Žena koja je pokušala prekinuti trudnoću optužena za pokušaj ubojstva

Prekid trudnoće jedna je od najsigurnijih medicinskih procedura u SAD-u, prema podacima Guttmacher Instituta. No, kako je jedna žena iz Tennesseeja hospitalizirana nakon što je pokušala sama napraviti pobačaj, očigledno je da je procedura sigurna samo kada je provedna u odgovarajućim medicinskim uvjetima.

Umjesto da postupke 31-godišnje Anne Yocca vlasti tretiraju kao nešto što bi učinila osoba u trenucima očaja, one ih sagledavaju kao zločin: Yocca je optužena za ubojstvo prvog stupnja i trenutno je zadržana u pritvoru uz jamčevinu od 200.000 dolara.

U rujnu je, navodno, Yocca vješalicom pokušala izvršiti prekid trudnoće u svojoj kadi. Nakon što je izgubila zabrinjavajuću količinu krvi, partner ju je odveo u obližnju bolnicu. Iako su doktori uspjeli spasiti život djetetu, lokalni mediji izvještavaju kako će ono živjeti s ozbiljnim medicinskim posljedicama.

Realnost samoinduciranih pobačaja

Yoccini osobni razlozi za pokušaj izvršenja prekida trudnoće tako kasno, u drugom tromjesečju – što je ilegalno u Tenessiju, bez obzira na metodu – uopće nisu bili raspravljani. Ali je užasavajuća realnost ta da je ona teško jedina žena koja je pokušala prekinuti trudnoću na ovakav način. Između 100,000 i 240,000 žena u Teksasu, primjerice, pokušalo je samoinicijativno prekinuti trudnoću, prema podacima nedavno provedene studije.

Kriminalizacijom ovakvih radnji se nimalo ne utječe na “društvena i javna zdravstvena pitanja” radi kojih do ovakvih situacija i dolazi, prema jednoj analizi Guttmacher Instituta. Prikriveni problemi često su usko vezani uz probleme koji nadilaze osobne želje ili mane. Na primjer, siromaštvo – činjenica da žene manjih prihoda češće nisu u situaciji ostvariti prekid trudnoće na zahtjev – često igra važnu ulogu pri donošenju ovakvog izbora.

Andrea Rowan, autorica Guttmacherove analize, u rujnu je izjavila: “Utjecaj zabrane prekida trudnoće najteže pada ženama s manjim prihodima. Neke žene žele prekinuti trudnoću, ali žive u teže dostupnim geografskim područjima i radi toga imaju ograničene  mogućnosti i potporu. Ostaju bez ikakvih praktičnih opcija osim samoinduciranog pobačaja, što donosi rizik od dizanja optužnice i kriminalnog gonjenja”.

Smanjen pristup usluzi prekida trudnoće

Siguran pobačaj nije nešto što je jednostavno za ostvariti za žene svih socioekonomskih statusa iz Tennesseeja. Od 2014. je otvoreno samo sedam klinika za pobačaje u cijeloj državi Tennessee, prema WREG izvještaju. Ovo su ljeto donesene nove restrikcije: od 1. srpnja je na snazi novi zakon koji zahtjeva 48 sati “čekanja” prije pobačaja, kao i drugi, koji propisuje da svaka klinika za pobačaje koja radi više od 50 pobačaja godišnje, zadovoljava iste standarde kao i sve ostale ambulantno-kirurške jedinice, kako izvještava Associated Press.

Kada se govori o pobačaju, mnogo država je u puno goroj situaciji od Tennessija. Zakonodavci/ke su u zadnje četiri godine donesli rekordna 231 propisa koja ograničavaju pravo na pobačaj. U veljači 2015. je u zakonodavstvo 28 država uneseno više od 100 zakona koji otežavaju pristup pobačaju ili ga zabranjuju.

Pobačaj ne mora ugrožavati život

Unatoč povećanoj kriminaliziranosti samog čina, ukoliko se izvodi u “odgovarajućim medicinskim uvjetima”, manje od 1 posto svih pacijentica u Americi koje su zatražile pobačaj dožive ozbiljne komplikacije, dok je rizik od smrti doslovno 10 puta manji nego onaj koji se javlja pri porodu, navodi Guttmacher Institut. Nadalje, istraživanja pokazuju da siguran pobačaj čak i smanjuje broj istih.

Umjesto da se krivično gone pojedinke koje samostalno izvedu pobačaj, podaci pokazuju da je sigurnija opcija povećati dostupnost sigurnog, medicinskog pobačaja svim ženama. Kako je predsjednica Planned Parenthooda, Cecilia Richards, rekla u studenome: “Većina ljudi misli da smo nadrasli ta vremena kada su žene uzimale stvar u svoje ruke, ali zakoni koji pobačaj čine nedostupnim i nesigurnim nas vode nazad”.

Prevela i prilagodila Marinella Matejčić

Deset sjajnih feminističkih filmova 1980-ih: prvi dio

Dok su nam 1990-e donijele filmove u kojima se vidi neka nova vrsta feminizma, desetljeće u kojemu je započela moja adolescencija, ali i strast prema filmu i feminizmu – to su 80-e godine prošloga stoljeća. Kod nas je to bilo razdoblje socijalizma, a ako su ti filmovi i imali neke problematične “liberalno-kapitalističke” momente – ja ih, što zbog svojih godina, što zbog sustava u kojemu sam živjela, nisam bila svjesna. To je bilo vrijeme, i društveno i osobno, kada mi je Zapad bio fantastičan i primamljiv daleki svijet. Također, to je bilo desetljeće u kojemu su stvarale ili počele stvarati redateljice od kojih su se mnoge otvoreno nazivale feministkinjama i čini mi se da je to jedino razdoblje kada imamo feministički (igrani i dugometražni) film kao svojevrstan žanr.

Niti u jednom drugom desetljeću suvremene kinematografije nije bilo toliko popularnih, poznatih, priznatih i nagrađivanih filmova redateljica – Margarethe von Trotta, Sally Potter, Marlene Gorris, Agnes Varda, Patricia Rozema, Jane Campion, Kathryn Bigelow, Claire Denis, Penny Marshall, Mira Nair, Amy Heckerling, Julie Dash, Catherine Breillat, Vera Chytilova… ima ih toliko da sam mnoge morala ispustiti s ove liste. Mislim da je to bilo vrijeme zrelog feminizma, kada smo uživali/e plodove emancipatorskih pokreta iz prethodna dva desetljeća, a kapitalistički stroj nas još uvijek nije počeo (toliko očito) mljeti. Ovdje su zastupljeni filmovi s europskog, američkog i australskog kontinenta, ponajprije zato što tzv. world women’s cinema svoj procvat doživljava tek u narednom desetljeću.

1. “Od 9 do 5” (“Nine to five”) (1980.), r. Colin Higgins

{slika}

Na sam početak 1980-ih smjestila se ova kultna female buddy komedija. Svojim otvoreno feminističkim stavom proizvela je burne reakcije muškaraca iz svijeta filma, pa ju je npr. Vincent Camby, tadašnji najutjecajniji filmski kritičar New York Timesa, u svojoj recenziji okarakterizirao kao “militantan vapaj u pomoć” koji “maše zastavom feminizma kao što su ruski seljaci mahali srpom i čekićem u filmovima o kolektivnoj poljoprivredi”.  U Jugoslaviji, 1980. nismo imali/e pojma da se naslov filma odnosi na kapitalističko radno vrijeme kakvim smo danas zarobljeni/e. U filmu se tri uredske kolegice – Judy (Jane Fonda), Violet (Lily Tomlin) i Doralee (Doly Parton) odupiru zlostavljanju i seksizmu svoga šefa, ali i cijele diskriminacijske poslovne politike, dok se usporedo odvijaju njihove osobne ženske priče. 

Pogledajte zašto je ovaj film tada bio kontroverzan, a ni danas nije lišen seksističkih napada, te zašto je rasplet koji danas propitujemo tada bio smatran feminističkom pobjedom. No, prije svega, dobro se zabavite uz tri fantastične glumice/lika, njihovo prijateljstvo, međusobnu podršku, humor, kreativnost i borbenost. To je jedan od prvih female bonding hollywoodskih filmova i preporučujem gledati ga sa sestrama, prijateljicama, partnericama, kolegicama… Plus – saznajte zašto je Dolly Parton carica!

2. Marianne & Juliane (Die bleierne Zeit) (1981) / Rosa Luxemburg (1986), r. Margareth von Trotta

{slika}

Najprije par riječi o Margareth von Trotti (1943.), jednoj od najpoznatijih redateljica još od 1970-ih, kada je postala pionirka Nove njemačke kinematografije, rame uz rame s poznatijim kolegama kao što su Rainer Wermer Fassbinder, Werner Herzog, Volker Sclöndorf i drugi. Njezin posljednji film Hannah Arendt (2012.), imale/i smo priliku pogledati i u hrvatskim kinima. Cjelokupan opus von Trotte možemo označiti kao feministički, no ovdje sam izabrala dva filma iz njezinog bogatog opusa, a iz samih ’80-ih.

Marianne & Juliane (Die bleierne Zeit) (1981) je (kronološki) drugi film njezine trilogije poznate pod nazivom Sestrinski filmovi, koju čine još i filmovi Sisters, or The Balance of Happiness (Schwestern oder die Balance des Glücks, 1979) te Three Sisters (Paura e amore, 1988). Protagonistkinje su zasnovane na stvarnim sestrama Christiane i Gudrun Ensslin (koja je bila članica Crvene armije), a govori o razvoju njihovog odnosa i aktivizmu za ženska prava u nacističkoj Njemačkoj. Ideja, koja se provlači kroz cijeli van Trottin opus, tipična je za drugi val feminizma – “osobno je političko“. Tu temu Margareth von Trotta ističe različitim (tada i nekim inovativnim) filmskim sredstvima, kombinirajući sadašnjost u kojoj se odvijaju burne osobno-političke odluke s kojima se možemo identificirati i danas (obitelj vs. aktivizam, pobačaj, izbor aktivističke metode, komunikacijske poteškoće u obitelji) s flashbackovima djetinjstva sestara – dajući nam uvid ne samo u sestrinski odnos, već i u to kako obitelj oslikava društvo i obrnuto. Ovo je i prvi film u kojem von Trotta surađuje s legendarnom glumicom Barbarom Sukowom (koju smo gledali i u ulozi Hannah Arendt).

{slika}

Za film Rosa Luxemburg (Die Geduld der Rosa Luxemburg), Sukowa je nagrađena u Cannesu 1986. za najbolju žensku ulogu, a sam film, redateljica i glavna glumica i brojnim drugim nacionalnim i međunarodnim nagradama i priznanjima. Mislim da je to dovoljno za preporuku. Zašto je film cool i sjajan? Zato što su takve i Rosa i Barbara i Margareth.

Ako se do sada niste susreli s opusom Margareth von Trotta, a ova vas je preporuka zainteresirala, filmovi su slobodno dostupni na YouTubeu (s engleskim titlom), a poznavajući politički stav ove velike redateljice, tako će i ostati.

3. A Question of Silence (De stilte rond Christine M., 1982.), r. Marleen Gorris

{slika}

Filmski prvijenac nizozemske redateljice i scenaristice Marleen Gorris punokrvni je feministički klasik. Tri žene koje se međusobno ne poznaju (Christine – majka i kućanica, Anna – tajnica i Annie – konobarica), u trgovačkom centru, naizgled bez ikakvog motiva, brutalno ubiju muškarca kojeg ne poznaju te su optužene za taj teški zločin. Policijska psihijatrica (dr. Janine van den Bos) zadužena za procjenu njihovog duševnog stanja sudu predstavlja svoje viđenje slučaja na tada (a i sada) revolucionaran način. Reakcija društva na ženski zločin prikazana je na vrlo pomaknut crnohumoran način, dok je opresija prema ženama (uključujući i onu s kojom se na svom poslu nosi privilegirana psihijatrica) naglašena fizičkim smještanjem ženskih likova u male, sive, izolirane prostore (zatvorska ćelija, mali stanovi u kojima žive).

Ovaj film istražuje teme nasilja, pravde, ludila i razuma u patrijarhalnom sustavu na otvoren i provokativan način. Nevjerojatan synt-soundtrack (tipičan za ’80-e) daje mu izrazito mračan i “opresivan” ton, dok brojne konverzacijske scene (pa i one u kojima se jedna zatvorenica izražava isključivo šutnjom i crtežima) posjeduju nekakvu uvrnutu logiku i humor koja ima pozitivan utjecaj na gledateljicu. Zašto ne i na gledatelja? Jer neka svjedočenja iz toga doba kažu da su ga žene doživljavale katarzičnim, dok su muškarci bezglavo bježali iz kina.

4. The Gold Diggers (1983.),  r. Sally Potter

“I managed to be feverish but cool, passionate yet pure, aloof and, yet, totally available.” – Ruby (Julie Christie)

{slika}

Devet godina prije Orlanda, Sally Potter je režirala svoj debitantski dugometražni film – još jedan feministički klasik – The Gold Diggers (1983). Scenarij je napisala s Rose English, a cijela filmska ekipa je bila ženska. Nenadmašeno do danas. Glavne uloge je dodijelila Julie Christie i Colette Laffont. Evo par izvadaka iz kritika:

“Dekonstruktivistički, anti-mjuzikl u vidu feminističke zagonetke, uglavnom snimljen na području islandske tundre” (Janet Maslin, New York Times, 1988.)

“Kroz dvije glavne uloge Julie Christie i Colette Laffont, film istražuje odnos između ženskog naratora i dva kinematografska portreta: pre-reprezentirane bijele filmske zvijezde i pod-reprezentirane crnkinje… Spajajući dvije žene koje su razdvojene konstruktima rase, klase i kulture, Sally Potter propituje zabranjenu priču i čini je mogućom unutar parametara feminističke filmske intervencije.” (Parsons, Louise Ann (1994), An analysis of ‘The Gold Diggers’ (1983) by Sally Potter: feminist film, Julia Kristeva and revolutionary poetics).

“Plesne i pjevačke sekvence su homage filmskoj povijesti s poetikom i angažmanom kakav također nikada nismo vidjeli/e”. (Rosie, The Rosebud Cinema, 2014.)

Uz sve ostalo, ovaj film je možda jedino umjetničko djelo koje propituje temu odnosa feminizma i novca. Film je imao vrlo mali budžet, a svaka članica ekipe bila je isto plaćena, što je bio i ostao jedini takav primjer u povijesti filmske industrije – i također predstavlja feministički čin.

Osobno mi je ovo najfeminističkiji i najkul film ikad! Nevjerojatno inteligentno postavljena struktura u obliku zagonetke za koju likovi i mi skupa s njima imamo na raspolaganju 90 minuta trajanja filma. Rješenje zagonetke, vidjet ćete, nije tako komplicirano.

Hint: skužite ga s vremenom.

5. Silkwood (1983.),  r. Mike Nichols

S ovim filmom ulazimo u područje mainstreama filmske industrije. Na okupu su se našli Mike Nichols kao režiser, Nora Ephron i Alice Arlen kao scenaristice, a u glavnoj i naslovnoj ulozi, uz Kurta Rusella i Cher, zablistala je Meryl Streep. Nichols je debitirao 1964. s dugometražnim igranim filmom Tko se boji Virginije Woolf? (Who’s Afraid of Virginia Woolf?) oko kojega je do današnjeg dana feministička kritika ostala podijeljena, a u svojoj bogatoj i uspješnoj filmskoj karijeri dao nam je neke filmske evergreene – Diplomac (1967.), Kvaka 22 (1970.), Zaposlena djevojka i Biloxi Blues (1988.), Krletka (1996.)…

Film je inspiriran životom Karen Silkwood, jedne od najpoznatijih “zviždačica” i sindikalne aktivistkinje protiv nuklearnog naoružanja koja je prokazala nepravilnosti vezane uz mjere sigurnosti u tvornici za preradu plutonija u tvrtci u kojoj je bila zaposlena Kerr-McGee. Uporna i beskompromisna u svojoj borbi, ustrajala je podnoseći sve vrste mobbinga, no tri dana nakon svjedočenja Komisiji za nuklearnu energiju 1974., stradala je u automobilskoj nesreći u nerazjašnjenim okolnostima.

Ako već niste, zašto pogledati Silkwood? Režija i scenarij su zanatski izvedeni maestralno (što je gotovo uvijek slučaj s radom Nicholsa i Ephron). Meryl Streep je također maestralna. Iako nominirana za Oscara za glavnu žensku ulogu i te godine, Oscare su pokupili Nichols za najboljeg redatelja i Cher za sporednu žensku ulogu – cimerice lezbijke Dolly. Film govori o stvarnoj heroini i mislim da je najbadass uloga Meryl Streep u njenoj cjelokupnoj glumačkoj karijeri.

Kritika je za film imala samo hvalospjeve (osim već spomenutog seksističkog Vincenta Cambyja iz New York Timesa – za kojega je kombinacija badass samosvjesne zviždačice i ekstravagantne lezbijke Dolly (Cher), jednostavno bila too much).

Ako volite Erin Brockovich – voljet ćete i Karen Silkwood. Plus – naučite novu englesku frazu “Silkwood shower“!

{slika}

6. Vagabond/Sans toit ni loi (Bez korijena i zakona) (1985.), r. Agnès Varda

{slika}

Agnès Varda je jedno od najpoznatijih ženskih redateljskih imena, posebno u europskom kontekstu, i ovdje je zaista nemoguće napisati sve što ovu ženu čini iznimnom u svakom pogledu. Danas ima 87 godina, a ove je godine u Cannesu dobila počasnu Zlatnu palmu za životno djelo. Bila je jedna od začetnica francuskog Nouvelle vague (Novog vala), ali i predvodnica odcjepljenja iz tog pokreta od daleko poznatije muške grupe Cahiers du Cinema i osnivanja nove grupe Rive Gauche (Lijeva obala) izrazito lijevo orijentirane i povezane s književnim pokretom nouveau roman u okviru kojega je često surađivala s Marguerite Duras.

Možda je najbolje da pročitate njezin ovogodišnji intervju s Violet Luccom za Filmcomment, pa da vidite o kakvoj se ženi i umjetnici radi. Violet Lucca koja ju je intervjuirala kaže: “87-godišnja Varda nema niti najmanju potrebu ikome išta dokazivati i još uvijek sve radi prema vlastitim strogim standardima.”

Njezin opus je poznat po neobično-fascinantnim ženskim likovima i kreiranju ženskog filmskog glasa. Također, njezin stil krasi dokumentarizam i inventivna upotreba kamere “kao olovke”, a ne treba zaboraviti ni iznimnu fotografsku umješnost. Varda svoj stil naziva cinécriture – filmsko pisanje ili “pisanje po filmu”, u smislu prožimanja filma i književnosti.

Većina njezinih protagonistkinja su marginalizirane i/ili odbačene pripadnice društva. Tako u ovom filmu, glavnu junakinju Monu (Sandrine Bonnaire) na početku filma vidimo mrtvu – iz te se slike razvija priča nevidljivog intervjuera (glas same Varde) koji stavlja kameru na posljednjeg čovjeka koji je vidio Monu živu i koji ju je pronašao, te slijedi priča o Moni u flashbacku. Film kombinira narativno ogoljele scene o Moninom životu s pseudodokumentarnim sekvencama u kojima ljudi u kameru govore svoja sjećanja na Monu.

Postoje polemike oko “feminističnosti” i ovoga filma – no prosudite same/i. U svakom slučaju, Vagobond predstavlja samu srž političkog i umjetničkog gledišta iznimne redateljice i osobe. Fotografija/kamera je nevjerojatna, pogotovo u scenama “odmora” od priče i lutanja, kada se stalno iznova zaustavlja na iznimnom, misterioznom licu heroine.

{slika}

Ne vjerujem u inspiraciju koja dođe iznenada – ukoliko ne izranja iz tvoga tijela i trenutnog životnog iskustva. Zato uvijek govorim o “subjektivnom dokumentarcu”. Čini mi se da što sam više subjektivno motivirana za ono što snimam, rezultat biva objektivniji”. (Agnes Varda)

GONG-ova analiza medija: Libela u borbi za rodnu ravnopravnost u izbornom razdoblju

Tijekom izbornog perioda ovogodišnjih parlamentarnih izbora, GONG i Kuća ljudskih prava pratili su medije s ciljem identificiranja izbornih aktera i medija koji su u javnost plasirali nekorektne, diskriminatorne i stereotipizirajuće izjave i napise.

Uzorak medija uvrštenih u praćenje sastojao se od šest dnevnih listova, šest tjednika, tri središnje televizijske informativne emisije, tri televizijske panel-emisije/talk-showa, jedne radijske emisije s emitiranjem uživo te osam internetskih portala. Svi mediji su praćeni u periodu od 1. listopada do 13. studenoga 2015., kako bi bili zahvaćeni završni periodi neformalne predkampanje, službene izborne kampanje i neposrednih odjeka parlamentarnih izbora. Sadržaji sa svakog od praćenih medija uključeni su u analizu tematskim kriterijem tzv. “svjetonazorskih”, odnosno vrijednosno zasićenih tema koje zauzimaju važna mjesta u hrvatskom javnom diskursu i medijskom prostoru. Za potrebe praćenja, identificirano je pet takvih tema: izbjeglička kriza i migracije u Europi, rod i politička participacija, LGBTIQ osobe i njihova prava, identitet i prava nacionalnih manjina u Hrvatskoj, te povijesni revizionizam i rehabilitacija ustaškog režima.

U GONG-ovom izvještaju navode kako ukupni nalazi analize pokazuju da se izjave u kojima je u raznim intenzitetima prisutan stereotipizirajući, ali i diskriminatoran govor pojavljuju u medijima često, gotovo na dnevnoj osnovi. Pritom su za prenošenje takvog javnog govora ponekad bili odgovorni sami akteri/ice koji/e su davali izjave o nekoj od obuhvaćenih tema, a u nekim slučajevima i sami novinari/ke i urednici/ce koji/e nisu reagirali/e na sadržaj. Kompletan izvještaj možete pročitati ovdje.

U kategoriji “rod i politička participacija”, GONG ističe kako teme poput ukidanja rodnih kvota od strane Ustavnog suda i neuravnoteženosti u kandidacijskim listama i novom sastavu Sabora u mainstream medijima nisu bile tema dulje od par dana, dok se opsežnije time bavila jedino Libela. Upravo smo na Libeli sustavno, tijekom cijele kampanje i nakon nje, upozoravale na propuste političkih stranaka po pitanju rodne ravnoteže na listama, upozoravale na štetnost odluke Ustavnog suda, kritički ukazivale na nevjerojatnu količinu seksizma u hrvatskom političkom prostoru, ali i na diskriminatorne izjave i odluke koje se tiču izbjeglica i drugih manjinskih skupina. S obzirom da je malo vjerojatno da će se situacija u hrvatskom javnom prostoru u bližoj budućnosti promijeniti (nabolje), očekuje nas još dosta posla, a mi se jedino možemo nadati da će nam se i drugi mediji pridružiti u borbi za pravednije društvo.

Libela.org educira: ‘Pišem ravnopravnost!’

CESI – Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje i Libela.org pozivaju Vas na sudjelovanje u jednodnevnoj edukaciji Pišem ravnopravnost! o institucijama koje se bave promicanjem rodne ravnopravnosti u Europskoj uniji i razvojem LGBT prava unutar EU. Edukacija će se održati u srijedu, 16. prosinca, u prostorima MAMA-e u zagrebačkoj Preradovićevoj ulici broj 18 s početkom u 10 sati. 

Edukatori/ce:

Dr. sc. Dario Čepo – autor “Političke institucije Europske unije” govorit će nam na temu:

“Rodna ravnopravnost i zaštita LGBT prava u okviru institucija EU” od 10:00 do 11:15

Ana Brakus – urednica portala Libela.org pričat će o:

‘Razvoju prava LGBT osoba u EU’ od 11:30 do 12:30

Arian Kajtezović iz udruge Trans Aid Croatia govorit će na temu:

‘Rodna ravnopravnost: za muškarce, žene… a ostali_e? ‘ od 13:45 do 14:45

Tijekom i nakon predavanja otvoren je prostor za diskusiju, a poseban naglasak bit će stavljen i na medijsko izvještavanje o navedenim temema. Zainteresiranim sudionicima i sudionicama bit će pružena prilika i za objavljivanjem članaka na portalu Libela.org na zadanu temu.

U sklopu edukacije planirana je i pauza za ručak koji je osiguran na lokaciji edukacije u razdoblju od 12:30 do 13:30. Pozivamo vas da nam se priključite.

*Iako posebno usmjerena za studentsku populaciju, radionica je otvorena za sve zainteresirane osobe.

** Ovu edukaciju financijski podržava Grad Zagreb u okviru natječaja za programe/projekte od interesa za Grad Zagreb iz područja europskih integracija i fondova Europske unije iz sredstava Proračuna Grada Zagreba za 2015. godinu.

Ti si tako hladna

Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju poziva vas na tribinu Ti si tako hladna*, u petak, 18. prosinca u 19 sati u MAZ-u, na kojoj ćemo govoriti o kontinuiranom organiziranju žena u odabranim momentima predratnog, ratnog i poratnog perioda – borbi žena kroz sindikate, na selu i za samoupravljanje. 

Započinjemo s 1917. – godinom obnove sindikalnog rada u tadašnjoj Hrvatskoj-Slavoniji, a završavamo s 1961. – godinom gašenja Saveza ženskih društava.

Epohu prelamamo kroz drugačiji pogled na motive iz životopisa Tatjane Marinić (1897. – 1966.), borkinje, učiteljice i pionirke domaćih socijalnih službi, čiji su život i rad u prethodnim interpretacijama dobrim dijelom ispisani likovima njenih suradnika i ljubavnika.

Osim povratka potisnutog iskustva borbe za ženska radnička, politička i socijalna prava, relevantnom držimo reinterpretaciju perioda između 1953. i 1961., doba famoznog pada u samoupravnom eksperimentu. Istraživački i izlagački kontinuitet čini plebejska linija; impuls odozdo kao nulta točka angažirane ženske povijesti. Zalog egalitarnosti koji povijest AFŽ-a – sa svim kontradikcijama ženskog organiziranja prije, za i nakon njega – pruža, čini nam se neizostavan pri promišljanju (ili izgradnji) bilo kakvog ozbiljnog uključivog emancipatornog projekta u današnje doba odrona naših izborenih i stečenih prava.

Na tribini govore:
Marija Ćaćić
Ivana Pejić
Jelena Tešija
Stefan Treskanica

*Iz pisma A. B. Šimića Tatjani Marinić, 8. siječnja 1924.

‘Suludo je baviti se pisanjem, a ne biti svjesna moći i odgovornosti koju ono podrazumijeva’

Moja ti – ponekad kratki roman, ponekad zbirka priča – novo je osvježenje na hrvatskoj literarnoj sceni, u izdanju Profila te pod uredništvom Roberta Perišića. Autorica knjige, svojevrsnog mikrokozmosa umotanoga u romantičarski veo prepleten brojnim životnim situacijama i jednostavnom svakodnevicom, jest Jasna Jasna Žmak – dramaturginja, scenaristica, dramatičarka, spisateljica, kritičarka i asistentica. Priče, kao emotivni dnevnici koji se kreću bespućima jezične zbiljnosti, govore o intimnim ljubavničkim iskustvima svojstvenima samo protagonisticama, ali u tim trenucima intime, može se pronaći svatko. To su sveopća mjesta, sveprimjenjiva. Lako se utopiti u ovim pričama, saživjeti se s atmosferom, pronaći se u pojedinom trenutku.

Povodom predstavljanja Moje ti u Booksi, 18. prosinca, gdje ste (usput) sve pozvane/i, razgovarale smo s Jasnom Jasnom, a ona nam je otkrila ponešto o jeziku, političnosti, autanju i jednom čudesno-fantastičnom biću.

Kako je nastajala knjiga Moja ti? Kroz koji vremenski period – između ostaloga to pitam i zbog ponekad muškog, iako u većini ženskog roda voljene osobe. Radi li se možda o rodnoj (ne)uvjetovanosti jezika u pričama, razbijanju granica orodnjenog definiranja ili? Također, koliko je knjiga fikcija, a koliko temelja ima u tvojoj stvarnosti?

Kako si suptilno podmetnula ovo zadnje pitanje, kao usput… A ja ću te, jednako usput, uputiti na opasku koja stoji na početku knjige, onu koja kaže da je knjiga temeljena na istinitim događajima, a umjesto odgovora na potencijalna daljnja potpitanja, uložit ću Kviska.

Što se tiče ovog prvog pitanja, onaj dosadni odgovor glasio bi – deset godina. A onaj stvarni operira u nekim drugim vremenskim kategorijama u kojima se vrijeme ne mjeri minutama i satima, kao što se recimo, i u jednoj od mojih priča, duljine ne mjere kilometrima nego poljupcima

Knjigu sam pisala u naletima, na mahove, kroz tih deset godina, pisala sam ju i dok sam bila u vezi i dok sam bila bezveze, pisala sam ju pišući paralelno druge stvari, za film i kazalište, a ti miješani rodovi, u prvoj polovici knjige, djelomično imaju veze s činjenicom da sam je započela pisati dok sam još vjerovala da sam strejt, da. Ja sam se, naime, vrlo kasno samoj sebi autala… Ali u drugom dijelu knjige, genderbending postaje primarno subverzivna strategija. To je jedan način da odgovorim na to pitanje, za one čitateljice koje vole vjerovati da su stvari poput roda i seksualnosti binarne.

Za one druge, koje su sklone stvari promatrati malo drugačije, da ne kažem queer, dat ću ipak nešto drugačiji odgovor, da ne kažem queer. Naime, kao što i u knjizi kažem: iako načelno ne vjerujem u rodove, oni su ovdje, svuda oko nas, pa onda s njima činim ono što mi jedino preostaje – igram se. I u fikciji i u stvarnosti. Iz te perspektive, ja sam istovremeno i strejt i gej, i dečko i cura. I to je mjesto s kojega ću pokušati odgovoriti i na ostatak intervjua.

Možemo li nazvati tvoje tekstove političnima s obzirom da govore o lezbijskoj ljubavi – ljubavi koja nikada nije percipirana, kako navodi tportal ‘kao zaseban ‘fenomen’ vrijedan pažnje samo zbog svoje ‘neortodoksnosti’, već jednostavno kao – ljubav’? Na taj način, kroz običan i jednostavan pristup vlastitim intimama, postavljaš lezbijstvo, mogli bismo reći, kao jednakovrijedan tip odnosa.

Ne znam kako bih ga drugačije mogao postaviti! Ima onaj jedan grafit tamo na Jurišićevoj koji dosta dobro sažima moje poglede glede ovoga:

{slika}

Naravno, jasno mi je da to samo moja realnost, da u dobrom dijelu ovog univerzuma koji za sebe prečesto voli misliti da je sto posto hetero, kako je to jednom bio postavio neki naš zastupnik kojemu se više ne sjećam imena, vrijede neka druga pravila. A iz te perspektive, i moje priče i ovaj grafit, postaju izrazito političnima.

Tragom prethodnog pitanja, te jednog od tvojih tweetova koji glasi ‘pesnik je angažovan i protiv svoje volje’ – smatraš li možda svoje priče na neki način angažiranima i u kojim segmentima?

Ne znam više čija je to misao bila i gdje sam je pronašao, (ovo je možda dobar trenutak da ‘priznam’ da je čitav moj Twitter cijeli satkan isključivo od citata!), ali rekao bih da ona cilja na činjenicu da je svako bavljenje jezikom neki oblik angažiranosti. Tako da, rekao bih ovo: ne da svoje priče možda smatram angažiranima, nego ih svakako smatram takvima. Ali, čak i da tomu nije tako, bitnije je smatraju li ih takvima oni i one koji i koje će ih čitati. (Hvala Bogu na Barthesu koji je ubio Autora, i Nietzscheu koji je prije njega ubio Boga!)

Ali, da… iako sam se i sâm tijekom pisanja često kolebao oko važnosti i moći pisanja, što sam i eksplicitno tematizirao u nekim dijelovima knjige, zapravo mi u ruci uvijek ostane ona zadnja latica tratinčice koja kaže da ipak volim pisanje, da vjerujem u njega. I mislim da je suludo baviti se pisanjem, a ne biti svjestan moći i odgovornosti koju ono podrazumijeva.

Neki tvoji tweetovi poput, ‘na svakom koraku sam citirala ernu iz ‘kazimira i karoline’: ‘ja često sanjam revoluciju”, ili ‘ako se revolucija hrani tekstom, čitajmo još’, zapeli su mi za oko. Često spominješ revoluciju na svojem Twitteru. U kojem smjeru ide tvoja revolucija – kako u zbirci tako i u vlastitoj realnosti? Odnosno – je li nam potrebna revolucija kao ljudstvu?

Jako mi je drago što si odabrala baš ta dva citata jer oba dolaze iz beogradskog pozorišnog sveta što je mesto na kojem, u poslednje vreme, provodim dosta vremena. Prvu mi je rečenicu poslala draga drugarica Olga Dimitrijević, a druga je iz komada koji je režirao Bojan Đorđev. Veze između pozorišta i revolucije su evidentno čvršće nego što to ponekad mislim.

A kad smo već na Twitteru, onda ću i za ovaj odgovor ukrasti još jednu misao odatle, i to od još jednog pozorišnog čoveka i dobrog druga, Gorana Ferčeca koji kaže: Нема велике револуције. И никада је више неће бити. Активизам је перманентна револуција данашњице. Укључите се.

Negdje (u nekom od svojih tekstova) istaknula si da pokretač promjene nije u superiornom argumentiranju, nego u sposobnosti da se govori drugačije. Što znači govoriti drugačije? Mogu li se tvoje priče promatrati u tom kontekstu, jer sigurna sam da govore drugačije – jednostavnim jezikom dotiču srž romantičnosti, ljubavi?

To je vjerojatno bio onaj tekst koji sam pisala o plenumu. Njega sam napisala jer me fascinirala snaga te riječi koja se najednom pojavila ‘niotkuda’ i omogućila nam da neke stare stvari promatramo na neke nove načine, da damo imena nekim stvarima koje ih dotada možda nisu imala. Plenum i Blokada bili su, između ostalog, iznimno važni upravo zbog toga što su ukazali na važnost načina na koji artikuliramo stvari.

Nisam sigurna da znam što znači govoriti drugačije, nisam sigurna govorim li ja drugačije, govore li tako moje priče. Mogla bih se ovdje možda pozvati na Šklovskog i njegovo ostranenie, samo zato što sam nekidan ponovo čitala taj esej, a ovim ću putem možda još nekoga potaknuti da učini isto. Ali umjesto toga, iskoristila bih ovaj prostor da podsjetim i sebe i druge na važnost – tišine. Kad već toliko govorimo o govoru, jeziku, riječima, mislim da je važno podsjetiti se na sve ono što nam u vremenu hiperprodukcije sadržaja može donijeti i malo konstruktivne šutnje.{slika}

Ono što je svakako esencijalan sastojak tvojih priča jest jezik – bilo kao subjekt ili objekt priče, da to tako kažemo. Pričama se naime premeće igra riječima, znakovima, slovima, jezicima, narječjima, izgovorima – cijeli vaš ljubavnički odnos se u mnogočemu temelji na razgovorima o jeziku. Je li ti jezik u jednakoj mjeri bitan i izvan fikcije?

Apsolutno. Mislim da sam već i u prethodnim pitanjima dala do znanja koliko mi je jezik bitan, a rekla bih da u knjizi on funkcionira kao neka vrsta trećeg glavnog lika, upravo zbog ovoga što spominješ – činjenice da se velik dio našeg, odnosno njihovog, odnosa prelama upravo preko jezičnih pitanja. S obzirom da su realnost i fikcija za mene opasno blizu, jezik tu glavnu ulogu definitivno ima u obje te domene, i kad sam stvarno stvarna i kad sam pomalo nadrealna, i kad sam samo Jasna, i kad sam Jasna Jasna, i kad sam potpuno nejasna.

Kroz tematiziranje jezika, njegovu intimnu upotrebu u pričama, dotičeš se i društveno relevantnih pitanja poput diskriminacije drugih i drugačijih (u najboljoj, primjerice, pišeš: ‘(…) a svijet tako odmah postane nekako ljepši, čim je u njemu manje onih koji su jednakijih od drugih)’, o nacionalizmu kroz jezični purizam, o rodnoj i političkoj korektnosti kroz dodavanje ženskog roda biciklu – bicikla i sl.

Jezik nije i ne može u tom smislu biti nevin, pa nema ni smisla praviti se da je tomu tako. Nije isto nazove li me netko lezbom, lezbačom, lezbijkom, homoseksualkom ili homoseksualnom ženom. Nije isto nazove li me netko tako doma, među prijateljima, u novinama, na ulici, na radnom mjestu ili u dojo-u. Mislim da je iznimno bitno da neprestano budemo svjesni svih tih nijansi, svih tih razlika, u riječima i u kontekstima.

Ja se i dalje svakodnevno susrećem s novim i novim situacijama zbog kojih se ljutim na jezik, zato što je ponekad nedostatan da iskaže sve nijanse onoga što proživljavamo, kao što je na primjer slučaj s rodovima u hrvatskom jeziku. I isto se tako svakodnevno oduševljavam njime, jer nam omogućava da proživimo situacije koje bez njega ne bi bile ni zamislive.

Tako da je, po meni, političnost inherentna jeziku, i svi ovi primjeri koje navodiš mjesta su na kojima ona postaje očita, i upravo su ta mjesta ona o kojima me zanima pisati.

U priči Bez teksta, jednoj od onih koje nisu ušle u finalni rukopis knjige, ali koju sam zajedno s još nekolicinom takvih objavila na stranici mojati.tumblr.com, naratorica, koja sam možda i ja, zamišlja svijet u kojem polako nestaju sve riječi, jedna po jedna… Samo da bi ubrzo shvatila užas koji tako nešto podrazumijeva, pa na kraju zaključuje: Mislim da ipak neću prestati pisati, rekla sam ti ujutro, kad smo se probudile, samo ću pažljivije birati riječi. Iako načelno ne vjerujem u pouke, jedna od važnijih pouka koju bih svojom knjigom željela prenijeti jest upravo to, važnost načina na koji biramo riječi. To je, uostalom, ono što sam i sâma naučila čitajući autore koji su mi bitni.{slika}

Koliko ti je kao dramaturginji bitna naracija? Također, s obzirom na jezik kao temelj tvojih priča, imaju li riječi za tebe onaj performativni moment o kojemu govori John Langshaw Austin u knjizi How to Do Things With Words, odnosno mogu li se stvari činiti riječima?

Kao odgovor na ovo pitanje mogla bih napisati čitavu knjigu. Ili barem doktorat, što je nešto što me također čeka u narednom periodu. Naracija mi je bitna i kao dramaturginji i kao scenaristici i kao dramatičarki i kao spisateljici i kao kritičarki i kao asistentici, što su sve radna mjesta koja zbrojena zajedno čine opis mojeg posla, mojih poslova.

Naracija mi je bitna, ali rekla bih da mi je i dramaturgija jednako bitna, i dok pišem, jer ona omogućava onaj tip tkanja koje nadilazi linearnosti na koje smo možda navikli i na kojima je, barem većina nas, odrasla. Iako me ta mnogostrukost pozicija često frustrira, zapravo sam jako sretna što radim na toliko različitih frontova, jer mislim da se međusobno jako dobro hrane i zajedno razvijaju.

A Austin… cijelog sam ga zapravo jako davno čitala, sjećam se samo da je u drugom dijelu knjige i sam napravio neke značajne zaokrete u vlastitoj teoriji, tako da se moje tumačenje njega svodi na to laičko parafraziranje njegova naslova. S obzirom da ga u tom svojstvu opetovano ponavljam svojim studentima i studenticama na Akademiji, uvjeravajući ih u važnost toga što pišu i toga kako pišu, moj će odgovor glasiti: da, nekim se riječima mogu raditi neke stvari, i to neke divne stvari, neke važne stvari.

Knjiga Moja ti jedna je od rijetkih na hrvatskoj književnoj sceni koja tematizira lezbijske odnose, kroz intimnu, romantičarsku vizuru. Kako si odlučila pisati na ovaj način i možemo li tvoju odluku i literarne stavove dovesti u koleraciju s tekstom na Kulturpunktu, Gdje je nestalo outanje? u kojemu problematiziraš specifičan konteskt autanja?

Često s raznim prijateljima/cama razgovaram o temi autanja, i s onim autanima, i s onim neautanima, i s onima koji se nikada nisu morali autati jer su strejt, i s onima koji su kao autani, ali zapravo nisu do kraja… I zbog specifičnosti vlastitog iskustva, tog late bloomanja i činjenice da sam ja sama od sebe dugo ‘skrivala’ vlastitu orijentaciju, shvaćam kompleksnost tog problema i tako na svako autanje gledam kao na proces koji, na neki način, nikad zapravo ne završava. Ali ja, možda pomalo naivno, volim vjerovati da se prije ili kasnije u toj priči uvijek dogodi happy end, ili više njih, kao recimo u mom slučaju.

Jer, dok god ljudi koji me upoznaju budu automatski pretpostavljali da sam ja strejt, dotad ću im ja automatski morati davati do znanja da – nisam, a svaki put kad to učinim, ja se zapravo autam. Ali ja na autanje ne gledam kao nešto spektakularno ili dramatično, ne, meni je autanje samo nazivanje stvari pravim imenom. Ne znam kako da to objasnim, to kako je meni autanje nešto sasvim prirodno.

Jednako kao što se zovem Jasna Jasna, jednako kao što živim na Trešnjevci i kao što, kao svaki pravi hipster, imam tetovažu i razbijeni iPhone, jednako tako više od dečkiju volim djevojke, i ne vidim zašto bih ijednu od tih činjenica trebala skrivati. To su sve komadići mog fragmentarnog, često i fragilnog, identiteta. I naravno da ne idem okolo i svima time mašem ispred nosa, osim kad je Prajd, (koji mi je jedan od dražih dana u godini, upravo zato što je to mahanje ispred nosa tada društveno prihvatljivo), ali ako se, recimo, nađem u sobi sa strejterima i strejterkama koji razgovaraju o svojim odnosima, naravno da neću šutjeti, osim ako baš taj dan nisam nešto posebno sramežljiva. Ali ako sam raspoložena, naravno da ću se uključiti u razgovor i spomenuti vlastita iskustva. Jedina je razlika što ću se ja, u tom procesu, usput i – autati.{slika}

I onda je ne samo logično, nego i jedino moguće, da iz istog rakursa pristupam i vlastitom pisanju, dok god je ono temeljeno na istinitim događajima. A kao odgovor na pitanje zašto sam odlučila baš pisati na taj način, intimistički, autobiografski, citirala bih jednu dragu mi kazališnu redateljicu, Faye Driscoll, s kojom sam nedavno radila intervju za prijateljski vam Vox, a koja je jednom drugom prilikom rekla: Make things that you’re not seeing that you want to see.

Svoje predivne romantičarske tekstove ostvarila si i u suradnji sa Zarezom povodom pulskog festivala knjiga Sa(n)jam knjige (na kojemu si i predstavila knjigu Moja ti, 9. prosinca 2015.). Naime, na naslovnici Zareza postavljena je tvoja kratka priča. Osim toga, surađivala si i s Vizkulturom, a suradnja je rezultirala plakatom s tvojom pričom, te s Kulturnim liftom – kako su ostvarene navedene suradnje, te možeš li nam reći nešto više o pozadini priča koje su nastale u ovom kontekstu?

Ta priča sa pričama na čudnim mjestima počela je, zapravo, sasvim slučajno, jedne večeri na meni dragom, a ponekad također čudnom, mjestu – u Krivom putu. Iako se on toga ne sjeća, moj prijatelj Igor Bezinović te je večeri dogovarao detalje svojeg izdanja Kulturnog lifta s Jelenom Pašić i Matijom Kraljom koji kuriraju taj projekt. Ja sam jednostavno u nekom trenutku uzviknula: Ja ću napisati priču za vaš lift. I to je bilo to.

Sutradan sam sjela i napisala priču, tu prvu priču na čudnom mjestu. Kad je objavljena, shvatila sam da mi se sviđa moment u kojem priče, koje su inače na papiru, pređu u prostore koji su javni i da je to prostor koji bih voljela nastaviti istraživati. Tako su došli i Vizkultura pa Zarez, a u ladici već postoje i priče napisane za MUF, SC, galeriju Prozori… Vjerujem da će ih biti još. Za svaku od priča zovem drugog dizajnera ili dizajnericu na suradnju, dosad su to bili Ana Labudović, Dario Dević i Davor Milašinčić + Drugo Uho, i zapravo svaki put jednako iznova uživam dok čekam ta dizajnerska rješenja s obzirom na specifičan status tih priča koje su istovremeno i plakati, kao u slučaju KL-a i Vizkulture, ili pak naslovnice, kao u slučaju Zareza.

Pomalo izvan konteksta, no s obzirom na prvu priču knjige, fantastičnu – zanima me koje ti je najdraže fantastično biće Istre i Kvarnera i priča vezana uz njega? Osobno me fascinira krsnik i šamanska svojstva njegova karaktera.

Ovdje ću napraviti jedan mali hijack i, umjesto da spomenem jedno od tih fantastičnih istrijanskih bića s kojima imam specifičan odnos još od djetinjstva, u priču ću uvesti jedno drugo fantastično biće koje u svojem Priručniku fantastične zoologije opisuje Borges. To je majmun koji pije tuš. Kako Borges navodi, kad neka osoba sjedne da piše, taj majmun čučne do nje i čeka dok se taj posao ne završi. Tad popije ono što je ostalo od tuša, a nakon toga ponovno sjedne, miran i zadovoljan. Iako je, navodno, taj majmun izmišljen, iako sam, navodno, ja svoje priče češće nego rukom pisala na kompjuteru, imam osjećaj da mi je taj majmun često pravio društvo tijekom pisanja.