Koje su najveće prijetnje feminizmu danas?

Koje su najveće prijetnje feminizmu danas? Ovo pitanje postavljeno mi je kao panelistu na bristolskom Festivalu ženske književnosti. Teško je odgovoriti jer postoji toliko mnogo prijetnji pokretu. No, prije svega, što uopće podrazumijevam pod feminizmom?

Za mene, feminizam je globalan, politički pokret za oslobođenje žena i društva temeljen na jednakosti za sve ljude. Iako sam koristio riječ jednakost u toj definiciji, feminizam je mnogo više od toga. Kad bi feminizam bio isključivo o ženskoj jednakosti s muškarcima pogrešno bi sugerirao da je svijet sasvim u redu takav kakav je sad; da je svim muškarcima sjajno (a nije) i da je sve što žene trebaju učiniti doći do toga gdje su muškarci sada.

Feminizam je jedan od najstarijih i najmoćnijih društvenih pokreta u povijesti; to je revolucionarni pokret, a to znači promjenu. Toliko toga nije u redu s trenutnim sustavom da ne možemo samo krpati rubove, moramo početi ispočetka; naš krajnji cilj ne može biti jednakost u nejednakom svijetu. To je ujedno i razlog zašto se feminizam ne bori jednostavno preokrenuti sadašnji odnos snaga i postaviti žene na čelo umjesto muškaraca (iako je to čest mit o feminističkoj politici). Feminizam je za promjenu, a ne smjenu straže.

Ako želimo ispraviti naš neuravnotežen svijet, onda se moramo riješiti patrijarhata kao sustava socijalnog upravljanja. Pod patrijarhatom mislim na mušku nadmoć; mislim na društvo u kojem svakim izvorom moći – pogotovo glavnim institucijama vlasti – većinom dominiraju muškarci. Ne morate ići daleko kako bi to pronašli, ne događa se to samo u stranim zemalja ili diktatorskim režimima; Velika Britanija je patrijarhalna, baš kao i ostatak svijeta. Patrijarhat može izgledati drugačije i uzeti različite oblike, ali to je ista stara muška nadmoć.

Westminstersku politiku, primjerice, čini gotovo 80 posto većinski bijelih muškaraca; još uvijek čekamo vlast koja bi izgledala kao ljudi kojima se usuđuje vladati. Poslovni lideri, sudstvo, viši policijski dužnosnici, vodstvo obrazovanja i medija: gdje god pogledate, naći ćete da je vlast u rukama muškaraca. To je seksizam. To znači da je naše društvo oblikovano samo jednom polovicom stanovništva; da odražava, zalaže se i normalizira svoje grupne stavove i svoju viziju vlasti.

Ali ta struktura moći je ispucala, oduvijek je bila; to je razlog zašto se stalno mora podupirati silom, nasiljem i prijetnjom nasilja. Ova drevna neravnoteža dovela nas je na rub planetarne krize, stvorila je provalije između zemalja i naroda. Situacija nije prirodna; ne možemo gledati na stvari kako trenutno jesu i reći da je tako trebalo biti. Trebamo pokušati promijeniti stanje kako god možemo, a tu nastupa feminizam.

Očite prijetnje feminizmu danas iste su kao što su oduvijek bile, od kojih su glavne postojanje patrijarhata i napad tog sustava protiv svega što ugrožava njegov opstanak. Međutim, tu su još opasnije i manje očite prijetnje. Te opasnosti skrivaju se u sjeni i dolaze dijelom u obliku verzije feminizma poznat kao ‘choice feminizam‘.

Ovaj termin se koristi kako bi se ukazalo na učestalu pojavu, pri čemu se jezik oslobođenja, preuzet iz feminističke političke teorije, obrće i koristi protiv žena. Choice feminizam može se naći posebno u medijskim prikazima što feminizam jest i kako osnaživanje žena može izgledati. Postoji pokušaj, nažalost, prilično uspješan, da se feminizam prikaže kao jednostavno pravo žene na izbor. Ne izbor o tome treba li se kandidirati za parlament, odnosno potaknuti transparentnost plaća u uredu ili pokrenuti sindikat nezaposlenih radnika/ica ili osnivanje skupine za osnaživanje žena u svom gradu; daleko od toga.

Umjesto toga, to su izbori o tome koliko šminke nositi, treba li se ići na ‘prirodno’ ili isprobati maskaru s kojom trepavice izgledaju kao lažne, koji dijetalni proizvod kupiti, napraviti prvi korak u prilaženju muškarcu ili ne – i druge takve moderne i oštre odluke s kojima se suočavaju živahne, odvažne, oslobođene žene današnjice. Ispričajte me dok mi je muka.

Ljudi donose odluke svaki dan unutar seta ograničenih mogućnosti i unutar konteksta koji oblikuje ne samo moguće izbore, već i one koji su najatraktivniji ili manje rizični. Ljudi imaju tendenciju donositi sigurne odluke, one zbog kojih se neće razlikovati od drugih i one koje su društveno sankcionirane i nagrađene. Također, budimo realni na trenutak: mi zapravo donosimo različite dosadne odluke svake sekunde, otići po čašu vode ili ne,  ponijeti kišobran ili ne. Nema ništa inherentno feminističko u donošenju odluka.

Niti je slučaj da po definiciji svaki izbor koji žena napravi mora biti feministički, samo zato što je ona žena koja koristi svoje navodno ‘pravo’ da izabere. To nije pravo. Pravo bi bila jednaka plaća s čovjekom koji sjedi pored vas radeći isti posao; pravo bi bila zemlja u kojoj se ne dogodi 80.000 silovanja svake godine; pravo bi bila pristupačna skrb o djeci koja ne košta polovicu vaše plaće; pravo bi bilo da ne morate trpjeti seksualno uznemiravanje na ulici na dnevnoj bazi; pravo ne bi bilo društvo u kojem su svaki tjedan dvije žene ubijene od svojih muških partnera; pravo ne bi bilo potajno dobivanje otkaza kad zatrudnite.

Što ako smo izabrali/e biti feministi/feministkinje? Što ako smo se izabrali organizirati zajedno kako bi promijenili svijet na bolje? Što ako smo odlučili završiti posao koji su započele naše sestre prije više od 40 godina i dokinuti neravnotežu moći  između žena i muškaraca? To je, naravno, kolektivna snaga koju mi predstavljamo, revolucionarni potencijal koji mora biti pripitomljen i raspršen.

Prevela i prilagodila Marina Bubalo

Što EllaOne govori o Zoranu Milanoviću?

Ovo je jedan od brojnih tekstova koji je u proteklih nekoliko dana napisan o “piluli za jutro poslije” EllaOne. Zbog toga može biti, između ostalog, okarakteriziran kao doprinos “medijskoj hajki” podignutoj oko ovog pitanja. Već je korištenje te sintagme po mnogočemu indikativno – hajka, naime, označava nečiji progon s namjerom da ga se uništi ili diskreditira.

Zanimljivo je što kada govorimo o seksualnim i reproduktivnim pravima žena to gotovo uvijek bude proglašeno nekom vrstom hajke na nekoga ili nešto. Isticanje diskriminatornih praksi sa kojima se žene u hrvatskom društvu susreću i propitivanje odluka vladajućih kada se radi o kontroli nad njihovim tijelima i životima te nazivanje interes medija za isto hajkom u potpunosti je promašeno.

Odgovornost medija da informiraju građanke i građane ne prestaje na pukom izvještavanju i prenošenju određene informacije, kritičko propitivanje predstavlja temeljni preduvjet uspješne demokracije.

Problematično zaista jest ekskluzivno svaljivanje krivnje na ministra Vargu, baš kao što je to slučaj i s ministrom Mornarom kada govorimo o građanskom i seksualnom odgoju i obrazovanju.

Ministri Varga i Mornar nisu sami sebe postavili za ministre. Za njih je to učinio Zoran Milanović. Ministri Varga i Mornar nisu eto tek tako donijeli brojne diskutabilne odluke. Oni provode politiku Vlade Zorana Milanovića. Ministar Varga kada progovara i iznosi svoj stav o EllaOne ne čini to kao privatna osoba, on to čini kao ministar u Vladi Zorana Milanovića. Njegove izjave, baš kao i izjave ministra Mornara, svojom šutnjom Zoran Milanović odobrava i prisvaja.

Zoran Milanović, pak, želi pobijediti na izborima, a izborna je godina. Budući da još uvijek nije uspio shvatiti kako je i donošenje loše odluke bolje od neodlučnosti, Zoran Milanović izbornu bi godinu vjerojatno opisao riječju kompromis.

Neodlučnost se u mandatu ove Vlade očituje u gotovo svakom potezu (ili još češće u izostancima poteza). U ovom konkretnom slučaju to izgleda otprilike ovako:

Europska unija donijela je odluku koju smo dužni poštovati – EllaOne tablete bit će dostupne bez recepta. No, mi živimo u tradicionalnom i patrijarhalnom društvu u kojem Katolička crkva najčešće dobije ono što želi. Zoran Milanović svjestan i jednog i drugog. Rezultat: ukida se potreba za receptom da udovoljimo uvjetima Europske unije, ali i formular da udovoljimo zahtjevima crkvenjaka s političkim aspiracijama.

Ovaj slučaj neodoljivo podsjeća na antigej referendum kojim je u Ustav RH uvedena heteronormativna definicija braka kao zajednice muškarca i žene. Iste smo godine, naime, uveli Zakon o životnom partnerstvu (osoba istog spola) i nesretnu odredbu.  Zadovoljna europska birokracija, a zadovoljna i Crkva.

U čemu je, dakle, problem s formularom?

Za početak, ukoliko je procijenjeno da je lijek dovoljno bezopasan (a jest) da se može uzimati bez recepta koji je smisao postojanja pisanog traga u nabavi istog? To zapravo znači da je već i sama diskusija o pitanjima koja se nalaze u formularu promašena. Formulara ne bi trebalo ni biti, a nije slučajno da ga, eto, ima baš za lijek povezan sa ženskim pravom za izbor. Za sve druge lijekove koji se dobivaju bez recepta dovoljna je usmena uputa ljekarnika ili ljekarnice.

Slučajnost nije ni to što je u uputama koje je slao ministar Varga posebno naglašeno pravo ljekarnika i ljekarnica na priziv savjesti. Čak i kada bi EllaOne tablete bile abortivne takva bi uputa bila krajnje diskutabilna (pogotovo kada dolazi od “socijaldemokratske” vlade), a kako one to nisu ona je u potpunosti besmislena. Naravno, ukoliko je svrha takve upute jasno vrijednosno svrstavanje i pokazivanje volje, želje i potrebe za kompromisom i priklanjanjem neokonzervativnim strujama nekom drugom možda i ima smisla.

Ženska mreža Hrvatske nazvala je ovakav postupak dobivanja tableta degradirajućim za žene i u tom je u potpunosti u pravu. Baš kao što Sanja Sarnavka ispravno primijetila da je mogućnost kupnje tableta koja je ograničena samo na žene zapravo degradirajuća za muškarce i još jedna od potencijalnih otegotnih okolnosti za žene same.

Zabrinjavajuća je i lakoća pristajanja na odavanje privatnih informacija ljekarnicima i ljekarnicama koja se pravda sigurnošću i brigom dok je zapravo samo riječ o sustavu kontrole.

S obzirom na neznatnu raznolikost ekonomskih pristupa HDZ-a i SDP-a, neodlučnost pri vrijednosnom pozicioniranju Vlade Zorana Milanovića može ju odvesti, zajedno sa svima nama, u samo još dublji ponor.

Jedno je sigurno, nastavi li ovim tempom, Zoranu Milanoviću će jutro poslije izbora biti potrebna tableta, i to ona za smirenje.

Taking back the beach – svako je tijelo spremno za plažu

Reklama za Protein World, na kojoj je prikazana vitka žena u badiću, s natpisom “Je li tvoje tijelo za plažu spremno?“, najprije se pojavila u londonskoj podzemnoj željeznici i izazvala bijes među londonskom javnošću. Mnogi/e su progovorili/e protiv seksističke prirode reklame, a neki/e su učinili/e i korak dalje.

Naime, nije prošlo dugo dok su se na brojnim plakatima kroz podzemnu željeznicu pojavile nadopune protiv samog plakata i poruke koju odašilje. Također, pokrenuta je online peticija da se reklame uklone sa svih mjesta na kojima su postavljene, a organiziran je i prosvjed “Taking back the beach“, zakazan za subotu u Hyde Parku.

{slika}

Organizacija Advertising Standards Authority navodi da je zaprimila 216 pritužbi zbog uvredljivosti, neodgovornosti i štetnosti reklame koja promovira nezdravu sliku tijela. Dodaje da pažljivo pregledavaju sve prigovore kako bi ustanovili ima li osnove za daljnje akcije.

{slika}

May Gibbs, jedna od osnivačica Facebook stranice, rekla je Huffington Postu: “Svi znamo da ne postoji idealno tijelo. Svi/e su različiti/e i svačija su tijela spremna kada oni/e sami/e kažu da su spremna. Plaža bi trebala biti mjesto za zabavu i opuštanje, ne osudu i uspoređivanje. Ovo je podsjetnik oglašivačima da javnost brine o takvim stvarima i da će se njen glas čuti”.

{slika}

Protein World je odbacio sve optužbe za seksizam. “Šteta da u 2015. godini još uvijek postoji manjina koja ne stavlja fokus na slavljenje onih koji žele biti zdraviji, jači i u formi”. Richard Staveley, voditelj marketinga Protein Worlda, navodi da tvrtka nije zabrinuta zbog peticije i neće ukloniti reklamu: “Više od dva i pol milijuna ljudi svakodnevno koristi podzemnu željeznicu, a naša je prodaja značajno narasla, prema tome, bez obzira na tih 40,000 ljudi koji su potpisali peticiju (u trenutku pisanja teksta, gotovo 58,000, op.a.), mislim da možemo reći da nam ovo ne predstavlja problem”.

Nigerijska vojska oslobodila 300 žena i djevojaka iz uporišta Boko Harama, ali među njima nisu učenice iz Čiboka

Nigerijska vojska je u utorak objavila da je oslobodila 200 djevojaka i 93 žene iz uporišta islamističke skupine Boko Harama. Iako se isprva u medijima pojavila riječ kako je riječ o djevojčicama otetim lani iz školske spavaonice u Čiboku, u čije ime je pokrenuta kampanja Bring Back Our Girls, nigerijske vlasti opovrgle su takva nagađanja.

Naime, 14. travnja 2014. islamisti Boko Harama oteli su 276 učenica iz mjesta Čiboka na sjeveru Nigerije, od kojih su neke uspjele pobjeći, ali se o sudbini 219 otetih djevojčica dosad nije ništa znalo. 

Nicola Sturgeon – najopasnija žena u britanskoj politici

Čini se kako je škotska premijerka Nicola Sturgeon postala strah i trepet za britanskog premijera Davida Camerona, kao i veliku većinu konzervativaca Velike Britanije. Naime, gotovo sve ankete koje se provode uoči britanskih općih izbora koji se održavaju 7. svibnja pokazuju kako Sturgeon uživa veliku potporu javnosti.

Nicolu Sturgeon mediji opisuju kao sramežljivu, ali s izuzetnom emocionalnom inteligencijom. Njezina dva desetljeća u politici i njezin snažan karakter doveli su je do vrha stranke u kojoj su tradicionalno dominirali moćni muškarci u kiltovima.

Škotskoj nacionalnoj stranci (SNP) pridružila se još kao srednjoškolka, iz protesta na politiku koju je provodila Margaret Thatcher. Sturgeon kaže da joj je Thatcher bila motivacija za cijelu političku karijeru, te da ju je mrzila zbog svega onoga što je trebalo biti učinjeno, a nije. “Očito je da ni onda, kao ni danas vlada ne jamči socijalnu pravdu”, rekla je Sturgeon u jednom od intervjua.

Nicola Sturgeon prva je žena u povijesti Škotske koja je postala premijerka i prva je žena predsjednica SNP-a.

Prvi je put je izabrana u škotski parlament 1999. godine, a 2004. je najavila da će se kandidirati za lidericu SNP-a, nakon ostavke Johna Swinneya. Međutim, povukla je kandidaturu u korist Alexa Salmonda. Kada je Salmond 2007. pobijedio na izborima i postao premijer Škotske imenovao je Sturgeon za svoju zamjenicu i tajnicu za obrazovanje, zdravstvo i pravosuđe.

Nakon prošlogodišnjeg poraza na škotskom referendumu za neovisnost, Alex Salmond podnio je ostavku na mjesto premijera, a Sturgeon je jedina istaknula kandidaturu. Formalno je postala liderica SNP-a 14. studenog, a na mjesto premijerke je imenovana 19. studenog prošle godine. Tom je prilikom odbila prisegnuti na vjernost kraljici, preferirajući umjesto zakletve odanost i suverenost naroda Škotske.

Nedvojbeno, Sturgeon je žestoka ljevičarka i deklarirana feministkinja.

Već prvi potez Nicole Sturgeon na mjesto premijerke Škotske ukazuje na ogroman kontrast s britanskom željeznom lady. Dok je Thatcher odbacila feminizam, Sturgeon je stavila ravnopravnost spolova u jedan od glavnih prioriteta. U više od 10 godina u ulozi premijerke, Thatcher je imenovala samo jednu ženu u svoj kabinet, dok je vlada Nicole Sturgeon prva u Velikoj Britaniji i jedna od malobrojnih u svijetu koja ima ‘feminističku’ vladu u kojoj sjedi pet muškaraca i pet žena (uključujući i Sturgeon na mjestu premijerke). “Thatcher nije učinila ništa kako bi stvorila priliku za žene koje dolaze iza nje. Želim iskoristiti vrijeme na premijerskoj poziciji, kako bi bila sigurna da neće proći još 20 godina prije nego bude još jedna liderica u Škotskoj”, rekla je Sturgeon po dolasku na vlast.

I u tijeku ove kampanje ona je, ponovo, najavila kako namjerava uspostaviti ravnopravnu vladu, te da će voditi najotvoreniju i najpristupačniju vladu koju je Velika Britanija ikada imala. Ponovno je iskoristila priliku kako bi kritizirala politiku premijerke Thatcher: “Ona je bila prva žena liderica u Velikoj Britaniji, a ipak nije učinila baš ništa kako bi druge žene dobile priliku. Želim iskoristiti svoje vrijeme u ovom poslu i biti potpuno drugačija” te dodaje: “Ja ću učiniti najviše što mogu i najbolje što mogu za ljude kojima služim, jer u konačnici ja sam samo državna službenica, a ljudi su šef”.

Sturgeon je za desnicu u Velikoj Britaniji opasna i zato što je u svojoj kampanji oštro napala i najavila borbu protiv britanskog nuklearnog naoružanja Trident, na što misli staviti veto kada dođe na premijersku poziciju u Westminster.

Podsjetimo, Sturgeon se izrazito protivila i invaziji na Irak te je njeno protivljenje tada bilo dalekovidno. Tom prilikom je rekla: “Rat u Iraku neće donijeti mir na Bliskom istoku i na kraju će nepravda nahraniti ogorčenje i uzgojiti teroriste”.

Oni koji Sturgeon nazivaju jednom od najmoćnijih glasova britanske ljevice jer je u stanju artikulirati suvislu socijaldemokratsku viziju o obrazovanju, imigraciji i borbi protiv mjera štednje, su u pravu. A u pravu su i oni drugi, koji kažu kako Sturgeon predstavlja pristojnost i poštenje koje su gotovo izumrle u britanskoj (kao i u mnogim drugim, op.a.) politici te da je se upravo zbog toga mnogi plaše.

Kao ljevičarka, Sturgeon se bori za državni socijalizam i protivi se mjerama štednje, te se zalaže za porez na banakarske bonuse i poreze na vile i ljetnikovce, kao i za veće ulaganje u zdravstvo i socijalnu skrb.

Sturgeon čini i ono što Thatcher nikada nije učinila: ona ujedinjuje ljude. Svjesna je da ponekad treba raditi s ljudima kako bi svima bilo bolje, a ne protiv njih zbog njihove ideje.

Tome svakako treba dodati kako SNP uživa 45 postotnu potporu svih birača/ica, te su predviđanja da bi mogao osvojiti više od 90 posto mjesta predviđenih za Škotsku, ili 50 od 59 mjesta. To je zapanjujuće, s obzirom da stranka nikada do sada nije osvojila više od 11 mjesta.  Također, SNP je uspio uvjeriti svoje birače/ice da je doista stranka socijalne pravde.

Napomenimo na kraju, kako je ovo presudna godina za Europu. U siječnju je na općim izborima u Grčkoj pobijedila Syriza, stranka koja se protivi mjerama štednje.

Prošlog tjedna je Juha Sipila, čelnik finske oporbene Stranke centra, koja se zalaže za zamrzavanje plaća i smanjenje potrošnje kako bi povratio konkurentnost zemlje, pobijedio pro-EU i pro-NATO premijera, Alexandera Stubba.

U Danskoj vlada lijevog centra premijerke Helle Thorning-Schmidt  sazvat će izbore koji bi trebali biti održani 14. rujna. Njezina vlada gubi popularnost, a u nekim anketama anti-imigrantska Narodna stranka je na vrhu popularnosti.

Portugalski izbori će se održati krajem rujna ili početkom listopada. To će biti prvi parlamentarni izbori od lipnja 2011., dva mjeseca nakon što je vlada zatražila spašavanje od bankrota.

U Španjolskoj, gdje će se izbori održati u prosincu, postoje četiri stranke koje imaju sličnu potporu prema anketama, no pobjednik se za sada još ne nazire. Narodna stranka i  Podemos za sada su izjednačeni na prvom mjestu, s 21,3 posto potpore javnosti, Španjolska socijalistička stranka je na 21,1 posto, dok je Ciudadanos na četvrtom mjestu s 20,8 posto potpore birača/ica. 

‘Društveno angažirana umjetnost je alat koji dopire do većeg broja ljudi’

Aktivizam i umjetnost usko su povezani u pokušaju spajanja naizgled različitih pojmova. Sposobnost zajedničkog djelovanja na umjetničkoj platformi mnogim političkim i društvenim aktivistima/kinjama pruža mogućnost provođenja projekata u cilju unaprijeđenja kvalitete života, ali i ostvarivanja prava i jednakih mogućnosti u društvu. Kada govorimo o aktivizmu u umjetnosti, govorimo o pokušaju mijenjanja pogleda na svijet i osvještavanje društva o temama kojima većina ne pridaje dovoljno pažnje. Prilika je to za mnoge umjetnike/ce i aktiviste/kinje da svoj rad podijele s većim brojem ljudi, a važnu ulogu u tome imaju festivali koji već godinama obogaćuju našu regiju. Ženski aktivizam, umjetnost i stvaralaštvo dobivaju svoj prostor zahvaljujući predanom radu organizatorica, umjetnica, aktivistkinja i volonterki Fondacija CURE iz Sarajeva, Centra za devojke iz Niša, te VoxFeminae iz Zagreba.

Najmlađi među njima je ArtFemina festival koji je prvi put održan u lipnju 2014. godine u Nišu. Ideja za njegovu realizaciju potekla je od činjenice da u tom trenutku nije postojalo mjesto za žene i žensku umjetnost, a ideja organizatorica bila je stvoriti upravo takav prostor, te omogućiti ženama iz regije priliku za upoznavanjem, povezivanjem, razmjenom svojih iskustva, kao i izlaganje i predstavljanje svojih radova. Kao glavna nit vodilja u osmišljavanju programa za festival bila je želja da festivalom ArtFemine otvori feministički prostor za povezivanje, osnaživanje, djelovanje, druženje aktivistkinja, teoretičarki, umjetnica, sugrađanki, te gošći iz svijeta i regije. Za realizaciju festivala zaslužne su aktivistkinje i volonterke Centra za devojke, kao i njihove vjerne suradnice, glazbenice, te brojne gošće. Koliko je umjetnički pristup poboljšao razumijevanje tema o kojima su željele govoriti, jednoglasno su se složile.

“Mišljenja smo da su feminizam i umjetnost nerazdvojivo povezani. Smatramo da je umjetnost jedan od boljih načina, kojim možemo poslati i prenijeti feminističku poruku, što smo uvidjele kroz čitanje ‘Vagininih monologa’, a kasnije i kroz igranje predstava ‘Dobro telo’ i ‘Čekaonica’. Primijetile smo da na ovaj način puno lakše prenosimo svoju poruku i to znatno većoj publici nego što je to moguće na radionicama i drugima aktivnostima Centra za devojke, tako da mislimo da je ovo jedan od najvažnijih novih načina prenošenja feminističkih misli, ideja i poruka”, zaključile su.

Unatoč brojnim ženskim udrugama, inicijativama i trudu da se položaj žena u društvenom i poslovnom smislu poboljša, čini se kako je potrebno još mnogo rada kako bi se prava žena poboljšala i zaštitila. Alarmatno stanje u Srbiji bila je jedna od tema razgovara s aktivistkinjama Centra za devojke.

“Situacija u Srbiji je veoma zabrinjavajuća. Od početka godine do sada je ubijeno 11 žena od strane svojih partnera ili muških članova obitelji. Desničarske struje pokušavaju ugroziti naše pravo na legalan abortus, nezaposlenost žena je u porastu, aktualna je repatrijarhalizacija, ali usprkos ovakvom stanju nevladin sektor radi naporno na osvještavanju tako gorućih problema. Rade se radionice, organiziraju tribine i okrugli stolovi na različite teme, te su trenutno u toku pregovori za osnivanje nacionalnog SOS telefona. Također se radi na usklađivanju strategija sigurnosti, borbe protiv nasilja nad ženama, itd”, rekle su.

ArtFemine se financira isključivo inicijativom Centra za devojke, no nadaju se da će se u budućnosti za festival zainteresirati i grad, kao i općina Medijana. Ove godine festival se održava u prvoj polovici lipnja, a otvorit će ga izložba slika. Program će sadržavati nekoliko radionica sa fokusom na žensku umjetnost, sastanak Mreže mladih feministkinja u regiji, kao i feminističku uličnu akciju. Za više informacija o programu festivala, na raspolaganju je njihov Facebook ili službena stranica.

{slika}

I Hrvatska ima festival čiji je cilj pojačati vidljivost ženskog stvaralaštva i djelovanja u društvu. Vox Feminae je međunarodni festival čiji je fokus promoviranje domaćih i inozemnih umjetnica/ka i skupina koje u svom radu propituju sraz suvremene umjetnosti, urbane te alternativne kulture i rodnih pitanja kao i rodno osviještenog društvenog angažmana. Trenutačno je jedini festival u našoj zemlji koji promiče žensko stvaralaštvo i problematizira pitanja roda kroz međunarodni natjecateljski filmski program, radionice, izložbe i nastupe ženskih glazbenica, umjetnica, aktivistkinja, teoretičarki.

Deveti po redu Vox Feminae Festival tradicionalno će se održati u mjesecu studenom u Zagrebu, te i ove godine promiče stvaralaštvo žena i problematizira pitanja roda kroz međunarodni filmski, umjetnički te glazbeni program. Nakon superjunakinja i mučenica, kojima su bili posvećeni Vox Feminae festivali 2012. i 2013., deveti Vox Feminae festival pozabavit će se njihovom suprotnošću: ženama zločinkama, kako bi preispitali u kakvom je odnosu tip zločina s tradicionalnim rodnim  ulogama i stereotipima.

{slika}

Jedan od najstarijih regionalnih festivala svakako je PitchWise koji je nastao 2006. godine. Od tada, svaki rujan, Fondacija CURE posvećuje organizaciji PitchWise festivala ženske umjetnosti i aktivizma u BiH. Kroz prvi PitchWise nastojale su ukazati na dvije stvari: na neophodnost preuzimanja javnog prostora za propitivanje i transformaciju društva i na neophodnost preuzimanja odgovornosti kako bi se činile promjene u direktnom okruženju. Tada su kako same kažu kreirale vještičju, iscjeliteljsku, žensku baštu koja je postala prostor za čitanje, izlaganje i komunikaciju. U Sarajevu nema puno parkova, a i oni parkovi koji postoje ujedno su i groblja, pa su se tako u potrazi za potrebnim prostorom “poslužile” Muzejom Istorije BiH ili Muzejom Herstory kako su ga same nazvale.

Drugi, glavni dio festivala je zadatak mapiranja puta prije njih, odnosno propitivanje o prethodnim feministkinjama na našim prostorima; što su napravile, čime su se bavile, kakva su pitanja postavljale, gdje su danas i koje su alternative nudile za društvene promjene. Zato su organizirale ’78 Revisited, konferenciju na kojoj su između ostalih govorile Vesna Pusić i Nada Ler Sofronić, te s konferencije ponijele određene odgovore i nova pitanja na današnje stanje prvenstveno ženskog pokreta kao nečeg vidljivog, učinkovitog i opipljivog. Ono što je bio glavni cilj te konferencije jest slušati sjećanja pokretačica konferencije “Drug-ca žena”. Tada su se po prvi put srele nakon nekoliko desetljeća, te imale prilike čuti sjećanja kolegica. Diskutirale su o tome u kojem smjeru ide ženski pokret u regiji, i može li se uopće nazvati ženskim pokretom.

Aktivistkinje Fondacije CURE desetu godinu zaredom rade volonterski na realizaciji cjelokupnog festivala, od kreiranja teme, osmišljavanje programa, medijske promocije, komunikacije s umjetnicama i sudionicama/ima, logistike, do osiguravanja tehničke i prostorne podrške. PitchWise festival ne bi bio moguć bez mnogobrojne podrške pojedinaca/ki, volonterki/ra, aktivistkinja/a, feministkinja/a, teoretičarki/a, muzičarki/a, umjetnika/ica, akademika/inja i ostalih iz cijele regije koji/e su podržali/e festival dajući svoje vrijeme, talenat, znanje i vještine.

“Ono što je bila pokretačica i želja aktivistkinja i suosnivačica Fondacije CURE jest da se PitchWise festivalom ženske umjetnosti i aktivizma kreira prostor za sve ono što su/je druge/o i što se danas smatra marginaliziranim, te u kojem feministički aktivizam i angažirana umjetnost omogućava propitivanje, razotkrivanje, analizu vlastitih pozicija i uloga u društvu, unutrašnjih stanja i pitanja identiteta. Glavni cilj PitchWise festivala kao ideje i zajednice ljudi koji rade za ravnopravnost spolova i rodova jest činiti pozitivne promjene u direktnom okruženju kroz angažiranu umjetnost, a za to je neophodno zauzimanje javnog prostora za propitivanje, transformaciju društva i preuzimanja odgovornosti. Politička pozicija Fondacije CURE iz koje nastaje PW jest da je naša prva prizma djelovanja feministički aktivizam i da svoj rad usmjeravamo na rezultate koje postižemo kroz pozitivne društvene promjene. PW se oslanja na pokret iz prošlosti, ali veliki dio PW prostora dajemo kako bi se osigurao put ka novim rješenjima, jer otkrivamo i dijelimo informacije o stvarnostima osoba i pokreta u regiji”, izjavile su djevojke iz tima Fondacija CURE.

PitchWise festival ženske umjetnosti i aktivizma u BiH je podržan od međunarodnih donatora/ica, ali do sada nisu imale projekt kojem bi jedini cilj bio organiziranje festivala, već su lobirale u sklopu različitih projekata da bi osigurale sredstva i za PW. Do sada su dva puta uspjele dobiti simboličnu podršku od gradskih ustanova za organiziranje festivala. Oko 40 posto podrške je dolazilo od strane aktivistkinja/a, umjetnica/ka, akademikinja/ka i ostalih koje/i su podržale/i festival dajući svoje vrijeme, talenat, znanje i vještine bez naknade. Neke od aktivnosti su u potpunosti bile podržane od strane aktivistkinja Fondacije CURE, volontera/ki i njihovih partnerskih organizacija.

“Fondacija CURE je oduvijek koristila umjetnost za promociju svog aktivizma jer se aktivizam može opisati kao akcija čija je namjera da izazove društvene ili političke promjene, dok umjetnički oblikovano djelo djeluje na misli, osjećaje i imaginaciju, obogaćujući samu individuu i ljudsku kulturu. Smatramo da društveno angažirana umjetnost nije lako i/ili lakše kreirati/stvoriti, ali definitivno smatramo da je to alat koji dopire do većeg broja ljudi i ostavlja puno veći utisak kod velikog broja ljudi, nego sam aktivizam.

Također, PW je ukorijenjen u ideji da transformativna moć umjetnosti potiče i osnažuje individuu da bude pozitivna promjena za sebe i svoje okruženje. Politički angažiranu umjetnost razumijemo kao kreativni process propitivanja, razotkrivanja, analize, transformacije, dekonstrukcije vlastitih pozicija i uloga u društvu, unutrašnjih stanja i pitanja identiteta u raznolikom spektru kako ih poznajemo u stvarnosti”, zaključile su.

Fondacija CURE ove godine obilježava desetu godinu organiziranja PitchWise festivala ženske umjetnosti i aktivizma u BiH, u periodu od 10. do 13. rujna 2015. godine u Sarajevu. PitchWise 2015. godine ima centralnu temu: RE_Visited! – presjek 10 godina PitchWise festivala. Želja im je obilježiti ustrajnost održavanja i vidljivosti zauzimanja javnih prostora i transformiranja patrijarhalnih praksi u kulturu feminističkog narativa, koji propituje nametnute heteronormativne norme i nudi drugačiju kulturu, koja promovira mir i nenasilje. U 2015. godini slave PW i naglašavaju da sa PW mislimo globalno, a djelujemo lokalno, kako su i počele – s okupiranjem prostora gdje su i danas.

“Vraćamo se na prvi PitchWise koji je nastao 2006. i od te godine svakog rujna koristimo PitchWise festival ženske umjetnosti i aktivizma u BiH kao alat protiv opresije patrijarhata. U 2015. i dalje radimo na promjenama u direktnom okruženju te obrgrljujemo feminizme u cijelome spektru njihovih različitosti, što nam omogućuje da i kad kritiziramo i dekonstruiramo pozicije moći i one kojima moć pripada – radimo to na način da sugeriramo rješenja. Ove godine se možemo pohvaliti da će program kulminirati s originalnim sadržajem, uključujući umjetnice i aktivistkinje koje su do sada izlagale na PW, a također ćemo imati i do sada neviđene umjetničko aktivističke sadržaje u cijeloj regiji.

Zahvaljujući našoj vidljivosti i jasnoj viziji kojoj težimo, jedna od naših donatorica je rekla kako zna grupu mladih žena iz Amerike koje rade fenomenalne stvari i da je neophodno da se Fondacija CURE s njima poveže, te da je voljna podržati da nas mlade aktivistkinje posjete na ovogodišnjem PW. Kada smo čule i vidjele o kakvim fenomenalnim performericama se radi, znale smo da će aktivistkinje i feministkinje iz cijele regije biti sretne da mogu upoznati i razmijeniti iskustva s ovom grupom”, najavile su.

Spomenuta grupa djevojaka iz Amerike zove se Girl Be Hear, a organizacija je zasnovana na sljedećem obećanju: “Ako djevojčica/djevojka može promijeniti svoj život, ona može  promijeniti i živote djevojčica/djevojaka bilo gdje”.

“Girl be Heard stvara svijet za mlade žene u kojem bi pronašle snagu, postale svjesne svog potencijala i izdigle se iznad okolnosti koje ih okružuju i društvenih očekivanja od njih. Za djevojčice je važno da ispričaju svoje priče i ohrabre druge da to naprave jednako. Girl Be Heard koristi kazalište kao pokretač za osnaživanje mladih djevojaka da postanu hrabre, samouvjerene, da pronađu svoju snagu i postanu svjesne svog potencijala pomažući im da izraze svoju ljutnju, strahove, nade i snove kako bi one mogle kanalizirati te emocije u zrelost i osnaživanje”, zaključile su aktivistkinje Fondacija CURE.