sdadmin

Poliamorija? Evo vodič za autanje…

Posted on by sdadmin

Dakle, misliš da si poliamoričan/a, a trebaš pomoć da budeš siguran/a.

Iako ne postoji univerzalna definicija poliamorije, poliamorija se definira kao praksa imanja više romantičnih i / ili seksualnih partnera ili partnerica istodobno s punim, informiranim pristankom svih uključenih.

Dakle, poliamorične osobe su one koje mogu imati više romantičnih i / ili seksualnih partnera ili partnerica u isto vrijeme.

Čini se jednostavno, zar ne?

Međutim, nije uvijek jednostavno. Vidite, shvaćanje kako si poliamoričan/a može biti teško, čak zastrašujuće, jer nas društvo uvjetuje da mislimo o poliamoriji kao o nečemu nenormalnom.

Prije nego što sam shvatila da sam poliamorična, mislila sam da nešto nije u redu sa mnom. Bila sam u situacijama u kojima sam bila zaljubljena u više osoba odjednom – za što me društvo uvjeravalo da je ne samo nemoguće, već i devijantno.

Putem medija, religije, vlade i drugih institucija, naučeni smo da je jedini način da se doživi prava ljubav željeti jednu osobu i samo tu osobu.

Društvo romantizira ideju da svatko ima jednu istinsku srodnu dušu, i da neće biti sretan bez nje – ideju koja marginalizira aseksualne i aromantične osobe kao i poliamorične osobe.

Iz tog razloga, shvaćanje da ste poliamorični/e može biti izazovno i emocionalno putovanje.

To također može biti uzbudljiva i nevjerojatna stvar u vašem životu koja može dovesti do otkrivanja istine o sebi.

Evo nekoliko korisnih savjeta za autanje samome sebi.

1. Uzmi vremena da apsorbiraš i artikuliraš svoje osjećaje i misli

Samosvijest je uvijek dobra osobina.

U vremenima krize, velike promjene i samootkrivanja, biti samosvjestan je osobito korisno.

Kada sam počela razmatrati jesam li poliamorična ili ne, imala sam toliko teških misli i osjećaja. Isprva, gurnula sam sve misli u stranu, jer je razmišljanje o tome da sam poliamorična bilo emocionalno iscrpljujuće.

Ali na kraju, shvatila sam da je stvarno korisno pa čak i  imperativ, ući duboko u vlastitu psihu i pitati sebe nekoliko ozbiljnih pitanja.

Zapitaj se, zašto osjećaš da si poliamoričan/a?

Je li zato što osjećaš da si sposoban/a voljeti više od jedne osobe u isto vrijeme? Osjećaš li potrebu voljeti više od jedne osobe u isto vrijeme? Osjećaš li da moraš biti voljen/a od više od jedne osobe u isto vrijeme?

Ili je tvoj razlog potpuno drugačiji? Je li ti prihvatljiva ideja da si u vezi s nekim tko je u odnosima s drugima?

Možda je dobro razmisliti o prošlim vezama. Ako si se osjećao/la da moraš biti u skladu s monogamnim normama prije, kako je to funkcioniralo za tebe?

Kad sam tražila odgovore na ta pitanja, morala sam se osvrnuti na prošle veze s različitog gledišta. Dok sam bila u sretnim, zdravim monogamnim vezama, povremeno mi se dešavalo da sam razvijala osjećaje za druge ljude dok sam se još osjećala predano toj vezi.

U to vrijeme sam mislila o sebi kao sebičnoj, groznoj osobi – ali sada sam počela shvaćati da sam bila samo zbunjena poliamorična osoba koja se borila sa svojim osjećajima.

Što misliš o monogamiji? Ljubomori? Dijeljenju romantičnih i / ili seksualnih partnera s drugim ljudima?

{slika}

Možda nećeš imati sve odgovore odmah. I to je savršeno u redu – ovo je put do samospoznaje, a ne ispit!

Odgovori na ova pitanja mogu se mijenjati tijekom vremena. Sjeti se da kako se ljudi mijenjaju, mijenja se i način na koji oni pristupaju svojim odnosima.

Način na koji bismo mogli doživjeti ljubav, romantiku i / ili seksualnu privlačnost može biti vrlo fluidan.

Kada sam ušla u moju prvu poliamoričnu vezu, imala sam, iskreno, više pitanja nego odgovora. I još uvijek preispitujem prethodne percepcije koje sam imala o sebi i svojoj seksualnosti.

Moji se osjećaji mijenjaju ovisno o mom partneru, emocionalnom stanju, i mom mentalnom zdravlju. Na primjer, rijetko osjećam ljubomoru u dijeljenju svog partnera s drugim ljudima, ali ako se osjećam nesigurno oko karijere, fizičkog izgleda ili financijske situacije, imam tendenciju biti ljubomornija.

Taj osjećaj ljubomore obično znači da moram kopati dublje emocionalno i pitati se zašto se osjećam nesigurno.

Nevjerojatno je važno ostati svjestan tih osjećaja i upravljati njima kada se pojave umjesto poricanja da oni uopće postoje.

2. Zamisli kako bi tvoj život mogao izgledati kada bi prakticirao/la poliamoriju

U svijetu u kojem smo socijalizirani da mislimo o monogamiji kao “normalnoj” i “prirodnoj”, često osjećamo potrebu zauzdati naša maštanja- posebno one koje nisu u skladu s društvenim normama.

Maštanje nam omogućuje da pronađemo naše želje; pomaže nam shvatiti što želimo, i na kraju krajeva, tko smo.

Ograničavanje maštanja može biti razlog poteškoća kada je riječ o otkrivanju da si poliamoričan/a.

Dakle – maštaj. Kako bi poliamorični životni stil izgledao za tebe? Što želiš od poliamorije?

Sjeti se, naravno, da će se tvoje želje mijenjati tijekom vremena.

Trenutno sam u predanoj romantičnoj i seksualnoj vezi s jednim partnerom. Međutim, oboje imamo slobodu izlaziti s drugima ako to želimo. Ovo me čini sretnom, i ja bih bila sretna i ako bi moj partner imao/la druge partnere, ili ako  bih ja imala druge partnere.

Kroz nekoliko godina zamišljam sebe kako živim s jednim ili više partnera.

Kroz desetak godina, mogla bih se zamisliti kako živim i podižem obitelj s više od jednog partnera.

Ali kako postajem starija, moje želje mogu se promijeniti ovisno o iskustvima, osjećajima, karijeri i željama mojih partnera/ica. Znam što želim u ovom trenutku, ali to bi se moglo promijeniti i ja sam u redu s tim.

Imaj na umu da je poanta ove vježbe nije postavljanje krutih, vremenski ograničenih ciljeva za svoje odnose. Naša očekivanja ne podudaraju se uvijek sa stvarnošću i to je u redu – ponekad stvorimo stvarnost koja je bolja od naših maštanja, posebno kada je riječ o vezama.

Umjesto toga, svrha ove vježbe je istražiti svoje snove, želje i maštanja, tako da možeš početi razmišljati o tome što želiš i tko si.

3. Poveži se s drugim poliamoričnim, poli znatiželjnim i poli prijateljskim osobama

Jako je korisno pronaći zajednicu koja te razumije i prihvaća takvog kakav/a jesi. Poliamorijske zajednice postoje i offline i online, u obliku društvenih mreža, panela za rasprave i web stranica.  Sjajna je ideja korištenje tih prostora za upoznavanje novih ljudi.

Ne govorim samo o upoznavanju drugih poliamoričnih osoba kako bi s njima stupio/la u romantični ili seksualni odnos. Platonski odnosi s drugim poliamoričnim osobama mogu biti vrlo dragocjeni. Ova prijateljstva mogu biti veliki izvor međusobne podrške, utjehe i ljubavi.

U društvu u kojem poliamorija rijetko prepoznata i priznata, a kamoli da je se tolerira, pronaći mjesto gdje se ona razumije i poštuje može biti utješno i iscjeljujuće.

4. Čitaj literaturu o poliamoriji!

Kada sam došla do zaključka da sam poliamorična ono što mi je zaista pomoglo je istraživanje poliamorije online. Kad sam bila zbunjena oko toga kako bi poliamoričan odnos mogao funkcionirati, okrenula sam se riječima iskusnijih poliamoričnih osoba te su mi pružile vodstvo i utjehu.

Kada  nisam bila sigurna kako se nositi s određenim situacijama, okrenula sam se razmišljanjima stručnjakinje za poliamoriju kako bih usmjerila vlastita razmišljanja.

O poliamoriji ima toliko tekstova – tako da se u svemu tome možete malo izgubiti! Dakle, ako niste sigurni gdje početi, pokušajte s gledanjem ova tri ključna područja:

Čitajte o etici i teoriji poliamorije. Osobno, stvarno sam uživala čitajući The Ethical Slut: Praktični vodič za poliamoriju, otvorene odnose i druge avanture te More than two. Autorica druge knjige vodi i korisnu i sveobuhvatnu web stranicu o poliamoriji.

Čitajte o tuđim iskustvima. Meni je bilo osobito utješno čitati o tome kako su se druge poliamorične osobe osjećale u monogamnim vezama, jer je zapravo bilo vrlo slično mom iskustvu – sjećam se istog osjećaja nedovršenosti i neadekvatnosti koji su ostali/e opisivali/e. To me utješilo i osjećala sam se manje sama.

Čitanje o tuđim iskustvima i osjećajima ne samo da može biti utješno, već može pomoći kod dubljeg razumijevanja. To vam može pomoći da duboko razmislite o situacijama na koje ste naišli/e i, ponekad, može pomoći da u budućnosti napravite bolje odluke.

Čitajte o korisnim vještinama za poliamorične odnose. Komuniciranje, upravljanje ljubomorom i nesigurnošću, upravljanje vremenom i postavljanje granica su korisne vještine u odnosima.

Ako i kada se odlučiš probati poliamorični odnos, te vještine postaju još važnije. Dakle, dobro je biti u prednosti razmišljajući o tome na kojim vještinama moraš raditi.

5. Propituj vlastitu internaliziranu heteronormativnost

“Prava ljubav dolazi samo jednom.”

“Ljubav je kada želite biti s jednom osobom, i samo njom.”

“Onaj pravi/Ona prava.”

{slika}

Jezik koji obično koristimo kad smo razgovaramo o ljubavi i romansi je vrlo heteronormativan. Ove poruke ukazuju na to da je ljepota ljubavi u tome da je ekskluzivna –  ako stvarno volimo nekoga, ne možemo voljeti nikog drugog osim njih. Ovo može izazvati da mnoge poliamorične osobe da sumnjaju sami u sebe.

Ova vrsta mentaliteta je u konačnici dio heteronormativnosti. Heteronormativnosti je riječ koja se odnosi na društvene strukture koja privilegira određene vrste romantičnih i seksualnih odnosa više od drugih.

Jedna od temeljnih pretpostavki heteronormativnosti je da su heteroseksualnost i monogamija prirodni i superiorniji od drugih oblika seksualne i romantične privlačnosti. Ona sugerira da je ljubav univerzalno i jedinstveno iskustvo.

Heteronormativnost  često vidimo kao nešto što vodi do homofobnih stavova, ali to također dovodi do stavova koji diskriminiraju poliamorične osobe.

Heteronormativni stavovi pokušavaju nam reći da svi doživljavamo privlačnost i seks na isti način – a to jednostavno nije istina. Doživljavamo romantičnu i seksualnu privlačnost na više različitih načina. Neke osobe ne doživljavaju romantičnu i / ili seksualnu privlačnost uopće, i to je sasvim u redu!

Bilo bi korisno kada bi počeo/la razmišljati o načinu na koji se govori o ljubavi. Pokušaj prepoznati koliko su jezik i pretpostavke o romantičnim odnosima ukorijenjeni u heteronormativnosti.

Kada počnemo razmišljati kritički o jeziku koji koristimo, možemo početi razmišljati o tome kako smo internalizirali/e heteronormativne poruke.

Budući da heteronormativnost kaže da je poliamorija nenormalana, neprirodna i pogrešna, to može dovesti do toga da se poliamorična osoba srami sama sebe. Taj duboko ukorijenjen sram nas može spriječiti da prakticiramo ljubav prema samima sebi  i da imamo zdrave odnose.

Na primjer, heteronormativnosti nam govori da trebamo voljeti samo jednu osobu odjednom. Heteronormativnosti nam govori da, ako nas netko istinski voli, on ili ona neće željeti nikoga drugoga. Naravno, u poliamoričnim situacijama, jedna osoba može voljeti više partnera odjednom.

Ako jedan od partnera vjeruje, na svjesnoj ili podsvjesnoj razini, da možete voljeti samo jednu osobu odjednom, on/a će se vjerojatno osjećati uzrujano, nevoljeno i neželjeno. Možda  će se osjećati ljubomorno i djelovati prema svom partneru kao da ga ne vole. Ako se ovaj osjećaj identificira i upravlja njime, osoba se može osjećati bolje.

Kao što možete vidjeti, nevjerojatno je važno da prepoznamo internaliziranu heteronormativnost i kažemo joj da odjebe kad god se pojavi.

Uvijek zapamti da tvoja iskustva vrijede, tvoji osjećaji vrijede i način na koji voliš vrijedi.

 Prevela i prilagodila Jelena Markota 

U gimnazijama u Hrvatskoj mlade se podučava da su muškarci prirodno bolji u matematici

Posted on by sdadmin

Kao što kaže Colette Guillaumin u jednom od svojih klasičnih eseja (Question de différence, Questions Féministes, No. 6, 1979), ideja razlike muškaraca i žena je istovremeno šarolika i dvosmislena. U okviru ovog teksta, njezin esej će mi biti stalni teorijski okvir na koji ću se naslanjati da bi izrazio riječima realnost kojoj svjedočim na svojem radnom mjestu, a koja mi je zbog svojeg strukturalnog ugnjetavačkog karaktera sve nepodnošljivija.

Radim kao nastavnik fizike u dvojezičnoj nastavi na njemačkom jeziku u IV. gimnaziji u Zagrebu. Gimnazija je kontinuirano jedna od najboljih po rezultatima državne mature u Republici Hrvatskoj. Gimnazija je jezična, učenici su (brojčana) manjina u odnosu na učenice. Spomenuta ideja razlike je jednako prisutna unutar naše školske zgrade, kao i vani na ulici. Bilo bi čudno da je drugačije.

Od mnogih oblika ugnjetavanja koji proizlazi iz ove ideje razlike, odabrat ću tek jedan, onaj koji mi je najlakše izložiti unutar teksta: materijal koji učenice i učenici uče za ocjenu, a dotiče se direktno njihovog uspjeha u mojem predmetu. Otkrio sam ga slučajno.

Početkom godine sam u IV. d razredu prezentirao teme koje bi mogli obrađivati u okviru novouvedenog Građanskog odgoja i obrazovanja. Jednu temu radnog naslova “Žene u znanosti” sam predstavio slikom Lawrencea Summersa. Namjera mi je bila da ga predstavim s porukom “vidite koja budala”, budući da  je tvrdio da postoje prirodne razlike u sposobnostima između muškaraca i žena koje dovode do manjeg broja žena na profesorskim pozicijama u domenama prirodnih znanosti i inženjerstva na najboljim sveučilištima i istraživačkim institutima u SAD-u. Javno iznošenje ovog stava ga je koštalo pozicije kako predsjednika Sveučilišta Harvard, tako i pozicije ministra financija u administraciji Baracka Obame.

Međutim, reakcija u razredu me iznenadila: “Ali mi to učimo na psihologiji”. Brzi izračun: psihologiju slušaju svi treći razredi, što znači da je polovica škole već indoktrinirana (svi treći i četvrti razredi, odnosno oko 300 učenika i učenica). Što učiniti kako bi se barem sanirala šteta? Kao što je napisala Colette Guillaumin, ideja razlike muškaraca i žena je šarolika jer s jedne strane pokriva anatomsko-psihološke razlike, a s druge strane društveno-mentalne fenomene.

Moj zadatak je bio osmisliti sat Građanskog odgoja i obrazovanja kako bi se uklonile učeničke predkoncepcije o društveno-mentalnim fenomenima koji proizlaze iz ideje razlike muškaraca i žena, barem u polju koje se ticalo našeg zajedničkog nastavnog procesa, barem u tri razreda u kojima ja predajem. Igrom slučaja, u otprilike isto vrijeme, dobio sam poziv od svoje srednjoškolske nastavnice informatike Sanje Grabusin da održim predavanje na Festivalu znanosti u Požegi. Odlučio sam se da govorim o temi koju smo trebali obrađivali na satu. Nakon što je moje predavanje uvršteno u službeni program, uslijedio je i poziv Tomislava Čizmića Marovića iz lista “Universitas” Sveučilišta u Splitu da o tome napišem tekst. (I ovim putem im oboma zahvaljujem na poticaju da razradim ovu temu).

Taj tekst (1)  je poslužio kao polazišni materijal za naš rad u razredu. Učenice i učenici su prvo pročitali tekst, te su nakon njega morali odgovoriti na deset pitanja, od kojih se jedno doticalo direktno njihovog stava o postojanju razlike u sposobnostima žena i muškaraca u matematičkoj inteligenciji. Čak i nakon čitanja teksta koji je vrlo jasno kritizirao predrasude o razlikama u intelektualnim sposobnostima između muškaraca i žena, a koji je napisao jedan od njihovih školskih autoriteta – odnosno ja kao njihov nastavnik – dio učenika i učenica se i dalje nije oslobodio ove konkretne predrasude, njih oko 20%. U svojim odgovorima citirali su “dokaze” koje su naučili na satu psihologije. Uslijedio je sat rasprave o ovoj temi. Ispostavilo se da su u udžbenicima engleskog jezika izloženi slični stavovi. Ovo je čak bilo ozbiljnije.

Naime, dok je stav nastavnika psihologije zapravo subjektivan, “osobni otisak” na službeni program (službeni program psihologije za srednju školu dopušta razradu isključivo individualne razlike u inteligenciji, a ne razlika u inteligenciji društvenih grupa), ovdje smo pak imali slučaj gdje se ista ideja razlike u sposobnostima razrađuje i u udžbeniku koji je izabrao stručni aktiv škole, odobrio Školski odbor IV. gimnazije, prema Katalogu koji je utvrdilo Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta. Odnosno, radi se o strukturalnom propustu.

U okviru Građanskog odgoja i obrazovanja, naša tema se zapravo dodiruje “Konvencije o uklanjanju svih oblika diskriminacije protiv žena”, konvencije Ujedinjenih naroda koja je na ovim prostorima na snazi već tridesetak godina, a posebno Članka 10. koji se tiče uklanjanja svih oblika diskrimnacije u obrazovanju. Republika Hrvatska je još u svojem inicijalnom izvještaju iz 1995. godine izvjestila odbor zadužen za provedbu Konvencije da su svi oblici o “tradicionalnim ulogama žena (tekstovi i slike) uklonjeni iz udžbenika” (2).

Sasvim sam siguran da IV. gimnazija nije ni po čemu posebna u indoktrinaciji idejom razlike društvenih grupa konstruiranih putem ideje roda u Republici Hrvatskoj. Možda im za pravo daju rezultati međunarodnog PISA istraživanja koji pokazuju da učenici u dobi od 15 godina postižu bolje rezultate u matematici od učenica u Republici Hrvatskoj. Ako se složimo s time da je studija dobro napravljena, rezultati o “razlikama” ne lažu.

U svojem eseju Colette Guillaumin ocrtava razne nivoe te “razlike”. Nivoi koji su različiti jer imaju posljedice jedan po drugi, ali koji su ipak različiti analitički. Ona želi pokazati da je razlika istovremeno jedna empirijska realnost, odnosno da se manifestira u svakodnevici materijalne stvarnosti, ukratko nešto što se događa u našim svakodnevnim životima. Ona je istovremeno jedna logička forma, odnosno jedna posebna forma razmišljanja, jedan način razumijevanja onoga što se događa unutar nas i oko nas, ukratko nešto što se događa unutar glave. Ona je jedan politički stav na način da se predstavlja kao zahtjev jednog projekta, ukratko nešto što ima posljedice po naš život.

Odnosno, nemoguće je pobiti rezultate PISA istraživanja, oni su rječnikom Colette Guillaumin empirijska realnost, koji kreiraju logičke forme koje koristi recimo nastavnik psihologije u mojoj školi ili tvorci udžbenika iz engleskog s liste ministarstva. Njih je na kraju koristio i nesretni Lawrence Summers. Njegova izjava je ispravno protumačena kao politički stav zbog kojeg je morao odstupiti sa svojih javnih pozicija.

Prvo pitanje koje se postavlja: kako nastaje ta empirijska realnost? Američka psihološka organizacija na svojim stranicama navodi rezultate nekoliko studija kao odgovor na to pitanje. Primjerice,  djevojčice i dječaci u dobi od 6 mjeseci imaju jednake rezultate na zadacima koji testiraju matematičke sposobnosti. Odnosno nemoguće je osloniti se na biološka objašnjenja. Porijeklo razlika treba tražiti u ranim iskustvima, obrazovnim politikama, te u kulturi i društvenim faktorima. Odnosno, razlike su stvorene. Kako? Jedna studija pokazuje da samo govorenje ženama da je neki matematički test pokazao rodne razlike ima negativne posljedice na njihov rezultat na tom istom testu. A to je upravo ono što učenici i učenice IV. gimnazije slušaju na nastavi (i iz čega su ocijenjene/i). Korak do razmišljanja u krivim logičkim formama je onda trenutan. Moje mini-istraživanje je pokazalo da može biti i trajno, osim ako se te logičke forme ne rastvore kroz dodatni rad.

Ovaj tekst je stoga kritika političkog stava kojeg zastupaju pojedini nastavnici u mojoj školi, škola kao institucija te samo ministarstvo. Pravila i zakoni Republike Hrvatske jasno pokazuju sankcije za diskriminatorne prakse u ovom slučaju i ja sam iskoristio sve dostupne pravne mogućnosti za pritužbu.

Međutim, čak i eventualne sankcije i dodatni rad koji predlažem u svojoj školi neće moći promijeniti činjenicu empirijske realnosti PISA istraživanja. Radi se o problemu koji prevazilazi jednu školu, koji postoji na razini cijele zemlje. O njemu je nedavno pisala Kristina Turčin u Jutarnjem listu i iz njezinog teksta se može jasno iščitati očaj kojem smo izloženi ukoliko se vrtimo u uvijek istim logičkim formama. Njezini sugovornici, stručnjaci zaposleni u javnom sektoru znanosti i obrazovanja propuštaju uvidjeti da je rješenje političko, te jedinu emocionalnu zadovoljštinu novinarka nalazi u činjenici da su razlike između učenika i učenica u Hrvatskoj “bitno” veće nego drugdje.

Upravo sam kroz razgovor s učenicama i učenicima (IId razreda) došao do zaključka da empirijska realnost PISA istraživanja nije ništa drugo do li zapravo empirijska veličina koja mjeri razmjer političke diskrimnacije. Zadatak je Vlade Republike Hrvatske, odnosno njezinog nadležnog ministarstva, da razradi administrativne mehanizme koji će ukloniti opažene razlike i omogućiti učenicama i učenicima jednak pristup matematičkom i znanstvenom znanju. Ili kao što bi rekla jedna učenica, “nitko se za nas ne zalaže”. Nekoliko konkretnih administrativnih instrumenata nadležni ministar već ima na svome stolu. Moja savjest je čista.

Kao što sam rekao na početku, opisani diskriminatorni sadržaji na nastavi psihologije i engleskog jezika su tek jedan od mnogih oblika ugnjetavanja koji postoji u mojoj školi, a proizlazi velikim dijelom i iz ovdje spominjane ideje razlike. Vrijeme od četiri godine, koliko radim u IV. gimnaziji, mi je omogućilo uvid u mehanizme funkcioniranja patrijarhata u društvenoj grupi u kojoj su žene brojčano u većini (osim omjera učenica i učenika, i omjer nastavnica i nastavnika je u korist ženskog spola). Meni je uvid u te mehanizme ravan bitnom antropološkom otkriću. ‘Nastavnik psihologije’ je žena. Svi ‘nastavnici’ engleskog jezika su žene.

Pitam se kako bi Colette Guillaumin reagirala na moje otkriće? Ako bi bila sarkastična, rekla bi da se ne radi o nikakvom velikom otkriću, osim možda za mene, budući da mi ideja razlike omogućava da živim sigurno unutar svoje muške privilegije. Onda bi vjerovatno s uzdahom odlučila da me pouči dalje. Pa bi ponovila. Ideja razlike muškaraca i žena je istovremeno šarolika i dvosmislena. Šarolika jer s jedne strane pokriva anatomsko-psihološke razlike, a s druge strane društveno-mentalne fenomene. Dvosmislena jer je ona istovremeno tipična pojava lažne svijesti (i politički katastrofalna) i istovremeno maska jedne realne potisnute svijesti. (podcrtano u originalnom eseju)

Ako moje kolegice imaju lažnu svijest koja im služi kao maska za realnu potisnutu svijest, ja ih u tome ne mogu podržati. 

 ________________________________________________________________________________________________________________

(1) http://www.unist.hr/Portals/0/docs/universitas/Universitas%20br65%20Small.pdf, str. 20

(2) http://daccess-dds-ny.un.org/doc/UNDOC/GEN/N95/079/17/IMG/N9507917.pdf?OpenElement, str. 35

 

Prestanite s nasiljem!

Posted on by sdadmin

Organizacija za ljudska prava Human Rights Watch (HRW) poziva makedonske vlasti da hitno obustave nasilje policije prema izbjeglicama na svojim južnim granicama prema Grčkoj.

U priopćenju se ističe da bi vlasti morale provesti istragu oko upotrebe šok bombi, suzavca i gumenih metaka nastavno na situaciju u kojoj je Makedonija proglasila izvanredno stanje i zatvorila granicu.

Odgovorni za nezakonitu upotrebu sile, uključujući sve po komandnoj odgovornosti, moraju biti kažnjeni, navodi se u priopćenju.

U priopćenju se dodaje i da je Makedonija trebala tražiti međunarodnu suradnju i pomoć za zbrinjavanje velikog broja izbjeglica koji ulaze u tu zemlju, a ne da nasiljem odgovarati na ljude kojima je potrebna zaštita.

Pod krinkom sjećanja na žrtve svih totalitarnih režima opleli po Frljiću i Obersnelu

Posted on by sdadmin

Udruga Hrvatskih Dragovoljaca Domovinskog Rata Rijeka 23. kolovoza organizirala je Marš Odgovorne Slobode 3 (MOS 3), koji je krenuo u 19:30 s mosta Hrvatskih branitelja u Rijeci. Naime, navedno događanje upriličeno je kako bi se ukazalo na, kako navode u priopćenju za medije “jako loš razvoj događaja u Rijeci”, osvrćući se na “riječke” provokacije neprijatelja hrvatskog naroda i države, kršenja Zakona i Ustava, korupcije i zlouporabe položaja te velike medijske blokade i medijskoga izvrtanja istine”.

Nosili su veliki transparent “Stop partitokraciji – sloboda hrvatskoj naciji” s precrtanim portretima Tita, Karađorđevića, Mussolinija, Hitlera, natpisa “Sotona” i LGBTIQ zastavom, petokrakom i svastikom. Tijekom marša nisu se izvikivale parole, a organizator je u nekoliko navrata upozorio prisutne o provokatorima koji bi mogli pokušati potkopati događanje.

Kako je 23. kolovoz proglašen Europskim danom sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima, organizatori su se osvrnuli i na rezoluciju Vijeća Europe 1481/2006 o osudi komunističkih totalitarnih režima nakon Drugog svjetskog rata, Frljiću, Blaževiću, Obersnelu, te o neizbježnoj – lustraciji.

{slika}

Riječkom UHDDR-u pridružili su se i branitelji iz Vukovara, Osijeka, Zadra, Gospića i Zagreba, te je sama kolona, prema slobodnoj procjeni jednog od pripadnika MUP-a koji su osiguravali događaj, bila sačinjena od 150-200 duša, iako je taj broj višestruko opao tijekom držanja govora organizatora i gostiju.

Prema objavi koju je Mile Biondić prošli tjedan poslao medijima, “lustracija je čišćenje hrvatske države i društva od ostataka totalitarnih komunista te njihovih genetskih i svjetonazorskih sljedbenika, smišljeno namještenih po svima razinama državne uprave Ti ostaci bivšega, jugoslovneskoga, nakaradnog sustava, namjerno guše demokratski i gospodarski napredak naše Domovine Hrvatske”. U svakom slučaju, zanimljivo je tumačenje, jer Prijedlog Deklaracije o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj, napisan od strane HSP-a i nezavisnog zastupnika dr. Slavka Letice iz 2006. taj pojam objašnjava sveobuhvatnije i nije, pa, govor mržnje. Prema navedenom dokumentu, lustracija je uklanjanje iz političkog života dužnosnika komunističkog režima i pripadnika komunističkih tajnih službi, kao glavnih provoditelja zločina komunističkog totalitarnog sustava. Posljedica toga vrlo je niska svijest javnosti bivših komunističkih zemalja, posebno hrvatske javnosti, o stvarnom karakteru totalitarnih komunističkih režima i zločinima počinjenima od njihove strane. Prvo objašnjenje odaje dojam da je u tijeku neki sveti retrogradni rat, a ne mirenje s prošlošću.

{slika}

Ono što je zanimljivo istaknuti je činjenica je Biondić svoj govor, održan ispred Gradskog Poglavarstva, gotovo otvorio riječima “Mi nismo brojači krvnih zrnaca!”, iako se prilikom pojašnjenja pojma lustracije osvrće i na genetiku. Kasnije je okupljenima pojašnjavao kako nije baš eto mislio na genetiku, nego na “nepotizam pri zapošljavanju.”

Nadalje, što se tiče samih žrtava totalitarnih režima, Biondić je pozvao okupljene da održe minutu šutnje za sve žrtve totalitarnih sustava.

Kao i na Maršu Odgovorne Slobode održanom 5. kolovoza, glavna zvijezda je bio Oliver Frljić, intendant HNK Ivan pl. Zajc u Rijeci. Organizator je okupljene upozorio na sustavno kršenje pozitivnih zakona RH od strane vodstva kazališta. Spomenuo se i plaćanja troškova nastalih tijekom performansa “Drugi rat” s obzirom da je predstava bila za odabrane, kao i “zastave na pola koplja”, te Lijepe naše haubice, zapošljavanja u kazalištu i (ne)transparentnosti financija. Cijeli traktat o HNK-u završio je riječima: “Tražimo da se HNK stavi u okvire Hrvatskih zakona, odnosno da se smijeni intendant!” što je, do sada pasivna i poslagana ekipa iz povorke popratila sa žestokim pljeskom.

{slika}

MOS 3 su poduprle različite udruge dragovoljaca iz cijele RH, uključujući Stožer za obranu Vukovara koji je to učinio putem pisma, te ekipa iz Savske 66, koju je predstavljao Mario Filipi. Filipi je govor otvorio neizostavnim “Hvaljen Isus i Marija” i podijelio s okupljenima ono što zapravo zanima i širu zajednicu: zašto branitelji, zapravo, iako sada već samo deklarativno, prosvjeduju u Savskoj 66.

“Mi smo u šatoru iz istog razloga zašto ste vi tu. Pojavila se ekipa koja uništava sve, žele uništiti Hrvatsku.” Filipi je objasnio kako i četnici sudjeluju u tim činjenjima: “Mi smo u šatoru i ovo se održava radi ekonomske propasti. Da je u Hrvatskoj dobro, mi sada ne bi bili ovdje, niti bi se prosvjedovalo u šatoru!”. Okupljenima je slikovito pojasnio kako je Republika Hrvatska kao sportaš koji se sprema na natjecanje, ali ima zavezane ruke i noge. No, nakon što ga se oslobodi, on će ostvariti velike rezultate – kao i naša domovina.

Biondić je pozvao gradonačelnika Grada Rijeke, Vojka Obersnela, na sastanak otvoren za javnost i medije, no izgleda da njegovi upiti nisu pali na plodno tlo, te ih je gradonačelnik, kao i građani/ke jednostavno – ignorirao. Pitanje je samo koliko ignoriranja vodi do odustajanja i jesmo li upotpunili normu.

{slika}

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Hoće li filmovi “Stonewall” i “Suffragette” izostaviti queer žene iz povijesti?

Posted on by sdadmin

Dva nova filma, koja će premijerno biti prikazana na Međunarodnom filmskom festivalu u Torontu (Toronto International Film Festival), filmovi su koje LGBT žene s uzbuđenjem očekuju, no mogli bi donijeti razočaranje ukoliko su njihovi traileri ikakav pokazatelj nedostatka lezbijskog i biseksualnog sadržaja. Oba filma, i Stonewall koji se počinje prikazivati u kinima 25. rujna i Suffragette koji počinje s prikazavanjem nešto kasnije u listopadu, imaju vrlo predvidljive priče o povijesnim trenucima za građanska prava.

Zvijezda filma Stonewall je Jeremy Irvine kao “Danny, fikcionalni mladić koji je 1969. sudjelovao u pobuni u Stonewallu. Premda u opisu filma stoji “kako je čitava zajednica mladih gejeva, lezbijki i drag queens koja je naseljavala Stonewall Inn… eruptirala u oluju gnjeva”, u traileru ovoga filma ne vidimo niti jednu ženu.

Kada sam o ovome upitala publicistu filma, dobila sam odgovor “da su središnji likovi u filmu fikcionalna grupa mladih gejeva beskućnika koji rade sve i svašta kako bi preživjeli, no lezbijska zajednica je zasigurno dio filma.” No, prema IMBD-u, čini se da u filmu (scenarist je Jon Robin Baitz, a redatelj Roland Emmerich) ne postoji uloga za lik Stormé DeLarverie, koja je poznata kao butch lezbijka koja je prva uzvratila policiji tijekom nemira;  kao što ne postoji ni uloga za lik biseksualne aktivistkinje Brende Howard, koja je organizirala prvu na svijetu Povorku ponosa nakon događaja u Stonewall Innu. Postoji nekoliko ženskih uloga, uključujući Dannyjevu mlađu sestru Phoebe (Joey King), trans pionirku Marshu P. Johnson te nekoliko fikcionalnih likinja: Sam, njezina djevojka, Sarah i Joyce. (Nepoznato je jesu li posljednje dvije LGB osobe).

Glumica Joanne Vannicola koja glumi jednu od tih žena – Sam, ovako je na svom blogu opisala iskustvo rada na filmu :

“… Igrala sam malu ulogu u filmu o pobuni u Stonewallu, koji se snimao u ljeto 2014. u Montrealu, a režirao ga je Roland Emmerich. Gosp. Emmerich radi izvrsne velike hollywoodske blockbustere, no Stonewall je bio njegov intimni projekt o grupi mladih muškaraca koji pokušavaju dobiti svoje bitke u homofobnoj Americi 1960-ih. Mnogi ljudi nisu nikada ni čuli za Stonewall i pobunu, i mislim da je ovo film koji dolazi u pravom trenutku. Važno je da nikada ne zaboravimo našu povijest, naš smjer te da poučimo one koji o tome ne znaju ništa.

Iz ženske perspektive, nadam se da ćemo uskoro napisati još više filmova i knjiga o Stonewallu i govoriti sve više i više istinu o tom vremenu kada su lezbijke i žene te ere bile vidljivije, no za mene kao glumicu bila je privilegija biti žena u središtu te pobune koja urla na svoju braću i sestre u Ulici Cristopher u New Yorku ‘Učinite nešto…’. No, morat ćete pogledati film kako biste saznali/e više.”

“U filmu nema mnogo drugih lezbijki budući da prati osobni život nekoliko gejeva u njihovim 20-im godinama, tako da sam ja najvjerojatnije najznačajnija lezbijka u filmu”, rekla mi je Joanne.

Glavnu ulogu u filmu Suffragette igra Meryl Streep kao stvarna Emmeline Pankhurst, britanska vodeća aktivistkinja koja se borila za pravo glasa žena u Britaniji početkom 19. stoljeća. Drugu važnu ulogu igra Carey Mulligan kao Maud, “zaposlena supruga i majka čiji se život nepovratno mijenja kada se tajno pridruži sve većem sufražetskom pokretu u Velikoj Britaniji”. Ekipu koja je radila Suffragette predvode četiri žene: Abi Morgan (The Iron Lady) napisala je scenarij, Sarah Gavron je redateljica, a producentice su Alison Owen i Faye Ward.

Godine 2000. su dnevnici sufražetkinje Mary Blathwayt otkrili da je Emmeline Pankhurst bila “u bliskom odnosu s lezbijskom skladateljicom Ethel Smyth, godinama nakon smrti njezinog muža Richarda 1898.” S obzirom da se radnja filma događa netom prije i tijekom godine u kojoj su se sufražetkinje borile za pravo glasa (1918.), čini se čudnim da se Ethel ne pojavljuje kao likinja u filmu, unatoč tome što je napisala pjesmu koja je bila himna pokreta “The March of the Women”.

Ethel je bila zaljubljena u Virginiju Woolf i imala je ljubavnu vezu s glazbenicom Violet Gordon-Woodhouse, koja je između ostalog nadahnula Radclyffe Hall da njoj u čast napiše knjigu erotskih pjesama. 2005., u operi Violet možemo vidjeti romansu Ethel i Violet.

Emmelina kći Christabel, također je bila uključena u sufražetski pokret i poznato je da je imala istospolne veze sa samom biografkinjom Mary Blathwayt te s Grace Roe. Christabel se ne pojavljuje kao lik (ili barem ne kao jedna od glavnih likinja) u filmu Suffragette.

{slika}

“Biografi su, premda svjesni malog lezbijskog elementa u pokretu, zaobišli tu temu”, rekao je biograf i profesor Martin Pugh za The Guardian. No June Purvis, koja je napisala biografiju Emmeline, smatra da su Pughove tvrdnje netočne, a to zasniva na pretpostavci da ove žene nisu postale “ljubavnice u tjelesnom smislu” piše:

“Ono što Pugh ne navodi je dokumentirana izjava same Ethel kako je otišla u Egipat ne bi li pobjegla od snage svojih osjećaja prema Emmeline. Nije baš vjerojatno da su Emmeline i Ethel bile ljubavnice u fizičkom smislu. Emmeline je bila previše orijentirana na svoj politički rad da bi riskirala skandal, a Ethel je često imala neuzvraćene strasti prema ženama (i muškarcima). Pugh je morao zaključiti da je dokaz o Christabelinom lezbijstvu “neuvjerljiv”.  Pa zašto se onda mučiti sa spekulacijama ako ne želite obezvrijediti separirane feministkinje?”

Jasno je da bi neki/e radije vidjeli/e povijest kroz isključivo heteroseksualnu prizmu; da je bilo kakva vrsta seksualne fluidnosti među feministkinjama bilo koje ere za njih uvredljiva. Knjiga June Purvis Emmeline Pankhurst: A Biography je gotovo uvredljivo homofobna, kao što je jedna recenzentkinja primijetila:

“S obzirom na radikalna feministička gledišta Jane Purvis, njezina rasprava o lezbijstvu unutar WSPU-a (The Women’s Social and Political Union) je u najmanju ruku čudna. Insinuacije maskulinističkih povjesničara su doista kako mizogine tako i nezrele, posebno nagađanja Martina Pugha o navodnim ‘lezbijskim ljubavnim vezama’ nekoliko istaknutih sufražetkinja. Međutim, takva radoznalost o seksualnoj orijentaciji poznatih feministkinja doista nije nova, no to ne objašnjava zašto te spekulacije u toj mjeri uzrujavaju i vrijeđaju Purvis: je li to zbog toga što su Pugh i drugi pogređno shvatili priču, ili možda zbog toga što govore o mogućoj homoseksualnosti među sufražetkinjama?”

Ako Emmeline i nije bila lezbijka, queer žene poput njezine dobre prijateljice Ethel su dokazano bile dio sufražetskog pokreta, a njihovo izostavljanje iz ovog filma ide u smjeru nerealnog prikaza tog vrlo važnog razdoblja u povijesti feminizma. 

{slika}

Nisam vidjela niti jedan od ova dva filma, no nadam se da nisam u pravu, te da ni Stonewall ni Suffragette neće izbrisati lezbijke, biseksualne i queer žene iz tog za njih značajnog razdoblja u povijesti. Nažalost, to nije novost u Hollywoodu. U biografskom filmu Carryngton iz 1995., u kojemu Emma Thompson glumi biseksualnu slikaricu, “njezine ljubavne veze sa ženama su potpuno izostavljene“. U novije vrijeme, filmovi kao što su The Normal Heart i Milk, izostavili su queer žene i njihov doprinos u tim važnim društvenim pokretima.

To što su ove nove filmove napisali/e i režirali/e gej muškarci (Stonewall) i heteroseksualne žene (Suffragette) jasno pokazuje da su nam još uvijek prijeko potrebne lezbijske, biseksualne i queer scenaristice, redateljice i producentice kako bi ispričale naše priče. Ellen Page koja je pogurala snimanje filma Freeheld, neumorna nastojanja Christine Vachon u stvaranju izvrsnih filmova s queer temama i rad Dee Rees u filmovima Pariah i Bessie, samo su mali dio velike industrije kojoj je potrebna ona vrsta različitosti koja se u dosta posljednjih godina prebacila na televiziju. (Napomena: Bessie prikazuje HBO, ali se ne prikazuje u kinima).

Pa što bi nas onda koštalo da imamo povijesne filmove koji ne “brišu” queer žene? Izgleda da bi nas koštalo nas samih. Nadamo se da će filmske producentice kao što su Megan Ellison i Nina Jacobson, redateljice Phyllida Lloyd, Jamie Babbit, Patricia Rozema i Kimberly Peirce i scenaristice Jane Anderson i Natalia Leite uspjeti stvoriti inkluzivniji filmski “krajobraz” kako bi LGBT žene mogle vidjeti sebe na velikom ekranu. A kada to učine, mi ostale bismo trebale čekati u redovima pred kinima na premijernom prikazivanju, jer mi smo publika koja ne samo da je vrijedna svog predstavljanja, već ga i zahtijevamo.

Prevela i prilagodila Sanja Kovačević

 

 

Ususret izborima u Saudijskoj Arabiji: Po prvi put žene kao kandidatkinje i biračice

Posted on by sdadmin

Iako su državni izbori u Saudijskoj Arabiji zakazani za 12. prosinca 2015. godine, kampanja je već u punom jeku.

Registracija birača i biračica počela je 16. kolovoza u dva sveta grada: Medini i Meki, tjedan dana ranije nego u ostatku kraljevstva i trajat će 21 dan. Prve registrirane biračice su Jamal Al-Saadi i Safinaz Abu Al-Shamat i ući će u povijest kao prve Saudijke koje su se registrirale kao biračice.

Najmlađa žena koja je do sada registrirana je Aliyah Al-Diais, koja je upravo navršila 18 godina.

Napomenimo kako je nakon niza prosvjeda na društvenim mrežama i izražavana zgražanja o nedostatku ženskih prava u Saudijskoj Arabiji, pokojni kralj Abdulah 2011. godine u svom godišnjem obraćanju pred Savjetodavnim vijećem (Shura vijećem) najavio da će žene na sljedećim izborima imati pravo glasa i pravo kandidiranja.

Prvi državni izbori u Saudijskoj Arabiji održani su 2005. godine – prvi nakon 40 godina! Izbori koji su trebali biti održani 2009. odgođeni su na dvije godine. Navodno, i tada su bili odgođeni zbog razmatranja prava žena da sudjeluju na izborima, a razlog je bio taj što nisu imale osobne iskaznice.

Prema trenutno dostupnim informacijama, 70 žena je prijavilo svoje kandidature, a dodatnih 80 su se prijavile kao menadžerice kampanje. Na dan izbora vrijedit će izborna šutnja, a birački centri će biti odvojeni za muškarce i žene.

U sklopu kampanje organizirana je i Baladi (Moja zemlja) inicijativa kako bi se dodatno ojačalo žene.

Hatoon Al-Fassi, generalna koordinatorica Baladi inicijative rekla je za lokalne medije kako je organizirano ukupno 13 radionica koje će se održati po čitavom kraljevstvu.

Iako aktivistkinje za ženska prava pozdravljaju učešće žena na ovim izborima i vide ga kao veliki korak prema naprijed, ističu kako je još uvijek dug put do toga da žene imaju jednaka prava kao i muškarci u kraljevstvu.

Evo zašto:

1. Žene u Saudijskoj Arabiji ne smiju voziti aute

Već nekoliko godina zaredom Saudijke sudjeluju u masovnom pokretu ‘Women2Drive’ kojim pozivaju žene da ustanu protiv zabrane vožnje. Mnoge žene imaju izbor ili zaposliti vozača za oko 500 dolara mjesečno ili tražiti svog supruga da ih vozi, što ozbiljno ograničava njihovo temeljno ljudsko pravo na slobodu kretanja.

Napomenimo i kako je jedan od vodećih vjerskih klerika, šeik Saleh Al-Lohaidan, izjavio u jednom intervjuu prije dvije godine kako je medicina proučavala to pitanje, te dodao kako “vožnja utječe na jajnike, te da stoga većina žena koje redovito voze imaju djecu koja imaju poteškoće u razvoju”.

2. Nikuda bez muške pratnje

Dakle, Saudijke ne smiju u auto bez muške pratnje. No, ne smiju niti napustiti zemlju bez muške pratnje, odnosno moraju imati odobrenje muškog skrbnika (muža, oca ili brata). Također ne smiju same ni u posjetu liječniku, a ako trebaju neku operaciju također moraju imati odobrenje muškog skrbnika.

3. Stroga pravila oblačenja

Pravila oblačenja su regulirana strogim tumačenjem islamskog prava, a primjenjuju se u različitim stupnjevima u cijeloj zemlji. Većina žena mora nositi abaju (dugi crni ogrtač) i pokriti glavu maramom, pri čemu i lice mora biti pokriveno.

4. Ograničena interakcija s ljudima

Većina javnih zgrada, uključujući urede, banke i sveučilišta imaju zasebne ulaze za muškarce i žene. Javni prijevoz, parkovi, plaže, zabavni parkovi također su segregirani.

5. Zabrana kupanja na javnim bazenima i javnim plažama

Iako stranci dolaze u hotele u Saudijskoj Arabiji i koriste bazene i kupaju se u kupaćim kostima, žene tamo ne smiju ni gledati, a kamoli ih koristiti.

6. Natjecanje u sportu pod posebnim uvjetima

Iako je dvjema atletičarkama ukazom pokojnog kralja Abdulaha, pod pritiskom međunarodne zajednice i organizacija koje se bore za ljudska prava, bilo dozvoljeno natjecanje na olimpijskim igrama u Londonu 2012. godine, morale su imati mušku pratnju i na terenu biti prekrivane maramama.

7. Studiranje samo uz dozvolu muškog skrbnika

Ako se Saudijka želi visoko obrazovati mora imati odobrenje svog muškog skrbnika.

8. Segregacija pri zapošljavanju

Zbog kulturnih normi i stroge rodne segregacije, zapošljavanje žena mnogim se tvrtkama čini kao više štete nego koristi. Banke, tvornice i ostale tvrtke moraju stvoriti zasebne ulaze i sekcije za svoje zaposlenice.

Također, više od 57 posto žena je visoko obrazovanih, no tek nešto više od 20 posto ih je zaposleno. I opet, naravno, ako se žene žele zaposliti, moraju tražiti dopuštenje svojih muških skrbnika.  

9. Obrazovane, nezaposlene i potplaćene

Čak i kada se Saudijke zaposle, prvenstveno u trgovinama, restoranima, zdravstvu i obrazovanje, one ne dobivaju ni polovicu onoga što zarađuju muškarci. Prema podacima saudijskog Ministarstva rada iz 2011. godine, žene u privatnom sektoru u prosjeku zarade plaću od 2.824 rijala (oko 750 dolara) u usporedbi s 5.685 rijala koje zarade muškarci.

Politika privatnosti

Copyright 2024. Libela.org