Otvorene izložbe “Prince Soniyiki – integracija azilanta u hrvatsko društvo” i foto natječaj “Susreti kultura” u Gliptoteci

Uz vodstvo Leona Lučeva, 10. travnja 2015. u Gliptoteci, posjetitelji otvorenja izložbi upoznali su se sa životnom pričom azilanta Princea i sudjelovali u putovanjima svijetom sudionika foto natječaja.

Fotografska izložba ‘Prince Soniyiki – Integracija azilanta u hrvatsko društvo’ umjetnice Nene Lukin predstavlja foto-esej u produkciji UNHCR-a o trogodišnjem putu azilanta iz Nigerije, od samog bježanja iz sjeverne Nigerije preko Libije i Italije do Hrvatske, gdje mu je azil odobren nakon šestomjesečnog boravka u Kutini u Prihvatilištu za tražitelje azila. Prince Wale Soniyiki, svojom odlučnošću i trudom, savladao je hrvatski jezik, zavolio zemlju i običaje, ali je i svjedok poteškoća i problema s kojima se susreću svi tražitelji azila. Nedostatak institucionaliziranog učenja jezika glavna je prepreka integraciji u društvo i izlasku na tržište rada te unatoč prepoznavanju problema od strane raznih nevladinih organizacija, ali i Vlade same, to pitanje još uvijek ostaje neriješeno. Život u novoj zemlji, Prince promovira kroz nevladinu organizaciju ‘Afrikanci u Hrvatskoj’, koju je osnovao upravo s ciljem što bolje integracije u društvo te poticanju suživota dvaju kultura. Iako iz svoje domovine ima MBA diplomu, 29-godišnji Nigerijac ne bježi od napornog fizičkog rada; tako je trenutno zaposlen na tunolovcu u zadarskom priobalju, gdje su ga (unatoč još tradicionalnoj sredini) kolege izuzetno dobro prihvatili te ga podučavaju lokalnim običajima, a ponosno nosi i novi nadimak – ‘afrički Šime’. Ipak, unatoč ovom pozitivnom primjeru, velike predrasude prema ‘drugačijem’ još uvijek postoje; ali svojim nastojanjima da pomogne drugima te u promicanju interkulturalnog dijaloga, Princeova priča zasigurno je inspiracija drugima i nada u skorašnje bolje rješavanje pitanja azilanata. Na otvorenju protagonist izložbe Prince Soniyiki uzvanicima je rekao da voli svoj život u Hrvatskoj, koja je kaže najljepša zemlja na svijetu, ali u kojoj ipak ima mnogo diskriminacije.

Druga festivalska izložba fotografski natječaj ‘Susreti kultura’ organizirana je pod pokroviteljstvom austrijskog federalnog Ministarstva za Europu, integracije i vanjsku politiku te Austrijskog kulturnog foruma, sa svrhom promicanja ljudskih prava, razvijanja interkulturalnog dijaloga, kao i dijaloga između pojedinaca i institucija. Putovanje kao središnja tema i upoznavanje drugih kultura, bio je glavni zadatak sudionika foto natječaja ‘Susreti kultura’. Drugačiji pristup i interpretacija zadane teme, razlikuje se od pojedinca do pojedinca, kao što se razlikuju i apekti dijaloga, razmišljanja i razumijevanje. Od sveukupno 189 pristiglih fotografija, radna skupina ‘Dijalog kultura’, u suradnji sa žirijem kojeg su činili Gerald Bast, rektor Sveučilišta primijenjene umjetnosti u Beču, Verena Kaspar–Eisert, kustosica bečkog Kunsthausa, Gerhard Moßhammer, (uz Martinu Fürpaß) direktor i voditelj Interkulturalnog centra u Beču, neprofitne i nevladine udruge, Eva Schlegel, austrijska umjetnica i fotografkinja, i Kamen Stoyanov, austrijski umjetnik rođen u Bugarskoj, odabrala je 35 fotografija koje će biti prikazane i na izložbi u Gliptoteci. Žiri je proglasio i pobjednike I. Interkulturalnog foto natječaja, i to – Joel Lukhovi (Kenija) , Dusana Baltic (Austrija), Teresa Belkow (Peru), Mareike Boysen (Austrija) i Rafiz Fera (Makedonija). S ciljem promicanja interkulturalnog dijaloga te uz potporu ambasada diljem svijeta, ova izložba nastoji rušiti stereotipe, nadvladati osobne predrasude te izgraditi povjerenje među različitim narodima i kulturama.

Izložbe su otvorene od 10. – 18. travnja 2015. godine, a ulaz je besplatan.

Aseksualna, aromantična, bez partnera/ice, bez djece i (da!) sretna

Julie Sondra Decker je svestrana autorica iz Tampe na Floridi. Autorica je prve knjige o aseksualnosti za mainstream publiku, The Invisible Orientation (Nevidljiva orijentacija) (Skyhorse/Carrel) koja je objavljena u rujnu 2014. godine. Intervjui s njom su objavljeni u brojnim mainstream publikacijama, a intervju s njom okosnica je dokumentarnog filma (A)sexual u produkciji Art Engine. Julije je također i autorica web-stripova, pjevačica i strastvena čitateljica. Više o njoj možete pronaći na njezinoj web-stranici i Twitteru @JulieSondra

 

“Jednoga dana ćeš naći nekog”.

Pa jesam.

Ženu. Aseksualnu. Aromantičnu. U srednjim tridesetim. Samu. Bez djece. Sretnu.

I neki ljudi koje poznajem su uvjereni da se neka od ovih obilježja ne mogu nalaziti u istoj rečenici – posebno ovo posljednje.

Ma daj! U srednjim tridesetim si, nemaš partnera ni djecu, i usuđuješ se reći da si sretna? To nije moguće.

U glavama ovih ljudi postoji recept za sreću za koji nemam ključne sastojke.

Još nekako i mogu podnijeti neku drugu verziju ovog recepta dok god smatraju da koristim prikladne zamjenske namirnice; na primjer, dopušteno je da nemam dečka ili muža u ovim godinama ukoliko to kompenziram zahtjevnom i uspješnom karijerom, ili da sam gej pa taj hipotetski dečko ili muž postaje cura ili žena.

No, definitivno ne “kuham” ispravno ako tvrdim da sam sretna bez bilo kakvog seksualnog ili romantičnog partnera, i oni zasigurno neće htjeti progutati to što sam im servirala – a čak ni mene neće ostaviti da pojedem na miru.

Tako da umjesto da pojedu obrok koji sam im spremila, sa svim sastojcima lijepo prezentiranim – obrok koji je meni dobar svih ovih mojih 36 godina umjesto toga ti brižni, zbunjeni ljudi projiciraju na mene neprijateljske psihološke, fizičke i emocionalne probleme od kojih sigurno patim, premda ponekad nije jasno misle li da moja patnja uzrokuje moju orijentaciju ili je moja orijentacija prouzrokovala moju patnju.

A ja, ljudi, uopće ne patim.

Možete li me jednostavno prestati uvjeravati da ću pronaći dečka? Možete li, molim vas, odustati od te opsjednustosti mojom navodno zakopanom patnjom? Možda biste mogli priznati da zbrka koju uzrokuje cijela ta situacija nije moja?

“Ali, brine me tvoje zdravlje, draga.”

Ne. Ne brine te.

Dobro, s vremena na vrijeme ljudi s takvim prigovorima su iskreno zabrinuti patim li od nekakve bolesti. Zanimljivo je primijetiti da ti ljudi zapravo imaju neka znanja o zdravlju; to je ono što pobuđuje njihovu brigu, jer znaju da nedostatak zanimanja za seks ili određenu vrstu ljudskih odnosa može biti povezan s određenim bolestima.

No ti ljudi koji imaju opravdane strahove o psihološkim ili medicinskim stanjima povezanim sa seksom isto tako znaju da nedostatak interesa za seks nije jedini fizički simptom niti jedne bolesti, i ako nemam druge simptome koji upućuju na neku dijagnozu, ljudi koji su zaista zabrinuti za moje zdravlje pustit će me na miru.

Pa ipak, poremećaj smanjene seksualne želje, atipična proizvodnja hormona, autizam, iskustvo seksualnog zlostavljanja, anksiozni poremećaji, shizoidni i shizofreni poremećaji, tumor na mozgu i psihološka ovisnost o tome da budeš drugačija/i – sve to mi je sugerirano kao moj “problem”. Trebala bih to provjeriti – pod pretpostavkom da nikada nisam obavila osnovne medicinske pretrage ili nemam pravo/nisam sposobna sama odrediti vlastito “normalno” stanje.

Osim toga, ljudi koji insistiraju da sigurno imam neki zdravstveni problem ukoliko ne želim seks, najčešće nevjerojatno malo znaju o tome što su zapravo tipični faktori za takve probleme.

Kada bi zaista bili zabrinuti za moje zdravlje, čini mi se vjerojatnijim da bi uronili u istraživanje moje orijentacije umjesto što je nastoje diskreditirati. I osim toga, moje zdravlje zapravo nije njihova briga, stoga taj bizaran spoj panike i grdnje doživljavam nevjerojatno neprikladnim.

Ne pijem dovoljno vode. Moji prijatelji, kolege/ice i poznanici/e vide kako gutam šalice i šalice kave i boce gaziranih pića iz dana u dan. Zanima vas koliko ih je interveniralo u moj život kako bi mi rekli da ću dehidrirati ako ne budem pila vodu i da uništavam svoje zdravlje? Nitko.

Imam plavu kosu, plave oči i jako svijetlu put koja samo čeka rak kože; živim u Floridi; i svakodnevno vozim bicikl po blještećem suncu. Znate li koliko se ljudi informiralo o mom životnom stilu i nepozvani me ispitivali i davali preporuke trebam li i koliko stavljati zaštitnu kremu za sunčanje? Da – nitko.

 

(Doduše, jedan čudak mi je slao e-mail poruke u kojima je hvalio moju (navodnu) kremu za sunčanje diveći se mojoj bijeloj pŭti te me je priupitao ima li moje dopuštenje da mi poliže vrat, no njega neću računati).

 

I premda je moja prilagodba vegetarijanskoj prehrani od 1998. povremeno izazivala zabrinuta ispitivanja o mom zdravstvenom stanju (zajedno s pitanjima radim li to kako bi se osjećala moralno nadmoćnom nad takozvanim mesojedima), većina njih su bili ok i pustili me na miru promatrajući me sa strane i uvjeravajući me da nemaju ništa protiv mog načina prehrane dok god konzumiram dovoljno proteina. (Svima vama, hvala na dopuštenju).

Prema mom iskustvu, ne postoji taj “dok god” kada se radi o aseksualnosti.

Ove ljude čudi preko svake mjere mogućnost da sam sretna kao aseksualna, aromantična žena bez partnera i bez djece i ne čini se da je to što ja mislim “da sam zapravo vrlo, vrlo sretna sa svojim životom” dovoljno da me puste na miru.

Bila sam podvrgnuta mnogim dubinskim ispitivanjima koja bi se pretvorila u pravo pravcato saslušavanje od ljudi koji misle da trebam dokazivati da sam to što jesam.

Misle da im dugujem dokazni materijal da sam u potpunosti istražila svoju navodnu traumu iz djetinjstva. Moram ih opskrbiti kompletnom analizom svih mogućih psihičkih ili fizičkih oboljenja koja su mogla prouzrokovati, doprinijeti ili se podudarati s mojom aseksualnošću. Moram im podastrijeti detaljno svjedočanstvo o vremenu, energiji, novcu, eksperimentalnim tretmanima i stresu koje sam zasigurno uložila u svaki mogući dostupan način da postanem nešto, bilo što drugo osim aseksualne osobe.

Za njih, aseksualnost nije razumna opcija. Očekuju da im pokažem dokaz da sam iscrpila apsolutno sve druge opcije prije nego što sam prihvatila aseksualnost kao svoju istinsku orijentaciju.

To postoji jedino kao najgora moguća dijagnoza – naravno, opravdana autoritetom nekoga kome oni vjeruju – a čak i onda bih vjerojatno to trebala pokušati sakriti ili barem ne govoriti o tome javno. Kada bi aseksualnost postala nešto što bismo svi mogli prihvatiti kao dio naše realnosti za manjinu ljudi, pa, tada bi aseksualni ljudi mogli početi “vrbovati” druge i nitko više ne bi pravio djecu.

Ako mislite da s ovim zadnjim pretjerujem i da ljudi ne mogu imati tako smiješna stajališta, to znači da ne živite na internetu, ili da barem niste vidjeli tipične komentare koji “krase” članke o aseksualnosti. Većina ih ne postoji zato da bi ponudili razumijevanje ili postavljali pitanja kako bi poduprli svoje razumijevanje, već kako bi diskreditirali i ušutkali aseksualne glasove.

I ako smo kojim slučajem imale/i iskustvo zlostavljanja u prošlosti ili imamo nekakvu bolest/invaliditet/medicinsko stanje, ili uzimamo lijekove, ili nismo neurotipični, ili imamo

transrodni/nebinarni/genderqueer/rodno nenormativni identitet ili bilo što drugo za što možemo “okriviti” svoju orijentaciju, pokušat će i to diskreditirati na svaki mogući način.

Svatko tko nekim slučajem ne može dobiti medalju zbog svog “poremećaja” vezanim uz aseksualnost na račun nekog drugog iskustva ili identiteta koji može ili ne mora biti intersekcionalan, dobit će počasni bedž. Nije bitno što moraju izmisliti temelje za takve “nagrade”. Jednostavno su sigurni da su u pravu, čak i kada ne mogu objasniti zašto.

S druge strane, od nas se očekuju elokventna i razumna objašnjenja za svoju orijentaciju, s čvrstim dokazom i gomilom potvrda koje dokumentiraju naše putovanje prema takvom identitetu, pokazujući im da još uvijek mogu izabrati hoće li prihvatiti našu samoidentifikaciju ili će slegnuti ramena i reći, “Gle, ja znam da ti misliš da možeš biti sretna na ovaj način, ali ja znam da to jednostavno nije moguće. Nemoj se uvrijediti, ali ne vjerujem ti i ne mogu ti vjerovati.”

“Nemoj se uvrijediti”, kažu. Naravno. Uopće nije uvredljivo to što moja sposobnost da procijenim i opišem vlastito životno iskustvo nikada neće biti dovoljna.

Istina je da je apsolutno najveća zapreka mojoj sreći godinama bila opsjednutost drugih ljudi da me promijene.

Neki su pokušavali silom; imala sam jednog nepovjerljivog muškarca koji me je pokušavao “obraditi” pritišćući me uz vrata automobila dok se ljubimo i ližući mi lice poput psa – i još je vikao – “Samo ti želim pomoći!” kada sam uspjela uzmaknuti.

Neki su pokušavali korištenjem nasilničkog govora; više puta sam nazivana “cock tease” od strane bliskih ljudi koji su vrištali da moj izbor odjeće ukazuje na moju zaokupljenost muškom pažnjom te da mi moji takozvani problemi s intimnošću ne dopuštaju da uzvratim.

Mnogi su jednostavno nudili samilost i podrugljivost uvjeravajući me da će se moj stav promijeniti “kada budem zrela osoba”. Prezrivo su mi govorili da će čekati da mi kažu “Jesam li ti rekao/la?” za nekoliko godina kada budem imala muža i djecu.

Tek nekolicina je reagirala s uvažavanjem. Nekoliko ih je reagiralo sa znatiželjom koju su iskopali ispod dubokog sloja prezira. Neki su shvaćali da nemaju pravo suditi o tome kakav životni stil može donijeti validno ispunjenje. Neki su rekli “što god tebe čini sretnom”.

Godine i godine zaokupljenosti stranaca i poznanika (a ponekad i prijatelja)  mojom seksualnom orijentacijom dovele su me do toga da o toj temi govorim javno i često. A ponekad me ljudi koji nikad nisu imali problem [s mojim izborom] pitaju zašto se uopće trudim.

Zašto bih, nakon svega, trebala nastaviti vrištati o tome da želim biti prihvaćena i da je moj životni stil razuman? Zašto želim na sebe privlačiti takvu vrstu pozornosti zbog koje mogu biti podvrgnuta još gorem ispitivanju?

Pa, uglavnom zato što ljudi još uvijek kompromitiraju moju sreću uplitanjem čija je prividna svrha da mi pomognu, tako da mi je već jako dugo jasno da tema ovog razgovora nikad nije bila jesam li ja sretna?

Želim nastaviti s tim dok god svima ne bude jasno da te intervencije čija je svrha da aseksualne ljude pretvore u “seksualne” nemaju nikakve veze s tim hoće li naši životi biti bolji.

Radi se o tome da zahtijevaju da mi moramo dati sve od sebe kako bismo se promijenili/e tako da oni koji ne vjeruju u aseksualnost ne bi morali preispitati svoje pretpostavke o seksu i seksualnosti.

I radi se o tome da ne-aseksualni ljudi brane svoje slavljenje seksa od nečega što pogrešno doživljavaju kao napad. Mi želimo propitivati pretpostavke koje se odnose na seksualnost. Ali ne želimo vam oduzeti seks.

Baš kao što istospolni brak ne ugrožava integridet heteroseksualnih brakova, to što aseksualni ljudi promiču živote s partnerom ili bez partnera ne mijenja mjesto koje seks zauzima i intimnim odnosima ne-aseksualnih ljudi.

Želimo da nam date prostora da budemo shvaćeni kao ravnopravno autentična orijentacija, te da ne budemo podvrgnuti unakrsnom ispitivanju ili medijacijama čija je svrha da naše iskustvo seksa, odnosa ili intimnosti učinite sličnijim vašem.

 

                                                                    ***

Stvari se mijenjaju. Samo prije nekoliko godina gotovo svatko kome sam obznanila da sam aseksualna i/ili aromantična krenuo bi s predvidljivim nizom pitanja na koja je trebalo odgovarati 20 do 30 minuta.

Ponekad bi ti improvizirani intervjui bili potaknuti znatiželjom ili zbunjenošću, no mnogo češće ta pitanja su bila postavljana s arogantnim tonom uz komentare poput “Ne misliš li da ćeš zažaliti zbog toga?” i “Mislim da tome ne daješ šansu” kojr je pratila očita nesvjesnost o dvostrukom standardu prema kojem se očekuje da ne-heteroseksualni ljudi aktivno eksperimentiraju kako bi “bili sigurni” umjesto da im se vjeruje kao autoritetima za vlastito iskustvo. 

No danas, gotovo svatko kome sam objavila da sam aseksualna zna barem nešto o tome – pročitali su članak, ili su pogledali dokumentarac ili poznaju nekoga tko je aseksualan.

Nemaju potrebu da me zaspu pitanjima ili da mi se suprotstave uz prigovor “Ali seks = dobro. Tko mrzi seks?” Već su odradili svoje reakcije i došli do kakvog god su već zaključka došli, pa sada samo kimaju i govore “Oh, okej, kužim. Cool.”

Naravno to se ne događa uvijek, ali ljudi s kojima razgovaram mnogo češće prepoznaju što to znači i da je to istinsko iskustvo nekih ljudi u njihovom svijetu.

Došli su do te točke zato što je netko o tome govorio. Za nekoga tko ovo čita, možda sam ja taj netko.

 

Prevela i prilagodila Sanja Kovačević

16 glava za ljudska prava

U Multimedijalnoj dvorani ACT održana je 10. travnja premijera edukativnog animiranog filma 16 glava za ljudska prava – 16 minds for human rights.

16 glava za ljudska prava – 16 minds for human rights (5 min) animirani je film nastao u sklopu projekta “Mladi za ljudska prava”.Nakon radionica o ljudskim pravima i aktivnom građanstvu koje je provela udruga Zora, animirani film kreiralo je 16 učenika/ca iz svih srednjih škola grada Čakovca uz mentorstvo Škole animiranog filma (ŠAF).

Koristeći crtani film (tehnika crtež na papiru) i 2D računalnu doradu, na mladima jednostavan način obradili su problematiku ljudskih prava na način kako ih oni vide. Prikazali su različite scene kršenja ljudskih prava sa kojima se svakodnevno susrećemo, a možda ih niti ne primjećujemo, poput prava na obrazovanje, na život bez nasilja, na slobodu izražavanja, vjeroispovjesti i slično. Film će mladi prikazivati vršnjacima u svojim školama s ciljem da ih informiraju koja su njihova prava kako bi znali primijetiti njihovo kršenje, te s ciljem razumijevanja da čak i u teškim situacijama možemo reagirati na pravilan način.

Film 16 glava za ljudska prava također je besplatan edukacijski materijal za potrebe Građanskog odgoja pa ćemo ga poslati i svim srednjim školama u Hrvatskoj na korištenje u nastavi.

Nakon prikazivanja po školama, slijedi javna kampanja “Mladi za ljudska prava” koja uključuje fotografski natječaj za najbolju fotografiju o ljudskim pravima u Međimurskoj županiji, kao i zanimljive javne akcije na kojima će i javnost imati prilike vidjeti film, poručuju iz udruge Zora.

Projekt provodi Udruga Zora s partnerima Školom animiranog filma (ŠAF) i Graditeljskom školom iz Čakovca te suradnicima Gimnazijom Josipa Slavenskog, Srednjom školom Čakovec, Ekonomskom i trgovačkom školom, Tehničkom školom i Gospodarskom školom Čakovec. Podržava ga Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta.

Porast broj​a​ zločina iz mržnje prema LGBT aktivistima/kinjama

Ured za demokratske institucije i ljudska prava pri OSCE-u (ODIHR) trenutno priprema svoj Izvještaj o zločinima iz mržnje u 2014 godini. Ovaj izvještaj bit će predstavljen 16. studenog 2015 na Svjetski dan tolerancije.

Prije izrade ovog Izvještaja, s ciljem što adekvatnijeg predstavljanja slučajeva zločina iz mržnje u zemljama koje će biti obuhvaćene izvještajem, ODIHR je raspisao poziv za nevladine organizacije koje se bave dokumentovanjem ovih slučajeva da im dostave informacije o zločinima iz mržnje u svojim državama. Sarajevski otvoreni centar dao je svoj doprinos ovo izvještaju dostavljajući sve relevantne podatke o zločinima iz mržnje prema LGBT osobama u BiH koje je dokumentovao tokom 2014. godine.

Sarajevski otvoreni centar je u 2014. godini dokumentirao 42 slučaja govora mržnje i 20 slučajeva krivičnih djela i incidenata motiviranih predrasudama na osnovu seksualne orijentacije i/ili rodnog identiteta. Jedanaest od 20 slučajeva zločina iz mržnje odnose se na prijetnje, uznemiravanje, te napade na LGBT aktiviste/kinje, te LGBT osobe koje su aktivne u aktivističkim krugovima. Trinaest slučajeva zločina iz mržnje prijavljeno je nadležnim institucijama. Njihova reakcija se još uvijek čeka.

Unatoč svim nastojanjima i inicijativama civilnog društva, Federacija Bosne i Hercegovine nije u 2014. godini regulirala zločin iz mržnje svojim krivičnim zakonom. Sarajevski otvoreni centar je u ime Koalicije za borbu protiv govora mržnje i zločina iz mržnje u 2013. godini aktivno učestvovao u izradi nacrta prijedloga amandmana na Krivični zakon FBiH Kluba parlamentarki Predstavničkog doma Parlamenta FBiH. Ti amandmani su kasnije usvojeni na sjednici Predstavničko doma, međutim, sjednica na kojoj se trebalo razmatrati njegovo usvajanje na Domu naroda nije zakazana u toku godine.

Sarajevski otvoreni centar će i dalje dokumentirati slučajeve kršenja ljudskih prava na osnovu seksualne orijentacije i/ili rodnog identiteta, uključujući i zločine iz mržnje. U okviru Koalicije za borbu protiv govora mržnje i zločina iz mržnje, Sarajevski otvoreni centar također će nastaviti zagovarati za adekvatnu i sveobuhvatnu regulaciju zločina iz mržnje u Krivičnom zakonu FBiH, navode u priopćenju.

Želimo jednakost na Kosovu!

Haveit, grupa od četiri djevojke iz Prištine umjetnošću se bore protiv pravila “morala”, nacionalizma, diskriminacije i socijalne nepravde. Njihovi provokativni javni nastupi reflektiraju licemjerje društva i patrijarhata.

Kolektiv je sastavljen od dva para sestara, Hane i Vese Quena te Lole i Alkete Sylaj. Djeluju već nekoliko godina i izvele su mnoge performanse od kojih je najpoznatiji njihov protest protiv nestašice vode s kojom se građani i građanke Kosova susreću svakodnevno. Pranjem ručnika u fontani na trgu u Prištini željele su prikazati apsurd u kojem dok vlada nestašica vode, svaki kvart ima fontanu. Za Libelu govore o performansu na Valentinovo, motivaciji, željenoj promjeni i stanju ljudskih prava na Kosovu.

1. Vaš kolektiv buni se protiv vlasti, nacionalizma, diskriminacije LGBT osoba te diskriminacije žena u Albanskom društvu. Zašto ste se odlučile boriti kroz umjetnost?

Odluka je došla spontano jer smo bile razočarane situacijom na Kosovu. Nas smo četiri počele studirati na Umjetničkom fakultetu pa smo zaključile da kroz umjetnost možemo iskazati vlastite osjećaje, potrebe i svojevrsnu agresiju zbog poteškoća s kojima se svakodnevno susrećemo. Imajući u vidu da u našoj zemlji ima jako malo umjetničkih uličnih performansa, osjetile smo potrebu izaći na ulicu i direktno prikazati nepravdu.

2. Možete li nam reći više o Vašim uličnim nastupima? Koliko ste ih imale i o čemu se točno radilo?

Imale smo više od 17 performansa u Prištini, Tirani, Ateni, Skoplju i Stockholmu. Naši performansi govore o socijalnim i političkim problemima. Borimo se protiv diskriminacije žena, za LGBT zajednicu i protiv aktualnih političkih problema.

3. Koji performans je bio najizazovniji za Vaš kolektiv?  

Priroda kolektiva je preispitivanje postojećeg stanja. Većina naših performansa su ulični nastupi na kojima provociramo i prikazujemo mnoge probleme pa nikad ne znate što možete očekivati od publike koja se nalazi ispred vas. Možda je najveći izazov bio performans koji smo napravile za Valentinovo. Naime, poljubile smo se na glavnom trgu u Prištini, objavile smo fotografije na Facebooku te smo primile više od stotinu prijetnji smrću.

{slika}

4. Možete li nam reći više o tim prijetnjama? Jesu li vas motivirale ili uplašile?

Većina prijetnji uključuje viseće konope i ekstremni muslimanski diskurs. Naravno da smo u početku bile uplašene, ali to nije utjecao na našu motivaciju da nastavimo s radom. To nas motivira i potvrdilo je našu tvrdnju, postalo je jasno gdje živimo i kako društvo tretira LGBT zajednicu.

To je zapravo i bio naš cilj. S tim performansom željele smo vidjeti kako naše društvo reagira. Poljubac nije bio zadnji performans u kojem se borimo protiv diskriminacije LGBT zajednice; imale smo još nastupa u Albaniji.

5. Osim prijetnji, policija Vas je privela na ispitivanje. Kažete da je homoseksualnost legalna na Kosovu, ali da još uvijek postoji velika stigma koja prati LGBT zajednicu. Ipak, kako je moguće da ste bile na ispitivanju zbog jednog poljupca?

Došlo je do nesporazuma. Policija nas nije ispitivala zbog toga, već smo s njima razovarale zbog ozbiljnih prijetnji smrću koje smo dobile putem socijalnih medija. Homoseksualnost je legalna, ali naše društvo još uvijek ne priznaje istospolnu ljubav. Zato smo i objavile slike s takozvanog “Dana ljubavi”. Željele smo poslati poruku i prikazati da društvo u stvarnosti odbacuje i zabranjuje istospolnu ljubav zbog “moralnosti”. Slavimo ljubav!

6. Vaš zadnji performans, Tager, bio je odgovor na Međunarodni dan žena. Koristile ste tradicionalne stereotipe o ženi domaćici i povezale ih s prikazom žene u Kanunu, knjizi u kojoj se nalaze tradicionalni albanski zakoni. Potom ste Kanun skuhale. Kako taj performans reflektira stanje ženskih prava u Kosovu?

Kuhale smo Kanun jer je to temelji tekst koji ugnjetava žene na Kosovu i u Albaniji. Mnogi naši nastupi koriste kuhinjske motive. Mi ih koristimo kako bismo promijenile njihovo značenje. Ne želimo da se na njih gleda kao na nešto karakteristično za domaćice već ih, upravo suprotno, želimo koristiti kao oružje na ulici. Instrument moći kojim ćemo prikazati nepravdu društva u kojem živimo.

Kanun je i dalje temeljna knjiga u životima nekih kosovskih obitelji, a ugnjetavanje i zanemarivanje ženskih prava njegov je dio. Upravo zato smo osjetile potrebu da ga skuhamo. Iako knjiga nema snagu kakvu je imala nekada, sama pomisao da neki ljudi još uvijek pričaju i citiraju pravila Kanuna govori dovoljno o stanju ženskih prava na Kosovu.

 7. Koristeći umjetnost kao instrument za podizanje svijesti o političkim i socijalnim problemima koju promjenu želite postići?

Želimo živjeti u jednakom društvu. Želimo našim nastupima privući pozornost publike i natjerati ih da se suoče s realnošću u kojoj žive. Naš cilj je doseći trenutak gdje svi mogu slobodno živjeti u najmlađoj zemlji u Europi. Želimo da ne budu zastrašeni predrasudama te da se o problemima otvorenije govori jer je to prvi korak ka promjeni.

{slika}

 8. Mislite li da su Vaši performansi, barem malo, promijenili postojeće stanje?

Teško je promijeniti stvari na Kosovu. Mi se jako trudimo da privučemo pozornost. Našim performansima postigle smo da ljudi govore o stvarima o kojima se nije pričalo, debatiraju o njima u kafićima, barovima i klubovima. Mjesto nije važno. Važno je samo da ljudi raspravljaju o specifičnim problemima kako bi se kreirali vlastita pitanja i osvijestili postojeće stanje. Tako će, nadamo se, doći do promjene mentaliteta.

Više o performansu Tager i ostalim izvedbama kolektiva pogledajte ovdje.

 

Lipa pamti!

Tog 30. travnja 1944. godine, oko 14:30 sati, selo Lipu počela je opkoljavati grupa sastavljena od pripadnika SS-a, Wermachta i talijanske fašističke milicije. Navodno, u toj grupi je bilo i nešto četnika i slovenskih domobrana, a sve pod zapovjedništvom Aurelia Piesa, šef odreda fašističke milicije u Rupi. Pljačkali su sve što su mogli ponijeti, uključujući stoku. Stanovništvo su silovali, mučili i masakrirali. Do temelja su spalili 87 stambenih kuća i 85 gospodarskih zgrada. Nakon što su uvidjeli da neće imati dovoljno vremena ubijati na ovakav način, uputili su preostale stanovnike/ice da stave u zavežljaje ono što im treba i vrijedi, jer će ih poslati u internaciju. Seljani/ke su se spremili i krenuli prema izlazu iz sela. Kod zadnje takozvane Kvartirkine kuće, zaustavili su ih i naredili im da odlože zavežljaje i uđu unutra. Uništavanje su počeli mitraljeskim rafalima i ručnim bombama, no kako im nije djelovalo dovoljno učinkovito, polili su ju benzinom i zapalili –  a sve dok je u kući još bilo živih ljudi.

U Lipi je tog dana ubijeno  269 ljudi, od toga 121 dijete u dobi od 7 mjeseci do 15 godina starosti. Na tom mjestu gdje je većina stradala, danas se nalazi spomenik i kosturnica. Cijelo mjesto proglašeno je spomen područjem, a početkom travnja otvoren je Memorijalni centar Lipa pamti.

O ovim događajima svjedoče fotografije, koje su krvnici napravili kao ratne trofeje. No, sestra vlasnika fotografske radnje Maroš iz Ilirske Bistrice, gdje su fotografije dali razviti, skrivećki je napravila duplikate. Nakon rata su ih izložili, kako bi netko od prolaznika/ica prepoznao o čemu se radi – ubrzo se saznalo da je dokumentirano uništavanje Lipe i stanovništva.

Kustosica Vana Gović navodi “Fotografije zamišljene kao ratne trofeje mi danas koristimo za osudu tog čina. Ostvarili smo dostojanstven tretman memorijalne građe, jer ove potresne fotografije prikazuju se samo ako se pojavi osoba, koja može uspostaviti odnos prema njima. Prostor na katu je intiman, zagušenog osvjetljenja i namijenjen refleksiji, kako bi posjetitelji mogli uspostaviti odnos sa žrtvama i zločinom kojeg su pretrpjeli.”

{slika}

Memorijalni centar nalazi se u samom srcu mjesta, u zgradi nekadašnjeg  Spomen muzeja Lipa koji je prestao s radom 1989. godine. Obnovu i pretvaranje muzeja u najvećoj je mjeri financirala Općina Matulji, uz pomoć Saveza antifašističkih boraca PGŽ, Primorsko-goranske županije i Ministarstva kulture.  U planu je i izrada web stranice Memorijalnog centra i organizacija grupne posjete učenika/ca osmih razreda osnovnih i četvrtih razreda srednjih škola. “U sklopu nastave o Drugom svjetskom ratu – posjetom muzeju učenici/ice će steći osobno iskustvo i doživljaj ovih događanja, što je svakako za njih puno bolje, nego da o tom razdoblju uče samo iz udžbenika”, navela je Gović. Uz Memorijalni centar i spomenika, u selu se nalazi i nekoliko razrušenih kuća, koje su nakon stradavanja konzervirane kako bi predočile razmjer uništavanja.

Iako se Centar sastoji od suterena, prizemlja i prvog kata, za sada su otvoreni prizemlje i prvi kat, dok će suteren sadržavati etnološku zbirku toga kraja. Prizemlje je multifunkcionalni prostor u kojem je prikazana povijest Lipe i okolice, a koristit će se i kao komunalne prostorije. U prizemlju se može pogledati i slovenski dokumentarni film “Dan kad je Lipa umrla”, specifičan po tome što sadrži svjedočanstva onih koji su osobno svjedočili grozotama, uključujući sjećanja Danice Maljevac, koja je prva djevojčica rođena u selu nakon razaranja, a koja je priču slušala iz prve ruke, od svoje bake.

{slika}

Međukat je obilježen njemačkim kacigama, koje su bile i u originalnom postavu Muzeja, a posjetitelja/ku tijekom hoda po stepenicama prati specifičan, jezivi zvuk, odnosno zvučna instalacija nacističkog marširanja – “pačjeg hoda”.

Prvi kat je mjesto intime, osobnog iskustva i “povezivanja” sa žrtvama. Postav stavlja stradanje u širi kontekst, daje pozadinu priči. U prvoj prostoriji se nalazi stol s reljefnim prikazom čitave regije na kojoj se projekcijama prikazuje kontekst Drugog svjetskog rata na prostorima Primorsko goranske i Istarske županije.

Stradanje Lipe odgovor je nacista na organizirane i ciljane napade partizana, kojima su uništavali infrastrukturu potrebnu nacističkim snagama. Kako su partizani bili uglavnom neuhvatljivi i nedostižni, lokalno stanovništvo bilo im je znatno dostupnije. General Kuerbler tada donosi svojih deset zapovijedi za borbu protiv “bandi” (koje se mogu vidjeti u Memorijalnom centru Lipa pamti) kojima naređuje masovnu odmazdu lokalnog stanovništva koje je bilo, između ostalog, logistička potpora partizanima. Kuerberova naredba glasi: “Teror protiv terora, oko za oko, zub za zub.”

U doba stradavanja je Lipa bila maleno istarsko selo, dio Liburnijskog krasa. Pred II. svjetski rat imalo je 90 kućnih brojeva, nije imalo struju i postojala je samo jedna javna česma kojom su se služili stanovnici/e. Stanovništvo, isključivo hrvatske nacionalnosti, živjelo je od poljoprivrede, prijevoza i prodaje ogrjevnog drveta. Postojala su samo četiri obrtnika: kovač, limar, stolar i postolar.

“Iako je teško stradanje pod nacistima obilježilo ovu zajednicu, riječ je o samo jednoj odrednici njihova identiteta. Kao i češke Lidice i francuski Oradour sur Glane, i Lipu su nacisti potpuno uništili i pobili sve stanovništvo koje su zatekli, no Lipa je specifična po tome što je jedina od ta tri mjesta nastavila živjeti”, zaključila je Gović.