Luka Popov i presveto tržište

Jedan od novijih ljubimaca hrvatske medijske scene je Luka Popov. Taj mladi fizičar u proteklih je godinu dana mutirao iz običnog znanstvenika u političkog opinion-makera i uspio se ugurati na cijeli niz televizijskih emisija, uz istovremeno pisanje svojeg bloga i gostujućih kolumni na domaćim portalima. Tako nas je Luka kroz cijeli niz vlastitih tekstova i javnih nastupa upoznao s nizom svojih stavova koji se u cjelini mogu identificirati s američkom konzervativnom političkom desnicom.

Svaka analiza njegovih javnih nastupa mora dakle nužno krenuti od konteksta iz kojeg proizlazi, a to je infiltriranje konzervativnih neoliberalnih ideja s izvorištem u američkoj konzervativnoj političkoj sceni na hrvatsku političku scenu. Libertarijanci, libertarijanke, konvervativke i konzervativci češto će reći da u Hrvatskoj neoliberalni kapitalizam ne postoji radi velike količine državne regulacije tržišta što je u neku ruku i točno, no ono što svi oni prigodno zaboravljaju jest činjenica da neoliberalne ekonomske mjere (privatizacija državnog vlasništva, smanjivanje državnog financiranja školstva i zdravstva) mogu biti sprovođene polagano, te da je proces pretvaranja ekonomije u neoliberalnu polagan i postepen. Hrvatska je taj teret već počela nositi na svojim plećima kroz katastrofalnu privatizaciju devedesetih koja se nastavlja i do današnjih dana planskim uništavanjem državnih poduzeća, te povećavanjem cijena zdravstva i školstva uz prigodni novogovor (zdravstvo i školstvo više ne plaća, sada u njemu participiramo).

 Zašto?

“Zašto?” je pitanje s kojim je zgodno krenuti. Zašto Luka Popov? Čime su baš on i njegovi nastupi zaslužili osvrte u medijima? Odgovor je jednostavan. Popov je javna osoba koja djeluje u javnom prostoru šireći političke ideje. Već ta jednostavna činjenica ga kvalificira za metu analize i kritike. Osvrti se nadalje pokazuju nužnima s obzirom na besmislice koje Popov propagira, kao i kontekst libertarijansko-konzervativne klike (skupine polit-ekonomskih blogera i blogerica široke lepeze stavova, labavo povezanih okvirom ekonomsko-političkog konteksta slobodnog tržišta) u sklopu koje djeluje, a koju također valja obraditi. Popov ovdje funkcionira kao ogledni primjerak tog vrijednosnog sistema isključivo zbog svoje vlastite popularnosti (ili kako bi on to možda radije formulirao “tržišne vrijednosti”), iako varijacija ima na svakoj strani.

Osnovne poruke koje on odašilje bi esencijalno bile copy-paste američke konzervativne desnice. Tu su zahtjevi za manjom državom, pokrštavanjem izbjeglica, prestanku financiranja bespotrebnih gluposti kao što je kultura, širokom privatizacijom svega što se da privatizirati, ukidanjem državnog školstva, omogućavanju nošenja oružja i konstantno inzistiranje da ekonomska nejednakost nije problem. To je sve obilato začinjeno oslanjanjem na Katolicizam.

Popov se više puta na televiziji sučelio s raznoraznim suparnicima i suparnicama, tijekom čega je uporno pokušavao objasniti da financijska nejednakost zapravo nije bitna, sve dok postoji ekonomski rast, što naravno, nije uspio. Uvijek bi zapeo na banalnoj činjenici da se uz ekonomski rast diže i standard života, te ako buržoazija gomila svoje profite, dolazimo do situacije u kojoj standard raste dok radničke plaće stagniraju. To je najbanalnije moguće objašnjenje jedne poprilično jednostavne ekonomske računice koju Popov uporno ne može objasniti laicima, a ni stručnjacima i stručnjakinjama. Ne izbjegava to objašnjenje zato jer je glup (jer nije) pa ne može shvatiti problematiku, nego ga izbjegava jer mu ne paše u ideološku sliku svijeta, a ta ideološka slika svijeta ukratko glasi “dajte mi da radim što ja želim”.

“Dajte mi da radim što ja želim” je ideologija koja je u normalnom svijetu rezervirana za petogodišnjake, no ljubitelji slobodnog tržišta su je svejedno nekako uspjeli prilagoditi svojim ciljevima. Ona se sastoji od ideje da bi svaka osoba mogla raditi što god želi i svijet, točnije tržište, bi magično izbalansiralo sve moguće nepravde koje bi iz toga proizašle. To se naziva “nevidljivom rukom tržišta”, ili kolokvijalno “nadajmo se da će sve ispasti u redu”. U tom svom teoretskom magičnom iščekivanju kozmičke tržišne pravde libertarijanci, libertarijanke, konzervativke i konzervativci su naletili na nekoliko paradoksa o kojima uporno izbjegavaju diskutirati. Možda i najbanalniji tiče se njihovog pridržavanja principu nenasilja. Taj princip nenasilja kao pravilo interakcije među ljudima postavlja ideju da ne smije biti prisile u odnosima. Libertarijanci, libertarijanke, konzervativke i konzervativci ne vole nasilje, ono im je gadljivo. Osim, naravno, kada donosi profit. Princip nenasilja nigdje ne zabranjuje vojno-industrijske komplekse, osobito ne kada su privatizirani i kada egzistiraju u svoj svojoj tržišnoj ljepoti. Društvene posljedice privatnih (poslovnih) poteza za libertarijance, libertarijanke, konzervativke i konzervativce ne postoje. Tako ratovi mogu odnjeti milijune života, ali u ime svega što je sveto, nemojte slučajno nekoga krivo pogledati dok se sklapaju ugovori o prodaji oružja! To bi, jel, bilo nasilje.

Puške i kreacionizam

Primjeri se tako nižu jedan za drugim, od zahtjeva za omogućavanjem neometanog nošenja oružja do zahtjeva za ukidanjem prisilnog državnog obrazovanja djece. Popovu je neshvatljivo zašto postoje regulacije oružja, ta ako ga Amerikanci i Amerikanke posjeduju zašto ne bi mogli i mi? Koliko života bi u Parizu moglo biti spašeno da su ljudi u Bataclanu imali jurišne puške sa sobom?

Zaista, zapitajmo se to. Što bi moglo poći po krivu da je u mraku koncertnog prostora umjesto troje ljudi nasumično počelo pucati njih deset? Tko od njih je bio istreniran u vojnim taktikama urbane borbe? Što točno Popov zamišlja, da bi se herojski jurišnici skupili u Power Rangers formaciju u centru Bataclana i zajedničkim snagama taktički nadmašili zle islamiste? Osnovni vojni trening traje nekoliko mjeseci, a ni on nije garancija za preciznost, a kamoli za čuvanje hladne glave u kritičnim situacijama, ali bi Luka Popov zato dao puške i pištolje civilima pa deri Miško. U trenutku kada osoba počne štancati takve ideje, one prestaju biti gluposti i počinju biti opasne deluzije.  

Ideja o pravu posjedovanja oružja je američka ideja koja datira iz samih početaka te države. Razvijala se kroz stoljeća i žustro se debatira njena korisnost u zadnje vrijeme. U Sjedinjenim Državama vlada pošast napada vatrenim oružjem koje naoružani civili i civilke gotovo nikada ne sprečavaju, ali bi Popov tu američku kulturnu specifičnost rado nekritički prenio u Europu i Hrvatsku pod egidom osobnih sloboda.

Ukinuo bi on i prisilno državno obrazovanje, pardon- indoktrinaciju, djece. Zašto bi djeca učila o evoluciji ako roditelji to ne žele? Zašto bi znanstvena spoznaja usavršavana stotinama godina imala primat nad mišljenjem roditelja? Teška su to pitanja, ali postoji odgovor na njih: “zato jer ja tako želim”. Elokventno, nema šta. 

Komunjare i džihadisti

Naravno, svaki pokret mora imati svoju nemezu. Libertarijancima, libertarijankama, konzervativkama i konzervativcima su to ljevičari i ljevičarke. Tako su dva Aleksandra, Musić i Joksić, mrtvi ozbiljni uspjeli izjednačiti Radničku frontu, tada ljevičarsku stranku u nastajanju, s ‘Islamskom Državom’. Logika im je bila nepogrešiva – ‘Islamska Država’ se zalaže za kraj kapitalizma i djeli besplatne stanove, a Radnička fronta se također zalaže za kraj kapitalizma, a vjerojatno bi i djelila besplatne stanove. Tako su antikapitalizam i socijalna politika uspjeli postati povezujuća točka između islamističke, terorističke paradržave koja žene prodaje u roblje i ubija ljude na temelju krive vjere i stranke od stotinjak članova i članica koja se zalaže, kako ističu u svojim zahtjevima, za direktnu demokraciju, društveno vlasništvo i socijalno liberalnu državu u kojoj će se članovi i članice LGBT zajednice bez straha moći vjenčavati te u kojoj nitko neće biti gladan. Mentalne akrobacija naša dva Aleksandra tako su eskalirale do te mjere da konkuriraju za olimpijsko zlato, ali ih je promptno demontirao tadašnji član Radničke fronte, Karlo Jurak.

Paradoksalno, iako su sljedbenici slobodnotržišne logike pokušali oblatiti ljevicu, upravo su oni ti koji nemaju problema s ropstvom. Predsjednik Liberlanda, libertarijanske pseudo-državice smještene na otočiću između Hrvatske i Srbije u intervjuu je već bio izjavio da nije još odlučeno hoće li kod njih ropstvo biti legalno ili ilegalno. Logika stoji – tržište nikome ne brani da sam sebe proda u roblje.

Tržište kao ultimativni sudac

U cijeloj ovoj bajci o slobodnom tržištu kao vrhovnom arbitru društvenih odnosa, nikome zapravo nije jasno kako je tržište došlo do te božanske sudačke pozicije. Ono što znamo je da se u prvi plan probilo kada se neoliberalna ideologija na sceni pojavila nakon što su Milton Friedman i njegovi Chicago Boysi 1973. godine počeli pomagati Augustu Pinochetu i njegovoj čileanskoj vlasti. Naime, američke tajne službe su te godine potpomogle Pinocheta, vojnog vođu, da pučem svrgne s vlasti demokratski izabranog socijalista Salvadora Allendea, nakon čega je u državi započet neoliberalni projekt. Slobodnom tržištu tada nije pomogla nevidljiva ruka, ali je zato dobilo vjetar u leđa od strane krvavog vojnog puča i posljedične vojne diktature koja je koštala života nekoliko desetaka tisuća ljudi.

Od tada nadalje neoliberalna ideologija slobodnog tržišta jačala je pa tako danas imamo ljude koji su odjednom zaboravili na cijelu višestoljetnu povijest razvitka ljudskih prava, bezbrojne konvencije, dogovore, pregovore, konferencije i sporazume. Sve to je zamijenilo tržište, kako u Sjedinjenim Državama tako odnedavno i u Hrvatskoj.

Tako se Borna Rajić, jedna od najbogatijih osoba u Hrvatskoj koja se za svoje bogatstvo može zahvaliti upravo onoj privatizaciji koja je uništila bezbrojne tvrtke, u eteru državne televizije može ismijavati svojim sugrađanima, sipajući u napadaju neviđene malograđanštine životne mudrosti o tome kako je u životu najbitnije nositi Chanel 5, parfem koji košta kao četvrtina prosječne hrvatske plaće. Jer Borna Rajić je slika i prilika hrvatskog kapitalizma i uništenja društvenog vlasništva kako bi se prešlo iz “mraka” na tržište. Ona će od strane libertarijanac, libertarijanki, konzervativaca i konzervativki biti opisana eventualno kao nužno zlo, no u toj savršenoj ideološkoj podlozi zvanoj “dajte mi da radim što god želim”, lijeka za ismijavanje ljudima koji jedva spajaju kraj s krajem nema. Eventualno će im se reći, kao što je Luka Popov u eteru izjavio, da je problem u tome što “susjed ima bolji auto pa su ljubomorni na njega”.

I tako dok Borna Rajić pokušava ispasti ekscentrična, a Luka Popov se bavi proizvoljnom pseudopsihološkom analizom razine ljubomore u odnosu na jačinu motora susjedovog automobila, mi svi sudjelujemo u “participacijama” kod doktora i na fakultetu da bi netko mogao reći da je tržište pogonjeno “nevidljivom rukom”, a sve radikalnija desnica u pauzama od sipanja mržnje prema izbjeglicama pokušava uništiti i ono malo LGBT prava koja postoje. Nevidljiva ruka tržišta je možda fantazija, ali nevidljiva šaka postaje sve vidljivija i nemilice udara gdje stigne.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Sindikati za inkluziju izbjeglica

Posljednjih mjeseci svjedočimo izbjegličkoj krizi koja je pokazala svu težinu položaja “ljudi u pokretu” uz, istovremeno, nedovoljnu spremnost same Europske unije za koordinirano upravljanje takvom situacijom. Posljednja tri mjeseca u smjeru željenih destinacija Hrvatskom je, kao tranzicijskom zemljom na Balkanskoj ruti, prošlo više od 400.000 izbjeglica i prognanih.

Stoga je upravo obilježavanje Međunarodnog dana migranata, 18. prosinca, dobar povod za organiziranje javnog dijaloga o pravima migranata, koja su često ugrožena kako u zemljama njihova porijekla tako i u onima u koje dolaze. 

Ovom inicijativom Europska konfederacija sindikata, Savez samostalnih sindikata Hrvatske i Nezavisni hrvatski sindikati žele jasno upozoriti i pozvati institucije EU ali i sve države članice da udruže snage u cilju boljeg upravljanja izbjegličkom krizom.

Javni događaj odvija se danas u zagrebačkom hotelu Dubrovnik od 9 do 13 sati.

Građani Hrvatske i Slovenije u subotu će igrati odbojku preko žice

U subotu će se održati prva europska odbojkaška utakmica preko žice. Naime, u znak prosvjeda protiv postavljanja žilet žice na hrvatsko-slovensku žicu, brojni olimpijci i olimpijke, sportaši i sportašice, poznate osobe te građani i građanke sutra će odigrati prijateljsku utakmicu preko – žice.

Prvo poluvrijeme odigrat će se u 11 sati na graničnom prijelazu Lucija – Brezovica, a drugo u 14 sati na prijelazu Dragonja – Kaštel.

Ovaj neobičan, ali hvalevrijedan događaj organizira Grad Pula.

“Upravo svjedočimo novoj militarizaciji europskih gradova i naših života  protiv koje se, u ime cijele Europe, borimo igrom, kreativnošću i nenasiljem”, stoji u priopćenju. 

Također je pokrenuta i inicijativa Režem žicu –  za samoorganizirano uklanjanje žice na granicama koja dijeli ljude, ubija životinje i vraća nas u mračno doba evropske povijesti.

Glasujte za lezbu godine!

Lez Of The Year priznanje dodjeljuje se od 2012. godine osobama, kolektivima, inicijativama, bendovima etc. koji pridonose vidljivosti lezbijki, biseksualnih i trans žena na području sporta, kulture, aktivizma i općenito poboljšavaju kvalitetu života LGBTIQ manjine.

Nominirani/e se predlaže od strane udruge ZbeLeTron koja ih prezentira široj javnosti koja glasovanjem na samom događaju (po listiću se priznaju tri glasa) izražava svoju podršku. Moramo upozoriti kako su svi, ne samo oni nominirani, zaslužili jednu veliku pohvalu jer svojim trudom i predanim radom obogaćuju naše živote. Svake godine pokušavamo spomenuti što raznovrsniju ekipu kako bi svatko bio dijelom ovog događaja, tako da smo ove godine pred sobom imali zaista težak zadatak koga sve istaknuti jer bismo najradije svima dali nagradu. 

Podsjetit ćemo vas kako su proteklih godina najviše vaših simpatija pokupili/e: 2012. godine Le Zbor, Pol’ 9 kod Sabe i ZbeLeTron, 2013. godine Žen, Karla i Milka na Prideu i Autovci, 2014. godine Marina Milković, Zemlja za nas i Vox Feminae. 

Ulaz na ovaj događaj je besplatan prema politici koju ZbeLeTron njeguje već godinama (ako niste primijetili, preko 90 posto naših partija ima besplatan upad), no ako nam želite pomoći da i dalje nastavimo s radom, radimo LOTY, tulume, kvizove, prvomajske roštilje, možete nas podržati simboličnom donacijom kad uzimate glasački listić.

Dođite sutra od 21 satu u Prostor Do te se dobro zabavite družeći se i glasujući za lezbu godine. 

NOMINIRANI:
1. Žen
2. Dugine obitelji
3. Hollaback! Croatia
4. L nogomet/košarka
5. Kvir kolektiv
6. LGBTIQ incijativa FFZG-a ‘AUT’
7. Nezzlezz
8. Luna Sardelić
9. Licknick
10. Libela

Australska srednja škola s feminističkim predmetom uspoređena s Ku Klux Klanom

Srednja škola Fitzroy u Melburnu nedavno je postala prva srednja škola koja je uvela službeni predmet koji će se baviti rodnom nejednakošću i učiti učenike i učenice o različitim temama vezanima uz seksizam. Predmet, nazvan “Fightback: Addressing Everyday Sexism in Australian Schools“, sastoji se od 30 predavanja koja će se baviti temama poput medijskih reprezentacija roda, statističkih razlika u rodnom jazu u plaćama i vezi između rodne jednakosti i obiteljskog nasilja. Ideja o uvođenju takvog predmeta došla je od skupine učenika/ica, okupljenih oko grupe The Fitzroy Feminist Collective, i njihove nastavnice Briony O’Keeffe, kojima je bilo dosta rodne diskriminacije unutar njihove škole.

O’Keeffe se nada kako će ovaj predmet ohrabriti mlade ljude da kritički razmišljaju o seksističkom ponašanju u kojem možda i sami/e nesvjesno sudjeluju ili mu svjedoče na svakodnevnoj razini.

Međutim, ističe i veliku količinu kritike koju je škola dobila zbog uključivanja novog predmeta u kurikulum. Navodi kako su mnoge grupe na internetu pretpostavile kako će predmet “promovirati mizandriju” te da ih je nekoliko “web stranica za muška prava” usporedilo s Ku Klux Klanom.

Očigledno je da se ljudi koji napadaju inicijativu na ovaj način nisu ni informirali o tome čime će se predmet zapravo baviti jer bi inače znali kako je jedna od tema i način na koji muškarci pate zbog seksizma, kao i brojne druge forme diskriminacije koju jednako doživljavaju i muškarci i žene.

ZbeLeTronke: ‘Želimo pokazati da su žene zakon’

Na spomen ZbeLeTrona, sigurno je većini sinonim za najbolji party u gradu te kolektivu koji promovira žene u glazbi, pogotovo lezbijke, biseksualne i trans žene.  Ususret događaju u Prostoru Do, kojim dodjeljuju priznanje osobama, kolektivima i inicijativama, upitale smo Dinu Knežević-Rušiti, zakonski odgovornu za sve što zeznu, Noru Knežević, odgajateljicu mladih glazbenih lez/bi/gej/trans/queer umova te Ivu Rušiti, kviz majstoricu o samom začetku ZbeLeTrona te o ovogodišnjoj Lez of The Year.

Već ste nekoliko godina na sceni. Koja je bila početna ideja ZbeLeTrona?

SVE TRI: ZbeLeTron je, sad već davne 2009. godine, u siječnju, okupila i pokrenula Martina Ptiček s prilično jasnom idejom – da bude party na kojem se promoviraju žene u glazbi, umjetnosti, koji je otvoren za sve ljude dobre volje, velikog srca, a koji je strejt friendly. ZbeLeTron je originalno nastao kao party portala zbele.net jer u to doba nije postojalo mjesto na kojem bi se lezbijke mogle okupljati. Taman su zatvorili Global i zagrebačke i ostale lezbe jednostavno nisu imale gdje izaći četvrtkom, a svi iz doba Globala znaju koliko je bilo bitno imati žensku večer u to doba. Tako je, nekako simbolično, ZbeLeTron godinama bio četvrtkom kao svojevrsni hommage svima dragoj Rupi, iako bi odlazak petkom na posao bio živa muka. 

Nora: Martina me pozvala da DJ-am za ZbeLeTron u ožujku te 2009. kad sam još konobarila u Vimpiju gdje bih si slagala plejliste, a ona je u nekom trenutku navratila na piće i svidjelo joj se što radim.  Prvi nastup sam imala u Funku s Noom koji mi je objasnio koji kabel ide gdje i rekao nek’ samo puštam što volim. Imala sam užasnu tremu, ali na kraju je sve bilo super… i tako sam ostala ZbeLeTronov resident DJ. Oko glazbe mi je oduvijek bila ideja da ljudi čuju nešto što ne znaju i/ili nisu još čuli u klubovima u koje zalaze i na taj način se malo educiraju, a koncentrirala bih se na bar malo queeraste izvođače. Mislim da je cilj DJ-anja da natjeraš ekipu da te pita koja stvar svira i to se često događalo na ZbeLeTronima… do pojave Shazama 😀

Dina: Moj ulazak u ZbeLeTron je bio malo kasnije, u prosincu iste godine, tako da mogu provjereno reći kako se ideja ZbeLeTrona razvijala i njegovala od tog trenutka jer su se ipak dogodile neke promjene proširivanjem tima. Kroz godine djelovanja smo dodale još neke detalje u svoj manifest, primjerice, prilično smo ponosne na činjenicu da smo dosad ZbeLeTron održale u preko 10 različitih prostora za koje ne bismo mogli reći da im je LGBTIQ manjina primarna publika, odnosno da smo svoju misiju također posvetile tzv. “polezbljivanju” prostora. Prilično nam je to bitno i danas – ne “zatvarati” LGBTIQ osobe u queer klubove, a početna misija i početna ideja ZbeLeTrona je aktualna i danas jer se žene u glazbi, ali i općenito žene, pogotovo lezbijke, biseksualne i trans žene susreću s velikom dozom diskriminacije u svakodnevnom životu, a za LBT žene bih se usudila reći da se susreću s dvostrukom diskriminacijom – ne samo radi svog rodnog identiteta nego i radi svoje seksualne orijentacije, tako da ćemo mi tvrdoglavo djelovati dok god se prema LBT građankama i umjetnicama većina odnosi kao prema građankama i umjetnicama drugog reda – jer to definitivno nisu.

Iva: Nora je užasno zgodna i ja sam svaki drugi tjedan čekala samo četvrtak, kad su bili Zbeletroni u Funku kako bih škicala Noru. Pravila sam se da mi je muzika koju pušta najbolja ikad i onda sam ju stalno ispitivala koja je to pjesma jer sam skužila da joj se to baš sviđa. Onda joj se to toliko dopalo da me pozvala da im se pridružim jer je iz nekog razloga pomislila da imamo sličan glazbeni ukus. Obzirom da su ti partiji bili mjesto s najzgodnijim curama, pristala sam. I ostala.

{slika}

Koliko vas je bilo na početku, a koliko sad? Kako se razvijao vaš kolektiv, suradnja sa sličnim inicijativama?

Nora: Martina je započela cijelu priču, ja sam se pridružila u glazbenom dijelu Noi, ali organizacije i ideje je držala Martina, mi smo brinuli samo o glazbi. Dina se uključila malo kasnije u organizaciju, a kad je Martina otišla, nas dvije smo se trudile zadržati priču na razini i malo proširiti cijeli koncept. Dosta je ljudi bilo uključeno, dosta ih je i sada uključeno. Uvijek je lijepo imati mlade ljude sa svježim idejama. 

Dina: Od početka smo u ZbeLeTronu Nora i ja neka konstanta, s tim da nam se s vremenom pridružila i Iva. Naravno, ovo je nakon što je Martina krenula svojim putem, jer je do tad ona bila glavna i odgovorna i nas prilično neozbiljne držala pod kontrolom – i iskreno, dan-danas se sjetim kako je bilo sve puno lakše dok je još bila s nama.

SVE TRI: Počelo je sve u Funku, a nakon nekog vremena smo odlučili malo podići ljestvicu i napraviti prvi “veliki” party u suradnji s tadašnjom Partycipacijom. U jednom trenutku, kad smo se zaista nabrijali nas je čak bilo 11 u ZbeLeTronu.

Dina: No tako veliki tim jednostavno ne može funkcionirati jer vrijeme koje bi odlazilo na koordinaciju i međuljudske odnose se moglo puno efikasnije utrošiti na samo promišljanje programa.

SVE TRI: Osim Partycipacije/Krüzera (ekipa koja je radila Partycipaciju je kasnije napravila Krüzer) s kojima smo blisko surađivali i još uvijek surađujemo, jedna od prvih suradnji je bila i s Queer Zagrebom koji nas je često zvao da puštamo na njihovim partijima, dakako tu je i suradnja s VoxFeminaeom koji nam je uvjerljivo najdraži festival i uvijek je gušt raditi s njima, Rdeče zore u Ljubljani, Female’s’cream, također iz Ljubljane, Zagreb Pride, Sicko Disco, radili smo humanitarku za zadarski kafić JazzVa, prilično smo blisko surađivali i s plesnjaQom iz Splita, kao i s curama iz Flomastera koje rade Minival, a i nastupale smo na kvir_feminist_actziya u Beču. Novija suradnja se dogodila ovu jesen kad nas je kontaktirala Nataša da puštamo na Licknicku i to je također bilo fenomenalno. Imali smo neku određenu viziju povezati sve LGBTIQ partije u Hrvatskoj u mrežu naziva Ujedinjena Party LGBTIQ Scena (UPS!), no nekako je to malo stalo jer smo svi prenakrcani poslovima kojima financiramo to sve što radimo. Moramo posebno istaknuti suradnju s Coolturom koju smo ostvarili prošle godine za LOTY 2014. i u kojoj smo ostali cijelu ovu sezonu, a planiramo ostati i dalje jer je ekipa u Coolturi presjajna i nekako ih doživljavamo kao svoju obitelj – tipa, zajedničkim snagama smo radili roštilj za prvi maj i to je bilo toliko ugodno i opušteno da nam je svima bilo jasno kako se radi o pravom jackpotu. Najnoviji dio ZbeLeTrona je program Queer2Queer koji djeluje potpuno nezavisno, te im pružamo logističku podršku dok god im je potrebno. Iskoristit ćemo ovu priliku da vas sve pozovemo na Božićni domjenak od Queer2Queera koji će se održati 20. prosinca od 19 sati u Coolturi – taman da se oporavite od petka i onda uživate s nama na opuštenom druženju.

Iva: A da vam kažemo da još uvijek čekamo potvrdu termina za tulum u slavnom Šatoru.

Godine 2013. je ZbeLeTron iz neformalne inicijative prerastao u udrugu. Što je to značilo za vaše djelovanje, a da inicijativa nije bila “dovoljna”?

SVE TRI: Te davne 2013. godine smo pokušavali sve dići na neku višu razinu te jednostavno kao inicijativa nismo baš imali prava prijavljivati se na izvore financiranja, a također, bilo nam je bitno da možemo izdavati račune kao udruga jer su nas često ljudi zvali da sviramo i bilo je glupo da DJ-ice koje imaju prilično male honorare moraju potpisivati autorske ugovore i samim time dobivaju još manji honorar. No, financiranje je jedna sasvim druga priča, prilično mučna za nas, no mislim da je tako svima – pogotovo u području kulture. Mi smo originalno party – to je jasno kao dan. No, u nekakvom petogodišnjem planu (nećete vjerovati, ali mi to imamo) su mnoge stvari koje bismo htjele raditi. Originalna ideja da postanemo udruga je bila da se na neki način obvežemo da krenemo malo ozbiljnije.

Dina: No, na tom putu smo se u jednom koraku duboko razočarale, ja pogotovo, te mogu priznati da je motivacija izostala. Trenutno radimo plan financiranja za iduće dvije godine i iskreno ću priznati da, radi izjava nekih političara, koje neću imenovati, ova udruga će svoje financiranje naći izvan ove države. Nismo nikad “puhale” na politiku, no trenutna situacija u Hrvatskoj ne miriše na dobro. U biti miriše na ’91., a to je jednostavno – katastrofa.

Nora:  Ideja udruge je bila Dinina ideja, uglavnom da si malo olakšamo financijsku situaciju koja se uglavnom oslanjala na to koliko tko od nas može uložiti. Nekad bi smo nešto dobile od prostora, a nekada se tražilo da prostor platimo. Oduvijek nam je bilo jako bitno da Zbeletron bude besplatan i time svima dostupan, ali ponekad to baš nije bilo lako izvesti.

{slika}

Uskoro nas očekuje još jedan Lez Of The Year, priznanje koje dodjeljujete od 2012.  osobama, kolektivima, inicijativama i bendovima. Koji je cilj ovog priznanja?

SVE TRI: Lez Of The Year, LOTY, Zbelica je nešto na što smo posebno ponosne. LOTY je nastala kao ideja da se istaknu najtrenuci protekle godine i da se svie podružimo za kraj godine te je sama ideja došla od Tajane Josimović (Le Zbor) s kojom i smo i danas bliske. To je u biti prilika da se svi prisjetimo što smo radilie, kako smo se zabavljalie, što smo slušalie, koga smo pratilie, čija priča nas je dirnula, nadahnula. Kao što smo već napomenule u jednom od odgovora, želimo istaknuti koliko sjajnih stvari rade te sjajne žene te da ne zaslužuju ništa osim bezrezervnog divljenja. To je bitno. Pokazati da jedna manjina, bez obzira na sve prepreke, bez obzira na lez/bi/transfobiju djeluje prilično moćno. Želimo pokazati da su žene zakon.

Dina: Točnije je da su lezbijke, biseksualne i trans žene još dodatno zakon. Jer ne samo da su žene, koje još uvijek u ovoj državi imaju glavnu ulogu rađati djecu i brinuti se za muža (pogledajmo samo izborne liste – lakše je bilo platiti nekoliko desetaka tisuća kuna kazne nego ženama dati pravo da se bave politikom), nego su k tome i lez, bi ili trans žene. Znači radi se o potpunom odmaku od tih tradicionalnih normi, radi se o jednoj manjini koja uspijeva bez obzira na sve prepreke postizati stvari koje su velike i koje su bitne, radi se o tome da se ide jednim jako teškim putem kojega treba zapaziti i pohvaliti.

Iva: Cilj je dati nam svima vjetar u leđa. Potrebna je podrška zajednice za ono što rade. Potrebno je prepoznati trud koji je iskren i iza kojeg su prekrasni ljudi koji zaslužuju i puno više.

SVE TRI: LOTY je osmišljena da im odamo počast. Sama dodjela nagrade je simbolična jer su svie zaslužilie veliki pljesak i veliki naklon, ne samo od “zajednice”, nego od svih.

Događaj i glasovanje se održava u Prostoru do 18.prosinca. Tko su i na koji način nominirani/e pridonose vidljivosti biseksualnih, lezbijki i trans žena?

SVE TRI:  Ove godine nam je izbor bio pogotovo težak. Nije samo bitna vidljivost, bitno je i da nominirani/e poboljšavaju život jedne manjine. Ove godine su nominiranie: Žen, Dugine obitelji, Hollaback! Croatia, L nogomet / košarka, Kvir kolektiv, LGBTIQ inicijativa FFZG-a ‘AUT’, NezzLezz, Luna Sardelić, Licknick – lezbijski piknik i Libela. Predstavljanje svakog posebno ostavili smo za sami događaj u Prostoru do (Spunk kod NSB-a), 18. prosinca od 21 sat, a ako ste nestrpljivie posjetite naš event na Facebooku za još detalja o nominiranima.

Sve u svemu kad pogledamo sve na okupu, zbilja se rade predivne stvari. Sam događaj će biti nezaboravan, sa posebnim ZbeLeTronskim štihom. Ove godine imamo još ekstravagantniju nagradu koju izrađuje Nika Pećarina iz Trans Aida/AUT-a/NezzLezza, predstavljamo nova dva glazbena lez projekta s poznatim licima LGBTIQ glazbene scene, muziku puštaju Iva i Nora i možda još poneka DJ-ica iznenađenja, a sve što se događa je prilika da se prisjetimo još jedne sjajne godine. Ovom prilikom moramo i zahvaliti nekim ljudima koji nam pomažu u realizaciji programa: veliko hvala prvo ide svim nominiranima, Niki Pećarini, Emini Hermann što je već godinama uz nas kao i divnoj Barbari Gregov koja će uz Eminu biti šarmantna voditeljica, Sari Morić koja je po najvećoj zimi lijepila postere i uskočila s prijedlozima, Darku Vaupotiću koji često uskače kad zapnemo u kreativnom dijelu kao i svima koji veselo pohode naše događaje. Vidimo se i stavimo svi zajedno zbele na tron. 

{slika}