Alo, manjinac – sedi i ćuti!

“Zastupnici nacionalnih manjina ničim nebi [sic] trebali utjecati na stvaranje nove saborske većine, već bi trebali pričekati završetak pregovora Mosta s Domoljubnom koalicijom, odnosno koalicijom Hrvatska raste”, napisao je Darinko Kosor, predsjednik HSLS -a,  u svojem Facebook obraćanju.

U prijevodu, zastupnici i zastupnice nacionalnih manjina trebali bi mirno, tiho i skrušeno stati negdje sa strane i zahvalno promatrati kako oni koji su pozvani sudjelovati u festivalu demokracije i nakon ubacivanja listića u kutije dogovaraju što činiti sa svima nama pa tako i s njima.

Ne govori to Darinko Kosor, zbog samoga sebe, može se zaključiti iz riječi koje im upućuje u idućim retcima:

“Svaki drugi angažman nacionalnih manjina bio bi na štetu samih manjina, njihovih prava te na štetu stvaranja društva pune tolerancije i razumijevanja među svim hrvatskim građanima neovisno o njihovoj nacionalnoj ili vjerskoj pripadnosti”, kaže predsjednik HSLS-a.

Vidimo, je li, kako je gospodin Darinko Kosor zapravo samo zabrinut za dobrobit tih istih nacionalnih manjina. Gotovo da se može iščitati da oni tim svojim postojanjem, nekakvim prohtjevima i idejom da će sami sudjelovati u političkim procesima kao politički subjekti predstavljaju prijetnju toleranciji i socijalnom miru u RH. Zanimljivo je to obrtanje teza i preuzimanje pozicije žrtve koje je tako često kod onih koji prijetnje odašilju. Htjele smo o tome i porazgovarati, ali nam ne odgovara na pozive.

{slika}

Možda se gospodin Kosor malo iznervirao još tamo u trenutku kada je shvatio da je HSLS na izborima dobio manje glasova, nego što uopće ima članova i članica, kako je pisao tportal.

No, pribrao se i onda za kraj, opet tako miran, staložen, tako državnički poručio:

“Apeliramo na suzdržanost i strpljivost do postizanja dogovora oko nove hrvatske vlade”, napisao je.

Prevedimo opet malo – jel’ vidite ovaj dio nove hrvatske vlade? Jel’ vidite vi tu spominjanje nekih nacionalnih manjina? Ne vidite, e pa, onda što bi se sad oni u to petljali. Lijepo vam piše H – R – V – A –T – S – K – E  vlade. Nikad vam nije dosta, čovjek da prst, a vi biste odmah cijelu ruku.

Poruka Nobelovki: ‘Izbjeglice nisu teroristi’

“Nema jednakosti između izbjeglica i terorizma”, poručile su iz Beograda dobitnice Nobelove nagrade za mir i liderice mirovnih organizacija za ljudska prava.

“Civilno društvo i nevladine organizacije mjesecima su jedine odgovarale na zahtjeve tih ljudi”, istaknula je američka dobitnica Nobelove nagrade za mir Jody Williams.

Također, Williams je naglasila da je neophodno je da se za regiju Bliskog istoka pronađe rješenje i da odgovornost za milijunski priljev izbjeglica u Europu snosi koalicija predvođena SAD-om, koja provodi zračne napade u regiji.

“Ti milijuni ljudi, koji dolaze u Europu, bježe do bombi, uništavanja domova, a ne da bi napali europski narod”, objasnila je Williams u razgovoru s volonterima u beogradskom Miksalištu.

Nobelovka je istakla i da se nakon terorističkih napada u Parizu ne smije zaboraviti da je narodu u Jemenu, Siriji i Iraku potrebno još više podrške, jer se u tim državama svakodnevno događaju teroristički napadi.

Prema njenim riječima, nakon napada u Parizu, medije su preplavili naslovi koji su imali za cilj da povećaju fobiju, rasizam i antimuslimanska osjećanja.

Njena kolegica iz Jemena Tawakkol Karman smatra da je terorizam povezan s diktaturom i tiranijom.

“Terorizam je rezultat diktatorskih zločina, posebno u Siriji”, ocijenila je Karman.

Govoreći o Arapskom proljeću, Karman je rekla da Islamska država ne predstavlja muslimanske narode, niti one koji su ustali protiv svojih vladara.

Kako je napomenula, narod se u vrijeme Arapskog proljeća borio za pravdu, demokraciju, humanost, mir, vladavinu prava i jednakosti, a ne za ubijanje, a Francuska se našla na udaru terorista jer je najviše podržavala te demonstrante.

“Želimo da zaustavimo diktaturu i teroriste”, rekla je Karman i izrazila zahvalnost Srbiji na pomoći koju je pružila izbjeglicama.

Dobitnica Nobelove nagrade za mir iz Irana Shirin Ebadi smatra da Srbija postupa dobro s izbjeglicama, bolje nego Bugarska, ali da ima prostora za poboljšanje.

Ona je istakla veliki značaj civilnog društva u pružanju podrške izbjeglicama.

“Prvo je civilno društvo pomoglo izbjeglicama, pa onda vlade”, rekla je Ebadi i pozvala međunarodnu zajednicu da pruži što više pomoći.

Tijekom dana, dobitnice Nobelove nagrade za mir i liderice mirovnih organizacija za ljudska prava doputovat će u Hrvatsku i pri tome posjetiti prihvatni centar u Slavonskom Brodu.

 

Meksička dirigentica koja stvara povijest

Meksička dirigentica i pijanistica Alondra de la Para već ima status institucije. A sljedeće godine, kada stupa na podij kao prva dirigentica i glazbena direktorica Queensland Symphony Orchestra, jednog od tri najveća australska orkestra, bit će jedna od tek nekoliko žena koje vode veliki orkestar.

Imenovanje 34-godišnjakinje stvara glazbenu povijest zato što je svijet velikih simfonijskih orkestara još uvijek uglavnom muško područje. Samo da vam ponudimo prikaz veličine nesrazmjera odnosno raskoraka između rodova: Marin Alsop iz  Baltimorskog simfonijskog orkestra (Baltimore Symphony Orchestra) postala je prva žena dirigent nekog velikog američkog orkestra 2007.godine. Manje od dvanaest žena uopće vodi velike orkestre. 

Za de la Parru imenovanje na poziciju dirigentice i direktorice orkestra posao je iz snova kojim se počela baviti još dok je bila tinejdžerica. “Ovo je nešto jako uzbudljivo, pripremala sam se i radila za poziciju direktorice ovakve institucije cijeli svoj život”, izjavila je iz svog doma u Mexico Cityju. “To je svakako ostvarenje životnog sna.”

Dok živi u Mexico Cityju istovremeno sebe doživljava i Njujorčankom – rođena je u New Yorku, ali se njena obitelj odselila u Meksiko kada je imala dvije godine – maestra za sebe kaže da je više svjetska građanka. Posljednje desetljeće 60 posto svoga vremena je provela u avionu, u zraku, putujući negdje.  Između ostalog, bila je gošća dirigentica u Italiji, Brazilu, Švedskoj, Japanu i Njemačkoj, a 2004. godine postala je prva Meksikanka koja dirigira u New Yorku. Prošle godine postala je prva žena i prva Meksikanka koja je vodila francuski orkestar (France’s Orchestre de Paris).

Stvarajući povijest klasične glazbe, odaje se i priznanje njenom DNA. Sa svojih 23 započela je u New Yorku u Filharmonijskom orkestru dviju Amerika (Philharmonic Orchestra of the Americas), danas ravna međunarodnim simfonijskim orkestrom koji objedinjuje mlade kompozitore i izvođače iz cijele Latinske Amerike. “Uvijek sam tvrdila da meksička i latinoamerička glazba pripadaju jezgri repertoara svakog filharmonijskog orkestra”, rekla je de la Parra, a to je bio razlog zbog kojeg je bila nadahnuta da pristupi orkestru tako mlada.

{slika}

Novu sezonu u Queenslandu započinje s austrijskom kompozicijom Gustava Mahlera Simfonijom br.2. Kaže da je taj odabir duboko osoban. “Uvijek sam osjećala bliskost s Mahlerovim djelom”, objasnila je de la Parra. “Govori o životu, o životu poslije smrti i o svim ljepotama i patnjama života. Uzbudljivo je započeti novi period u svom glazbenom životu s uskrsnućem.”

Diva je za nekoliko dana trebala roditi svoje prvo dijete, sina, kada je govorila putem telefona za vijesti NBC-a. Izjavila je da romantička skladateljska simfonija ima za nju i duboku profesionalnu simboliku.

“Kada sam došla do Mahlerovih simfonija bila sam istih godina kao i on kada ih je skladao”, rekla je de la Parra. ” Istinski se veselim nastavku izvođenja njegovih simfonija”, kaže de la Parra.

Maestra de la Parra kaže da je ponosna što može biti uzor malim djevojčicama koje sanjaju postati glavne dirigentice velikog orkestra, biti žena ili Meksikanka samo je dio njezina identiteta. Kada je na podiju, s palicom u ruci, osjeća da ne pripada nijednom rodu i kulturi, ona je još jedna glazbenica koja komunicira s ostalim glazbenicima na duhovnoj, srčanoj i glazbenoj razini. ” Mi donosimo na podij sve ono što netko jest. Žena može biti samo ono što jest i ništa više. To je iskustvo života koje dijelite s ostalima.” Još je dodala: “Ja sam žena, Meksikanka, ali to su samo dijelovi od mnogih mojih obilježja koja čine ono što jesam. Kod mene je važnija trodimenzionalnost, nego svako pojedinačno obilježje”.

Prevela i prilagodila Valentina Stipković

Istine koje svaka osoba koja je preživjela partnersko nasilje mora znati

Nikada nisam otišla na terapiju nakon što sam proživjela partnersko nasilje, zato što potajno nisam vjerovala da sam bila zlostavljana. Godinama kasnije, nakon što sam napisala nekoliko članaka i pjesama o tome i dok sam učila o nevidljivim mehanizmima zlostavljanja i traume kao studentkinja terapije, osoba koja me zlostavljala bila je zakopana negdje u mojoj podsvijesti (još uvijek ne mogu izgovoriti “moj zlostavljač”). Iz tog skrivenog mjesta u meni, glas mi je stalno šaptao da sam lažljivica, da samo želim pažnju (kao da je želja za pažnjom nešto sramotno), da ljudi poput mene ne mogu biti zlostavljani jer mi zaslužujemo nasilje. Osjećala sam se kao slomljena osoba koja trune iznutra i koja ne zaslužuje odnos pun ljubavi koji ne uključuje nasilje.

Shvatila sam da nisam iznimka od pravila tek kada sam počela provoditi terapije i raditi s drugim žrtvama. Bilo tko može biti žrtva nasilja. Proživljeno nasilje može biti nevidljivo čak i onoj/onome kojem se dogodilo. Čak i kad one/i koji su proživjele/i nasilje progovore o tome mogu se osjećati kao da to čine na krivi način. Prebacuju same/i sebi da su trebale/i biti hrabrije/i, više opraštati i više voljeti dok su se pokušavale/i zaštititi.

Kada sam se počela baviti tim internaliziranim i razornim idejama sa svojim klijentima/icama morala sam se pozabaviti i s vlastitim idejama. Dok smo radile/i skupa na terapiji, moje/i klijenti/ce i ja, otkrivali/e smo snažne i iscjeljujuće istine.

Navesti ću ih ovdje za sve vas koji ste preživjele/i nasilje. Nadam se da će vam značiti onoliko mnogo koliko su značile i meni.

1. Nisi ti kriv/a

Ovo se govori mnogima koje/i su proživjele/i nasilje ali rijetke/i zaista povjeruju u to. Ako je to tvoj slučaj, probaj s ovim: ponavljaj to sebi, svaki dan. Pogledaj se u ogledalo, ravno u oči. Reci: “Nisi kriv/a za nasilje koje ti je učinio netko drugi. To nije bila tvoja krivnja tada, to nije tvoja krivnja ni sada.

Nisi. Ti. Kriv/a.

2. Ne možeš “zaslužiti” zlostavljanje

Jedna od najpodmuklijih posljedica nasilja je ideja da smo učinili/e nešto što je prouzrokovalo nasilje ali i da smo to učinili/e zato što smo duboko u sebi loše/i. Psiholozi to nazivaju “kognitivnom disonancom.” Jednostavnim riječima, lakše je vjerovati da zaslužujemo nasilje nego da netko koga volimo je nasilan/a prema nema bez ikakvog razloga.

Budući da zlostavljanje najčešće ne prestaje ako promijenimo naše ponašanje, počinjemo vjerovati da tome ne pridonose više naša djela nego naša osobnost i naše misli.

Doktorica i istraživačica traume Judith Herman piše kako nije dovoljno da većina zlostavljača zastrašuje i dominira svojom žrtvom već moramo početi razmišljati kao što zlostavljači razmišljaju i priznati da je zlostavljanje opravdano.

Ali nemoguće je zaslužiti zlostavljanje zato što ne postoji opravdanje za nasilje. Niti ja niti vi ne zaslužujemo ono što nam se dogodilo.

3. Nisi nepopravljivo slomljen/a

Koliko puta sam čula od žrtvi kako se osjećaju da su “slomljeni” ljudi? Koliko puta sam to rekla za sebe?

Zbog posljedica traume zlostavljanja možemo se osjećati kao da je nešto temeljno bilo iščupano iz nas, nešto što nikada nećemo moći vratiti. Stereotipi o žrtvama i medijsko portretiranje onih koje/i su proživjele/i nasilje kao histeričnih, slabih i psihološki oštećenih doprinosi tom osjećaju.

Žrtve su često definirane zlostavljanjem koje su proživjele umjesto kao stvarni, dinamični ljudi. Govorila sam svojim klijentima/icama da smatram kako te zlostavljanje može povrijediti ali te ne može slomiti. To su me naučili da govorim. A onda sam shvatila kako je to pogrešno zvučalo u odnosu na moje unutarnje shvaćanje zlostavljanja. Istina je da nam nasilje može oduzeti određene dijelove na određeno vrijeme: naš kapacitet da se osjećamo romantično i/ili seksualno, naše shvaćanje nas samih kao dobrih i sretnih ljudi, našu sposobnost da vjerujemo drugima, itd.

Ono u što stvarno vjerujem je: ako se osjećate da vas je nasilje slomilo, onda možda zaista jeste slomljeni. I ja sam bila slomljena dugo vremena. Ali nemoguće je nepopravljivo slomiti ljudski duh.

Ti i ja? Mi smo preživjele/i. Uz dovoljno vremena, možemo se oporaviti od bilo čega

4. Imaš se pravo osjećati kako se osjećaš

Zlostavljanje je ogromno, sveprožimajuće životno iskustvo koje oboji tvoju percepciju sebe, svijeta i sve u njemu. Imaš pravo osjećati što god da osjećaš: ljutnju, tugu, očaj, želju za osvetom, nadu ili ništa. Tvoji osjećaji pripadaju tebi i ti biraš kako ćeš ih izraziti. I ne, ne “cendraš” previše. I ne moraš se prestati “samosažalijevati.” I ne moraš “preboljeti” ništa brže nego što želiš. Ako želiš pažnju, zaslužuješ pažnju. Prihvaćanje osjećaja je početak oslobađanja.

5. Samo ti odlučuješ hoćeš li i kada ćeš oprostiti svom zlostavljaču

Kada ljudi pričaju o zlostavljačima obično odlaze u dvije krajnosti. U jednoj,  pronalaze izlike za njih; u drugoj opisuju kao ih kao đavolje izrode. Ljudi nam uvijek govori da moramo oprostiti brže ili mrziti jače nego što smo spremni. Žele da izbacimo te ljude iz naših života, pozovemo policiju i zahtijevamo “pravdu.” Ili žele da okrenemo drugi obraz, budemo bolja osoba, “otvorimo svoja srca.” Imam bolju ideju: ti odlučuješ o tome hoćeš li i kada ćeš oprostiti. Ako želiš oprostiti danas a zahtijevati pravdu sutra ili obrnuto, ili ni jedno, to ovisi o tebi.

6. U redu je voljeti svog zlostavljača

Evo jedne tajne: uvijek ću najviše voljeti osobu koja me najviše povrijedila. I nikad ga neću prestati voljeti i prestala sam se truditi. Ljubav i zlostavljanje dijele kompliciran i užasan presjek. Mogu reći samo da ljubav nikada ne može opravdati zlostavljanje i da zlostavljanje ne poništava mogućnost ljubavi. Ako ti je još uvijek stalo do osobe koja te zlostavljala, to te ne čini slab/om niti čini zlostavljanje manje stvarnim.

7. Možeš vjerovati vlastitim osjećajima (čak i ako ti se sjećanja mijenjaju)

Moguće je da se tvoja sjećanja na zlostavljanje mijenjaju ili blijede kad se ne može uvijek točno sjetiti što ti je zlostavljač učinio. Priča se može mijenjati dok ju pričaš bez obzira na tvoj trud da se držiš nečeg čvrstog u pričanju. To se događa meni i kad se dogodi počinjem se mrziti. Kažem si da sam luda lažljivica. Ali “zamagljivanje” i trauma funkcioniraju tako da mijenjaju našu percepciju stvarnosti. Zapravo je vrlo uobičajeno da ljudi koji su proživjeli bilo kakvu traumu ne mogu sjetiti točno što se desilo svaki put na isti način. Za razliku od linearnog pamćenja, emotivno pamćenje se razbistri s vremenom. To znači da se možda nećeš moći sjećati točno svakog detalja zlostavljanja ali sjećat ćeš se osjećaja. Sjećat ćeš se užasa, osjećaj beznađa i potisnutog bijesa. Ti osjećaji, više nego hladne činjenice u pravnom smislu, su tvoji temelji istine.

8. Hrabra/hrabar si

Voljela bih nešto razjasniti. Okončati vezu s nasilnim partnerom/icom je hrabro- nije “bježanje.” Ostati u vezi s nasilnim partnerom/icom je hrabro- nije “ne zauzimanje za sebe.” Vraćanje u vezi s nasilnim partnerom je hrabro- nije “popuštanje.” Imamo kompleksne razloge za odluke koje donosimo i one najčešće imaju veze s tim što je moguće, a ne s tim što je hrabro. Uvijek si bio/la hrabar/a čak i kad se nisi osjećao/la tako. Nitko ti ne bi trebao/la reći suprotno.

9. Zaslužuješ bolje

Sjećam se da sam se očajnički držala za nasilne partnere jer sam vjerovala da je to najbolje što ću ikada dobiti. Ti isti ljudi su to potvrđivali govoreći mi kako se žrtvuju za moju ljubav i kako sam sretna što ih imam zato jer me nitko drugi neće voljeti. Ako se dugotrajno ne osjećaš dobro u vezi ljubavi koju primaš onda zaslužuješ nešto bolje. Sve veze prolaze kroz periode konflikta i nisu jednostavne. Ali biti voljen/a na pravi način ne uključuje osjećaje poniženja i straha. Svi zaslužuju biti voljeni na pravi način.

10. Zaslužuješ biti voljen/a (čak i tvoje pravo “ja”)

Kao netko tko je proživio partnersko nasilje naučila sam čuvati tajne o tome što mislim i želim. Te tajne su također sadržavale grozne istine o tome tko sam ja i dugo vremena sam se promatrala kroz tu prizmu. Ako bi itko doznao te tajne, ako bi netko doznao tko sam ja zapravo, ne bi me više voljeli. Tek nakon što sam saslušala priče ostalih koji su proživjeli slično naučila sam otpustiti te tajne. Shvatila sam da zaslužujem biti voljena, u potpunosti, čak i oni dijelovi mene koje sam ja mrzila. Zaslužujem biti voljena. Zaslužuješ i ti.

11. Stvari se mogu promijeniti

Drage/i svi koji ste proživjele/i nasilje, ako ne vjerujete u ništa što sam dosad napisala u ovom članku, nadam se da možete bar povjerovati u ovo: stvari se mogu promijeniti. Zlostavljanje nas smrzne u vremenu i zarobi u trenutku. Osjećamo se kao da ćemo zauvijek biti zlostavljana osoba i da ćemo zauvijek biti u vezi s osobom koja nas zlostavlja. Čak i nakon što izađemo iz veze, traumatska sjećanja na zlostavljanje ostaju uz nas, vraćajući nas natrag u to vrijeme. Ali ako sam išta naučila iz vlastite povijesti veze s nasilnim partnerom to je ovo: Zlostavljanje može prestati. Možeš se oporaviti. Stvari se mogu promijeniti.

 

Prevela i prilagodila Jana Kujundžić

 

 

Razgovor s Mirom Buljom [MOST]: Ne abortusu, ne ćirilici u Vukovaru, da vjeronauku u školama…

 “Zalažem se za vjeronauk u školama. Smatram da život traje od začeća do smrti. Za mene je brak zajednica žene i muškarca. Slažem se da sve kredite treba pretvoriti u kunske. Protiv sam ćirilice u Vukovaru. Podržavam branitelje iz Savske 66…”, rekao je Miro Bulj potencijalni saborski zastupnik MOSTa u radijskom intervju u emisji “100 ljudi 100 ćudi” [sic] koji je prenesen na Ferata.hr.

Ta je izjava bila povod za naš razgovor.

Napominjem i kako je Miro Bulj, u proteklih nekoliko dana iznio cijeli niz svojih svjeronazorskih stavova, koliko god se čelni ljudi MOSTa trudili naglašavati da je jedino o čemu žele razgovarati pitanje reformi. Moglo bi se reći i da je upravo takvo skretenje s teme koju nameću jedan od pokazatelja da, kao što je Paula Zore nedavno rekla u u intervju za Libelu – pitanje svjetonazora ne predstavlja ideološku provokaciju i skretanje s ‘važne teme ekonomije’, već da je jedno s drugim itekako isprepleteno.

U razgovoru za Dalmatinski portal tako je na pitanje osjeća li se nakon prve runde razgovora s HDZ –om i SDP – om pesimističnije ili optimističnije odgovorio:

“Uvijek sam optimist, pogotovo jer mislim da uz Božju providnost i našu snagu možemo Hrvatsku izvući iz gliba”.

U već spomenutom intervju čiji su dijelovi objavljeni na Ferati rekao je Miro Bulj što je napravio kada je shvatio da bi mogao postati saborski zastupnik:

 “U tom trenutku sam se osamio, zahvalio Gospi Sinjskoj i pomolio joj se da mi da snage u obnašanju zastupničke dužnosti”.

Najprije, želim reći kako je njegova komunikacija nimalno slična onoj Stipe Petrine. Ni u čemu se mi, naravno, ne slažemo. Osim što smo se složili da se ne slažemo, da je ono što je za njega pitanje ideologije i svjetonazora, za mene pitanje ostvarivanja mojih prava. I kao žene i kao lezbijke i kao ateistkinje.

O začeću, smrti, braku, muškarcu, ženi i Savskoj 66

U razgovoru vođen tri put zbog prekidanja signala, uspjeli smo se, ovako različiti složiti i nasmijati da smo, eto, pronašli još jednu reformu na kojoj bi mogli poraditi – bolji signal diljem Hrvatske.

No, neke stvari, nisu nimalo smiješne. Ni meni, a ni njemu.

Ovaj potencijalni saborski zastupnik MOSTa komentirao je što za njega znači da se kako je rekao ‘zalaže za život od začeća pa do smrti

“Ja sam inače protiv pobačaja. Jedino ako je to medicinski opravdano, u slučaju da je neka bolest ili nešto tako. To je moj svjetonazorski stav. Puno su važnije reforme.”

 “Ja imam svoje svjetonazorske stavove. Hrvatska je opljačkana, devastirana i uništena bez obzira na svjetonazor svih nas. Svjetonazor je bogatstvo demokracije. Mladi uzimaju kartu u jednom smjeru i ne vraćaju se.”

Upozoren da su svjetonazori o kojima priča za mnoštvo građana i građanki u Republici Hrvatskoj pitanje njihova života, ostvarivanja njihovih prava,  da svjetonazori političara i političarki itekako utječu na kvalitetu njihovih života komentirao je dalje: “Ja sam za život. Nisam protiv onoga što Bog ili priroda, nebitno, daje. Vi možda ne vjerujete, ja – -vjerujem.”

Dodaje kako je njemu pronatalitetna politika izuzuzetno važna, a najvažnije su, ipak reforme koje će tražiti MOST.

Zanimalo me i je li, s obzirom na njegovo definiranje braka na nesretnom referendumu zaokružio ZA.

“Da. Ja sam za brak između muškarca i žene.”

Na pitanje bi li mijenjao ijednu stavku kod Zakona o životnom partnerstvu Miro Bulj ponovio je što je za njega brak. “Kako je većina odlučila, tako je brak definiran.” Dodao je i da nema ništa protiv drugih i da ne želi reći ništa uvredljivo. “Dapače, svak’ svoje pravo ima i svoj svjetonazor.”

Ponovno je ponovio kako ako se ostvare reforme koje MOST traži će društvo za sve – “ljudima koji razmišljaju kao i ja svjetonazorski i kontra” bolje. “Ako ne napravimo hitno reforme, bit će čemer i jad”,dodao je Bulj.

I eto sad još jedne stavke u kojoj se ne slažemo. Gospodin Bulj, nažalost, ne primjećuje da nezaposlenost, aljkavost naše javne uprave i svi ostali problemi koje je on detektirao u našem društvu itekako utječu na sve skupine (odnosno na pojedince i pojedinke koje ih tvore) te da su još uz to sve u ovom društvu dodatno diskriminirani. I to je problem.

Odgovorio je Miro Bulj i na pitanje o Savskoj 66 i društvu koje tamo boravi već više od godinu dana.

“Branitelji u Savskoj traže prava ne samo za sebe, već je to otpor prema nepravdi.”, kaže Bulj.

“Ima svatko pravo prosvjedovat, ja to podržavam. Bez da se ikoga ugrožava. To je civilizacijski doseg. Treba čuvati dignitet svakog čovjeka.”, rekao je.

Pitala sam ga znači li to da ljudi o kojima smo govorili, a o čijem se položaju i pravima, kao što smo već zaključili ne slažemo održali prosvjed  u kojem bi se borili za svoja prava bi li ih podržao. Recimo, prosvjed u kojem se naglašava važnost prava na abortus.

“Ja sam protiv abortusa osim u medicinskim slučajevima”, odmah je ponovio Bulj. No, kaže: “Svatko ima pravo tražiti to. Demokratska smo država. Svatko ima pravo izražavati svoje prosvjedovanje. Nikome ne branim pravo da se bori za svoja prava, na demokratski način, bez da ugrožava nekog drugog.”

To po svemu sudeći ne znači da će u Saboru i dignuti ruku za to da im se omogući.

Za kraj ponavlja kako su njemu najvažnije reforme, da se u Hrvatskoj vrati dignitet i dostojanstvo za svaku osobu. “Njima su do sada ideologije služile samo zato da ostanu na vlasti.”, kaže Bulj.

No, na poziciji koju bi mogao imati Miro Bulj itekako će moći utjecati na to hoće li dostojanstvo svake osobe uključivati i one koji u ovoj državi predstavljaju manjinu – govorili mi o LGBT osobama, o nacionalnim i etničkim manjinama ili o seksualnim i reproduktivnim pravima žena – i zato su njegovi stavovi o tim pitanjima izuzetno važni.

U budućnosti koja ga vjerojatno očekuje neće biti moguće voditi razgovor i donositi odluke, mijenjati zakone, ukidati stare ili donositi nove samo o reformama koje predlaže MOST, u nekome će se trenutku morati i odrediti o svemu ovome za što sada smatra da nije prioritet. Zbog toga se o ovakvim pitanjima i temama jasno moraju odrediti i o njima razgovarati, zbog onih koji su za njih glasali, ali i zbog nas na koje će odluke koje oni donose utjecati. Miro Bulj, u tome je bio uspješan. Za razliku od Stipe Petrine nije bio vulgaran, nije bio otrasit i jasno je izložio što o čemu misli i to je od njega pošteno.

Ovako barem znamo što jedini od drugih možemo očekivati.

Europa polagano tone u tamu mržnje iz koje neće biti povratka

Ranije ove godine, nakon bešćutnog islamističkog napada na Charlie Hebdo u Parizu 7. siječnja, europski i svjetski vođe pozivali su na “europske vrijednosti”, termin kojeg su zazvali vjerojatno u najboljoj namjeri, no ta namjera ga ne čini ništa manje fiktivnim. Solidarnost, sekularnost i vladavina prava koje navodno sačinjavaju te europske vrijednosti dugo su proturiječile europskim izvoznim proizvodima poput kolonijalizma, imperijalizma, prekrajanja tuđih granica i sveopćeg ignoriranja dobrobiti zemalja Bliskog istoka i Afrike u ime vlastitog prosperiteta. No, čak i ako zanemarimo tu proturiječnost, solidarnost, sekularnost i vladavina prava su zaista bile vrijednosti koje su potrebne Europi, vrijednosti iza kojih smo svi mogli stati. Nažalost, događaji koji su uslijedili pokazali su nam da je Europa, suočena sa zločinima i nasiljem na vlastitom terenu veoma lako otklizala u izostanak solidarnosti i vladavine prava, te u konzervativne bajke o “kršćanskim vrijednostima” koje su ubrzo zamijenile ideal sekularizma.

Bezbrojni anti-muslimanski napadi u Europi 

Nakon napada na Charlie Hebdo u Francuskoj je zabilježeno preko 28 napada na džamije među kojima su bili i napadi bombama i vatrenim oružjem te još stotinjak prijetnji i uvreda upućenih prema muslimanima. Nakon te tragedije, svjetla medijskih reflektora pala su na njemačku PEGIDA-u, radikalnu, desničarsku, islamofobnu organizaciju “Patriotskih Europljana protiv islamizacije Zapada”, aktivne još od listopada 2014. godine., koja je epilog pariške tragedije iskoristila kako bi na svoje mitinge privukla rastuće brojeve simpatizera u Njemačkoj. Rast antiislamskih incidenata od gotovo 50%  zabilježen je i u Velikoj Britaniji gdje su u napadima na muslimane sudjelovala i djeca stara svega 10 godina.

Situacija je postala još gora nakon što je izbjeglička kriza u Europi eskalirala. Ikona francuske ekstremne desnice Marie Le Pen, grčevito se borila za to da Francuska odustane od prihvata izbjeglica pravdajući se besmislenim izmišljotinama da je riječ o ekonomskim migrantima koje sačinjava 99% muškaraca. U međuvremenu se ni hrvatski političari nisu proslavili – Tomislav Karamarko je baljezgao o tome kako će izbjeglice otimati radna mjesta Hrvatima, dok je Damir Kajin u očajničkom pokušaju privlačenja pažnje zamjerao izbjeglicama što se ne bore protiv Islamske Države kao što se bore protiv hrvatske policije.

Prazne riječi europskih političara i političarki su dovoljan indikator za rastuću netoleranciju prema muslimanima, ali situacija na terenu još je gora. U kolovozu ove godine netko je spalio izbjegličko sklonište nedaleko od Berlina samo nekoliko dana nakon nereda na antiizbjegličkom prosvjedu u gradu Heidenau. Spaljivanje tog skloništa bio je tek jedan od preko 200 napada na izbjegličke centre u Njemačkoj do tada u 2015. godini. Tijekom kolovoza dogodio se još jedan incident u Francuskoj u kojem je netko spalio džamiju u gradu Auch nedaleko od Toulusea.

U Švedskoj su se također zaredali napadi na izbjeglice i imigrante. Serija od 15 napada na prihvatilišta za izbjeglice kulminirala je kada je sredinom listopada spaljeno prihvatilište u gradiću Munkedalu.  Zatim su se zaredala dva napada u dva dana-u prvom je ekstremni desničar s poviješću glorificiranja Hitlera, mačem ubio profesora i dijete u školi s visokim udjelom imigranata, dok je dan kasnije nepoznata osoba spalila još nedovršeni kompleks za udomljavanje izbjeglica zapadno od Stockholma.

Novi napadi, novi izazovi za Europu

U noći s petka na subotu, 13. na 14. studenog, nekolicina terorista ‘Islamske Države’ na nekoliko je lokacija u Parizu izvršilo terorističke napade vatrenim oružjem i samoubilačkim bombaškim napadima. Taj stravičan čin nasilja rezultirao je s najmanje 129 mrtvih i  oko 350 ozlijeđenih (brojke dostupne u trenutku pisanja ovog članka), a očekuje se da će taj broj i rasti. Svega nekoliko sati nakon tih događaja, francuski predsjednik Hollande objavio je rat ‘Islamskoj Državi’, a njemačka kancelarka Angela Merkel dala mu je svoju podršku. Što će taj rat podrazumijevati, još uvijek nije jasno- francuska involviranost u rat u Siriji, kao i involviranost u ratu u Libiji nikada nije otišla do te mjere da rezultira francuskom vojskom na terenu, no ni takav ekstremni razvoj događaja ne treba isključiti. Francuska je u stanju šoka i moglo bi se bez pretjerivanja reći da je ovaj napad neka vrsta njihovog vlastitog “jedanaestog rujna”. Ovog puta izlike za napad ne mogu se naći u crtežima Muhameda- ciljevi nisu bili partikularni, poput jedne redakcije. Ovog puta ne moramo kopati duboko u live izvještaje pojedinih portala da bismo našli izjavu jednog od napadača da su napad izveli, između ostaloga, i zbog situacije na Bliskom istoku koja je prenesena reda radi. Ovog puta te izjave imamo crno na bijelo u dopisu IS-a u kojem pišu da “miris smrti neće napustiti nosnice Francuske i ostalih država sve dok ustraju na križarskim pohodima protiv zemalja Kalifata”.

Kakva će biti reakcija Francuske, Europe i svijeta? Hoćemo li vidjeti još rata? Hoćemo li opet gledati zapadnjačke vojnike u bliskoistočnoj zemlji kako u impotentnoj borbi protiv lokalnih snaga otpora granatiraju kvartove ispunjene civilima pod egidom importiranja slobode i olako pričaju o kolateralnim žrtvama kao da su srušili vazu sa stola, a ne pobili na desetine i stotine nevinih ljudi? Hoćemo li toliko brzo zaboraviti da je rast islamizma na Bliskom istoku i njegovo prenašanje na Europu jasno povezan sa zapadnjačkim geopolitičkim igrama u regiji, rušenjem režima, financiranjem lokalnih siledžija i uništavanjem sekularnih nacionalnih pokreta? O tome je suvišno više i pisati, toliko puta je već bilo do u detalja obrađeno.

Budućnost izbjeglica u Europi

No, sljedećih dana ne treba pratiti jedino izjave o vojnim pohodima nego i o drugim pitanjima. Odgovornost Europe ne leži samo u načinu na koji će se suočiti s ‘Islamskom Državom’, nego i u načinu na koji će se suočiti sama sa sobom i sa stotinama tisućama izbjeglica koje su sigurnost od rata potražile unutar njenih granica. Kako je započelo, ne obećava-izbjeglički kamp u Calaisu u kojem je smješteno 6000 izbjeglica počeo je goriti tek nekoliko sati nakon napada u Parizu. Nejasno je zašto. U pitanju može biti osveta, a možda je i riječ o eskalaciji trodnevnih policijskih intervencija u kampu. Političari poput nizozemskog radikalnog desničara Geerta Wildersa, slovačkog premijera Roberta Fice, poljskog ministra za europske poslove Konrada Syzymanskog i talijanskog nacionalista Mattea Salvinija već koriste pariški pokolj za vlastito skupljanje političkih bodova apelirajući na zatvaranje granica. Radikali na društvenim mrežama, a nažalost i izvan njih, ponašaju se kao psi otrgnuti s lanaca, ne zadržavajući se na zatvaranju granica nego zazivaju i izbacivanje izbjeglica iz Europe i pozivaju na pokolje.

Posljednji puta kada je javno mijenje u Europi bilo ovako nabrušeno na neku skupinu ljudi, radilo se o Židovima. Posljedice toga vjerojatno ne moramo ni spominjati, iako izgleda da je Europa, uživajući u sterilnosti svoje odvojenosti od patnje desetina milijuna ljudi, kroz desetljeća zaboravila kakva su se neizreciva zvjerstva događala na njenom teritoriju prije samo 70 godina u ime mržnje i navodne inherentne superirornosti. Tako su Europljani, osim pokojeg sukoba na Balkanu i u Ukrajini, svjetske sukobe gledali uglavnom kroz šture novinske izvještaje, džingoistička bulažnjenja svojih vođa i američku pop kulturu koja je kao vrhovnu žrtvu svojih vojnih intervencija postavila svoje vlastite vojnike, tako u drugi plan stavljajući ljude čiji su članovi obitelji pobijeni i domovi razrušeni.

Mi ili oni

Europa polagano, ali sigurno, tone u “mi ili oni” mentalitet, pozivajući se na neki fiktivni europski identitet (kao da i sama nije sastavljena od desetaka različitih identiteta) koji stoji naspram Drugoga i njegovog koruptivnog divljaštva. Jezik koji se upotrebljava kada se referira na izbjeglice jezivo podsjeća na riječi Frantza Fanona iz njegove kultne knjige “Prezreni na Svijetu” u kojoj, pričajući o francuskoj kolonizaciji Alžira piše: “Ponekad takav maniheizam ide do krajnjih granica svoje logike i dehumanizira kolonizirane. Zapravo, on ih animalizira. I zaista, jezik kojim kolon govori o koloniziranom, jezik je zoologije. Govori se o gmižućim kretnjama žutih, o zadahu koji se širi iz domorodačkog sela, o hordama, o smradu, o nicanju, klijanju, o gestikulacijama. (…) Ta galopirajuća demografija, te histerične mase, ta lica s kojih je i posljednji trag ljudskosti iščezao, ta gojazna tijela koja više ni na što ne nalikuju, ta gomila bez glave i repa, ta djeca koja kao da nikome ne pripadaju, ta lijenost izložena suncu, taj ritam vegetacije, sve to pripada kolonijalnom jeziku. General de Gaulle govori o “žutim gomilama”, a Mauriac o crnim, smeđim i žutim masama koje će uskoro nagrnuti.”

Europska desnica u svojim napadima na izbjeglice zaboravlja da su izbjeglice od radikalizma pobjegle. Također zaboravlja da su ljudi koje se suprotstavljaju IS-u, sirijska vojska, gerile Kurdistanske Radničke Partije, vojske Narodne i Ženske Obrane Kurdistana, iračke šiitske paravojske, Hezbolah, iranska vojska, iračka vojska, libanonska vojska i palestinske gerile u Siriji – gotovo svi redom muslimani i muslimanke. Težak je teret neznanja, ali izgleda da ga europski desničari i desničarke lako nose. Oni i njihovi proklamirani protivnici-radikalni islamisti tako egzistiraju u perverznoj simbiozi u kojoj jedni drugima daju goriva za mržnju, perpetuirajući već dovoljno tragičnu situaciju.

Solidarnost je potrebna onda kada je najteže

Europa mora naći snage u sebi i na toliku mržnju i toliki perfidni desničarski oportunizam odgovoriti solidarnošću i ujedinjenom politikom nulte doze tolerancije prema političkom skupljanju bodova na tuđoj patnji. Ne smiju se više događati situacije u kojima se pokolji u zemljama Bliskog istoka i Afrike odvijaju paralelno s tragedijama u našem susjedstvu, samo da bi bili izignorirani jer nisu dovoljno bitni ili jer ne prikupljaju dovoljno klikova.  Ne smijemo ignorirati vlastitu odgovornost za tragedije na Bliskom istoku i poricati činjenicu da su one velikim dijelom doprinjele do problema s kojima se sada suočavamo. Ne smijemo tražiti od milijardu i pol muslimana da konstantno osuđuju islamske ekstremiste dok mi svoju involviranost u paklu koji je zahvatio njihove domove racionaliziramo. I najbitnije od svega, ne smijemo zaboraviti što se dogodilo prošlog puta kada smo zamrzili cijelu jednu skupinu ljudi. Ovakvo polagano kliženje u vode radikalizma ne obećava, kao ni dosadašnje iskustvo nošenja zapada i Europe u ovako emocionalno nabijenim situacijama, ali usprkos tome, pozivanje na solidarnost ne smije prestati, kao ni konstantna kritika europske politike koja je dovela do eskalacije terorizma.

Francuska je potpaljivala sukobe u Libiji i Siriji u ime globalnih geopolitičkih igara, a Hrvatska je poslala tone i tone oružja “umjerenim sirijskim pobunjenicima”. Nitko normalan neće ustvrditi da je Francuska zbog toga zaslužila tragediju koja ju je spopala, niti da bi se Hrvatskoj trebalo dogoditi isto, ali zanemarivati činjenicu da zemlje Europe aktivno sudjeluju u destabilizacijama zemalja koje posljedično rezultiraju radikaliziranjem stanovništva i stvaranjem terorističkih prijetnji je suludo.

Suvisla i ujedinjena europska politika prema Bliskom istoku, s fokusom na obuzdavanju monarhija Perzijskog zaljeva i Turske, te inzistiranju na stavljanju razrješenja rata u Siriji ispred partikularnih geopolitičkih interesa vanjskih i lokalnih igrača u regiji su prvi koraci ka normalizaciji situacije. Panika, bijes i mržnja su ono što ‘Islamska Država’ želi izazvati kod ljudi, a to ne smijemo dozvoliti. 

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.