sdadmin, Author at Libela - Page 777 of 1806

‘Za slobodan, solidaran i ravnopravan Zagreb’

Posted on May 8, 2015 by sdadmin

Prije 70 godina Zagreb je oslobođen od fašizma. Nepokoreni Zagreb čestita svim radnicima i radnicama, nezaposlenima, sugrađanima i sugrađankama, Dan oslobođenja Zagreba te tim povodom upućuje proglas koji prenosimo u cijelosti.

Prije 70 godina, Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije konačno je oslobodila okupirani, ali nikad pokoreni Zagreb. Ulazak partizanki i partizana u grad nije označio samo krah fašističke ideologije i četverogodišnje nametnute strahovlade ustaškog režima, već je sa sobom donio i nagovještaj boljeg života, osnovu za izgradnju solidarnijeg, egalitarnijeg i pravednijeg društvenog uređenja.

Odmah po okončanju vojnih operacija predstavnice i predstavnici Narodne vlasti pokrenuli su brojne reforme koje će dubinski promijeniti život i pružiti mogućnosti razvoja svih naroda Jugoslavije, uključujući i hrvatski. Upravo je povijesni događaj pobjede nad fašizmom, koji danas slavimo, omogućio da se i na legalnom planu osiguraju prava koja i danas uživamo:svima dostupno pravo na rad, stanovanje, zdravstvo, obrazovanje i kulturu. Zahvaljujući socijalističkim idejama i antifašističkom pokretu, koji su činili polazište za formiranje i djelovanje Antifašističkog fronta žena tijekom Narodnooslobodilačkog rata, žene su se po prvi puta u povijesti izborile za ustavno pravo glasa, jednaka primanja i reproduktivna prava. Obrazovanje je postalo svima dostupno, a na ekonomskom planu, prostor bivše Jugoslavije zahvatio je val industrijalizacije i modernizacije, koji je budućim generacijama omogućio viši životni standard. U konačnici, ove su reforme pomogle izvući Hrvatsku, ali i čitavu Jugoslaviju iz posljeratnog ponora siromaštva i zaostalosti.

Što nam antifašističko naslijeđe predstavlja danas? Što možemo učiti iz ovog povijesnog iskustva i što je to što antifašizam danas čini aktualnijim nego ikad?

Antifašizam je u svojoj pozitivnoj dimenziji bio naročito borba za solidarnost, djelatna solidarnost među ljudima i narodima: time što je bio, time da je povijesna činjenica, antifašizam svagda i za svakoga dokazuje da je neistina da su ljudi prije svega sebični pojedinci i pojedinke, da se narodi moraju međusobno mrziti. U najtežim vremenima čovječanstvo je dokazalo da čovjek može segnuti preko sebičnosti malih koristi, da se narodi mogu udružiti u borbi za pravdu, slobodu i jednakost.

Tradicija jugoslavenskog, a time i hrvatskog antifašizma u koju se upisujemo – tradicija je solidarnog i kolektivnog antifašističkog otpora, ali i klasne borbe, emancipacije žena i internacionalizma. Stoga nasljeđe antifašizma želimo razumijeti u njegovu izvornu značenju – bez patetkike i mitologije, s željom i otvorenošću da razumijemo svu kompleksnost povijesnih procesa, grešaka i dostignuća ljudi koji su ginuli za vrijednosti koje i danas baštinimo i od kojih ni pod koju cijenu ne odustajemo.

Danas se nalazimo u šestogodišnjoj ekonomskoj krizi koja je tek vrhunac devastacije posljednjih dvadeset godina tijekom kojih je sustavno uništavana industrija, a sigurna radna mjesta gotovo iskorijenjena. Danas, u jeku neoliberalnih promjena ljude se zbog bankarskih kredita deložira iz stanova, a zdravstvo i školstvo sve više prepušta privatnom sektoru. U kontekstu rastućih nejednakosti, za nacionalnom kohezijom poseže tako da se iskorištava bijeda i beznađe uz napade na sve druge i drugačije poput Roma, Srba, istospolnih parova i imigranata dok se u pozadini piše zakon o radu koji će omogućiti još veću legalnu eksploataciju i nesigurnost. Ovo je siguran put u ekstremnu društvenu segregaciju, putem ekonomske deprivacije, koja u konačnici proizvodi fašizam.

Antifašizam koji treba živjeti u suvremenosti jest onaj koji podrazumijeva i dosljednu borbu za političku, društvenu i ekonomsku jednakost. Stoga smatramo da svako buduće obilježavanje antifašističkih obljetnica mora obuhvatiti duboko poštovanje poginulih, ali i napor ka povratku izvornim značenju i novom promišljanju svih aspekata borbe: političkih, klasnih, rodnih i internacionalnih.

Protiv nejednakosti i fašizma koji se ponovo valja našim ulicama, za slobodan, solidaran i ravnopravan Zagreb.

Tribina ‘Mladi na tržištu rada’ u Krapini

Posted on May 7, 2015 by sdadmin

U petak, 8. svibnja, u 17:00 sati, u prostorijama Pučkog otvorenog učilišta u Krapini održat će se tribina ‘Mladi na tržištu rada‘.

Na tribini će sudjelovati predstojnica Hrvatskog zavoda za zapošljavanje Područnog ureda Krapina, Mirjana Jurman, predsjednica Povjerenstva za ravnopravnost spolova Krapinsko-zagorske županije, Tajana Broz, predsjednica Savjeta mladih Krapinsko-zagorske županije Veronika Kolman te članice inicijative “Za rad spremne” koje će predstaviti istraživanje, Anja Repalust i Irena Velimirović.

Projekt “Za rad spremne“, u sklopu kojeg se tribina odvija, provodi se od studenoga 2014. godine do studenoga ove godine na području Grada Zagreba i Krapinsko-zagorske županije u organizaciji CESI – Centra za edukaciju, savjetovanje i istraživanje, Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Područni ured Krapina te Mreže udruga Zagor, a financijski ga podržava Ministarstvo socijalne politike i mladih.

Cilj projekta je kroz set aktivnosti doprinijeti podizanju kvalitete života mladih (provedbom edukativnih programa te radom s NEET mladim) i senzibiliziranju lokalne zajednice. Navedenu tribinu suorganiziraju Savjet mladih KZŽ i Povjerenstvo za ravnopravnost spolova KZŽ.

U razdoblju od 18. siječnja do 8. veljače ove godine inicijativa “Za rad spremne”, koja djeluje unutar CESI, provela je istraživanje “Mladi na tržištu rada”. Ciljana populacija istraživanja bile su sve osobe između 18 i 30 godine koje su završile neki oblik školovanja te se nalaze na tržištu rada. Istraživanje je provedeno putem online upitnika u kojemu je sudjelovalo ukupno 2947 osoba iz svih županija Republike Hrvatske. Istraživačko izvješće možete pronaći ovdje.

U sklopu tribine predstavit će se rezultati istraživanja i razgovarati o zabrinjavajućim tendencijama vezanima uz nezaposlenost mladih u Hrvatskoj.

Makedonsko proljeće

Posted on May 7, 2015 by sdadmin

Prije četiri godine, na dan parlamentarnih izbora, za vrijeme trajanja proslave pobjede tada vladajuće stranke, ubijen je mladić. Ubio ga je policijski službenik, točnije, pripadnik specijalnih policijskih postrojbi i to samo zato što se pokušavao približiti pozornici. Vladajući su najprije pokušali prikriti to ubojstvo govoreći kako je ubijeni mladić narkoman, bolesnik koji je umro od srčanog udara i slično. Mladić se zvao Martin Neškovski. Taj je pokušaj zataškavanja istine potaknuo mlade ljude na početak prosvjeda usmjeren protiv policijske brutalnosti i prekomjerne uporabe sile. Izrodili su se vrlo jasni zahtjevi za promjenama zakonskih regulativa i javnih politika, a iznad svega zahtjev za prozivanjem odgovornih osoba u državnim strukturama te njihovom smjenom.

Makedonija je već devet godina pod terorom autoritarne vlade koja iz godine u godinu postaje sve radikalnija i kriminalnija. Tijekom proteklih dana, makedonska se javnost upoznaje s detaljima ubojstva Martina Neškovskog preko informacija koje su proizašle iz tajnih snimki, budući da je premijer Nikola Gruevski zajedno sa svojim rođakom i šefom makedonske Tajne službe masovno nezakonito snimao razgovore. Sada te razgovore otkriva predsjednik opozicijske stranke – Saveza socijaldemokrata – Zoran Zaev. Nakon dvadeset i devetog kruga curenja tajnih informacija, makedonskim je građanima i građankama konačno bilo dosta.

Naime, iz razgovora koji je snimljen nedvosmisleno se doznaje kako je sam vrh makednonske vlade pokušao prikriti ubojstvo. Premijer Gruevski, šef Tajne službe te ministrica policije Gordana Jankulovska dogovaraju kako zataškati ubojstvo nevinog mladića. Kao da to nije dovoljno, na snimkama se čuje kako se navedeni smiju i rugaju s mladićem, lažno navodeći kako je Martin bio narkoman za kojeg ni njegovi roditelji nisu pokazivali nikakav interes.

Sve to izazvalo je tolike količine nezadovoljstva kod makedonskih građana i građanki da su se spontano okupili ispred Parlamenta kako bi prosvjedovali protiv pretvaranja Makedonije u policijsku državu. Prosvjednici i prosvjednice su gotovo pa ušli u samu zgradu, gađali su je jajima, ali su tijekom trajanja prosvjeda ostali nenasilni. Tijekom trajanja prosvjeda, posebno je dirljiv trenutak bilo jedinstvo albanskih i makedonskih aktivista i aktivistkinja. U prosvjedu su sudjelovale osobe različitih životnih dobi, gotovo u jednakom omjeru bio je broj aktivista i aktivistkinja, sudjelovali su i brojni radnici i radnice, LGBT aktivisti i aktivistkinje i drugi – pokazalo se kako je ova borba zaista zajednička.

U tom trenutku, premijer Gruevski i ministrica policije Jankulovska, poučeni turskim primjerom, započele su ono što bih nazvala Erdogan scenarijem i odlučili su upotrebom sile prekinuti prosvjed. Nasilno su djelovali protiv mirnih prosvjednika i prosvjednica korištenjem dimnih bombi i suzavca. Brojne aktiviste i aktivistkinje proganjali su po gradu, doslovce ih loveći, kako bi ih tukli te potom uhitili. Neki od tih slučajeva dokumentirani su na video snimkama.

Korištena je prekomjerna sila, a deseci ljudi su u bolnicama kako bi zaliječili dobivene ozljede. Na snimkama je dokumentirano čak i ulaženje specijalnih policijskih postrojbi u gradske knjižnice kako bi tukli studente i studentice koji su se tamo okupili.

Važno je napomenuti kako ove informacije i snimke nisu dospjele na stranice dominantnih medija. Nacionalna televizijska kuća, koja je medijsko carstvo samog premijera Gruevskog, prosvjed je opisala kao pokušaj opozicijske stranke da nasilno preuzme vlast (i to uz pomoć međunarodnih sila), uspoređujući cijeli slučaj s Ukrajinom.

{slika}

Prosvjedovanje se nastavilo i jučer. Izuzevši par osoba za koje se smatra da su poslane od strane vladajućih kako bi unijele nemir među prosvjednike i prosvjednice te dale opravdanje vladajućima za korištenje sile, prosvjed je protekao mirno i nenasilno.

U ovom trenutku odvija se makedonsko proljeće. Napokon vidimo mlade i stare, ljude različitih etniciteta, seksualnih orijentacija i drugih različitosti kako se ujedinjuju u borbi za bolju budućnost svoje zemlje. To nam pruža nadu u bolje sutra kao nikada prije do sada. Vjerujemo kako će demokracija, kako će građani i građanke pobijediti.

*Irena Cvetkovik makedonska je aktivistkinja i članica Coalition Sexual and Health Right of Marginalized Communities

Ne, feminizam se ne bavi izborom

Posted on May 7, 2015 by sdadmin

Feminizam je ponovno u modi. Kako je ojačao pritisak da se preuzme pravo na F-riječ, javne osobe, korporacije i mnogi mainstream mediji plasirali su u velikoj mjeri lagodnu verziju feminizma u popularnoj svijesti. To je feminizam koji nikada ne spominje oslobođenje žena, već se umjesto toga opredjeljuje za slavljenje “izbora”.

Pročitajte do kraja gotovo svaki članak o feminizmu na internetu i komentari će uskoro skliznuti u neku raspravu o izboru. Izgleda da nije bitno što je tema, ljudi su skloni brzo preformulirati bilo koju temu kao temu osnaživanja žena i prava na izbor. Ovo osigurava zgodnu diverziju od razgovora o većim strukturama vlasti i društvenih normi koje ograničavaju žene, na različite načine, širom svijeta.

Puno se toga dogodilo u posljednje vrijeme za feminizam izbora. Krajem ožujka, imperij modnog časopisa Vogue u Indiji je pokrenuo je video kampanju “Moj izbor”, kao dio svoje “osnažujuće” kampanje koja, u stvarnosti, srozava osnaživanje žena na niz različitih izbora. Video je postao viralan, a licemjerje industrije “koja se zasniva na fetišiziranju, objektivizaciji i jačanju seksističkih standarda ljepote žena, dok navodno promovira feminizam, ostalo je u velikoj mjeri neprimjećeno”, navodi novinarka iz Indije Gunjeet Sra.

Ova liberalni brend “feminizma izbora” doživio je svoj logični, ako ne i apsurdni, zaključak kada je kandidat Liberalno demokratske stranke na predstojećim izborima u Velikoj Britaniji pokušao objasniti snimku na kojoj mu žena pleše u krilu u striptiz klubu. Očigledno, to je sve dio njegove feminističke misije kojom pomaže u “osnaživanju žena da donose zakonske odluke, a ne da osuđuje zakonske odluke koje su one napravile”.

Čak je i Playboy nedavno odlučio dati svoj doprinos u feminističkoj teoriji i stati u obranu prava žene da bude podvrgnuta pornografskom pogledu. Koji se, slučajno, vrlo lijepo poklapa s njihovim poslovnim planom.

Incidenti poput ovih, kao i otrcani argumenti o tome je li Beyonce feministkinja ili bi li muške političare trebalo potaknuti da nose majice s natpisom “feministkinja izgleda ovako“, inspirirali su novu kolekciju feminističkih tekstova, “Zabluda slobode: ograničenja liberalnog feminizma“.

U knjizi, koju sam uređivala s drugima, nas 20 se bavi različitim temama koje su postale dio prostora feminizma izbora: od pornografije i prostitucije, sakaćenja ženskih genitalija, ženskih časopisa i braka do seksualnog nasilja. Iako dolazimo iz niza različitih perspektiva, svi kritiziramo ideju da bi “izbor” trebao biti krajnji arbitar slobode žena. Mnoge od nas smatraju da je uspon ovog pop-feminizma zapravo opasniji nego što sprdnja s ispraznim završetkom “biram svoj izbor” može sugerirati.

Prije svega, argumenti izbora su suštinski pogrešni jer pretpostavljaju nivo nesmanjene slobode za žene koja jednostavno ne postoji. Da, radimo izbore, ali oni su oblikovani i ograničeni nejednakim uvjetima u kojima živimo. Imalo bi smisla da se nekritički slavi izbor u post-patrijarhalnom svijetu.

Drugo, ideja da više izbora automatski proizvodi više slobode je neistinita. Ovo je u krajnjem slučaju samo prodaja neoliberalizma s feminističkim preokretom. Da, žene danas mogu raditi ili ostati kod kuće ako imaju djecu, ali ovaj “izbor” je prilično šupalj sve dok se odgoj djece i dalje izgrađuje kao “ženski posao”, dok ne postoji dovoljno podrške države za brigu o djeci, i dok su žene bez djece su opisane kao sebične.

Treće, fokusiranje na izbor žena kao konačni cilj feminizma je rezultiralo perverznom vrstom okrivljavanja žrtve – i odvlačenja pažnje od stvarnih problema s kojima se žene još uvijek suočavaju. Ako niste zadovoljne kako stvari stoje, ne krivite mizoginiju i seksizam, razlike u plaćama za žene i muškarce, ukorijenjene rodne uloge, nedostatak žena u odborima ili parlamentu, ili epidemiju nasilja nad ženama. Krivite sebe. Vi ste očigledno napravile pogrešan izbor.

Kako sociologinja Natalie Jovanovski ističe u svom poglavlju “Zablude Slobode“, nije iznenađujuće što je ova vrsta liberalnog feminizma postala prominentna. Dajući prednost individualnom izboru prije svega, feminizam izbora ne osporava status quo. On ne zahtijeva značajne društvene promjene, a efikasno podriva pozive za kolektivnu akciju. U osnovi, takav feminizam ne traži ništa od vas i ne donosi vam ništa zauzvrat.

Umjesto otpora, sada su aktivnosti koje su nekada smatrane primjerom podređenog položaja žena predstavljene kao oslobođujući osobni izbor. Seksualno uznemiravanje je iznova formulirano kao bezopasna šala u kojoj žene mogu uživati. Brak je rekonstruiran kao pro-feminističko zaljubljivanje.

Labioplastika se smatra korisnim kozmetičkim poboljšanjem. Pornografija je rebrendirana kao seksualna emancipacija. Objektivizacija kao novo osnaživanje.

Umjesto da govorimo o viziji budućnosti s više ravnopravnosti, ostajemo zagledani u sebe s uzaludnim raspravama o tome jesu li pojedine žene “loše feministkinje”, ili kako tu igru novinarka Sarah Ditum naziva “možeš li biti feministkinja i…“. Kao da je pravi problem napretka žena možemo li živjeti s nekim bajkovitim feminističkim idealom ili ne.

Individualizacija feminizma izbora je toliko temeljita, da kada žene kritiziraju pojedine industrije, institucije i društvene konstrukcije, često se suočavaju s optužbama da napadaju žene koje sudjeluju u njima. Značaj analize na strukturalnom nivou je gotovo potpuno izgubljen u popularnom shvaćanju feminizma.

Usporedbe radi, bilo bi sasvim suludo sugerirati da je marksist kritizirajući kapitalizam napadao najamne radnike. Slično, bilo bi vrlo čudo predlagati da oni koji kritiziraju Big Pharmu mrze ljude koji rade u ljekarnama. Ili da oni koji dovode u pitanje naše kulturno oslanjanje na brzu hranu napadaju djecu iza pulta u McDonaldsu.

Na kraju, promocija “izbora” – i mit jedne već postignute ravnopravnosti – ometaju našu sposobnost da osporimo upravo institucije koje drže žene u podređenom položaju. Ali borba nije gotova. Mnoge žene naglašavaju da je feminizam neophodan društveni pokret za ravnopravnost i oslobođenje svih žena, a ne samo floskule o izborima za neke.

Prijevod preuzet i prilagođen sa stranice zenesainterneta.wordpress.com

Čitajte top 10 spisateljica 20. i 21. stoljeća

Posted on May 7, 2015 by sdadmin

Nakon prošlogodišnje (top) deset liste spisateljica 20. stoljeća, donosimo još jednu, jednako ‘top’ i bitnu jer, iako o njima možda ne slušate često, sjajnih je spisateljica mnogo i čitati ih treba!

Chimamanda Ngozi Adichie

{slika}

Chimamanda Ngozi Adichie je vjerovatno najbolja nigerijska spisateljica, a piše sjajno, odvažno, zanimljivo, pronicljivo i – s pravom dozom humora. Ona je rođena pripovjedačica koja želi pričati ‘drugačije’ priče. Kakve su te ‘drugačije’ priče? Njenim riječima: “Sve što sam pročitala kao dijete bile su knjige u kojima su likovi bili stranci, i postala sam uvjerena da knjige, po svojoj prirodi, moraju imati strance u sebi, i moraju biti o stvarima s kojima se osobno ne mogu poistovjetiti… Stvari su se promijenile kada sam otkrila afričke knjige. Nije ih bilo mnogo na raspolaganju. I nije ih bilo tako lako naći kao strane knjige. I zbog pisaca poput Chinua Achebe i Camara Laye proživjela sam mentalnu promjenu svoje percpecije književnosti. Shvatila sam da ljudi poput mene, djevojke s kožom boje čokolade, čija se kovrčava kosa ne može formirati u konjski rep, mogu postojati u književnosti. Počela sam pisati o stvarima koje sam poznavala”. U našim knjižnicama i knjižarama možete pronaći njezine knjige Polovica žutog sunca, Purpurni hibiskus i Americanah. Učinite to čim prije.

Jhumpa Lahiri

{slika}

Vrlo je vjerojatno da ste za Jhumpu Lahiri, američku spisateljicu indijskog podrijetla, već puno puta čuli. Ona je jedna od najboljih američkih spisateljica novije generacije, a svaka njena nova knjiga izlazi uz rječite hvalospjeve. Njezina debitantska zbirka priča Tumač bolesti osvojila je 2000. godine Pulitzerovu nagradu za fikciju. U svojim se djelima često bavi pitanjima migracija i identiteta, sudara kultura, nacija i svjetonazora. Većina njezinih knjiga prevedena je i na hrvatski. Preporuka: Tumač bolesti i Ravnica.

Irena Vrkljan

{slika}

Naš mali as u rukavu za ovu listu! Vrkljan je pjesnikinja, prozaistica, radiodramatičarka, esejistica, prevoditeljica i još mnogo toga. Od prve zbirke Krik je samo tišina do autobigorafskih Svila, škare i Marina ili o biografiji, Vrkljan je nudila svježe misli, posebnu hranu za srce i um. Malo je naših spisateljica koje su poput nje preispitivale vlastitu intimu – obiteljske drame, pitanja identiteta, neshvaćenost, žudnju za slobodom i čestu osamljenu ispunjenost u pisanju (umjetnosti općenito). Vrkljan se nakon dugih godina u Berlinu, nedavno vratila u Zagreb. I dalje piše. Živi skromno (nedavno je rekla kako su joj Amerikanci za Svila, škare i Marinu platili manje od 1000 dolara) – takav je život spisateljski. Čitajte njena djela, koliku god im cijenu netko određivao – njihova je vrijednost za hrvatsku književnost neprocjenjiva.

Ahdaf Soueif

{slika}

Soueif je cijenjena i voljena egipatska spisateljica i prevoditeljica. Osim knjiga, često piše političko-društvene analize za vodeće svjetske časopise, poput The Guardiana, a 2008. godine je pokrenula sad već veoma značajni Palestinski festival književnosti koji se održava svake godine. Njene knjige, nažalost, zasada nisu prevedene na hrvatski, ali su kod nas dostupne na engleskom. The map of love, In the eye of the sun, Mezzaterra: Fragments from the Common Ground… Izbor je velik i dobar, a na vama je samo da nešto i odaberete.

Yoko Ogawa

{slika}

Yoko Ogawa je jedna od najcjenjenijih japanskih spisateljica našeg vremena. Poznata je po svom minimalističkom, gotovo hladnokrvnom stilu, ali koliku god konfuziju i misteriju takav stil stvorio – Yoko je voljena i njene priče ostaju negdje ispod kože i nakon što okrenete posljednju stranicu. U njezinim pričama u fokusu su često odnosi žena i muškaraca (u smislu pasivnosti i dominacije), ljubav i neobična prijateljstva, ali i matematika. Prije osam je godina s Masahikijem Fujiwarom napisala knjigu An Introduction to the World’s Most Elegant Mathematics, svojevrsnu odu ljepoti brojeva. U knjižnicama i knjižarama kod nas možete pronaći knjigu Grizodušje (na hrvatskom), te The Diving Pool i The Housekeeper and The Professor (na engleskom).

Jung Chang

{slika}

Jung Chang je rođena 1952. godine u Yibinu (nedaleko od Sečuana), ali zahvaljujući stipendiji, 1978. godine otišla je u London i tamo ostala živjeti. Prva je Kineskinja, od svih Kineza i Kineskinja iz Narodne Republike Kine, koja je doktorirala (lingvistiku) u Velikoj Britaniji. Sad je već nositeljica triju počasnih doktorata i napisala je nekoliko dobrih i zanimljivih knjiga. Prva, najvažnija i najbolja, jest knjiga Divlji labudovi, često spominjana među najboljim i najvažnijim knjigama 20. stoljeća. Priča je to koja se proteže kroz živote triju generacija jedne kineske obitelji: kćeri, majke i bake – od vremena carske Kine do Maove smrti.

Suad Amiry

{slika}

Suad Amiry je palestinska spisateljica i arhitektica. Studirala je u Libanonu, SAD-u i Škotskoj, te se osamdesetih vratila u Ramalu, gdje i danas živi. O svom životu u Ramali pisala je puno, a najpoznatija je njezina knjiga Sharon and my Mother-in-Law. Knjiga je rezultat dnevnika koje je vodila od 1981. do 2004. godine, u kojima je opisivala svakodnevni život pod okupacijom. Dvije riječi, dva osjećaja, sumiraju ovo djelo – apsurdnost i agonija, začinjeni s dosta humora. Kako kaže Amiry – u takvim se situacijama jednostavno moraš smijati, u protivnom bi poludjela. Njezine knjige nisu prevedene na hrvatski, ali ih možete nabaviti na engleskom. Valja još spomenuti i knjigu Nothing to Lose But Your Life: An 18-Hour Journey With Murad, kao i činjenicu da je Amiry osnovala Riwaq, centar za konzervaciju i zaštitu palestinske kulturne baštine.

Nadežda Mandeljštam

{slika}

Nadežda Mandeljštam na ovoj je listi zbog jedne knjige, ali ta je knjiga toliko velika i značajna da Mandeljštam ništa drugo nije ni trebala napisati. Riječ je o knjizi Strah i Nada, memoarima u kojima je ispričana sudbina njena muža, velikog ruskog pjesnika Osipa Mandeljštama, koji je zaglavio u staljinističkim čistkama. Mandeljštam piše o Osipu, o svojim naporima da sučava njegove rukopise, o teškom životu, o gladu i bijedi, o slobodi za koju se gine svakoga dana. Ona je u svojoj glavi zapamtila gotovo sve njegove pjesme jer ih joj tamo nitko ne može oduzeti. Spašavanjem Osipove i njihove zajedničke priče od zaborava, Mandeljštam je učinila mnogo više – uhvatila je jedno sramotno i bijedno rusko vrijeme, progonjenost i patnju generacija – i stavila ih pred nas, i mi više ne možemo reći da nismo vidjeli/e, da nismo znali/e.

U knjizi, između ostalog, piše: “Nedavno, pošto je pred mojom kućom stao automobil, sanjala sam kako me Osip budi i kaže: – Oblači se… Ovaj put su došli po tebe… – Ali se nisam dala, kazala sam mu: – Neka! Neću im izlaziti u susret. Baš me briga… – I okrenula sam se na drugu stranu i ponovo zaspala. Bio je to psihički revolt protiv onoga što je također bila neka vrsta suradnje s vlastima – dolaze po tebe da te odvuku u zatvor, a ti dobrovoljno ustaješ i navlačiš haljinu uzdrhtalim rukama. Dosta! Dodijalo mi je. Neću im izići ni koraka u susret. Neka me nose na nosiljci, neka me ubiju ovdje, kod kuće… Neću!”

Kishwar Naheed

{slika}

Najveća pakistanska griješna žena! Njena sjajna poema We Sinful Women nije prevedena na hrvatski, ali stihovi bi išli ovako: “i upravo smo mi, griješne žene, izišle van podižući barjake istine, protiv barikada laži što leže na cestama.” Naheed je jedna od najpoznatijih pakistanskih pjesnikinja i feministkinja. Kao dijete je svjedočila silovanjima i nasilju nad ženama u godinama razdvajanja Indije i Pakistana, a među prvima se izborila da stekne obrazovanje u doba u kojem ženama uglavnom nije bilo dopušteno da idu u školu. Napisala je šest zbirki pjesama, koje nisu prevedene na hrvatski, ali ih možete pronaći, čitati i voljeti na engleskom. Preporuka: The Distance of a Shout i A Bad Woman’s Story.

Jamaica Kincaid

{slika}

Kad je tek stigla u New York, radivši uglavnom kao dadilja, Kincaid je živjela u malom stanu u kojem je bio samo stol, stolica i pisaći stroj. Kreveta nije imala, spavala je na hrpi novina. Nije ni sanjala da će nekad od pisanja moći živjeti, ali kasnije je postala uspješna spisateljica i od pisanja i za pisanje još uvijek živi. U svojima se djelima hvatala u koštac s kolonijalizmom, politikama identiteta, pitanjima roda i seksualnosti.

U jednom od svojih najpoznatijih romana (prevedenom i na hrvatski), Autobiografija moje majke, istražuje ulogu majke u socijalizaciji njezine kćeri. Bavi se temama i konceptima ljubavi, okrutnosti, rođenja i smrti, te njihovim ulogama u samospoznaji. Tako Kincaid piše: “Moja majka umrla je onoga trena kada me rodila, tako da cijeloga života nije bilo ničega što bi stajalo između mene i vječnosti; za mojim leđima uvijek je bio taman, crn vjetar”.

Četvorica optužena na smrt za brutalno ubojstvo žene u Afganistanu

Posted on May 7, 2015 by sdadmin

Presuda za 49 muškaraca optuženih za ubojstvo 27-godišnje Farkhunde donesena je prije par dana, nakon vrlo javnog i medijski popraćenog suđenja koje je trajalo tjedan dana i bijesa javnosti zbog nasilja protiv žena u Afganistanu.

Farkhunda, studentica islamskog prava, optužila je lokalnog Mullaha (Musliman obrazovan u području religijskog prava i doktrine, koji je obično na nekoj službenoj poziciji, op.a.) za nedolično ponašanje. Mullah je nakon toga počeo vikati da je Farkhunda nevjernica koja je spalila Kur’an, te da je mentalno bolesna – obje su se optužbe kasnije pokažale lažnima.

Gomila od stotina muškaraca potaknuta je na napad žene, pretukli su je na smrt, zapalili joj tijelo i bacili ga u rijeku.

Od 49 muškaraca kojima se sudilo u ovom slučaju, četvorica su optužena na smrt, a osmorica na 16 godina zatvora. Od 49 optuženih, 19 je policajaca koji će biti osuđeni odvojeno. Ostatak neće dobiti nikakvu kaznu. Mullah odgovoran za poticanje napada na Farkhundu je među onima koji su osuđeni na smrt, i time će postati prvi Mullah u Afganistanu koji će biti smaknut.

Aktivisti/kinje koji su tražili pravdu za Farkhundu pozdravili su ovakve rezultate suđenja: “Ovo mi daje nadu da sve što smo dosad napravili/e, svi protesti u kojima smo sudjelovali/e, ipak dovode do nečega”, rekla je jedna od žena koja je sudjelovala u protestima.

Međutim, neki smatraju da je kazna bila preblaga. Omar Haidari, jedan od aktivista, rekao je da je presuda “potpuno neprihvatljiva”, navodeći da 18 muškaraca koji su uhićeni nisu trebali biti pušteni na slobodu. “Svi su bili dio istog zločina i svi bi trebali biti kažnjeni. Ako ništa drugo, barem na doživotan zatvor”, navodi.

Farkhunda je prozvana mučenicom među borcima/kinjama za ženska prava i muslimanima/kama koji/e vjeruju da je nepravedno ubijena jer se držala svojih uvjerenja. Skupina žena nosila je njen lijes na pogrebu, što se kosi s tradicijom prema kojoj muškarci nose lijes, dok žene ostaju kod kuće tugovati.