Bitka za rodno ravnopravan jezik u Srbiji

Problem uvođenja rodno senzitivnog jezika kako u zvaničnu upotrebu tako i u svakodnevni govor u Srbiji, po svoj prilici još uvek neće naći skorije rešenje. Iz perspektive zakona i drugih pravnih akata, postoje odredbe koje zahtevaju upotrebu nediskriminatornog jezika, ali ovakva uopštena formulacija ostavlja prostor za različita tumačenja. Preporuke i uputstva Ombudsmana, Poverenice za zaštitu ravnopravnosti i Uprave za rodnu ravnopravnost o upotrebi rodno senzitivnog jezika i promovisanju rodne ravnopravnosti u javnoj sferi ostaju upravo to – samo preporuke, koje izgleda da nisu pravno obavezujuće (Zakon o advokaturi, recimo, čak propisuje upravo suprotno: “Advokat je dužan da na zgradi u kojoj se nalazi advokatska kancelarija ima istaknutu tablu koja sadrži naziv: ‘advokat’ i ime i prezime advokata”, što faktički onemogućava advokaticama da sebe zvanično tako nazivaju). Shvatanje da jezik odražava odnose moći u našem društvu, te da žene isključene iz jezika i govora ostaju nevidljive u javnoj i profesionalnoj sferi, ali i da jezik, kao društveni konstrukt, jeste i treba da bude podložan promeni, ne nailazi na puno razumevanje niti konsenzus. Brojne feminističke organizacije i aktivistkinje ukazuju na važnost korišćenja rodno osetljivog jezika, a sa stručne strane u podršci prednjači lingvistkinja Svenka Savić.

Napredak na ovom polju otežavaju lingvistkinje i lingvisti koje/i ‘brane’ srpski jezik i njegovu (patrijarhalnu) tradiciju od ovakve i ostalih ‘ugroženosti’, u čemu prednjače pojedine/i predstavnice/i Instituta za srpski jezik SANU(Odbora za standardizaciju) i Filološkog fakulteta, uz svesrdnu pomoć dnevnog lista Politika, čija je rubrika Sačuvajmo srpski jezik više puta pokazala nacionalnu, kulturnu i rodnu netoleranciju. U ovoj rubrici, SANU objašnjava kako su se ‘na meti lingvista-feminista našli nazivi lica po zvanju, zanimanju, ulozi ili delatnosti’ i uverava kako ‘ne postoje ni logički ni lingvistički (pa ni civilizacijski) razlozi da se muški i ženski nosioci istog zvanja ne označe jedinstvenim imenom (direktor, profesor, knjigovođa)’ dakle muškim (!) i izražava ‘nadu da nametnut projekat feminizacije ipak neće potrajati, te podriti način govora i mišljenja utvrđen gramatičkim mehanizmima srpskog jezika’. U ovakvim uslovima, jasno je da se stvari na putu promene odvijaju izuzetno sporo i ne bez otpora – otpora, koji, nimalo ne čudi, dolazi od strane starih patrijarhalnih institucija.{slika}

Jedna od najposećenijih Facebook stranica u Srbiji Mudrolije sa Twittera, koja prenosi citate različitih tviterašica i tviteraša pokazala je duboko nerazumevanje za probleme žena, afirmišući podrugljiv stav prema ženama koje traže ravnopravan tretman u profesionalnoj sferi. Shvatanje da je zahtev za rodno osetljivim jezikom zahtev vredan podsmeha potpuno je kontraproduktivno i doprinosi samo još većem produbljivanju aktuelnog problema, što je naročito opasno kada se uzme u obzir činjenica da ovu stranicu u najvećoj meri posećuju mladi, čiji su stavovi još uvek u fazi formiranja i preispitivanja (i koji vrlo verovatno ne prate pomno ove akademske polemike, te je ovakav jednostavan i koncizan stil koji nudi tvit veoma efektan). Ova stranica, koja služi za zabavu, ipak mora da poseduje osećaj odgovornosti za reči izražene u javnom prostoru, kao i svest da živimo u dobu u kojem je važno na svakom mestu promovisati jednakost i borbu protiv diskriminacije koja se iskazuje i putem jezika, te ne možemo da ne konstatujemo da ova ‘mudrolija’ nije bila tako mudra. 

Bolujem od postporođajne depresije, no sve će biti u redu

Kada sam saznala da sam trudna, najprije sam rekla svom mužu. Druga stvar koju sam napravila – zakazala sam susret sa socijalnom radnicom koju sam posjećivala kao studentica, zato što sam bila u rizičnoj skupini za oboljevanje od postporođajne depresije i anksioznog poremećaja.

Prije trudnoće već sam bila prihvatila da će depresija i anksioznost biti stalni pratitelji s kojima ću se morati suočavati u životu. Prolazila sam kroz razdoblja remisije (oporavka), ali i kroz razdoblja povratka bolesti, zbog čega sam morala postati donekle zen. Moje geslo je bilo da si tijekom loših razdoblja dopustim “kresanje” popisa zadataka. Dopustila sam si da malo više vremena potrošim na brigu o samoj sebi. I da se nipošto ne okrivljavam zbog povratka bolesti. Ne radi se o osobnom porazu – ništa više nego u slučaju Chronove bolesti ili dijabetesa. Biti dobra prema sebi mi je pomoglo da se vratim svom normalnom životu.

Međutim, tijekom trudnoće sam se osjećala drugačije u vezi mogućnosti postporođajne depresije. Većinu stvari sam naučila čitajući, a jedini materijali koje sam uspjela pronaći bile su studije o negativnim razvojnim posljedicama za bebu i novinski članci o ženama koje su ozlijedile ili ugrozile svoje bebe. Bojala sam se da se neću moći povezati sa svojom bebom, da ću se mučiti s brigom za nju, da neću biti kompetentan roditelj. 

Danas moja beba ima devet mjeseci i, da, živim s postporođajnom depresijom i anksioznošću, kao što sam i pretpostavljala da će se dogoditi. No, to nije nešto što nužno uništava život, niti je nezaustavljiva sila koja ugrožava bebu, čega sam se bojala. Kao i svaka druga epizoda depresije, može se prevladati.  U tom duhu sam sebi dala dopuštenje da imam PPD. Dala sam si dopuštenje da:

1. Vjerujem svojoj bebi

Iskusna medicinska sestra na odjelu za postnatalnu skrb dala mi je važan savjet, nakon što sam valjda deseti put došla s kćeri u naručju na odjel. Rodila se s respiratornim poteškoćama, tako da sam paničarila svaki put kada bi zakašljala, kihnula ili štucnula. Panika me je posebno obuzela jednom kada su je pustili s odjela za neonatalnu njegu i ostavili je sa mnom u mojoj bolničkoj sobi. Sestra mi je rekla: “Vjerujte svojoj bebi. Pogledajte lice bebe i njezin govor tijela. Ako izgleda dobro, dobro je”. Naposljetku, bebe nisu baš poznate po stoicizmu.

2. Dajem si vremena za povezivanje

Poslije porođaja, potrebno je vremena da se upoznate. Poznavale smo se osam mjeseci koje je provela u mojoj maternici, ali to je jako različito od međusobnog poznavanja dva odvojena živa bića. U redu je da postoji razdoblje prilagođavanja. Morale smo se ponovno upoznati i naučiti o našem novom odnosu. Morale smo se naučiti kako se maziti, kako slušati, kako jesti zajedno, kako (ako imate sreće) odspavati zajedno i kako mijenjati pelenu za pelenom. To je stvarno dobar početak. A velik dio povezivanja je zapravo samo ponavljanje osnovnih skrbničkih zadataka kako bi vaša beba naučila da će njezine potrebe biti zadovoljene.

3. Prestanem s noćnim ‘guglanjem’ (i umjesto toga razgovaram s liječničkim osobljem)

Jedne me je noći moja anksioznost uvjerila da moja beba ima displaziju kukova, zato što joj se jedna noga nije mogla potpuno ispraviti. Druge noći, bila sam uvjerena da ima upalu sinusa zato što je imala malu masnicu na vrhu nosića. I opet, jedne noći sam bila iracionalno zaokupljena dječjom paralizom. Morala sam naučiti da ugasim smartphone i prestanem guglati po noći. To stvarno ne pomaže. Umjesto toga, zvala sam pedijatricu ili non-stop dostupnu telefonsku službu za zdravstvene savjete. Jednom sam nazvalu tu službu u 11 navečer i pitala dežurnu sestru može li puzanje u mokroj peleni nekako ugroziti zdravlje moje bebe. Čak se nije ni nasmijala. Rekla mi je da najčešće zovu novi mladi roditelji i ja sam osjećala mnogo bolje.

4. Prihvatim pomoć prijatelja/ica

Moja depresija i anksioznost pokušale su me uvjeriti da se sramim i odgurujem ljude od sebe. Drago mi je što joj nisam popustila. Ponuda za pomoć u mom stanu bila je neprocjenjiva prvih nekoliko tjedana, kada sam bila toliko zaposlena dojenjem i njegom i mijenjanjem pelena, da bih jedva uspjela oprati posuđe, a kamoli očistiti mačji WC i počistiti podove. Ponuda druženja također je bila integralni dio mog funkcioniranja. Nisam mogla ići posvuda kao prije, no dobri/e prijatelji/ce su mi izlazili/e u susret. Pomagali su mi počistiti stan, a sada mi pomažu da iz njega izađem. Ponekad čuvaju moju bebu dok sam vani. Neprocjenjivo!

5. Razmišljam dugoročno

Prilično sam umorna u različitim stupnjevima cijelo vrijeme. Ima dana kad mi je apetit vrlo slab. U najgorim danima, moram samu sebe nagovoriti da uopće izađem iz kreveta i suočim se s danom. No, također pokušavam gledati stvari u perspektivi. Moja kći se cijeli dan igra (sa mnom, s igračkama, s hranom, s mojim naočalama) i spava. Mnogo se smije. Guguće kao velika. Njezin omiljeni instrument je bendžo, a omiljena knjiga s pjesmicama o sloniću koji se zove Trumpety Humpety.

***

Moja kći će, nadam se, biti živa za 102 godine. Neće se sjećati mnogo toga iz ovih ranih godina, tako da moram učiniti sve da prođemo kroz ovo razdoblje sa što više ljubavi, humora i strpljenja – i za nju i za sebe – s obzirom da vjerojatno moram računati na ovaj mrak.

Drago mi je da nisam dopustila da me moj strah od PPD-a i anksioznog poremećaja zaustavi da budem roditeljica mojoj divnoj kćeri, jer postporođajna depresija će proći, ali naša ljubav neće. Liječim se i bit ćemo dobro!

Prevela i prilagodila Sanja Kovačević

Povorka ponosa u Podgorici: ‘Želimo slobodu na svakom mjestu’

Treći Montenegro Pride održan je u nedjelju u Podgorici bez ikakvih incidenata. Uz jake snage sigurnosni, u centru grada okupilo se oko 200 osoba. Oni i one su poručili/e da ‘žele slobodu na svakom mjestu i u svako vrijeme u Crnoj Gori’.

U šetnji su, pored gejeva, lezbijskih, biseksualnih i transseksualnih osoba, te aktivista i aktivistkinja, sudjelovali/e i predstavnici/e političkih stranaka, diplomatskog zbora, nevladinih udruga, članovi i članice vlade koje je predvodio ministar za manjinska i ljudska prava Suad Numanović, te šef Izaslanstva Europske unije u Podgorici Mitja Drobnič.

Numanović je rekao da je ovo iskorak u poštivanju ljudskih prava u Crnoj Gori.

“Za ljudska prava nema stanke. Svi moramo ići naprijed i svatko se mora osjećati slobodnim bez bilo kakvog vida diskriminacije. Siguran sam da se ovakvi skupovi u narednom razdoblju mogu organizirati i u drugim gradovima”, rekao je Numanović.

Broj dječjih brakova u Etiopiji u porastu zbog najgore nestašice hrane u ovom desetljeću

Broj dječjih brakova u Etiopiji je u porastu zbog najgore nestašice hrane koja je Etiopiju pogodila u posljednjem desetljeću, a Oxfam, međunarodna organizacija koja okuplja 17 različitih organizacija iz 94 zemlje diljem svijeta u borbi protiv siromaštva, upozorava da bi se mogla dogoditi potpuna katastrofa ako se ne prikupi pomoć u hrani u vrijednosti od milijarde dolara za 10 milijuna ljudi. Više od jednog u deset ljudi od 92 milijuna ljudi sveukupno u Etiopiji, od kojih većina ovisi o agrikulturi temeljenoj na kiši, je gladno.

“Djeca u pogođenim područjima pokazuju negative posljedice po život i zdravlje zbog nedostatka hrane, dolazi do porasta broja dječjih brakova i razdvajanja obitelji”, navode iz etiopijske vlade i humanitarnih organizacija. Dječji rad i prekidanje školovanja u porastu su kako se nestašica povećava, navode iz vlade, a djevojke su u opasnosti od seksualnih napada kada prelaze dugačak put kako bi došle do pitke vode.

Dječji su brakovi velik problem u Etiopiji, gdje je 41 posto djevojčica udano prije nego što navrše 18 godina, navodi organizacija Girls Not Brides. Tijekom velikih nestašica, obitelji često daju svoje kćeri u brakove u ranijim godinama jer time dobiju miraz od kojeg se mogu prehraniti, a za djevojke postoji šansa da će ih bolje prehraniti bogatiji suprug. Tako rani ulazak u brak djevojkama onemogućuje obrazovanje i prilike za zapošljavanje i povećava rizik smrti ili ozbiljnih problema zbog poroda ako zatrudne prije nego što su na to spremne, fizički i psihički. Dječje mladenke su također u većoj opasnosti od obiteljskog i seksualnog nasilja.

“Od ključne je važnosti da međunarodna zajednica prepozna ovaj problem i posveti se prikupljanju sredstava kako bi spriječila da se kriza pretvori u potpunu katastrofu”, rekla je Jane Cocking, humanitarna direktorica Oxfama.

“Najveći je prioritet hrana – oko milijarde dolara je hitno potrebno”, rekao je Gillian Mellsop, direktor UNICEF-a u Etiopiji. “To bi moglo spriječiti nepotrebnu patnju i puno skuplje nutritivne intervencije koje bi bile potrebne”.

Saudijska Arabija: Žene prvi puta na izborima

U Saudijskoj Arabiji jučer su provedeni prvi izbori na kojima su žene mogle glasovati i na kojima su se mogle kandidirati, što je korak ka ublažavanju ograničenja za žene koja su u toj zemlji među najstrožima u svijetu. Ovo proširenje glasačkih prava pobudilo je nadu među građanima/kama Saudijske Arabije da bi kraljevska obitelj Al Saud, koja sastavlja nacionalnu vladu, s vremenom mogla uvesti i druge reforme kojima bi se otvorio politički sustav

“Kao prvi korak, ovo je veliko postignuće. Sada se osjećamo kao dio društva, osjećamo da doprinosimo”, rekla je 30-godišnja fizioterapeutkinja Sara Ahmed u sjevernom Riyadhu. “Puno pričamo o tome, ovo je za nas povijesni dan”.

Više od 900 žena i 6000 muškaraca kandidiralo se za mjesta u 284 gradska vijeća. Prema podacima saudijske izborne komisije, samo se milijun i pol građana i građanki Saudijske Arabije od sveukupno njih 20 milijuna registriralo za glasovanje na izborima, od čega je bilo 131 tisuća žena, što se može objasniti raširenom apatijom koja je djelomično produkt izbora bez političkih stranaka, strogih zakona o političkim kampanjama u kojima se govori samo o lokalnim problemima.

Birališta su otvorena u 8 sati po lokalnom vremenu, a muškarci i žene glasovali su odvojeno.

Do danas je ova islamska monarhija, u kojoj je ženama zabranjeno da voze i gdje moraju biti pokrivene od glave do pete u javnosti, bila posljednja zemlja gdje je samo muškarcima bilo dozvoljeno glasovati.

Na jučerašnjim izborima više od 900 žena se kandidiralo za položaje u gradskim vijećima, dok se za mjesta u 284 vijeća kandidiralo gotovo 6000 muškaraca, a ovlaštenja na tim mjestima su ograničena na lokalna pitanja kao što su odgovornost za stanje na ulicama i javne vrtove i sakupljanje smeća.

Kandidatkinje na izborima nisu se mogle tijekom predizborne kampanje direktno sučeljavati s muškarcima, koji čine većinu glasačkog tijela. Žene tvrde i da je registriranje za glasovanje ometeno birokratskim preprekama, nedostatkom svijesti o tom procesu i njegovom značenju, kao i činjenicom da žene ne mogu da se same dovezu do birališta.

Rezultat toga je da žene čine manje od deset posto glasača/ica, a očekuje se da će mali broj žena pobijediti u izbornoj trci, ako ih uopće bude bilo među pobjednicima.

Bilo kako bilo, kandidatkinje kažu da se već osjećaju kao pobjednice.

Tako Amal Badreldin al-Savari (60), koja radi kao pedijatrica u centru Rijada, kaže da se i nije kandidirala da pobjedi, već iz patriotizma i zato što, kako kaže, islam ženama daje prava.

“Muškarci i žene imaju jednaka prava u mnogim stvarima”, ističe ona, navodeći u prilog tome odgovarajući stih iz Kurana i dodajući da je svatko koga je srela podržao njenu kampanju.

Aldžazi al-Hosaini je vodila svoju 12-dnevnu kampanju uglavnom preko interneta, gdje je na svoju web stranicu stavila svoj manifest, koji i muškarci i žene mogu vidjeti  i time se, kako navodi, ponosi.

Spora ekspanzija prava žena počela je za vrijeme vladavine prethodnog kralja Abdulaha, koji je prije četiri godine najavio da će žene moći od ove godine sudjelovati na izborima. Dok je u drugim zemljama pokret za ženska prava bio transformativan trenutak u borbi za rodnu ravnopravnost, njegov je utjecaj u Saudijskoj Arabiji ograničen zbog nepotpune demokracije i društvenog konzervativizma. Prije nego što je Abdullah najavio da će žene moći glasovati na ovim izborima, Grand Mufti, najstarija vjerska figura u zemlji, opisao je uključivanje žena u politiku kao “otvaranje vrata prema zlu”.

Prvi lokalni izbori u Saudijskoj Arabiji su, inače, održani 2005. godine, i to samo za muškarce.

Rezultati izbora bit će objavljeni naknadno. 

Siera Leone omogućit će siguran i legalan pobačaj

Zahvaljujući prijedlogu novog zakona u Sierra Leoneu, žene u ovoj zapadnoj afričkoj državi se više neće morati podvrgavati ilegalnom i nesigurnom pobačaju.

The Safe Abortion Act, koji je ovoga tjedna prihvaćen s velikom većinom u parlamentu, omogućit će proceduru prekida trudnoće koja je sigurna i legalna i zamijeniti dosadašnji zakon iz 1861. godine prema kojemu je pobačaj bio kriminaliziran. Prema spomenutom zakonu iz 1861. godine, pobačaj je bio legalan jedino ako se njime mogao spasiti život žene. Prijedlog novog zakona se tek treba pretvoriti u zakon potpisom predsjednika države, Ernesta Bai Koroma.

Ovaj će zakon omogućiti ženama pobačaj tijekom prvih 12 tjedana trudnoće. Nakon 12. tjedna, dopušten će biti jedino u slučajevima silovanja, incesta ili rizika za zdravlje fetusa ili majke. Djevojke ispod 18. godine pobačaj će moći obaviti jedino s dopuštenjem roditelja ili skrbnika/ce.

Prema podacima iz nedavnog UN-ovog izvještaja o stopama materalne smrti, Sierra Leone se procjenjuje kao zemlja s najvišim stopama s 1360 smrti na 100 tisuća poroda ove godine. U studiji koju je proveo IPAS, neprofitna organizacija koja se bavi omogućavanjem pristupa seksualnim i reproduktivnim pravima i smanjivanju stopa materalne smrti, pokazalo se kako vlada Sierre Leone svake godine potroši oko 230 tisuća dolara na osoblje i medicinske potrepštine potrebne za liječenje posljedica nesigurnih pobačaja.