Performans Nataše Živković ‘SINE’ na 13. Vox Feminae Festivalu

U sklopu 13. Vox Feminae Festivala (27.9. – 6.10.), 2. listopada s početkom u 18h odvija se premijerna izvedba autorskog performansa ‘SINE’ slovenske umjetnice Nataše Živković.

Performans SINE pokušaj je antropološkog istraživanja specifičnog fenomena u izvedbenoj formi, fasciniran slikama i pričama zakletih djevica ili virdžina iz nedostupnih područja Crne Gore, Albanije, Kosova i Metohije. Izvedba je inače dobitnica glavne nagrade ACT festivala u Bilbau, a hrvatsko gostovanje organizirano je zahvaljujući podršci slovenskog festivala Mesto žensk.

Nataša Živković svestrana je umjetnica kreativna u različitim područjima izvedbenih umjetnosti: od suvremenog plesa do kazališta i performansa. Samozaposlena je plesačica, glumica, koreografkinja i mentorica. Od 2006. redovito sudjeluje u produkcijama Via Negative. Članica je No! Training Lab ima kojeg vodi Katja Legnin, te je s-ukreirala niz projekta u produkciji Emanata. U 2016. su-kreirala je perofrmanse ‘If You’re Happy (Bunker)’, ‘In the Back of Time (Puppet Theater Ljubljana)’ and ‘Just in appearance sometimes as everyone else’ (Emanat). 2018. Primila je nagradu Ksenija Hribar za izvanredna postignuća na području suvremenog plesa. Njen posljednji autorski projekt ‘SINE’ (produkcija: Mesto žensk) dobitnik je glavne nagrade ACT Festivala u Bilbaou.

Projekt je realiziran kroz podršku Kreativne Europe, Ministarstva kulture Republike Slovenije i Grada Ljubljane. Vox Feminae Festival sufinanciraju Ministarstvo kulture RH, Gradski ured za kulturu Grada Zagreba i Zaklada Kultura nova. Zagrebačka premijera realizira se u suradnji s festivalom Mesto žensk i KunstTeatrom. U izvedbi sudjeluju članice kolektiva House of Flamingo: Spazam Orgazam i Entity.

Ulaz na izvedbu je besplatan, no zbog ograničenog kapaciteta izvedbene lokacije rezervacije sjedala se primaju na e-mail festival@voxfeminae.net

Više o programu 13. Vox Feminae Festivala (27.9. – 6.10.) doznajte OVDJE.

 

Boli i predrasude: Zašto liječnici ne vjeruju ženama? Jer ne znaju dovoljno o nama

Frustrirajuće je postavljati pitanja i ne dobiti odgovore. No, uznemirujuće je shvatiti da ta pitanja nikad prije nisu ni bila postavljena. Kada mi je bila dijagnosticirana endometrioza, kada sam imala 23 godine, nisam znala postaviti prava pitanja, piše o svom iskustvu Gabrielle Jackson za The Guardian. Pretpostavljala sam da moj ginekolog ima sve odgovore, pažljivo sam slušala njegova obazriva objašnjenja. Mislila sam da mi je sve jasno. Ili barem da je njemu sve jasno. No, nisam bila u pravu.

Više od desetljeća sam se osjećala slabom, inferiornom, neprikladnom i samu sebe sam otpisala kao hipohondričarku, a onda sam počela formulirati pitanja na koja su mi bili potrebni odgovori. Ovoga puta pitanja nisu bila o tome što se događa mom tijelu. Pitanja su bila usmjerena na to – kako je moguće toliko oskudno znanje o bolesti koja je opisana u medicinskim priručnicima više od stoljeća. Stoljeće dijagnoze, a medicinska znanost još uvijek nema pojma što uzrokuje endometriozu ili kako ona funkcionira, niti smo imalo bliže lijeku. Kako je to moguće? I premda su mnogi liječnici u tom području jako puno pomogli oboljelima od endometrioze, još uvijek je mnogo više onih koji i dalje ignoriraju tu bolest, koji još uvijek barataju starim mitovima o liječenju i koji tretiraju oboljele žene kao histerične.

Ubrzo sam otkrila da je problem mnogo gori nego što sam mislila. Kao što sam napisala u svojoj knjizi Bol i predrasude” (“Pain and Prejudice“), žene čekaju duže na lijekove protiv bolova nego muškarci, čekaju duže dijagnozu karcinoma, njihovi fizički simptomi se češće pripisuju problemima s mentalnim zdravljem, češće im se pogrešno dijagnosticiraju srčana oboljenja, češće imaju posljedice invaliditeta nakon srčanog udara i češće pate od bolesti koje medicinska profesija ignorira ili poriče.

{slika}

Najšokantnije je to što mnoge žene žive u konstantnoj boli i ne znaju da to nije normalno; ne shvaćaju da ne moraju tako živjeti. Otkrila sam da postoji 10 stanja kronične boli koje izrazitom većinom pogađaju žene, a koja imaju vrlo slične simptome; i ako netko pati od jedne vrste takvog stanja, veća je vjerojatnost da će steći i druga. Endometrioza, fibromijalgija, sindrom kroničnog umora, sindrom iritabilnog crijeva, sindrom bolnog mjehura, migrenozna glavobolja, kronična tenzijska glavobolja, temporamandibularni poremećaj, kronična križobolja i vulvodinija pogađaju najmanje 50 milijuna žena samo u SAD-u.
Otkrila sam da neka od tih bolnih stanja imaju visoku stopu zajedničkog pojavljivanja s autoimunim bolestima kao što su reumatoidni artritis, lupus, Sjogrenov sindrom i bolesti štitnjače. A znate li što sam još otkrila? Da sva ova stanja prate odgođene dijagnoze; veliki postotak žena i osoba različitih rodnih identiteta kod koji se naposljetku dijagnosticiraju ova stanja isprva će biti rečeno da se radi o mentalnom stanju ili da su previše zabrinuti za svoje zdravlje. Otkrila sam i da mnoga od ovih stanja mogu biti uspješno liječena ako ih se rano otkrije.

Zašto su žene i dalje tretirane kao histerične, previše emocionalne, anksiozne te kao nepouzdane svjedokinje vlastitog stanja? Zašto liječnici još uvijek tretiraju svoje pacijente koji su žene, ne-bijele osobe i osobe različitih rodnih identiteta drugačije nego bijele muške pacijente? Zašto nam ne vjeruju?

Čini se da je odgovor prilično jednostavan: zato što ne znaju mnogo o nama.

Kao što je za New York Times izjavila dr. Janine Austin Clayton, voditeljica Američkog ureda za istraživanje ženskog zdravlja: “Doslovno znamo manje o svakom aspektu ženske biologije u usporedbi s muškom”.

Kako bih otkrila zašto je tako, morala sam se vratiti stoljećima unazad. Od samih početaka medicine, različitost žena u odnosu na muškarce označena je kao inferiorna. U antičko doba, to je bila maternica – kao najočitija razlika – koju se smatralo uništavajućom silom koja uzrokuje sve vrste bolesti kod žena. Platon je maternicu opisao kao proždrljivu životinju koja luta po ženskom tijelu i isisava životnu snagu. U ranoj modernoj eri, medicina je prebacila pažnju na živčani sustav, te za sve ženske bolesti optužila “slabe živce”. U ranom 20. stoljeću, kada je otkriven endokrini sustav, glavni optuženi su bili podivljali hormoni, u kombinaciji s našim lošim mentalnim stanjima.

Sve vrste biologijskih teorija bile su korištene kako bi dokazale da su žene podređene muškarcima. U srži većine njih leži ideja da ženski reproduktivni procesi – menstruacija, trudnoća, dojenje i menopauza – zahtijevaju toliko energije da bi im obraćanje pažnje na bilo što drugo oduzelo ženstvenost i ispunjenje njihove temeljne svrhe: da budu dobre supruge i majke.

Također, liječenja su često uključivala kažnjavanje, s namjerom da “problematičnu” pretvore u “dobru” ženu. Klitorisi su se odsijecali, maternice i jajnici vadili, propisivana su prisilna hranjenja i “odmor”. Na stidne usne i grliće maternice su se stavljale pijavice, a psihološka okrutnost se primjenjivala u ime obnavljanja zdravlja i dostojanstva. Niti jedna od tih “terapija” nije bila dokazana, a većina uzroka je bila u potpunosti teoretska, jer je žene medicinska znanost vrlo rijetko proučavala. Samo jedan pogled u neki medicinski priručnik, i jasno je da ‘ljudsko biće’ predstavlja bijeli muškarac, a svaki otklon od toga uvijek je bio smatran manjkavim: nezanimljivim ili nevrijednim znanstvenog istraživanja.

Žene nisu bile uključene u klinička istraživanja sve do 1990-ih. 70% pacijenata s kroničnom boli čine žene, a 80% posto lijekova protiv boli je testirano isključivo na muškarcima. Čak su i pretklinička istraživanja sa staničnim kulturama i glodavcima favorizirala muški spol. Istraživači su to opravdavali tvrdnjom kako bi reproduktivni ciklusi kod ženskih glodavaca – i menstrualni ciklus kod žena – mogli uzrokovati pogrešne rezultate. Ako je to točno, ne bi li trebalo biti prilično važno prije prodaje testirati lijek na ženama?
Između 1997. i 2000., osam od 10 lijekova koji su se mogli dobiti na recept tržište je preuzelo od američke Agencije za hranu i lijekove (US Food and Drug Administration) što je imalo ozbiljne loše posljedice i uzrokovalo veće zdravstvene rizike kod žena nego kod muškaraca.

Jedna studija iz 2018. pokazuje da je to bio rezultat “ozbiljne muške predrasude u osnovnim, pretkliničkim i kliničkim istraživanjima”. Da bude još gore, studenti_ce medicine nikada ni ne čuju za ovu predrasudu. Jednostavno se ne spominje tijekom medicinskog školovanja kako je gotovo sve što znamo o ljudskoj biologiji zasnovano na istraživanjima muškaraca. I možda, samo možda, žene kojih su im pune čekaonice – žene kojima ne mogu pomoći, nisu tu zato što su histerične ili zato što izmišljaju ili im se sviđa biti bolesne ili žele pažnju, već zato što su bolesne i zato što ih boli, a medicinska znanost im ne daje odgovore. Nevjerojatan izostanak zanimanja za ženske bolesti skriveno je velikim napretkom u liječenju raka dojke i opstetricije. I u ovim područjima dakako postoje problemi, no nema sumnje da je tu postignut napredak koji je spasio milijune života. No, žene su više od strojeva za reprodukciju.

Premda žene koje žive s kroničnom boli ne umiru od užasnih smrti u najboljim godinama – kao što je to slučaj s porođajem i karcinomom dojke – dokazano je da kronična bol vodi tjeskobi, depresiji i suicidu. Za mnoge druge to znači da ne izlaze iz kuće i da nisu zapošljive_i i nije im omogućeno puno sudjelovanje u životu. Ovu knjigu sam napisala jer previše žena živi u boli, a ta bol se ne shvaća ozbiljno. Istovremeno je očekivana i opovrgnuta. To nam uskraćuje našu punu ljudskost. Zaslužujemo bolje.

Prevela i prilagodila: Sanja Kovačević

‘Definiranje pobačaja Kaznenim zakonom svodi ga na tabu temu i pitanje morala’

Povodom Međunarodnog dana dekriminalizacije pobačaja u 35 su njemačkih gradova održane akcije Pod motom “Van s pobačajem iz kaznenog zakona”.

Jedan od organizatorica izjavila je: “Veliki je uspjeh što se Međunarodni dan sigurnog pobačaja obilježava i u Njemačkoj. Nećemo dopustiti da nam anti-choice konzervativci_ke i desničari_ke oduzmu pravo na samoodređenje! Stavci 218 i 219 trebaju izaći iz kaznenog zakona”.

Podsjetimo, u Republici Njemačkoj pobačaj je još uvijek ilegalan.

Pokušaje liberalizacije zakona Ustavni je sud više puta proglasio neustavnima. Nakon što je 1974. njemački parlament izglasao legalizaciju pobačaja, demokršćanske stranke daju novi zakon na procjenu ustavnosti, a godinu kasnije Ustavni sud odbacuje tzv. princip roka, odnosno mogućnost legalnog izvršenja pobačaja na zahtjev do određenog tjedna trudnoće, s objašnjenjem da ne udovoljava ustavnoj odredbi o zaštiti nerođenog života.

Tek 1992., nakon 16-satne maratonske sjednice, parlament usvaja tzv. “model roka”, koji podrazumijeva obvezno savjetovanje. Odluku o pobačaju time se formalno prepušta ženi, ali ideja iza obveznog savjetovanja ostaje duboko mizogina – ženi se jednostavno ne može prepustiti odluka o vlastitom tijelu i životu. Nova uredba vrijedila je za sve savezne zemlje, budući da je prije ujedinjenja u Zapadnoj Njemačkoj vrijedio tzv. “indikacijski model” (prema kojemu se pobačaj dopušta uz određene medicinske i kriminološke indikacije), a u DDR-u “model roka”.

Godinu kasnije Ustavni sud proglašava model roka neustavnim, no u prijelaznoj odredbi navodi da je pobačaj nezakonit, ali da se načelno ne kažnjava. 1995. parlament donosi novi zakon o pobačaju, prema kojem se on ne kažnjava ako osoba najkasnije tri dana prije prođe savjetovanje u nekom od državno priznatih savjetovališta.

Troškove pobačaja na zahtjev snosi žena, ali zdravstveno osiguranje u nekim slučajevima snosi troškove vezane za samu trudnoću i eventualne komplikacije.

2017. godine prašinu je podigao slučaj liječnice obiteljske medicine, Kristine Hänel, koja je novčanom kaznom od šest tisuća eura kažnjena zbog oglašavanja usluge pobačaja na svojoj internetskoj stranici. Obrazloženje kazne stoji u zloglasnom članku 219a Kaznenog zakona, kojim se “zabranjuje javno oglašavanje i navođenje cijene pobačaja”.

Hänel se žalila na prvostupanjsku presudu pa je slučaj proslijeđen višem sudu, koji je presudu potvrdio. Početkom ove godine presuda je pak ukinuta i slučaj je vraćen na okružni sud u Gießenu, koji je odbacio optužnicu temeljem promijenjenog članka 219a. Naime, parlament je u veljači 2019. donio dopunu zakona četvrtim, prema kojemu se sada oglašavanje pobačaja ne kažnjava u slučaju da liječnici_e, bolnice ili ustanove navedu uvjete izvršenja pobačaja na zahtjev – provedeno savjetovanje, izvršenje unutar 12 tjedana, i to od strane liječnika_ce – te ukoliko skrenu pozornost na informacije o pobačaju koje izdaje nadležno tijelo – savjetovalište ili liječnička komora. Njemačka vlada time je iznova potvrdila da žene ne bi trebale imati pravo na psihofizičku autonomiju, odnosno da se pitanje tjelesne autonomije smatra pitanjem općeg morala.

Važno je istaknuti motivaciju liječnice zbog čijeg je slučaja došlo do promjene zakona. Naime, jačanjem ekstremne desnice u Njemačkoj, sve je više slučajeva “prokazivanja” i optužbi na račun liječnika_ca koji_e obavljaju pobačaje na zahtjev, a internetska potraga za tim informacijama vodi na stranice anti-choice organizacija – slično kao u Hrvatskoj – koje pobačaj izjednačavaju s Holokaustom. Radikalna desnica, tragom svojih nacističkih prethodnika_ca, većinom iz nacionalističkih i šovinističkih, odnosno islamofobnih pobuda teži ograničavanju ženskih ljudskih prava pod krinkom “očuvanja obitelji”. “Imamo gomilu anti-choice internetskih stranica prepunih dezinformacija, i ne želim dopustiti da žene moraju posjećivati takve stranice u potrazi za konkretnim informacijama. Želim informirati i educirati žene”, rekla je Hänel.

Uza sve zapreke, otpor desnici i patrijarhatu u Njemačkoj glasan je i ustrajan. U siječnju ove godine oko 6 tisuća osoba u više od 30 gradova sudjelovalo je u prosvjedima povodom planiranih zakonodavnih promjena i zahtijevalo brisanje stavka 219a iz Kaznenog zakona. Također, povodom Međunarodnog dana sigurnog i dostupnog pobačaja, 28. rujna, u više od trideset njemačkih gradova održane su razne akcije – demonstracije, prikazivanje filmova, panel rasprave, predavanja, kampanje na društvenim mrežama, ulične akcije – s ciljem podizanja svijesti ne samo o manjkavoj zakonskoj regulativi pobačaja, nego i o seksualnom nasilju i uznemiravanju, rodnim stereotipima i rodnoj binarnosti koja ne šteti samo interspolnim osobama koje se u Njemačkoj još uvijek podvrgava nepotrebnim operacijama, nego onemogućuje pravo na samoodređenje svakoj osobi, neovisno o spolu i rodu.

{slika}

Na skupovima su govorili_e političari_ke, liječnici_e i aktivisti_kinje, zagovarajući dekriminalizaciju pobačaja i kritizirajući trenutnu situaciju s nedavno izmijenjenim stavkom 219a. Osim toga, kritika je upućena i na račun obrazovnog sustava, koji liječnike_ce gotovo da i ne priprema za izvođenje pobačaja, iako se ne radi o nekakvom rubnom fenomenu nego o dijelu sustavne medicinske skrbi.

U Kölnu su među organizatorima_cama bili_e i Kritische Medizinstudierende Koeln, studentska organizacija koja prepoznaje važnost buduće uloge svojih članova_ica, pozivajući ih na društvenu odgovornost. “Želimo izaći na ulice i sudjelovati u razbijanju tabua. Više od stotinu tisuća pobačaja godišnje u Njemačkoj i pedeset milijuna diljem svijeta nisu izolirani slučajevi. Učinimo skriveno vidljivim i razgovarajmo o tome! Naročito kao studenti_ce medicine trebali_e bismo biti svjesni svog budućeg položaja moći”, poručuju.

Jedna od aktivistkinja iz organizacije Frauen*Kollektiv iz Koelna, Sarah Thibol, kao svoj osobni cilj navodi “da žene saznaju da pobačaji nisu legalni u Njemačkoj. Mnoge ostanu iznenađene kada to prvi put čuju”, tvrdi.

Iako gotovo sve žene u Njemačkoj (u teoriji) mogu abortirati, Sarah Thibol i druge aktivistkinje zahtijevaju potpunu dekriminalizaciju pobačaja. Kate Cahoon iz organizacije Bündnis für sexuelle Selbstbestimmung (Savez za seksualno samoodređenje), navodi još jedan problem. Definiranje pobačaja unutar Kaznenog zakona svodi ga na tabu temu. “To onda postaje moralno pitanje i dovodi do dodatne stigmatizacije žena koje zatraže pobačaj”, kazala je.

{slika}

Trenutno se u Njemačkoj Zeleni i Slobodni demokrati (FDP) zalažu za legalizaciju pobačaja, kao i neki_e kandidati_kinje socijaldemokrata (SPD). Suprotne stavove imaju demokršćani (CDU i CSU), kao i ekstremna desnica (AfD).

Slično kao i u Hrvatskoj, unatoč teoretskoj dostupnosti pobačaja, žene ponekad moraju moraju prijeći stotine kilometara da bi pronašle liječnika_cu koji_a obavlja taj zahvat. Prema saveznom statističkom uredu, 2003. godine u Njemačkoj je bilo oko dvije tisuće bolnica i klinika u kojima se zahvat mogao obaviti. 2019. ih je gotovo upola manje.

“U velikim gradovima poput Berlina ili Hamburga nije toliki problem doći do odgovarajuće skrbi, ali ako žene nemaju informaciju o tome gdje mogu pobaciti, moraju pretraživati internet i odlaziti u drugi grad”, tvrdi Caroline Gabrysch, aktivistkinja odganizacije Medical Students for Choice.

“U cijeloj zemlji nemamo sveobuhvatan popis liječnika_ca ili klinika koje izvode pobačaje. Žene moraju putovati i po nekoliko sati. Često se susreću s protivnicima_ama pobačaja koji_e napadaju prakse i savjetovališta i pokušavaju izvršiti pritisak. Zbog stigmatizacije i kriminalizacije, kao i zbog nedostatka medicinskog obrazovanja, postojeća se ponuda smanjuje.

Umjesto da se uhvati ukoštac s problemom, savezni ministar zdravstva Jens Spahn troši novac za izradu studije koja može pokazati samo ono što je već dugo poznato – pobačaj nije okidač za probleme mentalnog zdravlja. Suprotno tome, nedavna istraživanja pokazuju da neželjene trudnice kojima je prekid trudnoće uskraćen češće pate od psihičkih i drugih zdravstvenih problema, od onih koje su imale mogućnost prekinuti neželjenu trudnoću.

Prekid trudnoće bio je i ostao uobičajen i neizbježan u svim društvima, u svakom trenutku. Kršćanski fundamentalisti i konzervativne desničarske stranke širom svijeta koriste ovo pitanje kako bi Crkva, odnosno država, stekle i zadržale kontrolu nad našim tijelima”, stoji u priopćenju Saveza za seksualno samoodređenje.

*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Što nam donosi ‘nesretni’ 13. Vox Feminae Festival?

Jesenskoj festivalskoj ludnici u Zagrebu i ove se godine pridružuje VoxFeminae Festival, koji od 27.9. do 6.10. pod svojim okriljem donosi niz umjetničkih izvedbi, izložbi, predavanja i radionica u autorstvu domaćih i inozemnih strašnih i kreativnih žena. Jedna je od centralnih tema ovogodišnjeg festivala mentalno zdravlje; a kako biste s razlogom ustanovile da smo ove godine kompletno poludjele poručujemo i kako je ovo posljednje izdanje festivala u dosadašnjem formatu!

Na “nesretnom” trinaestom VFF-u očekuju vas:

~ Karla Crnčević & Lucija Bužančić uz razbijeni dokumentarac Na_brdu: skice za izmještanje
~ Nataša Živković uz izvedbu ‘SINE’
~ Lidija Vasiljević i Ana Blaževa uz predstavljanje publikacije ‘Od melankolije do pobune – emocionalno mapiranje ljevice i feminizma’
~ Slavenka Drakulić uz čitanje na temu starenja ‘Nevidljiva žena’
~ Andrea Kaštelan i Arijana Lekić-Fridrih uz predstavljanje projekta ‘Od5Do95
~ Kozlici uz premijeru kamišibaj predstave ‘Duga’
~ Maša Žarnić uz radionicu analize snova
~ Eva Simona Kulenović (kreARTionice) uz radionicu istraživanja unutarnjeg svijeta
~ mlade umjetnice i aktivistkinje uz zajedničku izložbu projekta ‘ACTART’

Bogatim filmskim programom ove godine dominiraju domaće autorice i autori, a u suradnji s Hulahopom otvaramo ga najvažnijim ostvarenjem hrvatskog filma u 2019. godini: igrano-dokumentarnim filmom ‘Dnevnik Diane Budisavljević‘ (r. Dana Budisavljević) – kojeg zagrebačka publika premijerno može pogledati 2. listopada u koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski u 20h. Ulaznice potražite na blagajni i sustavu Ulaznice.hr!

Filmski program potom selimo u Dokukino Kic, gdje su sve projekcije besplatne, i između ostalih uključuju:

~ tematski blok o (mentalnom) zdravlju: ‘Lijek’ (r. Ana Opalić) // ‘Dani ludila’ (r. Damian Nenadić) // ‘Susjedi’ (r. Tomislav Žaja) uz popratnu diskusiju
~ tematski blok posvećen strašnim ženama: ‘Mačka je uvijek ženska (r. Martina Meštrović, Tanja Vujasinović) // ‘Soba za dan’ (r. Ana Hušman)
~ tematski blok domaćeg LGBTIQ filma: ‘Peti kat lijevo’ (r. Renata Lučić) // ‘Doma za Božić’ (r. Tomislav Đurinec) // ”Trešnje’ (r. Dubravka Turić)
~ tematski blokovi kompleksnih obiteljskih i intimnih odnosa: ‘Glavno jelo’ (r. Kristina Barišić) // ‘Dopovit će Rex’ (r. Josip Lukić) // ‘Kolko god nas noge nose’ (r. Renata Lučić) // ‘Tina&Sendy’ (r. Hani Domazet) // IKEA for YU (r. Marija Ratković Vidaković, Dinka Radonić)
~ …sve to uz diskusije s redateljima/cama i još mnogo toga iz recentne međunarodne filmske produkcije. Novost ovogodišnjeg VFF-a je i online selekcija s odabranim filmskim naslovima koji će se moći pogledati ekskluzivno na portalu Voxfeminae.net!

Kompletan festivalski program i raspored potražite OVDJE. 
Dizajn i grafičku obradu ovogodišnjeg identiteta VFF-a potpisuju Anja Sušanj i Studio Mikser.

Voxice se zahvaljuju organizacijskoj i logističkoj podršci: Dokukino / Restart & KIC, KunstTeatar, [BLOK] – Lokalna baza za osvježavanje kulture, Centar za ženske studije, Booksa, Hulahop, More Magnets, Mesto žensk, Kozlici

Festival financijski podržavaju: Ured za kulturu Grada Zagreba, Ministarstvo kulture, Zaklada Kultura nova, Hrvatski audio-vizualni centar // Sponzorska podrška: ACT Printlab, Erste banka

Feministička intervencija: Tisuće prosvjednika/ica na ulicama Madrida

Tisuće ljudi prosvjedovalo je u petak u centru Madrida protiv nasilja prema ženama. Naime, samo u ovoj godini u Španjolskoj ubijene su 42 žene od strane svog partnera ili bivšeg partnera. Stoga su prosvjednice i prosvjednici izišli na španjolske ulice najavljujući ‘feminističku intervenciju’.

Protest je najavljivan sloganom ‘Noć će biti ljubičasta’, što označuje boju španjolskog feminističkog pokreta.

‘Ne želimo dalje prebrojavati žrtve’, ‘Mi nismo same’, ‘Zašto pričamo o demokraciji dok oni ubijaju žene i prolaze nekažnjeno’ samo su neke od poruka koje su dominirale prosvjedom.

Otkad je Vlada 2003. počela bilježiti ubojstva od strane bliskih osoba, do danas 1.017 žena ubijeno je od njihovih sadašnjih ili bivših partnera, navode svjetski mediji.

440 pari cipela u spomen na žene ubijene od strane svojih supruga u 2018.

Instalacija od 440 ženskih crnih cipela na zidovima dviju zgrada u centru Istanbula zasigurno privlače poglede prema gore. Riječ je o umjetničkoj instalaciji čiji je cilj upozoriti na gorući društveni problem femicida u Turskoj.

Turski umjetnik i grafički dizajner Vahit Tuna objesio je 440 pari cipela s visokim potpeticama oko zgrada u Istanbulu – po jedan par za svaku ženu koju je njen suprug ubio u 2018. godini.

Instalacija, na površini od 260 metara kvadratnih, izmještena je iz unutarnjih prostora upravo kako bi naglasila da je rodno uvjetovano nasilje javni problem, a nikako privatna stvar.

Vahita je inspirirao običaj ostavljanja cipela preminule osobe ispred njezinog doma, koji je još uvijek prisutan u nekim turskim regijama.

{slika}
{slika}