U okviru višegodišnje kampanje “11. jul – Dan sećanja na genocid u Srebrenici – proglasite!”, u petak 10. jula organizujemo dve mirovne akcije u Beogradu:
12:00 – 12:30, ispred Predsedništva Srbije – scenska akcija “Kad se Srbija pogleda u ogledalo, videće Srebrenicu! – 20 godina – 20 ogledala!
12:30 – 13:00 – ispred Predsedništva Srbije – javno čitanje pisma Predsedniku Republike”11. jul – Dan sećanja na genocid u Srebrenici – Proglasite! Stajanje u crnini i ćutanju.
19:30 – 20:30, Trg Republike, Beograd : “Pamtimo – 20 godina od genocida u Srebrenici” – scenska akcija koja se sastoji od više segmenata: Memorijalni centar Potočari/Srebrenica u Beogradu; Žene Srebrenice govore (projekcija dokumentarnog filma); Oni su ostavili trag u nama; Prelazeći liniju i podizanje simboličkog memorijala Srebrenica, itd. Stajanje u crnini i ćutanju.
11. jula u okviru mirovne akcije “Solidarnost i odgovornost” idemo na komemoraciju/dženazu u Potočare/Srebrenica.
Županijski sud u Osijeku potvrdio je presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu po kojoj je udruga Zagreb Pride dužna isplatiti neimovinsku štetu tužiteljici Karolini Vidović Krišto u iznosu od 30.000,00 kuna, plus zatezne kamate i odvjetničke troškove Odvjetničkom uredu “Zvonimir Hodak”. Sveukupno 41.018,91 kuna, zbog teksta “Izbori za Homofoba i Homofrenda 2013. godine” objavljenog na našim web stranicama, navodi se u priopćenju koji je poslala udruga Zagreb Pride.
Ovaj je slučaj još jedan od pokazatelja pod kolikim se napadima u proteklih nekoliko mjeseci nalaze novinari i novinarke te aktivisti i aktivistkinje. O prijetnji tužbom vjeroučiteljice Sandre Livajić novinarki CroL -a, Martini Horvat iz GONG -a, Ani Brakus i portalu Libela, te cijelom nizu medija već smo pisale. Nedavno je prijavu Željke Markić DORH-u te Pučkoj pravobraniteljici (koja je jučer prijavu odbacila) zaradila i Sandra Benčić iz CMS-a.
U nastavku donosimo najinteresantnije dijelove te presude, kao i cjelovito priopćenje udruge Zagreb Pride.
O kratkoročnom pamćenju javnosti
Na desetoj stranici presude, navedeno je sljedeće:
“Iako je nesporno velik dio medija prenio sadržaj sjednice Programskog vijeća u siječnju 2013.g. radi čega je tužiteljica nesporno trpjela i morala trpjeti duševne boli, sud prihvaća navode tužiteljice da joj je upravo tekstom tuženika nanesena šteta te povrijeđen ugled i čast te dostojanstvo jer je tekst tuženika objavljen nakon što je javnost već zaboravila na dogadanja iz siječnja te iste godine, dakle tuženik je zasigumo pogoršao već tada poljuljani položaj tužiteljice kako u radnoj tako i u njenoj životnoj okolini.”
O malicoznim stavovima i osobama drugog mišljenja
Na devetoj stranici presude navedeno je sljedeće:
“Nesporna činjenica da je emisija tužiteljice ukinuta ne daje pravo tuženiku javno iznositi maliciozne stavove o njoj kao čovjeku i stručnjaku samo iz razloga što se ne slaže s njezinim radom te upravo time tuženik ukazuje na njegov netolerantan stav prema osobama drugog mišljenja.”
Na presudu i cjelokupnu atmosferu reagirao je i Zagreb Pride priopćenjem u kojem jasno naglašava kako stoji iza svake riječi, iza svakog slova i zareza:
“Prema presudi Zagreb Pride je povrijedio dostojanstvo, čast i ugled Karoline Vidović Krišto, zbog teksta: “Ova bivša urednica emisije “Slika Hrvatske” na HRT-u uključila se u histeričnu antihomoseksualnu kampanju tako što je u eter nacionalne TV kuće pustila propagandni prilog ‘Pedofilija kao temelj spolnog odgoja?‘. Pokazalo se da se zaista radi o propagandnoj i neobjektivnoj emisiji koja nema veze s novinarstvom već se zloupotrebljava za radikalni aktivizam. Naravno, dijelovi tog priloga su sadržavali snimke filma za koje HTV nije imao osigurana autorska prava. A znate kako već ide – tko krade, taj, valjda, i laže.” Podsjećamo, upravo zbog prikazivanja tog priloga, emisiju “Slika Hrvatske” Programsko vijeće HRT-a skinulo je s programa Hrvatske televizije, a nekoliko mjeseci nakon, u lipnju 2013. godine, Zagreb Pride je Karolinu Vidović Krišto uvrstio na listu za izbor Homofoba/kinje godine.
Kao što smo rekli/e i na ročištu, to ćemo sada ponoviti i javno: Zagreb Pride stoji iza svake svoje napisane riječi, iza svakog slova i zareza.
U citiranom tekstu izrekle/i smo ono što uistinu mislimo. To je bio i jest naš vrijednosni sud koji nismo izrekle/i samo tako. S obzirom da iznosimo javnu kritiku postupanja sudske vlasti, imamo pravo javno obrazložiti svoje postupke koje je ta grana državne vlasti odlučila cenzurirati.
Svojim postupanjem, Karolina Vidović Krišto svjesno je, skrivajući se iza fasade novinarske profesije, ciljala poniziti dostojanstvo LGBTIQ građana i građanki te potaknuti javnost da o nama misli kako ne zaslužujemo bolje od statusa građana/ki drugog reda.
Ravnopravnost, a posebno jednakost u dostojanstvu, vrijednosti su koje Zagreb Pride zastupa od svog osnivanja. S obzirom da se tim TV uratkom izravno gazi dostojanstvo LGBTIQ osoba, Zagreb Pride iskoristio je svoje temeljno ustavno pravo da svoje vrijednosno stajalište izrazimo javno – iskreno i otvoreno.
Pravo na slobodu izražavanja misli jamči nam Ustav Republike Hrvatske. Misija Zagreb Pridea je javno ukazivanje na homofobiju, bifobiju i transfobiju, a dužnost nam je reagirati kada je takvo djelovanje usmjereno protiv LGBTIQ osoba, protiv naše djece i naših obitelji, protiv LGBTIQ zajednice. Ova presuda nastoji onemogućiti rad udruge Zagreb Pride i cenzurirati naš glas u borbi za ljudska prava LGBTIQ osoba – građana i građanki Republike Hrvatske. Upravo stoga, Zagreb Pride će pred Ustavnim sudom zatražiti zaštitu temeljnih prava svih LGBTIQ osoba, kao i svih onih koji vjeruju u jednakost i dostojanstvo svih hrvatskih građana i građanki.”
Mreža kulturnih rodnih praksi jugoistočne Europe raspisuje natječaj za autorske radove koji će javnosti biti prezentirani u sklopu izložbenih i prezentacijskih aktivnosti mreže u regiji.
Mreža kulturnih rodnih praksi jugoistočne Europe je nastala kao rezultat želje za umrežavanjem i udruživanjem organizacija iz regije koje kroz prizmu feminističkih i rodnih praksi, a upotrebom različitih kulturnih iumjetničkihmedija aktivistički djeluju u javnoj sferi. Mrežu sačinjavaju organizacije koje se bave kulturnim rodnim praksama kroz medijske, festivalske i produkcijske programe, a cilj mreže je osnaživanje regionalne rodno osviještene kulturne i civilne scene.
Mreža po prvi put raspisuje natječaj na temu “Retradicionalizacija društva” koja kao diskurs u regiji poprima sve veći značaj. Nalazeći se pred svjetskim trendom globalizacije koja pokreće niz društvenih i političkih pitanja: od postojanja nacionalne države, preko suvereniteta do stvaranja novih transnacionalnih državnosti i identiteta, retradicionalizacija društva se javlja kao reakcija koja u sebi nosi djelomično pozitivne ali nerijetko i negativne modele.
Kao proces socijalnog, kulturnog i političkog djelovanja globalizacija nadmašuje granice nacionalnih država, pa se često shvaća kao zagovaranje denacionalizacije. Potonja predstavlja prijetnju kojoj se suvremeno društvo opire retradicionalizacijom društvenih vrijednosti, jer tradicija u doba nesigurnosti i duboke društvene krize nudi utočište. Oživljavanje tradicionalnih elemenata može integrirati društvenu zajednicu, jačati različite identitete u njoj, razvijati je i obogaćivati.
Međutim, nasuprot spomenutom, u regiji se zapaža sve veća okrenutost retradicionalizaciji u negativnom smislu, koja u pojedinim zemljama na ex-YU prostoru poprima alarmantne oblike. Učvršćivanje tradicionalističke orijentacije ogleda se, između ostalog, u dominaciji crkve i njenom sve aktivnijem i glasnijem sudjelovanju u svakodnevnom životu propovijedajući moralni konzervativizam.
Podjela na tradicionalne muške i ženske uloge, na privatno i javno, sve više utiče na jačanje patrijarhalnih vrijednosti i institucionalizaciju mizoginije. Seksističke I neemancipatorske prakse, objektivizacija, nasilje – vidljivo ili prikriveno, marginalizacija i rodni stereotipi su samo neke od manifestacija retradicionalizacije društva. Tradicionalno društvo ne ostavlja prostor za izbor već dirigira formiranje identiteta, čineći tako jednu organiziranu i homogenu strukturu koja svoje uporište nalazi u hegemoniji patrijarhata.
Retradicionalizacija društva je postala dio suvremenosti, a ogleda se u svim njenim segmentima od folklora, religije, preko kulture, identiteta do teritorije i izraženog nacionalizma. Aktualnost i kontekstualnost ove teme su činitelji koje smatramo važnim za sagledavanje i problematiziranje. S tim u vezi nas zanima kako se određene norme koje tradicija sadrži u sebi mogu subvertirati? S obzirom na to da su nam režimi represije nametnuti lingvistički I vizualno, postavlja se pitanje kako ih dekonstruirati kroz jezik i djela?
Autorice i autori su ohrabreni da istraže ovaj fenomen kroz potencijal različitih medija i disciplina: performans, instalacija, esej, studija, zbirka fotografija, video, audio radove kao i likovne radove.
Odabrani radovi će biti grupirani u okviru nekoliko pod-tematskih cjelina, i izloženi u galerijskim prostorima ili adekvatno prezentirani u zemljama članicama mreže u sklopu festival tijekom 2016. godine. Putni troškovi,smještaj i honorar zaumjetnice/ke će biti osiguran.
Natječaj je nastao u želji za osnaživanjem transdisciplinarnog, kreativnog djelovanja, mišljenja i izražavanje u polju novih kulturnih rodnih praksi na ex-Yu prostorima te podržava prijave samostalnih umjetnika/ca tako i grupa autora/ica.
Mreža kulturnih rodnih praksi JI Europe trenutno službeno okuplja trinaest članica iz Hrvatske, Slovenije, BiH, Srbije i Makedonije.
Hrvatska: Prostor rodne i medijske kulture K-zona (voxfeminae.net i Vox Feminae festival), CESI (portal Libela.org), CROL (portal Crol.hr), Flamingo (DRAGram festival), Udruga za promicanje nezavisne glazbene kulture ‘Živa muzika’; Srbija: Feministički kulturni centar BeFem (BeFem festival), Organizacija za promociju aktivizma OPA (portal Femix.info i Femix projekt), Centar za devojke Niš (festival Art Femine); BiH: Fondacija CURE (festival Pitchwise); Slovenija: Mesto Žensk (festival City of Women) KUD Mreža (festival Rdeče Zore), Zavod Radio Študent (Emisija Sektor Ž); Makedonija: Tiiiiit! Inc. (festival Prvo pa žensko). Više nawww.gendernet.info
Prijava treba sadržavati:
Ime i prezime autora/ice ili grupe autor/ica :
Kratka biografija autora/ice ili grupe autor/ica:
Godina i država nastanka rada:
Format/tehnika rada:
Prateću dokumentaciju o predloženom radu:
1) Osnovne informacije o umjetničkom radu/projektu (ime rada/projekta, autor_ica/lista autora, kada je rad/project nastao ako je u pitanju postojeći rad, trajanje)
2) Kratak opis ideje rada/projekta (max 300 riječi)
3) Detaljna tehnička lista neophodna za prikazivanje/realizaciju rada kao i sve druge potrebe u prostoru.
4) Ukoliko je rad već prikazivan informacije o prethodnim izložbama na kojima je rad prikazan (datum, mjesto i fotografije rada u visokoj rezoluciji (2-3 fotografije)
5) Ukoliko rad nije prikazivan/izlagan molimo ukoliko je moguće poslati ilustraciju/skicu/sliku/visual koji se može vezati uz rad. 6) web link na online izvor koji sadrži kratku dokumentaciju rada može biti priloženi ukoliko je takva dokumentacija relevantna za razumijevanje projekta
Ukoliko je riječ o pisanom radu, umjesto gore navedene prateće dokumentacije šalje se – Naslov i sažetak rada (max 300 riječi) – Cjelokupni rad
– Ukoliko je rad već objavljivan, navesti datum i mjesto objave.
Natječaj je otvoren od 9. srpnja/jula do 20. rujna/septembra 2015. u ponoć i u njemu mogu sudjelovati autori/ice sa prostora bivše Jugoslavije. Svaki autor/ica može prijaviti maksimalno 2 različita rada. Radovi se prijavljuju putem e-maila na adresu gendernet.info@gmail.com. Na taj isti e-mail možete postaviti dodatna pitanja vezana uz natječaj do 10 rujna.
Informacije o prvom krugu rezultata natječaja koji će se sastojati od rang liste prijavljenih radova biti će objavljene do 10. 10. 2015 na web stranici mreže www.gendernet.info.
Konačni rezultati natječaja, odnosno broj radova s rang liste koji će se producirati bit će poznat do 31.12.2015. kada će biti poznata i sredstva s kojim će Mreža kulturnih rodnih praksi raspolagati u 2016. godini.
Prije mjesec dana smo povodom otvaranja ženskog svjetskog nogometnog prvenstva pisale o sveprisutnoj mizoginiji u FIFA-i. Mjesec danas kasnije, vrijeme je za mali rezime svjetskog prvenstva – i za, nažalost, još jednu porciju mizoginije.
Završilo je još jedno svjetsko nogometno prvenstvo. Ponovilo se finale iz 2011. godine (SAD– Japan), samo je ovog puta imalo drugačiji početak, drugačiji završetak, drugačije sve. Amerikanke su na poprilično nevjerojatan način pobijedile Japan (konačni rezultat 5-2), otvorivši prvih šesnaest minuta utakmice sa četiri gola – hat-trick Carli Lloyd i jedan gol Lauren Holiday. Valja spomenuti kako je jedan od golova Carli Lloyd bio postignut udarcem ravno s polovice terena. Šok i nevjerica! Japanke, inače jedna od staloženijih reprezentacija, sasvim su se pogubile u obrani i ništa ih više nije moglo spasiti od poraza.
Carli Lloyd je zasluženo proglašena najboljom igračicom prvenstva, Hope Solo najboljom golmanicom, a Zlatnu kopačku dobila je njemačka nogometašica Celia Šašić. Prvenstvo je bilo zanimljivo, s mnogo dobrih, ali i loših utakmica, s mnogo iznenađenja (rano ispadanje Brazila) i očekivanih razvoja događaja (SAD u finalu). Jako dobar nogomet imali/e smo priliku gledati od četvrtfinala nadalje, a posebno je sjajna i napeta bila utkamica za treće mjesto, između Njemačke i Engleske. Nije doduše palo sedam golova kao u finalu, već samo jedan, i to u produžetcima, ali broj golova ionako nije mjerilo za procjenu dobre igre na terenu.
Unatoč igranju na umjetnoj travi, koja je svakako doprinijela lošem kontroliranju lopte u mnogim situacijama, nekontroliranim uklizavanjima i ponekoj neočekivanoj ozljedi – vidjeli/e smo dobar, brz i dinamičan nogomet. S obzirom na minimalna ulaganja u ženski nogomet, sjajnih je predstava bilo mnogo više nego što se moglo očekivati. Valja napomenuti da smo osim sjajnih nogometašica imali/e priliku gledati i sjajne trenerice i sutkinje, koje inače nikad nisu u fokusu razgovora o ženskom nogometu.
Poražavajuća je činjenica da u Hrvatskoj nijedan medij nije sustavno pratio prvenstvo, uključujući sportske medije. To možda nije ni iznenađujuće, ali je i dalje tužno. Međutim, što drugo očekivati kad su najave prvenstva u nekim medijima bile isključivo u formi ‘Pogledajte najljepše nogometašice svjetskog prvenstva’? S rečenicama poput ‘Julia Šimić – igra za Njemačku, ali je naše gore list. S prekrasnim listovima.’
Kad je prvenstvo već krenulo Sportske Novosti objavile su članak o driblingu Patricie Andrad, uz popratnu objavu na facebooku: ‘[VIDEO] Cura prošla dvije obrambene igračice kao da ih nema.’ Da ironija bude veća, kad guglate ‘svjetsko nogometno prvenstvo žene’ jedni od prvih članaka koji iskoče su ‘Žene su spašene, taj glupi nogomet napokon je gotov’ i ‘Pravilo za žene tijekom svjetskog nogometnog prvenstva: TV je njegov’. To nam lijepo ilustrira gdje smo trenutno s poimanjem kombinacije nogometa, svjetskog prvenstva i žena.
Ništa manje ignorantni i seksistički nisu ni strani mediji, a ni sama FIFA. Jedan od članaka objavljenih na FIFA-inom službenom sajtu tijekom prvenstva opisuje Alex Morgan, nogometašicu SAD-a koja ‘traži završetak iz bajke’, kao nogometašicu čiji je ‘stil igranja oku ugodan, a uz to i dobro izgleda.’
Marco Aurelio Cunha, jedan od čelnih ljudi brazilskog ženskog nogometa, napomenuo je tijekom putovanja s reprezentacijom u Kanadu, kako se ženski nogomet mijenja. Pritom nije mislio na ništa što ima veze sa samim nogometom. ‘Žene su sada ljepše, šminkaju se, izalze na teren na elegantan način… Prije smo djevojke odjevali kao dečke, pa je timu nedostajalo te elegancije, ženstvenosti. Sada su hlačice kraće, vodi se više računa i o frizurama. To više nije žena odjevena kao muškarac’, izjavio je Cunha.
Svoje viđenje ženskog nogometa i ženskih sportova općenito, iznio je i Andy Benoit, novinar čaospisa Sports Illustrated. Benoit je na twitteru razglabao kako su žene možda i dobre u nogometu i drugim sportovima, ali to jednostavno nije zabavno gledati. U svoju je obranu prizvao podatke tv rejtinga, kao da popularnost nekog sporta danas ovisi isključivo o tome koliko je isti zabavan, a ostale faktore možemo jednostavno ignorirati. Benoitu je valjda jedino zabavno ujedinjavanje žena i sporta kad modeli u kupaćim kostimima završe na naslovnici Sports Illustrateda. A to sa sportom ima veze – nikakve.
S takvim stereotipima se se odlično zabavile nogometašice Norveške, koje su u jednom videu pokazale kako su ‘loše’ u nogometu, ismijavajući način na koji se intervjuira nogometašice i piše o njihovom umijeću. U videu pokazuju kako ne znaju osnovna pravila, traže od Seppa Blattera da im da manje i lakše lopte i slobodna bacanja umjesto slobodnih udaraca. Ali kažu – Blatter nažalost ne odgovara na njihove zahtjeve.
Pri završetku prvenstva i povratku engleske reprezentacije u domovinu, na twitteru je osvanula sljedeća objava: ‘Naše lavice su od danas opet majke, partnerice i kćeri, ali su preuzele još jednu titulu – heroji’. Uz sav ovaj seksizam nije čak ni pisalo heroine, iako engleski jezik poznaje tu riječ. Tweet je kasnije obrisan, ali sramota ostaje.
{slika}
Po završetku prvenstva mediji su dosta pisali i o novčanim nagradama Svjetskog nogometnog prvenstva za žene u odnosu na nagradni fond Svjetskog nogometnog prvenstva za muškarce (15 milijuna dolara u odnosu na 576 milijuna dolara). Svi su šokirani toliko velikom razlikom, a istovremeno se većina tih medija tijekom godine uopće ne trudi pratiti ženski nogomet, već ga prate iznimno – u situacijama kao što je svjetsko prvenstvo.
Naravno da su žene plaćene manje. Moramo biti realni/e i shvatiti da je nogomet danas biznis prije svega. Prvo muško svjetsko nogometno prvenstvo održano je 1930. godine, prvo žensko održano je 1991. godine. Žene su u različitim dijelovima svijeta u 20. stoljeću imale zabrane organiziranog igranja ili pak igranja na nogometnim terenima, dok su nogometaši igrali gdje god su htjeli.
Muški je nogomet na vrhuncu svog razvoja, možda je otišao i predaleko (barem što se financijske strane tiče), dok se ženski nogomet još razvija i tek čeka svoje najbolje godine. I da, to potvrđuju i tv rejtinzi – iako sve više ljudi gleda ženski nogomet, pogotovo svjetsko prvenstvo, on i dalje značajno kaska za gledanošću muškog nogometa. Mnogo manje ljudi dolazi na stadione gledati ženske utakmice i mnogo manje ljudi kupuje popratni merch kad su u pitanju ženski klubovi.
Naravno da bi žene trebale biti plaćene više i da bi se trebalo sustavno ulagati u ženski nogomet kako bi se mogao razvijati, ali ne možemo očekivati da će žene u nogometu preko noći zarađivati jednako kao i muškarci. Moramo se osvrnuti unatrag, na sve ono što je dovelo do ovog trenutka u kojem su žene plaćene četrdeset puta manje nego muškarci.
Takvo osvrtanje svjedoči o velikoj i kontinuiranoj diskriminaciji i nepravdi, ali i upornoj i hrabroj borbi žena koje su voljele nogomet i igrale ga svemu unatoč. Možda je upravo zato mnogo više aktivističkih momenata kod nogometašica, nego kod nogometaša, a to je pokazalo i ovo svjetsko prvenstvo.
Reprezentaciju SAD-a na ovom je prvenstvu vodila Jill Ellis, deklarirana lezbijka, a u američkoj reprezentaciji još su tri igračice lezbijke – Abby Wambach, Ali Krieger i Megan Rapino, i sve otvoreno pričaju o tome. Reprezentacija SAD-a je iznimno voljena u svojoj domovini, gdje je ženski nogomet popularniji od muškog, pa je zato iznimno važno da nogometašice predvode – i svojim nogometom, i aktivizmom.
{slika}
Kako je to rekla Meleana Shim, američka nogometašica koja nije igrala na ovom prvenstvu: ‘Ja sam lezbijka koja će nastaviti biti zagovornica LGBT prava sve dok seksualnost nije korištena kako bi se ljude tjeralo da se osjećaju nesigurno ili neugodno. Sjećam se, kad sam bila mlada djevojka, pitala sam se postoje li profesionalni sportaši poput mene. Svaki sportaš koji preispituje svoju seksualnost trebao bi imati neke svoje pozitivne uzore, ljude koji su ponosni zbog onoga što jesu’. Reprezentacija SAD-a nudi te pozitivne primjere pa je tako Abby Wambach pobjedu na SP-u proslavila poljubivši svoju suprugu Sarah Huffman. Na muškim nogometnim terenima takvo nešto je gotovo nezamislivo.
Značajan trenutak dogodio se i u francuskoj reprezentaciji, a to je naslovnica Jessice Houare-d’Hommeaux za časopis Surface.
{slika}
U Francuskoj, u kojoj su pitanja religijske slobode problematična, nošenje hijaba nije dozvoljeno. Ono nije dozvoljeno ni na nogometnom terenu i u tome je Francuska jedinstvena na svijetu (drugi nogometni savezi nisu imali ili su pak maknuli tu zabranu). Houara – d’Hommeaux je muslimanka i na naslovnici je pozirala s hijabom ala Nike (Nike koristi svaku priliku za malo kontroverze, dakako). Međutim, Houari – d’Hommeaux ta naslovnica nije bezazlena poruka, ne radi se o ‘maloj provokaciji’, njezin je stav posve jasan. Oko čitave je situacije nastala velika polemika u Francuskoj, mnogi su oni koji ju nisu podržavali, ali i oni koje je taj čin natjerao da promisle o čitavoj situaciji. Francuska je, čini se, ipak vrlo selektivna u prihvaćanju različitosti. Na to primarno upozoravaju francuske nogometašice, a ne nogometaši (iako bi i oni, pogotovo oni koju su porijeklom iz Sjeverne Afrike, imali ‘materijala’ za aktivizam).
Sve u svemu, unatoč onima koji su svjesno ili nesvjesno pokušali umanjiti značaj ovog prvenstva, ono je pokazalo da se nogomet još uvijek može igrati s ljubavlju, zbog užitka, zbog strasti. Pokazalo je i da, kad se izložimo javnosti, tu platformu možemo i moramo koristiti ne samo za ono što radimo, nego i za ono što jesmo – naročito ako je to što jesmo nešto što društvo još uvijek ne prihvaća objeručke. I zato – dugo nam živjele nogometašice!
Sustav patnje – u koji možemo ubrojiti (ne)pravdu, osjećaj empatije prema ugroženima, moralnost pojedinca/ke, institucionalnu odgovornost pri očuvanju mira i omogućavanju dostojnog življenja – danas je višestruko opterećen raznim –izmima. Empatijsko osjećanje prema patnji drugih invalidizirano je mnogim diskriminacijskim stavovima, a vidljivo je to i na primjeru novog Zakona o pravima žrtava seksualnog nasilja u Domovinskom ratu.
Naime, u svibnju ove godine Hrvatski je sabor donio navedeni zakon nakon više od dvadeset godina od počinjenja zločina, što ujedno podrazumijeva činjenicu da žrtve koje su preživjele seksualne zločine nisu ostvarivale nikakav status niti su imale podršku od državno-pravnih institucija; njihova je patnja svih ovih godina bila nepoznata i nepriznata.
Seksualno nasilje u ratu zabranjeno je još Haškom konvencijom iz 1907. godine, no sudovi u Nürnbergu i Tokiju nisu procesuirali ove zločine. Tek su ratovi na području bivše Jugoslavije ukazali na nužnost praktičnog kažnjavanja počinitelja seksualnih zločina. Ključna uloga u procesuiranju počinitelja seksualnog nasilja u ratu pripala je Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju (MKSJ). Gotovo polovica osoba osuđenih pred MKSJ proglašena je krivima za zločine koji sadržavaju i elemente seksualnog nasilja. Statistika zakonski procesuiranih seksualnih zločina za vrijeme Domovinskog rata, u odnosu na broj žrtava govori sljedeće: prema istraživanju koje je UNDP (Program Ujedinjenih naroda za razvoj) proveo 2013., procjenjuje se da je oko 2,200 osoba pretrpjelo teške oblike seksualnog nasilja za vrijeme oružanog sukoba od 1991. do 1995. Međutim, policija, tužiteljstvo i organizacije civilnog društva trenutačno imaju zabilježeno samo 147 slučajeva seksualnog zlostavljanja. Čak i u slučajevima kada su preživjeli istupili radi svjedočenja, pokrenuto je samo 36 kaznenih progona, a doneseno je samo 15 presuda.
Iako je novi zakon u mnogočemu pridonio poboljšanju lošeg, odnosno nikakvog statusa žrtava seksualnog nasilja tijekom Domovinskog rata, s druge strane krase ga mnoge diskriminacijske i isključive odredbe kojima se jednim (hrvatskim) žrtvama daju veća prava, naspram drugih (žrtava srpske nacionalnosti).
Pozitivne odredbe Zakona odnose se na osiguranje psihosocijalne, pravne i zdravstvene pomoći te besplatnog i dopunskog osiguranja (iako se ne bave isto tako bitnim segmentima poput prava na stambeno zbrinjavanje, prava na zapošljavanje, prava na dodatno obrazovanje i sl., na što upozoravaju iz feminističkih organizacija:Centra za žene žrtve rata – ROSA – koji smo kontaktirale i pokušale dobiti izjavu, no nažalost nismo uspjele ostvariti komunikaciju, zbog čega su u tekstu korišteni Prijedlozi za promjenu Konačnog prijedloga ovog zakona iz travnja 2015.; Ženske mreže Hrvatske i Inicijative za ženski sud. Uz to žrtve koje su pretrpjele seksualno nasilje imat će pravo na mjesečnu novčanu naknadu i jednokratnu novčanu naknadu. Prema Zakonu, članku 24., stavku 1. “korisnik može ostvariti pravo na jednokratni iznos novčane naknade u visini od 100.000,00 kn ili povećane novčane naknade u visini od 150.000,00 kn, pod uvjetima propisanim ovim Zakonom”. Mjesečna će novčana naknada, pak, iznositi 73 posto proračunske osnovice, dok će jednokratna novčana naknada iznositi 100.000 ili 150.000 kuna, ovisno o težini posljedica.
No, da bi osoba ostvarila prava koja proizlaze iz zakona, “za vrijeme Domovinskog rata nije smjela sudjelovati u neprijateljskim vojnim i paravojnim postrojbama, odnosno u ugrožavanju ustavnog poretka i sigurnosti Republike Hrvatske, mora imati državljanstvo Republike Hrvatske ili države članice EU te prijavljeno prebivalište/boravište u vrijeme seksualnog nasilja, kao i pozitivno mišljenje Povjerenstva za žrtve seksualnog nasilja”, prenosi Index.hr.
Odredbe su to koje su izrazito problematične i koje su u proturječju sa Ženevskim konvencijama i Rimskim statutom. To je prvenstveno vidljivo u načinu definiranja seksualnog nasilja tzv. ‘zatvorenim popisom’ protupravnih radnji kojima nisu obuhvaćena sva teška zlostavljanja spolne prirode koja se nanose tjelesnom i moralnom integritetu žene, upozoravaju iz spomenutih feminističkih organizacija. Iste upozoravaju kako u se u definiranju seksualnog nasilja unutar zakona, članka 1., stavka 2. izostavljaju “bludne radnje, spolno uznemiravanje, mučenje i druge radnje seksualnog nasilja koje vrijeđaju ljudsko dostojanstvo, naročito ponižavajući i degradirajući postupci, sva teška zlostavljanja spolne prirode koja se nanose tjelesnom i moralnom integritetu osobe”, te prisila na brak.
Izostavljen je, u 2. stavku i segment straha od nasilja, prinude, zatočenja, psihološkog ugnjetavanja ili zlouporabe položaja moći protiv te osobe ili neke druge osobe iskorištavanjem prisilnog okruženja koje je u ratu podrazumijevajuće, kao i prema osobi koja nije u stanju dati stvarni pristanak.
U prijedlozima izmjene Zakona feminističke organizacije objašnjavaju kako se ovakvim definiranjem seksualnog nasilja ne pogoduje žrtvama, s obzirom da bludne radnje predstavljaju grubo zadiranje u spolnost, a nisu obuhvaćene Zakonom. Navode kako je eksplicitna zabrana seksualnog nasilja kodificirana u članku 27., stavku 2. Četvrte Ženevske konvencije iz 1949. godine o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata. Dodatni protokol II, koji se odnosi na međunarodne oružane sukobe, predviđa zabranu “vrijeđanja ljudskog dostojanstva, naročito ponižavajući i degradirajući postupak, silovanje, prisilnu prostituciju i svaki oblik nedoličnog napada”.
Osim toga, da je Zakon (od prošlogodišnjeg nacrta u Ministarstvu branitelja pa do konačnog prijedloga izglasanog u Saboru u svibnju ove godine) prošao višestruku državotvorno-nacionalističku redakturu, zaprimajući tako izrazito agresivan i isključujući karakter, vidljivo je prema zakonskom rješenju u koje je ušla odredba da se status žrtve seksualnog nasilja može dobiti pod uvjetom da ‘stranka nije bila pripadnik, pomagač ili suradnik neprijateljskih vojnih i paravojnih postrojbi ili pravomoćno osuđena zbog sudjelovanja u neprijateljskim vojnim i paravojnim postrojbama odnosno zbog ugrožavanja ustavnog poretka i sigurnosti Republike Hrvatske‘. Prvenstveno je nejasno tko uopće odlučuje o tome tko je pomagač ili suradnik neprijateljskih vojnih postrojbi. Osim toga, ova stavka nije u skladu s člankom 3. Ženevskih konvencija, prema kojima niti jedna strana u sukobu, odnosno: “osoba koja izravno ne sudjeluje u neprijateljstvima” ne smije biti mučena,odnosno silovana. Iz Centra za žene žrtve rata upozoravaju da se “ova točka uvodi bez ikakvih pravnih argumenata i protivno međunarodnim ugovorima koji nas obvezuju, te da ima neispravnu političku pozadinu. S obzirom da politika ne bi trebala imati upliv u pravnu regulativu i ostvarenje ustavnog jamstva na vladavinu prava i poštivanje prava čovjeka, predlažemo njezino brisanje. Uz navedeno, točka 4. može voditi u brojne zloupotrebe i sužavanje dosega ovog zakona, kao što se to uostalom čini i s dodavanjem uvjeta državljanstva za ostvarenje prava iz ovog zakona”.
Takvoj odredbi u Saboru se suprotstavila jedino Samostalna demokratska srpska stranka, čiji je zastupnik Milorad Pupovac upozorio da su prema tome Srbi u Lori mogli biti silovani i da neće biti obuhvaćeni zakonom.
Između ostalih napada, pristiglih iz redova HDZ-a, SDSS je optužen zbog neprisustvovanja na projekciji filma ‘Sunčica’ koji je prethodio saborskoj raspravi. Radi se, zapravo, o izrazito problematičnom filmu koji govori isključivo o srpskim zločincima i hrvatskim žrtvama silovanja. “Zločina s hrvatske strane i sa srpskim žrtvama u filmu nema, pa tako ni slučajeva seksualnog zlostavljanja u splitskoj Lori, šibenskim Kulinama i zagrebačkom Kerestincu, dokumentiranih u optužnicama Državnog odvjetništva. Naročito je dobro dokumentiran slučaj Kerestinec, koji je bio doveden do nepravomoćne presude i u kojem se trenutačno ponavlja suđenje, a koji pokazuje da je seksualno zlostavljanje civila i ratnih zarobljenika u hrvatskim vojnim zatvorima bilo vrlo raširena praksa”, navodi se na portalu Novosti.
Iz prve presude u slučaju Kerestinec vidljivo je, primjerice, da su upravo različiti oblici seksualnog zlostavljanja bili omiljeni način ponižavanja skupine od 28 zatočenika, od čega deset žena, obuhvaćenih predmetom. Najvećim dijelom to su bili ljudi koji nisu sudjelovali ni u kakvim operacijama, ali su hapšeni po hrvatskim gradovima pod sumnjama da su suradnici i pomagači. Postoji čitav niz prijavljenih pojedinačnih zločina seksualnog nasilja počinjenih nad srpskim civilima početkom i krajem rata, nakon operacije ‘Oluja’, a tamne brojke u takvim su slučajevima uvijek mnogo veće.
S druge strane, novčana je kompenzacija prvim zakonskim nacrtom koji je predstavio ministar branitelja, Predrag Matić, u ožujku prošle godine, bila zajamčena svim žrtvama koje su u vrijeme počinjenja seksualnog nasilja bile hrvatski državljani (bez obzira na to koje nacionalnosti bili) i imale prijavljeno prebivalište ili boravište na teritoriju Hrvatske, a osim događaja na hrvatskom tlu uključena su i zlostavljanja u neprijateljskim zatvorima i logorima izvan Hrvatske. Također, u članku 4. bilo je navedeno da “seksualno nasilje može biti počinjeno od strane pripadnika vojnih ili paravojnih postrojbi neprijateljske vojske ili oružanih i redarstvenih snaga Republike Hrvatske”.
Iako je taj segment predstavljao velik napredak u priznavanju patnji žrtava, već u počecima su pojedine nevladine udruge isticale nužnost šireg obuhvaćanja civilnih žrtava rata – s obzirom da zakon nije predviđao nikakvo obeštećenje za žrtve koje u vrijeme zlostavljanja nisu imale hrvatsko državljanstvo i prebivalište. “Već u startu su dakle bile isključene žrtve dovedene u Hrvatsku, primjerice s područja BiH, kao što je slučaj s velikim dijelom zatočenika obuhvaćenih optužnicom ‘Lora 2’, u kojem je predmetu početak suđenja odgađan već nekoliko puta”, ističu na portalu Novosti.
Do prvog saborskog čitanja u lipnju 2014., uvjeti o prijavljenom prebivalištu i boravištu su zadržani, no traženo je da korisnici prava moraju imati hrvatsko državljanstvo i danas, čime su isključene i one žrtve koje su ga u međuvremenu izgubile.
Još jedan od segmenata ovoga zakona koji je izrazito problematičan jest izostavljanje stavke o pripadnicima oružanih i redarstvenih snaga RH kao mogućih počinitelja seksualnog nasilja, u čemu se naziru izrazito snažne i nacionalno-političke pretenzije i zadiranje u područje ljudskih prava, koje su izraženije postale nakon braniteljskih prosvjeda u Savskoj ulici. Traženje izostavljanja hrvatskih oružanih snaga iz teksta zakona o seksualnom zlostavljanju išlo je pod parolom HDZ-a “jer se time izjednačavaju s agresorom”. Iz teksta zakona je tako među počiniteljima seksualnog nasilja izbačeno navođenje “oružanih i redarstvenih snaga Republike Hrvatske”, već se navode samo vojne i redarstvene osobe, pri čemu se u tekstu opetovano ističe ‘agresija na Republiku Hrvatsku’.
Konstantno redefiniranje povijesno-političkih pojmova u tekstu zakona dovelo je do degradacije žrtava i njihove patnje, a diskriminatornim zakonskim odredbama dano je do znanja da je patnja hrvatskih žrtava po zakonu ipak veća i legitimnija nego li je patnja srpskih žrtava. Iako zakon s jedne strane pridonosi zakonsko-pravnoj potvrdi i uvriježenosti položaja žrtava seksualnog nasilja, sve dok se u njemu nalaze nacionalistički obojane političke premise koje prvenstvo daju jednima na uštrb drugih, njegova valjanost će biti, u najblažem smislu riječi – upitna.
* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Premda je bilo izgledno već neko vrijeme, službena objava potpredsjednika Europske komisije Timmermansa od 1. srpnja 2015. godine o odbacivanju Direktive o porodiljnom dopustu još je jedan znak da Europska unija (EU) i države članice donose štetne odluke za žene diljem Europe.
Odbacivanje Direktive o porodiljnom dopustu još je jedan primjer promašaja vodstva EU-a da djeluje pozitivno u smjeru ženskih prava i rodne jednakosti u Europi. “To šalje vrlo lošu poruku ženama i muškarcima u Europi o tome koliko EU može učiniti kako bi podržala zaposlene žene i njihove obitelji u svakodnevnoj borbi za poštenu ravnotežu u njihovom radnom životu”, izjavila je Joanna Maycock, glavna tajnica Europskog ženskog lobija (EWL).
Odluka je obznanjena tjedan dana nakon objave drugog Indeksa rodne ravnopravnosti (Gender Equality Index)* Europskog instituta za rodnu ravnopravnost (European Institute for Gender Equality – EIGE). Indeks pokazuje da je u proteklih deset godina napredak u postizanju ravnopravnosti žena i muškaraca stagnirao diljem cijele Europe, a da su neke države čak nazadovale. Općenito, žene su i dalje na pola puta prema ravnopravnosti i dalje zarađuju u prosjeku 16% manje od muškaraca. Često se događa da taj platni jaz započinje u trenutku rođenja djeteta, s nepovratnim posljedicama koje se nastavljaju kroz cijeli život, što uključuje mirovinski jaz od 39% i sve viši stupanj siromaštva što je žena starija. Unatoč postojećim zakonima koji štite trudne zaposlenice, EWL smatra da danas sve više i više žena doživljava diskriminaciju na radnom mjestu koja je izravno povezana s trudnoćom i roditeljstvom.
Očito je da povlačenje Direktive o porodiljnom dopustu iz zakonske procedure također ozbiljno narušava demokratski proces koji je usvojio Europski parlament 2010. godine. Žene čine više od polovice stanovništva i njihova prava nisu tema koja smije čekati kako bi bila ispregovarana u birokratskoj schemi “bolje regulacije”, koja potcjenjuje važnost njihovog rada i njihovih plaća, te ne uspijeva zaustaviti diskriminaciju s kojom se suočavaju.
EWL je zabrinut zbog današnje zamjene Direktive o porodiljnom dopustu Strategijom koja predstavlja opasnost slabljenja ženskih ljudskih prava i rodne ravnopravnosti zbog “mekanog” (soft) pravnog pristupa (nap. prev. što znači da nema obvezujuću snagu). EWL i članice nastavljaju zagovarati čvršće zakonske mjere okupljene u novoj ambicioznoj EU Strategiji za rodnu ravnopravnost nakon 2015. godine. Rodna ravnopravnost temeljna je vrijednost EU-a, no unatoč tome napredak stagnira. Nova strategija trebala bi postaviti jasne, obvezujuće mjere prema kojima bi Europska unija djelovala u smjeru ukazivanja na ustrajnu neravnopravnost te u smjeru povezivanja s novim globalnim okvirom za razdoblje nakon 2105. – odnosno sa održivim razvojnim ciljevima.
Kampanja EWL-a #DeliverNow koja traje od listopada prošle godine, usmjerena je osnaživanju ženskih prava, njihovoj zaštiti i povratku na posao s potpuno plaćenim prihodima za vrijeme porodiljnog dopusta majke, kao i plaćenim očevim porodiljnim dopustom. “Sada je vrijeme!”, kaže Maycock, “Europska komisija i zemlje članice moraju poduzeti akciju kako bi pokazale svoju predanost ulaganju u ženska prava u Europi, kako bi rodna ravnopravnost postala stvarnost za sve žene i muškarce u Europi”.
Predloženu Direktivu o porodiljnom dopustu, koja je demokratski usvojena velikom većinom u Europskom parlamentu u prvom čitanju 20. listopada 2010. godine, blokiralo je Vijeće EU-a (predstavnici Vlada država članica) u trajanju od tri godine, te usprkos trajnim pokušajima da se pronađe ispregovarana pozicija i donese odluka Direktiva nikada nije provedena.
Predložena Direktiva je sveobuhvatni skup prijedloga u smjeru jačanja prava trudnih radnica i žena koje se vraćaju na posao nakon porođaja i/ili dojenja. To uključuje 20-tjednu potpunu isplatu za vrijeme porodiljnog dopusta, šestotjedno razdoblje odmora prije ili nakon porođaja prema odluci žene, proširenje nekih prava vezanih uz kućni rad i majke koje posvajaju djecu, posebne mjere koje se tiče višestrukih porođaja i invaliditeta, šetomjesečnu zaštitu od otkaza, zaštitu od nametnutih noćnih smjena i prekovremenog rada te fleksibilnosti radnog vremena za majke koje doje. Osim toga, Europski parlament usvojio je i dva tjedna u potpunosti plaćenog dopusta za očeve čime bi bilo riješeno i pitanje očinskog dopusta (što vrijedi i za istospolne parove), što do sada nije bilo regulirano europskim direktivama. Treba napomenuti da je prijelazno razdoblje uključivalo zemlje u kojima je na snazi snažni pravni okvir u vezi porodiljnog dopusta, što znači da se uzelo u obzir realnosti različitih država, te da žene koje su trudne, koje su rodile i/ili koje doje imaju jednaka prava diljem Europske unije.
Prijedlog povlačenja predložene Direktive, kao čin “legislativnog menadžmenta”, bio je uključen u Program za prikladnost i učinkovitost propisa (Regulatory Fitness and Performance Programme – REFIT) 2014. godine. Unatoč svim naporima da se pronađe kompromis između Europskog parlamenta i Vijeća, Komisija će povući Direktivu do kraja srpnja i zamijeniti je općom Strategijom.
