Fotografija nove Hrvatske

Još se od početaka političke filozofije i znanosti o političkom upravljanju isticalo kako je u početnoj točki poretka i zakona “strah naš najveći saveznik”. Tako je barem smatrao Tukidid. 

Stoljećima nakon toga nije teško zaključiti kako je navedena teza i više nego aktualna i primjenjiva. Svaki sukob unutar društva razara pravni poredak i traumatizira društvenu zajednicu. Pitam se, tko nije istraumatiziran umjetnim stvaranjem straha i nesigurnosti izazvanog predstavom šatordžija koji se već mjesecima bore s izmišljenim neprijateljima. Pritom jedan od njihovih idejnih začetnika, u liku Tomislava Karamarka, maše medijskim prostorom crvenim vragovima, kao da plaši zločestu djecu koja odbijaju pojesti kelj za ručak.

Naivni građani/ke, koji su provjereno uporište HDZ-ove snage na izborima, više se od ičega boje crvenila Hrvatske. To za njih znači satiranje identiteta. A pravi Hrvat i Hrvatica nacionalni ponos stavljaju pri sam vrh liste životnih prioriteta. Obrazovanje i kritičko promišljanje su istovremeno na samom dnu jer to nije mnogo važno. Ovi doktori znanosti su ionako dosadni štreberi koji se ne znaju snaći u životu. Pravi model uspješnog građanina i uzornog Hrvata je recimo Josip Klemm. Posjeduje zavidnu infrastrukturu u obliku Klemm security tvrtke, autoritet, hrabrost (što se posebice ističe prilikom posjete bogomoljama u kasne večernje sate u junačkom bijegu pred organima vlasti personificirane u liku interventne policije) i kredibilitet.

Za prave Hrvate i Hrvatice, lustracija koju spominje Karamarko je još jedna fancy riječ koja znači protjerivanje svih onih koji koriste još složenije riječi, uglavnom tuđice s latinskim korijenom, ne vjeruju u Boga i besramno optužuju Ustaše za zločine nad nekakvim srbendama i komunjarama koji su ionako ništa drugo nego zločinci koji su i onda pa tako i danas željeli Veliku Srbiju. Svi su oni umišljeni Boljševici koji laprdaju o nekakvim pravilima koje žele nametnuti jer povedeni svojom komunjarskom zloćom prljaju Hrvatsku. Takva nehigijena unutar granica Republike Hrvatske, neopisivo mori i čistu Hrvaticu Anicu Kovač. U to ime, ona je odlučila da zdravom hranom tj. tradicionalnom prehranom dinarske kulture nahrani šatoraše kako bi ojačali svoj nacionalni ponos i na svojim bremenitim plećima iznijeli sav šljam iz Hrvatske. Pridružuje im se u akciji čišćenja i dezinfekcije i desrbizacije i Ruža Tomašić. To jedinstvo, u kojemu svi trebamo sudjelovati je tako romantičarskog prizvuka da bi ovakve motive za svoje slike samo mogao sanjati npr. jedan Francisco Goya. Jedinstvo i odlučnost u zatiranju svega nehrvatskog je toliko plemenita ideja koja najbolje opravdava sve nedaće koje bi eventualno u toj čistki mogli krivo protumačiti ovi koje se čisti. Oni se namaju što buniti kada su zločesti i kada Hrvatsku doživljavaju kao blagajnu.

Retorika kojom se služe predstavnici najmoćnije opozicijske stranke u RH, branitelji prosvjednici da ne kažem šatoraši, tzv. desna inteligencije, iako to zvuči kao oksimoron, desničarski nastrojeni novinari/ke, javne ličnosti te kler je frapantno apologetska fašizmu.

Kontradiktornost u sadržaju riječi kojima se služe u javnom govoru zvuči strašnije nego devedesetih. Strašnije jer je za pretpostaviti da civilizacija prema evolucijskim zakonitostima iliti prirodnom tijeku treba napredovati i do danas je već svima trebalo postati jasno da poticanje mržnje i etiketiranje različitih, ne da samo proganja te druge, nego razara i zajednicu koju osjećaju kao svoju. Da, razara Lijepu našu. Ovo je suton civilizacije čije su idejne sklonosti bile konsolidacija višestranačja pa tako, u skladu, s tim poštovanje legitimiteta vlasti, poštovanje institucija, zakona i demokratskih vrijednosti. Danas smo svjedoci da ništa od toga nema u diskursu maločas spomenutih. Kroz njihova izlaganja i postupke jedino što je evidentno jest potdkapacitiranost u razumijevanju demokracije i suverenosti i ogromna količina mržnje koja preplavljuje javni prostor koji su nasilno i divljački uzurpirali. Što vrijedi alergijska reakcija na iščeznuće grba s registracijskih tablica kao dokaz domoljublja, kada se s hrvatskim znakovljem i simbolikom na usnama podrivaju teškom mukom izgrađeni temelji demokracije u toj istoj Lijepoj našoj.

U banalnosti zla kako je opisuje još Hannah Arendt neminovno je da njome bivaju opijeni i zavedeni oni su na samom dnu društvene hijerarhije. Njihova snaga unutar jedinstva u borbi protiv onih drugih, jača u gomili i poprima nadnaravne moći. Moći onih čudovišta koje razuzdano uništavaju sve pred sobom. Činjenica jest da nam povijest ničemu nije naučila, a anakroni obrazovni program sustavno je stvarao masu potkapacitiranih ljudi koji nisu u stanju shvatiti političke procese, manipulativne poteze kojima ih se regrutira u borbu za individualne interese. Opasnost koja vreba. Nije ona crvene boje, niti u šinjelu, niti u liku Srba. Opasnost je u iskrivljenom obliku demokracije tzv. Borbenoj demokraciji, koja ima za svrhu samo jedno, a to je moć. Moć pojedinih skupina kojima su mehanizmi za provođenje vlastite volje upravo u rukama slabo obrazovane, ustrašene, tradicionalne mase ljudi koji čine većinu hrvatskog društva. Ona pomoću demokratskih instrumenata i demokracijom zajamčenih prava, poput prava na slobodu govora i/ili javno okupljanje zloupotrebljava njihovo legitimno postojanje i pretvara ih u nasilničko urušavanje poretka u kojemu se detektira nepoželjnike i istrebljava ih se iz društva. Koristeći se političkom psihologijom i pretjerivanjem u inzistiranju na kulturi straha, objašnjavaju svojoj ciljnoj skupini- istomišljenicima, kako je opravdano svim sredstvima poraziti protivnika. Najplastičniji primjer je scena davljenja policajca od strane branitelja prosvjednika. Davljenje policajca, svakako ne pripada kategoriji mirnog okupljanja, prava na javno okupljanje ili slobodu govora. No, u histerično proizvedenom strahu od onih na suprotnoj strani, davljenje je sredstvo kojim se pribjegava u štićenju sebe samog.

Trenutno smo svjedoci narušavanja principa legitimnosti. No, velika većina samih narušavatelja nisu niti svjesna da to čine. Ne samo da u zaslijepljenošću vlastitom ugrozom nisu u stanju razabrati stvarne prijetnje pa u skladu s tim i načine rješavanja istih, opet se moramo osvrnuti na informiranost i obrazovanost samih ugrozitelja legitimnosti. Naime, ne samo u medijskom prostoru, nego što je još poraznije, u političkoj znanosti, najmanje se pisalo o principu legitimnosti. I kao što Bob Dylan kaže “Ne kritiziraj ono što ne razumiješ”, upravo smo se ovdje poskliznuli. Napadi su oštri i intenzivni, a da pritom nedostaje suštinsko razumijevanje toga što se zapravo napada. Osnovna funkcija principa legitimnosti je da obuzda političku moć i da umiri strah između vladajućih i podređenih tako da se humanizira politička moć, a mobilizira javnost. U aktualnim događanjima, bojim se, teško da je o tome riječ.

I sada, što za posljedicu ima ta ogromna količina straha, a potom ogorčenosti i mržnje koja je pokretač svih ovih oštrih riječi i nasilnih podviga? Ona se sada reflektira na manjine. U ovakvoj Hrvatskoj se teško mogu sigurnim osjećati pripadnici srpske nacionalne manjine jer ih se jasno nazvalo nepoželjnima. Neistomišljenici koji su pripadnici lijeve inteligencije te svi politički oponenti. Dokle je stigla hrvatska demokracija? Jasno je da je odnos prema strankama od strane hrvatskog svekolikog biračkog tijela oblikovan u odnosu na sklonosti ka tradiciji, u odnosu na religiju i povijest te pripadnost predaka kojem pokretu. No, koliko to daje za pravo da se lustracijski um prelijeva u one sfere gdje mu naprosto nema mjesta? U čistu akademske zajednice? Koliko to daje za pravo europarlamentarkama da sotoniziraju i dehumaniziraju pripadnike/ce nacionalnih manjina koji žive i rade u Republici Hrvatskoj i državljani/ke su iste? Koliko to daje za pravo da se vođe masovnih partija, ako je suditi prema retorici, vode parolom “zavadi pa vladaj” u 21.stoljeću, u vremenu kada je profit i tržišna utakmica jedini jamac opstanka država koje su i onako oslabljene prejakim utjecajem multinacionalnih korporacija i gdje se liberalni kapitalizam smije u lice ideologijama koje naglašavaju jednakost i solidarnost.

Umjesto da se osmišljavaju zajednički planovi poboljšanja kvalitete života građanstva, ulaganje u obrazovanje i jačanje institucija koje će biti osposobljenje i osnažene da i u Europi i unutar granica matične države, osiguraju najpravedniju obranu interesa građana/ki i u ekonomskom i ljudskopravaškom smislu. Sve je to nevažno kada je politička utrka u tijeku, a sredstva se biraju u ropotarnici povijesti zloupotrebom demokracije pod krinkom strastvene ljubavi prema domovini. Bauk devedesetih kruži Hrvatskom.

 

 

 

 

Nevidljive vijesti iz svijeta rada

Javnom akcijom Nevidljive vijesti iz svijeta rada inicijativa Za rad spremne pokušava ukazati na specifične situacije s kojima se mladi ljudi u Hrvatskoj susreću na tržištu rada. Kako bismo što autentičnije prikazale stanje, puštat ćemo ‘nevidljive vijesti’, odnosno ispovijesti mladih koje smo sakupile u istraživanju ‘Mladi na tržištu rada’. 

Dok se o visokom broju nezaposlenih mladih još govori u javnom prostoru, o oblicima rada, njihovoj (ne)sigurnosti, potplaćenosti, negativnim iskustvima, svjedočanstvima i strahovima za budućnost priča se tek tihim glasom u privatnoj sferi. Pridružite nam se u subotu, 6. lipnja u 11 sati na Cvjetnom trgu i poslušajte o čemu je riječ!

Istraživanje ‘Mladi na tržištu rada’, čije su autorice članice inicijative ‘Za rad spremne’ – Anja Repalust i Irena Velimirović – pokazalo je kako čak 87 posto ispitanih mladih razmišlja o odlasku u inozemstvo, 35 posto je doživjelo vrijeđanje od strane nadređenog, više od 60 posto ispitanih zaposlenih mladih radi za plaću manju od 4.500 kuna, a čak iznad 65 posto priznaje kako ne mogu samostalno preživjeti od svojih primanja te im pomažu roditelji ili partneri/ce. 

Osim toga, istraživanje je polučilo čitav niz svjedočanstava diskriminacije, zlostavljanja i nepravdi prema mladim na tržištu rada, posebice prema mladim ženama. Upravo ta svjedočanstva ćemo emitirati u formi ‘nevidljivih vijesti’.

Dodatno, budući da je posljednjih godina ugovor na neodređeno je postao iznimka (više od 90 posto novozaposlenih radi na ugovor na određeno ili u nesigurnim oblicima rada), što mlade ljude dovodi u situaciju permanentne nesigurnosti, aktivistkinje ZRS-a će tijekom akcije dijeliti ugovore na neodređeno. Dođite po svoj primjerak ugovora koji je izgubio smisao čak i u temeljnom zakonu koji regulira radnička prava – Zakonu o radu. Kako je krenulo, možda ga nikada u životu nećete vidjeti!

Predviđeno trajanje javne akcije je od 11 do 13 sati u subotu.

CESI u Europskom parlamentu

Sutra se u organizaciji ASTRA mreže u Europskom parlamentu održava javno saslušanje o “Barijerama pri ostvarivanju seksualnih i reproduktivnih prava i zdravlja”. Javno saslušanje o ovoj važnoj temi održava se pod pokroviteljstvom Radne grupe EP-a  za reproduktivno zdravlje, HIV/ AIDS-a i razvoja te europarlamentarki Sophie in’t Veld i Heidi Hautala, a na samom saslušanju govorit će i Nataša Bijelić iz Centra za edukaciju, savjetovanje i istraživanje – CESI.

Nataša Bijelić izvijestit će zastupnike i zastupnice Europskog parlamenta o stanju seksualnih i reproduktivnih prava i zdravlja u Republici Hrvatskoj, a posebno će se osvrnuti na društveni kontekst RH, odnosno jačanje i konsolidiranje neokonzervativnih grupa te snažan utjecaj Katoličke crkve na tri ključna problema: pitanje priziva savjesti, pristup hitnoj kontracepciji te pristup sekusualnom odgoju i obrazovanju.

Cilj ovog javnog salušanja je upozoriti europalamentarce i europarlamentarke na važnost promoviranja i očuvanja seksualnih i reproduktivnih prava i zdravlja, ne samo državama koje žele postati članice Europske unije već i u onima koje to već jesu. ASTRA mreža upozorava kako su se aktivnosti same Unije u proteklo vrijeme znatno smanjile te kako im pitanje seksualnih i reproduktivnih prava i zdravlja nije postavljeno dovoljno visoko na agendi – takav razvoj situacije smatraju izuzetno problematičnim i štetnim za prava žena diljem Europske unije.

Kakva je budućnost mladih: Strahuju da se nikada neće moći osamostaliti, naći posao i zasnovati obitelj

Tribina Zapošljavanje i radna prava mladih te rodna ravnopravnost održana je u okviru Sajma udruga u Pregradi prošlu subotu. Na tribini su sudjelovale predstojnica Hrvatskog zavoda za zapošljavanje Područnog ureda Krapina Mirjana Jurman, koordinatorica Mreže udruga Zagor Ivana Radanović te članica inicijative Za rad spremne Martina Polenus.

Mirjana Jurman je uvodno prezentirala strukturu nezaposlenosti u Krapinsko-zagorskoj županiji. Naime, ona se pohvalila kako je stopa smanjena za 3,8 postu u odnosu na isto razdoblje lani te sada u Krapinsko-zagorskoj županiji iznosi 16,2 posto. Međutim, mlade osobe i dalje čine gotovo trećinu nezaposlenih (30 posto od ukupnog broja nezaposlenih). Od ukupnog broja nezaposlenih mladi u toj županiji, 30 posti uopće nema radnog iskustva. Kao jedno od rješenja za ovaj golemi društveni problem predložila je i predstavila Garanciju za mlade.

“Novi pristup u rješavanju pitanja nezaposlenosti mladih osoba, kojim se sve osobe mlađe od 25 godina, a u RH mlađe od 30 godina, nastoji što brže aktivirati na tržištu rada. Brza aktivacija podrazumijeva dobivanje kvalitetne ponude u roku od četiri mjeseca od trenutka napuštanja ili završetka obrazovanja ili ulaska u nezaposlenost, bez obzira je li osoba prijavljena na Zavodu za zapošljavanje ili ne”, obrazložila je Jurman.

Također je navela kakve su sve mogućnosti korištenja mjera aktivne politike zapošljavanja.

Jurman tvrdi kako se obrazovni sustav već reformira te da se radi na usklađivanju obrazovanja i svijeta rada.

“Hrvatska će na raspolaganju imati više od 132,54 milijuna eura sredstava iz strukturnih fondova EU za razdoblje od 2014. do 2020 – 66,36 milijuna iz ESF-a za uspostavu strukturnih reformi i sustava podrške razvoju GzM te 66,18 milijuna iz YEI-a za razdoblje 2014.-2015. za samu mladu osobu (obrazovanja, doprinosi za zapošljavanje, naknade za vrijeme obrazovanja ili osposobljavanja, putne troškove”, navela je.

Zaključila je kako su mladi specifična skupina na tržištu rada koju karakterizira nedostatak radnog iskustva, praktičnih vještina i to ih čini ranjivima u svijetu rada, što prijeti dugotrajnom nezaposlenošću.

“Potrebno je zajednički raditi na promoviranju i poticanju zapošljavanja mladih osoba na regionalnoj razini, uvažavajući partnerski pristup, kroz razvoj i provedbu aktivne politike tržišta rada” naglasila je.

Koordinatorica Mreže udruga Zagor Ivana Radanović predstavila je istraživanje Radnička prava osoba zaposlenih u udrugama. Riječ je o istraživanju provedenom putem fokus grupa na uzorku od 31 osobu zaposlenu na ugovor o radu u nekoj civilnoj udruzi na području sjeverozapodne hrvatske s ciljem da se dozna kako je raditi u takvim organizacijama.

Kao prednosti ispitanici i ispitanice su naveli/e fleksibilno radno vrijeme, dobru atmosferu, vidljive rezultate u lokalnoj zajednici i boljitak iste te brzo napredovanje. Kao negative strane rada u udrugama navode što su dostupni/e 24 sata dnevno sedam dana u tjednu, tek rijetki/e dobiju kompenzaciju za prekovremene sate, a svi i sve ispitani/e ih odrađuju. Osim toga, regrese i božićnice ne primaju, a kao veliku manu navode i nesigurnost u smislu da se odgađaju osamostaliti i/ili zasnovati obitelj.

“Iako se često priča o tim plaćama osoba u udrugama da su jako visoke, u našem uzorku 20 osoba je imalo plaće ispod hrvatskog prosjeka”, naglasila je.

No, prema odgovorima ispitanih, ipak bi većina i dalje izabrala raditi u udrugama.

Kao pomoć razvoju civilnog društva, ispitanici/e su istaknuli/e da bi trebalo biti više institucionalnih potpora, ali i onih sufinanciranih s lokalne razine.

Članica neformalne inicijative Za rad spremne Martina Polenus predstavila je rezultate istraživanja Mladi na tržištu rada, čije su autorice Anja Repalust i Irena Velimirović.

“Nezaposlenost mladih je problem svjetskih razmjera, koji je svoju ekspanziju doživio osobito nakon svjetske ekonomske krize 2008. Kao izravna posljedica krize, stopa nezaposlenosti mladih u Hrvatskoj je narasla. U posebno teškom položaju su mlade žene zbog dvostruke diskriminacije – temeljene na spolu i dobi”, podsjetila je.

“Istraživanje je provedeno putem online ankete pomoću google docs alata za izradu upitnika,a podaci su prikupljani u periodu od 13. siječnja do 8. veljače 2015. Populaciju koja je obuhvaćena istraživanje čine svi mladi između 18 i 30 godina koji su završili neki oblik školovanja te se trenutno nalaze na tržištu rada u bilo kojem statusu. Dakle, uzorak nije reprezentativan”, pojasnila je.

Polenus je rekla kako u ispitanom uzorku većina sudionika i sudionica, njih 67 posto, više je ili visoko obrazovano. Što se tiče nižeg obrazovanja, prevladavaju tehnička zanimanja, a kod višeg i visokog obrazovanja društveno-humanističko usmjerenje.

“Dobivena je rodna razlika koja nam je poznata i na razini cijele populacije Hrvatske, a to je da žene dominiraju u višim stupnjevima obrazovanja. Međutim, kada iziđu u svijet rada, iako obrazovanije, prednost se daje muškarcima”, upozorila je.

Dodala je kako se više od polovice ispitanih školovalo izvan mjesta stanovanja.

“Osim vlastitog truda, mladi, a i njihove obitelji, morale su uložili i poprilična financijska sredstva u školovanje, pogotovo znajući kako su kapaciteti domova premali, a stipendiju je primilo samo 12 posto ispitanih”, kazala je.

“Čak 65 posto ispitanih je nezaposleno, a oni koji rade u više od 60 posto slučajeva imaju plaću ispod hrvatskog prosjeka – manju od 4.500 kuna. Gotovo polovica ispitanika kaže da im plaća uopće ili većinom nije dovoljna za zadovoljavanje životnih potreba. Prema tome, čak 65,7 posto ispitanih mladih odgovara da im netko financijski pomaže. U najvećoj mjeri to su roditelji (67,5%) te partner ili partnerica (44,2%). Samo 35 posto zaposlenih mladih radi na ugovor na neodređeno, dok su preostali zaposleni preko nestalnih i nesigurnih oblika rada”, prepričala je kakvo su stanje zatekle članice Za rad spremne ispitivajući stavove mladih iz cijele Hrvatske.

Uz permanentnu nesigurnost i potplaćenost u svijetu rada, ispitanici i ispitanice su priznali kako su doživjeli/e i/ili doživljavaju niz negativnih iskustava na radnom mjestu. 35 posto ispitanih je jednom ili više puta doživjelo vrijeđanje od strane nadređenih, 58 posto ogovaranje od strane kolega/ica 34 posto je doživjelo komentare, dobacivanja i šale seksualne prirode od strane kolega/ica i 18 posto od strane nadređenih. Čak 20 posto njih ima iza sebe iskustvo prijetnje otkazom.

Nezaposleni ispitanici/e su otkrili/e su kako ne primaju naknadu s burze te da im financijski pomažu obitelj i/ili partner/ica. Kažu da povremeno rade honorarne poslove, a jedna četvrtina priznaje kako radi na crno.

Ovo istraživanje došlo je do zaključka kako su zaposleni ispitanici zadovoljniji kvalitetom života, što je i razumljivo ukoliko pogledamo svjetska istraživanja koja kažu kako se kod mladih počinju pokazivati simptomi depresije ukoliko su više od šest mjeseci nezaposleni.

“Mjerile smo ukupno zadovoljstvo životom, prosječni rezultat je negdje na sredini – dakle, mladi nisu ni nezadovoljni, ni zadovoljni. Ispitanici/e često osjećaju: zabrinutost (75.4%), napetost (65.8%), nesigurnost (60.2%) uznemirenost (58.2%), razdražljivost (52%)”, kazala je.

“Kada je riječ o strahovima vezanim za budućnost, 42 posto ispitanih boji se gubitka posla, a 39,9 posto strahuje kako se neće zaposliti. Također, prisutne su bojazni i od nemogućnosti financijskog osamostaljenja, kao i nemogućnost osnivanja obitelji zbog nedostatka financijskih mogućnosti i preopterećenosti poslom”, istaknula je.

Na kraju tribine je zaključeno kako mladi ne smiju biti ostavljeni isključivo na mjerama iz Garancije za mlade, nego treba razmišljati o dugoročnijem i sigurnijem zapošljavanju koje bi mladima osiguralo svjetliju budućnost. Osim samog zapošljavanja, društvo kao takvo trebalo bi se zamisliti na cijelim nizom problema koje mladi proživljavaju ulaskom u svijet rada – od strahovanja za budućnost, preko simptoma depresije do toga da često ne mogu samostalno preživjeti.

‘I dvadeset godina nakon rata, anitisrpska histerija služi za animaciju nezadovoljnih građana/ki’

O izvješću Nasilje i nesnošljivost prema Srbima u 2014. godini novinarke emisije Radio Studenta, Širenje područja borbe razgovarale su s Tamarom Opačić, izvršnom urednicom Novosti i medijskom savjetnicom u Srpskom narodnom vijeću.

1. Razgovaramo o izvješću Nasilje i nesnošljivost prema Srbima/kinjama u 2014. godini. Reci nam o čemu se točno radi? Kad je izvješće objavljeno, kako je uopće došlo do inicijative za izradu ovakvog izvješća?

Potaknuti situacijom u društvu i političkim kontekstom koji se sve više radikalizira, Srpsko narodno vijeće (SNV) i Klub zastupnika/ica SDSS-a u Hrvatskom saboru odlučili su započeti s prikupljanjem podataka o slučajevima etnički motiviranog nasilja, nesnošljivosti i govora mržnje usmjerenog prema Srbima/kinjama i njihovim institucijama u Hrvatskoj. Baza podataka se temelji na prijavama građana/kama koji su se za pomoć obratili lokalnim vijećnicima/icama i Pravnom odjelu SNV-a te podacima koji su objavljeni u medijima, dominantno u tjedniku Novosti. Sistematizirane podatke odlučili smo objaviti u Biltenu, periodičnoj publikaciji SNV-a koja donosi prikaz glavnih problema s kojima se susreću Srbi/kinje u Hrvatskoj. Osim što tom publikacijom informiramo zajednicu i hrabrimo je da nastavi prijavljivati takve slučajeve, njome želimo potaknuti rad domaćih i međunarodnih institucija koje su zadužene za rad na ukazanim problemima. Prvi izvještaj odnosi se na podatke prikupljene u 2013., a drugi u 2014. godini.

2. U uvodu izvješća stoji da se trend nesnošljivosti i govora mržnje usmjerenog prema Srbima/kinjama širi od 2012. godine, čemu pridonosi društveno-politički kontekst. Možeš li nam malo konkretizirati? Koji su elementi, pojave i događaji ključni uzroci takve radikalizacije odnosa prema Srbima/kinjama?

Možemo reći da je riječ o svojevrsnom ponavljanju povijesti. Zadnjih petnaest godina pokazalo se da čim stranke tzv. lijevog centra dođu na vlast, a što je do sada slučaj bio u dva navrata, desnica poseže za diskriminatornom retorikom ne bi li odnijela pobjedu na sljedećim izborima. U pravilu, riječ je o organiziranju uličnih okupljanja i radikalnom političkom govoru koji za cilj imaju destabilizaciju političke situacije u zemlji. Dokaz za to je skup pod nazivom “Svi smo mi Mirko Norac” kojeg je dio branitelja, predvođen ondašnjim vrhom HDZ-a, 2001. organizirao na splitskoj Rivi. U mandatu aktualne Vlade sličnim okupljanima svjedočimo od početka 2013. godine, odnosno od odluke Vlade da započne s temeljitim provođenjem Zakona o upotrebi jezika i pisma nacionalnih manjina. Nakon skidanja dvojezičnih ploča u Vukovaru, ali i u ostatku Hrvatske, desno orijentirani prosvjedi, koji utječu na povećanje razine govora mržnje i etničke nesnošljivosti u javnom prostoru, preselili su se u Zagreb. Situacija se dodatno radikalizirala nakon što je lani, u prvim danima kampanje za predsjedničke izbore, dio branitelja podignuo šator ispred Ministarstva branitelja.

3. Spominje se i nacionalistička retorika koja podrazumijeva antisrpsku histeriju. Možeš li to staviti u kontekst dnevnopolitičkih zbivanja? Jesu li ljudi uopće svjesni govora mržnje, što implicitnog, što eksplicitnog?

Bojim se da nisu. Naime, i dvadeset godina nakon rata, desno orijentirane političke elite još uvijek koriste antisrpsku histeriju kao glavni pokretač za animiranje nezadovoljnih građana/ki. Budući da takav govor sve češće rabe javne osobe, koje u pravilu privlače pozornost medija, i da on danas nesankcionirano prolazi i za saborskom govornicom, ne treba čuditi da je govor mržnje postao sve prisutniji u javnom prostoru – od ulica svih hrvatskih gradova, gdje je prisutan veliki broj grafita kojima se promovira nasilje, na sportskim stadionima pa do komentara na društvenim mrežama, odnosno u svakodnevnoj komunikaciji.

4. Tvrdi se da su najčešće žrtve kaznenih i prekršajnih djela etničke mržnje i dalje Srbi/kinje. U kojim se dijelovima Hrvatske takvi zločini najčešće javljaju i zašto? Postoje li neke konkretne brojke?

Budući da državne institucije nemaju usklađenu metodologiju po kojoj prikupljaju podatke, konkretne brojke se razliku od institucije do institucije. Najveći broj događaja koji su imali obilježja međuetničke netrpeljivosti i u 2014. evidentiran je na područjima u kojima živi najveći broj Srba/kinja povratnika/ica. U 2014. na tim su područjima ukupno zabilježena 44 događaja koja su imala obilježja međuetničke netrpeljivosti, od čega se njih 32 počinjena na štetu Srba/kinja. Kako pokazuju podaci MUP-a, u prethodnoj godini od ukupno 8 kaznenih djela motiviranih etničkom mržnjom, za njih 3 utvrđeno je da su motivirana mržnjom prema osobama srpske nacionalnosti. Prema evidenciji Državnog odvjetništva Republike Hrvatske u prethodnoj godini zaprimljeno je ukupno 39 kaznenih prijava koje se odnose na zločin iz mržnje, pri čemu nije iskazano koliko broj djela je počinjen na štetu Srba/kinja. Problem je što se većina građana/ki još uvijek boji prijaviti napade zbog straha za vlastitu egzistenciju. Također, ovi podaci ukazuju na činjenicu da većina policijskih službenika/ica na terenu još uvijek većinu počinjenih djela odmah u startu odbaci ili ih neopravdano kvalificira kao prekršaje.

5. Izvješće se zapravo temelji na širokom području etnički motiviranog nasilja. Što se sve podrazumijeva pod time i što je obuhvaćeno analizom?

Prikupljene slučajeve smo odlučili sistematizirati u nekoliko zasebnih cjelina. Analizirali smo govor mržnje i nesnošljivost u javnom prostoru, što uključuje grafite nacističkih, fašističkih i ustaških simbola te poruke kojima se direktno poziva na fizičko nasilje prema Srbima/kinjama, govor mržnje na sportskim terenima te promoviranje diskriminacije putem društvenih mreža i medija. U tu skupinu spadaju i javne akcije protiv gotovo svakog događaja koji ima antifašistički predznak ili kojim se u pitanje dovodi odgovornost hrvatske strane za zločine počinjene u posljednjem ratu. Drugi dio tiče se elemenata govora mržnje ili širenja etničke netrpeljivosti u izjavama javnih osoba. Najeklatantniji primjer takve vrste govora zabilježen je tokom mise polnoćke ispred Ministarstva branitelja u Savskoj 66. Don Damir Stojić, studentski kapelan koji je predvodio misu, tada je kazao kako je čuo da su u Vinkovcima liječnici potpisali priziv savjesti protiv pobačaja pa sada “našu” djecu za novac dolaze ubijati oni preko Dunava baš kao što su to činili i prije 20 godina. Također smo bilježili slučajeve verbalnog i fizičkog nasilja te oštećenje imovine koja je u vlasništvu Srba/kinja. Posljednji dio odnosi se na uništenje dvojezičnih ploča. Takvi primjeri su lani u najvećem broju slučajeva ponovno zabilježeni u Vukovaru. 

6. U izvješću stoji da je najveća koncentracija uvredljivih grafita zabilježena na ulicama Zagreba (“Za dom i poglavnika”, “Hrvatska do Zemuna”, “Srbe na vrbe” itd.) Kako komentiraš činjenicu da se takve poruke mržnje mogu vidjeti na svakom koraku, dok se dugine boje ispred Hrvatske biskupske konferencije instantno ispiru i prebojavaju?

Ukoliko se zakonski ne sankcioniraju ili barem javno ne osuđuju sve učestalija uporaba govora mržnje, pa i fizičkog nasilja, teško možemo očekivati da će situacija u javnom prostoru biti znatno povoljnija. Uostalom, Katolička crkva zauzima bitnu poziciju u hrvatskom društvu, što agilno uklanjanje duge ispred Hrvatske biskupske konferencije itekako dokazuje. Za pojedine predstavnike/ice Crkve s pravom možemo reći da su suodgovorni za nastalu situaciju. Uz spomenutog don Stojića, valja se prisjetiti da su predstavnici klera, predvođeni sisačkim biskupom Vladom Košićem, prisustvovali i dočeku ratnog zločinca Daria Kordić, osuđenog na 25 godina zatvora zbog političke odgovornosti u vrijeme hrvatsko-bošnjačkih sukoba za pokolj civila u Ahmićima. Uostalom, vidjeli smo i da kardinal Bozanić posjećuje šator branitelja u Savskoj.  S druge strane, na zgradi vinkovačke eparhije je prije nekoliko tjedana osvanuo grafit “Kolji Srbe”. S njegovim uklanjanjem, za razliku od zagrebačke duge, komunalne službe nisu tako žurile.

7. Što se medijskog govora mržnje tiče, ističe se portal dnevno.hr i činjenica da je Vijeće za elektroničke medije njemu već jednom izreklo opomenu zbog širenja netrpeljivosti i diskriminacije (“Vukovarci pozivaju Hrvate na bojkot srpskih proizvoda! Evo popisa trgovina u kojima neće kupovati dok ćirilica ne izađe iz Vukovara!” ) Može li se medijski govor mržnje i konkretno sankcionirati ili ostaje sve ipak samo na formalnim opomenama?

Za Hrvatsku možemo reći da je jedna od agilnijih potpisnica različitih konvencija kojima bi se trebalo sankcionirati takvo izvještavanja u medijima. Tako je, primjerice, još 2001. godine potpisala Konvenciju o kibernetičkom kriminalu, kojom se zabranjuje iznošenje ksenofobičnih, šovinističkih stavova putem javnih medija. U praksi vidimo da se čitav set pozitivnih zakonskih rješenja gotovo uopće ne primjenjuje. U prethodnoj godini, u kojoj je zabilježen jako veliki broj slučajeva promoviranja nesnošljivosti prema pripadnicima manjina, Vijeće za elektroničke medije donijelo je tek jednu spomenutu opomenu. Vijeće je još tri predmeta proslijedilo Hrvatskom novinarskom društvu, no zbog njegovih ograničenih ovlasti eventualno izrečene mjere neće bitno utjecati na suzbijanje diskriminacije. Zabrinjava nas što se diskriminacija i dalje promovira i putem javnog medijskog servisa. Primjerice, u talk showu Piramida, koji se emitira u najgledanije televizijskom terminu, Zvonimir Hodak, odvjetnik koji je u javnosti poznat po svojim nacionalističkim stavovima i kao kolumnist portala Dnevno.hr i tjednika 7Dnevno, izjavio je da bi Vesnu Teršelič, voditeljicu Documente – Centra za suočavanje s prošlošću, trebalo poslati na Goli otok i ne dozvoliti joj “povratak u Hrvatsku”, na što se voditeljica nasmijala, a publika u studiju počela pljeskati. Ovaj slučaj je prošao bez ikakvih sankcija.

8. Kako je moguće da medijski prisutne osobe, poput Velimira Bujanca, ne odgovaraju za javno i neskriveno veličanje ustaštva? Tko i zašto dozvoljava održavanje tradicije misa zadušnica za  Antu Pavelića u srcu Zagreba?

Kao što smo već spomenule, budući da se čitav niz zakona kojim se zabranjuje diskriminacija gotovo uopće ne primjenjuju u praksi, ne treba nas čuditi da Velimir Bujanec, koji je devedesetih javno izjavio da se zalaže za rješenje srpskog pitanja koje podrazumijeva da se trećinu Srba iz Hrvatske iseli, trećina “lojalnih” prekrstiti, a trećina “zločinca” ubije, u dijelu hrvatskog društva nosi status zvijezde. Isto vrijedi i za misu zadušnicu za ustaškog poglavnika Antu Pavelića koja se od početka devedesetih nesmetano održava u centru Zagreba. Problem je i što predstavnici državnog vrha ne samo da ne osuđuju takve pojave, već, kao što pokazuje primjer splitskog gradonačelnika Ive Baldasara, koji je sudjelovao na svečanosti otkrivanja spomenika podignutog u čast jedinici koja nosi ime ustaškog zločinca Rafaela Bobana, sudjeluju u njihovoj organizaciji.

9. Izdvojen je i primjer, kako ste ga nazvali, najprimitivnijeg pozivanja na segregaciju Srba. Riječ je o slučaju iz Belog Manastira. O čemu se tu radi?

Riječ je o primjeru najprimitivnijeg pozivanja na segregaciju Srba u Hrvatskoj. Ujesen prošle godine Belim Manastirom kružio je letak kojeg potpisuju “prognani Hrvati/ice”. Sastoji se od 22 točke kroz koje se Hrvatima/icama iz tog mjesta daju upute kako bi se trebali ponašati prema svojim sugrađanima/kama. To podsjeća na vrstu propagande koja se rabila u Trećem Reichu – roditeljima se govori kako bi trebali odgajati svoju djecu na način da se ne druže sa Srbima/kinjama, kako ne bi jednog dana slučajno ušli u brak s njima. Također, poziva ih se na bojkot srpskih radnji i proizvoda te savjetuje da ukoliko mogu, ne zapošljavaju Srbe/kinje u svojim poduzećima. Najapsurdnije je da se autori na samom kraju letka ispričavaju “poštenim” Srbima/kinjama, ako takvi još uvijek postoje u Hrvatskoj. U ovom slučaju, baš kao i u mnogim prethodnima, počinitelji/ice nikada nisu pronađeni.

10. Kako se boriti protiv mržnje prema Srbima/kinjama? Kako se boriti protiv mržnje općenito?

Problem i njegovo moguće rješenje je potrebno sagledati na dvije razine. Jedna se odnosi na institucionalnu razinu. Uz potrebu državnog vrha da započne s osuđivanjem i sankcioniranjem takvih pojava, važno je da Vlada RH, odnosno Ministarstvo znanosti obrazovanja i sporta što hitnije u školske kurikulume uvede Građanski odgoj i obrazovanja, čija je bitna odrednica i obrazovanje za ljudska prava. S druge strane, važno je da aktivistički krugovi nastave hrabriti pripadnike/ice zajednice da barem anonimno prijavljuju ovakve slučajeve kako bi oni postali što vidljiviji u javnosti. Važna dimenzija je i međusobna suradnja među diskriminiranim skupinama. Smatram da su važan iskorak na tom području nedavno napravili predstavnici/ice 8 manjina, koji su zajedno s predsjednikom Savjeta za nacionalne manjine RH objavili Deklaraciju o nesnošljivosti i etnocentrizmu u Hrvatskoj. Pohvalno je i što je Organizacijski odbor ovogodišnje Povorke ponosa Zagreb Pride za temu odabrao antifašizam i tako ukazao na nesnošljivost koja je sve prisutnija u hrvatskom društvu.

Nećete bez naroda! Potpiši!

Prikupljanje potpisa za referendum o referendumu u organizaciji 15 sindikata i sedam organizacija civilnog društva u tijeku je na središnjim trgovima u Zagrebu, Splitu i Osijeku, a građanska inicijativa “Za referendum” potpise će prikupljati diljem Hrvatske do 13. lipnja.

Popis mjesta na kojima će se prikupljati potpise nalazi se na internetskoj stranici necetebeznaroda.hr, kao i prateći videospot, a potpise će se do 13. lipnja u ponoć prikupljati u 86 gradova na 168 lokacija uz sudjelovanje 246 koordinatora/ica. 

Podsjetimo, Inicijativa traži da se broj potrebnih potpisa smanji na 200.000 te da ih se i dalje može prikupljati na javnim mjestima, a ne samo u uredima državne uprave. 

Prvo pitanje koje se tiče izmjene Ustava glasi:

“Jeste li za prijedlog da se članak 87., stavak 3. Ustava Republike Hrvatske izmijeni na način da će o pitanjima iz stavka 1. i 2. Hrvatski sabor raspisati referendum u skladu sa zakonom ako to zatraži 200.000 birača/ica u Republici Hrvatskoj?”

Drugo pitanje tiče se izmjene Zakona o referendumu i glasi:

“Jeste li za prijedlog da se članak 8c., stavak 1. Zakona o referendumu i drugim oblicima osobnog sudjelovanja u obavljanju državne vlasti i lokalne i područne (regionalne) samouprave izmijeni na način da se potpisi kojima se traži raspisivanje referenduma na zahtjev birača/ica mogu prikupljati na svakom prikladnom mjestu na kojem je moguće održati javno okupljanje u skladu sa zakonom kojim se uređuje pravo na javno okupljanje?”

Sindikati i organizacije civilnog društva, osim što, kako tvrde, žele sačuvati referendum, misle i da bi ova akcija mogla biti “poticaj Saboru da krene rješavati sva pitanja o Zakonu o referendumu koja su trebala biti riješena još prije nekoliko godina.”