Pet žena u Indiji pretučeno na smrt zbog sumnje da su vještice

Desetci seljana u istočnoj Indiji u subotu su pretukli na smrt pet žena, pod optužbom da su vještice, okrivljavajući ih za niz nesretnih događaja koji su zadesili selo.

Mještani sela Kinjia u Jharkhandu odvukli su žene iz njihovih domova i pretukli ih sa štapovima i željeznim šipkama, izvijestio je Arun Kumar Singh, inspektor policije u Ranchiju, glavnom gradu Jharkhanda. Napadači su okrivili žene za nekoliko incidenata i nesreća koje su seljani pretrpjeli, uključujući i smrt novorođenčeta u Kinjiai ranije tog tjedna.

Policija je uhitila pedesetak ljudi uključenih u napad, navodi Singh. Velik broj policajaca poslan je u selo kako bi spriječili daljnje nasilne napade.

Visoki dužnosnik u Jharkhandiju, Raghubar Das, osudio je napad. “U ovom vremenu znanja, ovakav incident jako rastužuje. Društvo bi trebalo dobro promisliti nad ovime”, navodi u izjavi.

Praznovjerje je vrlo uporno u mnogim dijelovima Indije i uzrok je sličnih napada na žene u Jharkhandu. Prema podacima National Crime Records Bureaua, od 2000. do 2012. godine, oko 2100 ljudi, uglavnom žena, ubijeno je u Indiji pod sumnjom da su vještice. 

Problem različitosti u Hollywoodu

U Hollywoodu nema različitosti. To je toliko puta dosad ponovljeno da se više smatra činjenicom nego kutom promatranja. U filmovima uglavnom vidimo bijele hetero muškarce. No, to mora biti pretjerivanje. Situacija ne može biti baš toliko loša, zar ne?

Nažalost, može.

Novo istraživanje koje je provela inicijativa sveučilišta University of Southern California nazvana “Različitost i društvena promjena”, daje nam brojke za sedam od posljednjih osam godina snimanja filmova. Od 2007. do 2014. godine, s isključenom 2011. godinom, sudionici/e su pomno istraživali/e najboljih 100 filmova koji su se prikazivali u američkim kinima. U studiju je uključeno 30 835 likova s ulogama u kojima govore u 700 filmova. Rezultat: žene, nebijeli ljudi, kao i queer osobe, znatno su podzastupljene u Hollywoodu.

{slika}

Samo 30,2 posto od više od 30 tisuća likova koji su promatrani bile su žene. U teoriji, uloge bi trebale biti izjednačene – otprilike 50-50 kao što to pokazuje svjetski omjer spolova. Malo je reći da je takav rezultat razočaravajuć. Ovo nije niti blizu očekivanom.

Situacija postaje još gora kada pogledamo koliko je od najboljih 100 filmova prošle godine imalo ženu u glavnoj ulozi: svega 21.

{slika}

Iza kamere, žene su još gore zastupljene, pri čemu se ne radi samo o filmovima o superherojima koji imaju velike budžete, ali ih svejedno ne žele zaposliti. Od svih redatelja/ica koji/e su radili/e na najboljih 100 filmova u 2014. godini, samo dvije su bile žene: Ava DuVernay (Selma) i Angelina Jolie (Unbroken). U područjima redatelja/ica i producenata/ica pokazali su se nešto bolji rezultati, ali ne pretjerano: samo 11,2 posto svih redatelja/ica i 18,9 posto producenata/ica bile su žene.

Rasna i etnička podjela likova u najpopularnijim filmovima jednako je razočaravajuća. U 2014. godini, 27 posto likova koji pričaju nisu bili/e bijelci/kinje. Još gore, ta je brojka ostala nepromijenjena još od 2007. godine. U osam godina, različitost u hollywoodskim najpopularnijim filmovima ostala je ista.

{slika}

Statistike javno pokazuju da različitost u Hollywoodu nije velika. No zašto je zastupljenost toliko važna? Uključivanje različite palete likova u filmovima pomaže bolje zastupati ljude kojima je filmska industrija namijenjena.

“Naša je nacija različita”, rekla je Katherine Pieper, jedna od autorica istraživanja. “Za nas, radi se o tome da vidimo ima li svaki glas i svaka osoba svoju refleksiju u popularnim filmovima”.

Osim toga, i za poslovnu stranu je bolje da film uključuje što više različitosti. “Ako 50 posto ljudi koji odlaze u kino su žene, i preko 40 posto su iz nezastupljenih rasnih ili etničkih skupina, onda filmovi gube novac neprikazivanjem tih skupina”, navodi voditeljica istraživanja, Stacy L. Smith.

TV industrija je već naučila kakav profit mogu dobiti prikazivanjem različitosti. U seriji Empire, koja obrađuje temu hip-hop glazbene industrije, uglavnom glume crnci i crnkinje, a serija je bila uspješna u svakom mogućem pogledu u svojoj prvoj sezoni. Nije bila samo hit, bila je definirajući hit prošle godine na televiziji. Ostale serije kao Black-ish, How to Get Away with Murder, Scandal i Jane the Virgin također su postigle ogroman kritički i komercijalni uspjeh zbog predstavljanja ne-bijelih ili ne-muških glavnih uloga.

Televizija nastavlja vladati i kada je riječ o LGBTQ likovima. Samo su u 2014. godini nastale hit serije kao što su Transparent, Orange is the New Black i Looking. Što je donijela ista godina u filmovima?

Loše vijesti: samo 19 gej, lezbijskih i biseksualnih likova od sveukupno 4610 likova koji pričaju u najboljih 100 filmova. Još gore vijesti: trans* likova nije uopće bilo. Najgore vijesti: 86 filmova nije imalo niti jedan/nu LGBT lik/inju. Prošle godine, svega je 14 od 100 najboljih filmova prikazalo barem jedan queer lik.

{slika}

Unatoč mračnim rezultatima, Smith i njen tim ostaju “oprezno optimistični” o budućnosti. Primjećuju kako je već ova godina bila uspješna za filmove o ženama. Za 2015. godinu se nadaju da će započeti trend napretka u najpopularnijim filmovima godine.

Morat će biti više napretka u zastupanju, a neka rješenja vrlo su jednostavna. Primjerice, jednak broj ženskih i muških likova moguće je ostvariti u manje od pet godina. “Provjerili/e smo brojke, i kada bi dodali/e pet ženskih likova u top 100 filmova svake godine, resetirali/e mjerilo, i isto to ponovili/e četiri godine za redom, bili/e bi na ekranu jednaki/e”, kaže Smith. “To je jako jednostavno, iskreno rješenje”.

Ono što pokušavamo reći jest: različitija filmska industrija je apsolutno dostižni rezultat. Hollywood samo mora pokušati. Kao što Smith kaže, “jedina stvar koja je ovdje ograničena jest mašta ljudi koji stvaraju te iste filmove”.

Preveo i prilagodio Ivan Horvat

U novom #LikeAGirl videu djevojke razbijaju ograničenja – doslovno

Čak 66 posto djevojaka osjeća da ih društvena očekivanja ograničavaju u onome što žele, no nova reklama napravljena od strane Proctor and Gamblea šalje snažnu poruku ohrabrujući djevojke da razbiju ta ograničenja – doslovno.

Kao nastavak odlične #LikeAGirl reklame, mlade su djevojke upitane je li im ikad rečeno da ne bi trebale nešto napraviti samo zato što su djevojke. Odgovor je jednoglasno ‘da’.

Ova je akcija potaknuta novom anketom koje je proveo Proctor and Gamble, prema kojoj 88 posto djevojaka osjeća pritisak da se prilagode načinu na koji bi se djevojke “trebale” ponašati i osjećati. No kada djevojke objasne kako ih to što osjećaju sprječava u ostvarivanju onoga što same žele, tada su ohrabrene da razbiju i unište kutije s percipiranim ograničenjima, pokazujući koliko su zapravo neustrašive i nezaustavljive.

Navedena #LikeAGirl kampanja, u suradnji s glumicom Igre prijestolja, Maisie Williams, cilja na mlade djevojke, kojima društvo još nije stiglo reći da ne mogu nešto napraviti samo zato što su ženskog roda. Na premijernom prikazivanju videa, okupile su se brojne uspješne žene koje su inspirativno govorile o kampanji i zašto smatraju da nema ništa loše u tome da radiš nešto “kao djevojka”.

Maisie Williams je dodala kako smatra “da je za mlade žene važno da osjećaju potporu i motivaciju da se bave onime što vole”.

Ženska Viagra: kako učiniti žensku seksualnost ‘normalnom’ pod muškim uvjetima

Ukoliko doista želimo “izjednačiti rezultat” (“even the score”), kao što tvrde zagovornici/e flibanserina, trebali/e bismo uvažavati stvarne želje svake žene, umjesto da njihovu “disfunkciju” prepustimo tržišnim silama koje su definirane muškim očekivanjima. Muž ulazi u spavaću sobu i pruža ženi čašu vode i dva aspirina.

“Što je to?”, upita žena.

“Za tvoju glavobolju.”

“Ali mene ne boli glava!”

“E, to sam htio čuti!”, kaže on i baci se na nju.

Sjećam se ove “šale” – šale o silovanju – iz neke komedije ili serije iz ranih osamdesetih. Bila je to jedna od onih stvari, kada si dijete i osjećaš da nešto nije baš u redu, ali hej, što ti znaš? Odrasli se smiju. Mora da to znači da je okej.

Sjetila sam se toga kada sam čula vijest kako je Američka agencija za hranu i lijekove odobrila Addyi – flibanserin, takozvanu “žensku Viagru”. Pa, muževi, navalite, ponudite ružičastu tabletu svojoj ženi: “Ali je ne patim od sniženog libida!”

Ha! Možda je bračno silovanje nelegalno, ali malo prisile nije na odmet?  Uostalom, ona nema izgovor da kaže ne!

Naravno, oni koji podupiru kampanju Even The Score (uključujući i farmaceutsku tvrtku Sprout – vlasnike Addyija), ne žele da to tako vidimo. Prema njima “vrijeme je da se izjednačimo na terenu kada se radi o tretmanu ženske seksualne disfunkcije”,

Ne željeti seks – ili patiti od poremećaja smanjene seksualne želje, kako bismo to navodno trebali/e zvati, sada je postalo pitanje ravnopravnosti. Rečeno nam je da je “desetljećima muška seksualna disfunkcija imala prioritet ispred ženske.” Ma, daj. Možda se ne bismo ni imale/i u čemu izjednačavati, da nikad nismo počele/i “popravljati stvari”. da nismo nikada počeli “popravljati stvar” ne bismo ni imale/i u čemu izjednačavati.

Očito sam površna. Doista je besmisleno tvrditi da žensku “seksualnu disfunkciju” treba zanemariti, jer žene su oduvijek smatrane disfunkcionalnima. Bilo da želimo previše seksa ili ga ne želimo dovoljno, od nas se uvijek očekivalo da se uklopimo u kulturalne, biološke i društvene standarde koje su postavili muškarci. Za žene ne postoji druga norma osim one koju formiraju muške definicije onoga što bi žena trebala biti. Dok Viagra tretira definirani, neposredni problem (nemogućnost postizanja ili održavanja erekcije), tretman Addyijem je trajniji s ciljem postizanja stanja navodne “normalnosti”. On popravlja “disfunkcionalne” žene, dajući im želju koju bi “trebale” imati.

Ovo nije prva “terapija” s takvom namjerom. Kratki pregled povijesti medicine i psihijatrije nudi nam uvid u to kako su muški stručnjaci pokušavali kontrolirati žensku seksualnu reakciju. “Oboljele” od histerije u 19. stoljeću bile su “liječene” klitoridektomijom ili vibratorima i prisilnom masturbacijom; to je ovisilo o procjeni terapeuta (i, naravno, zabrinutog supruga).

{slika}

Radi se o feminističkom mitu novijeg datuma da je naša jedina bitka u smislu seksualne autonomije ta da dokažemo da imamo seksualne potrebe i da ih se ne trebamo sramiti. Izostanak seksualne želje je podjednako stigmatiziran. Frigidna žena, aseksualno čudovište, čistunka – sve su to upozoravajuće figure koje se koriste kako bi se učinkovito kontroliralo žensku seksualnost na isti način kao i figurama ‘drolja’ i ‘kurva’.

Patrijarhat ne želi ograničiti žensku spolnu želju kao takvu, već kontrolirati ženske seksualne izbore i dostupnost kako bi istisnuo/uklonio emocionalni, fizički i ekonomski napor. U takvom je kontekstu svaka nezavisna reakcija žene pogrešna.

Nedavno je sociologinja Catherine Hakim objavila istraživanje u kojemu tvrdi kako bi seksualna trgovina trebala biti dekriminalizirana zato što “muška potreba za seksom nedvojbeno nadmašuje  žensku”. Njezina logika je da “sve veća ekonomska neovisnost ženama omogućuje da se povuku sa seksualnih tržišta i iz odnosa za koje misle da su u njima nepravedno premalo ‘plaćene'”.

Drugim riječima, privilegirane žene mogu reći “ne” seksu kojemu bi prije rekle “da”, pa stoga trebamo one manje privilegirane da popune “manjak”.

Bez obzira slažete li se ili ne s Hakim i njenim zaključcima o relativnom omjeru želje, njezina je opća poruka jednostavna: muška želja je zadana vrijednost (default), a žensku seksualnost konstruira tržište (pod tržištem mislim na seksualnu industriju i/ili farmaceutske tvrtke) kako bi se uklopila.

Ukoliko postoji neravnoteža, čini se da se radi o ženskom “manjku”, a ne o muškom “višku”. Žensko zdravlje i dobrobit – i osjećaj “normalnosti” – cijena je koju vrijedi platiti kako bi se sačuvala ideja o mušoj seksualnosti kao nepromjenjivoj i dominantnoj.

Medicina i psihijatrija nisu objektivne. Trebamo se osloboditi tjeskobe koju u nama izaziva dijagnoza “seksualnog poremećaja” i upitati se: a čiji su to problemi? Za koga je to “poremećaj”? Što nije u redu s tim što ne želiš sudjelovati u aktivnosti koja tebi nije bitna za nastavak života? Ako je problem u tome što se ne osjećaš normalno, što uopće je normalno? Treba li sve prolazne užitke iznova stimulirati? (Nedavno sam prestala gledati Coronation Street – treba li sada neki tretman za “poremećaj uživanja u sapunici”?)

Ako netko ima problem s nejednakom seksualnom željom u inače ravnopravnoj vezi, treba se zapitati – tko tu što za koga žrtvuje? No, malo je odnosa koji su “inače ravnopravni”, a opasnost od iskorištavanja je velika kada se u taj miks ubace ružičaste i plave tabletice.

Naravno, moguće je razmišljati kako je Addyi pogrešno rješenje za izvorni problem. Možda bi u svijetu, koji bi poštivao žensku emocionalnu i tjelesnu autonomiju, žene više željele seks i uživale u njemu nego sada. No, to ne bi trebao biti glavni razlog zbog kojega bi se poštivala ženska autonomija. Trebale bismo biti okej s idejom da seksualna želja dođe i prođe, kao i s idejom da je žena koja ne želi seks ili ne uživa u njemu i dalje “normalna” žena, a ne neka puritanska rospija koja drugima želi uništiti seksualni užitak.

Čak i unutar feminizma postoji rašireno nepovjerenje prema aseksualnim ženama, uvjerenje da je njihov nedostatak želje patološki i politički opasan. Žene koje se suprotstavljaju pornografiji, “duplericama” i seksualnoj trgovini optužene su da pate od “fobije”. U takvom kontekstu, magična ružičasta pilula zamjenjuje “medicinski” vibrator kao seksualno oruđe čiji je stvarni cilj dovesti do nekog oblika pristanka. I tako su žene još uvijek prepuštene situaciji u kojoj su prisiljene ili da zatome svoje seksualne interese ili da se povuku iz rasprave.

Ženska seksualnost, bez obzira u kojem obliku se pojavljuje, ne bi trebala biti niti sramotna niti uznemirujuća. Stoga ne mogu shvatiti zašto bi “ne željeti seks” uopće trebalo biti problematično. Seks je jedna od brojnih stvari koje možemo probati i u kojima možemo uživati. Ako doista želimo “izjednačiti rezultat”, trebali/e bismo uvažavati sve stvarne želje žena, umjesto da njihovu “disfunkciju” prepustimo tržišnim silama.

Prevela i prilagodila Sanja Kovačević

Francuske feministkinje preko noći promijenile nazive ulica

Francuska feministička skupina Osez le Feminisme! preko noći je transformirala ulice Pariza nakon što su ukazale da samo 2,6 posto ulica nosi ime po važnim ženama.

Skupina Osez le Feminisme! koja se grubo prevodi kao ‘Usudi se biti feministkinja’ stvorila je vlastitu verziju plavih oznaka za nazive ulica i zalijepila ih preko ‘službenih’ naziva.

Neka od odabranih imena su jako poznata, poput Nine Simone, koja je posljednje godine života provela u Francuskoj. No, ova je skupina također izabrala i manje poznate žene usprkos njihovim postignućima, poput Elisabeth Jacquet de la Guerre, skladateljicu i glazbenicu koja je svirala na dvoru u 17. stoljeću, u vrijeme kada je patrijarhat bio izuzetno dominantan.

{slika}

U priopćenju objavljenom na svojoj internetskoj stranici, Osez le Feminisme! navode kako na 45. obljetnicu Ženskog oslobodilačkog pokreta Osez le Feminisme šalje izazov pariškoj gradonačelnici Anne Hidalgo kao potrebu da se istakne važnost žena, a koja se često previdi, pogotovo u javnim prostorima. Skupina se nada kako će se uskoro naći s gradonačelnicom te razgovarati o konkretnom akcijskom planu.

Osez le Feminisme navode kako je naša povijest prepuna žena: znanstvenica, spisateljica, aktivistkinja, političarki, umjetnica i borkinja koje zaslužuju priznanje, stoga ističu kako žele vidjeti rodnu ravnopravnost u imenima ulica Pariza do 2019. godine.

Napuštanjem zlostavljača borba za žrtve obiteljskog nasilja tek počinje

Kad je Karen napokon odlučila napustiti muža koji ju je zlostavljao godinama, shvatila je da je odlazak najjednostavniji dio. Ona i sin sljedeće tri godine proveli su bez krova nad glavom i od skloništa do skloništa jer Karen nije mogla plaćati veliku stanarinu u New Yorku.

“Očajno sam željela pronaći neko mjesto za život, bilo koje mjesto. Ali to je bilo nemoguće. U skloništima je bilo mnogo ljudi koji se nalaze u istoj poziciji kao i ja,  nitko od nas nije mogao pronaći način da započnemo pravi život.”, rekla je Karen.

Osobe koje su napustile obiteljsko nasilje, svakodnevno se bore s velikim problemom pronalaženjem stalnog doma.  Zbog iznimno visokih stanarina i velike liste čekanja za gradske stanove, žrtve nasilja su često godinama bez doma ili se zbog nedostatka opcija još i gore, vraćaju kući zlostavljačima. 

Svaka četvrta žena u životu će biti žrtva obiteljskog nasilja iako se ono i dalje rijetko prijavljuje. Također, obiteljsko nasilje je treći uzrok beskućništva u Americi. Žrtve su većinom žene koje nerijetko nemaju pristup novcu, nemaju posao, nemaju prijatelje i obitelj kojima se mogu obratiti. Cijena stanarina su porasle, a smještajnih kapaciteta za žrtve je nedovoljno.

Samo u državi Washington između 2.000 i 5.000 osoba je na listi čekanja za subvencioniranje stanarina već dvije godine. U ruralnijim područjima taj vid pomoći nije niti dostupan. 

Koalicija protiv obiteljskog nasilja u suradnji s Bill and Melinda Gates Foundation pomaže žrtvama osiguravanjem financijske potpore od 250 000,00 dolara. Više od 90 posto obitelji (zahvaćene tim programom) zahvaljujući upravo toj donaciji sad imaju stabilan i siguran dom.

Kad se Karen odselila od supruga, preselila se u jednosobni stan sa sinom. Plaćala ga je 900 dolara mjesečno. Borila se s ostalim troškovima života, komunalijama, hranom i onda bi završavala u skloništima gdje je na kraju ostala dvije i pol godine.

Skloništa za žrtve obiteljskog nasilja broje oko 2000 kreveta, a ostati se može do 180 dana. Karen je u jednom od njih ostala mjesec dana te je nakon toga bila prisiljena otići u sklonište za beskućnike.

“Bila sam ponižena i uplašena, ali nisam imala drugog izbor”, rekla je Karen.

Dvadesetogodišnja J. provela je mjesece s djetetom u skloništima nakon što je napustila nasilnog supruga. Čak je i prvi djetetov rođendan proslavila tamo. Ipak, smatra da je imala sreće jer su mnoge žene koje je sretala u tim skloništima tamo provele godine. Odlazile su i vraćale se. Neke su bile toliko frustrirane nestabilnošću da su se vratile zlostavljačima.

Mnoge žrtve obiteljskog nasilja u potrazi za domom u New Yorku suočene su s listom čekanja za gradske stambene prostore na kojoj se nalazi 270,000 obitelji. Također,  170,000 obitelji je na listi čekanja za pomoć pri troškovima stanovanja.  Smještajnih kapaciteta je i ovdje sve manje, a srednja cijena mjesečne stanarine za studio apartman je oko 2.500 dolara mjesečno.

Prošlogodišnja odluka gradonačelnika Billa de Blasia da se započne program subvencija za stanarinu, s većim naglaskom na žrtve nasilja u obitelji, unijela je optimizam u živote žrtava. Gradski dužnosnici olakšali su uvijete za dobivanje subvencija za žrtve obiteljskog nasilja. Ipak, mnogi se boje da ova optimistična situacija neće potrajati.

Kako bilo, Karen i J. ipak jesu profitirale. J. se vratila školovanju i živi u čistom, novom gradskom stanu. Karen  se sprema diplomirati i ima stan. Stalni krov nad glavom značajno je izmijenio živote ovih žena, a se njihova djeca ponovno bezbrižno smiju i igraju.

Prevela i prilagodila Iva Zelić