Silovanje nije ‘seks skandal’!

Jučer je, kako prenose mediji, brojnim portalima s raznih adresa ponuđena snimka seksa. Prije snimka silovanja, ali dobro. Za novac.

Hajdemo pregledati što su ti isti mediji napravili.

Dnevno.hr, M. Matić: “Svjedoci smo kako se bivša kraljica Hrvatske do sada nije povezivala s većim skandalima, osim onog kada se Simonu Gotovac i nju dovodilo u vezu s elitnom prostitucijom”. Nije povezivana s većim skandalima, onda navedu kao usput, inscenirano, baš ovaj koji će javnosti dati malo ulja na vatru da i dalje javno komentira seksualno nasilje kao da riječ o novoj majici. Odlično, ovo novinarstva nije vidjelo, a kamoli objektivnog. U istom članku dalje piše: “Prije šest godina za jedan dnevni list rekla je kako ne želi biti djevojka od skandala i kako se nikada ne bi skinula za Playboy, no prije godinu dana Tina se skinula gola za spot grupe Pandora”.

Ovaj tip diskursa ne samo da oblikuje mišljenje čitatelja i čitateljica ne samo da oblikuje mišljenje javnosti, nego toj istoj javnosti servira eksplicitno elemente na osnovu kojih će se i dalje raspravljati na društvenim mrežama o možda najtraumatičnijem iskustvu koje pojedinac/ka može doživjeti. Osim što je u startu vrlo neprikladno raspravljati o silovanju ili bilo kojem obliku (seksualnog) nasilja, na ovakav način, dodatno se atmosfera zagrijava dostavljanjem informacija koje, ionako osudi sklonom, društvu daje dovoljno materijala da se razmaše. Žene se i dalje optužuje da su same krive za svaki oblik nasilja koji mogu doživjeti, pri čemu je seksualno nasilje posebno sklizak teren i tu je publika najdomišljatija. Neki mediji takvo što, bez grama srama, potiču.

Isti je autor zatražio mišljenje psihijatra Vladimira Grudena, koji se svojevremeno proslavio seksističkim ispadima, od kojih je jedan vezan upravo za silovanje. Citiram: “Po američkom modelu, silovanje počinje nakon ženinog ‘ne’ i dalje se ne smije inzistirati, ali ako se preselimo kod nas na Balkan, sam čin osvajanja je dio onog ‘hoćeš-neću'”. Ovakvo što da osoba zdravog razuma izjavi? Balkan kao opravdanje! Ne kao igra zavođenja?!

“Svjedoci smo novog seksualnog skandala koji potresa Hrvatsku, a u središtu je zbivanja navodno poznata hrvatska manekenka i voditeljica T.K. O ovoj temi razgovarali smo s poznatim psihijatrom Vladimirom Grudenom.” ONI su razgovarali o toj temi. Jer tko će drugi, koga li se drugog to tiče. Tako je, ovo sad treba pošteno razvući po medijima i svaku osobu koja naiđe priupitati što misli o slučaju. “Gruden nadalje navodi heroin kao jedno od sredstava koje slabi prosudbu, a konzument nije u stanju upravljati svojim ponašanjem”. Naravno, riječ je o toliko dobrom psihijatru koji iz snimke može razlučiti o kojoj se drogi radi.

“Kada je o žrtvama silovanja riječ, ono što bi svaka žena svakako trebala napraviti jest obavijestiti policiju i socijalnu službu,” tvrdi Gruden, ali i naglašava: Bolje je spriječiti, nego liječiti.” Što da spriječi? Bolje spriječiti što točno? Nešto što se već dogodilo? Koja je ovo pozicija, kome on pametuje? Nikako ne mogu shvatiti tko je on za ovaj slučaj.

“Stoga su bitne edukacije  i prevencija, a veliku ulogu u tome imaju obitelj i škola,ističe psihijatar i dodaje da pravilnim odgojem osoba jača samopouzdanje.” Implicira se kako T. K. nema dobru obitelj ili je, očito, išla u lošu školu, kad joj se ovakvo što dogodilo. Ozbiljno! Vladmir Gruden ni po čemu nije kompetentan da (s visoka komentira) slučaj, no to ga nije spriječilo.

“Na naše pitanje zna li podatak koliki je postotak žena koje su silovane bilo pod utjecajem raznih droga, Vladimir Gruden nije nam znao dati točan odgovor. Naglasio je da je taj broj veći i do nekoliko puta nego što se to  prikazuje.” Gruden, stručnjak, ne zna o kojem je broju riječ, ali zna da je, precizno rečeno, i do nekoliko puta veći. Upravo je zbog svojih vrijednih znanja on jednostavno ključan za ovu priču. Iz posljednja je tri citata jasno kako Gruden zapravo okrivljava osobu koja je preživjela nasilje, odnosno, sugerira koji su elementi potencijalno doveli do nasilja, što je potpuno besmisleno.

Direktno.hr se pita: T. K. drogirali i prisilili na snimanje porno filma?” Jer to se tako radi, ovo je u nekom paralelnom svemiru očito uvriježen postupak da se prvo na internetu raspravi je li netko žrtva silovanja, pa da onda javnost odluči treba li se počinitelj procesuirati ili ne?

CroPress.com radi istu stvar:  “Da li je Tina Katanić iskorištena zbog pornića?” I sad mi svi trebamo zajedno odlučiti je li je, nije li je, hm hm. Užas! Ali, CroPress ne staje samo na ovome, pa tekst ide dalje: “Tina Katanić zbog pornića postaje zvijezdom internetskih foruma”. Postaje zvijezdom? Žrtva silovanja naziva se zvijezdom? Što je s moralnim vrijednostima? Gdje je empatija? Zaštita? Ograđivanje?

Idu dalje:  “Sporni uradak u posjedu je našega portala, ali zbog poštovanja prema akterici (akterici!, op.a.) ovoga filma (filma!, op.a.) te činjenici da u istom nesretna djevojka djeluje iskorišteno, te ostavlja dojam kao da je pod utjecajem opijata ne želimo ga objaviti”. O kojem poštovanju točno pričate? Rečenicu prije ste silovanje izjednačili sa zvjezdanim statusom. I u posjedu ste snimke, očito je cijela redakcija pogledala. Kao neće s njom u javnost, ali je posjeduju, što znači da je netko ipak prihvatio ponudu da snimku otkupi. Nikome nije palo na pamet da pošiljatelja prijavi radi kaznenog progona, već su, očito, portali ipak došli u posjed snimke kako bi njome dizali čitanost. Jesu li platili snimku? Kako pravdaju takav nepredviđen trošak? Postoji li u rashodima stavka Traumatična privatna iskustva: stavak 1. Snimka silovanja? Sramota.

“Kako se spekulira u medijima, navodno se poznata voditeljica i manekenka T.K. pojavila u porno uratku.” Spekulira se u medijima. “Potpredsjednik HHO-a Igor Peternel komentirao je sporni uradak: “Bitno da se svi ograđuju kako ne žele distribuirati sadržaj dalje, ali su ga dali na uvid psihijatru, Peternelu, međusobno u redakciji i tko zna kome još, a svatko od njih je manje relevantan od prethodnog. Iako je Peternel iz Helsinškog odbora, distribuiranje snimki na uvid nekome tko nije nadležan za takvo što ili stručnjak za područje seksualnog nasilja i prava nije humano i točka.

 “U javnosti su se pojavila brojna pitanja o tome tko je to snimio, zašto i zašto je snimka puštena u javnost”. U javnosti se nije pojavilo ništa što niste sami distribuirali, kao prvo, a kao drugo na navedena pitanja trebaju odgovoriti isključivo nadležna tijela, počinitelji i najvažnije – žrtva. Nitko i ništa što završava na točka com, kao ni četiri milijuna ljudi s pristupom internetu.

Mediji, ako su baš htjeli sudjelovati u ovome, njihovi su naslovi trebali glasiti: Neovlašteno sramoćenje i snimanje, upitan pristanak na odnos / Elementi kaznenog djela i slično.

“Svjedoci smo novog seksualnog skandala koji potresa Hrvatsku” – ovo je najčešća rečenica. Nismo MI svjedoci, nego je žrtva sama svjedokinja i jedina relevantna u ovome, a to što se mediji (portali!) nabacuju senzacionalističkim naslovima u situaciji poput ove jednostavno je preko svake mjere degutantno, ispod časti i ispod svake ljudskosti pa i one elementarne. Još jednom je, s izuzetnim medijskim odjekom, iznevjerena žena koja ja preživjela nasilje. Kompletno su, u medijskom nasilju, iznevjereno njezino ljudsko dostojanstvo i novinarska obveza o odgovornom i etičkom izvještavanju. Nikakve zaštite nije bio. Nikakve. Možda se katastrofa mogla i spriječiti, u najmanju ruku obuzdati, da je samo jedna redakcija odlučila na pravi način reagirati kada im je snimka ponuđena. Njihovi medijski napisi nemaju veze, ali nikakve, s društvenom odgovornošću ni osudom počinitelja ni zdravim razumom. Otišla bih toliko daleko da bih usporedila novonastalu situaciju sa strvinarima koji se goste.

Izvješće o stanju ljudskih prava u Hrvatskoj u 2014. godini

Već treće proljeće za redom Kuća ljudskih prava Zagreb u suradnji sa svojim članicama i partnerima izvještava hrvatsku javnost o stanju ljudskih prava u Republici Hrvatskoj. Izvještaj predstavlja kritički pregled, analizu i stvarno stanje stvari kad je u pitanju poštivanje to jest nepoštivanje ljudskih prava u Republici Hrvatskoj. Osim pregleda političkog, ekonomskog i socijalnog konteksta i pozitivnih aspekata nekih zakonodavnih promjena, izvještaj je podijeljen na četiri takozvana temata koji se redom bave usponom konzervativizma i tradicionalizma, suočavanjem s prošlošću, kršenjem prava nacionalnih manjina i pristupom pravosuđu ranjivim skupinama, slobodom izražavanja, stanjem ljudskih prava u zdravstvenom sustavu.

Ustanovljeno je kako u protekloj godini nije bilo značajnih pomaka u poštivanju ljudskih prava u Republici Hrvatskoj. Ključnim su problemima okarakterizirani oni koji zahvaćaju nacionalne manjine, prije svega Srbe, Rome i Bošnjake, zatim sve veći rast novih ranjivih skupina (mladi ljudi, zaposleni koji ne dobivaju plaću, zaposleni koji ne mogu živjeti od svoje plaće, robovi/robinje kredita). Mogli bismo reći da je zajednički nazivnik novim ranjivim skupinama se sve raširenije siromaštvo te činjenicu da je sve više djece direktno pogođeno siromaštvom.Za ljudska prava žena najveću prijetnju predstavlja jačanje novih konzervativnih i tradicionalističkih struja.Čini se kako su oni za svoj zadatak uzeli svojim snažnim utjecajem poticati kršenje ženskih reproduktivnih prava.

Ukazano je i na to da se u nekim dijelovima zakonodavstvo popravlja, kao na primjer donošenjem Zakona o životnom partnerstvu, ali se istovremeno u nekim drugim dijelovima dogodilo smanjenje prava, kao na primjer u novom Zakonu o radu.

Na okruglom stolu koji je jučer održan u Kući ljudskih prava u Zagrebu, a na kojem je bilo predstavljeno Izvješće o stanju ljudskih prava u republici Hrvatskoj u 2014.,  sudjelovali su Ljubo Manojlović iz Srpskog demokratskog foruma, Milena Čalić Jelić iz Documente– Centra za suočavanje s prošlošću, novinarka Nataša Škaričić, Đordana Barbarić iz udruge MoST, Kristina Jandrić iz udruge Svitanje, Tea Vidović iz Centra za mirovne studije te Nikol Bulat u ime Pravne klinike Kuće ljudskih prava. Okrugli stol moderirala je Milana Romić iz Kuće ljudskih prava, ujedno i urednica samog Izvještaja.

Manojlović je istaknuo kako su najveći problemi zapošljavanje, prvenstveno Srba, Roma i Bošnjaka. Problem koji vuče korijene još iz 1990-ih je i stambeno zbrinjavanje. Naveo je kako bi trebalo promijeniti način na koji su nacionalne manjine zastupljene u Saboru zbog toga što često predstavnici ne rade u interesu manjina, već djeluju čisto politički.

Milena Čalić Jelić osvrnula se na važnost nepristranog pravosuđa i oslobođenje sudova politike i sprečavanje politizacije sudskih procesa. “Posebno je važno jačati regionalnu suradnju u procesuiranju ratnih zločina”, rekla je. U 2014. godini primijetilo se povećanje broja sudskih postupaka za ratne zločine u odsutnosti osumnjičenika. Isto tako, istaknula je, izuzetnu važnost ukidanja nekažnjivosti. “Dokidanje presude za zločine u Ovčari od strane Srpskog Ustavnog suda i dokidanje presude za zločine u Osijeku od strane Hrvatskog Ustavnog suda dovode do zabrinutosti zbog nedostatka pravne sigurnosti i povjerenja u sustav, a to je sasvim sigurno razlog za zabrinutost”, rekla je. Zaključno je naglasila kako ni u ovoj godini nije bilo značajnih pomaka u procesuiranju ratnih zločina.

Na okruglom se stolu tematiziralo stanje ljudi koji u sve većem broju žive u siromaštvu, koji su izgubili posao, nemaju primanja, a spletom okolnosti i nesreće su završili bez doma. Đordana Barbarić iz udruge MoST koja se bavi pitanjima beskućnika i beskućnica istaknula je brojne probleme s kojima se susreću aktivisti i aktivistkinje, ali i sami oni koji nemaju dom prilikom ostvarivanja osnovnih prava. Zakon o prebivalištu koji omogućuje da se ljudi koji su ostali bez doma mogu prijaviti na adresu centra za socijalnu skrb se u praksi ne provodi, naglasila je. Problematično je i stanje zdravstvene skrbi – oni i one koje nemaju adresu ne mogu dobiti zdravstvenu iskaznicu i samim time ni adekvatnu zdravstvenu skrb. Zdravstvena skrb dostupna im je tek kada se nađu u izuzetno teškom, a moglo bi se reći i životno opasnom stanju. Odnosi s državom i institucijama su prilično loši zbog toga što nema dijaloga. “Iako su i oni njezini građani i građanke, država kao da zatvara oči i poklapa uši kad se treba razgovarati o siromašnima i beskućnicima”, rekla je.

Prema istraživanju Centra za mirovne studije iz 2013. najnepoželjnija skupina u Republici Hrvatskoj, nakon Srba i Roma, su tražitelji azila. Problemi azilanata i tražitelja azila izuzetno se  sporo rješavaju. Tea Vidović pobrojala je deset segmenata koji bi trebali postojati, a ne postoje u Republici Hrvatskoj, koji bi omogućili tražiteljima azila integraciju u društvo. Najvažniji aspekt koji bi pomogao tražiteljima i tražiteljicama azila u integriranju u društvo – tečaj hrvatskog jezika – ne provodi se sustavno. Problem nepoznavanja jezika najveći je problem jer onemogućuje onima koji su izbjegli iz političkih, ekonomskih ili nekih drugih razloga da se u novoj zemlji, u ovom slučaju Republici Hrvatskoj,zaposle i doprinose društvu kao jednako važni i potrebni kao i svi drugi. “Hrvatska nema sistem kojim bi mogla provjeriti nečije kvalifikacije ako ta osoba sa sobom iz ratom ili siromaštvom ili nekom drugom krizom pogođenom zemljom nije ponijela svoj certifikat ili diplomu”, rekla je Vidović. Država, kao i u slučaju beskućnika, zatvara oči i poklapa uši. Iako postoje neke naznake da bi se do iduće godine osiguralo provođenje nastave hrvatskog jezika za izbjeglice i tražitelje azila, preostaje vidjeti što će se s tom inicijativom u praksi zaista i dogoditi.

Pravna klinika Kuće ljudskih prava naišla je na veliki problem dvostrukih uhićenja prilikom proučavanja ženskih ljudskih prava, odnosno, konkretnije pitanja nasilja nad ženama. “Sustav ne vidi razliku između žrtve i zlostavljača, ukoliko privodi i žrtvu i zlostavljača'”, rekla je Nikol Bulat. Budući da sustav jednako tretira žrtvu i zlostavljača dolazi se do problema gdje žrtva, ako zna da će za prijavljivanje zlostavljanja biti kažnjena, moguća buduća zlostavljanja neće prijavljivati. Potrebno je educirati osobe koje rade u sustavu da budu sposobne prepoznati stvarnog zlostavljača na licu mjesta, smatra Bulat.

Uznemirujuća je činjenica da broj žrtava obiteljskog nasilja ni u 2014. nije pao. Bulat je pozvala državu da ratificira Istanbulsku konvenciju u čijoj je srži zaštita žena od obiteljskog nasilja, ali i ostalih oblika nasilja. U nastavku izlaganja Bulat se osvrnula na ugrozu reproduktivnih prava žena zbog naglog porasta onih liječnika koji odbijaju napraviti pobačaj na zahtjev žene zbog priziva savjesti. Naglasila je kako se taj porast veže uz jačanje novih konzervativnih struja koje manipulacijom žele ženama onemogućiti da same odlučuju o svome tijelu i da same odlučuju o tome žele li dijete ili ne. U Republici Hrvatskoj konzervativne udruge su prebacile svoj fokus s LGBT zajednice na ograničavanje ženskih reproduktivnih prava. Istaknula je kako pojedine udruge sa svojim ‘nazadnim’ idejama unazađuju kako društvo tako i sav tehnološki napredak koji je uopće omogućio da se pobačaj napravi sigurno u kontroliranim uvjetima. Osvrnula se i na molitvene prosvjede ispred bolnica koje su redovito obavljale pobačaje te na taj način stigmatizirali pacijentice. Pacijentice koje se odluče na pobačaj u isto su vrijeme suočene s teškom odlukom s jedne strane, a s druge strane stigmom koja im se lijepi zbog ne ispunjavanja nečijih tuđih ambicija o obitelji s djecom.

Kada privatno postaje javno

Jučer je, kako prenose mediji, brojnim portalima s raznih adresa ponuđena snimka seksa. Prije snimka silovanja, ali dobro. Za novac.

Hajdemo pregledati što su ti isti mediji napravili.

Dnevno.hr, M. Matić: “Svjedoci smo kako se bivša kraljica Hrvatske do sada nije povezivala s većim skandalima, osim onog kada se Simonu Gotovac i nju dovodilo u vezu s elitnom prostitucijom.” Nije povezivana s većim skandalima, onda navedu kao usput, inscenirano, baš ovaj koji će javnosti dati malo ulja na vatru da i dalje javno komentira seksualno nasilje kao da riječ o novoj majici. Odlično, ovo novinarstva nije vidjelo, a kamoli objektivnog. U istom članku dalje piše: “Prije šest godina za jedan dnevni list rekla je kako ne želi biti djevojka od skandala i kako se nikada ne bi skinula za Playboy, no prije godinu dana Tina se skinula gola za spot grupe Pandora.” Koji medijski hype koji ne samo da oblikuje mišljenje javnosti, nego toj istoj javnosti servira eksplicitno elemente na osnovu kojih će se i dalje raspravljati na društvenim mrežama o možda najtraumatičnijem iskustvu koje pojedinac/ka može doživjeti. Jer, prvo što je u startu općenito jako loše uopće raspravljati o ovako čemu, dodatno se atmosfera zagrijava dostavljanjem informacija koje, ionako osudi sklonom, društvu daje dovoljno materijala da se razmaše. Žene se i dalje optužuje da su same krive za svaki oblik nasilja koji mogu doživjeti, pri čemu je seksualno nasilje posebno sklizak teren i tu je publika najdomišljatija. Neki mediji takvo što, bez grama srama, potiču.

Isti je autor zatražio mišljenje psihijatra Vladimira Grudena, koji se svojevremeno proslavio seksističkim ispadima, od kojih je jedan vezan upravo za silovanje. Citiram: “Po američkom modelu, silovanje počinje nakon ženinog ‘ne’ i dalje se ne smije inzistirati, ali ako se preselimo kod nas na Balkan, sam čin osvajanja je dio onog ‘hoćeš-neću'”. Ovakvo što da osoba zdravog razuma izjavi? Balkan kao opravdanje! Hoću neću? Ne kao dio zavođenja?!

“Svjedoci smo novog seksualnog skandala koji potresa Hrvatsku, a u središtu je zbivanja navodno poznata hrvatska manekenka i voditeljica T.K. O ovoj temi razgovarali smo s poznatim psihijatrom Vladimirom Grudenom.” ONI su razgovarali o toj temi. Jer tko će drugi, koga li se drugog to tiče. Tako je, ovo sad treba pošteno razvući po medijima i svaku osobu koja naiđe priupitati što misli o slučaju. “Gruden nadalje navodi heroin kao jedno od sredstava koje slabi prosudbu, a konzument nije u stanju upravljati svojim ponašanjem”. Naravno, riječ je o toliko dobrom psihijatru koji iz snimke može razlučiti o kojoj se drogi radi. Pa gdje bi svijet bio da je više stručnjaka poput njega!? Kakve racije, kakvo što, Grudenu pustiš snimku, čovjek sve zna, možemo i policiju raspustiti. Još jednom Dnevno.hr stavlja rečenice u usta javnosti na društvenim mrežama kako bi ona bolje i s više argumenata osudila – žrtvu, za koju evo sad ispada da je i na heroinu.

“Kada je o žrtvama silovanja riječ, ono što bi svaka žena svakako trebala napraviti jest obavijestiti policiju i socijalnu službu,” tvrdi Gruden, ali i naglašava: Bolje je spriječiti, nego liječiti.” Što da spriječi? Bolje spriječiti što točno? Nešto što se već dogodilo? Koja je ovo pozicija, kome on pametuje? Nikako ne mogu shvatiti tko je on za ovaj slučaj.

“Stoga su bitne edukacije  i prevencija, a veliku ulogu u tome imaju obitelj i škola,ističe psihijatar i dodaje da pravilnim odgojem osoba jača samopouzdanje.” Implicira se kako T. K. nema dobru obitelj ili je, očito, išla u lošu školu, kad joj se ovakvo što dogodilo. Ozbiljno!

“Na naše pitanje zna li podatak koliki je postotak žena koje su silovane bilo pod utjecajem raznih droga, Vladimir Gruden nije nam znao dati točan odgovor. Naglasio je da je taj broj veći i do nekoliko puta nego što se to  prikazuje.” Gruden, stručnjak, ne zna o kojem je broju riječ, ali zna da je, precizno rečeno, i do nekoliko puta veći. Upravo je zbog svojih vrijednih znanja on jednostavno ključan za ovu priču.

Direktno.hr se pita: T. K. drogirali i prisilili na snimanje porno filma?” Jer to se tako radi, ovo je u nekom paralelnom svemiru očito uvriježen postupak da se prvo na internetu raspravi je li netko žrtva silovanja, pa da onda javnost odluči treba li se počinitelj procesuirati ili ne?

CroPress.com radi istu stvar:  “Da li je Tina Katanić iskorištena zbog pornića?” I sad mi svi trebamo zajedno odlučiti je li je, nije li je, hm hm. Užas! Ali, CroPress ne staje samo na ovome, pa tekst ide dalje: “Tina Katanić zbog pornića postaje zvijezdom internetskih foruma.” Postaje zvijezdom? Žrtva silovanja naziva se zvijezdom. Što je s moralnim vrijednostima? Gdje je empatija? Zaštita? Ograđivanje?

Idu dalje:  “Sporni uradak u posjedu je našega portala, ali zbog poštovanja prema akterici (akterici!, op.a.) ovoga filma (filma!, op.a.) te činjenici da u istom nesretna djevojka djeluje iskorišteno, te ostavlja dojam kao da je pod utjecajem opijata ne želimo ga objaviti.” O kojem poštovanju točno pričate? Rečenicu prije ste silovanje izjednačili sa zvjezdanim statusom. I u posjedu ste snimke, očito je cijela redakcija pogledala. Kao neće s njom u javnost, ali je posjeduju, što znači da je netko ipak prihvatio ponudu da snimku otkupi. Nikome nije palo na pamet da pošiljatelja prijavi radi kaznenog progona, već su, očito, portali ipak došli u posjed snimke kako bi njome dizali čitanost. Jesu li platili snimku? Kako pravdaju takav nepredviđen trošak? Postoji li u rashodima stavka Traumatična privatna iskustva: stavak 1. Snimka silovanja? Sramota.

“Kako se spekulira u medijima, navodno se poznata voditeljica i manekenka T.K. pojavila u porno uratku.” Spekulira se u medijima. “Potpredsjednik HHO-a Igor Peternel komentirao je sporni uradak: ” Bitno da se svi ograđuju kako ne žele distribuirati sadržaj dalje, ali su ga dali na uvid psihijatru, Peternelu, međusobno u redakciji i tko zna kome još, a svatko od njih je manje relevantan od prethodnog. Iako je Peternel iz Helsinškog odbora, distribuiranje snimki na uvid nekome tko nije nadležan za takvo što ili stručnjak za područje seksualnog nasilja i prava nije humano i točka.

 “U javnosti su se pojavila brojna pitanja o tome tko je to snimio, zašto i zašto je snimka puštena u javnost.” U javnosti se nije pojavilo ništa što niste sami distribuirali, kao prvo, a kao drugo na navedena pitanja trebaju odgovoriti isključivo nadležna tijela, počinitelji i najvažnije – žrtva. Nitko i ništa što završava na točka com, kao ni četiri milijuna ljudi s pristupom internetu.

Dragi mediji, ako ste baš htjeli sudjelovati u ovome, vaši su naslovi trebali glasiti: Neovlašteno sramoćenje i snimanje, upitan pristanak na odnos / Elementi kaznenog djela, etc.

“Svjedoci smo novog seksualnog skandala koji potresa Hrvatsku” – ovo je najčešća rečenica. Nismo MI svjedoci nego je žrtva sama svjedok i jedina relevantna u ovome, a to što se mediji (portali!) nabacuju senzacionalističkim naslovima u situaciji poput ove jednostavno je preko svake mjere degutantno, ispod časti i ispod svake ljudskosti, pa i one elementarne. Još je jednom, s izuzetnim medijskim odjekom, iznevjerena žrtva. Kompletno su, u medijskom nasilju, iznevjereni moral i dostojanstvo. Nikakve zaštite nije bio. Nikakve. Možda se katastrofa mogla i spriječiti, u najmanju ruku obuzdati, da je samo jedna redakcija odlučila na pravi način reagirati kada im je snimka ponuđena. Njihovi medijski napisi nemaju veze, ali nikakve, s društvenom odgovornošću ni osudom počinitelja ni zdravim razumom. Otišla bih toliko daleko da bih usporedila novonastalu situaciju sa strvinarima koji se goste, da ne idem slikovitije.

 

 

Ljutitim stanovništvom teško je upravljati, a depresivnim lako

Kako smo završili tu gdje jesmo

Samo nekoliko sati nakon izbora u Velikoj Britaniji, nova – stara Vlada je već govorila o novim rezovima kojima su ovaj put pogođene osobe s invaliditetom. Očekivali biste da će bar proslaviti iznenađujuće dobar rezultat prije udarca na ranjive skupine, ali NE. Ne ova šKvadra, ne danas.

Provela sam sate razmišljajući kako se ovo dogodilo. Političke elite zbile su svoje redove i proširile politiku straha. Prvo u Škotskoj, a zatim u cijeloj naciji. Izgubljena ljevica nije se mogla natjecati s nemilosrdnom porukom štednje koja nam poručuje da smo dobili ono što zaslužujemo. Više rezova u javnoj službi. Više nejednakosti, više laži. Više nove – stare doktrine Davida Camerona.

Depresija je prijateljica kasnog kapitalizma

Mnogi su danas vrlo depresivni, imaju dobar razlog za to. Mislim da je o depresiji važno razgovarati, pročitala sam u nekoj brošuri da priča pomaže.

Depresija je fizička i emocionalna bolest s dubokom socio – političkom komponentom. Ona ti govori da si lijen/lijena i da ne vrijediš dovoljno. Govori da su sve loše stvari koje se mogu dogoditi tebi i tvojoj obitelji tvoja greška. Postoji razlog zašto su depresija i tjeskoba dominantne u razdoblju kasnog kapitalizma. Cilj kapitalizma je da ti budeš tjeskoban/na ili depresivan/na. Torijevci se hrane politikom očaja i mi smo im to dopustili. Ipak, to nije naša greška.

Kad je sve grozno i izvan kontrole, paradoksalno, lakše je kriviti sebe nego li usmjeriti bijes prema van. Kad se stvari pogoršavaju vrlo brzo, kad društvo postaje lošije, troškovi života skuplji, kad su vam posao i dom neizvjesni, a nesigurnost i anksioznost su svakodnevica, na neki je način utješno misliti da ste vi i vaša zajednica mogli to promijeniti samo da ste činili druge izbore. Stvarnost u kojoj živiš je tvoja krivnja. Možda vas ta spoznaja neće potaknuti da se osjećate dobro, ali ćete se osjećati sigurnije nego li bi se osjećali da se suočite s činjenicom da su odluke koje su usmjerile vaš život donesene bez vas, od strane ljudi čiji su interesi prilično suprotni od vaših.

Upravo s tim oni i računaju. Ipak, ljutitim stanovništvom teško je upravljati, depresivnim vrlo lako. Politika moderne desnice je politika depresije, a ta politika sad pobjeđuje.

Suprotno od depresije je akcija

Nisam ovdje da vam kažem da živnete. Ovdje sam da vas podsjetim da sebe i druge, ako to možete probaviti, tretirate s osnovnom brigom i ljubavlju. Tražim vas da ne upadnete u klopu koju donosi depresivno razmišljanje, što je teško, jer svijet oko vas je zbilja loš. Depresija nije neprimjerena, no kad joj dopustite da uđe u sve pore vašeg života, oni su pobijedili. Čim ljudi izgovore famoznu rečenicu: “To je način na koji svijet funkcionira”, pobijedili su.

Suprotno od depresije nije sreća ili nada. Suprotno od depresije je akcija. To je odlazak pod tuš iako si umoran. To je nalaženje vremena za prijatelje čak i ako nemate volje. To je popis obveza. Akcija je jedina stvar koja nas vodi u bolji svijet, a velike akcije počinju s malima. Ne moramo rušiti vladu danas. Možemo uzeti nekoliko dana, piti hladan čaj i slušati tužnu glazbu. Oporavak počinje malenim koracima.

Za mene je ovo reći vjerojatno relativno lako. Imam posao, studirala sam u inozemstvu na prestižnom fakultetu. Postoji velika razlika između biti depresivan jer vaša zemlja ide u pakao i biti depresivan jer to urušava vaš život. Oni od nas koji imaju sreću da su dio prve  kategorije imaju mogućnost buljiti tupo u zid, jer imamo zid. Iz tog razloga, više nego itko drugi, ti ljudi imaju odgovornost ustati i učiniti nešto. To je najbolji način da dokažemo svoju etičnost, razumijevanje pravih vrijednosti i svrhu čovječanstva. Ovo nije trenutak za sjesti i otvoriti kutiju keksa i reći: “Jebiga, ja imam svoje kekse i dobro mi je.”

Stoga, ne zanima me naročito kako će i hoće li laburisti odabrati prestati sažalijevati sebe i ponuditi alternativu politici straha i beznađa.  Nadam se da hoće, no sad me više zanima što će se dogoditi s ljudima na zemlji. Najvažnije je pobrinuti se za sebe i svoje sugrađane i sugrađanke te biti ljubazan i ljubazna. Ispred nas je velika bitka i ljubaznost nam je potrebnija no ikad. Ona je nužna. Ljutnja je nužna. Očaj nam ne treba. Zbog njega su oni i pobijedili. No, neće pobjeđivati zauvijek.

Prevela i prilagodila Iva Zelić 

Stop femicidu: Niti jedna žena manje, niti jedna mrtva više!

Više od stotinu aktivista i aktivistkinja okupilo se danas na Trgu Republike u Beogradu kako bi skrenule pažnju javnosti i nadležnih institucija da se prekine nasilje nad ženama.

Aktivistkinje Autonomnog ženskog centra, Mreže žena protiv nasilja, Žene u crnom i Kruga, koje su ujedno i organizatorice prosvjeda, bile su obučene u crno i nosile su crne transparente na kojima su srebrnom bojom bila ispisana imena svih žena koje su ove godine ubijene u obiteljskom nasilju.

Također, aktivistkinje su iščitavale jedno po jedno ime svake žene i polagale po jednu crvenu ružu na trotoar u znak sjećanja. Nakon svakog pročitanog imena, sve okupljene žene su u glas izgovarale: “Ni jedna žena manje, ni jedna mrtva više”.

{slika}

Podsjetimo, od siječnja do 20. svibnja ove godine ubijena je 21 žena, a članice ovih nevladinih organizacija pokušale su skrenuti pažnju da se ovakve tragedije nikad ne zaborave.

Predstavnica Autonomnog ženskog centra Tanja Ignjatović rekla je kako svake godine u Srbiji bude ubijeno desetine žena, te je dodala kako je najvažnija primjena zakonske regulative i da bar 50 posto ubojstava koja su počinjena potvrđuju da su napravljeni propusti u institucijama koje su znale i mogle nešto učiniti, a nisu.

Prosvjed je došao podržati i zaštitnik građana Saša Janković koji je istaknuo da su danas ministri pravde i unutrašnjih poslova održali sastanak na kojem je donijeta odluka da se pooštri kaznena politika, da se uvede krivično djelo proganjanja kao i obavezni psihosocijalni tretman nasilnika.

Janković je podsjetio i na to da je Srbija potpisala Konvenciju savjeta Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja u obitelji nad ženama i da sve obaveze koje je inicirao kao zaštitnik građana još 2011. i 2012. godine proistječu iz te Konvencije. 

Rusija pokušava ograničiti pravo na pobačaj

U utorak je u ruskom parlamentu podnesen prijedlog zakona koji bi trebao zabraniti obavljanje pobačaja u privatnim klinikama i izuzeti pobačaj iz državnog sustava zdravstvenog osiguranja.

Ta mjera, kao posljednji u nizu konzervativnih pokušaja da Rusija prigrli crkvene vrijednosti, dopustila bi da zdravstvena usluga pobačaja bude pokrivena iz državnog sustava zdravstvenog osiguranja isključivo kada trudnoća ugrožava život žene, izjavila je jedna od autora/ica prijedloga zakona Elena Mizulina.

Prijedlog zakona ušao je u parlamentarnu bazu podataka, te će ga glasnogovornik Vijeća morati obrazložiti prije nego što bude stavljen na izglasavanje.

“Besplatni programi zdravstvene skrbi prije svega postoje zbog spašavanja života i zdravlja ljudi”, izjavila je u utorak Mizulina u nizu objava na Twitteru. “Pobačaj nije medicinski postupak kojim se poboljšava zdravlje niti je objektivno neophodan”, rekla je. “Novac koji na taj način uštedimo u državnom zdravstvenom fondu bit će iskorišten za potporu trudnicama koje su u teškoj životnoj situaciji.”

Mizulina je poznata kao ekstremno konzervativna zastupnica koja je otvoreno zagovarala oduzimanje djece LGBT roditeljima, zabranu surogat-majčinstva i uvođenje poreza za one koji traže razvod braka. Rekla je da njezin zakon ne bi u cijelosti zabranio pobačaje, budući da bi žene još uvijek mogle obaviti pobačaj u državnim klinikama te platiti taj postupak.

Rusija je poznata kao zemlja koja ima iznimno visoku stopu pobačaja s najvećom stopom tijekom 1960-ih godina. Stope su kontinuirano opadale od raspada Sovjetskog Saveza, no još uvijek su više nego u većini razvijenih zemalja. Brojke su se snizile s većom dostupnosti metoda kontrole rađanja kao i zbog Vladinih mjera za povećavanje stope nataliteta, kao što je socijalna pomoć obiteljima s većim brojem djece. 

U Rusiji je pobačaj legalan od 1920. godine i dopušten je svim ženama u prvih dvanaest tjedana trudnoće, a u kasnijim fazama trudnoće dopušten je iz medicinskih razloga ili ukoliko je trudnoća posljedica silovanja.

Prevela i prilagodila Sanja Kovačević