sdadmin, Author at Libela - Page 742 of 1806

Amy Winehouse, Kurt Cobain i rodni aspekti mučeništva

Posted on July 17, 2015 by sdadmin

U istoj sezoni predstavljena su nam dva različita i opsežna dokumentarna filma o dvije najistaknutije, najtragičnije, prerano preminule glazbene ikone u posljednjim desetljećima. Montage of Heck Bretta Morgana opisuje sporo “razmatanje” života Kurta Cobaina koje prethodi njegovom samoubojstvu, a film Amy Asifa Kapadie prikazuje priču o posljedicama u životu Amy Winehouse, te u tom procesu razotkriva koliko je istinski neravnopravan tretman umjetnika i umjetnica, čak i kada su mrtvi.

Ovo dvoje umjetnika suočavalo se s radikalno različitima kulturalnim stvarnostima: Cobainova smrt se dogodila prije ere TMZ-a (thirty-mile zone je celebrity news website pokrenut 2005. godine), dok je world wide web još bio u povojima, a karijera Amy Winehouse je procvala u doba svepristnosti interneta.

U filmu Amy TV-novinar izvještava o zloglasnom raspadu Winehouse u Srbiji komentirajući kako je “imala priliku za veliki povratak koju je totalno PROKOCKALA”. Pritom ju ismijava u dijelu u kojemu zajedno s Georgeom Lopezom objavljuje kako je Winehouse dobila Grammyja: “Netko ju je probudio u šest popodne i obavijestio ju da je dobila Grammyja“, a odmah potom je izrugujućim tonom naziva “pijanicom”. Ružne, seksualizirane fotografije iz tabloida lete preko ekrana i vidimo paparazze kako se slade njezinim najintimnijim egzistencijalnim padovima. S druge strane, Montage of Heck nudi nam “kolaž” lijepih naslovnica časopisa te vidimo laskav, dostojanstven i naklonjeni prikaz čovjeka čija je ovisnost o drogi prikazana kao nešto sporedno njegovom vrhunskom talentu. Premda su obje smrti imale uzroke u depresiji podržanoj slavom i narkoticima, Montage opisuje kontekst u kojemu publika Cobainu želi sve najbolje, dok se Winehouse, koja se bori s istim problemima vezanim uz drogu, susreće s ismijavanjem i klevetama. Ako film Amy pokazuje išta vezano uz život i vrijeme Amy Winehouse, pokazuje kako su televizijske kuće, tabloidi, pa čak i respektabilni mediji izvještavali o njezinim problemima s prilično očitom agresijom kako bi oslabili i ono malo života što ga droga već nije uništila. Cobainova borba s drogom, s druge strane, bila je javna tajna dok je bio živ, o kojoj se šaputalo ili indirektno pisalo, kako bi se sačuvao dobar dojam i uspjeh superzvijezde i njegovog benda.

Takav neravnopravan tretman nije nikakva novost.

Način na koji mediji obožavaju izmučene muške umjetnike istovremeno potkopavajući osobne borbe žena koje isto tako pate često je suptilan, no ako pogledamo u arhive vidjet ćemo da je taj fenomen rasno, žanrovski i generacijski dobro dokumentiran. Kada je 4. listopada 1970. umrla Janis Joplin, New York Times ju je nazvao “neprilagođenom”, a njezino ponašanje “divljim i eksplozovnim”, prisjećajući se “kako je na koncertima pila iz boce” i “vrištala opscenosti na policajce u publici”. Dva tjedna prije, kada je umro Jimi Hendrix, kojemu je također bilo 27 godina, naslov u istim novinama o njemu govori kao o “Vrhunskom svjetskom glazbenom ekstravagantnom izvođaču poznatom po svom izuzetnom stilu” iznad članka u kojemu nema ni riječi o njegovoj općepoznatoj sklonosti miješanju droga i alkohola, čak i kada se pojavio novi dokaz o tome kako je bio potpuno izvan kontrole u posljednjim danima svog života. U mnogim slučajevima, teško je napraviti ovakvu vrstu usporedbe, jer Joplin nije bila Hendrix na isti način na koji Billie Holiday nije bila Keith Moon, te postoje brojni drugi faktori koji utječu na to kako se sjećamo ovih ikona, pa se čini besmislenim uspoređivati ih isključivo na osnovi njihove samodestruktivnosti – no način na koji interpretiramo smrt umjetnika govori mnogo o tome kako smo ih doživljavali tijekom njihovih života.

Obrazac je uvijek isti: jedan nekrolog za Billie Holiday posvetio je cijeli novinski stupac njezinom uhićenju 1947. i presudi za posjedovanje narkotika; godinama poslije, nekrolog Keithu Moonu spominje samo kako se “njegova smrt dogodila u razdoblju kada se po svemu sudeći oporavio od ekscesa iz prijašnjih godina”, ne spominjući da su ti “ekscesi” uključivali dobro poznatu borbu s alkoholizmom i 32 tablete clomethiazola koje su ga naposljetku i ubile. Whitney Houston je poput Amy Winehouse bila prikazivana kao sumanuta ovisnica koja juri prema svojoj smrti od overdosea, za razliku od ljubaznosti koju su imali za Michaela Jacksona, čija je navika gutanja lijekova na recept bila pristojno i često površno pripisivana tužnoj usamljenosti slavne osobe, ukoliko bi to uopće spominjali.

Čak i kada javni porazi ili egzistencijalna previranja ne završe smrću, medijski prikazi umjetnica često naginju okrivljavanju njih samih. Kada je Lauryn Hill napustila glazbenu karijeru jer ju je smetao način na koji industrija eksploatira njezin životni stil – to su povezali s tim što je u isto vrijeme govorila o svojoj religiji – prikazivali su je kao fanatičnu luđakinju. Kada su Nas, Mase, Yasiin Bey, pa čak u manjoj mjeri i Kandrick Lamar učinili isto, slavili su ih kao plemenite, hrabre, istinske vjernike. Takvo izvještavanje bilo je štetno i nepravedno: kada je Hill napustila zemlju, to je bilo prikazano kao bijeg; kada je Mos Def napustio zemlju, to je učinio kako bi postao Black Dante.

Pogledajte kako pop-kultura izražava averziju prema narkomanskoj mitologiji Courtney Love, dok je Cobaina prigrlila kao mučenika, kako zajednica ismijava “estetiku tuge” Lane Del Rey dok istovremeno podržava emo-bendove s muškim frontmenima – ne tvrdim da svi ti izražaji, skretanja ili sklonosti nužno zaslužuju poštovanje, ali postoji raskol i definitivno nepravedna rodna binarnost koja favorizira problematične muškarce u odnosu na žene – kao i njihovo pravo (žena) da imaju probleme. Muškarci koji se hrvaju s problemima koji su povezani s umjetnošću i slavom u smrti bivaju kanonizirani; iz nekog razloga s ženama nije tako, tako da su one nedvojbeno na gubitku.

Vrlo je vjerojatno da ovakvo nepošteno portretiranje žena proizlazi iz puritanskog stava o “ženi kao umjetnici” – iz prilično neartikulirane odgojne ideje da se žene zbog svoje sposobnosti da rađaju djecu ne mogu – i ne bi smjele – baviti umjetnošću kao muškarci, jer im se, eto, na putu prepriječilo pitanje roda. Žene se oduvijek gledalo kao nametljive autsajderice, koje svoj genij duguju najbližem muškom menadžeru (The Runaways), svemoćnom producentu (Ke$ha), slavnom dečku (Joni Mitchell) ili mužu (Alice Coltrane). Ovo nevjerojatno tretiranje žena kao Drugih (“othering“), u paketu s kulturalno rasprostranjenom površnošću koja otvoreno zahtijeva od slavnih žena da nose veći teret fizičke ljepote nego muškarci, tako da se oko umjetnica može graditi spektakl – pogubno je i pogodno za niske udarce i zlobne tračeve.

Prijatelj mi je jednom pričao o nekom povjesničaru umjetnosti koji je lamentirao o tome kako Yoko Ono nikada neće biti cijenjena poput suvremenih muških umjetnika zato što je bila majka. “Žene koje žive umjetnost – kojima je umjetnost na prvom mjestu, ispred njihovih obitelji – doživljene su kao sebični, nemarni roditelji”, rekao je taj povjesničar umjetnosti. “Muškarci koji čine to isto, doživljeni su kao geniji posvećeni svom radu.”

Žene koje postignu veliki uspjeh remete konvenciju (društveni ugovor), i još nismo otkrili/e kako da se s tim kao kultura nosimo. Kada su žene uspješne, kao što je to bila Amy Winehouse, anticipiramo njihov krajnji skok i pad, naslađujući se “mirisom” njihove propasti kada ga nanjušimo. To je ukodirano u naša očekivanja u vezi žena i prije nego što se dogodi, od nedavnog ismijavanja Beyonce zbog njezine glupave objave o dijeti, do svakodnevnih rasprava o Madonninim godinama, (dok The Who, AC/DC, The Replacements, Bono, Bruce Springsteen, i stotine drugih muških glazbenika, koji su svi odreda stariji od nje, odrađuju turneje, a da to nitko ne kritizira).

Mi smo ti/te koji/e mučimo žene zato što se bojimo njihove veličine. To činimo zato što se bojimo žena koje žive slobodne od ograničenja koja smo im nametnuli/e.

Prevela i prilagodila Sanja Kovačević

One su umjetnice, one su aktivistkinje, one su Feministička likovna kolonija

Posted on July 16, 2015 by sdadmin

Centar za devojke u Nišu osnovan je u travnju 1998. godine, na inicijativu dvije volonterke “SOS telefona za žene i decu žrtve nasilja”. Cilj osnivanja je bio da se kroz edukaciju i emancipaciju mladih žena radi na unapređenju njihovog položaja u društvu. Nedavno smo u reportaži o regionalnim festivalima aktivizma i umjetnosti, predstavili jedan od njihovih projekata festival ‘ArtFemine’, a sada predstavljamo prvu ‘Feminističku likovnu koloniju’ koju su organizirale u gradu Sićevu, u Srbiji. Projekt je okupio 12 talentiranih mladih umjetnica do 30. godina, a podržan je od Rekonstrukcije ženskog fonda u okviru programa podrške aktivizmu mladih žena Ogledalo i OAK fondacije. O organizaciji i konceptu Feminističke kolonije, razgovarale smo s aktivistkinjom ‘Centra za devojke’, Silvijom Mihajlović.

Umjetničke kolonije u Srbiji nisu novost, no ove godine je u zanimljiv projekt spojena umjetnost i feminizam. Kako je nastala ideja za prvu ‘Feminističku likovnu koloniju’?

Ideja za “Feminističku likovnu koloniju” je nastala kroz razgovore s mladim feministkinjama iz regije tijekom prvog ArtFemine festivala. Ti razgovori su nas inspirirali da povežemo mlade umjetnice, ne bismo li zajedno bile vidljivije.

“Feminističkom likovnom kolonijom” smo željele stvoriti okruženje koje omogućava siguran prostor za umjetnice i omogućava neometan rad, upućenost jedne na drugu, povezivanje, izgradnju odnosa između sudionica, upoznavanje mladih umjetnica s feminizmom i osnaživanje, kao i to da radovi odišu feminizmom.

Željele smo kroz povećanje vidljivosti ženske umjetnosti učiniti feminističku filozofiju dostupnijom i bližom široj javnosti. Također, održavanjem “Feminističke likovne kolonije” u Sićevu, koje je opće poznato po likovnim kolonijama, ali ne i feminističkim, dekonstruiramo već poznat umjetnički prostor.

Feministička kolonija je bila namijenjena umjetnicama s područja Srbije od 18-30 godina. Kakav je bio odaziv za sudjelovanjem i tko je činio komisiju za izbor?

Da, ove godine je bila namijenjena umjetnicama s područja Srbije zbog budžeta, ali već sljedeće ćemo se potruditi da bude otvorena i za umjetnice iz regija, a i godine sudionica neće biti strogo određene. Odaziv je bio zadovoljavajući, naročito ako se uzme u obzir da je natječaj trajao samo tri tjedna. Komisiju za izbor sudionica činile su aktivistkinje “Centra za devojke”, Marija Zdravković i Silvija Mihajlović, te umjetničke suradnice “Centra za devojke”, Ivana Stanković i Sanja Solunac.

Paralelno s radionicama slikanja i crtanja, sudionice su pohađale i neka predavanja vezana za feminističko stvaralaštvo. Na koji način su radionice bile koncipirane?

Mlade umjetnice su se u samom početku upoznale s terminom feminizma općenito, ali i s feminističkom umjetnosti kroz predavanja “Feminizam i/umjetnost” i “Kratka povijest feminizma”. Sve radionice su imale za cilj da se mladim umjetnicama kroz praktične vježbe prikaže i približi feminizam da bi ga mogle uključiti u svoje radove. Svrha svih razgovora, kao i same kolonije je osnaživanje i podrška mladim umjetnicama.

Prije svega, to nisu bile klasične likovne radionice. S kolegicama sam neformalno razgovarala, a zatim smo kristalizirale njihove ideje, te rješavale dileme u vezi feminizma. Kada bi prolazile pored radova umjetnica, međusobno bi ih komentirale i sugerirale što bi eventualno trebalo promijeniti.

S obzirom na to da je nasilje jedna od osnovnih tema kojom se bavi “Centar za devojke”, kroz radionicu “Muško nasilje nad ženama” željele smo prenijeti svoja znanja, kao i približiti razloge zbog kojih žene donose odluke ostanka u nefunkcionalnim vezama. Osvrnule smo se na pitanja poput: što je točka moći i kontrole, kako ona funkcionira, što je krug nasilja i koliko je snage potrebno da bi se žena osnažila da izađe iz kruga nasilja.

Smatrale smo da je jako bitno, kada govorimo o feminizmu da govorimo i o rodno-osjetljivom jeziku i neseksističkoj upotrebi jezika. Ovo smatramo izuzetno bitnim jer je vidna diskriminacija prema spolu u jeziku. Nerijetko se može čuti “Dekan Ivana S. je donela odluku”, umjesto “Dekanka Ivana S. je donela odluku”, poštujući pravilo srpskog jezika, a to je slaganje riječi u rečenici po rodu, broju i padežu. Tijekom radionice “Feminizam i ja”, djevojke su imale priliku objasniti što je feminizam za njih, kako je utjecao na njihove živote i s čime su se do sada susretale.

Iako ‘Centar za devojke’ već godinama uspješno djeluje na području aktivizma putem festivala i kazališta, ‘Feministička likovna kolonija’ je ipak novi oblik konzumiranja feminizma kroz umjetnost. Kakvi su dojmovi nakon uspješno završenog projekta?

Veoma smo ponosne na sve umjetnice i radove koji su nastali tijekom kolonije. Naročito nam je bitno što su mnoge od njih rekle kako o feminizmu nisu puno znale i kako smo ih potakle na istraživanje i uključivanje feminizma u svoj rad.

“Dobila sam želju za daljim radom koji bi bio usmjeren ka angažiranoj umjetnosti. Dobila sam želju za proučavanjem feminizma,” rekle su neke od njih.

Pored radova koje ćete moći vidjeti na izložbi povodom otvaranja drugog “ArtFemine” festivala, primijetiti ćete i koliko je različitih umjetnica stvaralo jednu novu i fenomenalnu priču, kao i atmosferu tijekom kolonije. Različitu, ali jaku i skladnu.

Gdje se mogu vidjeti završni radovi mladih umjetnica i planirate li nastaviti projekt i sljedeće godine?

Radovi umjetnica koji su nastali na ‘Feminističkoj koloniji’ biti će izloženi u galeriji Art 55 u Nišu, od 16.-20.07. U pregovorima smo i za prezentaciju izložbe u Leskovcu i Tutinu, a nadamo se da će se otvoriti prilike da ovu izložbu prokažemo u što više gradova. Projekt planiramo nastaviti i narednih godina.

Uklonjeni grafiti mržnje prema ženama, Romima/kinjama i LGBT osobama

Posted on July 16, 2015 by sdadmin

Antigrafitna jedinica Gradskog zelenila uklonila je poruke mržnje i netrpeljivosti sa sedam lokacija u Novom Sadu.

{slika}

Lokacije koje su ovom prilikom prekrečene su u različitim dijelovima grada, a grafiti su bili usmjereni žena, protiv gej osoba i protiv Roma/kinja.

{slika}

Podsjetimo da je Antigrafitna jedinica nedavno uklonila grafit mržnje usmjeren prema migrantima/kinjama u Ulici Stefana Stefanovića u centru Novog Sada.

Moglo se spriječiti: kako su sustav i mediji iznevjerili dvije ubijene žene

Posted on July 15, 2015 by sdadmin

“Do jedne je tragedije došlo u karlovačkom naselju Drežnik.” (dnevnik.hr).

Ova rečenica izgleda kao parafrazirana Once upon a time…, a s obzirom o čemu je riječ dalje u tekstu, pjesničkoj slobodi i poetizmu ovdje ne bi trebalo biti mjesta, bar ne na uštrb objektivnog i relevantnim informacijama potkrijepljenog izvještavanja.

Našim su medijima sustavno zanemarivanje i loša legislativa ponovno bili tek jedna od supervrućih tema. Naime, kako smo imale prilike čitati u posljednja dva dana, u RH su se, gotovo istovremeno, u ponedjeljak poslijepodne, dogodila dva ubojstva žena (vatrenim oružjem), pri čemu su počinitelji bili njihovi partneri, odnosno muževi. Osim upornog medijskog inzistiranja na riječi tragedija, dok zapravo nije riječ o tragediji već sustavnim proceduralnim propustima u oba spomenuta i u većini sličnih / istih slučajeva, postoji još nekoliko spornih točaka.

Tako se u novinama i na portalima najčitanijih hrvatskih medija moglo pročitati kako je jedan od ubojica imao problema s alkoholom i dvaput je policija intervenirala zbog obiteljskog nasilja, al eto, ovaj je događaj ipak sumještane ostavio osupnutima. Alkohol može biti eventualni okidač, no nikako razlog ili povod nasilju (ovo je jedna od najvećih zabluda i najčešće opravdanje), zatim obiteljski nasilnik – prijavljen, i (ilegalno!) oružje – zapravo se uz navedene faktore može pretpostaviti kako će se situacija razvijati. Treba li naglasiti kako je ovdje propuštena, ili loše obavljena, procjena faktora rizika ponovnog počinjenja?

“Bio je dobre volje i zadovoljan sa ribom koju je kupio. Vidio sam i A., ona je taman izlazila na pauzu iz škole. Bila je nasmijana. Ništa nije slutilo na svađu, a kamoli na tragediju – prisjeća se rođak obitelji” (jutarnji.hr). Očito je vrećica puna ribe dovoljan alibi i dokaz da je netko bezopasan i taj s ribom sasvim sigurno neće nešto kasnije ubiti ženu. Ali definitivno najgori detalj ove medijske hajke i prikupljanja lajkova, poticanja na komentiranje gdje su odjednom svi pravobranitelji/ce za ravnopravnost, državni odvjetnici, sudci suda za ljudska prava, etc, jest članak / naslov – Ubijena žena iz Kruševa je Karamarkova rodica!

Ova sramota novinarske struke ostavlja bez teksta, ovaj nehumani pristup izbija zrak iz pluća, ovakav tretman oduzimanja dvaju života jednostavno je nevjerojatan. Dvije su žene na isti dan ubijene jer ih je iznevjerio sustav stvoren upravo da ih zaštiti, a u našoj je zemljici i dalje najvažnija informacija kako je jedna od njih Karamarkova sestrična? Naivno sam očekivala svojevrsnu prekretnicu u tretmanu i pristupu pitanju obiteljskog nasilja u hrvatskim medijima i javnom diskursu, da parafraziram tekst Autonomne ženske kuće, no nakon ovog srodstva s Karamarkom ipak sam postala svjesna kako je još uvijek riječ o utopiji.

Potom, inzistiranje na riječima drama i tragedija – ove termine koriste gotovo svi mediji, nekorektno je preko svake mjere. Nit’ je drama nit’ je tragedija, već se jednom s dijagnozom, a drugom prijavljenom za obiteljsko nasilje u ruke dalo oružje. Drama i tragedija termini su iz književnosti.

Pokušavam naglasiti kojim se argumentima služe mediji (koji oblikuju mišljenje javnosti koja potom ne reagira kada je potrebno) pri profiliranju počinitelja i osobe kojoj je nauđeno. Muškarci, koji mogu bolovati i od PTSP-a i biti prijavljivani, čak višestruko, prikazuju se kao radišni i marljivi ljudi, kao oni koji odlaze na ribarnicu jutro prije nego će popodne ubiti ženu. A žene, žene su one koje nasilje ne prijavljuju, ne odlaze iz obiteljskih domova, rade u školama, nakon posla dobiju batine i o tome uglavnom – šute.

Partnersko nasilje i dalje se smatra privatnim problemom

Način na koji reagiraju oni kojima se žene obrate za pomoć (bilo policijski službenici/ce, državna tijela druge vrste, NGO-vi), i njihov stav prema žrtvi i zaštita koju joj pružaju od presudne je važnosti za promicanje sigurnosti žrtve i odgovornosti počinitelja. Tako da je ovdje u prvom redu riječ o propustu države koja je situacije dviju žena glatko ne – razmotrila.

Između ostalog, u našem se društvu (i policiji / sudstvu) uvriježilo mišljenje kako su obiteljske svađe / nesuglasice – nasilje, tek dio nečijeg privatnog života u koji se onda, potom, malo ili nimalo upleću. Kako je upozoreno u izvješću AZKZ, uobičajeno je da suci ne gledaju na partnersko nasilje kao na zlostavljanje koje prijeti dobrobiti i sigurnosti žene, već kao na “poremećene odnose”, “svađu” ili manje prijestupe.

Dodatno, kad se sjetimo kako policija i sudstvo ograničavaju odgovornost počinitelja, favorizirajući programe tretmana počinitelja nad kaznama, postajemo svjesni kako policija i sudstvo pokazuju sklonost predlaganju i izdavanju mjera psihosocijalnog tretmana (liječenja od ovisnosti, oduzimanja oružja), a u manjem opsegu mjere zabrane približavanja i/ili udaljavanja (često prekratko). I to je to otprilike to što se tiče zaštite zlostavljanih žena.

I ništa manje bitno: novčane kazne, kao jedna od mjera kažnjavanja počinitelja nekog od oblika partnerskog / obiteljskog nasilja, možda su najneučinkovitija mjera s obzirom da počinitelj obično kaznu može platiti, dok žrtva ostaje nezaštićena – i izložena opetovanom, još snažnijem, maltretiranju.

Ovakva je sklonost prema programima za zlostavljače problematična, kako zbog pitanja njihove učinkovitosti, tako i zbog nedostatka mehanizma monitoriranja, koji bi osiguravao poštivanje mjere od strane počinitelja, upozorila je Autonomna ženska kuća u izvještaju Implementacija hrvatskog zakonodavstva vezanog uz partnersko nasilje.

Uhvatimo se statistike malo, utoliko što bi ovaj tekst rado pojačao važnost razgovora i drugačijeg pristupa u medijima recentnim i svim budućim slučajevima partnerskog i/ili obiteljskog nasilja. Prema službenim podacima policije, prema Zakonu o zaštiti od nasilja u obitelji od 2003. godine kada je donesen, svake godine prijavljeno je između 11.500 i 17.500 počinitelja, a broj žrtava takvih djela kreće se između 14.500 i 22.200, od čega su žene žrtve u 64 posto do 71 posto slučajeva, ovisno o godini.

Što se tiče nasilničkog ponašanja u obitelji, prema Kaznenom zakonu (čl.215a), službeni podaci policije pokazuju da je svake godine prijavljeno između 1.400 i gotovo 2.000 kaznenih djela, pri čemu je oštećeno između 1.500 i 2.100 osoba, od čega su žene žrtve u 75 posto do 80 posto slučajeva.

Iako je MUP dostavio izvješće prema kojem se broj ubijenih žena već godinama smanjuje: u posljednjih 6 godina Hrvatska bilježi trend značajnog smanjenja kaznenih djela ubojstava žena u obitelji – 2008.: 24 ubijene žene; 2009.: 23 ubijene žene; 2010.: 18 ubijenih žena; 2011.: 12 ubijenih žena; 2012.: 12 ubijenih žena; 2013.: 11 ubijenih žena i u prvom polugodištu 2014.: 3 ubijene žene, dva slučaja u istom danu (a gdje li su svi oni koji nisu ovoliko jako medijski odjeknuli) svakako su povod za preispitivanje statistika i sustava koji bi trebao zaštititi žene od nasilnih partnera.

Službeni podaci ministarstva unutarnjih poslova, oni koji nam se manje sviđaju i nisu reprezentativni za naslovnu stranicu MUP-a, govore sljedeće: Po broju žena koje su ubijene svake godine, iz podataka policije vidimo da se radi o zabrinjavajućem broju od 22 do 45 žena godišnje. Njihovi sadašnji ili bivši partneri/supruzi bili su počinitelji u 20 posto do čak 65 posto slučajeva.

Za jednu od dviju smrti kriva je, između ostalog, procjena policije i sudca koji je na osnovi policijskog iskaza kako se nije radilo o izrazito agresivnoj osobi, nego da se radilo o fizičkom nasilju u vidu šamara koji je počinitelj zadao svojoj supruzi (dnevnik.hr), dotičnog pustio na slobodu nakon čega je iz zlostavljača postao osobom krivom za smrt vlastite žene.

Nastavak: Kapitalizam nije gej friendly

Posted on July 15, 2015 by sdadmin

Zagrebački Pride 2015. bio je poseban po jednoj stvari: na njega su po prvi puta došli libertarijanci/ke kao organizirana skupina, noseći sa sobom anarho-kapitalističku zastavu i natpise poput “Kapitalizam je gej friendly”.

Tu libertarijansku avanturu blogerski je popratila jedna od njenih inicijatorica i sudionica, Luna Morado. [1] Morado je u svom blogerskom zapisu nadugo i naširoko objasnila svoju poziciju po pitanju nužnosti povezivanja kapitalizma i LGBT aktivizma, uz obilate greške i nezavidno nepoznavanje tematike za koju se navodno zanima. S obzirom na to da su hrvatski libertarijanci/ke postali pojava koja se sve više pokušava uvući u javni diskurs o temama koje smatraju bitnima, vrijedi potrošiti nešto vremena na krčenje te logičke i ideološke džungle koju je Morado uzgojila u svom zapisu. Pa krenimo.

Odmah pri početku je jasno da Morado ne barata osnovnim podacima, kao ni terminologijom. Citirajući izjavu jednog od organizatora Pride-a koji je izrazio svoju skepsu naspram sudjelovanja libertarijanaca/ki u ovogodišnjoj povorci, ona vadi njegovu izjavu “antifašizam mora podrazumijevati i antikapitalizam” i kontrira mu sa “Antifašizam je prazan pojam, kao i ateizam, i postoji samo u odnosu na pojam kojemu je suprotstavljen. Govori samo to da netko nešto nije, a ništa o tome što taj netko jest.”. To je, dakako, besmislica. Ateizam uistinu postoji kao pojam koji je suprotstavljen teizmu, tj. vjeri u Boga. Ateizam implicira izostanak vjere u Boga. No osim ateizma postoji još i antiteizam. Antiteizam ide dalje od ateizma- on se aktivno protivi vjeri, smatra ju štetnim utjecajem u društvu i inzistira na aktivnom djelovanju protiv nje. Upravo bi antiteizam bio daleko bolja paralela antifašizmu nego ateizam. Antifašizam nije jednostavno izostanak fašizma, antifašizam je inzistiranje na štetnosti fašizma, na antifašističkim vrijednostima. Antifašizam je aktivno lobiranje protiv fašizma i protiv fašističkih pojava u društvu. Antifašizam ne znači sjediti doma i ne bivati fašistom, antifašizam znači doći na Trg bana Jelačića i suočiti se licem u lice s HČSP-om koji obilježava datum osnivanja NDH. “Antifašizam je” , kako kaže Viktor Zahtila u svom članku, “sabotirati Thompsonov dernek u Berlinu, što su učinili Jerko Bakotin, Ilija Grašić i Sead Husić; antifašizam je izaći iz okvira onoga što je dopušteno i pretvoriti jednu javnu kulturnu ustanovu i fizičku građevinu u bedem borbe protiv nacionalizma, šovinizma, seksizma i homofobije, kao što je učinio Oliver Frljić; boriti se protiv starozavjetnog klerofašizma u školskom kurikulumu, poput Nade Topić Peratović, [to] je antifašizam; antifašizam je,također, stajati ispred katedrale – upravo tamo i nigdje drugdje! – s nekolicinom istomišljenika/ca, u prkos pozivima na pogrom lgbt osoba od strane crkvenih njuški i pred deseterostruko brojnijem neprijatelju koji bi te samljeo da nema policijskog kordona” [2] Nije antifašizam samo ne biti fašist kao što Morado misli, ležati doma na kauču, gledati dokumentarce o Drugom svjetskom ratu navijajući za naše (ali ne za *naše* naše jer su *naši* naši bili komunjare) – biti antifašist/kinja jest shvaćati da fašizam jača kada se u isti kotao ubace mržnja, utjecaj i kapital, slično kao onom kotlu koji kuha u Savskoj, i suprotstaviti se tom fašizmu. Antifašizam je u 21. stoljeću, više nego ikada, spoj kritičke misli i analitičkog pristupa prema strukturama društva koje dozvoljavaju fašizam (jer fašizam danas dolazi zamaskiran perfidnim izlikama), a jedna od tih struktura je itekako i kapitalizam, te potom i djelovanje po tim pitanjima.

No, Morado ne samo da ne shvaća antifašizam, ona ne shvaća ni kapitalizam, što je mnogo tragičnije jer dok je antifašizam samo usputni termin kojeg spominje, kapitalizam je nešto za što se aktivno zalaže. Naime, ona tvrdi da je “kapitalizam društveni sustav utemeljen na principu individualnih prava“. Nije baš jasno otkuda je iskopala tu definiciju kapitalizma budući da Merriam-Webster rječnik [3], Wikipedia [4], kao i Enciklopedija Britannica [5] opisuju kapitalizam isključivo kao ekonomski sistem baziran u tržišnoj ekonomiji. I upravo na toj banalnosti, na samom početku početaka pada teza o kapitalizmu kao gej friendly pojavi.

Kapitalizmu puca prsluk za LGBT zajednicu. Kapitalizam nije sistem socijalnih vrijednosti kojem je stalo do toga je li gej friendly ili ne. Dapače, kada već plovimo anarho-kapitalističkim, libertarijanskim vodama slobodnog tržišta, kako bismo objasnili gdje točno LGBT aktivizam leži u cijeloj toj priči, valjalo bi objasniti do čega je to slobodnom tržištu uistinu stalo. Odgovor je zaista banalno jasan: stalo mu je do slobodnog protoka kapitala, bez interferencije državnih struktura. Takvu ideju najbolje bi bilo objasniti na primjeru, pa stoga možemo krenuti od nama najbliže (potencijalne) slobodnotržišne pojave: Liberlanda.

Liberland je libertarijanska mikrodržava osnovana od strane Čeha Vita Jedličke koji tvrdi da polaže pravo na jedan močvarni otočić na zapadnoj obali Dunava između Hrvatske i Srbije. Stvar je poprilično bizarna, naime riječ je o jednom od teritorija za koje Hrvatska inzistira da su srpski dok Srbija inzistira da su Hrvatski. Budući da se otočića u osvježavajuće nestandardnoj maniri odriču i Hrvatska i Srbija, Jedlička ga je odlučio posvojiti. Na teritoriju otoka osnovao je mikronaciju koju je odlučio urediti po libertarijanskim principima slobodne trgovine računajući da će teritorij postati porezna oaza. Ima geslo “Živi i pusti druge da žive”, a za državljanstvo se može prijaviti bilo tko, samo s jednom cakom: ne smijete imati povijest simpatiziranja komunizma ili nacizma.

{slika}

Jedlička je to sve fino zamislio, dobio je gotovo stopostotnu podršku hrvatskih libertarijanaca/ki, ušao je na nekoliko dana u svjetske vijesti, ali do samog teritorija nije uspio doći budući da ga hrvatska granična policija na njega ne pušta iz sigurnosnih razloga. Za očekivati je da se na šengenskoj granici ne mogu baš prešetavati Česi koji su navodno osnovali svoju vlastitu državu na 7 kilometara kvadratnih močvare, no Jedlička i njegovi hrvatski simpatizeri svejedno taj potez policije vide kao nasilje protivno međunarodnim zakonima.

Nesputani tehnikalijama poput nemogućnosti stupanja na teritorij vlastite države, Liberlanđani/ke i njihovi simpatizeri/ke pokrenuli su viralnu kampanju u kojoj reklamiraju Liberland, a koja je kulminirala “ask me anything-pitaj me bilo što” seansom na društvenoj mreži Reddit tijekom koje je Niklas Nikolajsen, predsjednik Liberlandske Naseljeničke Asocijacije, društva koje se bavi reklamiranjem Liberlanda, odgovarao na pitanja zainteresiranih o Liberlandu. [6] Tako su zainteresirani saznali da Liberland neće imati vlastitu valutu kontroliranu od strane Vlade, bit će zabranjeno fizičko nasilje protiv ljudi i njihovih posjeda, država neće napraviti obrazovnu infrastrukturu i marihuana će biti legalna. Jedno od pitanja na koje Niklas nije znao odgovoriti je hoće li biti legalno prodati samog sebe u ropstvo. Navodno se još vodi debata oko toga u zakonodavnim krugovima Liberlanda. Naime, prodaja samog sebe u ropstvo je sasvim legitimna stvar na slobodnom tržištu. Ne vršite nasilje ni nad kime, samo poslovnu transakciju. Prodajom bilo čega, makar i svoje slobode, ne kršite zakone Liberlanda poput onih o vršenju nasilja, krađi ili bivanju demokratskim socijalistom.

Slobodno tržište je svetinja u kapitalizmu, onaj vrhovni cilj prema kojem treba težiti. Takav sustav nužno ima svoja vlastita pravila. Luka Popov, asistent na odsjeku za fiziku na zagrebačkom PMF-u, zaljubljenik u slobodno tržište i veliki fan Liberlanda, na svojem je popularnom i utjecajnom slobodnotržišno orijentiranom blogu “Katkapital” poprilično dobro objasnio prava u slobodnom tržištu. [7] On prava dijeli na temeljna prava (pravo na to da te nitko ne pretuče, ubije ili pokrade- esencijalno pravo na život bez nasilja) i pozitivna prava (pravo na *nešto*- obrazovanje, zdravstvenu zaštitu). Ova prva prava svatko mora imati. Ova druga ne. Tom logikom, logikom slobodnog tržišta, država ne može braniti ni nametati nekome stvari koje izlaze iz sfere temeljnih prava. To objašnjava zašto bi u Liberlandu, ako bi on slijedio pravila istinski slobodnog tržišta, prodaja samog sebe u roblje bila legalna. No Popov vadi i druge primjere. Zašto bi država morala kazniti vlasnika ako ne želi zapošljavati primjerice crnce ili gay osobe? Vlasnik ima puno pravo diskriminirati na temelju rase ili seksualnog opredjeljenja jer je on vlasnik. Ionako ne vrši nasilje ni nad kime.

No što kada se dogodi da svi diskriminiraju? Što kada nitko u državi ne želi zaposliti gej osobe ili ljude druge rase? Što ako, ajmo proširiti malo teoriju, nitko ne želi pustiti ljude druge rase i gej osobe u dućan? Naposljetku, dućan je njihovo vlasništvo, oni mogu određivati tko smije ući u njega, a pritom ne vrše nikakvo nasilje, ne kradu i ne ubijaju. Slobodno tržište je progovorilo- nema usluge za gej osobe i osobe druge rase. A možda ni za neke druge skupine građana/ki. Juden-Zutritt verboten. Svaka prisila na davanje usluge bila bi državna intervencija i kršenje slobodnotržišne doktrine – nasilje države nad pojedincima/kama i njihovom slobodom. Tu leži sva čar kapitalizma u kojem, ako ćemo vjerno slijediti pravila slobodnog tržišta, država neće ulaziti u krevete ni u bračne ugovore gej parova, ali isto tako neće ulaziti ni u arbitriranje situacije u kojoj taj isti gej par nema gdje kupiti hranu jer mu je nitko ne želi prodati. Ukratko, možete biti u braku s kim god želite, ali samo na otprilike mjesec dana. Medicina je utvrdila da je teško ostati živ dulje od toga bez unosa hrane u organizam.

Takve utopijske (ili distopijske, ovisno o tome želi li vas itko nahraniti ili zaposliti) fantazije na stranu, valja pogledati kako LGBT zajednica stoji u realno postojećem kapitalizmu. U dvjema vodećim državama na indeksu ekonomskih sloboda biti gej osobom kažnjava se s dvije godine zatvora (Singapur), a ako pak nije ilegalno, LGBT zajednice zakonski uopće se ne prepoznaju (Hong Kong). U desetoj zemlji na ljestvici, Mauricijusu, nije definirano zakonom niti se priznaju LGBT zajednice, ali se zato analni seks kažnjava s pet godina zatvora. Litva, petnaesta ekonomski najslobodnija zemlja na svijetu ima Markićkinu ustavnu zabranu gej braka još od davne 1992. U skupinu zemalja koje još spadaju pod ekonomski slobodne tu su i Ujedinjeni Arapski Emirati u kojima se gej osobe kažnjiva s do 14 godina zatvora, potencijalno i smrću, Bahrain koji ne priznaje LGBT zajednice kao ni Gruzija te Malezija u kojoj je kazna bičevanje i na koncu Katar sa smrtnom kaznom. [8] [9]

Vrijedi pogledati i u povijest, primjerice u Čile sedamdesetih. Nakon što je CIA 1973. organizirala vojni puč protiv demokratski izabranog socijalističkog predsjednika Salvadora Allendea, na vlast je postavila vojnu huntu predvođenu generalom Augustom Pinochetom. Vojnom diktatoru su u ekonomskim reformama pomogli Milton Friedman i njegovi Chicago boysi i uveli slobodnotržišne mjere i pretvorili Čile u prvi neoliberalni eksperiment (ovdje valja napomenuti da Morado posprdno kritizira optužbe da u Hrvatskoj vlada neoliberalni kapitalizam, što je točno, no zanemaruje činjenicu da se u Hrvatskoj svejedno već 20 godina uvode neoliberalne mjere poput sveopće privatizacije i konstantnog uništavanja socijalne države i dostupnosti javnih usluga poput obrazovanja i zdravstva). Od ekonomije je u Čileu više porasla samo ekonomska nejednakost i rezultirala ogromnim raslojavanjem društva, a dok su slobodnotržišni mađioničari instruirali vojnoj hunti kako da vodi svoju ekonomiju, LGBT osobe, pogađate, nisu magično dobili svoja prava u kapitalističkom raju. LGBT zajednica nije bolje prolazila ni u drugim tadašnjim neoliberalnim utvrdama poput Reaganovog SAD-a i Thatcheričine Velike Britanije. SAD je tek pred neki dan legalizirao gej brakove dok je Velika Britanija civilno partnerstvo legalizirala 2005. godine, a bračne zajednice tek prošle godine.

Ukratko, kapitalizam nije gej friendly. Nije gej friendly ni u teoriji, ni u praksi. Istina, nije da mu se nužno protivi, stvar je samo u tome da se kapitalizam ne bavi LGBT pravima. Bavi se ekonomijom i tržištem, dionicama, obveznicama, dugovima i profitom. Gdje je LGBT zajednica uspjela u svojim namjerama, bilo u cijelosti ili parcijalno, to nije bio rezultat kapitalizma nego njihove vlastite borbe unutar sistema. Kapitalizmu je u najboljem slučaju bilo svejedno. Tvrditi suprotno je ili ne poznavati kapitalizam ili namjerno obmanjivati javnost u svrhu promocije vlastitih stajališta. Ništa manje i ništa više.

[1] http://lunamorado.com/politika/zagreb-2015-povorka-ponosa-i-slobode/

[2] http://lupiga.com/vijesti/o-antifasizmu-impotentna-jugonostalgija-i-licemjerno-liberalno-moraliziranje-ne-mogu-nas-obraniti-od-fasizma

[3] http://www.merriam-webster.com/dictionary/capitalism

[4] https://en.wikipedia.org/?title=Capitalism

[5] http://www.britannica.com/topic/capitalism

[6] https://www.reddit.com/r/iama/comments/38jawf/im_the_president_of_the_liberland_settlement/

[7] http://katkapital.com/2015/06/07/ljudska-prava-in-a-nutshell/

[8] https://en.wikipedia.org/wiki/Index_of_Economic_Freedom

[9] https://en.wikipedia.org/wiki/LGBT_rights_by_country_or_territory

Nakon reakcije Libele, seksistički letci povlače se iz distribucije!

Posted on July 14, 2015 by sdadmin

Turistički letci koji uz gastroponudu i zanimljive lokacije turistima i turistkinjama daju uvid u seksizam na hrvatski način povlače se iz distribucije nakon reagiranja na Libeli!

Letci koji bi se mogli zvati Hello, ovdje seksizam turiste i turistkinje, naime, uče kako pravilno izgovoriti rečenice koje bi im mogle biti korisne u posjetu Hrvatskoj.

Primjerice, od ključne je važnosti znati reći – “Take your clothes off, I won’t hurt you”=”Skin-ee seh, neh-choo tea neesh-tah” ili “Crazy bitch” = “Loo – dah koo – ya”.

Od turističkih letaka Hello Zagreb, najprije se ogradila Turistička zajednica grada Zagreba nazivajući letke neprimjerenima, a potom je uslijedila i reakcija iz tvrtke Darrer d.o.o. koja je sporne letke i kreirala.

Na Libelinu zamolbu za komentiranjem i upit hoće li zbog brojnih negativnih reakcija čitatelja i čitateljica Libele razmisliti o prekidanju daljnje distribucije letaka Sven Darrer odgovorio nam je sljedeće:

“Letak više nije u distribuciji jer je vašim i objavama drugih medija izgubio svoju prvotnu svrhu, a ta je pružiti turistima pregled ugostiteljske ponude grada Zagreba, smještaja u gradu Zagrebu, atrakcija, muzeja, kulturnih događanja i sl., a uz dodatak smiješnog rječnika hrvatskog mladenačkog žargona.”

Gospodin Darrer objasnio nam je i kako je ‘dodatak rječnika hrvatskog mladenačkog žargona’ napisan iz navedenih razloga:

“Svrha fonetskog rječnika je bila nasmijati mlade turiste “lošim” izrazima za upucavanje. Namjera nije bila pružiti seksističke izraze koje će itko shvatiti ozbiljno i primjeniti. Rječnik je izrađen po uzoru na druge europske vodiče i njihove rječnike za mlade.”

Na kraju, gospodin Darrer dodaje kako se “ispričava svima koje je njihov letak uvrijedio te ponavlja kako se svi dostupni letci povlače iz javnosti“.

Isprika i povlačenje letaka iz distribucije hvalevrijedan je potez, no baš kao i mnogo puta do sada, ponovno napominjemo – ne samo da seksizam nije smiješan, on je i izuzetno opasan. Njegove posljedice su stvarne i ovdje i kada se koriste “u drugim europskim vodičima”.

Zahvaljujemo svim čitateljicama i čitateljima koje su dijeljenjem ovog teksta sudjelovale u uklanjanju letaka koji promoviraju seksizam jer male pobjede puno znače.