sdadmin, Author at Libela - Page 712 of 1806

Ponovno kreće kampanja ‘Biciklom na posao’

Posted on September 14, 2015 by sdadmin

Nakon uspješne lipanjske kampanje “Biciklom na posao”, u kojoj je sudjelovalo više od 2000 Zagrepčana i Zagrepčanki, danas je započela jesenska jednotjedna kampanja u sklopu Europskog tjedna mobilnosti. Kampanja “Biciklom na posao”, koja će trajati od 14. do 20. rujna ima za cilj potaknuti što veći broj ljudi da počnu barem povremeno koristiti bicikl za put na posao, a ako već idu biciklom, da idu što češće.

Prva je akcija bila već u ponedjeljak 14. rujna od 7 – 9h, kada su volonteri i volonterke Sindikata biciklista kod Umjetničkog paviljona na Tomislavcu dijelili doručak građanima/kama koji/e su na posao krenuli/e biciklom.

“Sudjelovanje u samoj kampanji je jednostavno, besplatno i zabavno.”, rekao je Marko Stančec iz Sindikata biciklista. Registrirati se mogu svi koji žive ili rade u Zagrebu putem internetske stranice www.biciklomnaposao.hr gdje trebaju ispuniti kratku anketu o svojim prometnim navikama, što ne moraju ponavljati oni koji su to odradili u lipanjskoj kampanji.

Registrirani sudionici/e moći će se pridružiti ekipi iz svoje organizacije i početi bilježiti svoja putovanja. Također, može se preuzeti mobilna verzija aplikacije za Android ili iPhone i unijeti vožnju automatski pomoću GPS-a, a oni koji nemaju smartphone, vožnje mogu evidentirati ručno na računalu.

Osim zaposlenicima/ama, kampanja je osmišljena i tako da pomogne poslodavcima/kama da osnaže kulturu bicikliranja među svojim zaposlenicima/ama. Poslodavci/ke tako uz pomoć savjeta Sindikata biciklista mogu osigurati bolje biciklističke uvjete svojim zaposlencima/ama na radnom mjestu; prikladnijim ulazima za bicikle, sigurnim parkiralištima i primjerenim garderobama.

Pro-migrantski prosvjedi diljem Europe

Posted on September 14, 2015 by sdadmin

Tisuće prosvjednika i prosvjednica izašlo je u subotu na ulice glavnih europskih gradova kako bi pozvali svoje vlade da prihvate više izbjeglica koji bježe od rata u Siriji, Iraku i Afganistanu tražeći sigurnost na europskom tlu.

Prema Guardianu, jedan od najvećih skupova bio je ‘solidarnost s izbjeglicama’ u Londonu, koji je pozvao sudionike/ce da ‘odbace politiku straha’. Između ostalog, demonstracije su održane u Madridu, Berlinu, Kopenhagenu, Varšavi, Ateni.

Prosvjedi se održavaju zbog rastuće napetosti oko toga što učiniti sa stotinama tisuća migranata i migrantkinja koji pokušavaju ući u Europu, dok konzervativne stranke diljem kontinenta ne žele veliki broj izbjeglica. Dok je njemačka kancelarka Angela Merkel nedavno izjavila kako bi prihvatila čak 550.000 imigranata godišnje, ostali europski čelnici nisu bili tako susretljivi.

{slika}

Mađarska je izbacila tisuće izbjeglica sa svojih granica. Mađarski premijer Viktor Orban, vođa konzervativne stranke Fidesz, nedavno je izjavio da njegovi kolege Europljani žive u ‘svijetu snova’ te prionuo izgradnji ograde, prebacujući pomoć izbjeglicama u inozemstvo. Britanski premijer David Cameron, koji se zauzeo za oštrije imigracijske zakone o izvaneuropskim imigrantima, obvezao se na prihvat oko 20.000 izbjeglica.

Nekoliko tisuća ljudi okupljenih u središtu Londona mahalo je transparentima na kojima je pisalo: ‘otvorite granice’ i ‘izbjeglice unutra, torijevci van’.

U Berlinu su prosvjednici i prosvjednice mahali/e sirijskom zastavom na koju su ispisali/e ‘Izbjeglice dobrodošli/e’.

Međunarodna organizacija za migracije, objavila je u petak kako je više od 430.000 ljudi preko Mediterana došlo u Europu tijekom ove godine, dok ih je 2.748 umrlo ili nestalo, uglavnom zbog neplovnih brodova kojima često upravljaju beskrupulozni trgovci ljudima.

{slika}

U međuvremenu tisuće izbjeglica putuje iz Grčke preko Balkana. Prema jednom dužnosniku UN-a, u noći s četvrtka na petak u Makedoniju je ušlo 7.600 izbjeglica, što je rekord. Svi oni nastavljaju put preko Srbije prema Mađarskoj i odatle kreću prema Austriji, odakle većina nastavlja put prema Njemačkoj i Švedskoj.

Novi podaci pokazuju da je u subotu 3.023 ljudi ušlo u Mađarsku i da svi žele putovati preko Austrije, unatoč tome što su vlakovi suspendirani u Mađarskoj, u zemlje zapadne Europe, osobito u Njemačku i Švedsku.

U petak je oko 3.600 ljudi stiglo u Minhen, a dužnosnici najavljuju da očekuju još dodatnih 10.000.

Dug put do rodne ravnopravnosti

Posted on September 13, 2015 by sdadmin

Od Indije gdje je silovanje u braku legalno do Rusije gdje žene ne mogu raditi 456 različita posla, brojne su zemlje koje nisu uspjele održati obećanje da će ukloniti zakone koji diskriminiraju žene, navode iz skupine za ljudska prava, Equality Now.

Skupina je pozvala sve vlade da provjere zakone u svojim zemljama, nakon što su objavili izvještaj koji upozorava na diskriminatorne zakone diljem svijeta, u područjima poput poslušnosti žene suprugu, poligamije, nasljednih prava i ubojstava iz časti. “Željeli smo pokazati kako se žene tretira kao djecu, kao posjed bez svijesti, kako ih se gura u stereotipne uloge i kako se te uloge ozakonjuju”, rekla je Jacqui Hunt, direktorica londonskog ogranka Equality Nowa.

Izvještaj se podudara s 20. obljetnicom Pekinške platforme iz 1995. godine, kada se 189 vlada obavezalo na “povlačenje svih zakona koji diskriminiraju ljude na temelju spola”.

“Vrijeme je da podsjetimo vlade na dano obećanje”, rekla je Hunt. “Prvi korak prema osiguravanju rodne ravnopravnosti jest osigurati snažan legalni okvir. Ako vlada diskriminira preko zakona, jasno pokazuje nepoštovanje prema ženama i djevojčicama”.

Odabrane zemlje uključuju Libanon, u kojem silovatelj neće biti kažnjen ako oženi svoju žrtvu, kao i Iran, u kojem žensko svjedočenje vrijedi manje od svjedočenja muškarca. U Rusiji je ženama onemogućen dug popis različitih poslova, poput vozačice vlaka, vatrogaskinje i pomorkinje. Mnoge zemlje, uključujući Demokratsku republiku Kongo i Nikaragvu, imaju zakone prema kojima je muškarac glava kućanstva i žena ga mora slijediti gdje god on odluči živjeti.

Ipak, određeni napredak je ipak postignut, pa je tako više od polovice zakona označenih u prijašnjem izvještaju Equality Nowa sada izbačeno ili promijenjeno.

Costa Rica, Etiopija, Gvatemala, Peru i Urugvaj su poništili zakone kojima se silovatelju omogućavalo da oženi svoju žrtvu i tako izbjegne kaznu. Malazija i Tonga su silovanje u braku učinili kaznenim djelom, Kuvajt je omogućio ženama pravo glasa, Bahami pravo nasljeđivanja, a Alžir je odbacio zakone o pokoravanju žene suprugu.

Iako se neki diskriminatorni zakoni ne provode, i dalje je vrlo važno u potpunosti ih izbaciti, rekla je Hunt. “Sama činjenica da postoje na papiru odašilje poruku da su žene manje vrijedne i da se protiv njih može diskriminirati. A takva poruka je još jedna prepreka potpunoj ravnopravnosti”.

‘Oprost pobačaja’: Papina odluka je dobrodošla, no nije veliki iskorak

Posted on September 13, 2015 by sdadmin

Crkva se modernizira, ali ni približno dovoljno brzo. Zašto su vjera i feminizam još uvijek tako beznadežno u sukobu?

Prije šest mjeseci izašla sam iz crkve usred službe. Nedavno sam se vjenčala, ali moj žustar bijeg nije imao nikakve veze s ostavljanjem nekoga pred oltarom. Misa je započela uobičajeno: svećenik je održao svoju nedjeljnu propovijed, o važnosti solidarnosti i suosjećanja u nevolji. Govorio je o tome koliko toga sljedbenici različitih religija imaju zajedničkog. Kako bi to dodatno naglasio, dao je primjer: kako je oduzimanje života univerzalno smatrano neoprostivim grijehom. Sve je to u redu, osim što to nije baš tako rekao. Rekao je: “Oduzimanje života u bilo kojem trenutku, od začeća pa nadalje”. Bio je to naglašen i nepotreban dodatak, nevažan za pojašnjenje argumenta. Bila je to kritična točka sukoba vjere i feminizma kojeg sam već dugo osjećala. Ustala sam, izašla van i od tada se nisam vratila.

Zbrka osjećaja koju sam osjećala toga dana, vratila se ovog tjedna s objavom Pape Franje. Tijekom Godine milosrđa, od prosinca 2015. do studenoga 2016. godine, svećenici će moći “odriješiti od grijeha pobačaja sve one koji su ga izvršili” – to je odgovornost koja je u većini zemalja obično rezervirana za biskupe. Naravno, žena se najprije mora pokajati i “tražiti oprost”.

Papina odluka će bez sumnje biti pozdravljena kao korak naprijed, posljednja u nizu gesti pape Franje u ime sućuti i milosrđa. Papa se ranije ove godine sastao s transmuškarcem koji mu je pisao kako ga stigmatizira njegova lokalna zajednica. U siječnju je odložio svoj pripremljeni govor na skupnom krštenju u Sikstinskoj kapeli kako bi ohrabrio prisutne majke da slobodno doje svoje bebe. A poznata je i njegova izjava iz 2013.: “Ako je netko gej i traži Gospodina i ima dobru volju, tko sam ja da mu sudim”.

No, u Papinoj objavi postoji nešto zbog čega to osjećam više kao uvredu nego kao postojeći stav Katoličke crkve protiv pobačaja. Teško je odabrati koji je aspekt najuvredljiviji za žene: pretpostavka da pobačaj uvijek mora izazvati patnju i krivnju; potpuno muško svećenstvo koje će velikodušno oprostiti žensko zastranjivanje; ili što će ova odluka od izopćenja spasiti samo one sretne grešnice koje će tražiti odrješenje od grijeha u tih predviđenih 11 i pol mjeseci. Također, čini se da Papino pismo osuđuje one koje se skrušeno ne kaju: “Tragediju pobačaja doživi osoba koja je samo površno svjesna što čini, jer ne shvaća ogromno zlo koje takav čin znači”. To mi baš i ne zvuči kao korak naprijed.

Bilo bi lakše i jednostavnije zaključiti da su ovakve izjave beznadežno izvan tokova liberalnog modernog društva i da je pokušaj izmirenja vjere i feminizma besmislen. Ali, ova dilema zasigurno se ne tiče članova/ica samo jedne vjere i za mnoge je to što moraju u potpunosti okrenuti leđa ili feminizmu ili vjeri izuzetno bolno.

Anglikanska crkva je u posljednjih godina poduzela značajne napore kako bi se modernizirala, a iznimno značajno je bilo imenovanje Libby Lane kao prve biskupinje. Na službenim stranicama Crkve stoji da se “iako se snažno protivi pobačaju, Crkva prepoznaje da mogu postojati (vrlo ograničene) okolnosti u kojima bi bilo moralniji pobačaj od nekih drugih dostupnih mogućnosti”. Stoga moj lokalni svećenik ne predstavlja nužno širu crkvenu zajednicu, kao što je to često slučaj. Ali i ova službena objava za mene nije ni pibližno dovoljna. Isto kao što mi je nemoguće složiti se s Crkvom koja bi ukinula dozvolu gej svećeniku koji se odlučio vjenčati sa svojim partnerom.

Ti napori u smjeru modernizacije crkve su pozitivni, ali napredak je bolno spor. Ideja da bi ženska tijela trebala biti regulirana i kontrolirana prema zapovijedima s “odozgo”, a ne prema njihovim potrebama i izborima, užasna je. Ono što me najviše pogodilo na toj nedjeljnoj misi bila je ironija propovijedanja o empatiji usporedno s pokazivanjem vrlo malo suosjećanja za žene. Stoga ne iznenađuje što je jedno istraživanje feministkinja u Britaniji pokazalo da one mnogo manje, u usporedbi s općom populacijom, opisuju sebe kao religiozne.

Pa ipak, upoznala sam mnogo inspirativnih feministkinja različitih vjera, koje govore i zanimljivo pišu o poveznicama i preklapanjima između njihovih vjera i uvjerenja u rodnu ravnopravnost, inkluziju i društvenu pravdu. Zar treba postojati tako ogromna razlika između vjere i Crkve? Religijski tekstovi su napisani, prevedeni i interpretirani, a doktrine koje je utemeljila prevladavajuća muška grupa mislilaca često su ostajale neizmjenjene od svojih početaka u prošlom društvu nejadnakosti. Je li moguće sačuvati duh poruke, a osuvremeniti tumačenje?

To još nisam otkrila. Za mene, u vjeri se radi o ljubavi i suosjećanju, ali te vrijednosti djeluju beznadežno suprotno od stavova Crkve o pojedinim temama. Dok svijet juri prema naprijed, teško je zamisliti da će Crkva moći ostati relevantna institucija ukoliko ne pronađe načine da se mnogo brže modernizira. Za sebe znam da joj se ne mogu vratiti, dok god to ne učini.

Prevela i prilagodila Sanja Kovačević

Indija razmišlja o produljenju porodiljnog dopusta za žene

Posted on September 13, 2015 by sdadmin

Vlasti u Indiji razmišljaju o produljivanju porodiljnog dopusta za žene na 24 tjedna sa sadašnjih 12 tjedana, kako bi potaknuli više žena da doje i tako pomognu u smanjivanju visoke stope pothranjenosti djece u zemlji. “Smatramo da trenutna tri mjeseca nije dovoljno vremena za žene da adekvatno brinu o svojoj djeci”, navedeno je iz službenih izvora iz Ministarstva razvoja žena i djece. “Ovaj bi prijedlog, ukoliko prođe, omogućio ženama koje rade u svim sektorima – javnom, privatnom pa čak i neformalnom, poput kućnih radnica – određenu vrstu zaštite”.

Indija ima jednu od najviših stopa dječje pothranjenosti u svijetu – 46 posto djece mlađe od pet godina je pothranjeno, a 48 posto kasni u razvoju, navodi se u posljednjim državnim podacima iz 2005./2006. godine.

Dječja pothranjenost uzrok je smrti čak tri milijuna djece diljem svijeta svake godine – gotovo polovica ukupne smrti djece – pri čemu većina umire od bolesti koje je inače moguće liječiti, ali ne liječenje ne uspijeva zbog slabog imunološkog sistema, navodi UN-ov Fond za djecu.

Oni koji prežive, odrastaju bez dovoljno energije, proteina, vitamina i minerala, što uzrokuje zastoj u razvoju mozga i tijela, zbog čega ne mogu maksimalno iskoristiti svoj fizički, akademski ili ekonomski potencijal.

Svjetska zdravstvena organizacija, koja preporučuje obavezno dojenje djece do šest mjeseci starosti, navodi da dojenje smanjuje mortalitet djece i ima dokazane pozitivne zdravstvene posljedice koje se nastavljaju i u odrasloj dobi. Međutim, svega 47 posto majki u Indiji doji djecu do šest mjeseci, dok je u susjednom Nepalu taj postotak oko 70 posto, a u Šri Lanki 76 posto.

Mnoge se žene nakon poroda više ne vraćaju na posao jer porodiljni dopust koji imaju nije dovoljan za novorođenča. Stručnjaci/inje za rodnu ravnopravnost navode kako bi produženi porodiljni dopust potaknuo više žena da se vrate na posao i da se tako zatvori rodni jaz na tržištu rada.

Djevojke koje unatoč gladi, siromaštvu i diskriminaciji imaju velike ambicije

Posted on September 12, 2015 by sdadmin

Osnovnu školu Pariang u Južnom Sudanu pohađaju djevojčice i žene u rasponu od 5 do 25 godina. Starije učenice uče zajedno s mlađima i svoje osnovno obrazovanje stječu na drvenim klupama smještenima ispod nekoliko stabala koja nude sjenu u školskom dvorištu. Bez obzira na sve nedaće, one su se borile da budu tu, a mnoge od njih su izgubile godine obrazovanja zbog siromaštva, nesigurnosti i rodne diskriminacije koja mori ovu mladu naciju.

Kada se 2011. Južni Sudan odcijepio od Sudana i postao nezavisna država, bilo je tri puta vjerojatnije da će djevojka umrijeti za vrijeme trudnoće ili poroda nego da će završiti osnovno obrazovanje. Nakon godina ratovanja protiv sudanske vlade, novonastali nezavisni Južni Sudan imao je praktički nefunkcionalan obrazovni sustav. Godine 2013. sukobi između novih državnih vođa izazvali su brutalan građanski rat koji je zaustavio razvoj zemlje, uključujući i obrazovanje.

U zemlji s više od 11 milijuna stanovnika/ica postoji samo 249 srednjih škola. Južni Sudan ima jednu od najnižih stopa pismenosti na svijetu: samo 27 posto odraslih zna čitati i pisati. Obrazovanje djevojaka osobito je trpjelo, što dodatno otežavaju iznimno velik broj dječjih brakova i tradicionalni otpor prema obrazovanju žena. Procjenjuje se da je pismeno samo oko 16 posto žena.

Dobrotvorne organizacije i vlada Južnog Sudana nastoje promijeniti taj trend putem raznih inicijativa, uključujući poboljšanje uvjeta u školskim ustanovama i podizanje razine svijesti o važnosti obrazovanja žena. U nekim školama diljem zemlje djevojke i njihove obitelji primaju novac i hranu ukoliko djevojke dolaze na nastavu. Većina polaznica osnovne škole u Pariangu svaki mjesec od humanitarne organizacije World Vision dobiva paket hrane.

Osnovna škola u saveznoj državi Warrap, smještenoj na sjeverozapadu Južnog Sudana, podučava oko 200 djevojaka i 500 dječaka u improviziranim učionicama na otvorenom, u kojima su ploče naslonjene na debla, a oprema za održavanje nastave jedva da postoji.

WorldPost je s nekoliko djevojaka iz te škole razgovarao o izazovima s kojima su se suočavale u svom obrazovanju te na koji način namjeravaju iskoristiti to obrazovanje u budućnosti.

Asunta Adut, 9

{slika}

“U školi su mi najdraže lekcije. Volim sve u školi. Moji su roditelji sretni što sam ovdje. Sve bi djevojke trebale ići u školu kako bi bile ravnopravne s dječacima. Ako završim svoje obrazovanje, htjela bi postati liječnica jer želim pomagati ljudima da budu zdravi”.

Asunta Akuot, 15

{slika}

“Moji su mi roditelji na početku zabranili da idem u školu. Stvarno sam htjela ići i na kraju sam uspjela uz ujakovu pomoć. Krenula sam u osnovnu školu kad mi je bilo 10 godina. Sada me i roditelji podržavaju. Kad završim školu, želim se pridružiti organizaciji UNMISS [United Nations Mission in South Sudan] jer oni ljude obučavaju zaštiti građana/ki Južnog Sudana. Kad bih se uspjela pridružiti UNMISS-u, mogla bi uzdržavati vlastitu obitelj i pomoći svim stanovnicima ako bude još ratova”.

Mary Loc, 11

{slika}

“Moj jedini problem sa školom je hrana. Svi bi trebali dobiti besplatne obroke. A naši obroci nisu nam dovoljni. Ja svoj nosim doma i dijelim sa svojom obitelji koja ima 10 članova, pa ne ostane dovoljno hrane. Većinom ne jedem doručak ili ručak i nakon lekcija žurim kući da provjerim ima li hrane. Moji roditelji nisu zaposleni, samo rade na svojoj zemlji. Ogladnim u školi i jedini način da izdržim je da jednostavno pretrpim dan.

Želim postati guvernerka Parianga. Kad postanem guvernerka, prvo ću izgraditi više škola u Pariangu, za djevojčice i za dječake. Kao drugo, podržavat ću ekonomski najosjetljivije stanovništvo i promijeniti način na koji ljudi rade. Moji roditelji ručno obrađuju svoju zemlju – rade na koljenima. Promijenit ću metodu obrade zemlje. Kao treće, uključit ću u zajednicu više ljudi kako bi se osiguralo da svi ljudi imaju podršku i da smo sigurni. U saveznoj državi Warrap trenutno je na guvernerskoj poziciji žena, pa zašto i mi ne bismo bile buduće guvernerke svojih zajednica?”.

Bakhita Ngok, 10

{slika}

“Došla sam u školu kad mi je bilo sedam godina jer sam se željela obrazovati i podržavati svoju zajednicu. Moj najdraži predmet je vjersko obrazovanje. Ovdje imam puno prijatelja i svi želimo biti obrazovani. Možda se u budućnosti pridružim UNMISS-u. Djevojke i dječaci su ravnopravni. Važno je da svaka djevojka ide u školu jer smo svi isti”.

Mary Nyariak, 18

{slika}

“Počela sam pohađati školu kad sam bila mlada, ali morala sam odustati i nekoliko godina provesti kod kuće jer moja obitelj nije imala dovoljno novaca da plati školarinu. Nakon toga sam se vratila u osnovnu školu. Ove su me godine roditelji ponovno počeli tjerati da prestanem ići u školu jer nemaju dovoljno novca za školarinu. Ali namjeravam ostati u školi čak i ako ću morati raditi kako bih si sama platila školarinu. Ako ne budem imala izbora, nastojat ću radit kao prodavačica čaja uz cestu i tako platiti školarinu. Ako završim osnovnu školu i upišem se u srednju, namjeravam ići na fakultet i postati liječnica. Želim pomagati ljudima, osobito onima koji su jako bolesni”.

Prevela i prilagodila Petra Kos