Proljeće sekularne hrabrosti

Kao i svake godine i ovog travnja Centar za građansku hrabrost nudi informativnu kampanju o pravima na sekularno školovanje – ove 2015. godine pod nazivom “Proljeće sekularne hrabrosti”.

Mnogi roditelji i djeca su upravo ovih dana zaokupljeni liječničkim pregledima i skupljanjem potrebnih dokumenata, jer uskoro kreću upisi prvašića u školu. Prilikom upisa djece u školu na nespremne roditelje nasrće se prijedlogom da zaokruže vjeronauk kao izborni predmet. Mnoge roditelje starijih školaraca ponovno brine kako će u novoj školskoj godini njihova djeca koja ne pohađaju vjeronauk biti zbrinuta. Sve nam se više javlja roditelja, koji su neugodno iznenađeni kršenjem načela sekularnosti u školskim ustanovama. Osjetljiviji su na neprihvatljive, katoličkom doktrinom prožete sadržaje čak i u udžbenicima vanvjeronaučnih predmeta (hrvatskog jezika, povijesti, prirode i društva…). Iritira ih što nadležno ministarstvo nije pronašlo prikladno rješenje da njihova djeca koja ne pohađaju vjeronauk, ne budu više stigmatizirana slika, ne svojom voljom, “onih čudnih osamljenih učenika što tumaraju školskim hodnicima”.

Stoga našu informativnu kampanju “Proljeće sekularne hrabrost” započinjemo sljedeću subotu, 11. travnja, od 13 do 15 sati u prostorijama Centra za ženske studije, Dolac 8, gdje ćemo održati informativnu tribinu sa svim potrebnim informacijama, argumentima, mogućim dvojbama vezanim za poštivanje načela sekularnosti u obrazovnom sustavu.

S veseljem, ovom prilikom pozivamo sve zainteresirane roditelje, i naravno ne samo njih, da nam se pridruže i svojim pitanjima i nedoumicama, ali i iskustvima obogate naše druženje. Jer upravo su iskustva drugih roditelja, najbolja priprema na očekivane školske izazove, ali i osnažuje pri izboru kako postupiti. Želimo informirati i ohrabriti one roditelje koji traže pomoć da nekako umanje, izbjegnu ili promijene, negativni utjecaj javnih, deklarativno sekularnih, odgojno-obrazovnih ustanova na dobrobit njihove djece.

Nastavljamo i s našim humanističkim radionicama za djecu i srednjoškolce – točne datume naših radionica provjerite u daljnjem tekstu.

Mjesec travanj ćemo završiti drugim zagrebačkim predstavljanjem knjige “Humanizam za djecu” i raspravom s roditeljima i odgojno-obrazovnim radnicima o humanističkom odgoju djece. Predstavljanje knjige i rasprava održat će se u okviru Noći knjige, u četvrtak, 23. travnja, u prostorijama Muzeja suvremene umjetnosti. Pozivamo vas da svojom prisutnošću, sudioništvom u raspravi ili volontiranjem, doprinesete aktivnostima Centra.

RASPORED DOGAĐANJA:

• 11. travnja, od 13 do 1 5 sati, u Centru za ženske studije, Dolac 8, održat ćemo u informativni panel o sekularnom školstvu – što očekuje roditelje prvašića, kako zaštiti djecu od religijske nasrtljivosti, što je školski vjeronauk i kako odgovoriti na sve izazove koje se djeci i roditeljima postavljaju u školi.

• U nastavku informativnog panela održat ćemo Humanističke radionice za srednjoškolce/ke i studente/ice, iznimno ovaj put u prostorijama Centra za ženske studije.

• 18. travnja, od 11 do 14 sati, ponovno u prostorijama Centra za ženske studije, na Dolcu 8, nudimo našu pretposljednju humanističku radionicu za djecu koja je nadahnuta Danom planeta Zemlje i zanimljivim pokusima iz fizike.

• Kao i svake subote, od 15 sati, u prostorijama Cafea MSU zajedno s projektom UNTOLD MSU održavamo humanističku radionicu za srednjoškolce/ke i studente/ice.

• 23. travnja, od 18 do 22 sati. u okviru Noći knjige, Centar za građansku hrabrost poziva sve zainteresirane roditelje i djecu, odgojno-obrazovne radnike na predstavljanje knjige “Humanizam za djecu” i raspravu o humanističkom odgoju djece. Djeci ćemo ponuditi sat humanističkog druženja i zabave.

• 25. travnja, Humanističke radionice za srednjoškolce/ke i studente/ice održavaju se u prostorijama MSU, s početkom u 15 sati.

Pisati o slobodi bez da ju pokušamo živjeti je samozavaravanje

 Peter Gelderloos je zagovornik anarhizma i pisac iz Virginije. Neki njegovi naslovi su How Nonviolence Protects the State, Consensus, Anarchy Works, The Failure of Nonviolence, putopisna novela To Get to the Other Side itd. Trenutno živi u Barceloni gdje sudjeluje u stalnim socijalnim previranjima.

U svojoj knjizi, Anarchy Works (Anarhija je moguća) Gelderloos tvrdi da “slobodna društva nisu moguća, sve dok vladajući slojevi suzbijaju svaki kutak neovisnosti, korporacije financiraju genocide u svrhu proizvodnje mobitela, a ljude više interesira pisanje etnografija nego pobuna.”

Anarchyworks je knjiga pisana za svakoga tko želi razumjeti anarhizam i na koji način su argumentirani prigovori protiv anarhizma, ako uopće jesu.

Ovo je intervju koji je Kim Petersen (jedan od urednika nezavisnog biltena DissidentVoice ) odradio s P. Gelderloosom putem email-a u malo skraćenoj verziji (op. prev.).

*****

KIM PETERSEN: U knjizi Anarhija je moguća navodiš: “Glavni elementi strukture moći u našoj civilizaciji kao što su medijske, akademske, vladajuće i religijske institucije namjerno i pretjerano podržavaju potrebu za ratom i istovremeno omalovažavaju mogućnost mira. Te institucije zadužene su u ratna zbivanja i okupacije; ona profitiraju od njih i pokušaji stvaranja društvenog mira predstavljaju prijetnju njihovoj egzistenciji.” Dakle, tvrdiš da nema profita u miru. Ipak, profit odlazi onima koji potiču ratne sukobe, a ne ljudima koji su doslovno na ratnim poprištima. Što čini takav sistem nasilja održivim? Kako patriotizam zasljepljuje racionalnost i kako se on može prebroditi? Misliš li da postoje druge predispozicije koje navode ljude da ratuju?

PETER GELDERLOOS: Zapravo, u društvu u kojem danas živimo postoji profit u ratu i u miru. Međutim, kada oni govore o ratu misle na obične ljude jedne države koji ubijaju obične ljude druge države dok ih generali, novinari i poslovni lideri navode i ohrabruju. Kada govore o miru onda misle na stabilnost, socijalni mir i poslušnost. Riječ “mir” u kapitalističkom smislu je opasna za ljude poput nas. Mir u kapitalizmu značida svake godine stotine tisuća ljudiumire zbog nesreća u radu, onečišćenja, loše ishrane, policijskog nasilja, mizoginije, homofobije i transfobije. Ali sve dok je prodaja visoka za vrijeme blagdanske sezone, to stanje se naziva mirom.

Ono što njih plaši je naša pobuna, to da se svaki dan možemo početi boriti, ne ubijanjem naših susjeda već usmjeravanjem bijesa na naše šefove i vođe. Tako da kada ja pričam o mirnom društvu, mislim na društvo lišeno tog fundamentalnog antagonizma koji proizlazi iz eksploatacije i dominacije. Taj isti antagonizam nas razdvaja i istovremeno okreće protiv planeta koji nam daje život. Kada bi se riješili svih osnova eksploatacije još bi postojao konflikt, ali bez sredstava eksploatacije rat kakav poznajemo postao bi istovremeno nemoguć i besmislen.

Ispravno govoreći, nije sistem nasilja već je sistem eksploatacije taj koji koristi alate kojima se održava red, od policijskog nasilja i bombardiranja, do političkog dijaloga i javnog obrazovanja.Takav sistem se perpetuira akumulirajući sve veće bogatstvo vladajućem sloju, dok onima koji im izravno pomažu u tome osiguravaju beneficije i privilegirani položaj. Istovremeno ulažu napor kako bi svi ostali bili uvjereni da tako mora biti, kontrolirajući pravila igre u kojoj se sama spoznaja da je drugačiji svijet moguć pokušava istrijebiti. Patriotizam definitivno ima svoju ulogu u tome tako da okreće eksploatirane ljude jedne zemlje protiv eksploatiranih ljudi druge zemlje, dok se oni koji profitiraju i akumuliraju moć na njihov račun smješkaju na putu do banke. Patriotizam također zamjenjuje zdravu ljubav prema zemlji, mjestu rođenja, ljubavlju prema vladi i apstraktnoj ideji nacionalizma. Zato se domoljuba može istjerati iz vlastite kuće, onečistiti vodu, buldožerima raskopati mjesto na kojem je njihova rodbina pokopana-sve dok imaju svoj manje-više loše plaćen posao, zastavu kojom mogu mahati i svaliti krivnju za sve loše u zemlji na imigrante, radit će kako im se kaže.

Postoji li još faktora koji ljude čine sklonima ratu?- rat nije neizbježan, ali jedna je od ljudskih sposobnosti ratovati i kao takva oduvijek je postojala. Prije postojanja Države, ratovi su se odvijali u formi pohoda, a ponekad u formi visoko ritualiziranih sportova s vrlo malo stvarne smrti. Neka društva u potpunosti su odbila bilo kakve forme ratovanja. To je stvar izbora. Danas, međutim, puno ljudi pati od dosade i skloni su traženju krivca pa se prijava za sudjelovanje u ratu čini kao logičan izbor. Za neke, dobrovoljno regrutiranje je i bijeg od nasilja gradova, zatvora ili nasilja u smislu potplaćenog i/ili ponižavajućeg posla.

KP:  Napisao si: “Oni koji su pokušali sebe staviti u permanentnu ulogu šefa ili glasnogovornika bili su izopćeni- ili čak počašćeni pitom u lice, kao što je to bio visoko profilirani organizator Medea Benjamina na društvenom skupu Ujedinjenih država 2007.godine.”

Čini se kao da se većina nezavisnih medija oslanja na riječi određenih anarhista/ guru ljevičara – bilo pravih ili samoprozvanih. Što za tebe čini povezanost ili razilaženje između anarhista i drugih ljevičara kada je u pitanju njihova sklonost prema publicitetu?

PG: Anarhisti mogu prodavati svoje principe jednako lako kao bilo tko drugi. Razlika je u tome što se anarhisti koji teže autoritarnosti i profesionalnoj moći ili popularnosti ostanu izolirani. Anarhisti koji žele biti medijski govornici u ime nekolicine, angažirati se u debatama i prosvjedovati protiv moćnika su generalno tretirani krajnjim nepovjerenjem i s dozom prezira, kako u povijesti tako i u svakodnevnoj komunikaciji. Oni se percipiraju kao primjer nečega što treba izbjegavati. U mnogim drugim političkim strujama kao pozitivni primjeri se pojavljuju oni koju takoreći “uspiju”, postanu popularni.

KP: Slično tome, veliki dio ljevice nastavlja vjerovati izborima kojima dominiraju iznadprosječno financirane stranke dok ih podržavaju korporacijski mediji. Kakvu ulogu bi, prema tvom mišljenju, trebali zauzeti anarhisti tijekom izbornih kampanja? Bi li trebali sudjelovati? Je li izlazak na izbore da bi odabrali “manje zlo” , kako jedan poznat anarhist predlaže, praktična metoda koja bi se mogla uzeti u obzir?

PG: Anarhisti su generalno ostali vjerni svojim anti-izbornim i apolitičnim stavovima, ne sudjelujući pritom u izbornim događanjima, niti pretendirajući na pozicije u vladi. Smatram da je to ispravan način. Nešto kao “dobar stranački program” zapravo ne postoji. Čak i kada bi postojala nada da njihov program barem približno daje željene rezultate, oni su strogo kontrolirani od strane viših utjecaja i događaju se kao dio potpuno osamljenog i autoritarnog procesa. Srž ovog problema je činjenica da smo svi zatvorenici ovog društva bez mogućnosti da na učinkovit i smislen način sudjelujemo u organizaciji svog života. Mi smo samo njegovi promatrači i konzumenti. Unutar takvih okvira, priča o boljim ili lošijim kandidatima ili zakonima je beznačajna. Otuđene metode nikada neće moći riješiti fundamentalni problem otuđenosti. Ravnalo, po svojoj definiciji, ne oslobađa. Bilo kakav dijalog s gospodarima politike samo će povećati njihovu moć nad nama. To nije korak u smjeru samoorganizacije naših zajednica i života.

Također, činjenica je da su vlade koje se prikazuju progresivnima često činile sve kako bi institucionalizirale bilo kakav otpor povećavajući time potrebu da država regulira i organizira naš život. Obama je takav primjer. Njegova kampanja, koja se uvukla u mase, uspjela je otupiti velik dio građanskog bijesa i inicijativa koje su izlazile na površinu tijekom zasjedanja George W. Busha. A zašto? Za više torture, dronova, špijuniranja, nadzora i policijskog nasilja, za više zidove na teritorijalnim granicama, za iste ratove samo drugačijim oružjem i za minimalnu zdravstvenu pomoć. Sličan je i primjer Evo Moralesa u Boliviji. Njegova politika uspjela je institucionalizirati i time neutralizirati nekad moćne društvene pokrete te ih mobilizirati kako bi podržavali neke od najgorih neoliberalnih razvojnih projekata u tijeku na prostorima Južne Amerike.

Prepustiti moć nekom drugom nikada ne može značiti pozitivan korak prema preuzimanju kontrole nad našim životima.

KP: Citiram: “Tehnologija nisu svjetlucave i zvučno-efektivne naprave. Tehnologija je adaptacija. Naseljenici Nove Gvineje su tijekom perioda dužeg od 7,000 godina, prilagodbom i kompleksnim tehnikama, uspjeli postići da tehnologija susreće sve njihove potrebe bez uništavanja okoliša. Time su dosegli nivo kojem Zapadna civilizacija nije niti blizu.”

Demantiraš tvrdnju da tehnologiju čine izumi novih uređaja dok se zapadnjaci često ne obaziru na negativne posljedice tih tehnologija i činjenicu da se pri uvođenju novih tehnologija ne provode nikakve mjere opreza; dok ipak urođenička plemena imaju tendenciju da na domišljate načine kreiraju ili se stope s okolišem da bi preživjeli.

Moj otac pokazao mi je jedan novinski članak. Naslov je bio: ” Je li tehnologija opasna?”( Paul Mohapel, Times Colonist, 6. ožujak 2014.) Odgovorio sam mu: ” A što je s GMO i nuklearnom tehnologijom”? Mislim da tehnologija kao takva nije opasna, već načini na koje ju ljudi koriste. Autor članka upozorava: “Upotreba informacijskih tehnologija nas možda čini pasivnima i glupljima jer je moguće da oštećuju mozak.”

Kako ti vidiš anarhizam u odnosu na tehnologiju?

PG: Ne slažem se s tvrdnjom da tehnologija nije štetna. Neki ljudi razlikuju “tehniku” u smislu naprava koje nam služe kao određeni alati od pojma “tehnologije” kao društvenog kompleksa koji koristi nove uređaje kako bi transformirali organizaciju društva i načine na koje ljudi komuniciraju i uspostavljaju odnose.

U posljednjem smislu, tehnologija nije samo štetna, već i nešto na što smo prisiljeni. Možeš, primjerice, misliti da je korištenje mobitela izbor. Međutim, danas je nezamislivo zaposliti se bez mobitela, a neposjedovanje mobitela koristi se kao dokaz za politički ekstremizam na kriminalnim ispitivanjima. A vožnja automobila? Automobili su učinili ogromnu štetu ovom planetu i postoji puno mjesta na kojima se nemoguće zaposliti bez posjedovanja auta ili je nemoguće doći do dućana bez auta. To nije dobrovoljan izbor.

Što je s nuklearnom tehnologijom? Ona je direktno uzrokovala porast karcinoma i time milijune smrtnih slučajeva. Svi smo prisiljeni prihvatiti nuklearnu radijaciju, koja je postala stvarnost na planetarnoj razini, samo zato što su neke vlade odlučile da žele imati nuklearnu energiju. A s tom moći dolaze i izlike za nove forme upravljanja u hitnim ili katastrofalnim slučajevima te još veća diktatura opravdana javnom sigurnosti. Nije slučajnost da vladajuće strukture vole tehnologije koje im daju takvu razinu moći.

U ulomku koji si citirao, govorio sam o tehnologiji kao formi adaptacije koja bi nam pomagala da se prehranjujemo ili komuniciramo i dijelimo informacije bez da pritom uništavamo planet ili budemo submisivni nekoj autoritarnoj strukturi. Takve tehnologije demonstriraju ljudsku kreativnost i sposobnost prilagodbe, pokazujući da ne trebamo vladu ili privatna znanstvena istraživanja da bi kvalitetno živjeli i rješavali probleme koji nadolaze. Primjeri kompleksne, inteligentne adaptacije Nove Gvineje i drugih mjesta također pokazuju da je ideja više ili manje naprednog društva i ideja civilizacijskog napretka koja se povezuje s biologijom evolucije eurocentrična i često rasistička fikcija.

KP: “…policijske institucije nastale su kao sredstvo vladajuće klase za održanje veće  kontrole nad populacijom i državnog monopola nad rješavanjem socijalnih konflikata.”

Kako je i policija dio radničke klase, što misliš zašto su tako često bespogovorno voljni izvršavati zapovijedi elite?

PG: U svakom društvu, uvijek će biti koristoljubivih i potkupljivih ljudi. Uvijek će biti nasilnika. U društvu u kojem se nasilnici slave, zapošljavaju i prozivaju herojima, bit će još više nasilnika koji će se nagrađivati i poticati da razviju još arogantnije sadističke metode, a ostali će biti poprilično bespomoćni naspram toga.

U društvu koje obeshrabruje takvo ponašanje, nasilni i podmitljivi ljudi više neće imati slobodu da rade što žele, i da se ponašaju kao što se policija ponaša u našem društvu. Također, bit će im dostupna pomoć koju bi mogli trebati kako bi riješili svoje probleme i radili na tome da postanu bolji ljudi.

U mnogim revolucijama, vojska je često dezertirala i stala na stranu pobunjenika. Policija, u drugu ruku, ostaje vjerna moći vlasti, sve dok ta vlast egzistira. Oni koji su skloni govoriti o “dobrim policajcima”, samo trebaju shvatiti da bi svi oni dobili otkaz i da bi policija prestala postojati, kada bi odbili učiniti sve što i svaki normalan čovjek, primjerice, izbaciti ljude iz svojih domova jer banka to traži ili uhititi nekoga samo zato jer je beskućnik. Ako je netko aktivan policajac u službi, takve su stvari njemu nešto normalno i prihvatljivo.

KP: “Granice ne štite ljude, one predstavljaju način kojim vlade štite svoj posjed; imovinu, koja uključuje i nas. Kada se granice mijenjaju u ratovima, pobjednička država preuzima svoj novi teritorij, resurse i subjekte. Mi smo plijen-potencijalna topovska hrana, poreznici i radnici – a granice su zidovi našeg zatvora.”

Ovo se opet nadovezuje na patriotizam, vjerovanju da ostanak unutar granica države zahtjeva odanost državi. Zašto ljudi prihvaćaju granice koje sprječavaju njihovu slobodu kretanja?

PG: Granice su tu toliko dugo, da se doživljavaju kao nešto prirodno. Mogućnost kontrole nad teritorijem je esencijalna postojanju Države. Općenito, ljudi ne poštuju granice kad im se nađu na putu. Svake godine, milijuni ljudi prelaze granice bez dopuštenja, prekoračuju dopušteni rok boravka u nekoj državi, rade u zemljama čije im vlade to zabranjuju i ne vjeruju da imaju manje pravo odlaska u dio svijeta gdje im određene vlade zabranjuju ili ograničavaju pristup. Ipak, puno ljudi, posebno oni koji se smatraju civiliziranima, prihvaćaju postojanje granica. Oni ne mogu zamisliti svijet bez granica, uvjereni su da bi nešto takvo bilo nemoguće, iako nekad davno granica nije bilo. Čak i danas, te strašne male imaginarne linije na kojima vlade temelje svoju suverenost nisu u potpunosti dio konsenzusne stvarnosti, ako uzmemo u obzir koliko ljudi im se odbija pokoravati.

KP: Tvoja posljednja knjiga TheFailureofNonviolence, koju (osim osvrta) nisam pročitao, ali čini se da se slaže s onim o čemu sam već nekoliko puta pisao: da su nasilne taktike protiv okupatorske/opresivne sile legitimne.

Što se mene tiče, ne postoji ništa s čim bi se represivna vlast radije suočila, nego otporom koji se ograničava na nenasilne metode. Tvoje mišljenje?

PG: Slažem se, naravno. Mnogi promotori pacifizma iznose teorije zavjere da vlada potajno želi da koristimo nasilne metode, ali obilje indikacija dokazuju suprotno. Kad pružamo otpor i borimo se natrag, mediji nas demoniziraju, policija nas prati, sudovi nas kriminaliziraju i tretiraju kao teroriste zbog običnog uništavanja imovine. Periodično, ljudi su izlazili na ulice i mirno prosvjedovali, samo da bi svaki put iznova naučili da svođenjem otpora na nenasilje ne mogu transformirati društvo. Ne mogu čak niti zauzeti i braniti prostore gdje bi se mogle prakticirati određene socijalne promjene i interakcije. Nenasilje ne može postojati bez amnezije, bez zaboravljanja lekcija iz prošlih sukoba.

KP: U skladu s ekonomijom darivanja tvoja “knjiga je košta samo toliko da pokrije troškove tiskanja i naš cilj nije zaraditi, već je podijeliti sa svima.” Također, interesira me tvoje viđenje publikacija. Napisao si: “Izdavanje se smatra poslom koji bi navodno trebali ostavljati profesionalcima, a knjige su nešto što bi trebali samo kupovati i konzumirati, a ne stvarati sami. Mi smo uspjeli prokrčiti sebi taj put kako bi ostvarili svoje projekte i želimo svima pokazati da i oni to mogu.”

PG: Volio bih kad bi knjiga bila još jeftinija. Cijeli tekst je objavljen na internetu, a svrha izdavanja ove knjige nije da nekome donese profitabilnu korist. Cijena je određena tako da anarhističke knjižare i izdavači mogu pokriti troškove printanja i publiciranja. Motivacija je u želji širenja novih ideja, sudjelovanja u konverzaciji koja se odvija na ulicama, među ljudima koji se suprotstavljaju autoritetu, posvećenima stalnom procesu učenja s kojim se susreću svi pobunjenici, nekonformisti i revolucionari koji odluče živjeti ispunjeno, slobodno ili u skladu sa svojim principima.

Nažalost, mnogi ljudi koji započnu s borbom protiv represivnog sustava, svoje projekte preusmjere u posao od kojeg pokušavaju živjeti. To se najviše vidi u svijetu izdavaštva. Mnogi spisatelji plaćaju svoje račune prodajom radikalnih ideja, a izdavanje tada preuzima logiku trgovine u želji stvaranja instantne zarade. Nije dovoljno samo širiti nove ideje, potrebno ih je provesti u praksu. Naposljetku, to zapravo nisu nove ideje. Sve te želje za promjenom, žalbe i snovi artikulirane su već tisućama puta. Demokracija nam dopušta slobodu verbalnog izražavanja, sve dok naše ideje ne provodimo u djelo. Slično logici zatvorske samice: potpuna sloboda izražavanja, bez slobode aktivnog djelovanja.

Nisu ideje, već je provođenje tih ideja u praksu ono što se suzbija, ako treba i nasilno. Izdavanje nije ništa drugo nego prilika da ideje solidarnosti i međusobnog pomaganja preselimo u stvarnost. Pisati o slobodi bez da ju pokušamo živjeti je samozavaravanje.

Prevela i prilagodila Ivana Anđelić

Prema dijalogu teorija i iskustava

                                               Osobno, nikad nisam uspjela definirati

                                               feminizam, ali shvatila sam da me ljudi

                                               zovu feministkinjom kad god se ne

                                               ponašam poput otirača za cipele.

                                                                                  Rebecca West

Poseban broj časopisa Treća u 2015. godini, a u povodu 20.obljetnice Centra za ženske studije, posvećen je njegovanju i stvaranju promišljalačkog odnosa i prema “novim” i etabliranim feminizmima 21. stoljeća, odnosno prema aktivističkim i teorijskim projektima uspostavljanja kontinuiranog poštovanja za žensko iskustvo i rodno diferencirano znanje.

Igranje pojmom feminističke generacije i regeneracije upućuje na potrebu promišljanja emancipatorskih praksi u različitim povijesnim kontekstima, kako bi se uspostavili dublji kontakti i suradnje između postignuća, vokabulara i metodologija svih generacija feministkinja i feminista.

Osim vrednovanja različitih povijesnih praksi feminizma (u rasponu od sufražetkinja i njihove borbe za žensko glasačko pravo, preko Drugog – prvenstveno aktivističkog – vala feminizama koji istupa protiv medijskih i društvenih seksizama te ženskog marginalizaranja u sferu “privatnosti”, zatim Trećeg ili “akademskog” vala koji je stavio fokus na postkolonijalu i queer teoriju te Četvrtog vala za koji su karakteristične platforme digitalnih  mikropolitika koliko i zaokret prema klasnoj, koliko i marksističkoj kritici društva) molimo sve suradnice i suradnike ovog broja da nam se jave tekstovima koji promišljaju suradnju i dijaloge različitih feminističkih metodologija.

Dobrodošli su i intervjui s formativnim ili tek nadolazećim autoricama i autorima feminističke orijentacije, kao i forme pisanja koje zagovaraju mnogoglasje ili višestruke perspektive kao istraživački fokus teksta.

Prijedloge tekstova s kratkim sinopsisom potrebno je poslati na adresu časopisa Treća do 20. travnja 2015. godine, a gotove tekstove zaprimamo do 1. lipnja 2015. godine.

Uredništvo Treće

Snažne filmske heroine koje su pomele pljesnivu projekciju žene na filmu

Dok su nominacije za ovogodišnje Oscare bile manje nego raznolike, nominacije za najbolju glumicu možemo smatrati znakom nade. Julianne Moore je dirljivo portretirala profesoricu s Alzheimerovom bolesti, Reese Whiterspoon je utjelovila neustrašivu mladu ženu na putovanju od tisuću milja kroz divljinu, a Marion Cotillard snažnom je izvedbom uprizorila marljivu tvorničku radnicu koja se bori kako bi spasila svoj posao. Navedene glumice i njihove uloge veoma su hvaljene, naravno, radi toga što temeljito mijenjaju percepciju ženske snage i kompleksnosti.

No ove nominirane glumice ne bi mogle portretirati tako interesantne i kompleksne žene bez temelja koje su postavile mnoge glumice prije njih. Ovo je naših jedanaest omiljenih pionirki, koje su utrle put, čisteći holivudsku plijesan koja se nataložila na našem viđenju ženskih likova na ekranu.

1.  Meryl Streep u Vrag nosi Pradu

{slika}

Svi smo svjesni/e suludih dvostrukih standarda koji glorificiraju strašne šefove koji znaju što žele, ako se radi o muškarcima, ali ako su žene u istoj ulozi, onda su ‘kuje‘. Način na koji je Streep portretirala ultimativnu kuju šeficu, Mirandu Priestly,  humanizirao je ovaj stereotip do te mjere da je neupitno postavljen presedan.

Streep kao glavna urednica fiktivnog Runway Magazina odbija se ispričati radi svoje vizije i moći, ali također nerijetko plaća visoku cijenu za takve odluke. Ovako fino portretirana uloga je donijela Streep jednu od njezinih mnogih nominacija za Oscar, kao što je i nedvojbeno inspirirala mnoge da preispituju nemoguće standarde koje kontinuirano namećemo ženama, čak i nakon što zaobiđu prepreke do uspjeha.

2.   Ellen Page u Juno

{slika}

Juno McGuff, u izvedbi Ellen Page, je daleko od savršene djevojke. Osim što slučajno zatrudni (centralna tema u filmu), započne i vezu koja je više od neprihvaljitve, s potencijalnim udomiteljem njezinog nerođenog djeteta, te potkopava svaku autoritativnu figuru u svom životu.

Ona je i duhovita, inteligentna i emocionalno kompleksna na način koji naglašava kako se plitko i ograničavajuće prikazuju dominatni mladi ženski likovi – često isključivo, kroz puke seksualne stereotipe ili dodatke koji prate samootkriće muških protagonista – a što zapravo nikada nisu.  Njezino putovanje kroz tinejdžersku trudnoću je znamenito i duboko ljudsko. Koristilo bi nam još takvih likova.

3.  Geena Davis i Susan Sarandon u Thelma i Louise

{slika}

Način na koji su Davis i Sarandon prikazale dvije najbolje prijateljice čiji se vikend naglo pretvorio u bijeg od zakona (nakon što su se obranile od pokušaja silovanja) je potpuno ikonski. One su, osim što su se obranile u izuzetno teškim okolnostima, sve opako dobro izvele. Mogućnost ovih likova da ukorijenjene rodne nejednakosti i diskurs ‘ona je to tražila’ pretvore u putovanje samootkrića je nešto što može pomoći ženama širom svijeta, ženama svih generacija, kako bi iz toga crpile snagu i zauzele se za sebe. 

4.  Emma Watson u Harry Potter

{slika}

Mnogo fanova Harryja Pottera prepoznalo je da istinska zvijezda serijala, zapravo, nije imenovani, već njegova briljantna partnerica Hermione Granger. Hermione voli učenje i daje mu prednost pred svime – što je vrlina koju prerijetko susrećemo kod ženskih likova. Hermione je neupitno mozak iza većine operacija koje se događaju i u filmu i u knjizi, a činjenica da je prijateljica dvojice dečki koji su sposobni percipirati i cijeniti je radi toga što ona predstavlja, nevjerojatan je model za gledatelje/ice posvuda. Kako je Watson prikazala, Granger je jednako i divno i nevjerojatno šmokljanska i, ultimativna, osnažujuća ikona za mlade žene širom svijeta.  

5. Paraminder Nagra u Bend It Like Beckham

{slika}

Jesminder Bhamra, koju je Nagla utjelovila, ima poziv: želi posvetiti svoj život igranju nogometa, i dovoljno je talentirana da u tome uspije. No njezina konzervativna indijska obitelj zabranjuje joj ganjati snove, na temelju rodno uvjetovanih tradicija. Jess se mora hrvati s poštovanjem i ljubavi koju osjeća za svoju obitelj i svojom strasti – i to radi s kompleksnošću i ljudskošću kakve su ženskim likovima rijetko kada dozvoljene. Ova priča o samootkriću i, ultimativno, samopoštovanju, priča je bez premca, fokusirana na žene i van vremenskog okvira. Jesminder je uzor od kojega mlade žene mogu samo profitirati. 

6. Gabourey Sidibe u Precious

{slika}

Nebjelkinje su notorno podzastupljene u filmu. Čak i kada jesu tema, njihova iskustva su generalno ukorijenjena u uvredljivim stereotipima, ne u autentičnim iskustvima. Sidibein portret Precious, je očita iznimka ovom pravilu. 

Pokušaji Precious da bude iznad okolnosti koje su je snašle – uključujući nepismenost, zlostavljanje i siromaštvo – nada su za nebrojene individue koji se svakodnevno suočavaju sa sličnim problemima, ali rijetko kada vide svoju stvarnost u kulturi u širem kontekstu. Ovaj nadahnjujući, inspirirajući portret dokazuje da iskustvo svake osobe zaslužuje biti viđeno.

7. Angelina Jolie u Mr. and Mrs. Smith

{slika}

Pažnju treba usmjeriti ne samo na one likove koji utjelovljuju žensku inteligenciju i emocionalnu kompleksnost, već i one koji uništavaju stereotipe o fizičkoj snazi. Akcijski filmovi su tradicionalno obilježeni kao muški, iako su se već mnoge žene borile kako bi pobile tu ideju – uključujući Angelinu Jolie. Jolie je Jane Smith prikazala kao bestidno agresivnu ženu koja unatoč tome ostaje cjelovita osoba. Smith je opaka, no svejedno se bakće s balansiranjem karijere i emocionalne veze. To nije tipična pojava u rodnim ulogama i borba žene da ‘ima sve’ – Smith jednostavno dokazuje da žena može biti snažna bez gubitka ljudskosti. 

8. Emma Stone u Easy A

{slika}

Teško je zamisliti moćniji primjer borbe protiv adolescentskog šikaniranja i nazivanja ‘kujom’ od onoga koji vodi Olive Penderghast u Easy A. Lik kojeg utjelovljuje Stone izaziva seksističke dvostruke standarde označavanja djevojaka etiketom ‘školske drolje’ (centralni konflikt u filmu). Tu situaciju iskorištava i kao priliku za osnaživanje same sebe na putovanju samo-ostvarenja. Takav portret daje nebrojenim mladim ženama koje se bore sa šikaniranjem takve vrste u svojim životima sjajan model ponašanja za preuzeti. 

9. Sanaa Lathan u Love and Basketball

{slika}

Love and Basketball priča priču o mladoj ženi koja ispunjava svoj san o igranju profesionalne košarke. Ne samo da je ovaj film nevjerojatan jer prikazuje nebjelkinju koja želi doseći cilj koji je nezavisan u odnosu na samoostvarenje, već se suočava i s problemima koje doživi svaka mlada žena u procesu ostvarenja karijere: kako posložiti osobne, romantične veze tijekom ispunjavanja svojih snova? Kako se borba žene uspoređuje s onom koju vodi mladi muškarac? Lathanin prikaz Monice pruža gledateljima humano istraživanje (koje ulijeva nadu).

10. Julia Roberts u Erin Brockovich

{slika}

Kao nezaposlena samohrana majka u pohodu za istinom, Roberts utjelovljuje nevjerojatan narativ o tihoj snazi ‘obične’ žene. Iako se suočava s mnoštvom prepreka, Brockovich ostaje dosljedna sve dok pravda ne bude zadovoljena. Njezina predanost je utjelovljena u snažnoj ženi koja odbija čuti ‘ne’ kao odgovor, a u ime onoga što je ispravno. 

11. Viola Davis u The Help

{slika}

Iako su mnogi kritičari/ke točno ukazali na činjenicu da je karakterizacija likova u The Help, odnosno radnika u kućanstvima na sjeveru oko 1960. temeljena na jednom od rijetkih arhetipova s kojim su nebjelkinje nerijetko poistovjećene, Davis je nesporno uspjela udahnuti život u ono što je mogao ispasti plošan lik temeljen na stereotipu. Davis glumi Aibileen, sluškinju i domaćicu bijele obitelji. Aibileen otklanja očekivanja da će ostati submisivna radnica i bori se za pravdu kroz cijeli film. Što je još zanimljivije, to čini s više suosjećanja nego snage.

  

Prevela i prilagodila Marinella Matejčić

 

 

Dovedimo kontroverzni dokumentarac ‘Vessel’ u Hrvatsku!

Inicijativa Znaj znanje je pokrenula Indiegogo kampanju kojom namjerava skupiti 650$, novac koji im je potreban za pokrivanje troškova licence za prikazivanje filma u Zagrebu i Rijeci, te manipulativnih troškova. Nakon projekcije filma je predviđena i diskusija o viđenome. Ako uspiju skupiti više od planiranog, napravit će projekcije i u Osijeku i Splitu. Projekcije će biti besplatne. Do sada je skupljeno 23 posto od ukupne svote.

Film Vessel govori o radu dr. Rebecce Gomperts, nizozemske liječnice koja je svoj život posvetila borbi za reproduktivna prava. Osnivačica je Women on waves I Women on web, inicijative koje ženama širom svijeta omogućuju siguran pobačaj. Women on web je online servis za konzultaciju i nabavku lijekova za siguran prekid trudnoće, dok je Women on waves projekt koji je inicijalno nastao kao projekt koji donosi siguran prekid trudnoće u zemlji gdje nije moguć. Gomperts je svoj život posvetila pomaganju ženama kako bi ostvarile svoja prava u situacijama kada ih država ograničava. Svaki novčić je bitan, a donirati možete putem ovog linka – prihvaćene su i kreditne kartice i PayPal. Kampanja traje do 26. travnja 2015. godine. Za donatore/ice članice inicijative su pripremile i nagrade, te ovisno o iznosu donacije, možete dobiti šalicu, bedž i/ili platnenu torbu! O samom je filmu Rebecca za Libelu izjavila:

Jako mi je teško reći nešto o tome jer je to film čije je snimanje bilo dio mojega života i rada. Ne mogu reći što mislim, mogu samo reći na koji način utječe na druge ljude. Ono što smo primijetili jest da veoma inspirira ljude i motivira ih na akciju. U Irskoj, nakon projekcije filma, ljudi su objesili veliki natpis na katedrali ‘Za siguran pobačaj, odite na www.womenonweb.org‘. Ako možemo inspirirati ljude i učiniti ih voljnima da pomognu drugim ženama doći do informacije kako napraviti pobačaj ukoliko ga žele napraviti, to je fantastično, to je ono što je najpotrebnije: da ljudi znaju da postoje sigurne metode terminacije trudnoće. Da sve mogu napraviti same, kod kuće, da ne moraju očajavati i koristiti nesigurne metode. Želimo ih spriječiti da koriste nesigurne metode.

Svjesne/i smo da je problematika dostupnosti pobačaja na zahtjev aktualno pitanje, kažu aktivistkinje inicijative. Popis problema s kojima se žene svakodnevno susreću je dug: neregulirano pravo na priziv savjesti, korupcija, nedostatak informacija, pritisak religioznih struja…Pitanje prava na pobačaj je nešto što je duboko podijelilo javnost. Inicijativa znajznanje.org je provela već nekoliko istraživanja vezano uz dostupnost pobačaja i kontracepcije. Krajem 2014. godine, kada smo anonimno zvale sve bolnice koje su u Ljetopisu za 2013. godinu Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo navedene kao institucije koje vrše pobačaje (na zahtjev ili uz medicinsku indikacije), utvrdile smo da čak devet bolnica samovoljno suspendira ženino pravo na izbor. U malom istraživanju o percepciji dostupnosti pobačaja, gdje su ciljana skupina bile žene koje su u nekom trenutku svog života zatražile pobačaj, utvrđeno je da se 18 posto ispitanica osjeća stigmatizirano, te da ih je čak 27 posto doživjelo prepreke pri pokušaju ostvarivanja prava na pobačaj, i to u smislu nedostatka pouzdanih informacija i neljubaznosti medicinskog osoblja, te visoke cijene zahvata, odbijanja i odgovaranja od strane liječnika/ca. Naš rad na području reproduktivnih prava je prepoznao i Lush Hrvatska, te su nas odlučili poduprijeti kroz program Charity pot.

Aktivistkinje Inicijative Znaj znanje smatraju da bi projekcija filma ovakve tematike dovela razgovor o pravu na pobačaj u jedan suvremeni diskurs, u kojem ne postoje granice niti zabrane kao relevantni dionici koji bi trebali ‘formirati’ ženinu odluku u smislu donošenja odluke o vlastitom tijelu. Stoga, pomozite im u naumu, donirajte koju kunu, proširite vijest, i naravno – dođite na projekciju kako biste nakon nje prodiskutirali/e – zašto je pravo na odlučivanje o vlastitom tijelu jedno od fundamentalnih ljudskih prava.

O filmu su rekli:

Vessel” inspirira nastavak borbe za reproduktivna prava! – Katha Politt, The Nation

Ovo je ključan film o istinskim ženama-ratnicama – Steve Kopian, Unseen Films

Fascinantan film o slobodi, slobodi izraza i ljudskoj ženstvenosti; tijekom gledanja filma ćete brisati suze, ustati i razmisliti što biste Vi mogli učiniti za promjene.– NRG, Tel Aviv

Vessel priča neobičnu pripovijetku, koja treba biti viđena i prodiskutirana. – Courney Small, Cinemaaxis

Podržite dovođenje filma u Hrvatsku donacijom putem ovog linka

Tko stoji iza Zareza?

Više od stotinu organizacija i pojedinaca/ki u Hrvatskoj i inozemstvu dalo je svoj potpis podrške Zarezu, dvotjednom časopisu za kulturna i društvena zbivanja. U nastavku teksta vam donosimo opširno pismo podrške Zarezu, uz popis svih dosadašnjih potpsnika/ica.

Na Trgovačkom sudu u Zagrebu održano je u srijedu, prvog aprila – baš kao u lošoj šali – prvo ročište u kojem Državno odvjetništvo u ime države traži povrat 1,2 milijuna kuna za financiranje Zareza, dvotjednog časopisa za kulturu i društvena zbivanja u 2012. i 2013. godini zbog optužbi za sukob interesa na račun sada već bivše ministrice kulture Andree Zlatar Violić. Kao što je na održanom ročištu istaknuo odvjetnik Druge strane – nakladnika Zareza, ovaj se predmet ne može svoditi isključivo na pravno pitanje. Pogotovo ne onda kada se radi o mrtvom slovu na papiru, kao što je slučaj s pozicijom bivše ministrice u Zarezu. Činjenica da Andrea Zlatar Violić nije bila izbrisana iz službenih dokumenata Zareza stvar je obične indolencije, a ne kakve eventualne materijalne koristi koju bi bivša ministrica imala od rada ove firme. Pravni epilog te indolencije doznat ćemo po okončanju sudskog slučaja. U međuvremenu, želimo podsjetiti na nekoliko činjenica koje se u medijskom izvještavanju o tom slučaju uporno, tendenciozno i maliciozno prešućuju, vjerojatno zato što se ne uklapaju u standardne senzacionalističke konstrukcije o krađi, korupciji i parazitiranju na državnom budžetu.

Časopis već godinama posluje jedva držeći glavu iznad vode. Suvlasništvo u Zarezu stoga je prije svega suvlasništvo u dugovima i u besplatno doniranom radu redakcije i brojnih autora. Pokrivaju se tek osnovni troškovi koji se u prvom redu svode na troškove računovodstva i tiskanja.Tako se prošlog četvrtka, 27. ožujka 2015., nakon 16 kontinuiranih godina i 404. broja, ostvario najgori scenarij na koji je redakcija Zareza višestruko upozoravala na svojim stranicama, te se časopis po prvi puta nije pojavio na kioscima. Razlog tome je kroničan nedostatak novca. Unatoč tome što su u siječnju ove godine napokon uspjeli podmiriti cjelokupni dug tiskari Slobodne Dalmacije, za financiranje sljedećih otisnutih brojeva opet nije bilo sredstava. Još jedne novine upisale su se tako u popis poslovnih partnera s kojima je rizik poslovanja postao prevelik. Vijest o prekidu šesnaestogodišnjeg kontinuiteta jedne kulturne institucije u medijima, međutim, nije dobila ni približno toliko pažnje kao što će, nekoliko dana kasnije, dobiti vijest o novom nastavku sudske trakavice. Eventualno je bila nadopisana uz nju, kao manje-više nevažna fusnota. Takav prikaz nesumnjivo odgovara dominantnoj hijerarhiji kulturnih i medijskih tema, hijerarhiji protiv koje se Zarez sa svojih marginalnih pozicija od samoga početka borio. Kao što je, u javnom istupu nakon neizlaženja broja, upozorilo uredništvo časopisa: “Usprkos činjenici da neizlaženje Zareza naizgled koincidira s preslagivanjem snaga u Ministarstvu kulture, o poveznicama između dva događaja može se govoriti isključivo osvrnemo li se na širi plan: sektor kulture je i dalje marginaliziran, podfinanciran, narušen tržišnom logikom unutar koje ne može funkcionirati i obilježen krajnjom nesigurnošću kako svojih proizvoda, tako i svojih radnika.”

Zašto smatramo da je takav, podfinanciran i marginalan Zarez ipak značajan? Zato što je u dugom vijeku izlaženja odradio iznimno važan dio posla u afirmiranju mladih, neafirmiranih autora koji su često donosili nove perspektive, uviđali nove momente u kritičkoj teoriji i kulturnim praksama te ih uvodili u medijski mainstream. Jednim dijelom i zbog nedostatka financiranja te mogućnosti plaćanja honorara autorima, a drugim dijelom zbog toga što je Zarez prepoznao važnost otvorenosti kulturnog polja, trudio se otvarati prostor različitim diskursima unutar jednog medijskog okvira preispitujući govor u kulturi stavljanjem kulturnih djelatnosti u kontekst društvenih fenomena, javnih politika i općedruštvenih kretanja. Kao što sami kažu: oblikovanje vrsnih autora s društveno-humanističkom pozadinom zahtijeva iscrpan i dugotrajan rad s urednicima koji odvajaju vrijeme kako bi stilski i sadržajno radili na edukaciji budućih radnika u medijima, unatoč aktualnoj medijskoj krizi.

Za opstanak medija poput Zareza koji ne podliježu profitnoj logici te koji nisu i nikad neće biti komercijalno isplativi nužno je javno financiranje. Također, kriza kroz koju prolazi Zarez nije ni po čemu kriza u kojoj se nalazi samo Zarez: prodaja i oglašavanje, kao i broj novinarskih radnih mjesta u hrvatskim su se medijima zadnjih godina doslovce prepolovili. Uzme li se u obzir da država raznim oblicima subvencija poput snižavanja PDV-a i koncesijskih naknada te omogućavanjem predstečajnih nagodbi, olakšava poslovanje komercijalnim i profitabilnim medijima, može se zaključiti da financiranje Zareza ali i ostalih medija trećeg sektora nije nikakav hir aktualne vlasti, nego javna potreba i nužnost, želimo li i dalje imati medije koji služe informiranju i educiranju javnosti, a ne samo proizvodnji jeftinog zabavnog sadržaja. Mnogobrojni su primjeri novina koje je ugasilo tržište, hoćemo li sada imati i primjer novina koje je ugasio križarski pohod protiv takozvanog sukoba interesa? Zarez je među posljednjim listovima za kulturu, a ujedno i posljednji iz pedesetogodišnje tradicije novina koje su otvarale prostor mladim autorima da bi se oni kasnije mogli afirmirati u mainstreamu, donoseći mu nove teme i žanrove. Tradicija je to koja je počela s Omladinskim tjednikom, nastavila se Studentskim listom, Poletom te u novije doba Feral Tribunom i Arkzinom, a nadamo se da sa Zarezom neće završiti.

Za kraj, još nešto o onome što je Zarez dao javnosti, boreći se iz godine u godinu s problemima osnovnog preživljavanja. Davao je prostor nebrojenim grupama, inicijativama, organizacijama, pokretima i manifestacijama koje su često bile medijski gotovo nevidljive. Skoro nijedan oglas za festival, radionicu ili promociju Zarez nije naplaćivao, znajući da oni koje promovira rade u podjednako nezavidnim uvjetima. Davao je velike tematske blokove autorima koji nisu imali gdje predstaviti svoje opsežnije projekte. Davao je prostor za prve pjesničke, prozne i dizajnerske pokušaje. Davao je, kada bi zatrebalo, čak i besplatne računovodstvene usluge drugim manjim medijima. Sve je to činio iz temeljnog osjećaja solidarnosti koji se provlačio kao kontinuitet redakcijske politike dok su se uredničke generacije smjenjivale. Nije bilo puno, ali je bilo u skladu s mogućnostima časopisa i onim što se od njega tražilo. Nadamo se da će makar dio onih koji su u prošlih šesnaest godina dobili djelić Zarezovog prostora sada iskazati svoju podršku časopisu, neovisno o raspletu sudskog slučaja za koji baš nikakvu odgovornost ne snose oni koji svojim radom omogućuju njegovo postojanje.

Mi, dolje potpisani, izražavamo punu solidarnost sa Zarezom te se nadamo da će ove dugovječne novine uspjeti riješiti aktualne probleme te da će i dalje zauzimati mjesto u medijskom polju za koje su se izborili i koje im pripada.

 

Organizacije

Pojedinci

Regionalna podrška

Mreža emancipacije E-net

Aleksandar Hut Kono

BIRN

[BLOK]

Aleksandra Janeva Imfeld

Inštitut za delavske študije, Slovenija

1postozagrad

Aleksandra Mišak

Kolektiv Tribune 2009-2015, Slovenija

Art-kino

Aleš Debeljak

 

Kontekst kolektiv, Beograd

Bacači sjenki

Alida Bremer

Kontrapress

Bad.co

Andrej Nikolaidis

Mašina, Beograd

Bilten

Biljana Romić

Ministarstvo prostora Beograd

Blaberon

Blaženka Perica

Nezavisno društvo novinara Vojvodine

BRID

Boris Buden

Omladinski centar CK 13 Novi Sad

Centar za demokratizaciju

Boris Greiner

Qendra Multimedia, Kosovo

Centar za dramsku umjetnost  / Frakcija – časopis za izvedbene umjetnosti

Borka Pavičević

Sindikat novinara i medijskih radnika, Makedonija

Centar za građanske inicijative Poreč

Dalibor Matanić

Udruženje Kurs Beograd

Centar za radničke studije

Damir Hršak

 

Centar za zdravo odrastanje, Mali Lošinj

Danka Derifaj

 

Centar za žene žrtve rata Zagreb

Dragan Markovina

 

Centar za ženske studije

Dubravka Petrović

 

CROL

Dubravka Sekulić

 

Čarobnjakov šešir

Dušan Vejnović

 

Časopis Quorum

Eldin Hadžović

 

DB Indoš Kuća ekstremnog muzičkog kazališta

Elizabeta Gojan

 

Delve | Institut za trajanje, mjesto i varijable

Elvira Jahić

 

Dirdem u školi

Franka Perković

 

Dom kulture Zagreb – Forum.tm

Goran Pavlić

 

Domine Split

Hana Jušić

 

Fališ Šibenik

Helena Puljiz

 

Filmske mutacije: festival nevidljivog filma

Igor Bezinović

 

Fokus Grupa

Igor Štiks

 

Galerija Miroslav Kraljević

Irena Lukšić

 

Goranovo proljeće

Iva Nerina Sibila

 

Građanski odbor za ljudska prava (GOLJP)

Ivona Grgurinović

 

Heinrich Böll Stiftung – Ured za Hrvatsku

Jagoda Munić

 

Hrvatski P.E.N. Centar

Jasna Babić

 

KOME – Kolektiv za medijsku edukaciju

Jerko Bakotin

 

Kontra Zagreb

Jeton Neziraj

 

Koordinacija ženskih grupa SEKA Zagreb

Josip Pino Ivančić

 

Kulturpunkt

Josipa Lulić

 

Kulturtreger – booksa.hr

Jovana Gligorijević

 

Labin Art Express

Katarina Peović Vuković

 

Le Monde diplomatique

Kruno Lokotar

 

Libela

Leonida Kovač

 

Lupiga

Lidija Butković Mićin

 

Motel Trogir – Slobodne veze

Lujo Parežanin

 

Mreža antifašistkinja Zagreba

Marijana Hameršak

 

Multimedijalni institut

Marin Juraga

 

Novosti

Marina Protrka Štimec

 

Pilula

Marko Gutić Mižimakov

 

Pjesnički festival 50 Poems for Snow

Marko Pogačar

 

Pjesnički festival Petrarca Fest

Markus Schatten

 

Pogledaj.to

Maša Kolanović

 

Pravo na grad

Mašenjka Bačić

 

Prostor rodne i medijske kulture K-zona, VoxFeminae.net

Melisa Skender

 

RAD.

Miodrag Sovilj

 

Radio 808

Miroslav Kirin

 

Radio Student

Nataša Škaričić

 

Sindikat visokog obrazovanja i znanosti “Akademska solidarnost”

Nedim Sejdinović

 

SKD Prosvjeta

Nikola Biliškov

 

Skribonauti

Nikolina Pristaš

 

Slobodni Filozofski

Predrag Lucić

 

Subversive Festival

Renata Jambrešić Kirin

 

Što, kako i za koga / WHW

Roman Simić

 

TESERAKT

Sandra Križić Roban

 

TRIS

Sandra Sabovljev

 

Udruga za interdisciplinarna i interkulturalna istraživanja

Sanja Iveković

 

Virtualni muzej Dotrščina

Sanja Sarnavka

 

Vizkultura

Saša Blagus

 

Zadruga Praksa

Saša Šimpraga

 

Zagreb Pride

Sergej Pristaš

 

Zelena Istra

Silvia Marchig

 

Ženska mreža Hrvatske

Slobodan Čače

 

 

Sonja Leboš

 

 

Srđan Sandić

 

 

Srđan Srdić

 

 

Srećko Horvat

 

 

Tomislav Jakić

 

 

Tomislava Sila

 

 

Tonka Maleković

 

 

Una Hajdari

 

 

Vesna Janković

 

 

Viktor Ivančić

 

 

Vilim Matula

 

 

Vjeran Katunarić

 

 

Vladimir Arsenijević

 

 

Vladimir Lulić

 

 

Zoran Skaut  Ivančić