Moralnom panikom protiv cjelovitog odgoja djece i mladih

Jačanje neokonzervativnog diskursa u hrvatskom društvenom kontekstu vidljivo je u brojnim aspektima društvenog i političkog života, a ono što je za hrvatske neokonzervativne aktere/ice specifično jest izrazita usmjerenost na reproduktivna i seksualna prava i zdravlje žena. Ideološka argumentacija neokonzervativnog pokreta temelji se na redefiniranju onoga što nazivaju tradicionalnim, obiteljskim i/ili moralnim vrijednostima, a kao “državnog neprijatelja broj jedan” pritom vide organizacije i skupine posvećene borbi za različite aspekte ljudskih prava, kao i političke elite koje njihove zahtjeve pretvaraju u javne politike i zakone. U tako definiranom okruženju, retorika neokonzervativnih aktera/ica podudara se s retorikom Katolične crkve o istim pitanjima, pa ne treba čuditi činjenica da upravo iz crkvenih redova dobivaju najviše potpore za svoje aktivnosti. Pod zajedničkim pseudoznanstvenim terminom “rodne ideologije” obuhvaćene su sve “opasnosti” koje slijede iz nastojanja feminističkih, LGBT i ljudsko-pravaških pokreta, a protiv kojih su neokonzervativne grupacije u kontekstu ljudskih prava žena okupljene.

Jedan od aspekata neokonzervativne agende u Hrvatskoj koji je najranije dobio svoj oblik i aktivne zagovaratelje/ice jest protivljenje pokušaju uvođenja zdravstvenog odgoja u osnovne i srednje škole. Da nam je zdravstveni odgoj u školskom kurikulumu i više nego potreban, kristalno je jasno, no uvjeti pod kojima bi isti trebao biti uveden predstavljaju glavnu točku sukoba između neokonzervativnog pokreta i različitih organizacija koje su zagovarale sveobuhvatan program temeljen na rodnoj ravnopravnosti. Prema neokonzervativnim akterima/icama, sporan je upravo Četvrti modul posvećen rodnoj/spolnoj ravnopravnosti i odgovornom spolnom ponašanju, za kojeg smatraju da je utemeljen na “rodnoj ideologiji” i kao takav ne može biti predmetom poučavanja u školama. Ako i zanemarimo kompletno loš pristup samom uvođenju zdravstvenog odgoja od strane MZOS-a, ostaje činjenica da se zbog uvjerenja određene skupine ljudi, koji si uzimaju za pravo postavljati se kao neupitan moralni autoritet, djeci i mladima onemogućuje pristup znanjima koja su od neizmjerne važnosti ne samo za njih same, već i za uspostavljanje egalitarnog društva u kojemu će možda, jednog dana, rodna nejednakost biti samo jedan od pojmova u povijesnim udžbenicima. Širenje moralne panike putem neznanstvenih podataka i izmišljenih posljedica zdravstvenog odgoja služi im samo kao jedan od alata u nastojanjima da natjeraju vodu na svoj mlin. Unatoč godinama istraživanja i brojnih radova koji pokazuju koristi od obrazovanja mladih po pitanju rodne ravnopravnosti i seksualnosti, hrvatske moralne vertikale i dalje smatraju da je bolje ostati u mraku, iako – ili možda upravo zato – samo oni od toga mogu imati koristi.

Na čelu križarskog pohoda protiv svega “antihrvatskog” i “antikatoličkog”, kako je zdravstveni odgoj jednom prilikom opisao kardinal Josip Bozanić, ikona političkog propovijedanja s oltara, nalaze se već dobro poznati protagonisti i protagonistkinje neokonzervativnog pokreta koje je nemoguće zaobići kad god se ta tema nađe na dnevnom redu. Titulu predvodnika zasigurno zauzima udruga GROZD, koja se osobito istaknula u agresivnoj kampanji protiv uvođenja zdravstvenog odgoja, i njen predsjenik Ladislav Ilčić. GROZD je tako svojevremeno izdao upute za postupanje roditelja u školama, gdje roditeljima savjetuju da je bolje dopustiti djeci markiranje sa satova zdravstvenog odgoja, pa i po cijenu neopravdanih sati jer je “nekoliko neopravdanih sati je manja šteta od štetnosti programa”. Desna ruka Ilčiću u promoviraju apstinencijskog zdravstvenog odgoja jest njegova sestra, Kristina Pavlović, s kojom je gospodin Ilčić još 2003. godine pokrenuo TEEN STAR – udrugu za cjeloviti spolni odgoj, koja je sve, samo ne to što joj piše u nazivu. Kristina Pavlović također djeluje i u Centru za prirodno planiranje obitelji, čija je predsjednica dr. Marija Ćurlin, jedna od koautorica GROZD-ovog programa zdravstvenog odgoja za srednje i osnovne škole. O obiteljskim vezama i premreženosti navedenih i brojnih drugih aktera i akterica neokonzervativne agende više smo puta pisale, no izgleda da se ta činjenica uporno zaboravlja kada dotični istupaju u javnosti kao individualne osobe i “građanske” udruge, želeći tako prikriti svoje političke aspiracije i činjenicu da njihova navodna brojnost proizlazi iz jednog, jedinog izvora. Ne smijemo zaboraviti niti na Katoličku crkvu koja je, iako svoje prste ima svuda, u ovom kontekstu posebno odlučna u namjeri da Ustavnom zagarantirana odvojenost države i crkve (p)ostane samo slovo na papiru. U tome im svesrdno pomažu i političke elite koje im, ne želeći se valjda zamjerati najmoćnijoj strukturi u Hrvatskoj, podilaze na sve moguće načine, pa tako ministar Mornar o zdravstvenom odgoju pregovara s već spomenutim Bozanićem, no ne nalazi shodnim raspravljati i o drugim pitanjima vezanima uz navodnu sekularnost države, poput prisutnosti vjerskih simbola i vjeronauka u školama. Ukidanjem odluke 2013. godine kojom se uveo zdravstveni odgoj, Ustavni je sud pokazao kako ni on nije imun na političke manipulacije konzervativnih aktera/ica koji su, upravo zbog snažne isprepletenosti, u mogućnosti svoje svjetonazore prikazati kao svjetonazore većine.

{slika}

Bitka oko zdravstvenog odgoja, kao i većina drugih tema kojima se naše neokonzervativne snage u posljednje vrijeme bave, nije izum hrvatskog podneblja niti je specifično za hrvatski društveni kontekst, već – vidi iznenađenja! – dolaze od njihovih američkih kolega i kolegica, čije mudrosti rasipaju diljem Lijepe naše. U Americi je sukob između sveobuhvatnog zdravstvenog odgoja i onoga temeljenog na potpunoj apstinenciji prerastao u kulturalni rat koji traje već desetljećima, a primirje se još uvijek ne nazire na horizontu. Budući da u Hrvatskoj problematika zdravstvenog odgoja nije ni približno riješena niti se njome odgovorne institucije kompetentno bave, izgleda da nam slijedi američki scenarij. Upornost hrvatskih konzervativaca/ki da američke ideje usade na domaćem tlu najbolje je vidljiva na dovođenju pseudoznanstvenice Judith Reisman 2013. i ponovno 2014. godine, koja je došla na poziv Krešimira Miletića iz udruge Vigilare, jednog od članova svete petorke [1] neokonzervativnog pokreta u Hrvatskoj. Reisman si je kao životnu misiju zadala uništenje Kinsey instituta, pa je velikodušno došla podijeliti taktike otpora zdravom razumu i našim konzervativnim snagama, što su oni, dakako, objeručke prihvatili. Jedna od kolateralnih žrtvi napada na zdravstveni odgoj bio je dr. sc. Aleksandar Štulhofer, koji se dugi niz godina bavi znanstvenim istraživanjem seksualnosti, što se ne može reći i za šarlatansku karijeru dotične. Nepomirena s pokušajem uvođenja cjelovitog zdravstvenog odgoja, još je jedna “građanska” inicijativa dala svoj glas protiv odgoja djece u skladu sa znanstvenim činjenicama i ljudskim pravima, misleći valjda da će, zatvaranjem djece u svoj konzervativni mikrokozmos, uspjeti zaustaviti progresivne promjene kojima je ionako dugo trebalo da kod nas uopće dođu do izražaja.

Neokonzervativni napadi na zdravstveni odgoj nisu ništa drugo nego pokušaj očuvanja postojećeg stanja u društvu i partikularne pozicije njegovih predvodnika/ica na moralnom pijedestalu, koliko god se oni pozivali na univerzalne vrijednosti. Ako misle da će stavljanjem djece pod stakleno zvono uspjeti obuzdati promjene do kojih neminovno dolazi, trebali bi imati na umu jednu stvar – staklo se vrlo lako lomi.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.



[1] Bartulica-Batarelo-Ilčić-Markić-Miletić

Izbori u Španjolskoj: Razbijen sustav dominacije dviju stranaka

Povijesno fragmentirano glasovanje na jučerašnjim španjolskim izborima ostavlja prostor za pregovore oko formiranja koalicijske vlade, jer ni konzervativna Narodna stranka (PP) premijera Mariana Rajoya, kao ni lijeve stranke, nije dobila apsolutnu većinu kako bi imala jasan mandat za sastavljanje vlade.

Naime, PP je osvojila 121 mandat u parlamentu. Na drugom mjestu i dalje ostaje tradicionalna Socijalistička stranka (PSOE) koja je osvojila 92 mjesta. Radikalna lijeva stranka Podemos je na trećem mjestu s 40 mandata dok je Ciudadanos na četvrtom mjestu s 40 mandata. Potrebna većina u parlamentu je 176 mandata.

Više od tri desetljeća, od konca vladavine Francove diktature 1975. godine, na vlasti su se smjenjivale vlade pučista i socijalista. Međutim, rekordna stopa nezaposlenosti raspirila je nezadovoljstvo brojnih Španjolaca i Španjolki koji/e su odlučili prekinuti ovu vladavinu dvostranačja dajući podršku novim strankama i/ili radikalnoj ljevici od kojih očekuju otvaranje novih radnih mjesta, iskorjenjivanje korupcije te smanjivanje razlika između bogatih i siromašnih.

Španjolski ustav ne postavlja određeni rok za formiranje vlade nakon izbora.  Analitičari smatraju kako bi moglo proći i nekoliko tjedana oko dogovora za sastavljanje nove vlade, a možda čak i izazvati još jedne izbore.  

 

Iako je čas za, slovenski ‘obiteljaši’ stavili bračnu jednakost na čekanje

Građani i građanke Slovenije danas su na referendumu odbacili/e zakon koji istospolniim parovima omogućuje sklapanje braka i usvajanje djece, pokazuju privremeni rezultati državnog izbornog povjerenstva.

Protiv zakona glasovalo je 359.528 ili 63 posto birača i biračica, a za 210.967 ili 37 posto, pokazuju rezultati nakon prebrojanih 96 posto listića.

To znači da zakon koji je parlament usvojio proljetos neće stupiti na snagu, jer se protiv njega na referendumu izjasnila većina i više od petine svih upisanih birača i biračica.

Osim toga parlament i vlada se o sličnom zakonskom rješenju ne mogu izjašnjavati idućih godinu dana.

Građani i građanke Slovenije su na referendumu slličan zakonski prijedlog već odbili prije tri godine.

Podsjetimo, slovenski parlament je 3. ožujka uvjerljivom većinom prihvatio novi zakon o bračnoj zajednici i obiteljskim odnosima kojim se istospolni parovi u svojim pravima u potpunosti izjednačuju s heteroseksualnima, prenose mediji.

No, nije trebalo dugo čekati na uzbunu koalicije konzervativnih udruga Za otroke gre koja je potom predala u parlament peticiju s više od 80.000 potpisa za održavanje referenduma o zakonu o bračnoj zajednici i obiteljskim odnosima. Sve to uz već viđeni scenarij i snažnu potporu Katoličke crkve. Stoga, liberalna zakonska regulativa nije stigla niti zaživjeti jer su konzervativci odmah zatražili ocijenu ustavnosti.

Krajem listopada tamošnji Ustavni sud je donijeo odluku da će se građani i građanke krajem godine na referendumu izjašnjavati o pravu istospolnih parova na vjenčanje pred matičarem i usvajanje djece. Za referendum je bilo četvero članova i jedna članica Suda, a četiri sutkinje i jedan sudac protiv.

U obrazloženju odluke stoji kako Ustavni sud nije razmotrio usklađenost postojećeg Zakona o bračnoj zajednici i obiteljskim odnosima s Ustavom, nego su odlučili samo o pitanju predlagatelja je li referendum o izmjenama i dopunama dotičnog zakona dopušten.

Žene u Saudijskoj Arabiji na lokalnim izborima: korak naprijed, nazad dva

Biranje nekolicine saudijskih žena na lokalnim izborima odjeknulo je svijetom i postavilo kamen međaš pustinjske kraljevine. To je možda malen korak iz zapadne perspektive, ali veliki presedan za ovu zemlju. Prema izvještajima saudijskog tiska barem pet (po nekim izvještajima čak 20) žena izabrano je na ovim lokalnim izborima za općinska vijeća. Radi se o trećim izborima u saudijskoj povijesti – prvi puta su saudijski muškarci krenuli na birališta tek prije jednog desetljeća. U većini svoje povijesti Saudijska Arabija je u potpunosti odbacila načelo demokratskog glasovanja. Za apsolutnu monarhiju, koja počiva na teokratskim načelima, prihvaćanje izbora, kakvi god oni bili, pokazuje značajnu promjenu.

Apatija glasača i glasačica je očekivano velika. Manje od 1,5 milijuna Saudijaca/ki registriralo se za glasovanje, od sveukupno 28 milijuna stanovnika/ica. Samo 11 posto od tog broja su žene, pa je tako na izborima glasovalo 130 tisuća žena i 1,35 milijun muškaraca. Postoji također mogućnost da muškarci glasuju umjesto žena. Saudijci/ke ni malo ne sumnjaju da prava moć leži u rukama kuće al-Saud i u krugovima vehabitskih klerika. Dvije trećine mjesta u općinskim vijećima se biraju, što je povećanje biračke slobode jer se na prošlim izborima birala samo polovica zastupničkih mjesta. Ipak, jednu trećinu i dalje bira vlada. Kako god bilo, ovo je najbliže tijelo parlamentu. Nove općinske odredbe dopuštaju članovima lokalnih vijeća veće ovlasti u pregledu i donošenju odluka u pitanjima javnog zdravstva, alokacije zemljišta, dozvola i planiranja.

Mnoga su ograničenja na glasovanje i kampanju. Saudijski eksperti/kinje za ljudska prava ukazuju da je Ministarstvo unutarnjih poslova diskvalificiralo neke kandidatkinje zbog nespecificiranih razloga, te općenito igralo opstruktivnu ulogu. Saudijske žene su morale pokazati svoje osobne isprave i donijeti uvjerenje o prebivalištu, što je samo po sebi teško dobiti. Naime, velik dio saudijskih žena koristi obiteljske osobne iskaznice svojih muških članova obitelji. Mnogi lokalni birokrati nisu se dobro pripremili za biračice, pa im nisu ni dali potrebne dokumente. One žene koje imaju vlastitu osobnu iskaznicu mogle su glasovati, ali samo ako im je muški član obitelji dopustio pismenim načinom. Bez tog pisma njihovo je biračko pravo poništeno. Također, biračka mjesta su bila otvorena samo jedan dan. U zemlji gdje žene ne voze i gdje planiraju svoja putovanja unaprijed, odlazak na posebno obilježena mjesta za žene, odvojene daleko od muških biračkih mjesta, bio je fizički često nemoguć.

Finalna lista kvalificiranih kandidata i kandidatkinja objavljena je prvog dana dvotjednog perioda predizborne kampanje, te diskvalificirani kandidati/kinje nisu mogli predati svoje žalbe. Neke su kandidatkinje jednostavno odbačene od strane saudijskog Ministarstva vanjskih poslova. Samo 979 kandidatkinja moglo je sudjelovati na izborima, nasuprot 5938 kandidata. Promicanje kandidatkinja u kampanji bilo je ograničeno – one nisu mogle promicati svoje programe kao muškarci, jer su morale imati područja kampanje koja su spolno segregirana, nisu smjele prikazivati svoje osobne slike, te su morale uključiti svoje muške predstavnike koji su širili poruku muškim glasačima tijekom razdoblja predizborne kampanje.

Najviši klerici u državi javno su govorili protiv sudjelovanja žena u izborima. Muftija Saudijske Arabije, najviša vjerska ličnost u zemlji, izdao je televizijsku izjavu protiv sudjelovanja žena, što je ponovilo nekoliko najviših vjerskih dužnosnika. Tradicionalan društveni otpor bio je jak, a redovito su skidani plakati s imenima kandidatkinja na ulicama. Unatoč tim ograničenjima, mnoge od njih su svoje izborne platforme predstavile na internetu, i to s osobnim fotografijama.

Pokojni kralj Abdulah bin Abdul-Aziz al Saud uveo je 2011. godine ideju biranja prije jednog desetljeća, te je ujedno proširio pravo glasa na žene. Abdulah je također utro put širenja ženskog obrazovanja te je čak postavio žensku zamjenicu ministra obrazovanja. Smatra se da kralj Abdulah nije napravio ove promjene kao iskaz volje za političkim zaokretima u društvu, već kao privremeni odgovor na regionalne političke nerede i ustanke Arapskog proljeća. U tom smislu su te reforme više kozmetičke nego stvarne. Njegov nasljednik, kralj Salman bin Abdul-Aziz al Saud, dopustio je, pa čak i proširio ova prava, iako se smatralo da će obrnuti odluku svog pokojnog brata.

Izbori dolaze u vrijeme velikih izazova za Saudijsku Arabiju. Pad cijene nafte snažno je oštetio financijsku stabilnost države, pa je kraljevstvo samo u 2015. godini potrošilo petinu svojih novčanih rezervi. Malo je mogućnosti da će se cijene nafte u skorijoj budućnosti povećati, posebice s prestankom sankcija u Iranu. Regija oko Saudijske Arabije je u kaosu: u Siriji, Iraku i Jemenu bjesni građanski rat, Al-Qaeda i Daesh imaju svoj utjecaj i prisustvo unutar zemlje, Iran se i dalje smatra prijetnjom stabilnosti petromonarhija, a mogućnost trajnog primirja u Jemenu je rijedak pozitivan osjećaj. Saudijska koalicija nije dobila odlučnu pobjedu – umjesto toga je uzrokovala rat s krvavim posljedicama i katastrofalnom humanitarnom krizom za većinu Jemenaca/ki. Sada su SAD u Švicarskoj započele političke pregovore kako bi se razrješio sukob.

Iz tih razloga, Rijad grozničavo traži način kako da se približi svijetu i pokaže svoje “ljudsko” lice. Još u listopadu 2013. došlo je do takvog pomaka. Tada je Ministarstvo pravosuđa, glavno uporište muške dominacije, napokon dopustilo da četiri saudijske žene dobiju odvjetničku licencu. Odluka je donesena nakon pritiska ženskih skupina koje je potiho potaknuo kralj Abdulah. Prije su diplomirane pravnice, od kojih je većina steklo i doktorat iz prava, imale zabranu bavljenja odvjetničkim ili sudskim poslom, te su radile većinom kao pravne savjetnice. Nisu se smjele pojaviti u sudnici, a sav njihov rad nije mogao biti javan. Također nisu smjele posjedovati ili djelovati u svojim pravnim tvrtkama.

Saudijski pravni sustav je tada popustio te su Arva al-Hudžaili, Bajan Mahmud al-Zahran, Džihan Kurban, Sara al-Omari i Amira Kukani uspjele ući u sudnicu i raditi kao njihovi muški suradnici. Bajan Mahmud al-Zahran je postala prvom saudijskom ženom koja je zauzela središnje mjesto kao pravnica, te se po prvi puta pojavila ispred Općeg suda u Džidi u studenom 2013. u obrani svog klijenta. Radila je godinama kao pravna savjetnica i predstavljala desetke osoba u kriminalnim i građansko-obiteljskim sporovima. U siječnu 2014. otvorila je prvu žensku pravnu tvrtku u kraljevstvu, te se čvrsto predala zaštiti i očuvanju prava žena u patrijarhalnom saudijskom društvu.

Shvaćajući da žene čija prava krše muški članovi obitelji bivaju marginalizirane u pravnom sustavu kojim dominiraju muškarci i gdje velika većina presuda ide u mušku korist, Bajan je odlučno zahtjevala razliku. U tom svom poslu ukazuje upravo na islam kao izvor ženskih prava. Prema šestom članku saudijskog ustava, koji se temelji na šerijatu, svi građani i građanke su jednaki/e bez obzira na spol, boju kože i religiju. Bajan hvali pokojnog kralja Abdulaha što je prekinuo dotadašnji pravni sustav te omogućio ženama da uđu u pravne strukture.

Unatoč slobodi glasovanja u ultrakonzervativnom okruženju, oko deset milijuna Saudijki će i dalje imati poteškoća u svom svakodnevnom životu. Ovo glasovanje neće izravno utjecati na zabranu žena da voze automobile, što je jedina takva zabrana na cijelome svijetu, niti će ukinuti sustav zaštite žena, odnosno sustav u kojemu muškarac (otac ili muž) mora dati dozvolu ženi da putuje, radi ili da se vjenča. Saudijska Arabija ima neke od najtežih restrikcija za žene na cijelome svijetu. Oštra segregacija muškaraca i žena nije prisutna samo u javnom prostoru poput prijevoza, već i u restoranima i sličnim javnim prostorima. Biranje žena u lokalna vijeća ipak daje neku nadu da se takav sustav može lagano mijenjati. Udruge za žeska prava kao što je Inicijativa Baladi, koja je pomagala ženama da se pripreme za glasovanje, postavljaju niz malih koraka kao kratkoročnih ciljeva koji služe cjelokupnoj promjeni društva. Baladi inicijativa želi da se ostvari 50 posto ženskog prisustva u općinskim vijećima, te da ih postavlja Ministarstvo za općinska pitanja.

Ograničenja žena odražava nedostatak istinske političke volje, kao i ograničenja društvene i birokratske tradicije. Kritičari/ke općinskih izbora naglašavali/e su nedostatak transparentnosti i ograničenost vlasti u općinama kao znak nedostatka pravog političkog interesa u dijeljenju moći. Do sada su regionalne poslove obavljali prinčevi i to u najboljem stilu audijencije iz srednjovjekovnih vremena. Suveren autoritet Ministarstva unutarnjih poslova da manipulira tijekom izbornog procesa je pokazatelj koliko je politička sfera i dalje kontrolirana. Upravo zbog toga su diskvalificirane kandidatkinje koje su poznate spisateljice i aktivistkinje.

Uz to, mnoge žene koje su sudjelovale u izbornom procesu optužene su za promicanje krivog političkog napretka. Ovog puta apatija je pokazala koliko se Saudijci osjećaju nemoćno u izbornom procesu – ili barem pokazuje nezainteresiranost za promjenu društvenog poretka. Bojkotiranje izbora, međutim, vodi nedostatku razumnih reformi te osigurava dominantnim skupinama da održavaju svoju ulogu u društvu. Vrijednost ženskog sudjelovanja u bilo kojem obliku stoga daleko nadmašuje bilo kakav bojkot izbora. 

Tri stvari koje rečenica ‘nismo sve lezbijke’ govori (i zašto je antifeministička)

Bilo bi bi potpuno svejedno i da su sve feministkinje queer žene s neobrijanim nogama koje prihvaćaju svoje tijelo bez obzira na to kako izgleda i okupljaju se u šumi kako bi “bacale čîni”. Jer sve to je nevažno!

Neke feministkinje su mršave, neke su debele. Neke su queer, neke su straight. Neke se briju, neke ne.

Ništa od toga nema utjecaja na to što feminizam je: izgradnja prostora, i u konačnici čitavog planeta, u kojemu su sve žene sigurne – bez obzira na to tko su.

I zato, kada govorimo ljudima da nismo sve debele i da nismo sve ružne i da nismo sve lezbijke – premda sâme znamo da je imati ljude različitih “oblika”, izgleda i seksualnih opredjeljenja zapravo osnažujuće – ovakvim izjavama same sebi jako štetimo.

Feminizam je pokret koji je zasnovan na rušenju normi.

Često se smatra kako je prvenstveno zasnovan na rušenju rodnih normi. Feminizam odbacuje ideju da bi žene trebale biti isključivo kućanice i skrbnice. Feminizam odbacuje rodnu binarnost koja stvara jaz između žena i muškaraca i tako ih podčinjava. I, feminizam odbacuje ideju da je bilo koji dio našeg rodnog ili spolnog izražavanja trebao biti diktiran očekivanjima drugih ljudi.

No, feminizam je pokret koji govori da je ekonomska pravda povezana s oslobođenjem, to je pokret koji izaziva samoga sebe kako bi bio inkluzivniji za žene svih boja, za queer žene, transžene, bezrodne (agender) i rodno varijantne osobe.

To je globalni pokret koji pojačava glasove ljudi diljem svijeta koji se bore protiv patrijarhata.

Nismo sve lezbijke. Neke od nas jesu. To je jedna od stvari koje su dio suvremenog feminizma i koje oblikuju njegov smjer. I stoga, ponosno govoriti ljudima “mi nismo sve lezbijke” nije u redu.

Kada se ispričavamo za ono što feminizam čini radikalnim ili zbog nekih aspekata naše zajednice i pokreta koji razbijaju normativne koncepte, pogrešno predstavljamo ono što jesmo.

Ovo su tri stvari koje izjava “nismo sve lezbijke” doista govori. Ujedno, to su tri razloga zbog kojih bismo trebale prestati to govoriti.

1. Definira feminizam prema opresivnim standardima “normalnosti”

Kada pričamo o normi, pričamo o nizu opasnih i opresivnih društvenih struktura koje održavaju neravnotežu moći.

Ta norma je patrijarhat, dominacija bijelaca, klasizam, heteroseksizam, cis-seksizam i mnoštvo drugih sustava privilegija koje ta jedna riječ obuhvaća.

Odrasli/e smo u kulturi koja nam pokušava nametnuti takvu normu – a jedan od glavnih ciljeva feminizma je uništiti tu normu i zamijeniti je društvenim idejama koje su pravednije, ravnopravnije i uravnoteženije.

Društvene norme govore nama ženama kako bismo trebale biti kućanice i majke i ništa drugo.

Društvene norme nam govore kako bismo trebale učiniti sve što možemo da zadovoljimo i privučemo muškarce, a zatim sebe definiramo u odnosu na te muškarce.

Društvene norme nam govore da je ideal biti cis, vitka, bijela žena – i da su žene druge boje kože i transžene manje vrijedne. Društvene norme ponižavaju siromašne žene. Društvene norme posramljuju samohrane majke.

I, društvene norme su te koje definiraju queer žene – a posebno lezbijke – kao neprivlačne, pogrešne ljude koji se nisu uspjeli uklopiti u taj strogi set očekivanja.

Kao feministkinje, trebale bismo biti iznad vjerovanja u takve norme

Trebale bismo prepoznati i zapamtiti da su queer žene bile glavne igračice u feminističkom pokretu. Trebale bismo poštovati to što su redefinirale i propitivale dominantni feministički diskurs, te proširile raspon mogućnosti toga kako izgleda proces osnaživanja žena.

Trebale bismo znati da su queer žene, poput drugih žena koje žive na sjecištima opresija, dragocjene za feministički pokret, te da su važan dio njegovog života i razvoja.

I ne bismo se za to trebale opravdavati.

No, činimo upravo to kada govorimo ljudima da nismo sve lezbijke. Kada to govorimo, povlađujemo tim normama.

Pokušavamo feminizam učiniti prijatnijim i privlačnijim, pritom prodajući neke od svojih sestara.

Govorenje te rečenice za posljedicu ima pogrešno definiranje našeg pokreta. Jer, iako nismo sve lezbijke, mi smo pokret koji shvaća i koji mora stati iza ideje da nema ničeg lošeg u tome što smo/su neke među nama lezbijke.

Kada se opravdavamo zbog queer feministkinja, komuniciramo da i mi, na neki način, podržavamo sve te društvene norme koje štete svim ženama i svim ljudima.

A to naprosto nije u redu.

2. Zato što izolira i (ponižava) queer feministkinje

Vjerujte mi na riječ: kada ste queer i kada čujete da se netko ispričava zbog vašeg identiteta, osjećaj nije baš lijep.

Kada čujem svoje suradnice ili zagovornice feminizma kako govore ljudima, “Ne brinite! Nismo sve lezbijke!”, osjećam se kao da je moj identitet – i moje sudjelovanje u pokretu – teret ili razlog za sram.

Čuti kako se vaše suborkinje ispričavaju zbog onog što vi jeste – boli. Jer, ono što ja čujem kada govore “nismo sve lezbijke” jest da ja, kao lezbijka, tu ne pripadam, ili da su me prigrlile unatoč tomu što sam, iako nije baš u suglasju s pokretom.

Feminizam se kroz povijest borio za stvaranje prostora za queer žene.

Za vrijeme drugog vala, lezbijke su kolektivno bile prozvane “ružičastom opasnošću” (“lavander menace”) – to je bio termin koji su koristile feministkinje kako bi poručile da queer žene i njihovo sudjelovanje u feminističkom aktivizmu štete imidžu njihovog pokreta.

Tijekom tog razdoblja, feministkinje su mislile da queer žene štete ciljevima pokreta samim time što su prisutne i ponosne na ono što jesu. Ta povijest nije jako davna, i feministički pokret se još uvijek muči s tim da sluša i prihvati queer žene, unatoč desetljećima debata, rasprava i suradnje queer i straight žena u ime rodne ravnopravnosti.

Ako se queer žene ističe kao nešto čega se feminizam srami, ne osjećamo se dobrodošlima ili cijenjenima ili sigurnima u feminističkim prostorima. Kada se opravdavaju zbog nas, samo promiču dalje ideju da je naša seksualnost nešto loše.

Kada “tješite” nove feministkinje govoreći im kako “nismo sve lezbijke!”, govorite im da lezbijke zapravo ne pripadaju pokretu.

Ali pripadamo.

LGBTQIA+ prava i feministički pokret se često preklapaju i imaju mnogo toga zajedničkog. Borbe za oslobođenje žena i queer osoba nisu samo usporedne – one se prožimaju. Za queer žene, nije moguće biti istinski osnaženom dok god se ne osjećamo sigurnima i prihvaćenima i kao žene i kao queer osobe.

Zaslužujemo prostor u pokretu za LGBTQIA+ prava, kojim povijesno dominiraju cis gej muškarci. I zasigurno apsolutno zaslužujemo prostor i u feminističkom pokretu.

Vrijeme je da “fantom” ružičaste opasnosti konačno nestane. A to znači da je vrijeme da feministkinje prestanu insinuirati da zbog lezbijki – i njihove prisutnosti u feminističkom pokretu – feminizam djeluje manje vrijednim, dragocjenim ili divnim.

3. Zato što perpetuira anti-queer stigmu

Nisu samo feministički pokret i sâme feministkinje indiferentne prema queer pravima. Takvo je čitavo društvo.

LGBTQIA+ ljudi se suočavaju sa stigmatizacijom stoljećima, diljem granica i povijesti civilizacija.

A ta stigma boli. Zapravo, stigma može ubijati.

LGBTQIA+ žene – posebno transžene, MOC (masculine-of-center) queer žene, rodno varijantne žene i ne-bijele queer žene – suočavaju se s višom stopom nasilja, uznemiravanja i diskriminacije od mnogih drugih žena.

U našem cis-seksističkom i patrijarhalnom društvu, lezbijke predstavljaju vrlo jedinstvenu prijetnju. Na neki način, mi smo one krajnje “druge”.

Mi smo žene koje se opiru normativnoj ideji heteroseksualnosti. Mi smo žene koje zahtijevaju potvrdu svojih identiteta usprkos diskursu koji nam govori da ti identiteti nisu stvarni. Mi smo žene koje ponekad prigrle maskulinitet, ili koje štuju ženstvenost, ili koje odbijaju slušati poruke o standardnima idealne ljepote koje oblikuju muškarci.

I zbog svega toga – mi smo žene koje se suočavaju s velikom stigmom, posramljivanjem i diskriminacijom.

Ljude ljuti ideja da dvije žene mogu zasnovati obitelj bez muškarca, zato što seksističke ideje govore da ženski životi moraju biti usmjereni i fokusirani oko muškaraca. Neke zajednice odbijaju prihvatiti naše oblike bivanja ženom (womahood) zato što društvene norme postavljaju stroge rodne norme koje nas prisiljavaju da budemo određena vrsta ženem kao da ne postoji niti jedna druga “vrsta” žena.

Kada feministkinje “upisuju” sram u koncept queerstva (queerness), one perpetuiraju stigmatizaciju LGBTQIA+ osoba zbog koje queer žene i dalje bivaju pretučene, zlostavljane i čak mrtve.

Ideja da je biti queer nešto loše, da je sudjelovanje queer žena u feminističkom pokretu nešto negativno, izravno hrani kulturu koja obezvrjeđuje LGBTQIA+ živote i LGBTQIA+ ljude čini žrtvama i nevidljivima.

Kada “hranimo” te kulturalne ideje o LGBTQIA+ ljudima, istovremeno hranimo i patrijarhat i seksizam.

                                                                          ***

Duboko vjerujem u feminizam koji pruža prostor za sve nas ostale.

Želim da moj feminizam uključuje konverzaciju o klasi, rasi, rodu i seksualnosti. Želim da moj feminizam bude onaj u kojemu se ljudi pridružuju pokretu zato što ih pokreće ideja borbe za prava svake žene – svih žena – bez obzira tko su.

Feministički pokret mi je pomogao da naučim kako da se prestanem ispričavati za ono što jesam.

Feminizam me je naučio kako da ustanem i budem ponosna na svaki dio sebe.

Feminizam me je naučio kako da govorim o svojim iskustvima kao queer osobe, miješanog rasnog porijekla iz radničke klase bez stišavanja svoga glasa ili osjećaja srama. Feminizam me je naučio kako da volim svoje tijelo i ono što sam iznutra i gdje idem i što želim.

Ne želim biti dijelom feminističkog pokreta koji se ispričava zbog bilo koga ili bilo čega što jesmo. Ne želim sudjelovati u feminističkom pokretu koji perpetuira bilo kakvo sranje koje učimo u svijetu zbog kojega se osjećamo loše, manje vrijednima ili bezvrijednima.

Mislim da to ne želi nitko od nas.

Nismo sve lezbijke. Ali neke od nas jesu. Ja jesam.

I, žao mi je, ali zbog toga mi nije niti najmanje žao.

Prevela i prilagodila Sanja Kovačević

Smrt žici, sloboda narodu

Na granici Hrvatske i Slovenije, odnosno na graničnim prijelazima Lucija – Brezovica i Dragonja – Kaštel danas je održana simbolična ‘odbojkaška utakmica’. Utakmica je organizirao Grad Pula, a u znak prosvjeda protiv žilet-žice koju je postavila Republika Slovenija duž dijela granice s Hrvatskom. Ovom neobičnom prosvjedu pridružili su se brojni/e revoltirane/i građanke i građani, te osobe iz javnog života obje zemlje.{slika}

Organizatorica prosvjeda, Natalija Grgorinić, izjavila je: “Žica je dokaz neslobode, pokazatelj straha i svega onoga što nisu moje vrijednosti i vrijednosti ljudi koji su se ovdje skupili”. Tijekom prosvjeda su prisutni/e na žicu počeli/e vješati i poruke mira i nenasilja, ali i svoje osobne predmete, kako bi humanizirali ovu strašnu situaciju. Na žici se našla i slamnata lutka s licem slovenskog premijera Mira Cerara.{slika}

Kako je naglasio predsjednik planinarskog društva Kamenjak iz Rijeke, Boris Kurilić, ova žica predstavlja ekološku katastrofu, s obzirom da se proteže dijelom najočuvanijeg dijela europskih šuma, te ograničava neometano kretanje životinja koje se svakodnevno zapleću u barijeru i umiru. Naveo je kako lovci svakodnevno nalaze na desetke preminulih životinja, ali samo mali dio fotografija dođe do medija. Nadalje, ovakva situacija otežava život ljudima u pograničnim predjelima na nekoliko razina, od pada vrijednosti nekretnina do nemogućnosti korištenja Kupe kao izvora vode za domaće životinje. No, uz akcije rezanja žice i ovakvih prosvjeda, Kurilić vjeruje da ‘svi koji su oštećeni radi postavljanja ove žice trebaju tužiti onoga tko je za to i odgovoran’.{slika}

Prosvjedu se pridružila i skupina anarhista/kinja na slovenskoj strani, koji su glasno skandirali Say it loud, say it clear, refugees are welome here! , te No nations, no borders, stop deportation, uz veliki transparent Smrt fašizm, svoboda ljudem.{slika}

Zasada je ograda postavljena na otprilike 150 kilometara granice, iako izbjeglice nikada nisu koristile rutu koja prolazi tim područjem, a među ljubiteljima/icama prirode je poznata kao Istarski planinarski put. Također, ograda se može vrlo lako prijeći podizanjem s tla ili prebacivanjem deke ili druge deblje tkanine preko nje. Očigledno je da je ograda simbol razdvajanja i segragacije, a ne konkretna akcija s nečime što bi Vlada Republike Slovenije smatrala pozitivnim ciljem, kao što je sprječavanje ulaska izbjeglica. Uz danas organizirane prosvjede, zainteresirane građane i građanke se upućuje da se pridruže inicijativi Režem žicu za samoorganizirano uklanjanje žice na granicama koja dijeli ljude i ubija životinje.{slika}

{slika}