nije ostavljen trag tko stoji iza te operacije.

Colleen McNicholas, glavna službenica Planned Parenthooda u regiji St Louis i Jugozapadni Missouri izjavila je da je klinika građena u tajnosti kako bi se izbjegli_e prosvjednici_e i moguće odgađanje radova.

“Svjesno i promišljeno smo htjeli osigurati da ćemo ovaj projekt moći završiti što je moguće brže jer je bilo očito da pacijentice trebaju bolju dostupnost pobačaja”, rekla je McNicholas.

Ekipa CBS Newsa prvi je puta na gradilištu bila u kolovozu, a završetak radova je nastupio kada je u sudskom postupku zatvorena posljednja klinika za pobačaje u saveznoj državi Missouri, odnosno nakon što je Ministarstvo zdravstva odbilo toj klinici obnoviti licencu.

Zakon koji je ove godine izglasan u državi Missouri zabranjuje pobačaj nakon osmog tjedna trudnoće i jedan je od najrestriktivnijih u SAD-u. U kolovozu je federalni sudac privremeno blokirao primjenu ovog zakona.

Dok nekoliko država uvodi sve restriktivnije zakone o pobačaju, Illinois pokazuje drugi trend – u smjeru povećanja dostupnosti pobačaja i labavljenja restrikcija. Ranije ove godine je država Illinois izglasala Zakon o reproduktivnom zdravlju  (Reproductive Health Act) kojim je dostupnost pobačaja definirana i potvrđena kao temeljno pravo.

Predviđeno je da nova klinika s radom započne još tijekom ovog mjeseca. McNicholas kaže da očekuju veliki priljev pacijentica iz Missourija.

Prevela i prilagodila: Sanja Kovačević

Palestinke marširaju protiv rodno uvjetovanog nasilja

Palestinke i zajednice diljem Povijesne Palestine i dijaspore su 26. rujna organizirale marš kako bi se pobunile protiv rodno uvjetovanog nasilja i opresije, naglašavajući kako oslobođenje Palestine nije moguće bez oslobođenja žena. Poziv na mobilizaciju objavio je kolektiv Tal3at, nakon brutalnog femicida dvadesejednogodišnje Israae Gharib koju su ubili članovi njezine obitelji krajem kolovoza ove godine.

Tal3at (prevodi se kao “Izlazak na ulice”) zahtijeva prekid endžioizacije (NGO-ization) borbe za žene Palestine i preusmjerenje borbe protiv patrijarhata i patrijarhalnog nasilja kao integralnog dijela političke, ekonomske i društvene borbe za oslobođenje Palestine.

Do sada, prosvjedi su održani i planirani u palestinskim gradovima Haifi, Rammallahu i Rafahu u Gazi, Nazarethu, Bejrutu, Al-Taybehu, Yaffi, Jerusalemu, Arrabi i Al-Jishu, u Bejrutu u Libanonu te u Berlinu u Njemačkoj.

Riya Alsanah, palestinska istraživačica i aktivistkinja te članica kolektiva Tal3at, uoči prosvjeda je dala intervju za Peoples Dispatch o ženskoj borbi u Palestini i o tome kako su organizirale prosvjede 26. rujna.

Peoples Dispatch: Kako su žene, feministkinje i aktivistkinje protiv patrijarhata organizirane u Palestini?

Riya Alsanah: Palestinke su uvijek bile u borbi protiv izraelske kolonijalne vladavine. Međutim, s endžioizacijom palestinske borbe, vidjele smo kako ženske organizacije razdvajaju borbu žena i temelje je u okviru ljudskih prava, a ne kao dio šire borbe za društvenu, ekonomsku i političku promjenu.

Ovaj proces je oblikovao našu borbu isključivo kao borbu protiv patrijarhata, a da nije uzeo u obzir specifičan kontekst koloniziranog naroda koji živi s teškim posljedicama izraelskog kolonijalnog režima više od sedam desetljeća. To je dovelo do toga da neke organizacije u Palestini ’48 (Povijesna Palestina) rade s izraelskim organizacijama zato što je za njih u središtu pitanje opresije žena kao iskustvo koje univerzalno dijele sve žene.

Za političke stranke i unutar generalnog diskursa, pitanje ženske emancipacije se tretira kao sekundarno i izolirano pitanje koje se ne smatra središnjim elementom naše borbe za pravdu za Palestinu kao političko tijelo u cjelini.

Naša grupa Tal3at, koja je organizirala akcije 26. rujna, predstavlja odgovor na to sužavanje borbe i na težak institucionalni uteg. Došle smo reći da se obične žene mogu ujediniti u djelovanju i solidarnosti i da je borba za rodno utemeljeno oslobođenje i pravdu politička borba te da mora biti uključena u našu borbu protiv nasilja političkog i ekonomskog sistema u kojemu živimo.

PD: Kako je ubojstvo Israae Gharib potaknulo ovo organiziranje žena u Palestini?

RA: Ubojstvo Israae je potreslo palestinsko društvo ne zato što je bilo prvo, već zbog brutalnosti i načina na koji je pokazalo višeslojnu prirodu institucionalne odgovornosti i sukrivnje. Pokazalo je kako nasilje prema ženama i ubijanje žena nije individualno već šire društveno pitanje u kojem u ogromnoj mjeri sudjeluju institucije. Zapravo, Israa je jedna od 28 Palestinki koje su ubijene 2019. godine. 2018., ubijeno je 35 žena. To su naravno službene statistike, no mi znamo da su stvarne brojke veće. Znači, vidimo ovo kao široko rasprostranjen problem koji se poput epidemije širi našim društvom.

Israau su gotovo do smrti pretukli članovi njene obitelji i odveli je u bolnicu koja je samo završila taj zločin. Posvuda je cirkulirala snimka iz bolnice koja prikazuje Israau kako vrišti i kako nitko nije ništa poduzeo da bi ju zaštitio. Nakon ubojstva je obitelj počela širiti brojne teorije o tome što se i zašto dogodilo. Njihova objašnjenja su bila predvidljiva i uklapala su se u opće trope koji se diljem svijeta koriste kada se brani nasilje prema ženama. Tvrdili su da je bila mentalno oboljela i/ili da je bila “opsjednuta”, a čak i kad bi to bilo istina, to ne može opravdati njeno ubojstvo. Čak je i autopsija bila farsa.

Ubojstvo Israae je dovelo do točke u kojoj su ljudi jednostavno osjetili da je dosta i da nešto treba učiniti.

PD: Koja je središnja poruka mobilizacije 26. rujna?

RA: 26. rujna, žene Palestine i zajednice diljem Povijesne Palestine i Libanona te dijaspore, ujedinit će se protiv nasilja prema ženama kroz razne oblike djelovanja – verbalno, fizički, psihološki i politički. Želimo istaknuti da nasilje kojemu su podvrgnute žene ne vrše neki nepoznati monstrumi, već često članovi obitelji unutar doma koji bi trebao biti siguran prostor.

Želimo reći da to nije neki izoliran ili individualan problem. To je dio šireg društvenog i političkog problema kojemu se moramo suprotstaviti i protiv kojega se moramo boriti kolektivno. Vidimo našu borbu za emancipaciju i oslobođenje žena kao dio naše šire borbe za jednakost, pravdu i sigurnost za sve ljude. Želimo smjestiti ženske borbe u širu političku borbu za oslobođenje. To je međusobno povezano i ne može se dogoditi odvojeno. Čin zauzimanja ulica i javno prozivanje sistema protiv kojega se borimo je prvi korak u borbi protiv izolacije i fragmentacije te u izgradnji kolektivne baze koja nas može ojačati i ujediniti; borimo se za bolje društvo za žene ali i za sve članove društva.

Sljedeći tekst je napisala druga članica kolektiva Tal3at (طالعات) uoči prosvjeda 26. rujna:

Mi smo grupa palestinskih žena od rijeke Jordan do Mediteranskog mora i dalje, koje se bore protiv svih oblika nasilja nad ženama Palestine gdje god se ono događa.

Borimo se za kraj svih oblika fizičkog, psihološkog, seksualnog i ekonomskog nasilja s kojim se žene svakodnevno suočavaju.

Borimo se kao Palestinke shvaćajući našu stvarnost unutar kolonijalnog sistema. Pokušavamo izgraditi solidarnost koja slama geografsku, društvenu i političku fragmentaciju koju nam nameće ovaj sistem.

Također, nastojimo obnoviti naše društvo kako bi bilo pravedno i sigurno za svakoga, kao dio naše borbe protiv kolonijalizma.

Odbijamo odgađanje borbe palestinskih žena za slobodu “nakon nacionalnog oslobođenja” i s tom mišlju ovaj pokret želi redefinirati nacionalno oslobođenje kao sveobuhvatno, holističko oslobođenje svih ljudi. Nacionalno oslobođenje ne znači samo oslobođenje i emancipaciju od izraelske dominacije i opresije. Ono znači potpunu slobodu, pravdu i ljudsko dostojanstvo za sve ljude Palestine.

Danas imamo snažnu potrebu za pokretom koji prepoznaje da je nacionalno oslobođenje ujedno i oslobođenje palestinskih žena. Stoga, naglašavamo potrebu izgradnje organiziranog palestinskog feminističkog pokreta koji će prepoznati Palestinke koje su njegov dio i koji će moći izaći u susret njihovim potrebama”.

Prevela i prilagodila: Sanja Kovačević