Pet dana feminizma i aktivizma na Borskom jezeru

Ove je godine od 21. do 25. srpnja na Borskom jezeru održana sedma Feministička ljetna škola, s ciljem osnaživanja žena iz marginaliziranih društvenih grupa. Organizatorice škole bile su članice Ženskog prostora, ženske aktivističke organizacije iz Niša, a škola je financijski bila podržana od strane fondacije Rosa Luxemburg Stiftung iz Beograda.

Na programu je sudjelovalo dvadesetak sudionica iz Srbije i regije koje su prošle selekciju prijava. Poprilično intenzivan program u trajanju od pet dana sastojao se od četiri dnevna bloka predavanja, od kojih je prvi počinjao u 10 sati, a zadnji u 21 sat. Predavanja su bila raznolika, od isključivo tematskih predavanja, radionica u manjim grupama u kojima se stavljao naglasak na osobna iskustva, sve do kreativnih radionica, poput radionice plesa i stencil radionice političkih poruka. Tim predavačica i volonterki, među kojima je bilo i sudionica od prošlih godina, je u svakom trenutku skrbio za dobru organizaciju i ugodnu radnu atmoferu.

{slika}

Fokus škole bio je na razvijanju feminističke svijesti i kritičkog mišljenja kod žena, kao i osnaživanje i poticanje ženske solidarnosti i samoorganiziranja. Ovogodišnje su se teme odnosile na kritiku kapitalizma, pitanja lezbijske egzistencije, promociju nenasilja i konstrukcije roda.

Uvodni dio, koji se bavio patrijarhatom i samoosnaženjem, facilitirala je Lepa Mlađenović, dugogodišnja aktivistkinja iz područja lezbijskih i gej prava te jedna od ključnih članica beogradske antifašističke i antiratne organizacije Žene u crnom. Drugi je dan započeo predavanjima o povijesti feminističkog pokreta, kojeg je vodila Katarina Lončarević, te o politikama identiteta i solidarnosti, pod vodstvom Ksenije Forca. Tijana Popivoda održala je diskusiju o nasilju nad ženama, gdje se naglasak stavio na solidarnost i međusobna iskustva. Feminističku kritiku neoliberalnog kapitalizma predavala je Milica Gudović, a panel o veganstvu i veganskoj politici Ana Zorbić.

Dvije radionice bavile su se pitanjima egzistencije marginaliziranih grupa, od kojih je jedna bila usmjerena na pitanje lezbijske egzistencije na ovim prostorima, pod vodstvom vodstvom konzultantkinje SOS telefona za lezbijke Zorice Spasojević Arundi, dok su drugu održale romske aktivistkinje iz Niša, Pirota i Beograda koje su kroz pitanja i odgovore govorile o iskustvima Roma/kinja naših prostora i njihovom aktivističkom djelovanju. Uz sva predavanja, na raspolaganju su bili i radni materijali s raznim tekstovima vezanima uz teme koje su se obrađivale, čime se uspješno zaokružilo znanje usvojeno na samim predavanjima.

“Sedma po redu Feministička ljetna škola ove je godine trajala pet predivnih i uzbudljivih dana, što je bilo malo da se iscrpe sve bitne teme za feminizam, kao pokret i kao teoriju. Imale smo veliku motivaciju i energiju razmijeniti iskustva, dati i primiti podršku, čuti i naučiti od predavačica i sudionica diskusija, radionica, predavanja. Prema onome što smo dobile u evaluacijama, ali i u direktnim razgovorima, najdragocenije je to što smo mogle čuti različita iskustva, što smo se upoznale i što imamo želju da surađujemo kada god za to bude bilo prilike. Već imamo i nekoliko gotovih akcija koje pripremamo i kojima se vrlo radujemo!

Ovo je veliko iskustvo za sve nas i jako nam je drago što veliki broj mladih žena ima želju biti dio sljedeće Feminističke ljetne škole. Aktivisktinjama Ženskog prostora je najvažnije da smo uspjele ostvariti očekivanja sudionica, ali i razviti atmosferu sigurnog prostora u kojem možemo biti svoje, povezivati se, učiti, odmarati, njegovati sestrinstvo… Svaka od nas tamo dala je doprinos da se i ovoga puta rastanemo sa željom i energijom da već sljedeće godine, osmi put, okupimo još veći broj žena koje će na ovaj način mijenjati sebe, ali i svijet u kojem živimo”, rekle su organizatorice iz Ženskog prostora.

{slika}

Sva hrana za vrijeme održavanja Ljetne škole bila je veganska, u skladu s politikom organizacije. Kroz rad se nastojalo maksimizirati poštovanje i uvažavanje međusobnih mišljenja i iskustva sudionica, kao i stvoriti sigurnu zonu za razmjenu ideja i poticanje budućih suradnji.

Malavi kao uzor za Afriku po pitanju pobačaja

Država Malavi prikuplja podatke različitih istraživanja kako bi osigurala potporu za liberalniji pristup pobačaju, nakon prijedloga zakona za liberalizaciju 164 godine starog zakona o pobačaju, čime može biti uzor cijeloj Africi.

Prema trenutnom zakonu, pobačaj se smatra zločinom kažnjivim do 14 godina zatvora, s iznimkom slučaja kada je ugrožen život žene. Prema državnim podacima, takva odredba svake godine prisiljava 70 tisuća žena na ilegalan i nesiguran pobačaj, od čega 31 tisuća slučajeva rezultira komplikacijama, uključujući i smrt.

Nedavno objavljen prijedlog zakona o prekidu trudnoće, koji treba potporu parlamenta kako bi postao zakon, olakšao bi ženama pristup sigurnom pobačaju. Prijedlog zakona omogućio bi ženama prekid trudnoće u slučajevima incesta ili silovanja, ugroze njihovog života, mentalnog ili fizičkog zdravlja ili kada je fetus ozbiljno oštećen.

“Malavi ovim zakonom radi put za ostatak Afrike prema boljoj zaštiti žena i djevojaka”, rekla je Jane Serwanga, odvjetnica skupine za ljudska prava Equality Now.

Stručnjaci/kinje za žensko zdravlje pozdravljaju prikupljanje dokaza na temelju istraživanja za suočavanje s jednom od najviših stopa materinske smrti u svijetu.

“Vjerujem da Malavi može biti uzor i drugim zemljama u Africi u terminima iskrenosti i potrage za boljim rješenjima”, rekao je Chrispine Sibande, nacionalni koordinator za Coalition for the Prevention of Unsafe Abortion. “To pokazuje da smo spremni posvetiti se ženskim reproduktivnim pravima i zdravlju, unatoč različitim mišljenjima”, dodaje.

Ministar zdravstva pokrenuo je reformu tražeći od Ujedinjenih naroda i Svjetske zdravstvene organizacije pomoć u prikupljanju podataka i istraživanju javnog mnijenja. Iz toga je proizašla informacija da pobačaji uzrokuju 17 posto materinske smrti u državi, a njega nakon pobačaja državu stoji milijun dolara godišnje. Rezultati su doveli do okupljanja komisije od 10 članova/ica 2013. godine kako bi se zakon poboljšao, pri čemu su religijski i tradicionalni vođe radili zajedno s pravnim, medicinskim i vladinim predstavnicima kako bi postigli konsenzus.

Katolička se crkva javno suprotstavila zakonu. “Ženama koje su ostale trudne zbog silovanja treba pomoći da prihvate svoju situaciju i dar koje su dobile od Boga”, rekao je Henry Saindi, vođa Episcopal Conference of Malawi.

Sibande je ipak uvjeren da će zakon proći. “Nijedna religijska skupina nije bila izostavljena iz procesa”, dodaje.

Meksiko dosudio povijesnu kaznu za femicid

Petorica  muškaraca u sjevernom Meksiku osuđena su na neviđenih 697 godina zatvorske kazne za femicid 11 žena, u zemlji u kojoj je stotine mladih žena ubijeno od početka devedesetih godina.

Ova je kazna najveća ikad dana za femicid, odnosno, ubojstvo žene zbog njenog spola, i bazirana je na znanstvenim dokazima, rekao je predstavnik iz ureda državnog odvjetnika u državi Chihuahua, u kojoj se nalazi grad Ciudad Juarez, u kojem je 2008. godine svaki dan jedna žena nestala.

“Na različite su načine regrutirali mlade žene za prostituciju i distribuciju droge”, iznešeno je u izjavi državnog odvjetnika. “Nakon što im više nisu bile ‘od koristi’, ubili su ih i bacili njihova tijela u Valley of Juarez”.

Uz zatvorsku kaznu od gotovo 700 godina za svakog osuđenog muškarca, svaki je još morao platiti 9 milijuna pesosa (oko 550 tisuća dolara) obiteljima žrtava, čija su tijela pronađena 2012. godine.

Vlasti su procesuirale neke od slučajeva, no nisu uvijek dodjeljivale visoke zatvorske kazne, djelomično zbog nejasnoća oko definiranja femicida, kao i zbog visoke stope nekažnjavanja u zemlji.

Meksički je Vrhovni sud u ožujku prvi put naredio da je slučaj sudi kao femicid, nakon što su ga tužitelji u Meksiku najprije označili kao samoubojstvo. The National Citizen Femicide Observatory, koalicija skupina za ljudska prava, navodi da je gotovo četiri tisuće žena ubijeno u Meksiku između 2012. i 2013. godine, no svega 16 posto slučajeva je istraženo kao femicid.

CMC festival kao festival seksizma, a njihove su pjesme najslušanije u Hrvatskoj

Prošlog mjeseca održan je još jedan, sedmi po redu, CMC festival. U subotu, 13. lipnja,  u Vodicama je održan centralni događaj festivala – nastup 27 pjevača/ica s novim pjesmama. Godine iza nas su pokazale da festival svake godine izrodi nekoliko novih hitova koji postanu izrazito slušani tijekom cijele godine. Možda najbolji primjeri za to su “Karanfili” Nives Celzijus, “Okus mentola” i “Nirvana” Jelene Rozge, “Priđi bez razloga” grupe ET, “Tako ti je mali moj” grupe Colonia, “Raduje me, raduje” Slavonia Banda ili Joletova “Ja ti mogu biti tata”. Ako netko od čitatelja/ica ne prepoznaje ove pjesme, ima jako puno sreće jer se radi o najpopularnijim pjesmama u Hrvatskoj.

Organizatori su se na svojoj službenoj stranici pohvalili kako je koncerte ove godine pratio “rekordan broj gledatelja, više od 35.000”, a kako je “prošlogodišnji album “CMC festival Vodice 2014″ najprodavanije diskografsko izdanje prošle godine”. Koncerti su prenošeni uživo na programu CMC televizije, na kojoj se, u raznim emisijama, prikazuju pjesme izvođačica i izvođača. Shodno tome, moram pretpostaviti kako će i ovogodišnje pjesme s Festivala doći do široke publike.

Zato smo se zapitali – što to slušamo? Kakve to pjesmice pjevuše oni najmlađi? Na kakvu se glazbu ‘zabavljaju naši mladi’? Što to iskače iz paštete i pred one starije? Kakve poruke šalju pjesme s ovogodišnjeg CMC festivala?

Igor Cukrov je izdanak regionalnog showa Operacija trijumf. U showu je dogurao do polufinala, a iste godine kad se završava show predstavlja Hrvatsku na Eurosongu s pjesmom “Lijepa Tena“. Lijepu Tenu je otpjevao s Andreom Šušnjarom (sadašnjom pjevačicom Magazina, na koju ćemo kasnije više puta osvrnuti). Pjesma Igora Cukrova stvarno je za rubriku “vjerovali ili ne”, uz to što svoje mjesto može pronaći i na Libelinom Stupu srama. Seksizam i konstrukcija muškosti vrlo su česti u hrvatskoj glazbi, ali Igorova ovogodišnja pjesma s CMC festivala to odvodi na sasvim novu razinu. U pjesmi “Volio sam cure” se izjasnio kao “jedan od bezbroj mladića koji hoće odmah poslije prvog pića”. Ističe da je volio cure “što isprve daju, najbolje su bile, nikad se ne kaju” i da je ljubio “mnoge lakoga morala”, da su mu dale tijelo i “zato im hvala”. Trebaju li žene “lakoga morala” sad, kao pasivni objekt, reći možda “molim”? Ili da se zahvale Igoru na tome što je, poput pravog muškarca, pred svijetom opjevao prikazivanje žena na način koje je društvo prihvatilo kao normu? Kako se postaje žena “lakoga morala”? Postoji li neki broj seksualnih partnera koji žena mora prijeći da bi dobila tu etiketu ili je to nešto što “svi znaju”? Moraju li isti broj zadovoljiti i muškarci da zadobiju tu etiketu ili je to zapravo nemoguće? Zašto bi se na žene koje se žele seksati gledalo kroz moralne naočale, dok se kod muškarca seks potiče bez takvih pitanja? (Jeste li odgovorili na ova pitanja? Koliko vam je sada točno neugodno?)

Maskulinitet ima duboko umočene prste u tekst ove pjesme.

Magazin je nastupio s pjesmom “Doktore” kroz koju nam je njihova pjevačica, Andrea Šušnjara, otpjevala kako želi da je doktor liječi ili zaključa. Naime, ona je “izgubljen slučaj” zbog neuzvraćene ljubavi nekog muškarca. Andrea poziva doktora da ju izliječi “kada on to neće” i javnosti šalje poruku kako žena, unatoč svim odbijanjima, i dalje mora pružiti šansu muškarcu. Ukoliko on to ne želi, neka se jednostavno obrati za zdravstvenu pomoć. Vjerujemo da je ovo napisano metaforički, ali krajnji zaključak je – ili imaj muškarca, ili izgubi glavu pokušavajući. Budući da je autorica teksta Vjekoslava Huljić, vrijedi se prisjetiti komentara Mirele Priselac Remi tik nakon izlaska Rozgine “Nirvane”. Remi je tad rekla: “Mislim da je Vjekoslava Huljić hrvatskoj ženi naudila više nego svi hrvatski šovinisti zajedno. Nalijepila joj je da se realizira isključivo kroz brak i majčinstvo, te da dopušta da je gaze i emocionalno zlostavljaju…”. Ovog puta nitko (kao u Rozginoj Nirvani) ne ide na ženu kao na tortu, ali je zaključavaju jer je izgubljen slučaj. Vjekoslava nikad ne razočara.

Lana Jurčević je nastupila s pjesmom “Ludo ljeto“. Unatoč tome što žene moraju imati pravo raditi sa svojim tijelom što god žele te ga, ukoliko to žele, koristiti na način koji smatraju poželjnim, stvari postanu bitno drugačije kad ta ista žena otpjeva “nemoj nikad stati, ni kad ti kažem stop”. Kao što je objašnjeno ovdje, žene su često prilikom seksualnih implikacija, pa tako i u Laninom slučaju, prikazane kao objekt koji služi zadovoljenju tuđe seksualnosti – muške. Muškarac je često onaj koji dominira, koji je aktivan u seksualnom odnosu. Sasvim konkretno, on je subjekt, a žena je objekt – i to već jest problem. Koliko god se organizacije civilnog društva trudile govoriti o nasilju prema ženama i hrabrosti žena koje su ga preživjele, njihove riječi će teško dosegnuti jednako široku publiku kao Lana Jurčević. Pjesma je brza, lako ulazi u uho i najmlađim generacijama. Upravo o tome govori nedavni članak Nataše Vajagić pod naslovom “Neodgovoran izbor riječi od nasilja radi senzaciju, a od nasilnika žrtvu“. Nasilje je postalo dio medijskog cirkusa. Nasilje se prikazuje kao zabavno, kao nešto o čemu se veselo pjeva i na što se poziva. U ovom trenutku čak nije ni važno misli li Lana Jurčević da ne stvarno znači NE. Važno nam je ono što radi – a ne da ne radi ništa po pitanju osvještavanja ljudi o ovom pitanju, nego potencijalnim žrtvama seksualnog nasilja (a to smo svi mi) odmaže koliko god može.

Lidija Bačić je odavno odustala od glazbe kojom se pokušavala probiti na vrhove hrvatskih glazbenih ljestvica. Sama je o snimanju spota za pjesmu “Kaktus” svojevremeno rekla: “Najzabavniji mi je trenutak bio kada mi je pet muškaraca iz mog tima objašnjavalo kako da se pravilno naguzim”. Je li joj to bilo zabavno ili neugodno, ne možemo prosuditi, ali poanta je upravo u tom “trenutku”. Pitanja koja se postavljaju su koliko Lidijinih muških kolega dobiva ovakve instrukcije na snimanju spotova i, kao očito potpitanje na odgovor, zašto ih ne dobivaju? Na ovogodišnjem CMC-u je otpjevala pjesmu “100 posto možda” koja u stihu “al jedno zapamti, kad piće zaljulja, gasi se žarulja, u glavi ti je lom, ruka pod haljinom” uzima zdravo za gotovo inferiornost žene pred pijanim muškarcem i, u najmanju ruku, predstavlja pijane muškarce kao nešto što se ženama sviđa.

Mladen Grdović i Ivana Kovač otpjevali su pjesmu “Dva goluba” u kojoj muškarac plovi svijetom, dok ga je žena u njihovom portu “vjerno čekala”. Ako se ova pjesma većini hrvatskih građanki i građana čini bezazlenom, onda to samo još jednom potvrđuje seksistički stav društva. Pitanje koje se postavlja jest: zašto žena nije plovila svijetom, a muškarac vjerno čekao? Situacija danas definitivno više nije kao u pjesmi, no autore današnjih pjesama to i dalje ne sprječava u opisivanju takvih vremena – i to na nimalo kritički način.

Nives Celzijus i klapa Sv. Florijansu za CMC festival pripremili su pjesmu “Biondina“. Ono što se meni čini očitim, kad je u pitanju Nives, jest to da vrlo vješto zarađuje novce koristeći sve alate kojima ju je naoružala društveno iskonstruirana uloga žene. No, o objektiviziranju tijela Nives Celzijus mišljenja su i među feministima i feministkinjama jako podijeljena. Stoga ću se posvetiti onome očitome – konstrukciji maskuliniteta u pjesmi. Društveno konstruirani identitet muškarca se vidi u stihovima “muškarčina ja sam zdrava, prilika sam prava”. Tekst implicitno slušatelju daje do znanja kako bolestan muškarac nije muškarčina, već je nešto niže u društvenoj hijerarhiji. Sličan tome je i stih “a nije da nije lipa, al bi rađe bocu pipa”. Društvo je godinama konzumiranje alkohola povezivalo s muškarcima, a tako je i u ovoj pjesmi (kao i u gore navedenoj pjesmi Lidije Bačić). Također, ovaj stih muškarca trpa u stereotip koji kaže da će muškarac radije piti, nego što će pokazati interes za osobom koja ga privlači – jer to je ono što muškarac radi.

Ono što se iz ovog pregleda može zaključiti jest to da je glazba jedan od alata kojim se patrijarhat vrlo vješto služi. Patrijarhat to čini na razne načine – prikazivanjem kako žena gubi interes za svime, kada nema muškarca, prikazivanjem žene kao seksualnog objekta i prikazivanjem njene uloge u vezi, općenito, kao pasivne, poigravanjem s temom silovanja, održavanjem društveno iskonstruiranog identiteta muškarčine i prikazivanjem inferiornosti žene pred pijanim muškarcem kao nečeg što se uzima zdravo za gotovo.

I ne, ovo nisu samo pjesme. Ovo su pjesme s festivala koji godinama izbacuje najslušanije pjesme u Hrvatskoj.

I ne, ovo nisu samo pjesme jer je glazbu, kao i svu umjetnost i kao sav medijski prikaz rodnih uloga, nemoguće maknuti iz njihovog konteksta – a njihov kontekst je patrijarhalno hrvatsko društvo u kojem dominiraju bijeli, bogati, moćni, zdravi, heteroseksualni muškarci s izraženim identitetom svojeg ‘hrvatstva’.

Naši pjevači i pjevačice samo pjevaju kako oni sviraju.

Sarajevo: Upravo usvojen Zakon o radu, prosvjed ispred Parlamenta na rubu incidenta

Centar Sarajeva danas je u potpunosti blokiran zbog masovnih prosvjeda radnika, radnica i Sindikata koji se bore i odupiru promjenama Zakona o radu.

Prije samo nekoliko minuta, kako javlja, radiosarajevo.ba predstavnici Sindikata izašli su iz zgrade parlamenta i obavijestili prosvjednike i prosvjednice kako je upravo usvojen novi Zakon o radu.

Više tisuća prosvjednika i prosvjednica blokira zgradu Parlamenta te su prije par sati tvrdile kako usvajanje zakona kojeg smatraju štetnim neće dozvoliti ‘milom ili silom’, javlja radiosarajevo.ba.

Zakon koji neodoljivo podsjeća na Zakon o radu usvojen prije nešto više u godinu dana u Republici Hrvatskoj ima mnoštvo spornih dijelova, a radiosarajevo.ba izdvaja neke od njih – lakše otkazivanje ugovora o radu, uvođenje mogućnosti otkaza radniku/ci koji se vrati na posao nakon bolovanja dužeg od šest mjeseci, lakše zloupotrebe ugovora o radu na određeno vrijeme, opcija prema kojoj radno vrijeme s prekovremenim radom može trajati i do 60 sati tjedno, produljenje roka za davanje izvanrednog otkaza radniku ili radnici, smanjenje otpremnina, uvođenje novog instituta kojim poslodavac/kinja ima mogućnost nametnutni obavezu radniku ili radnici da bude pripravna odazvati se na posao onda kada se to zatraži, brisanje odredbe o minimalnom godišnjem odmoru za maloljetnike/ce, ograničavanje maksimalne duljine trajanja godišnjeg odmora, ukidanje prava prenošenja neiskorištenih dana godišnjeg odmora u sljedeću godinu te konačno, ono što je ocjenjeno kao najveća opasnost – svi kolektivni ugovori morat će biti usklađeni sa zakonom u roku od 90 dana.

Prosvjed koji se održava danas u organizaciji je Saveza samostalnih sindikata BiH, a blokiranje Parlamenta bilo je planirano.

Da je prosvjed sada na rubu incidenta, javlja N1info budući da prosvjednici i prosvjednice pokušavaju ući u zgradu Parlamenta. Zakonske promjene kojima se protive radnici i radnice podržava Europska unija.

Kritika knjige o braku koju namjeravaju koristiti obiteljaši

S koje god joj strane kritički pristupila – feminističke, queer aktivističke, filozofsko-teorijske, političke, znanstvene, humanističke ili bilo koje druge, knjiga What Is Marriage?: Man and Woman: A Defense (New York, London, Encounter Books, 2012.), koja je nastala kao proširenje znanstvenog članka pod istim naslovom, objavljenog u konzervativnom studentskom časopisu Harvard Journal of Law and Public Policy 2010., nudi pregršt materijala, ne samo za kritiku pozicije koju zastupaju autori i načina na koji je predstavljaju, već i funkcioniranja akademske zajednice koja je njihov članak i knjigu prihvatila kao relevantno štivo u tzv. raspravi o braku (marriage debate).

Autori su eminentni članovi američke akademske zajednice. Sherif Girgis je nagrađivani student i stipendist Rhodesa, Ryan T. Anderson, stipendist konzervativne američke Herritage Fondacije i kandidat za profesuru Političke filozofije na Sveučilištu Notre Dame, te njihov stariji kolega Robert P. George, profesor na Pravnom odsjeku iz područja filozofije prava, interpretacije Ustava i građanskih sloboda i voditelj instituta James Madison Program in American Ideals and Institutions na Princetonu.

Prema onome kako knjigu predstavlja Encounter Books (izdavač isključivo konzervativne provenijencije koji objavljuje knjige iz područja društveno-političkih znanosti), njihov članak u Harvard JLPP postao je jedan od najčitanijih eseja diljem društveno-humanističke znanstvene zajednice, citiran, debatiran i recenziran kao jedna od najsnažnijih obrana tradicionalne pozicije ikad napisana. S obzirom na takvu popularnost, autori su proširili esej otprilike na tri puta veću količinu stranica, a nakon što sam pročitala i knjigu i esej, mogu reći da jedinu nadopunu predstavljaju oni dijelovi u kojima autori “debatiraju” s kritikama i prigovorima koje je iznjedrila rasprava nakon izlaska eseja. 

Budući da je u ovoj knjizi izloženo “ono najbolje” što ova konzervativno-kršćansko-utilitaristička struja ima za ponuditi i budući da se radi o svega nekoliko cirkularnih  “argumenata”, mislim da vrijedi uložiti nešto vremena i truda i pripremiti se za buduće “uimeobiteljaške” i slične inicijative koje su u Hrvatskoj vrlo izvjesne u bliskoj budućnosti. S obzirom da se U ime obitelji priprema za međunarodnu konferenciju “Obitelj – temelj demografskog i ekonomskog oporavka” u listopadu ove godine, lako je moguće da će im ova knjiga poslužiti kao “znanstveni” temelj za daljnju diskriminaciju LGBT osoba i obitelji.

{slika}

Autori od samog početka odbijaju ulazak u “raspravu o homoseksualnosti”, te kategorički tvrde da je tema brak, odnosno, da se ne radi o tome kome treba dopustiti da uđe u brak, a kome ne, već o tome što brak jest. Naglašeno ponavljaju u gotovo svakom poglavlju kako njihova diskusija nema nikakve veze s uskraćivanjem ljudskih prava. Ne nude nikakvo pojašnjenje, ne nude svoje viđenje diskriminacije, pa čak ni pomoću nesuvislih analogija (kojima tekst inače obiluje). Temu očite diskriminacije naprosto potpuno odbacuju i isključuju.

Čini se da nisu uvjerljivi ni Hansu Boersmi, profesoru teologije na Regent Collegeu koji piše za First Things (američki časopis za pitanja religije i javnosti) koji je napisao jednu od najoštrijih recenzija knjige. Boersmaina kritika je zanimljiva jer dolazi od jednog teologa, aktivnog vjernika i bivšeg pastora, u osnovi s kršćanske homofobne pozicije, pa se zadržava na diskreditaciji teza i argumentacije u knjizi, s posebnom ljutnjom prema tvrdnji autora da se tu ne radi o homoseksualnosti. Boersma kaže: “Nikada se nisam susreo s knjigom koja tako učinkovito uništava naizgled uvjerljive argumente”. Doista, jedan od ključnih problema ove knjige je što se “razbacuje” snažnim riječima ili riječima koje zvuče filozofski, no koje su toliko nejasne i ambivalentne da svaki “argument” postaje cirkularan ili nekoherentan. Apriori kreću od proizvoljne definicije braka koja uključuje samo heteroseksualne parove, što ih “dovodi” do zaključka kako samo heteroseksualni parovi mogu biti u braku. To nije ni indukcija ni dedukcija, već naprosto besmislica.

Rekla bih da autori imaju dobar razlog zbog kojega se ograđuju od rasprave “o religijskim i/ili moralnim pitanjima u vezi homoseksualnosti”. Žele nas uvjeriti kako nisu nekakvi zadrti diskriminatorni kršćanski homofobi, već eminenetni akademski građani koji su samo upregli svoje intelektualne snage za opće dobro (često ponavljana fraza common good ostaje, također, do kraja knjige nedefinirana). No, koliko se god oni ograđivali od moraliziranja o homoseksualnosti, besmislene analogije i primjeri, prepuni predrasuda i stereotipa vrve homofobijom, a drugačije ni ne može biti kada je diskriminacija Drugih inherentna osnova njihove pozicije, što ne mogu sakriti opetovanim ponavljanjem konstrukcije “mi nemamo ništa protiv homoseksualaca, ALI…”. Njihov stav mogao bi se svesti na sljedeće: nije da gej ljudi ne smiju ući u brak, već jednostavno ne mogu, budući da je brak ono što mi tvrdimo da je, a to je “muškarac + žena”.

Nažalost, ovakva “argumentacija” i diskurs su nam dobro poznati iz kampanje “U ime obitelji” 2013. godine, koja je uspjela svoje poimanje braka ukorporirati u Ustav Republike Hrvatske. Stoga mislim da je kritici ove knjige jako važno pristupiti s ljudskopravaške pozicije i raskrinkati licemjerje, aroganciju i opresiju prema LGBTIQ zajednici koji leže iza ovakvog pristupa. S druge strane, mislim da je njihov tekst kao stvoren za feminističku kritiku institucije braka kao takvog. U Hrvatskoj smo u ove dvije godine dobili nebulozni ustavni amandman, ali i Zakon o životnom partnerstvu koji je legalizirao istospolne zajednice, s tendencijom potpunog izjednačavanja prava u odnosu na heteroseksualne. Na to, naravno, utječe i globalni pomak konteksta u smjeru sve veće liberalizacije prava na istospolni brak, što je nedavno kulminiralo referendumom u katoličkoj Irskoj i povijesnom presudom Vrhovnog suda SAD-a kojom je legaliziran istospolni brak u svim američkim državama. Tako da u američkom kontekstu, u kojemu je nastala i na koji se zapravo i odnosi ova knjiga, možemo reći da su autori izgubili “rat o braku” o kojemu knjiga govori. U Americi je, tvrde konzervativci, ta odluka donešena protiv volje američkog naroda, no u dominantno katoličkoj Irskoj, volja irskog naroda i povlačenje Crkve iz “debate o braku” znače uvjerljivu pobjedu gledišta koje autori knjige nazivaju “revizionističkim”.

U Hrvatskoj, udruga “U ime obitelji” i dalje nije zadovoljna. Bune se od samog donošenja Zakona o životnom partnerstvu, a nedavno su opet počeli više istupati sa zahtjevom da se ovaj Zakon povuče, odnosno s izjavama da to očekuju od buduće (zna se koje) Vlade. Inicijativa “U ime obitelji” kopira američki konzervativni pokret, upravo ovaj kojemu pripadaju i autori knjige, tako da na neki način hrvatska stvarnost demantira tvrdnje autora knjige kako samo žele definirati pojam braka, te da ni na koji način ne žele diskriminirati gej osobe.

Nadalje, čini mi se važnim razmotriti ovu knjigu u kontekstu diskusije koja je (napokon!) ponovno stavila na feminističku “tapetu” kritiku braka kao institucije čija je osnovna funkcija (povijesno, a i danas) održavanje patrijarhalnih i kapitalističkih sustava. O tome smo u više navrata pisale/i na ovom portalu, a podsjećam i na objavljeni prijevod članaka autorice Kathe Pollitt “Zašto istospolni brakovi pobjeđuju, dok reproduktivna ženska prava gube?” Ova knjiga jasno pokazuje na koje je sve načine heteroseksualni tradicionalni brak bio i ostao instrument kontrole i opresije žena od strane muškaraca te da ga upravo zbog toga konzervativna ideologija želi pod svaku cijenu “zaštititi” i “konzervirati” u ovom obliku.

Brak je zajednica muškarca i žene koji su jedno drugome trajno i ekskluzivno predani na način koji prirodno ispunjenje donosi rađanjem i podizanjem djece, što potvrđuju činom koji tvori bihevioralni dio procesa reprodukcije [op. prev. u prijevodu ‘seksualnim činom’ kojemu je knjiga posvećena u bizarno velikoj mjeri]”.

Autori tvrde da postoje principijelni i racionalni razlozi zbog kojih bi država trebala ukorporirati ovakvo poimanje braka u svoje pozitivne zakone i oduprijeti se zahtjevima koji kao brak definiraju i zajednice istospolnih partnera. U onome što sami nazivaju “pozitivnim argumentiranjem” tvrde da nastoje razmotriti neke prigovore svom viđenju “prirode braka” koji prema njima imaju “najjaču filozofijsku osnovu”, kao i one pragmatične koji se tiču mogućih posljedica zakonske implementacije.

U nastojanju da svoje gledište približe široj publici (a rekla bih i u nedostatku znanstvenih ili logičkih argumenata), knjiga započinje odlomkom iz ljubavne poeme Epithalamion* koju je engleski pjesnik 16. stoljeća Edmund Spenser spjevao svojoj nevjesti i supruzi Elizabeth Brody. Ulomak je to koji njihovoj raspravi daje ton uzvišenosti kojim čitateljima/icama žele predstaviti svoje viđenje braka. Odnosno, daje im alibi za korištenje poetičnih eufemizama za ono što je jedina osnova njihove definicije braka – a to je fizički spolni čin muškarca i žene sa svrhom prokreacije. “U središtu je poeme, pa tako i u središtu braka”, kažu autori, “jedinstvo tijela i uma supružnika”. To je ono što oni nazivaju comprehensive union – sveobuhvatno zajedništvo. Svoje gledište nazivaju konjugalnim (conjugal), a najjači argument u obranu takvog poimanja braka vide u njegovu povijesnom kontinuumu koji su oblikovali i podržavaju zakoni, religija, književnost i ostale umjetničke grane te općenito društvena praksa.

Očekivano, ne uzimaju u obzir druge civilizacije i kulture, no neočekivano pokazuju prilično veliko nepoznavanje povijesti braka u zapadnoj civilizaciji. Tako se u više navrata pozivaju na postojanje definicije braka kao konjugalne zajednice muškarca i žene još od antičkih vremena – Aristotela, Platona, Tome Akvinskog… no, ne znaju (ili ne spominju) primjerice da je još 380 pr. n. e. Platon u “Državi” kritizirao instituciju braka kao “prirodnog neprijatelja općeg dobra” – što je upravo suprotno onomu što autori zagovaraju. Potpuno ignoriraju činjenicu da usporedno s poviješću institucije braka ide i kritika takve institucije – u prvom redu filozofska i pravno-politička, a čim su žene dobile ikakvu mogućnost da se javno izraze, uslijedila je i feministička kritika. Prve takve izvore imamo, nažalost, tek iz 18. stoljeća. Najpoznatija pionirka feminističke misli, kako je sama sebe nazvala “prva od nove vrste”, Mary Wollstonecraft, napisala je u svojoj Obrani ženskih prava (1792.) rečenice koje čak i danas zvuče izrazito radikalno  – npr. kako bi se “brak u zapadnom društvu mogao okarakterizirati tek kao nešto malo više od ugovora ‘legalizirane prostitucije’ koji potpisuju potlačene žene kako bi se uzdržavale” te je prva ukazala na potrebu za transformacijom (ili revizijom) institucije braka u smjeru jednakosti, poštivanja i prijateljstva.

Manji dio knjige se zapravo bavi definiranjem i objašnjavanjem revizionističkog gledišta na brak. Kažu da je to pozicija koja se u društveno-političkoj praksi pojavila tek unutar nekoliko zadnjih desetljeća (što nije točno), te da se svodi na viziju braka kao emocionalne zajednice, koja se razlikuje od drugih emocionalnih veza po svome intenzitetu, kojoj ne treba nikakva svrha osim samih partnera, u kojoj partneri traže emocionalno ispunjenje i u kojoj ostaju dok ti osjećaji traju. Prema njima, to su zajednice koje ne mogu potrajati, u kojima je nevjernost neizbježna i koje baš stoga što nemaju nikakvu “društvenu svrhu” ne bi trebalo nazivati brakom.

{slika}

U svojoj kritici revizionističkog gledišta usmjerili su se ponajviše na dvije teme, odnosno  na dokazivanje zašto bračna zajednica MORA biti seksualna i monogamna. Tu upoznajemo fiktivne muške likove Oscara i Alfreda. U obrani prve teze (o braku kao seksualnoj zajednici) “nasamarili” su nas jer smo pomislili/e da su momci ljubavnici, a ne zapravo rođena braća koja zajedno žive i podržavaju se, pa eto nisu u seksualnom odnosu i stoga to nikako ne može biti zajednica u kojoj imaju pravo na iste zakonske benefite kakve imaju osobe u bračnoj zajednici. U obrani važnosti monogamije za definiranje braka, Oscaru i Alfredu (koji u svrhu obrane ove teze više nisu u rodbinskom odnosu), priključuje se Herman, pa njih trojica tvore “romantičnu trijadu”. Autori bez ikakvog propitivanja ukazuju na opasnost i pogrešnost koje donosi poimanje braka kao puke emocionalne zajednice – a što se uglavnom svodi na strah od svih drugih mogućih tipova bliskih zajednica koje tvore ljudi. Svjesno ignoriraju i afirmiraju amatonormativnu diskriminaciju koja je u sâmom temelju njihove diskusije – diskriminaciju protiv ne-seksualnih i ne-ekskluzivnih bliskih odnosa kao što su prijateljstvo, mreže za brigu o starijim osobama, poliamorne zajednice itd.

Najkonkretniji opis “općeg dobra” koji nude odnosi se na prokreaciju i obiteljski život. Tu su se posebno okomili na sve moguće druge oblike obiteljskih zajednica koje podižu djecu (jednoroditeljske obitelji, vanbračnu zajednicu, združeno skrbništvo nakon razvoda, poliamorne zajednice, posvojitelji i slično), pokušavajući ih obezvrijediti te kroz nekoliko (upitnih) istraživanja dokazati kako je konjugalna zajednica, tj. bračna zajednica koja se sastoji od muškarca i žene/oca i majke, nedvojbeno najbolja opcija za djetetov razvoj u svakom pogledu.

Brojni kritičari i kritičarke su se upitali/e: zašto bi “tjelesno sjedinjenje” muškarca i žene bilo vrednovano kao bitno/dobro/moralno, a intimnost među partnerima/icama istog spola ne? Kako je odgovor sadržan u spomenutoj prokreaciji kao esenciji konjugalne zajednice, legitimno sljedeće pitanje glasi: u čemu je onda razlika između istospolnih parova i neplodnih heteroseksualnih parova?  Odnosno, ne bi li onda knjiga trebala nositi naslov: Što je brak? Plodni muškarac i plodna žena: obrana”. Do kraja knjige autori nas pokušavaju uvjeriti da nismo shvatili/e bitno – kako je ono što čini brak “namjera prokreacije što se simbolički događa kroz seksualni čin muškarca i žene”. I tako smo došli da prave tradicionalne definicije braka, koja je vrlo bliska, ako ne i istoznačna, onoj na koju nas je još u 18. stoljeću upozorila Mary Wollstonecraft.

Ne znam jesu li autori ikada imali u rukama bilo kakvo feminističko štivo na ovu temu. Kao akademskim političkim i pravnim filozofima, trebalo bi im biti poznato barem djelo spomenute Wollstonecraft ili, recimo, Johna Stuarta Milla. Nisam sigurna ne mogu li ili jednostavno ne žele shvatiti one glasove u društvu koji već stoljećima viču protiv opresije koju održavaju upravo ovakvi “konzervirani” društveni koncepti i prakse za koje se zalažu. Možda bi ih šokirala neka potpuno legitimna i logična pitanja koja si mnogi ljudi postavljaju: zašto bi država uopće imala ikakvu ulogu u vrednovanju ljudskih odnosa? Postoji li brak samo kao oruđe kontrole, kako bi promovirao određeni životni stil, koji su kao “dobar za društvo” definirali oni koji imaju moć kako bi tu moć zadržali? Možemo li instituciju braka odvojiti od njegove povijesne funkcije ugnjetavanja žena, prvenstveno u odnosu na nepravednu podjelu rada? I zašto bi takav oblik ljubavi – glorificiran u obliku braka – uopće bio model kojemu trebamo ili želimo težiti? Odnosno, je li baš taj model, koji mnoge feministkinje opisuju kao posesivni, ovisnički, potencijalno nasilan i doživotni model, nešto čemu bismo trebale/i stremiti? Je li baš taj model najbolji za odgajanje zdrave i slobodne djece?

Voljela bih da su autori pročitali izvrsnu knjigu svoje kolegice Elizabeth Brake Minimizing Marriage: Marriage, Morality and Law (Qxford University Press, 2013.), koja je objavljena neposredno nakon njihove, budući da prof. Brake instituciju braka podvrgava rigoroznoj filozofijskoj i etičkoj analizi, pa je upravo njezina knjiga najbolji odgovor na pitanje koje su Girgis, Anderson i George u naslovu svoje knjige tobože postavili nama i sebi, samo kako bi nas podučili svome neinformiranom konzervativnom gledištu. Mislim da svojim lošim argumentima u korist tradicionalnog braka nisu “uvjerili” nikoga osim onih čitatelja koji se već u startu slažu s njima. 

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.