sdadmin, Author at Libela - Page 660 of 1806

Prosvjedna akcija povodom Međunarodnog dana migranata

Posted on December 17, 2015 by sdadmin

Inicijativa “Dobrodošli!” povodom Međunarodnog dana migranata organizira prosvjednu akciju na Markovom trgu, u petak, 18. prosinca 2015., točno u podne.

Kroz tri mjeseca humanitarne krize Hrvatskom je prošlo više od 500 000 osoba u potrazi za sigurnošću, no Europa se ipak nije pokazala sigurnim utočištem – države članice ograđuju se žicama, na granicama se prakticiraju sramotne odluke rasnog profiliranja ljudi, Europska unija sve više ulaže u obranu svojih granica, umjesto otvaranja prema drugima i pružanja zaštite osobama koje bježe od nasilja.

Kako bi upozorili na to da je krajnje vrijeme da Europa postane humana i otvorena, na prosvjednoj akciji govorit će Julija Kranjec, Inicijativa “Dobrodošli!”, i Nancy Abdel Sakhi, glumica.

Ova prosvjedna akcija dio je niza koordiniranih aktivnosti u znak solidarnosti s ljudima koji bježe u potrazi za sigurnim životom koje će se sutra održati u Austriji, Grčkoj, Italiji, Francuskoj i Tunisu. Te se aktivnosti mogu pratiti i na društvenim mrežama koristeći #stateofsolidarity i #d18.

Dodatno, točno u podne svi brodovi Jadrolinije spustit će zastave na pola jarbola i oglasiti se brodskim sirenama u lukama na Jadranu u znak žalosti za sve one koji su izgubili svoje živote u potrazi za sigurnim domom.

Borba protiv seksizma i mizoginije u Brazilu

Posted on December 17, 2015 by sdadmin

Duga je povijest patrijarhata u Brazilu, ali internet i društvene mreže pokazale su se snažnim saveznicima u borbi za prava žena.

Kada je 12-godišnja natjecateljica na brazilskom juniorskom Masterchefu postala metom seksualno eksplicitnih tweetova, žene i djevojke su okupirale društvene mreže kako bi podijelile svoja iskustva o tome kad su prvi puta bile seksualno maltretirane ili napadnute. #MeuPrimeiroAssedio – što u prijevodu znači “moje prvo uznemiravanje” – u pet dana je na Twitteru bio upotrijebljen više od 82 000 puta.

Nevladina organizacija pod nazivom Think Olga, posvećena osnaživanju žena putem informiranja, bila je jedna od začetnica te kampanje. Nastala 2013. kao blog, Think Olga je narasla u društveni fenomen odgovoran za pojavljivanje rasprava o ženskim pravima na mainstream medijskoj i društvenoj sceni. Brojne članice kampanje žele se uključiti u borbu protiv mizoginije koja je, tvrde, prisutna kod većine brazilskog stanovništva. Ističu činjenicu da je abortus još uvijek tretiran kao zločin, s iznimkom slučajeva u kojima se radi o silovanju ili pojavi anencefalije kod fetusa. U listopadu je legislativom ratificiran zakon kojim se žrtvama silovanja ograničava pristup piluli za jutro poslije, dok je tema eseja na državnom ispitu u srednjim školama – u kojemu se od učenika/ica tražilo da pišu o velikoj raširenosti nasilja prema ženama u Brazilu – izazvala podjednako jaku reakciju i od desno orijentiranih katoličkih zakonodavaca, i od sveučilišnih krugova, i od studenata/ica. Pitanje se smatralo kontroverznim, ljevičarskim i feminističkim.

Samo 397, od sveukupno 5565 samoupravnih općina u Brazilu, ima specijalizirane policijske postaje koje su prilagođene obradi slučajeva u kojima su počinjeni zločini protiv žena, pa su žrtve seksualnog nasilja pri registraciji često prisiljene umjesto s policajkama razgovarati s policajcima, koji se s njima možda ne znaju ophoditi na odgovarajući način. Nisu rijetki ni slučajevi u kojima se za zločin okrivljuje žrtva; službena policijska web-stranica sugerira ženama da ne hodaju same po loše osvijetljenim ulicama kako bi izbjegle takve napade.

Organizaciju Think Olga osnovala je Juliana de Faria, novinarka iz São Paula, koja je stvorila i #ChegaDeFiuFiu (bez dobacivanja ženama) – još jednu akciju koja je promijenila pravila igre približivši javnosti problem uličnog uznemiravanja žena.

Prema online istraživanju koje je na uzorku od 8000 žena i djevojaka provela nevladina organizacija Think Olga, 98 posto ispitanica bilo je izloženo nekom od oblika seksualnog uznemiravanja. Istraživanje je pokazalo i to da je 90 posto ispitanica zbog straha od seksualnog uznemiravanja promijenilo način na koji se odijevaju izvan kuće, a 81 posto je iz istog razloga odustajalo od posjećivanja određenih mjesta ili sudjelovanja u nekim društvenim aktivnostima.

Zbog poražavajućih rezultata, Think Olga je pokrenula online kampanju s ciljem edukacije muškaraca i žena o problemu uličnog uznemiravanja žena, te da ih bolje upozna s načinom na koji to utječe na svakodnevicu žena. “Kako bismo bi svi zajedno došli do nekog rješenja, prvi je korak bio objasniti javnosti da su “dobacivanja” ženama na ulici problem”, ističe De Faria.

De Fariji je bilo važno potaknuti ljude da shvate kako takva dobacivanja nisu komplimenti nego manifestacija mnogo kompleksnijih problema ukorijenjenih u društvu.

Iako su joj kroz cijeli taj proces često prijetili, De Faria nije odustala i sada Chega De Fiu Fiu ima kartu seksualnog uznemiravanja koja u cijeloj zemlji ženama daje mogućnost da označe područja na kojima su se osjećale maltretiranima. U suradnji s uredom državnog odvjetništva savezne države São Paulo, ta se karta distribuira po mreži gradskog javnog prijevoza.

Think Olga se ne bavi usključivo problemima seksualnog nasilja. Ova organizacija se bavi i zastupljenošću žena u akademskim i znanstvenim krugovima i nastoji promovirati stručnjakinje. Kampanja Intervjuiraj ženu inicirana je nakon što je De Faria otkrila podatke objavljene u New York Timesu o premaloj zastupljenosti žena kao izvora informacija u medijima.

“Mogle smo napisati dugačak blog o svojoj tuzi i ogorčenju, ali umjesto toga odlučile smo stvoriti platformu na kojoj se svaka osoba može registrirati kao potencijalan izvor, a pristup mogu imati i novinari”, kaže De Faria.

“Shvatila sam da se žene oko mene vjerojatno boje kao i ja pješačiti same po mraku.”

Babi Souza

Think Olga nije jedina grupa koja se suprotstavlja opresiji žena u Brazilu. Facebook stranicu Vamos Juntas (Idemo zajedno) pokrenula je Babi Souza, novinarka i samoprozvana feministkinja iz Porto Alegrea. Pokret potiče žene da priđu jedna drugoj kad hodaju same. “Kad sam jedne noći pješačila kući sama, shvatila sam da se žene oko mene vjerojatno boje kao i ja pješačiti same po mraku. To me podsjetilo da se najviše bojimo seksualnog nasilja. Samo žena razumije kako je to osvrtati se preko ramena i osjetiti olakšanje kad shvatimo da je osoba koja hoda iza nas isto žena”, dodaje Souza.

Pomoću crowdfundinga i jedne tehnološke tvrtke, Vamos Juntas pokrenula je mobilnu aplikaciju na kojoj žene mogu označiti loše osvijetljene ulice, opasna mjesta i područja u kojima su bile uznemiravane ili napadnute. Pomoću prikupljenih podataka, aplikacija im sugerira sigurnije rute. Souza aplikaciju zove “Waze zlostavljanja”, po uzoru na popularnu aplikaciju za navigaciju u prometu.

Žene s razlogom koriste internet i društvene mreže u borbi za svoja prava u Brazilu, kaže Ana Lucia Keunecke, voditeljica pravnog i poslovnog odjela Artemisa, nevladine organizacije koja već deset godina radi na iskorijenjivanju nasilja nad ženama.

“Suci, članovi parlamenta, političari i izvršni direktori nisu ni svjesni međunarodnih ugovora o rodnoj jednakosti koje je Brazil potpisao”, ističe Keunecke. “Čak ni odvjetnici ne znaju da se takvi ugovori mogu koristiti kad se sudovima podnose molbe”.

Iako stanje izgleda zabrinjavajuće, ove je godine u Brazilu 63 900 žena prijavilo nasilje u obitelji – 40 posto više nego prošle godine, a to je i svojevrstan pokazatelj da su kampanje na društvenim mrežama snažan saveznik u borbi za prava žena.

Prevela i prilagodila Petra Kos

O novinarstvu i drugim mitovima

Posted on December 17, 2015 by sdadmin

Novinari su psi čuvari demokracije.

Tu sam romantičnu frazu za svog školovanja čula nebrojeno puta. Istina je da nitko ne može zamisliti svakodnevicu bez medija, ali i da im malo tko vjeruje. Mediji konzumentima i konzumenticama služe za razbibrigu, da se opuste nakon napornog (često i više od osmosatnog) radnog dana, a takve “lake” i senzacionalističke teme mediji danas sve češće i prikazuju.

Današnji medijski svijet karakterizira cenzura, nesigurni uvjeti rada, prekovremeni rad, izloženost mobbingu i niska primanja. Istraživačko novinarstvo postalo je nešto preskupo i neisplativo. Toliko trivijalno da više nije ni potrebno u izobrazbi budućih novinarki i novinara.

U ovom tekstu ne tražim način na koji bi mediji bili blizu svojoj mitsko romantičnoj ulozi, zanima me realno stanje na terenu. S posebnim naglaskom na stanje među mojim mladim kolegicama i kolegama koji pokušavaju osigurati sebi mjesto u svijetu rada radeći ono za što su se obrazovali. I pomalo sanjarski, od svog rada živjeti.

” S novinarstvom sam se počeo baviti već na prvoj godini fakulteta kad sam dobio prvi posao u struci. Radio sam kao producent na jednoj TV postaji te sam kao student zarađivao prilično velik džeparac. No, kako to biva – nije dugo trajalo. Uslijedilo je još nekoliko poslova u struci koji su bili sličniji lovu na plaću nego li pristojnom poslu. Dio novca do danas nisam dobio. Iskreno, bojim se zbrojiti koliko novaca mi bivši poslodavci duguju. Možda je žalosno što su jedini dobro i redovito plaćeni poslovi koje sam radio bili oni koji nemaju veze s mojom strukom” , kazao je Ivan.

Ivan je odlučio biti anoniman, kako sam kaže: “da mu se to ne obije o glavu”. Naime, u društvu u kojem se dičimo slobodom govora – ono što nije slobodno su mediji. Oni su marionete njihovih vlasnika, ako uopće znamo tko su vlasnici medija. Naime, Access Info Europe i OpenMedia Program nedavno su proveli istraživanja i analize u 20 zemalja o transparentnosti vlasništva nad medijima. Očekivano, ali ne i manje zastrašujuće, istraživanje je pokazalo da je samo u dvije od 20 analiziranih zemalja moguće znati tko su stvarni vlasnici medija. U čak deset zemalja ni medijski regulatori ne znaju tko je zapravo vlasnik nekih tiskanih medija. Činjenica je da su ti vlasnici, kojima često ne znamo ni ime ili nagađamo tko stoji iza medija, vješto povezani s političkim i inim centrima moći. Njihova se igra sastoji od uzajamnog održavanja jednih i drugih te gomilanja kapitala. Interes vlasnika zasnovan je na povećanju profita, a elita na održavanju vlastita dominantna položaj. Njih zanimaju novac i moć. Pravednost ili istraživačko novinarstvo ih ne zanimaju. A još manje ih zanimaju dostojni uvjeti života njihovih radnika ili radnica.

“Za vrijeme studija prošao sam sve, od televizije, tiska, weba, ali uvijek sam znao da je televizija jedini medij za mene. Onda sam završio fakultet i zaposlio se na jednoj televiziji. Pojam mrsićevac bio je samo pojam. To su bili neki ljudi koji rade za 2400 kuna. Na kraju i sam i ja postao jedan od njih. Pet godina studiranja da bih radio za 2400 kn. Tužno”, kazao je Ivan.

“Otkad sam završila faks, a ima tome već pet godina, uspjela sam skupiti čak tri mjeseca radnog iskustva u radnoj knjižici. Sve ostalo bila su zaposlenja na autorski ugovor. Ne smeta mi takav način rada i volim freelancing, jedino bih bila malo sretnija s višom plaćom. Ono što mi smeta kod “zaposlenja” na takav ugovor jest činjenica da poslodavac to ne smatra honorarnim poslom, uz koji bih mogla raditi i druge poslove, već zahtijeva da sjedim osam i više sati u uredu te se ponaša kao da me normalno zaposlio. Kao da mi uplaćuje zdravstveno, mirovinsko, božićnicu i regres. Dok zapravo, sveukupno, za mene (visokoobrazovanu) izdvaja manje od minimalne plaće s davanjima“, ispričala je svoje iskustvo Martina N.

Ipak, Martina smatra da nije krivnja isključivo na poslodavcima jer je njihov cilj smanjiti troškove kako je god moguće. Ipak, na kraju je i u medijskom svijetu najvažnija – računica. Svi znamo da je troškove najjednostavnije kresati tako da se smanji broj zaposlenih. Tada se njihov posao prebacuje na ostale zaposlenike/ice čija plaća ostaje ista unatoč dodatnom obujmu posla.

“Počela sam pisati za jedan portal. Kasnije sam, kod istog poslodavca, povremeno pisala i za tisak, ali pod istim uvjetima kao da pišem samo za portal. To je bilo moguće jer sam jednom potpisala autorski ugovor na praktički neodređeno. Nikom nije jasno kako je to moguće. Pričala sam s jednom pravnicom, no ona se ne bavi radnim pravom. Meni se nije dalo zvati dalje, ali to mi je bilo dosta sumnjivo. Na kraju sam dala otkaz jer sam dobila posao s boljim uvjetima. Naravno, poslodavac nije bio najsretniji s mojim otkazom smatrajući me nekolegijalnom, ali mi nije radio veće probleme. Za par dana mi je stigao sporazumni raskid ugovora i dobila sam preostalu plaću”, kazala je Andrijana.

Ona želi biti anonimna iz korektnosti prema bivšim kolegama i kolegicama te poslodavcu. Ovaj izrabljivački način postaje sve češći u medijskom svijetu. Moja sugovornica Martina N. dio problema vidi i u činjenici da je jedna cijela generacija toliko izrešetana i ponižavana da smo pristali raditi za mizerne uvjete te sami sebe i struku, paradoksalno, bacili na koljena.

“Dopuštamo da se tvrtke tako ponašaju prema nama, da nas potplaćuju i iskorištavaju i teško nam se, barem tako mislimo, u današnje vrijeme izboriti za bolji status. Uvijek će netko drugi htjeti raditi za moju plaću ili čak i nižu. Pritom mislim na mlade s jednakom razinom obrazovanja. Sve što sam dosad radila, a tu spada i prihvaćanje lošije plaćenih poslova, bilo je moje ulaganje u budućnost i procjena da ću na tom radnom mjestu steći znanja i iskustvo potrebno da jednom pokrenem vlastiti posao. Ne gajim nade da će se na hrvatskom tržištu rada išta promijeniti u sljedećih nekoliko godina pa se nadam da ćemo svi sreću tražiti i na globalnom tržištu ili u domaćim tvrtkama koje rade za inozemne klijente”, kazala je Martina.

U medijima je izgubljeno oko 2000 radnih mjesta!

Martina se novinarstvo ne bavi već nekoliko godina. Uglavnom jer smatra da neće u njemu pronaći zadovoljstvo, a ni stabilnost.

“Shvatila sam da od moje karijere u kulturi i novinarstvu neće biti ništa još za vrijeme fakulteta. Naime, tada sam pisala za jedan prilično kvalitetan časopis koji je propao i prije nego li sam ja stigla završiti fakultet”, rekla je Martina.

Trend propadanja medija već je godinama na snazi. Prema nekim računicama, u posljednje četiri godine u medijima je izgubljeno oko 2000 radnih mjesta. Novinari i novinarke koji se žele baviti istinskim novinarstvom sve češće rade na više strana, za više medija. Oni koji opstanu rade sve – oni su urednici/e, voditelji/ice, novinari/ke, montažeri/ke, realizatori/ice. Jednostavno, ono su što je u tom trenu potrebno za opstanak emisije ili medija. Takav način rada, koji je sad već neizbježan, najsnažnije pogađa nešto starije generacije čiji su mediji u kojima su godinama radili propali pa su suočeni s potragom za novim poslom u potpuno promijenjenom medijskom svijetu.

“Nakon 25 godina novinarskoga staža, u prije četiri godine ugašenim novinama, još uvijek tražim posao, ali sve manje u novinarstvu. Naime, sve je manje natječaja u kojima se traže novinari/ke ili urednici/ce, a uglavnom su za stručno usavršavanje ili su pak osmišljeni za honorarce ili pak namijenjeni za osobu xy. Kada sam poslala molbe na neke novinarske ili uredničke poslove nisam dobila povratne informacije o primitku, objave tko je primljen, a izostala je i odbijenica. Posao sam tražila i vezama i poznanstvom, ali više ni to ne ‘pali’ – presude godine jer danas nisu bitni staž, znanje, stručnost i korektnost već mlade osobe koje će poslodavac formirati. Možda je problem u tome što je u hrpi digitaliziranih izdanja, portala i privatnih medija izostala politika zapošljavanja novinara iznad 50-ih, odnosno, onih koji su, zbog stečaja firme, završili na ulici”, kazala je Marija.

Kao što navodi Marija, koja je ovom prilikom anonimna jer želi zaštiti svoj dugogodišnji rad, poslodavci traže mlade ljude koje će formirati. Smatram da je to činjenica. Poslodavci traže mlade ljude jer će oni raditi što god treba za minimalnu naknadu. Oni nisu dovoljno formirani te nemaju dovoljno iskustva da kažu ne. S druge strane, osobe poput Marije njima su smetnja jer imaju više znanja, kompetencija i iskustva od dijela vlasnika medija, a dobro znamo da je to u lijepoj našoj znak za crveno svijetlo uzbune.

Treći sektor trebao bi lizati rane javnog sektora?

Već je svima jasno da trenutni medijski ustroj nužno treba – preustroj. Uz javni medijski sektor (koji danas simbolično nosi naziv javan) i komercijalni sektor u vakuumu, počeo se stvarati tzv. treći sektor – neprofitni sektor. U njemu se, navodno, vidi izlaz iz situacije novinara/ki poslušnika/ica koji ne ispunjavaju svrhu pravilnog izvještavanja, nadgledanja nepravilnosti, zaštite obespravljenih i slično. Dakle, on bi trebao nadoknaditi sve ono što javni sektor ne ispunjava. Ipak, njegov neprofitni karakter dugoročno je i njegova najveća boljka. Novinari/ke koji/e su dio neprofitnog sektora često ne samo da obnašaju sve već navedene uloge – već to rade volonterski ili za izrazito nisku naknadu.

Uz to, od strane dijela kolega/ica iz drugih medijskih sektora i od strane dijela javnosti medije trećeg sektora koji ostvare bilo kakva sredstva na javnim natječajima naziva se “sisačima i sisačicama” proračuna. Paradoksalno, iznos novca koji se tom sektoru dodjeljuje je svega JEDAN posto raspoloživih potpora za medije koji se dodjeljuju medijskoj sceni. Također, samo je tri posto zaposlenih u neprofitnom sektoru, a broj volontera i volonterki je veći od tisuću.

Primjer toga je Radio Student za kojeg je na Danima elektroničkih medija Ivan Vlašić rekao: “Mogu vam dati primjer Radio Studenta na kojem sam ja jedini zaposleni, a brojimo 127 volontera. Kroz tu neku podfinanciratnost teško je održati kontinuitet kvalitete programa, s obzirom na to da je većina volontira. Entuzijazam prestaje, kopni, jer na kraju krajeva ljudi moraju od nečega i živjeti”.

Osobno, preferiram taj način zaposlenja koliko god neisplativ bio iz razloga što je to, zasad, jedino mjesto gdje nisam podložna cenzuri. Neprofitni sektor i mali mediji mjesto su gdje se može plasirati kvalitetan tekst čak i ako nemaš poznato ime iza sebe. Doseg je, naravno, znatno manji nego li u mainstream medijima, ali barem novinari i novinarke imaju priliku izraziti svoj stav bez bojazni.

O cenzuri se priča samo ako si dovoljno značajan/na

Kao Ivan i Martina, i ja sam se počela svojom strukom baviti još za vrijeme fakulteta. Lov na plaću mi nije ništa strano, kao i novac koji sam zaradila, ali nikada neću vidjeti. Ipak, ono što me jednom prilikom iznenadilo bila je banalna cenzura. Barem je ja tako doživljavam. Radila sam na jednom od važnijih medija te sam napisala vijest o konferenciji koja se zbila toga dana. Jedna rečenica je morala van iz teksta. Radilo se o rečenici koju nisam ja rekla, koja nije izvedena kao zaključak – već o rečenici koja je citirana i potpisana od strane govornika na tom događaju. Ipak, ona je morala van. Zašto? Nije bila u duhu tog medija.

Nikad nisam saznala je li se tu radilo o tome da ta rečenica nije u skladu sa željama elite koja stoji iza medija ili s preferencijama njegovih oglašivača. Moje iskustvo je možda banalno, ali cenzura je nešto čega smo svakodnevno svjedoci i svjedokinje. Postoji cijela lista novinarskih imena koja su stradala jer njihov rad nije bio u interesu vlasnika medija, oglašivača i/ili elita. Ne urednika, oni su danas samo figura, stvarni sadržaj medija kreiraju njegovi vlasnici. Samo neki od novinara i novinarki koji su dobili otkaz su Boris Dežulović i Nataša Škaričić. Ti su isti novinari i novinarke godinama radili/e da bi njihovo ime imalo određenu težinu i da bi nas kao javnost uopće bilo briga jesu li cenzurirani ili ne.

Hoće li novinarstvo umjesto profesije postati samo hobi?

U konačnici, fer je reći da je novinarstvo profesija koju očito morate jako voljeti da bi se njome bavili. Jer baveći se njome živite od ljubavi i zraka. Kako se kaže – tu doslovno kruha nema. Kako onda očekivati da će itko vjerovati novinarima/kama i medijima ili da će oni ulagati vrijeme i energiju u svoje tekstova ako nemaju ni osnovne uvijete za život?

“Novinarstvo nije ni blizu sigurno zanimanje i osoba koja se želi baviti novinarskim radom mora biti svjesna da se time najčešće odriče svojih prava na normalan život sa sigurnim i dobrim primanjima, prijavom i stažem koji teče na mirovinskom. Osoba koja radi u novinarstvu najčešće neće imati ugovor o radu, neće moći dići kredit i osigurati si stambeno pitanje, ma zapravo, o čemu ja pričam, vjerojatno neće moći biti ni podstanar. U pet godina fakulteta, nažalost, nitko me nije upozorio na to, a mislim da je to puno bitnije od informacije kako se zovu prve novine na svijetu i tko je bio urednik novina 1912. godine”, zaključila je magistra komunikologije Sanja Srdić.

Sanja se do sada, osim novinarstvom, bavila i mnogim drugim poslovima izvan struke. Što je danas, nažalost, za sve nas diplomirana piskarala realnost i nužnost.

Martina kaže: “Svi mi društvenjaci, pogotovo mi koji se bavimo komunikacijom, svoje bismo vještine trebali prilagoditi aktualnom stanju na globalnom tržištu rada, ali, više nego ikad, trebamo stvarati svoju mrežu kontakata jer, u današnje vrijeme, osim znanja i prilagodljivosti, društveni kapital najvažnije je što možemo posjedovati”.

Ona je u pravu. Osim što će ti kapital omogućiti da lakše nađeš posao (ako si mlada osoba) i to ne zato što imaš nužno “vezu” za njega – već ćeš dobiti informaciju da taj “natječaj” za posao uopće postoji. On će ti uz to i štititi leđa. Nažalost, to je i više nego nužno osigurati u novinarstvu danas. Dobar štit i dobre vještine plivanja.

To sam potvrdila i prilikom pokušaja dolaska do iskustva mojih kolega i kolegica iz medija. Velik broj njih neće javno iznijeti dosadašnja iskustva jer pretpostavljaju da će im štetiti u trenutnom poslu ili pronalasku budućeg, pa koliko god ti poslovi potplaćeni bili. Naime, u vrijeme “slobode medija” bilo kakva kritika slobodnomedijskih politika mogla bi nam se obiti o glavu te bismo mogli završiti u slobodnom – padu. Ili barem biti psi koji su dobili brnjice. Ako to već i nije slučaj.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Deset sjajnih feminističkih filmova 1980-ih: drugi dio

Posted on December 16, 2015 by sdadmin

7. The Color Purple/Boja purpura (1985.), r. Steven Spielberg

Na redu je film koji je većina vas vjerojatno gledala. Vjerujem da i vi pamtite brojne scene, bez obzira jeste li film pogledali/e samo jednom ili poput mene desetak puta. Svijet Celie (Whoopy Goldberg) i ostalih likova iz ovog filma pretvorio je ovaj komadić američkog Juga (ruralna Georgia) u jedno od onih filmskih mjesta kao što su Tara ili Casablanca.

Alice Walker, poznata i po svom aktivističkom radu, objavila je 1982. godine roman za koji je osvojila National Book Award te Pulitzera za prozu, a nekoliko godine kasnije, ovog književnog remek-djela dohvatio se ni manje ni više jedan od najvećih mainstream holivudskih redatelja – Steven Spielberg. Brojni kritičari i kritičarke pisali su o tome kako se i koliko Spielberg odmaknuo od književnog predloška, no kritike su ipak bile unisono pozitivne. 2004. Roger Ebert uvrstio je film na svoju listu “Najvećih filmova svih vremena” ukazujući na to kako nesavršenosti i nelogičnosti ovako velikom filmu nisu nikakva smetnja.

Zanimljiv je podatak da je film bio nominiran za čak 11 Oscara, uključujući kategorije Najbolji film, Najbolja glumica (Goldberg) i dvije nominacije za Najbolju glumicu u sporednoj ulozi (Margaret Avery za ulogu Shug i Oprah Winfrey za Sofiu), no nije osvojio niti jednog (što se dogodilo još jedino filmu Herberta Rossa The Turning Point 1977.). Film je realiziran u razdoblju koje je obilježeno poplavom različitih oblika industrije zabave u kojima se po prvi put u američkoj povijesti pojavio niz zvijezda afroameričkog porijekla, ali i teme kao što su pokret za građanska prava ili afroamerička i afrička kultura. Spomenut ću samo da je tada lansiran (i stekao veliku popularnost) The Cosby Show ili da je to vrijeme kada je glazbeni projekt za Afriku s pjesmom We are the world (djelo Michaela Jacksona i Lionela Ritchija pod producentskom palicom Quincyja Jonesa) harao top-ljestvicama i medijskim prostorom. Poveznicu s filmom Boja purpura predstavlja i početak emitiranja The Oprah Winfrey Showa, kao i to da je za glazbenog producenta filma Spielberg angažirao upravo Quincyja Jonesa.

Feministička kritika filma išla je u nekoliko smjerova i zapravo se nalazimo na sjecištu puteva opresije žena ili na području intersekcionalnog feminizma. Roman Alice Walker je obuhvatio i rodno i klasno i rasno i heteroseksualno ugnjetavanje. Feministkinje su uglavnom hvalile film kao reprezentaciju tema drugog vala (seksualno nasilje, pronalaženje vlastitog glasa žena, sestrinstvo i sl.), dok su crne feministkinje imale prigovore koji se tiču klasnog iskrivljavanja u prikazu života crnaca i crnkinja tog doba. Film je prouzrokovao i žestoki sukob između muških i ženskih aktera/ica antirasističkog pokreta, budući da se muški crni aktivisti nisu bili spremni suočiti s činjenicom vlastitog nasilja nad ženama – što je osnovna tema i filma i romana Alice Walker.

Walker je unatoč odstupanjima, s kojima se nije slagala i na koja u početku nije pristajala, naposljetku stala u obranu filma, svjesna da će film prenijeti poruku daleko široj publici nego sama knjiga.

U tekstu za Jump Cut: A Review of Contemporary Media (1988. i 2006.) “Black women’s responses to The Color Purple“, poznata crna aktivistkinja i feministkinja Jacqueline Bobo piše kako je jedna crna gledateljica nakon premijere filma izjavila za New York Times kako je poznavala mnoge Celie dok je odrastala u Mississippiju, kako su i njena majka i tetke bile zlostavljane od svojih muževa i da je za nju film značio “skidanje tereta”. Dodala je: “Crnkinje ne smiju biti žrtvovane zbog crnačkog ponosa. Stoga, samo naprijed s ovim filmom”.

{slika}

Nipošto ne želim izostaviti lezbijsku kritiku filma, posebno zato što sam za ovu listu nažalost našla tek jedan adekvatan lezbijski film, a ljubav Celie i Shug u romanu Alice Walker je izuzetno važna. No, to ne možemo vidjeti i u filmu. Film skriva seksualni aspekt njihovog odnosa i ostaje u domeni “konotacija homoseksualnosti”, kao što je to uobičajeno u holivudskoj produkciji kako bi udovoljila “društvenim normama”. Roman Alice Walker jasno govori o seksualnom, intimnom i strastvenom odnosu Celie i Shug, no u filmu ćemo vidjeti tek scenu u kojoj se njih dvije poljube u obraz i čelo. Ta, inače odlična scena, koja je čak i u tom nevinom obliku bila subverzivna, u romanu izgleda ovako: “Rekla je, volim te Miss Celie. I tada se nagnula i poljubila me u usta… Uzvratila sam… i tako smo se ljubile i ljubile… Tada smo se počele dodirivati“.

U posljednjem svom gledanju posebno sam uživala u nastupima Shug u izvedbi divne Margaret Avery (mislim da je za ovu ulogu ona bila daleko bolji odabir od Tine Turner koja je ulogu odbila!).

Nisam se dotakla brojnih feminističkih tema i problema koje otvara film – pa predlažem da sami/e pokušate pronaći scene koje su neke radikalnije feministkinje prozvale “bjelačkim patrijarhalnim intervencijama”.

I – pročitajte roman Alice Walker!

8. I’ve Heard the Mermaids Singing (1987.), r. Patricia Rozema

{slika}

Za razliku od SAD-a, njihova sjeverna susjeda Kanada iznjedrila je ovaj pravi pravcati queer/lezbijski i feministički klasik. Priča o ovom filmu je inspirativna, neobična, svježa, čudna i pozitivna – baš kao i sâm film. Ovo je bio prvi film tada vrlo mlade Patrizie Rozeme (Mansfield Park, 1999. ; When Night Is Falling, 1995.), kako se naglašavalo odgojene u duhu kalvinizma, a koja je svoj prvi film u životu vidjela tek u kasnijim tinejdžerskim godinama. Film koji je na brojne načine izazivao dominantni holivudski filmski okvir, snimljen je uz malen budžet (oko 300 000 dolara) za samo 23 dana. Rozema je pripadala tzv. Toronto New Wave krugu nezavisnih filmaša/ica, čijim se početkom smatra prvi dugometražni film Atoma Egoyana Next of Kin (1984.), no brojni filmolozi ističu kako je upravo Mermaids, koji je stekao golemu popularnost te brojne nominacije i nagrade (i zaradu od 6 milijuna dolara), doveo kanadsku nezavisnu filmsku scenu na globalnu pozornicu. U Cannesu je dobio Prix de la Jeunesse (Nagradu za najboljeg/u mladog/u redatelja/icu), a dobio je i kanadske Genie Awards – za najbolju glavnu žensku ulogu (Sheila McCarthy za ulogu Polly) i sporednu žensku ulogu (Paule Baillargeon za ulogu Gabrielle). Također, film je 1993. bio uvršten na listu “10 najboljih kanadskih filmova svih vremena“, no nije se našao i na novijim listama iz 2004. i ove godine.

O ovom filmu se piše već skoro 30 godina piše, uvršten je u sve moguće antologije i teorijske knjige o feminističkom i queer filmu, a zanimljivo je i da je prošle godine objavljena knjiga koju je filmska i queer teoretičarka Julia Mendelhall posvetila isključivo njemu – I’ve Heard the Mermaids Singing: A Queer Film Classic (Vancouver, Arsenal Pulp Press, 2014.). Jednu od poznatijih oduševljenih kritika napisala je i Camille Paglia u Vamps & Tramps: New Essays (1994.).

Što je to tako inspirativno i još uvijek provokativno i svježe u Mermaids? Evo nekoliko stvari koje ističu kritičari/ke: afirmacija ženskog pogleda – Polly snima svoju ispovijed i taj se materijal koristi kroz film, i na taj način preuzima kontrolu u samodefiniranju, “što predstavlja filmsku pobunu protiv reprezentacije žena u rukama muškaraca” (Rozema); hrabrost u prikazu lezbijske teme koja je prirodno prisutna i prezentirana – “poput najobičnije činjenice univerzuma” (Ally Acker); “Zanimljivo je kako je film građen upravo na onim kontradikcijama koje su prisutne i u samom feminističkom diskursu” (Mary Alemany-Galway); za razliku od mainstream kinematografije koja pozicionira žene kao pasivne objekte muškog pogleda “ovaj film pozicionira ženu u središte ženskog pogleda” (Brenda Austin-Smith)…

I da ne zaboravim – radi se o izuzetno zabavnoj komediji! A s obzirom da se Kanada u zadnje vrijeme čini obećanom zemljom, bilo bi dobro i da se bolje upoznamo s njezinom feminističkom filmskom tradicijom.

Čekirajte i novi Rozemim film “Into the forest” (2015.), dugo očekivanu apokaliptičnu drama s Ellen Page i Ewan Rachel Wood u glavnim ulogama.

9. The Accused/Optužena (1988.), r. Jonathan Caplan

{slika}

Feministički blockbuster koji razotkriva i kritizira kulturu silovanja. I još k tomu, scenarij je napisao muškarac (Tom Torpor), a režirao drugi muškarac (Jonathan Caplan). Priznat ćete, vrlo rijetka, ako ne i endemska pojava. Pogledala sam iznova film i – doista prikazuje sve što je bitno – nevjerovanje i kriminalizaciju žrtve, njezinu višestruku traumatizaciju, dominantnu mizoginiju u svijetu “prava” i u društvu općenito, koja za posljedicu ima opasne interpretacije zakonskih instrumenata, problem nereagiranja na nasilje svjedoka zločina i njihove suodgovornosti u zločinu, apatije društva i “normalizacije” pa i otvorenog podržavanja silovanja (kultura silovanja), a progovara i o “staklenom stropu” s kojim se suočava okružna tužiteljica Katheryn Murphy (Kelly McGillis) u tom i takvom sustavu i društvu. Ukratko, film potpuno jasno kaže – silovana žena nikad nije kriva, ne postoje “olakotne okolnosti” za silovanje te nam daje uvid u to kako i zašto “sistem” okrivljuje žrtvu i kako je suodgovoran u zločinima nasilja nad ženama. Nažalost, sve ovo je itekako aktualno i danas, kako u SAD-u, tako i kod nas.

Film je zasnovan na istinitom događaju koji se dogodio 1983. u New Badfordu (Massachussets), kada je Cheryl Araujo bila žrtvom grupnog silovanja u jednom baru. Scenarij je prilagođen za “filmske potrebe” i razlikuje se od stvarnog događaja i u raspletu i u epilogu. Zanimljivo je i važno i to da je uloga žrtve silovanja Sarah Tobias, koju tumači Jodie Foster (za koju je dobila Oscara), prvotno bila namijenjena Kelly McGillis, koja je i sama bila žrtva silovanja i o tome je otvoreno javno govorila. McGillis je odabrana za ulogu tužiteljice koju je briljantno odradila. Javna je tajna da je McGillis bila desna ruka autoru scenarija Tomu Torporu. Premda film u režijskom smislu ima mana, nikada mi neće biti jasno zašto scenarij nije bio barem nominiran za Oscara (Optužena je bio prvi film koji je bio nominiran samo u jednoj kategoriji u to ovoj dobitničkoj za glavnu žensku ulogu). Jedina kontroverza u recepciji i kritici filma pojavila se u vezi nasilne, a prema nekima i neprikladno estetizirane scene samog silovanja, koja u flashbacku dolazi pred kraj filma i po meni je scenaristički vrlo funkcionalno i inteligentno pozicionirana. Gledajući film ponovno, priznajem, premotala sam tu scenu, premda mislim da je važna za sâm film, kao i za njegov veliki doprinos društvenom osvještavanju.

U svojoj recenziji filma za portal Mother Jones (1996.), poznati američki nezavisni filmaš i autor John Sayles napisao je: “Zahvaljujući ovom filmu, Hollywood je prihvatio da je silovanje prevladavajući stav, a ne izolirani incident. Utemeljeno na “ne-tako-anđeoskom” liku koji je utjelovila Jodie Foster, lansiran je čitav žanr TV-filmova, što ukazuje na to kako je film “pogodio” pravu temu naše kulture”.

Ako već niste, pogledajte Optuženu. Možete i preskočiti scenu silovanja. Najozbiljnije mislim da je ovaj film doprinio mom osvještavanju kulture silovanja, a prema svjedočenjima, veliku stvar je učinio za mnoge žrtve silovanja sa svojom porukom: “Ne pretjeruješ i nisi kriva. Vjerujem ti”.

10. Sweetie (1989.), r. Jane Campion

{slika}

Evo još jednog prvijenca jedne velike redateljice. Selimo se u jedinstveni svijet Jane Campion koji djeluje tako istovremeno blisko i pomaknuto nadrealno. Cijeli njezin redateljski opus obilježen je neobičnim i kompleksnim ženskim likovima u neobičnim i kompleksnim okruženjima. Stvorila je neke od najzanimljivijih protagonistkinja ikad viđenih na filmu (Piano, Sveti dim, Anđeo za mojim stolom, Portret jedne dame, In the cut…). Prva je žena koja je dobila Zlatnu palmu u Cannesu kao redateljica (Piano) i prva žena koja je dobila Oscara za originalni scenarij (također za Piano).

Sweetie je tragikomedija, pa i parodija, koja se vrti oko jedne disfunkcionalne obitelji i kontradiktornog i intenzivnog odnosa dviju sestara u njihovim dvadesetim godinama – Kay (Karen Colston) i Dawn/Sweetie (Genevieve Lemon). Osim sestara i njihovog odnosa, tu su i druge interpersonalne drame koje uključuju njihove roditelje, te Louis – dečko Kay. Njihovi odnosi isprepliću se i proizvode višestruke konflikte, no čini se da svi imaju najveći problem sa Sweetie. Svi filmovi Jane Campion djeluju uznemirujuće, pa je tako i s ovim njezinim prvim filmom koji gledatelji/ce doživljavaju i interpretiraju na razne načine.

Feministička kritika je bila uglavnom fokusirana na psihoanalitički pristup, jer sadržaj filma se skriva i nekom međuprostoru – između slika i rečenica. Pristup protagonistkinjama Jane Campion može izazvati (i izaziva) kontradiktorne reakcije, učitavanja povezana s osobnim iskustvom gledatelja/ice – i uvijek izaziva polemike zbog tih različitih intepretacija. Jedna od filmskih tehnika Jane Campion koja “upada u oči” je gomila prozaičnih stvari i slika koje izgledaju čudno (tepisi, slomljeni porculanski kipovi životinja, vreće za spavanja, crijeva za zalijevanje vrta…) i koje djeluju poput nekog živopisnog neobičnog sna krcatog simbolima – onako kako “izgledaju” neki snovi u boji koje nosite sa sobom neko vrijeme, premda nema šanse da ih povežete u neku suvislu priču. Osim toga, likovi izgovaraju rečenice u pomaknutom, mrvicu usporenom tempu, kao da se konstantno bude iz sna.

{slika}

Film Sweetie doživljavam feminističkim na vrlo osobnoj razini, a mislim da mu je to i namjera. Ukoliko se odlučite pogledati ga, pripremite se za psihoanalizu kojoj ste htjeli/e ili ne podvrgnuti/e dok gledate ovaj vrlo poseban film.

Baptističko sveučilište legalno smije zabraniti upis LGBT studentima/icama

Posted on December 16, 2015 by sdadmin

LGBT zajednica je odnijela važne pobjede u Americi ove godine, no jedno je kršćansko sveučilište nedavno pokazalo kako LGBT aktivisti/kinje i njihovi/e podupiratelji/ice i dalje ne mogu mirovati. Carson-Newman University, privatni baptistički fakultet u Tennesseeju, sada legalno može zabraniti upisivanje studentima/icama čiji se “stil života” interpretira kao opreka njihovoj kršćanskoj filozofiji, što se primarno odnosi na LGBT studente i studentice, no i druge manjinske skupine nisu od toga isključene.

“To je ono što mi jesmo kao kršćansko sveučilište”, rekao je Randall O’Brien, predsjednik sveučilišta. “To su naši religijski principi. I u ovom promjenjivom svijetu, želimo utvrditi da smo to što jesmo i što i dalje namjeravamo biti”.

Pravni savjetnik O’Briena savjetovao mu je da podnese izuzeće od obveze, koje dopušta da škola nije obvezna ponuditi studentima/icama zaštitu koju obično imaju pod zakonom Title IX, kojim se štiti rodna ravnopravnost u svim javnim obrazovnim institucijama. O’Brien je naveo kako je to učinio samo kako bi “ojačao naša prava na temelju Prvog amandmana”. Ta “ojačana” prava ne uključuju samo mogućnost zabrane studiranja LGBT studentima i studenticama, već i nevjenčanim majkama, ženama koje su pobacile, pa čak i trudnim studenticama, navodi WVLT.

Diskriminacija LGBT studenata/ica na kampusima je u posljednjih nekoliko godina postala zabrinjavajuće raširen fenomen, a čak i kada su primljeni/e na fakultete, suočavaju se s brojnim drugim preprekama, uključujući i seksualno uznemiravanje i maltretiranje.

Dok se O’Brien i njemu slični brinu za prava svoje kršćanske zajednice, administracije fakulteta diljem zemlje – kao i vladinih službenika/ica koji dopuštaju ovakva izuzeća – trebali/e bi se podsjetiti na navodnu slobodnu i pravdu za sve pod jednakim uvjetima.

Građanskim neposluhom na slovensku žicu

Posted on December 15, 2015 by sdadmin

Građanskim neposluhom odgovorili su mještani i mještanke gornjih matuljskih krajeva na jučerašnje ograđivanje zelene granice između Hrvatske i Slovenije opasnom žicom sa žiletima, prenosi liburnija.net.

Stoga, građani i građanke su odlučili/e izvesti ‘malu noćnu kontru’ i uklonili dio žice. Radi se o području koje nije dio izbjegličke rute, ali potez je i više nego simboličan.

U Ljubljani je jučer organiziran veliki prosvjed intelektualaca i intelektualki protiv postavljanja žice na granicu.

Također, na inicijativu mladih stanovnika istanovnica Bele Krajine ukrašena je žilet-žica uz rijeku Kupu.

Žica je okićena plavim i zlatnim kuglicama koje su boje zastave Europske unije. Prve kuglice stavljene su na kupalištu kod Benetica u Vinici. Aktivisti i aktivistkinje su najavili još ovakvih protesta protiv žice u Beloj Krajini.

U subotu su najavljene dvije akcije. Dođite, pozovite prijatelje i prijateljice!

Podsjetimo, sovenska vojska do sada je postavila 140 kilometara bodljikave žice duž granice s Hrvatskom, a unatoč pojedinačnim prosvjedima lokalnog stanovništva, vlasnika zemljišta, pa i nekih uglednih osoba, vlada premijera Mire Cerara inzistira da se s time nastavi jer smatra da opasnost od nekontroliranog izbjegličkog vala još nije prošla, navode u utorak slovenski mediji.