sdadmin

‘Mislila sam da samo muškarci imaju prava!’

Posted on by sdadmin

Riječi su to Zainab, žene iz Nigerije koju je suprug godinama zlostavljao jer nije znala da ima pravo na život bez nasilja.

Kao i Zainab, mnogo žena i djevojaka u svijetu odrasta u uvjerenju da nemaju prava. To je rezultat dugotrajnog života u diskriminaciji i nejednakosti. Čak 85 posto žena u programu “Women for Women International” (http://www.womenforwomen.org/) reklo je da nisu znale da imaju prava pa tako ni pravo na život bez nasilja. Unutar programa podijelile su osobne priče o tome kako im obitelji nisu dopustile da se školuju ili rade, o seksualnom uznemiravanju i nasilju, o tome kako su prisiljene na brak u veoma mladoj dobi, izolaciji iz vlastite zajednice te priče o različitim povredama njihovih osnovnih ljudskih prava.

Na primjer, u Afganistanu je žena imenom Zarghuna bila prisiljena ući u brak kao šestogodišnjakinja te ju je godinama zlostavljao svekar. Nakon smrti muža, Roseline iz Nigerije je gotovo ostala bez doma. Naime, njen je šogor ukrao zemljište njenog muža  – posjed koji je pripadao njoj i njenih osmero djece te im je bio jedini izvor prihoda. Caritas, ženu iz Ruande suprug je sustavno prebijao ali na mjestima gdje masnice nisu bile vidljive te joj nije dopuštao da napušta kuću. Ove žene nisu znale da je njihovo pravo da žive slobodne od terora i zlostavljanja.

Osvještavanje prava i djelovanje

Ove su priče dokaz kako je informiranost o pravima ključni korak do ženskog ekonomskog, političkog i socijalnog osnaživanja te da sprječavanje žena u osvještavanju vlastitih prava omogućuju počiniteljima da žene izvrgavaju nasilju i čine druge zločine potpuno nekažnjeno. Jedna od najvažnijih misija programa “Women for Women International” je educirati žene o njihovim pravima. Na kraju našeg jednogodišnjeg programa, 94 posto žena reklo je da sad razumiju svoja prava. To saznanje dalo im je samopouzdanje i mogućnost da promijene svoj status.

Za Zarghunu, saznanje da ima prava omogućilo joj je da pokrene vlastiti tkalački posao u zemlji gdje malo žena radi izvan njihovih domova te zaposli oko 300 žena. Roseline je shvatila da se može suprotstaviti šogoru i obitelji. Natezanje oko zemljišta je potrajalo, no na kraju se izborila za posjed na kojeg je sada znala da ima pravo. Caritas je osnažila dovoljno da kaže svom mužu: “Ako me udariš ponovno, prijavit ću te. Znam svoja prava.” Danas ima uspješan posao i muž je više ne zlostavlja.

Uključivanje muškaraca u borbi protiv nasilja nad ženama

Važno je slaviti snagu i hrabrost žena kao što su Zarghuna, Roseline i Caritas, no moramo prepoznati  važnost edukacije muškaraca o ženskim pravima. To je, također, važan korak ka zaštiti istih. Muškarci mogu i trebaju biti saveznici žena u borbi protiv diskriminacije, nasilja i nejednakosti. Oni trebaju poduprijeti svoje žene, majke, sestre i prijateljice u postizanju njihovih ciljeva te odgojiti snažne kćeri koje vjeruju da mogu postići ono čemu teže.

Muškarci poput Dr. Denisa Mukwege iz Demokratske Republike Kongo koriste svoj glas kako bi pozvali ostale muškarce da daju potporu ženskim pravima i podupru borbu za jednakost. Kao neumoran zagovornik prestanka silovanja i nasilja nad ženama, on naglašava važnu ulogu koju muškarci imaju u zaustavljanju nasilja. Njegove riječi na ovogodišnjem danu ljudskih prava podsjetile su na važnu ulogu svakog i svake od nas u edukaciji, očuvanju i borbi za ženska prava:

“Naš je problem u tome što iako manjina siluje, većina ne čini ništa da to zaustavi. Mnogi zatvaraju oči i uši te se ponašaju kao da se ništa ne događa. Važno je naglasiti da silovanje nije dobrovoljni seksualni akt, ono oduzima ljudskost žrtvi, a pred time ne možemo zatvoriti oči i uši. Stoga, otvorimo svoje oči i uši za takva zlodjela i reagirajmo kad smo svjedoci i svjedokinje neprihvatljivog. Iako nismo osobno silovatelji, postajemo sudionici i sudionice zločina ukoliko ih ne osudimo.

Pozivam muškarce koji vjeruju u ravnopravnost spolova. Pozivam one koji odbijaju zatvoriti oči i uši da progovore, da se pridruže ženama u njihovoj borbi za temeljna ljudska prava koja traje zadnjih 100 godina.

Sad je pravo vrijeme da budemo solidarni sa ženama i za žene.”

Prevela i prilagodila Iva Zelić

2016. kuca na vrata: Zadnji čas da se iz defenzive prebacimo u ofenzivu

Posted on by sdadmin

Dizanje žica na granicama, izbjeglička kriza, ponovni pokušaji stavljanja abortusa s onu stranu zakona, politika i biznis i dalje su zatvorene muške igre, erozija radničkih i socijalnih prava, nastavak desničarskog preuzimanja ljudskopravaškog diskursa i prostora – sve je to obilježilo godinu na izmaku. Neoliberali koji su za slobodno tržište, odnosno fleksibilizaciju radnih odnosa i privatizaciju javnih usluga, a izrazito konzervativni kada su u pitanju ljudske slobode i prava, i 2015. godinu pretvorili su u neprekidnu borbu za davno stečena prava. Pod krinkom ‘obrane’ i ‘zaštite’ obitelji, embrija, europskih vrijednosti, omogućavanja lakšeg zapošljavanja, itd., ušuljali su se u javni život glumeći one koji se brane od napada pritom nastojeći ograničiti prava onih ionako slabijih u društvu. U razdoblju kada se cijeli svijet nalazi u previranjima, izdvojile smo nekoliko ključnih tema u 2015. godini za hrvatske prilike koje su se našle u fokusu javnosti i općeg značaja su za cijelo društvo. Feministkinje su upozoravale na nepravde i borile se za ravnopravnije društvo koje će uvažavati različitosti i zaštititi najranjivije društvene skupine.

Komentirale smo aktualna zbivanja iz feminističke perspektive s feministkinjom i aktivistkinjom Ankicom Čakardić.

1. Politička previranja i gdje su tu žene?

Dok se mjesec i pol dana nakon izbora pregovaralo, odlazilo od stola, vraćalo za stol, zvalo ili nije zvalo, uhodilo, fotkalo iza zastora, trgovalo foteljama, zasipalo medijski prostor uvredama i optužbama, kontaktiralo Nizozemsku, možemo primijetiti kako je politika ostala zatvorena muška arena. Političke stranke i nezavisne liste ne mare za kvote i ‘siću’ koju moraju isplatiti ukoliko ih ne poštuju. Gdje su uopće žene u ovakvom političkom sustavu? Jer koncept izbora kao takav u kojem biramo između istih opcija koje zagovaraju iste neoliberalne politike zapravo i nije izbor.

Prije nego odgovorim na konkretno pitanje, samo jedna napomena, čini mi se važna. U bogatom feminističkom historijatu postoji čitavi niz epizoda koje nas podsjećaju i uče koliko je pitanje kvota za žensku emancipaciju važno. Jedna od takvih se dogodila u siječnju 1895. kada je Clara Zetkin napisala članak kojim je ušla u sukob s centralnim komitetom njemačke socijal-demokratske partije (Vorwärts), a razlog su bili njezini stavovi o socijalističkom feminizmu i kritici buržoaskog – liberalnog feminizma. Budući da je tada njemački zakon zabranjivao ženama politička prava, pravo na okupljanje i stvaranje ženskih organizacija, socijalistkinjima je upravo taj anti-demokratski problem – dakle ženska participacija i kvote — bio dio osnove vlastitih borbenih napora. Prijedlog općeg prava glasa SPD je već prethodno uputio Reichstagu jer je preko njega ženski socijalistički pokret razvijao strategiju borbe za ženska radnička prava. Dakle, ni na koji način se nije radilo tek o pravu glasa ili kvotama, ti su se mehanizmi shvaćali kao instrument za postizanje pune socijalno-političke jednakosti.

Odlazim u ovu Zetkin-digresiju kako bih podvukla tri stvari: a) kvote su važno demokratsko načelo preko kojeg žene sebi osiguravaju druga socijalno-politička prava, b) kvote su beznačajne ako ne zahvaćaju set drugih materijalnih, odnosno klasnih pitanja i c) ako su kvote tek dio liberalne mašinerije, one neće biti usmjerene na promjenu političko-ekonomskog okvira koji reproducira opresiju i eksploataciju, što znači da feminizmu ne mogu ponuditi baš ništa.

Ako sve ovo uzmemo u obzir i to provučemo kroz konkretan primjer nedavnih hr. izbora i činjenicu da je – kako kažeš – politika ostala zatvorena muška arena, možemo zaključiti sljedeće. Realizacija minimuma ženskih političkih prava je liberalnoj demokraciji preskupa – čitavom postojećem partijskom spektru, od ‘lijevo’ prema desno, premda će se sve strane rado okititi da, eto, prepoznaju i ovo pitanje kao važno. Tu je svakako prisutan i onaj konzervativni individualistički refleks koji se razvija oko ideje da su žene u politici važne, i ako se malo više istaknu i potrude, sigurno će biti uspješne, stoga ne trebaju njima nikakve ‘posebne’ kvote. Pored toga, u okviru partija nema dovoljno jakog ‘feminističkog subjekta’ koji bi vršio pritisak na odluke organizacijskog vrha, radi čega je lako izvući se bez težih posljedica, i materijalno i simbolički. Dakle, imamo puno posla jer ovo regresivno povlačenje politike u mušku arenu ima itekako veze i sa snagama otpora koje dolaze ‘izvana’ i diktiraju dinamiku, smisao i smjer političkih promjena. Politika se ne događa samo u okviru partijske scene.

2. Moje tijelo, moj izbor

Naše bake i mame su se davno izborile kako bismo mi danas imale pravo na siguran i dostupan abortus. Iako je on legalan, u Hrvatskoj nije ni siguran ni dostupan. Cijena pobačaja je neopravdano visoka i razlikuje se od bolnice do bolnice, a doseže i visinu minimalne plaće. Osim toga, brojni liječnici i liječnice su odbijali/e izvršavati ovaj medicinski postupak pozivajući se na prigovor savjesti. A tu je i društvena stigma. U ovakvoj situaciji, pred bolnicama se organiziraju molitve za spas embrija, a s oltara, a i u javnom i političkom životu, često se čuju apeli da se pobačaj zabrani. Potencijalni ministar zdravstva već je nebrojno puta naglasio kako se protivi pobačaju, a uskoro će se po ovom pitanju oglasiti i Ustavni sud. Kako obraniti već stečeno pravo na abortus?

Zahtjev za sigurnim, javno dostupnim, legalnim abortusom sastavni je dio zbroja drugih ključnih pravno-socijalno-političkih točaka dnevnog reda. I ovdje se upravo o tome radi, o borbi da se pitanju abortusa vrati politički smisao, dakle o negaciji njegovom pristupu kao individualnom izboru ili volji kako to neoliberalizam opasno sugerira, gušeći društveno-odovorne prakse. Skraćeno govoreći, realizacija prava na abortus nikako ne smije biti prebačena na neku pojedinačnu ženu koja će se sama probijati kroz ovu borbu. Pravo na pobačaj je ona feministička bitka s kolektivističkim predznakom koju smještamo u kontekst problema javno-dostupnog ženskog reproduktivnog zdravlja, potom politike planiranog roditeljstva (dakle, informiranjem i obrazovanjem do planiranja), stambene politike, socijalizacije njege, javno dostupnog obrazovanja i vrtićke skrbi, različitih radnih i socijalnih prava.

Ovo nisu ta ‘kolektivna’ vremena, upravo suprotno. Tranzicija se pozabavila ukidanjem brojnih stečenih materijalnih prava, a na radaru, i to u prvom planu, imajući ona ženska. Mjere štednje su tu priču dodatno zakucale. A s postizbornim namještanjem anonimnog tehnomenadžera na premijersko mjesto i bijedno-jeftinom prodajom demokratske procedure za očekivati je da će stvari u tzv. trećeputaškoj politici za žene biti još i gore. Ideologija tranzicije u postjugoslavenskom kontekstu se posebno osjeća na pitanju abortusa i vremenima kada se njegova legalizacija dovodi u pitanje. Nevjerojatno je koliko se tom temom manipulira, premda izboreno pravo, svako-toliko dovodi se u pitanje njegova opravdanost. Time se i feministička borba zapravo vraća temama s kraja 19., odnosno sredine 20. st. i tako ukrug. Ne znam gdje bi nas takva revnost odvela da na podjednako uporan način uvijek iznova ispitujemo pravo na privatno vlasništvo.

Svjedočimo potpuno nereguliranom polju prava na priziv savjesti u medicini, dakle depolitizaciji političkog prava koje je svedeno na osobni hir, privatni izbor i tzv. ‘savjesne’ kutke vlastite samodopadne ideologije u okviru medicinske struke. Na snazi su refleksi izrazito konzervativnog duha i individualne moralne filozofije/teologije koji se prebacuju u sferu svjetovnog, javnog. I u tome se sastoji podmuklost čitavog slučaja, abortusu se dokida političnost i njegova veza s pitanjem javno dostupnog zdravstva, obrazovanja i socijalne sigurnosti. Sve to kako bi se problem preveo kao ‘privatni’, ‘intimni’ ili kao primarno pitanje ‘savjesti’. Koliko nas to vraća unazad, svjedoči i činjenica da je ‘mračna i totalitarna’ SFRJ Ustavom iz 1974. garantirala ženama pravo na ‘slobodno odlučivanje o rađanju djece’.

3. Radnici i radnice – ucjenjiva, potplaćena i nesigurna radna snaga

Prošlogodišnje neoliberalne izmjene radnog zakonodavstva, koje su fleksibilizirale radne odnose učinivši ih nesigurnim, a radnike i radnice ucjenjivom stanom radnog odnosa, nisu smanjile nezaposlenost ili osigurale bolje uvjete rada. Radnička klasa je otputovala u zaborav, kao da je radništvo postala jedna nevidljiva kategorija. Kako uopće vratiti radništvo na agendu? Kako osnažiti radništvo u ovoj situaciji?

Padom socijalizma najveći udarac radničkoj klasi nije bio gubitak vlasti partije, koja je barem nominalno branila interese radničke klase, već raspad radničkih organizacija i poraz ljevice – za koju bi se moglo reći da je u određenom, ideološkom, smislu već ranije poražena. Dolazak desnice na vlast i prateća regresivna politika bila bi nesretna posljedica izgubljene bitke, ali nikako i dugoročan, naoko nezaustavljiv trend. Gubitak ‘vlasti’ time nije značio samo trenutni gubitak neposredne mogućnosti odlučivanja nego i gubitak organizacija, institucija i mehanizama koji su, s više ili manje uspjeha, godinama služili kao službeni i neslužbeni predstavnici interesa radničke klase. Doneseni regresivni zakoni samo su slika nepostojanja otpora, a koji je pak slika stanja radničkog organiziranja i stvarne nemoći sindikalne pozicije unutar trenutnih institucija – gospodarsko-socijalnog vijeća, tripartitnih pregovora itd. – okvira liberalne demokracije. Veliki dio odgovornosti, dakako, leži na sindikalnim vođama koji uglavnom sasvim otvoreno prihvaćaju kapitalističke klasne odnose, međutim, mnogo veća odgovornost je na ljevici koja od ’90. nema niti organizaciju ni politiku, a time ni pristup vlasti, kojom bi interesi radnika dobili svoju politički aktivnu i svjesnu manifestaciju. Pojednostavljeno rečeno – otpor postoji, ali ga je potrebno organizirati. Trenutne organizacijske forme i taktike ljevice tome očito nisu dorasle.

4. Žica granica

U našem susjedstvu podignule su se ograde i žilet žice na granicama. Postalo je jasno kako su neki ljudi jednakiji od drugih. Feministkinje već desetljećima zagovaraju antimilitarni pristup rješavanju problema te naglašavaju kako su granice jedan socijalni konstrukt kako bi se podgrijavala ideja nacije. Tako je bilo i ovaj put.

Migrantsku krizu i ‘politiku žice’ treba odmah smjestiti u njihov pravi problemski horizont. Riječ je neosporno o simptomu krize Europske unije i globalnog kapitalizma. Ako politiku žice shvatimo kao eurounijski odgovor na ekonomsku krizu i krizu društvene reprodukcije, tada nam postaje jasno da se ovdje ne radi ni o kakvoj islamskoj opasnosti za vrijednosti EU-a kako vrište slovenske, mađarske, austrijske žice i nadalje. Nije riječ tek o problemu izbjeglica. Ne zaboravimo da ovdje vlada dobro utvrđeno neoliberalno pravilo, sloboda kapitalu preko granica, Druge koji ometaju red protoka kapitala ćemo stopirati žicama. Univerzalnost EU-a se sastoji u održavanju uvjeta duboke eksploatacije radničke klase koja omogućava realizaciju akumulacije kapitala, naravno da je sjajno podvaliti trik homogenizacije po ključu identiteta i ‘vrijednosti’ EU-a kako bi stvar koja je solidno u rasulu proizvela privid čvrste cjeline.  

Nedavno je u jednom intervjuu Gáspár Miklós Tamás govorio o tome kako nitko ne bi porekao da bi masovni priliv izbjeglica mogao uzrokovati praktične probleme prije svega što se tiče financijske ili logističke podrške, socijalne, obrazovne i podrške u problemu zapošljavanja. (Usporedbe radi, zamislimo samo taj tip problema koji će se pojavljivati s nemjerljivo masovnim izbjegličkim valom uslijed klimatskih promjena!). Ono što je notorno u čitavoj izbjegličkoj priči jest tvrdnja da se tu radi o sukobu kultura, odnosno civilizacija. I otuda slijede svi oni razlozi radi kojih danas posve opravdano analiziramo EU kao instituciju koja generira ksenofobne i islamofobne pozicije, unatoč njezinim težnjama da pošto-poto proda svoj imidž kao unije jednakih. Osim toga, ova aktualna politika žica nije neka posebna novina, ona ima svoj plodonosni historijat. Žica oko Pojasa Gaze, pa između Izraela i Egipta, između Turske i Bugarske, između Južne i Sjeverne Koreje, u Belfastu, na američko-meksičkoj granici, da nabrojim samo neke primjere uz ovaj ‘naš’.     

A kada je riječ o konkretnoj antimilitarističkoj borbi feministkinja koju i danas u okviru ‘izbjegličke krize’ one u cijelom svijetu zagovaraju i vode, podsjetimo se da je već Druga internacionala (1889–1914.) boreći se za opće pravo glasa neovisno o spolu, naglašavala važnost antiratne politike. To je i razlog zašto je 1910. godine na drugoj Međunarodnoj konferenciji žena socijalista u Kopenhagenu odlučeno da se 8. mart proglasi danom Međunarodne solidarnosti žena u borbi za mir, demokraciju i ravnopravnost. Dakle, veza feminizma i antimilitarizma je i historijski jaka, kako u svijetu, tako i na našim prostorima. Baš i stoga, ono čime bismo morali danas – sada apgrejdati postojeće progresivne agende svakako su i one iz krajolika antiratne politike. To je ujedno i pitanje internacionalne solidarnosti, buduće internacionalizacije ljevice.

5. Obrni, pa vladaj

U 2015. se mejnstrimizirala riječ ‘uhljeb’. Na borbi protiv takozvanih uhljeba pojedinim mejnstrim portali svakodnevno dižu čitanost, a MOST je dobio određeni potporu jer se žele obračunati s golemim javnim sektorom kao da su službenice u državnim poduzećima krive za političku i ekonomsku situaciju kojoj se nalazimo. U takozvanoj borbi protiv uhljeba prozvanima su se našle osobe zaposlena u državnom aparatu, ali i neprofitni mediji koje konzervativci napadaju da dobivaju ‘milijune kuna iz državne blagajne’. Istina je da se ovakvom retorikom (ne)odgovornost bogatih i moćnih želi prebaciti na leđa ‘lijenog’ radništva, a one koji/e su jedini/e transparentne i upozoravaju na stanje stvari optužiti za ‘urotnička tipkanja plaćena javnim novcem’. Istina je da neprofitni mediji su na rubu izumiranja, kao što je istina da su oni jedini čuvari poštenog i nezavisnog izvještavanja.

Mit o uhljebima i borba protiv tih lijenčina funkcionira kao uprizorenje povijesne epizode lova na vještice. U okviru trenutnih tržišnih odnosa korporativni sektor uz aktivne uloge države zadužen je za stvaranje poduzetničke klime i njezinu popratnu ideologiju ‘lova’ na kvarnu, skupu i štetnu grupu ljudi, odgovornu za krizu. Da usporedba ‘uhljeba’ i ‘babaroga dobije i više na snazi, u tome nam pomažu podaci koji upućuju na činjenicu da su u skupom i lijenom javnom sektoru u najvećem broju zaposlene žene.[1] Dakle, riječ je o progonu službenica, neučinkovitih, nesklonih radnim navikama i trudu, bahatih i zbog kojih je – kako nam notorni mit o uhljebima poručuje – sistem duboko u krizi. Prema tome, tržište nam poručuje da problem krize nije strukturne naravi, već karakterne. Riječ je o određenim ‘osobinama’ radnica i radnika uposlenih u javnom sektoru i s njima se treba obračunati. Za početak, konzervativci tvrde, privatizacija će tu biti dosta od pomoći.

Kako bi se opravdali programi strukturne prilagodbe ili se provele potrebne ‘reforme’ (taj aktualni fetiš, na veoma specifičan način otpočet još od jugoslavenskih osamdesetih), potrebno je proizvesti ‘pristanak’ na stanovitu promjenu. Ništa bez ideologije. Zato su ovakvi mitovi i proizvodnja ‘neprijatelja’ nužni. Bilo da je riječ o neprijateljskoj liniji neefikasne radničke klase, ‘uhljebima’, lijenim novinarkama/novinarima koji su tu samo da tržištu rade probleme, neprofitabilnim društveno-humanističkim strukama, vješticama, migrantima, teroristima. Iz nekog razloga svi nabrojeni imaju isti klasni interes, još samo da ga iz defenzive prebacimo u ofenzivu.

Neki zaključak u ovom smjeru: Prava nisu zauvijek zajamčena. Prava nisu darovana. Ona su krvavo izborena i borba mora biti nastavljena jer nosimo odgovornost prema našim pretkinjama, prema samima sebi, društvu u cjelini, ali i onima koji/e tek dolaze zasigurno želimo osigurati svjetliju stvarnost od one u kojoj sada egzistiramo.


[1]          Usp. Crostat, Izvještaj br. 9.2.1/12, Osobe na plaćenim poslovima prema djelatnostima, prosinac 2010., Zagreb 28. siječnja 2011.

Praznim obećanjima ne možemo utjecati na klimatske promjene

Posted on by sdadmin

Kraj 2015. mnogima zabrinutima za klimatske promjene donio je razočaranje. Klimatski samit u Parizu, COP21, potvrdio je da, kada je o klimatskim promjenama riječ, volimo isticati opća mjesta, poput “emisija CO2 mora što prije početi opadati”, “mehanizam će doprinijeti smanjenju emisije stakleničkih plinova”.

Također, postavljeni globalni ciljevi su “povećanje kapaciteta prilagodbe, jačanje otpornosti i reduciranje ranjivosti”, razvijene zemlje će pomoći zemljama u razvoju, a svakih pet godina provodit će se ocjena napretka. Vjerojatno uočavate kako fosilna goriva, nafta, plin, korporacije, rokovi, obveze ili porez na emisiju stakleničkih plinova nisu omiljene riječi donositelja klimatskih odluka. Sličan scenarij gledamo već neko vrijeme. Čelnici zemalja se okupe, slože da je trenutno stanje kritično i neodrživo, a promjena nužna i neodgodiva. Nakon toga klima i okoliš pričekaju par godina da ponovno postanu ‘vruća’ tema. 

Sve što se dogodilo u Parizu jest da se 195 zemalja sudionica načelno složilo kako rast temperature na planetu treba održati ispod 2 °C, kao i da će biti uložen trud da brojka padne na maksimalnih 1.5 °C. Navedene brojke daleko su od jamstva za sigurnu budućnost na Zemlji. Klimatske promjene su složen, kao i nepredvidiv problem. Ne možemo se voditi primjerima iz prošlosti jer ih nema. Sve promjene s kojima se suočavamo su nam, i bit će, potpuno nepoznata situacija. Financiranje dogovorenih točaka također nije jasno razrađeno. Luka Tomac iz Zelene akcije smatra kako nismo ni blizu sprječavanja klimatskih promjena. “Želimo li spriječiti to da se globalna temperatura povisi za više od 2 stupnja Celzija, 80 posto sada poznatih zaliha fosilnih goriva (ugljen, nafta, plin) mora ostati neiskorišteno te kao globalno društvo moramo izaći iz ‘fosilne ere’ do sredine stoljeća. Potrebna nam je hitna transformacija energetskog sustava, ali i lokaliziranje proizvodnje”, objašnjava.

Nažalost, svakim novim klimatskim samitom isplivavaju nove prirodne katastrofe s kojima se suočavaju zajednice diljem svijeta. Čovječanstvo danas u odnosu na 1992. godinu, kada je održan prvi UN-ov klimatski samit u Rio de Janeiru, upumpava 48% više CO2 u atmosferu. Ipak, svi napori znanstvenika i znanstvenica da objasne kako klimatske promjene nisu teorija nego činjenica utemeljena na mjerenjima i istraživanjima, nisu dovoljna da ušutkaju skeptične glasove koji uvijek dopiru iz istih smjerova.

Zašto? Jer mogu

Znanost već 150 godina svjedoči da CO2 spada u stakleničke plinove. Joseph Fourier je 1824. shvatio da temperatura površine ovisi o plinovima u Zemljinoj atmosferi i postavio temelje za takozvani efekt staklenika. 1896. švedski kemičar Svante Arrhenius prvi uviđa kako čovječanstvo izgaranjem ugljena povećava koncentraciju CO2 u atmosferi, što je podatak koji gotovo nikoga nije zanimao sve do pedesetih godina prošlog stoljeća. Charles David Keeling tada je izumio uređaj za mjerenje koncentracije CO2 u atmosferi i prvo mjerenje izvršio na havajskoj planini Mauna Loa.

{slika}

Keeling je, međutim, utvrdio i nešto sasvim novo – za povećanu koncentraciju CO2 odgovorni smo mi. Danas znamo da je za klimatsku krizu kojoj svjedočimo odgovorno samo 90 kompanija, koje su proizvele 63 posto ukupne emisije stakleničkih plinova od 1751. godine. To je 914 gigatona CO2 između 1751. do 2010. godine, od čega čak polovica u posljednjih 25 godina.

Ako za vlastitu ulogu u narušavanju ekosustava znamo od 1950-ih, kako to da i danas o toj temi pričamo u rukavicama? Odgovor neće iznenaditi – korporacije svaki pokušaj adresiranja problema zaspu novcem. Samo ExxonMobil je između 1998. i 2005. potrošio 16 milijuna dolara na financiranje organizacija koje poriču klimatske promjene. Trgovinski sporazumi još su jedan kontrolni mehanizam. Lokalno stanovništvo u kanadskom Quebecu je, primjerice, pokušalo na svom životnom području onemogućiti primjenu hidrauličnog frakturiranja (poznatije kao fracking).

Voda, pijesak i razne kemikalije pumpaju se duboko ispod površine zemlje kako bi se lomile podzemne stijene i oslobodile put nafti i plinu. Bušotine za sobom ostavljaju veliku količinu taloga od teških metala, ulja i kemijskih spojevima koji se koriste kao lubrikanti pri bušenje. Koristi se više od šest tisuća otrovnih kemikalija poput olova, radija, arsena i slično. Jedna iscrpljena bušotina za sobom ostavlja do 380 hektolitara toksičnog mulja. Jedna bušotina troši do tri tisuće litara vode po satu. Pokušaj lokalnog stanovništva da korporaciji Lone Pine onemogući vađenje nafte i plina tom metodom ispod rijeke St. Lawrence završio je neslavno. Lone Pine je zaprijetila tužbom protiv Kanade na temelju kršenja odredbi NAFTA-e, pri čemu je kompanija potraživala 250 milijuna dolara.

Oni/e kojima je cilj klimatske promjene dovesti na dnevni red sve češće moraju razmišljati o trgovinskim sporazumima, prema kojima su njihovi napori da spase planet gotovo pa ilegalni, a u svakom slučaju podložni tužbama. Europska komisija je priznala da će TTIP (Transatlantski sporazum o partnerstvu u trgovini i ulaganjima između SAD-a i Europske unije) proizvesti dodatne milijune tona CO2, što je u kontradikciji sa zaključcima iz Pariza. Ako TTIP dobije zakonsku težinu, države će izgubiti pravo da samostalno odlučuju o klimatskim politikama ili implementaciji obnovljivih izvora energije bez straha od tužbi i kazni.

U posljednjih dvadeset godina, korporacije su tužile zemlje EU više od sto puta i na taj način zaradile milijarde eura od odšteta. 60 posto tih tužbi bile su vezane uz klimatska pitanja, tvrdi Norveški društveni forum.

Ne prođu li novac i sporazumi, uvijek postoji lobiranje

Razgovor o klimatskim promjenama od početka se vodi na način da se održivi razvoj stavlja u opreku s gospodarskim rastom. Republikanci i konzervativizam u tome su odigrali bitnu ulogu. Još 1992. George H. W. Bush, nakon prvog klimatskog samita, objašnjava kako je njegova zadaća “pronaći balans između praksi usmjerenih na zaštitu okoliša s jedne strane i poslova koji će hraniti američke obitelji”.

Nekoliko godina kasnije, još jedan Bush ispunio je svoju konzervativnu dužnost ostavivši planet na cjedilu. 1999. godine donesen je Kyoto protokol, koji je nalagao da industrijske razvijene zemlje moraju znatno smanjiti emisiju stakleničkih plinova. SAD nikada nisu ratificirale Kyoto protokol, a 2001. je upravo George W. Bush u potpunosti odustao od njega.

Bushova administracija je 2000. godine kreirala memorandum koji priznaje rast globalne temperature, ali ukazuje da je potrebna “dodatna znanstvena potvrda”. Nitko u tom timu nije bio znanstvenik, ali mnogi su, poput Andrewa Lundquista, kasnije postali lobisti korporacija.  Kao i uvijek, profit je u prvom planu. Implementacija ograničenja na emisiju CO2, tvrdili su, uništit će ekonomiju. 2001. godine Bush objavljuje kako se neće držati odredbi Kyoto protokola. Kao i uvijek, konzervativci su još jednom pokazali da im je primarni cilj održavanje statusa quo pod svaku cijenu. Republikanski savjetnik Frank Luntz 2002. godine sastavlja knjižicu od 16 stranica u kojoj kandidate za Kongres priprema za rasprave o klimatskim promjenama. Cilj je bio konzervativce, tradicionalno bliske poslovnim krugovima, prikazati kao ‘ozbiljno zabrinute za klimatska pitanja’. Luntz preporučuje izbjegavanje ekonomskih argumenata te, između ostalog, vjeruje kako konzervativan pristup, u kombinaciji sa slobodnim tržištem, ima šansu postati popularan. Bush tu ne staje. 2004. predlaže da se budžet za istraživanja o klimatskim promjenama umanji za 9,2 milijuna dolara, zajedno s ukidanjem financiranja postdoktorskih programa u vrijednosti od 1,3 milijuna dolara. Znanstvenici/e ga iste godine optužuju za politizaciju znanosti.

{slika}

Tko snosi posljedice?

Klimatske promjene su kompleksan problem koji zahtijeva istovremeno bavljenje brojnim potencijalnim posljedicama održavanja trenutnog stanja, što je cilj korporacija i konzervativnih krugova. Moguće je, međutim, izdvojiti tri kritične točke. Jedna je otapanje polarnih regija. Sjeverni i južni pol funkcioniraju poput zrcala – reflektiraju sunčevu svjetlost i tako ograničavaju rast temperature. Otapanje polarnih kapa smanjuje tu ‘zrcalnu površinu’ i vodi do porasta temperature, što dalje vodi do intenzivnijeg otapanja leda. Drugo, CO2 nije jedini plin koji nam stvara probleme. Arktičke tundre skrivaju goleme količine metana, koji je pedeset puta toksičniji od co2. Otapanjem polarnih regija taj će metan dospjeti u atmosferu, što će dodatno povećati temperature i ubrzati otapanje. Treća kritična točna jest acidifikacija oceana. Određena količina CO2  završava i u oceanima. Planktoni ne mogu živjeti u takvim uvjetima, a oni su temelj morskog hranidbenog lanca. Da bismo se nosili sa svim posljedicama klimatskih promjena, kao i onim koje nam tek predstoje, trenutna raspodjela odgovornosti nije dovoljna. Korporacije ne plaćaju cijenu onečišćenja koje proizvode. Štoviše, zarađuju na tužbama koje podižu protiv zemalja koje se žele baviti klimatskim problemima.

Oni koji su najmanje doprinijeli klimatskim promjenama snose najveće posljedice. Oxfam je izračunao kako je deset posto najbogatijih odgovorno za polovicu emisije CO2, a siromašnija polovica, 3,5 milijarde ljudi, za svega deset posto. Ipak, najsiromašniji dijelovi svijeta prvi su na udaru. Ideja da smo kao civilizacija spremni žrtvovati neke dijelove svijeta kako bi se drugi mogli neometano i obijesno razvijati je u najmanju ruku duboko poražavajuća, a mnogi to stanje nazivaju i klimatskim rasizmom. Usudila bih se natuknuti kako zatečeno stanje gotovo da nalikuje novom obliku kolonijalizma, duboko isprepletenog s konzervativnim ciljevima održavanja tog istog stanja nepravde.

Na klimatskom samitu u Kopenhagenu 2009. Kopenhagen neke zemlje u razvoju, pogotovo afričke, su progovorile. 135 zemalja, uključujući Kinu i Indiju, održale su petosatni bojkot zbog nedovoljnih rezova emisije stakleničkih plinova, što su predložile najrazvijenije i najbogatije zemlje. Nagomilane frustracije rezultirale su prosvjedima i neredima na ulicama Kopenhagena, gdje se skupilo više od 25 tisuća ljudi. U Kopenhagenu smo shvatili da nas svjetski lideri neće spasiti. COP21 je poslužio kao potvrda.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Više od 100 novinara i novinarki ubijeno u 2015. godini

Posted on by sdadmin

Ukupno 110 novinara/ki je ubijeno diljem svijeta u 2015. godini, kaže se u izvješću Reportera bez granica (RSF), ističući pri tome da su mnogi poginuli/e u ratnim zemljama, iako su neki/e ubijeni u navodno mirnim zemljama.

U izvješću se navodi kako je 67 novinara/ki poginulo dok su izvještavali/e, ili zbog posla koji su radili, dok je njih 43-oje stradalo u nerazjašnjenim okolnostima i iz neutvrđenih razloga.

Kako je navela ta organizacija, još 27 neprofesionalnih reportera/ki i sedam medijskih suradnika/ica ubijeno je 2015.

“Ova uznemirujuća situacija se velikim dijelom može pripisati namjernom nasilju protiv novinara i novinarki, te pokazuje neuspjeh do sada poduzetih inicijativa da se zaštite medijske osobe”, priopćio je RSF.

Glavni tajnik RSF-a Christophe Deloire izjavio je da je od hitne važnosti napraviti poseban mehanizam za primjenu međunarodnog prava o zaštiti novinara i novinarki.

“110 ubijenih novinara/ki ove godine zahtjeva hitnu reakciju. Posebni predstavnik/ca glavnog tajnika UN-a za sigurnost novinara/ki mora biti imenovan/a bez odlaganja”, rekao je Deloire.

Od 2005 godine, prema podacima RSF, ubijeno je 787 novinara/ki.

Jesu li muškarci orijentirani na ženski užitak zapravo seksisti?

Posted on by sdadmin

Na nekim društvenim mrežama, poput Reddita, odvija se rasprava jesu li muškarci orijentirani na ženski užitak u originalu zapravo seksisti. Neki tvrde da su muškarci vječiti seksualni gubitnici jer ako nisu orijentirani na partnericu onda su sebični, a ako jesu onda jesu isključivo zbog vlastita ega ili društvenog priznanja. Dobar dio korisnika požalio se da se muška seksualnost previše patologizira, što dovodi do zaključka da zapravo svi pričamo o – pritisku.

Rasprava se pokrenula nakon teksta naslovljena 3 Ways Men Wanting to ‘Focus On Her Pleasure’ During Sex Can Still Be Sexist i objavljena na Everyday Feminism portalu.

Njime je nekoliko bitnih stvari izvučeno na površinu. Naravno da ovaj problem ne pogađa isključivo heteroseksualne parove jer i svi ostali/e (homo, trans) mogu imati jednakih problema zadovoljavanja partnera/ice. Fokus je, kako kaže autorica, trenutno stavljen na titulu “seksista” jer su upravo heteroseksualni binarni odnosi njome najviše opterećeni. Za većinu ovih problema kriva je tzv. toksična muškost, pojava simbolično opisana u tekstu koja podrazumijeva skup zahtjeva koje suvremeno društvo stavlja ili misli da treba staviti pred mušku osobu.

A sad “problemi”. Tekst polazi od toga da kad (hetero) muškarci govore kako im je od vlastitog važniji partneričin užitak zapravo misle dvije stvari. Prva je kako je ženski užitak zapravo nusproizvod osjećaja “moj ego ne bi podnio da ne zadovoljim ženu jer sam tad manje muško”, a druga posljedica je izazov koji se stavlja pred žene kako one ne bi iznevjerile muškarčev ego.

Da nije sve baš tako suludo i komplicirano kako djeluje na prvu, kažu tri zanimljive točke.

1. Kao i u ostalim životnim područjima, a u seksu pogotovo, mjere se rezultati 

Everyday feminism ovo sasvim zgodno prevodi kao “moram imati što je više moguće partnerica / moram što je više moguće puta ejakulirati”. I kako smo se mi feministkinje uspjele fino i isprofilirati kao one čija su sreća i zadovoljstvo najbitnije (sarkazam), kažu da na kraju muškarci čuju: “moram svojoj partnerici priuštiti najbolji i najintenzivniji orgazam.” Prebacivanje loptice s jedne strane na drugu zamotano u celofan u kojem piše: “Ne, ne, važnije mi je da ti.”.  Društvo misli da je izostanak ženskog orgazma muška slabost. Pazi ti pritiska. Depresija, osjećaj nesposobnosti, manjak samopouzdanja, gubitak vjere u sebe… To su sve posljedice pretjerane maskulinizacije kojom se muški spol maltretira od rođenja. A kad to postaje naš problem? Onda kad se žene počnu dvaput ili triput više truditi (glumatati) da ne povrijede ego svog partnera, odnosno kad počnu odgovarati na izazove koje si nisu same ni postavile. Već društvo koje sugerira da muškarci moraju biti reproduktivno visoko sposobni (potentni). Ovdje obično najviše nastrada intima, pa i sve ostalo vrlo lako padne u vodu. Zapravo, polazišni tekst kaže da se ovo lako može pretvoriti u manipulaciju ženskim tijelom u svrhu osnaživanja vlastitog (muškog) ega.

2. On je pak primarno fokusiran na vlastiti užitak

Ovo je pak nešto intenzivnije pomaknuta situacija. Još uvijek smo na zvučnoj kulisi spolnog odnosa gdje se partnerice trude svom alfa mužjaku podastrijeti nekoliko decibela dokaza da je ovo baš najbolja stvar ikad, kako ga ne bi povrijedile. Daleko da ima išta loše u tome ako je iskreno, no kad ode toliko daleko da od ravnopravnog uživanja postane važnija njegova (ne)sigurnost, onda je zapravo sve i otišlo k vragu.

3. Stav: “Baš volim kad žena uživa”

Svi oni pokreti i poze kojima je u fokusu ženski užitak, a kojima se muškarci hvale, obično imaju tek jedan cilj – naglasiti koliko je on zapravo kul. Jer gle ti njega na što on sve misli! Kako kaže autorica teksta, kad malo bolje promotrimo neke učestale prakse ispada kao da društvo posebno nagrađuje one koji uspiju zadovoljiti svoju partnericu pa se to onda radi pošto poto. I žene misle da pošto poto moraju i dokazati da su zadovoljne.

“Imati partnera koji zna što volim nije nagrada ni poslastica, već temelj.”, kažu oni/e koji znaju. 

Kako se inače u medijima diže fama o ženskom orgazmu koji je prema njima, u najmanju ruku, nepostiziv, onda žene misle da moraju biti zahvalne ako ga postignu ali tad se obično tapša muškarce jer je to njihov “uspjeh”. Ma kako, pita se vjerojatno polovica žena. Jedna je stvar nagraditi nečije lijepe i dobre namjere, no u trenutku kad se nešto radi iz usluge ili potrebe da se koga ne uvrijedi, mislim da gubi smisao sasvim. I što je također boljka suvremenog medijski eksploatiranog društva, toliko se inzistira na nesvakidašnjim i epskim orgazmima da partneri odavna ne uživaju u trenutku već streme ka rezultatima. Umjesto nekog jako pametnog zaključka, najbolje se još jednom poslužiti Redditom i raspravom koja se ondje rodila. Takve su stvari korisne jer, osim što je anonimno pa se korisnici lakše otvaraju, uključuje i mnoštvo glasova pa je problematiku lako pregledati iz više kuteva.

Za početak, nažalost, za dobar emocionalni, partnerski ili seksualni odnos potrebno je mnogo truda. Ima dana kad ništa ne ide kako treba, ali tu u obzir treba uzeti i vanjske faktore poput dana na poslu (ako ga imaš), roditelja koji gnjave (ako ih imaš), djece koja plaču (ako ih imaš), financijske situacije (ako je imaš) i koječega drugog. Ne shvaćati baš sve kao vlastiti neuspjeh.

A sad zaključci. Prvo je da odnosi među partnerima ne bi trebali služiti (isključivo) postizanju vlastite više vrijednosti jer time gube na autentičnosti. Druga je pak velika greška neprestana objektifikacija žena ili kao objekta (ali ovdje gotovo doslovno) uz pomoć kojeg muškarac postiže užitak i ego-zadovoljstvo ili uopće svrha postojanja žena kako bi vizualno ili bilo kako drugačije zadovoljile muški spol. Krivo. Treća stvar, orgazme ne treba glumiti jer tako se nikad neće doći do kompromisnog odnosa koji će ići u korist svih prisutnih.

 

Prosvjed protiv zabrane pobačaja pred Ustavnim sudom

Posted on by sdadmin

Povodom najave da će Ustavni sud nakon 24 godine raspravljati o ustavnosti zakona o pravu na pobačaj iz 1978., Ženska mreža Hrvatske predala je jučer dopis tom sudu u kojem ga upozorava da je taj zakon usklađen sa svim međunarodnim dokumentima, a posebno s Konvencijom UN-a o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena te preporukama koje je ove godine dao odbor UN-a za praćenje Konvencije.

“Dopisom želimo upozoriti Ustavni sud da je imenovani zakon usklađen sa svim međunarodnim dokumentima, a posebno s Konvencijom UN-a o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena te preporukama koje je ove godine dao odbor UN-a za praćenje Konvencije na četvrto i peto izvješće za Hrvatsku. Odbor, između ostalog, u svom uvodu kao jednu od glavnih preporuka naglašava potrebu da zakonodavna i ostala vlast u Hrvatskoj osigura primat Konvencije nad Vatikanskim ugovorima, odnosno da se osigura zaštita prava žena, tj. sloboda odlučivanja žena posebno u području reproduktivnih i seksualnih prava od negativnih utjecaja Katoličke crkve kojima je izložena”, kazala je jedna od pet koordinatorica Ženske mreže Hrvatska Mirjana Kučer.

{slika}

Kučer je dodala, kako je cilj akcije upozoriti i na članak Ustava koji upozorava na sekularnost države.

Zahtjev o ocjeni ustavnosti, kako mu je puno ime, Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece podnio je 1991. Hrvatski pokret za život i obitelj, a Ženska mreža Hrvatske dobila je informacije iz medija da je Ustavni sud spreman za raspravu o tom prijedlogu.

U dopisu se iz Ženske mreže pozivaju na Rezoluciju Vijeća Europe 1464  “Žene i religije u Europi” u kojem se države upozorava na jačanje fundamentalističkih pokreta i na bojazan za ostvarivanje ljudskih prava žena. Rezolucija poziva države da kroz zakonodavstvo i praksu zaštite ljudska prava žena. Ženska mreža u dopisu podsjeća na zadnje preporuke iz 2015. Odbora UN-a o sprečavanju svih oblika diskriminacije žena gdje se izrijekom kaže da država mora osigurati pravo na siguran i besplatan pobačaj i kontracepciju te da mora voditi brigu o prevenciji na način da se seksualna edukacija uvede u škole kako bi se osiguralo da se problem pobačaja ne svodi na kontracepciju.

Iz Ženske mreže Hrvatske koji su zajedno s inicijativom Glas Razuma – Pokret za sekularnu Hrvatsku pred Ustavnim sudom razvili transparente “Nećemo natrag na ilegalan pobačaj”, “Crkva država – raskid” i “Raskid vatikanskih ugovora”, očekuju da će prijedlog o ocjeni ustavnosti biti odbačen.

“Očekujemo da se odbaci prijedlog udruge o ocjeni ustavnosti zakona kojim se regulira pravo na raspolaganje tijelom i odlučivanje o broju djece. On je što se nas tiče sasvim u redu jer je usklađen s konvencijama i ljudskim pravima”, kazala je jedna od pet koordinatorica Ženske mreže Hrvatske Biserka Momčinović.

Momčinović je dodala da ovom akcijom žele poručiti ženama u Hrvatskoj da vode brigu o svojim ljudskim pravima i njihovom ostvarivanju “jer nam se čini da su različite poruke i šumovi u porukama i od Katoličke crkve i od političkih stranaka takve da žene moraju voditi računa o porukama i voditi brigu da zaštite svoja ljudska prava”.

Politika privatnosti

Copyright 2024. Libela.org