Pravda za žrtvu silovanja optuženu za ubojstvo

Evelyn Beatriz Hernández, žena koja je preživjela silovanje a potom optužena za ubojstvo nakon što je u toaletu rodila mrtvo dijete, tijekom ponovljenog suđenja oslobođena je svih optužbi, nakon što je sud zaključio da nema dovoljno dokaza za osuđujuću presudu.

Tužitelji su tražili 40-godišnju zatvorsku kaznu za teško ubojstvo, ali Hernández je tvrdila da nije kriva, inzistirajući da nije znala da je ostala trudna nakon silovanja, te da je tijekom poroda izgubila svijest.

“Hvala Bogu, pravda je izvršena”, izjavila je Hernández nakon donošenja presude, okružena podržavateljima_cama. “Zahvaljujem svima vama koji_e ste me podržali_e i hvala svima iz cijelog svijeta koji_e su mi pružili pordšku”.

Erika Guevara-Rosas, direktorica američkog ogranka organizacije Amnesty International, opisala je presudu kao “sjajnu pobjedu u borbi za prava žena u El Salvadoru”.

“Pozivamo El Salvador da prekine sramotnu i diskriminirajuću praksu kriminalizacije žena tako što će odmah opozvati drakonske zakone protiv pobačaja”, rekla je.

Pobačaj je u El Salvadoru zabranjen u svim okolnostima od 1998. Od tada su desetine žena procesuirane zbog ubojstva nakon što su imale spontani pobačaj ili rodile mrtvo dijete. Kazne u tim slučajevima kreću se između trideset i četrdeset godina zatvora.

Hernández je 2015., u dobi od sedamnaest godina, doživjela silovanje. Pritvor joj je određen u travnju 2016., tri dana nakon poroda.

Autopsijom je kao uzrok smrti djeteta utvrđena aspiracijska pneumonija zbog pronađenih tragova fekalija u plućima i želucu. Unatoč medicinskim dokazima koji ukazuju na komplikacije pri porodu, optužena je za teško ubojstvo i osuđena na trideset godina zatvora u srpnju 2017. godine.

Nakon odsluženih 33 mjeseca zatvora, Hernández je puštena na slobodu u veljači 2019., kada je sudac žalbenog suda ukinuo presudu s obrazloženjem da dokazi korišteni za presudu ne dokazuju namjeru.

Međutim, tužitelji su odlučili inzistirati na ponovnom suđenju i zahtijevali dužu zatvorsku kaznu temeljem istih dokaza. “Optužnica nije utemeljena na objektivnim dokazima. Radi se o institucionalnoj sustavnoj kriminalizaciji siromašnih žena”, za The Guardian je izjavila Bertha María Deleón, jedna od Hernándezinih odvjetnica.

Slučaj Hernández prvi je taka slučaj za mandata predsjednika Nayiba Bukelea, koji je preuzeo dužnost u lipnju, i testirat će njegovu odlučnost u borbi protiv nepravednih presuda kojima pogoduju drakonski zakon o pobačaju i mizogini pravosudni sustav. Bukele, najmlađi predsjednik u povijesti zemlje, još nije komentirao presudu, ali ranije je rekao da, iako je protiv pobačaja, nijedna žena ne bi trebala biti u zatvoru nakon pretrpljene traume.

Oa je odluka druga velika pobjeda u osam mjeseci za odvjetnike_ce i aktiviste_kinje. U prosincu 2018. Imelda Cortez (20), optužena za pokušaj ubojstva nakon što je rodila dijete očuha zlostavljača, oslobođena je nakon što je međunarodna kampanja skrenula pažnju svjetske javnosti na njezin slučaj.

“Stvaramo sudske presedane”, rekla je Paula Avila Guillen, direktorica organizacije Latin America Initiative u njujorškom Centru za ravnopravnost žena (Women’s Equality Centre). “Radi se o dobrom pravnom zastupanju i mobiliziranju medija da obrate pažnju svijeta na El Salvador. Tto je prisililo suce da počnu pridavati više pozornosti stvarnim dokazima, umjesto da se oslanjaju na predrasude prema siromašnim žena”.

U posljednjih desetak godina 41 žena je oslobođena kao rezultat kampanje domaćih i međunarodnih grupa za ljudska prava. Najmanje šesnaest drugih žena na izdržavaju je zatvorske kazne u trajanju do 35 godina. Četiri procesa vode se pred sudom.

“U zatvoru mi je bilo teško, osobito jer nisam kriva”, dodala je u ponedjeljak uplakana Hernández. “Mnogo je nepravedno zatvorenih žena i nadam se da će uskoro biti oslobođene”.

Najranjivije stanovnice SAD-a mogle bi ostati bez zdravstvene skrbi

Planned Parenthood i druge organizacije napuštaju jedini javno financirani program reproduktivne zdravstvene skrbi i najavljuju daljnju borbu

Početak provedbe propisa (čini ih set od 25 zakona) koje je u svibnju ove godine uvela Trumpova administracija, a kojim je osiguran i zaštićen “priziv savjesti” u zdravstvenoj skrbi (gag rule), već je doveo do opasnih rezultata kojima su daljnje ugrožena zdravstvena prava pacijentica u SAD-u. Nakon što je prošlog tjedna odbijena žalba koju je na nove propise podnijelo nekoliko organizacija za reproduktivna prava, iz Planned Parenthooda, najpoznatije organizacije posvećene zaštiti i osiguravanju reproduktivnih prava u SAD-u, u ponedjeljak je objavljeno kako moraju prekinuti s provođenjem jedinog federalnog programa za planiranje obitelji (Title X) kroz koji su dobivali_e 60 milijuna dolara godišnje, dok je ukupan budžet za korisnice ovog programa diljem SAD-a iznosio 286 milijuna dolara.

Obistinila su se predviđanja kako je gag rule motiviran višedesetljetnim nastojanjima Republikanaca da ukinu financiranje programa koji je jedini osiguravao reproduktivnu zdravstvenu skrb milijunima siromašnih i obespravljenih žena. Novac iz ovog programa nikada nije bio korišten za postupak pobačaja, s obzirom na to da se većina država pozivala i poziva na Hyde Amandment i odriče federalnog financiranja postupka pobačaja unutar Medicadea [javno financiranog zdravstvenog osiguranja]. Klinike Planned Parenthooda pružaju usluge za oko 40 posto od 4 milijuna najranjivijih stanovnica SAD-a, od kojih je velik dio nastanjen u ruralnim područjima, a koje su se oslanjale na njihov program kroz koji su im bile plaćene zdravstvene usluge poput prevencije i praćenja tumora, testiranja za spolno prenosive bolesti, papa-testa, lijekova, kontracepcije i prenatalne skrbi. Ta sredstva će sada biti usmjerena na religijske grupe koje promoviraju apstinenciju i “prirodne metode planiranja obitelji”. 

Nakon uvođenja novih propisa, organizacija Planned Parenthood nije odmah napustila Title X, no prestala je koristiti novac iz ovog programa i počela se oslanjati na ograničena hitna sredstva. Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi (Health and Human Services – HHS) je zahtijevalo da primatelji_ce sredstava za program Title X pošalju detaljan plan rada koji mora biti usklađen s novim propisima, na što Planned Parenthood ne pristaje. 

Sadašnja izvršna direktorica Planned Parenthooda Alexis McGill Johnson izjavila je: “Trumpova administracija targetira pružatelje zdravstvene skrbi s namjerom ukidanja dostupne kontracepcije i drugih usluga reproduktivne skrbi  i prisiljava nas da pacijenticama prešućujemo informacije. Kada imate ovakav neetičan zakon kojim će se ograničiti što pružatelji_ce zdravstvene skrbi smiju govoriti svojim pacijenticama, jako je važno da ne pristanemo na takav program”. 

Prognoze su mračne, a većina smatra da je pitanje vremena kada će se klinike Planned Parenthooda početi zatvarati. Bez sredstava iz programa Title X sigurno će odmah doći do rezova, skraćivanja radnog vremena i općenito smanjenja dostupnosti javno financirane reproduktivne skrbi. A ako se ukinu klinički centri Planned Parenthoda, druge klinike koje primaju sredstva iz programa morale bi povećati prijem pacijentica za 70%, upozoravaju iz Guttmacher Instituta (koji podržava pravo na pobačaj).

I druge organizacije su najavile napuštanje programa Title X, a do sada je svoj prekid korištenja obznanila jedina organizacija koja koristi program u državi Maine – Maine Familly Planning

Planned Parenthood će zajedno s drugim zdravstvenim organizacijama u oko 20 saveznih država nastaviti ulagati žalbe i osporavati gag rule u sudnici. U Kaliforniji je  zakazana sudska rasprava tijekom zadnjeg tjedna u rujnu, a do tada Ministarstvo ima pravo provoditi nove propise.

Pratite na: https://www.istandwithpp.org/no-gag-rule 

‘Suptilni patrijarhat izrazito je opasan, krije se u rečenicama koje prolaze ispod radara’

Bilo da se nalazite na godišnjem odmoru gdje ste odlučili zaboraviti na sve brige ili ste se tek vratili i utonuli u svoju svakodnevnu rutinu, donosimo vam književni prijedlog za osvještavanje svakodnevice i svega onoga što prolazi ispod radara – “Naša žena” Tanje Mravak – zbirku priča o obiteljskim i intimnim odnosima u kojima ćete se nerijetko prepoznati i nad kojima ćete se sigurno zamisliti. S autoricom smo porazgovarali o tome tko je to “naša žena”, tko ili što prolazi ispod radara, te razmijenili par riječi o književnosti i životu.

Iza Vas su dvije zbirke priča, nedavno ponovno izdana “Moramo razgovarati” (Hena com, 2018. ) i “Naša žena” (Hena com, 2017.) u njima je naglasak na kroničnom nedostatku kvalitetne komunikacije i međuljudskim odnosima, prvenstveno obiteljskim i intimnim, no i oni se ogledaju u širem kontekstu zajednice.

Naša žena” kao naslov sugerira kako postoji određeni tip žene koja je tipična za naše podneblje. Prikazali ste čitav niz žena, supruge, majke, kćeri, sestre, ljubavnice, “ničije žene”, susjede… Gotovo sve bi ih se moglo svesti pod nazivnik obične žene u patrijarhalnoj sredini, koja ako ne uviđa, onda barem osjeća da nešto nije u redu, osjeća nepravdu ili nelagodu, ali ne čini ništa drastično kako bi promijenila svoju situaciju. Zašto je tome tako?

Taj naslov je zapravo sitna prevara čitatelja, jer u istoimenoj priči znači nešto posve drugo. Ali da, pokrio je to područje u čijim se okvirima imaju, prema nekim društvenim očekivanjima, kretati naše žene. U svakodnevnom govoru ta fraza ima jedan čudan prizvuk koji bi trebao biti pozitivan, ponosan, ona je svojevrsno priznanje pokor(e)nosti. Nažalost, mnoge žene i same se jako ponose činjenicom da uspješno zadovoljavaju očekivanja svoje okoline i to im bude jedina mjera kojom mjere svoju vrijednost. Zanemaruju sebe u tolikoj mjeri da nisu sigurne više ni tko su, ni što su, ni što ih veseli. Svakodnevno iznova grade svoju sliku, nabrajaju što su od jutra napravile očekujući makar kakvo priznanje. Osim fizičkog posla koji se od nje očekuje, ona je i menadžerica obitelji, odgajateljica, teraput, održavateljica odnosa, ogroman je to posao koji crpi iz dana u dan i od kojeg nema odmora. Kad i nađu nešto vremena za sebe, opet je to u nekim jasno određenim terminima i po utvrđenom planu. Žena koja se odmara dugo se vremena smatrala nedovoljno dobrom i lijenom ženom. Često su nesvjesne toga, tek neki neodređen i nejasan osjećaj tjeskobe kojeg mogu pripisati nekom trenutnom okidaču ukazuje da nešto nije kako treba. Teško je nekom tko je u tolikoj mjeri izgubio osobnost pokrenuti ikakvu promjenu. Tužno mi je gledati te nerazjašnjene tjeskobe, zato o njima pišem.

Iako su likovi smješteni u dalmatinsko podneblje, ono što privlači i angažira čitatelja_icu jest mogućnost identifikacije s mnogim Vašim pričama, neovisno o regiji iz koje dolazi. Čitajući o naizgled banalnoj svakodnevici čitatelj_ica između redaka osjeća patrijarhat kao knedlu u grlu ili kamen u želucu. Vaše priče suptilno p(r)okazuju patrijarhat, trebaju li one biti i neki poziv na promjenu i treba li književnost nužno imati takvu zadaću.

Priče iz mojih zbirki posve se dobro razumiju na cijelom našem području, a i šire, neskromno ću reći. One ne govore o lokalnim, nego o univerzalnim problemima ljudske psihe, a likovima je u usta uguran lokalni govor kojeg poznajem i na kojem poznajem značenja određenih izraza, čak i uobičajenih riječi koje na određenim mjestima imaju specifično značenje. Bez tog jezika, svakodnevnog i u vrlo malo prostora nabijenog značenjem, ne bih mogla u potpunosti izraziti stanja i odnose među likovima. Voljela bih da tako dobro vladam i nekim drugim dijalektom pa da mogu i njime pisati, ali evo, služim se onim čime baratam. Taj, nazovimo ga suptilni, patrijarhat izrazito je opasan. On se krije u svakodnevnom obraćanju, u rečenicama koje prolaze ispod radara, u stanju utkanom u obiteljske odnose kao nešto posve normalno. Nadam se da moje priče prokazuju upravo taj segment. Dobijam i takve potvrde od čitateljica i čitatelja, kažu da su dijalozi kao iz njihovih kuhinja, a oni ih nisu bili svjesni. To mi je najveća potvrda i pohvala. Teško je sebe sagledati izvana, uvijek vam netko drugi treba ukazati. Ne umišljam sebi da ću promijeniti stanje, ali ako sam ikome osvijestila da je način na koji komuniciraju sve samo ne komunikacija, puno sam učinila. Ono što bi moglo promijeniti takvo stanje je odgoj prema samosvijesti, samostalnosti, poštivanju drugog, svijest o vlastitim emocijama, o mentalnom zdravlju. Toga, međutim, ako i ima u odgoju, a i u obrazovanju, ima najčešće deklarativno i na razini floskula. Književnost, umjetnost općenito, odraz je vremena u kojem nastaje. Treba li ona imati kakvu zadaću, ne znam. A i ako treba, pitam se hoće li to utjecati na umjetničku slobodu. Pa sve da i ima zadaću prokazivanja, veoma rijetko dolazi do ciljane publike. Kakvu god književnost zadaću imala ili nemala, bojim se da je ona u današnje vrijeme slabašan alat za ikakvu promjenu. Što god pisac zamislio, kakav god cilj imao, književno će djelo na čitatelja utjecati onako kako ga primi.

U zbirci “Naša žena” bavite se međuljudskim odnosima, pritom u prvi plan svakako upadaju naizgled obični ženski likovi o kojima vrijedi progovoriti i dati im glas. Nedavno smo imali i cijeli skandal oko slučaja Irene Tot. S jedne strane čini se kako je ostalo na autoricama da ponude autentični ženski glas, no s druge strane djela autorica često se trpaju u ladicu ženske književnosti iako pojam muška književnost kao njezin antipod ne postoji. Slažete li se s atributom ženske književnosti i kako biste prokomentirali stanje na hrvatskoj književnoj sceni?

Nedavno sam čitala članak kako se žene nisu mogle baviti kreativnim poslom zato što naprosto za to nisu imale vremena. Bio je to članak o ženama poznatih umjetnika koje su, dok nisu susrele njih, i same bile umjetnice. Jedna je pjesnikinja rekla kako je odagnavala pjesme iz glave, moleći ih da pričekaju dok odvede dijete zubaru, skuha, ugosti, a poslije, kad bi pjesma došla na red, ona bi zaspala za stolom. Proces kreacije traži dokolicu, slobodno žongliranje idejama, traži veliki komad neprekinutog vremena u kojem ćete bit slobodni baviti se mislima. A žene taj veliki komad vremena nisu imale. Poznajem neke spisateljice i svaka od njih svjedoči kako im je najveća vještina proizvesti veliki komad slobodnog vremena. Sramežljivo priznaju kako plate ponekad neku ženu da im počisti kuću, kao da im je još uvijek neugodno što to radi neka druga žena. Ili naglašavaju kako nije. Zašto ovo pišem? Da pojasnim da je pojava žena u književnosti koje nisu iznimka suvremena pojava. Zato se tome daje neki naziv. Proći će. Hrvatska književna scena jednaka je kao i sve drugo na svijetu: Ima odličnih djela, ima prosječnih, ima loših.

Dijalozi u Vašim pričama nevjerojatno su realistični, čitatelj_ica dobiva dojam da se nalazi u nečijem dnevnom boravku i prisluškuje intimne razgovore ili voajerski proviruje u tuđe stanove i živote. Odakle Vam inspiracija i kako nastaju Vaše priče, sjedite li dugo nad jednom pričom ili one nastaju brzopotezno?

Inspiracija je riječ obavijena velom mističnosti. U stvarnosti, ona je promišljanje, muka i rad. Ponekad priča nastane iz jedne rečenice koju sam čula, rijetko iz nekog događaja kojem sam svjedočila. Cijeli svijet krije se ispod te jedne rečenice i onda ga nastojim otkriti. Nije ni jedna brzopotezna. Dugo o priči mislim, pisanje je samo tehnički dio. Dok mi se sve ne posloži u mislima, ne sjedam za računalo. Nije priča tad gotova, ona se, naravno, u pisanju dodatno oblikuje. Ali dok nemam jasnu ideju što želim reći, pisanje mi nema smisla. Imam stanovitu sklonost dijalozima, volim slušati što i kako ljudi govore, naročito kad misle da o nečem ne govore. Zanimaju me te šifre, komunikacijska enigmatika.

Prigovaraju Vam dugačak razmak između zbirki, no drugo izdanje Vaše zbirke “Moramo razgovarati”, višestruke nagrade, sudjelovanje na Pričiginu i pozivi na druge festivalske manifestacije pokazuje da ste i dalje prisutni. Koliko su takvi festivali važni za književnike_ce i za publiku danas? Imam dojam da u posljednjih nekoliko godina svako toliko dobijemo novi književni festival.

Prisutna sam i pišem koliko mogu, ne vidim nikakvog razloga za prigovaranje. Pišu drugi, književnosti ima. Festivali imaju svoju publiku i dok je tako oni su dobri. Ljudi vole čuti i upoznati pisca, vani se na književne festivale plaća ulaz, kod nas je takva praksa još u povojima. Za pisce, osim žive povratne reakcije publike, književni festivali su kao i svako drugo strukovno okupljanje u nekim drugim profesijama. Mjesto, razmjene ideja i iskustava, ponešto jadanja, ponešto veselja, komadić odmaka od svakodnevice. Generalno, za književnost, festivali su mjesto na kojem se ona revijalno promovira.

Radite li trenutačno na nekom novom književnom projektu?

Trenutno sam više angažirana u profesionalnom, rehabilitatorskom radu i usavršavanju. Struka ide naprijed i treba biti ukorak sa suvremenim spoznajama. Negdje mi se, doduše, u primozgu, pojavljuju neke književne ideje, ali neka ih još malo tamo. Nisam ih zaboravila.

Diplomirana ste nastavnica i defektologinja, radite u Centru za autizam Split, jesu li Vaša profesija i književna karijera međusobno utjecale jedna na drugu ili ih nastojite držati odvojenima?

Uvjerena sam da sve što nam se događa u životu utječe jedno na drugo. Rad s djecom s poteškoćama i njihovim obiteljima vjerojatno me dodatno senzibilizirao za razumijevanje svijeta oko sebe i za jasno razlučivanje važnog od nevažnog. Što se tiče praktične strane, potrebne su ponekad magične organizatorske sposobnosti da se usklade ta dva života. Od velike je važnosti podrška kolega i roditelja djece s kojima radim i nikad im ne mogu dovoljno zahvaliti na razumijevanju. Književnost, s druge strane, pridonosi razumijevanju šire slike svijeta, a mislim da je to razumijevanje itekako važno u radu s djecom s poteškoćama. Kritičnost i kreativnost tu se međusobno grade, isprepleću i nadopunjuju.

Podijelite s nama za kraj što trenutačno čitate i imate li nekih književnih preporuka?

Trenutno čitam stručnu literaturu, a ljudima bih preporučila da čitaju ono što će ih začuditi, zamisliti, izgraditi, iznenaditi, da čitaju ne zato da se opuste nego da sebi priušte avanturu upoznavanja sebe i svijeta. Nema ništa ljepše kod čitanja nego kad stanete na jednoj rečenici koja vam otvori svjetove. Želim vam svima takvo čitanje.

*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Pismo isprike mom tijelu

Imamo težak odnos. Pišem ti kako bih se ispričala. Puno sam ti to puta već htjela reći, utješiti te, čuti što mi imaš za reći. Do ovog trenutka u svom životu nisam ti se mogla ni ispričati ni cijeniti te.

Otkad sam bila dijete, uvijek si tu za mene. Nisam previše razmišljala o tebi. Tek kasnije u životu bit ću opsjednuta tobom. U početku si jednostavno bilo tamo. Pomoglo si mi da dođem s mjesta na mjesto. Hranilo si me. Raslo si. Bilo si tamo na svim sportskim optrčavanjima, dočekivalo brze lopte koje su mi jednostavno slijetale u iznošenu rukavicu. Bilo si tu kada nisam razumjela kako se to mijenjam. Kada se nisam uklapala. Kada sam bila uplašena.

Bilo si tamo kada sam učila hodati, kada sam učila kako se sprijateljiti, povezati s obitelji. Bilo si tu za sve VELIKE TRENUTKE,u školi, na natjecanjima, putovanjima po svijetu. Pomoglo si mi da budem hrabra i vjerujem u sebe. Bilo si tamo kada sam upoznala ‘onog pravog’. Treniralo si i trčalo maratone sa mnom, bilo uz mene kroz uspjehe tijekom školovanja, kada sam se svako jutro dizala na posao, kada sam upoznala svoje drage studente i kada sam rađala svoju djecu.

Voljela sam učiti o tebi i načinima na koje funkcioniraš. Moram ti reći da si nevjerojatno i da ne mogu pojmiti kako uspijevaš to sve iz dana u dan. Probudiš se i sve ispočetka. Svaki dan. Sve ovo vrijeme. Bez obzira na to što sam ti priuštila ili kroz što sam prolazila u životu. SVAKI. DAN. Uvijek si bilo i još uvijek jesi tu. Samo što to ne primijetim i ne osjetim uvijek.

Iznova sam se mijenjala kroz ovu 41 godinu i, nažalost, ignorirala sam te većinu tog vremena. Nakon bezbrižnih mladenačkih dana stvorio se nemir među nama. Postalo si mi svojevrsni neprijatelj. Počela sam te mrziti i biti razočarana u tebe. Nekada te nisam mogla ni pogledati. Naša je veza pukla i udaljili smo se.

Nikad nisam sjela i razmislila o svim načinima na koje me svakodnevno podržavaš. Uzimala sam te zdravo za gotovo i mislila da ćeš uvijek biti tu za mene: raditi, kretati se, biti zdravo. Nisam razmišljala o načinima na koje ja TEBE mogu podržati. Da, ja TEBE. Tebe koje je bilo i još je uvijek tu. Umjesto toga, razmišljala sam samo kako si me sve iznevjerilo.

Počela sam opsesivno razmišljati o tebi, o svim načinima na koje me sramotiš i kako te se stidim. Sve od adolescentskih dana nisam te mogla prihvatiti takvo kakvo jesi. Očima sam te rastavljala na dijelove dok bih vodila unutarnji monolog koliko mi se gadiš i koliko sam razočarana tobom. Debelo si, ružno, nisko, rupičasto, slabo, mekano, jadno, puno sala. Ne izgledaš dovoljno dobro ni da napustiš kuću. Kada uđeš u prostoriju, svi misle ono što i ja mislim o tebi.

Toliko je očito da jedeš previše i da ne jedeš dobru hranu. Definitivno ne vježbaš dovoljno u teretani. Čak te ni vlastita obitelj ne želi pogledati. Imaš jednu kvalitetu kojom se možeš iskupiti. Imaš lijep osmijeh, ali (ruku na srce) dugo ga nitko nije vidio. Misliš da si sportski tip, ali nema ništa posebnog u tome na kakav si ti način sportski tip. Prosječno si. Ništa nisi napravilo sa svojim životom. Toliko si obično. I gore od običnog. Uopće nemaš kontrolu nad sobom.

Tolike bih stvari promijenila na tebi kada bi mi samo dopustilo. Tolike stvari. Nije mi jasno zašto radiš to što radiš, umjesto da radiš ono što ja želim. Svakodnevno pokušavam manipulirati tobom kako bi mi dalo što želim. Kao da imam ikakvu moć nad tobom. Kada nisi radilo ono što ja želim, bijeg sam potražila u drogama, alkoholu i svim ljudima s kojima nisi htjelo da se družim. Zlostavljala sam te i radila ti štetne stvari. Nisam željela razmišljati o tebi.

Kada bi bilo bolje, čak savršeno, možda bi, samo možda, tada imala priliku da budem sretna. Zbog tebe sam nesretna. Zbog tebe se osjećam nedovoljno dobrom. Zbog tebe sam, u nekim trenucima, poželjela umrijeti. Tako je. Zbog tebe postoje dani kada mislim da bi i svijetu i svima bilo bolje bez mene i bez tebe. No, činjenica je da smo ti i ja jedno. U ovome smo zajedno. Život je težak. I samo si ti dovoljno snažno da me guraš iz dana u dan.

Ne mogu ti opisati koliko mi je žao što sam te tako dugo zlostavljala. Bilo si zatvorenik u tamnici moga uma. Skrivala sam te od obitelji i prijatelja. Izolirala te od svih kojima je do tebe stalo. Na dane kada sam osjećala da nisi vrijedno, nisam te hranila. Na dane kada si bilo onemogućeno zbog izgladnjivanja, forsirala sam te, trčala i trčala sve dok više nisi moglo. Krivnja me svladavala, ali nisam mogla prestati.

Na dane kada si uzelo danak za sve što sam ti priuštila, nisam te mogla ni pogledati, a ako i jesam, sramila sam se. Pokidala sam te, rastrgala, i smatrala da ćeš nadoći. Puno si mi puta pokušavalo reći. Praktički si vrištalo na mene, preklinjalo me da mi bude stalo, a ja sam te samo ignorirala. I dalje si bilo tu. Snažno. Otporno. Govorilo mi da se odmorim, ja sam još jače radila. Govorilo mi da jedem, ja sam se pravila da te ne čujem.

Toliko puta sam se osjećala kao da si me iznevjerilo, ali si ustvari ti razlog što sam ovako daleko dogurala u životu. Moji neuspjesi nisu TVOJA krivnja. Uvijek si me štitilo. Moji prijelomi, suze i vrtoglavice bile su tvoj pokušaj razgovora sa mnom. Nisam se mogla sjetiti svojih riječi ili detalja od prethodnih dana. Stalno sam gubila stvari. Zaboravljala sam na dogovore. Toliko sam bila umorna da sam osjetila umor u kostima. Išla sam od doktora do doktora tražeći odgovore, ali da sam barem slušala tebe, ti si imalo sve odgovore. S vremenom sam postala toliko dobra u ignoriranju tebe, da te više nisam ni čula.

To su sve stravične misli koje sam imala o tebi nekoliko desetljeća. Mijenjam stav o tebi tijekom procesa intenzivnog oporavka. Puno sam mislila na tebe. Želim ti reći da sam zahvala što te imam. Želim ti reći da mi je žao.

Tijelu u kojem sam se rodila i koje se svakog dana mog života budilo sa mnom, sve od onog prvog, želim reći da sam se probudila. Čujem te i žao mi je. Imaš najslađa stopala, uvijek nalakiranih noktiju. Tvoji su gležnjevi istaknuti i snažni. Tvoje su me noge nosile do najluđih mjesta i nazad. I dan danas gledam ožiljak na tvom koljenu. Sjećaš se kada sam pokušavala voziti bicikl za kojeg sam bila premala? Volim taj ožiljak.

Obline tvojih bedara imaju ožiljke od operacija. To su suptilni podsjetnici kako sam te iskorištavala. Izblijedili su s vremenom. Ta tvoja mala zdjelica koja je nosila moje dvoje predivne djece, obožavam ju. Tvoje su ih grudi hranile i stvorile od njih izvanredne male ljude. Obećajem da ću svojoj djeci pokazati kako da se brinu za svoja tijela i ne ponove moje pogreške.

Tvoja su pluća i srce gurani do samih granica tijekom desetljeća, ali još uvijek su snažna, zdrava i funkcioniraju. Volim tvoje ključne kosti, kako izbijaju ispod tvoga vrata i zaokružuju se u snažna ramena. Tvoj osmijeh, savršen nos, sjajne oči, čvrsta kosa. Volim te cijelo. Želim ti reći kako sam zahvalna što si ostalo snažno sve te godine. Obećajem ti da ću slušati kada budeš komuniciralo sa mnom, da ću ispunjavati sve tvoje želje od danas pa sve do dana kada me napustiš.

Mom tijelu, jednom i jedinom koje ću imati, žao mi je. Probudila sam se.

Zauvijek tvoja i zahvalna,

J.

Prevela i prilagodila: Sonja Novoselić 

Ženama Kruščice prestižna europska nagrada za hrabrost

Hrabre žene, koje su tokom 500 dana branile pristup preko mosta, kako bi spriječile izgradnju male hidroelektrane na rijeci Kruščici, zbog svoje hrabrosti i ustrajnosti dobitnice su nagrade koju dodjeljuje “EuroNatur“, europski fond za prirodnu baštinu, prenosi Buka portal.

Svake godine ova njemačka organizacija dodjeljuje nagradu za izvanredan doprinos zaštiti prirode i okoliša, obrazovanju o okolišu i održivom razvoju.

Ove godine dobitnice ove prestižne nagrade su žene iz sela Kruščica, koje su od kolovoza 2017. do prosinca 2018. godine, danju i noću, po svim vremenskim uvjetima, čuvale most i tako spriječile izgradnju mini hidroelektrane.

“Ni policijsko nasilje ni pokušaji zastrašivanja od investitora nisu učinili ove hrabre žene da odustanu od odbrane svoje rijeke. Tek prije Božića 2018. godine žene su odlučile napustiti most. Nadležni sud je podržao njihove ciljeve da se spriječi izgradnja hidroelektrana, čime je sretno završen ovaj miran 18-mjesečni protest žena Kruščica”, navela je ova organizacija.

Uz rijeku Kruščicu, kod Viteza, nalazi se više od dvadeset ljetnikovaca i izletišta koji održavaju mještani/ke. Tu je, ipak, započeta gradnja hidroelektrane, koja je zaustavljena hrabrim činom mještanki Kruščice.

Cijeli slučaj dobio je sudski epilog, a Kantonalni sud u Novom Travniku presudio je u korist mještana/ki i poništio dozvolu za izgradnju mini hidroelektrane.

“Hrabrost i ustrajnost ovih hrabrih žena je impresivna i predstavlja uzor za naš rad, kao i rad partnerskih organizacija u borbi protiv energetskih lobija na Balkanu”, izjavio je predsjednik “EuroNatura” Christel Schroeder, prenosi Anadolija.

Crna Gora nije usvojila zakon o životnom partnerstvu

Zakon o životnom partnerstvu nije dobio potrebnu većinu u parlamentu Crne Gore, iako ga je predložila Vlada. Nevladine organizacije LGBT Forum Progres i LGBTIQ Socijalni centar smatraju da je ne usvajanjem ovog zakona poražen demokratski proces i sveukupan europski put Crne Gore. 

Za usvajanje zakona je glasalo 38 zastupnika/ica DPS-a, SD-a i Liberalne partije, dok su protiv glasali zastupnici/e manjinskih stranaka: Ervin Ibrahimović (BS), Nedžad Drešević (BS), Adrijan Vuksanović (HGI) i Genci Nimanbegu (Forca). Opozicijska Socijaldemokratska partija (SDP) pozvala je Vladu da ponovno predloži taj zakon jer bi njihovi zastupnici/e sigurno glasali za njega da su bili u parlamentu. Naime, oni su bojkotirali sjednicu u znak protesta zbog kažnjavanja njihovog zastupnika dan ranije zbog iznesenih političkih stavova čime je, tvrde, prekršen poslovnik. 

Hvala i onima koji su svoje lične i političke sitne interese stavili ispred osnovnih ljudskih prava građana i građanki Crne Gore i manipulisali našim osnovnim ljudskim pravima. Istorija će vas po tome pamtiti. Veliko hvala svima koji su bili protiv ovog zakona. Vaš otpor nas jača, vaša mržnja nas nikada neće pokolebati, usporiti ni zaustaviti. Pred vašom mržnjom nećemo nikada spustiti glavu. Idemo dalje”, priopćili su Queer Montenegro na Facebooku.

“Osjećam se poraženo. Nadala sam se da ću danas moći da izađem pred LGBTIQ zajednicu i podijelim radost što je ovaj zakon usvojen. Ovakav ishod glasanja nije samo poraz za civilno društvo, već i za demokratiju i demokratski proces u Crnoj Gori. Očito je da Crna Gora nije spremna da stane u red razvijenih, demokratskih zemalja Evrope, te da radije bira put diskriminacije i predrasuda, koji vodi u mržnju i netoleranciju”, kazala je Bojana Jokić iz LGBT Foruma Progres.

Prijedlogom zakona je predviđeno da istospolni partneri mogu sklapati brak, da nasljeđuju jedni druge, da imaju zajedničku imovinu, pravo na mirovinu i socijalno osiguranje, posjete u bolnicama, da zajedno brinu o djeci, ali i obvezu da se brinu o djetetu svog partnera ako nema bliže obitelji. Prijedlog na sadrži izričitu odredbu da mogu usvajati djecu, no dozvoljava zajedničku brigu o djeci jednog/e od partnera/ica.

“Duboko smo razočarani, naše ljudsko dostojanstvo je obezvrijeđeno na najvišem institucionalnom nivou, obezvrijeđena je i naša zajednica. Uprkos tome, nećemo odustati od borbe za naše dostojanstvo, našu budućnost i boljitak našeg društva. Konačno, želim da se zahvalim svim poslanicima i poslanicama koji su podržali ovaj zakon i poslali jasnu poruku da LGBTIQ zajednica nije sama u svojoj borbi za jednakost”, dodala je Jokić.

Kao društvo nećemo moći da krenemo naprijed dok svi ne budemo suštinski jednaki u očima zakona. Istospolne zajednice, koje do danas nisu prepoznate, zadržaće isti status, jer nam je poručeno da smo manje vrijedni i nepoželjni u vlastitoj zemlji. Danas je zaista tužan dan za sve nas iz LGBTIQ zajednice, ali borba se nastavlja“, naveo je John M. Barac iz LGBTIQ Socijalnog Centra.