Freida Pinto pozvala žene i muškarce na suradnju u postizanju rodne ravnopravnosti

“Biti žena u današnjem društvu iskustvo je suptilne nepravde, u najboljem slučaju, i živi pakao, u najgorem slučaju”, rekla je indijska glumica Freida Pinto na premijeri filma “India’s Daughter” u New Yorku. “India’s Daughter” je BBC-jev dokumentarac, čije je prikazivanje u Indiji zabranjeno, koji govori o brutalnom grupnom silovanju Jyoti Singh 2012. godine u South Delhiju koji je rezultirao smrću djevojke. U svojem je govoru Pinto raspravljala o pokretu za zaustavljanje nasilja nad ženama diljem svijeta i ulozi muškaraca u istom.

Pinto je istaknula kako rodna neravnopravnost nije ograničena na pojedine zemlje već se manifestira u brojim državama i društvima. Također je navela kako je važno razumijeti feminizam kao zajedničku vrijednost oba spola: “Muškarci su integralni dio feminističkog pokreta, osobito oni koji ne vjeruju u rodnu ravnopravnost. I njih pozivamo da se priključe borbi za jednaka prava. Žene ne žele biti ispred vas niti iza vas, samo želimo stajati pored vas kao jednake“.

Pinto je završila govor pozivajući žene da podržavaju druge žene. “Pozivam žene da podržavaju jedna drugu, da dobrobit žena bude njihov prioritet i da nikada ne osuđuju druge žene zbog njihovih izbora”.

Cijeli govor možete vidjeti ovdje.

Novi zakon u Brazilu usmjeren protiv obiteljskog nasilja

Brazilska predsjednica Dilma Rousseff odobrila je novi zakon kojim se postavljaju oštrije kazne za ubojstva žena i djevojčica kao posljedica obiteljskog nasilja.

Muškarcima koji počine novodefinirano kazneno djelo femicida (ubojstva žene od strane muškarca zbog njenog spola), sada prijeti kazna zatvora od 12 do 20 godina. Dulje zatvorske kazne definirane su za kaznena djela učinjena protiv trudnica, djevojčica mlađih od 14 godina, žena starijih od 60 godina i ljudi s invaliditetom.

Predsjednica Rousseff navodi kako je dnevno u Brazilu ubijeno 15 žena i da je ovaj novi, strožiji zakon usmjeren na zaštitu žena u Brazilu. Državni podaci također pokazuju zabrinjavajuć porast od 230 posto u broju ubijenih žena u Brazilu od 1980. do 2010. godine.

“Ovaj zakon definira femicid kao smrtni zločin i identificira ga kao specifičan zločin protiv žena. To je način pokretanja razgovora o ovom problemu, tako što mu se daje ime i povećavaju se kazne“, rekla je Nadine Gasman, koja je na čelu agencije United Nations Women in Brazil. “Dugo nam je trebalo da priznamo da je ubojstvo žene drugačiji fenomen. Muškarci bivaju ubijeni na ulici, a žene u svojim domovima. Muškarci pogibaju od oružja, žene od noževa i ruku”, dodala je Gasman.

Predsjednica Rousseff pokazala je osobiti angažman u zaštiti žena u Brazilu od preuzimanja predsjedničkog položaja 2011. godine. U 2013. godini, potpisala je zakon koji obavezuje sve javne bolnice da žrtvama silovanja osiguraju primjeren tretman, uključujući hitnu kontracepciju i testiranje na spolne bolesti i HIV.

Moramo zaštititi djecu od ukorijenjenih rodnih stereotipa

Pregledavajući svoj Twitter feed ovaj tjedan, jedan me tweet osobito iznenadio. Jedna je majka podijelila zadaću svog šestogodišnjeg djeteta – radni papir na kojem se traži da učenici/ce istraže nekog znanstvenika/icu ili izumitelja/icu (u engleskom jeziku imenice su rodno neutralne, op. prev.). Potpuno normalno. Ali pitanje, u samouvjerenom Comic Sans fontu, je glasilo “Koliko je on bio star? Tko je bila osoba koju ste odabrali gledati? Koliko je bio star kada je počeo izumljivati? Jesu li imali ženu i djecu?”

Frustracija te majke, koja je predložila ostalim Twitter korisnicima/cama da predlože i izumiteljice, mogla je biti odbijena od mnogih kao pretjerana reakcija na neoprezno postavljeno pitanje. No, ona u tome nije sama. Roditelji dijele slične probleme s domaćim zadaćama na Everyday Sexism stranici i Twitter računima sa iznenađujućom redovitošću.

Jedni su roditelji pokazali zadaću iz fizike njihovog sina, gdje su se koristili primjeri muškaraca koji guraju kombije, podižu veliku težinu, penju se na drveća i pucaju strijele. Jedini primjer žene bio je guranje dječjih kolica. Drugi roditelj je opisao zadatak u kojem su djeca morala koristiti neku biografsku stranicu na kojoj su, od 21 povijesne osobe navedene, samo dvije bile žene. Sin jedne osobe je čak bio pozvan i da usporedi kvalitete “dobre žene” biblijskih sa modernim vremenima (bez ikakvog sličnog zadatka koji bi uključivao isto s muževima). Brojni su zadaci uključivali muškarce koji rade aktivne, snažne zadatke poput vožnje ili sporta, dok su žene kuhale, čistile, ili u jednom posebice bizarnom primjeru, jednostavno “sjedile na tepihu”.

Za one koji misle o pretjeranoj reakciji, novo istraživanje objavljeno ovog mjeseca od strane američkog Nacionalnog ureda za ekonomska straživanja govori o tome kako rodne podjele u osnovnoj školi mogu imati dugoročne implikacije za učenike/ice. U istraživanju je sudjelovalo nekoliko skupina učenika/ica koji/e su pisali/e dva ispita, jedna ocjenjivan od strane vanjskih ispitivača/ica koji/e nisu znali/e čiji test ocjenjuju, a drugi od strane profesora/ica koji/e su znali imena učenika/ica. U matematici, učenice su imale bolje rezultate od učenika na anonimno označenom ispitu, no dječaci su imali bolje rezultate na testu na kojem su profesori/ice znali/e njihova imena, što govori kako su možda precijenili sposobnosti učenika i podcijenili sposobnosti učenica.

Prateći učenike i učenice do kraja srednje škole, istraživači su uočili kako su dječaci, koji su dobili ohrabrenje kao mlađi, ne samo postizali bolje rezultate kasnije, nego je također bilo vjerojatno da će uzeti naprednija predavanja koja uključuju matematiku, usporedno s djevojkama koje su bile obeshrabrivane. Zaključili su kako učiteljska nadprocjena dječaka u specifičnim predmetima ima pozitivan i značajan efekt na sveukupna buduća dostignuća dječaka u tom području, dok ima značajan negativni efekt na djevojke.

Naravno, mnogo učitelja/ica aktivno potiče djevojke da upisuju STEM (znanstvene, tehnološke, inženjerske i znanstvene) predmete. No, rodni stereotipi ne događaju se samo u školi. Profiliraju se i u oglašavanju, televiziji, knjigama, časopisima i razgovorima kojima su djeca izložena od rane dobi. Jedni roditelji su mi nedavno ispričali kako je njihova trogodišnja kćer uzela igračku stetoskopa, a netko od odraslih se ubacio i rekao: “Ah, zar ćeš biti medicinska sestra?” Naravno da se ne radi o tome da to nije dobar odabir profesije, ali koji bi komentar bio da je dječak podigao tu istu igračku?

Činjenica da na mlade ljude rodni stereotipi imaju velik utjecaj trebalo bi nas potaknuti da na trenutak zastanemo. Koliko često bezglavo nabacujemo djevojčicama komentare o ljepoti i izgledu, ili komentiramo kako “velika i snažna” njihova braća rastu? Čujemo komentare o nježnosti i pristojnosti kćerki, dok su sinovi ponosno opisani kao jaki.

U strogo odvojenim prolazima mnogih dućana igračaka, plave police označuju kemijske setove, dinousaure i građevinski alat kao domenu dječaka, dok djevojčice ostaju držeći (plastične) bebe.

Svaki individualni incident jednostavno je odbačen kao bezazlen. I, naravno, nema ništa krivo kada se individualno dijete izabire identificirati s bilo kojom od ovih uloga. Ali pretpostavke koje su napravljene za njih su važne. Mala djeca nisu uvijek opremljena, kao što je većina odraslih, s kritičkim alatima za analiziranje i preispitivanje informacija koje dobivaju –  ono što se prikazuje kao činjenica često upijaju bez pitanja.

To se možda čini ekstremno sve dok, poput mene, ne posjetite nekoliko razreda osnovnih škola i počnete shvaćati kako izuzetno puno djece ispod 10 godina iskreno misli kako djevojčicama jednostavno nije dozvoljeno da budu nogometašice, liječnice ili odvjetnice. Pitajte svog najbližeg malog prijatelja o ovim problemima – možete biti neugodno iznenađeni.

Vedra strana je da se promjena događa. Nekoliko dućana igračkama napustilo je rodnu segregaciju, dijelom zahvaljujući kampanjama poput Pinkstinks i Let Toys Be Toys. Majka, čiji je tweet prvo zahvatio moje oko, kasnije je javila  da je dobila odličan odziv i ispriku od škole.

Ima nade i u reakcijama same djece. Prema podacima jednog projekta, djevojčica koja se suočila s prvim iskustvom uličnog uznemiravanja kad je imala osam godina, dok joj je muškarac u prolazu rekao da će muffin koji jede ići “ravno u [njene] bokove”, strpljivo se oslonila na znanje biologije i objasnila da “neće jer prvo mora otići u moj trbuh“. Jedna je majka objasnila kako je, kada je trebao dovršiti crtež za zadaću koji prikazuje “mamu u kuhinji”, njen sedmogodišnji sin dodao i tatu na sliku, koji je prao suđe.

Osvježavajuće je kako smiješno seksizam može izgledati kroz oči djece. Kada bi samo mogli obuzdati sami sebe od prenošenja naših usađenih pretpostavki na njih.

Preveo i prilagodio Ivan Horvat

Sveučilišne profesorice suočavaju se sa seksističkim predrasudama

Novi online alat pokazuje velike rodne predrasude kada studenti/ice ocjenjuju svoje sveučilišne profesore/ice. Ovo je još jedna prepreka koju žene u visokom školstvu trebaju savladati.

Benjamin Schmidt, profesor asistent na Sveučilištu Northeastern, napravio je online alat uz pomoć kojeg se može mjeriti učestalost riječi pri evaulaciji profesora i profesorica. Schimdt je stvorio interaktivnu tablicu koristeći podatke recenzija 14 milijuna studenata/ica na web-stranici RateMyProfessors.com. Rezultati su zapanjujući.

Već otprije znamo da brojne recenzije otkrivaju ozbiljne rodne predrasude, bilo namjerne, bilo nenamjerne, i da žene i muškarci mogu biti prosuđivani različito iako se ponašaju slično. U situaciji gdje se muškarca vidi kao asertivnog, odlučnog ili strastvenog, žena se suočava s opasnošću da je se vidi kao kreštavu, napornu i histeričnu; pojava koja može imati veoma negativan utjecaj na žene na poslu. Međutim, ovi podatci pokazuju da se problem javlja puno ranije, i već je u potpunosti razvijen za vrijeme visokog obrazovanja.

Nešto je gotovo hipnotizirajuće u upisivanju pojmova u Schmidtov alat i gledanju kako se obojene točkice kreću s jedne strane tablice na drugu stranu i uzastopno se dijele prema rodnim linijama. Čim više pojmova upišete, to uređaj sve češće ponavlja većinu rodnih stereotipa. Probajte pojam “smiješan” zamijeniti s, primjerice, “dosadan”, i gledajte kako se točkice ubrzano kreću na drugu stranu zaslona.

Recenzije muških profesora češće će uključivati riječi poput “briljantan”, “inteligentan” i “pametan”,  a najčešće riječ “genij”. S druge strane, žene će se češće opisati kao “zlobne”, “grube” , “nepravedne” i “stroge”, a najčešće “dosadne”.

Odmah se uočavaju poznati društveni stereotipi – riječi poput “neorganiziran” češće se pojavljuju kod recenzija žena, dok će muškarci najčešće biti opisani kao “cool” ili “zabavan”.  Žene se češće naziva “ljubaznima” i “spremnima pomoći”,  no muškarce se češće opisuje “dobrima”.

No, u svakom zlu neko dobro – i dok rezultati potvrđuju društvene stereotipe o inteligenciji i osobnosti, manje je pažnje posvećeno izgledu profesorica nego što biste mislili.  Pojam “privlačan” daje potpuno oprečne rezultate, i, iako se rijetko koristi, pojam “seksipilan” puno se češće pojavljuje u recenzijama profesora nego profesorica. Bitka nije u potpunosti dobivena jer riječ “lijepa” se češće pojavljuje kod žena, no puno rijeđe nego pojmovi “zabavna” ili “dobra”.

Kao što i sam Schmidt ukazuje, pouzdanost podataka je ograničena – ovo su samo recenzije, a ne službene povratne informacije studenata/ica. Nije moguće napraviti analizu prema spolu recenzenata/ica te, naravno, postoji mogućnost pogreške pri interpretaciji rečenica u kojima se pojavljuje određeni pojam.

No, to djelomično biva ublaženo Schimdtovim alatom, koji omogućava korisnicima/cama da vide učestalost svakog pojma (gdje veća učestalost donosi točnije podatke), i da se podatci filtriraju prema pozitivim i negativnim recenzijama. Rezultati su potvrđeni i drugim istraživanjima, primjerice istraživanjem povratnih informacija studenata/ica o profesorima/icama online kolegija koje je došlo do zaključka da su ocjene veće u svakoj kategoriji kada je rečeno da je profesor muškarac.

Jačina tih nesvjesnih predrasuda je začuđujuća – i kada se radi o objektivnoj mjeri poput točnosti, studenti/ice su profesorice ocijenili s 3.55 od mogućih 5 dok je profesor dobio ocjenu 4.35, iako su u isto vrijeme  vratili natrag studentske radove.

Posljedice su ozbiljne. U konkuretnom akademskom svijetu ocjene studenata/ica često se koriste kao alati za zapošljavanje novih kadrova i za promocije. Činjenica da su ocjene studenata/ica pristrane kada se radi o radu profesorica dovodi do velikih problema kada se prisjetimo postojeće rodne neravnoteže, posebice u najvišim akademskim krugovima. Prema podatcima Američke udruge sveučilišnih profesora/ica (American Association of University Professors) u 2012. godini 62 posto muškaraca dobilo je status redovitih profesora za razliku od 44 posto žena, dok su žene češće na poslovima kojima neće postići status redovitih profesorica (32 posto žena u akademskoj zajednici za razliku od 19 posto muškaraca).

U međuvremenu, statistika prikupljena od strane Times Higher Educationa u 2013. godini otkrila je da je odnos profesora i profesorica na sveučilištima Ujedinjenog Kraljevstva 1 naprama 5 u korist muškaraca, a postotak žena na nekim sveučilištima iznosi čak niskih 8-9 posto. Podatci neprofitne organizacije Catalyst  sugeriraju da je takva neravnoteža međunarodna pojava.

Zanimljivo je usporediti ovakve podatke s nedavnim zabrinjavajućim saznanjima  o seksizmu i mizoginiji na kampusima. Vjerojatno će biti teško uhvatiti se ukoštac s predrasudama i seksističkim  ocjenjivanjem profesorica prije nego se riješi širi problem seksizma studenata/ica.

Prevela i prilagodila Marija Sabolić

U potrazi za izgubljenom domovinom

“Kapi protiv zaborava, ili u potrazi za izgubljenom domovinom” donosi različite motive snimljene u Bosni i Hercegovini, zemlji koju je autorica napustila kao dijete da bi se u nju vratila kao fotografkinja. Izložba odabranih radova tek treba biti postavljena u 10-ak izložbenih prostora u nizu gradova na putu od Berlina do Istanbula. Indiegogo kampanja koja bi to mogla omogućiti traje od 5. ožujka do 5. travnja.

“Zašto granice i nacionalnost, a ne sloboda, oblikuju identitet većine ljudi na ovom svijetu? Svatko se rodio negdje. To nije nešto što se zasluži, napravi ili postigne. Kako onda puka slučajnost prostora u kojem je netko rođen može dovesti do situacije u kojoj je ta osoba spremna ubiti drugu, samo zato što taj drugi ne pripada njegovu plemenu, naciji, zemlji ili religiji?” – pita se Ines Kotarac.

{slika}

Crowdfunding kod nas još nije čest oblik financiranja umjetničkih projekata, no autorica se za njega odlučila jer “vjeruje u solidarnost i zajednicu”. U videu, kojim najavljuje donacijsku kampanju, Kotarac kaže da svakih pet eura daje 24 ili 36 novih mogućnosti u jednoj roli analognog filma. Za veće donacije ponuđene su nagrade u obliku razglednica s motivima izložbe i originalnih fotografija.

U Zagrebu se trenutno održava izložba iste autorice, “Berlinske bilješke” u galeriji Boonika. Može se razgledati radnim danom 12 – 19h, osim na zatvaranju izložbe 13. ožujka kada je otvorena do ponoći. Više radova autorice možete pronaći na njezinoj web stranici: www.wherethelightwillfall.com.

Ivana Brlić Mažuranić: Osjećala sam da je ovo moja odluka

‘Čudnovati i napadni oblici Kleka i romantičnost Dobre pružali su mojoj mašti toliko hrane da sam daleko u noć prevraćala u mislima najčudnovatije slike i fantastične mogućnosti: što li se sve odigrava u dubokoj noći oko Kleka… Štoviše, ove slike, koje su mi se prikazivale, nisam držala za tvorevinu mašte, već za neko otkrivanje koje mi je iz daljine odavalo istiniti nutarnji život Kleka.’

Tako je Ivana Brlić Mažuranić opisala magiju koja se u njoj iznova rađala na spomen rodnog ogulinskog kraja, koji je uvijek bio inspiracija kojoj se vraćala, i desetljećima nakon što je taj grad napustila.

Ogulin sam odlučila posjetiti kako bih uhvatila makar komadić te magije, ali i prošetala putevima kojima je Ivana nekad prošla, prizorima kojima se vraćala, nesretnim pričama (kao što je Đulina) koje su je pratile. Čitala sam u posljednje vrijeme dosta o Ivaninom životu, biografije i autobiografiju, priče i pjesme. Pokušavala sam nekako posložiti sve kockice, razjasniti si lik i djelo Ivane Brlić Mažuranić. Njen je život, čini mi se, kao ti čudnovati obronci Kleka kojima se divila. U njenom životu nije nedostajalo ni hladnoće koja nastanjuje ogulinski kraj u kojem se rodila. Bila je to neka hladnoća koja se rađala iznutra, koju je Ivana skrivala i koju su mnogi propuštali vidjeti.

Krenimo od početka. Pri tom mislim na početak pisanja, na rađanje svijesti o značaju riječi, jer to je ono što je bila Ivanina najveća ljubav.

Ivana Brlić Mažuranić čitav je život, između ostalog, pamtila jedan trenutak svog djetinjstva. Bilo je to nekad u petom razredu. Učiteljica Marija Jambrišakova tada je rekla svojim učenicama: ‘Rečenica je riječima izražena misao. Misao obuhvaća svijet: dakle, rečenica obuhvaća svijet.’

O tom događaju Ivana je zapisala: “Primjeri su potom tekli iz moje nove kovačnice… ne sjećam se koji je bio učinak ovog mog ‘prvijenca’ na suučenice i na razrednicu. O vanjskim efektima nije pitala moja uzbuđena duša, koja je prvi put okusila najčišću slast koju je život kadar pružiti.

Ali kada je pola sata iza toga zaista iz onog oblaka sašla oluja, kada je stalo grmjeti i tutnjeti, kada je sva sljemenska bura poletjela, da se uskim koritom Duge ulice probije dolje u ravnicu i kada je udarac vjetra širom raskrilio okno kraj kojega je čas prije stajala naša razrednica, onda sam ja ljubomorno slijedila sve faze te oluje. Ljubomorno, pažljivo, napeto: hoće li sve biti onako kako sam ja opisala?! Osjećala sam da je ovo moja oluja, kao da sam joj ja autor”.

Od tada pa sve do posljednjih trenutaka života – znala je da je pisanje njen poziv, njena strast, njen način komuniciranja sa svijetom i životom. Nažalost, često je tu, od mladosti najveću ljubav, morala stavljati na čekanje.

{slika}

Sa svojih petnaest godina Ivana je predano vodila dnevnik i pokušavala objasniti značaj pisanja za njeno postojanje: Sada sam si lijepo uredila pisaći stol, ispraznila ladice, samo u jednoj leži kraj ovoga dnevnika sva moja dosadašnja književna radnja. Bogami, malo graha i taj pišljiv. No što ćemo. Ja ću sad opet raditi, hoću, pisat ću, makar i zlo. No bilo ma i kako smiješno, tvrdim da bih ja uz duševnu njegu mogla na tom polju daleko dotjerati, ali sam Bog to neće. Smij se slobodno, Dnevniče, smijem se i ja, ali slušaj. Spjevah nekoliko, to jest dosta pjesama. Ideje nisu bile nove, kao što je sada uopće malo šta novo, versi nisu bili glatki, rime šepave, a ipak, ta čovjek je lud, ponosila sam se njima. Sve to blago sakupih u neku bilježnicu, a nju… izgubih. Nije li to strašno. Prođe čovjeka volja. Ali možebiti se još nađe. Međutim ja ću pisati makar samo za se. Baš ovaj dnevnik ne izgleda kao rad buduće spisateljice. Ali katkad je ono zlato što ne sja. Ta poslovica je bar nova…”

Tri godine kasnije, sa svojih osamnaest godina, Ivana je zaručena za Vatroslava Brlića kojeg uopće nije poznavala i s kojim je tijekom zaruka izmjenjivala tek poneko pismo, pokušavajući upoznati čovjeka s kojim će provesti ostatak života. Nije se htjela udati, njen život tek je bio počeo. Voljela je Zagreb, slobodu, knjige, društvo, kazalište. Ipak, nije se žalila roditeljima, nije prigovarala, kao što ni nikada kasnije u životu nije dovodila u pitanje njihove odluke. Ivana Brlić Mažuranić uvijek je hvalila svoje roditelje, izražavala beskrajnu ljubav prema njima i uopće – za nju je obitelj, tako su ju uvijek i učili – bila najvažnija stvar u životu, najveći ideal za koji valja žrtvovati sve. Ivana se udala i odselila u Brod na Savi (danas Slavonski Brod), počevši tako potpuno drugačiji život koji nije sama za sebe izabrala, ali ga je šutke prihvatila.

Sve nesigurnosti, svu tugu, svu izgubljenost i sumnje, skrivala je u sebi, borila se s njima u svom malom mraku, u osami. O toj se njenoj borbi rijetko piše. Ivana Brlić Mažuranić desetljećima je predstavljala (i i dalje predstavlja) hrvatski ideal žene, majke, i književnice za djecu. Naglašava se da je Ivana spisateljica za djecu, kako bi se pokazalo da se ipak radi o inferiornoj književnoj kategoriji, manje važnoj u odnosu na ‘pravu’ književnost. Uzevši u obzir kvalitetu, raznolikost i originalnost Ivaninih djela, u potpunosti je krivo smatrati njeno pisanje inferiornim, ali to savršeno odgovara našem, još uvijek patrijarhalnom društvu.

Potrebno je reći kako je Ivana, koja je često pisala o ‘dužnostima ženskim’ i pristajala (na prvi pogled barem) na tradicionalne podjele društva pridonijela mitu koji ju danas okružuje – ideal žene, majke i književnice za djecu. Ideal žene koja je živjela mirnim i inspirativnim obiteljskim životom i pisala za svoju dječicu. Međutim, postoji dio Ivaninog života i djela koji ne hrani taj mit. Postoji onaj ‘tamni’ dio o kojem se ne priča, onaj dio koji se ne uklapa u idilu.

Ivana je već nakon rođenja prvog djeteta patila od postporođajne depresije, iako u to vrijeme to nitko nije prepoznao kao stanje koje zahtijeva posebnu pozornost ili oporavak, već kao iscrpljenost, malaksalost koja će brzo proći. Depresija zapravo nikad nije prošla, kao da je nešto uvijek ostajalo, nešto u tragovima, nešto što ju je vječno pratilo. Nekoliko puta tijekom života, u težim periodima depresije, odlazila je u toplice, na kratka liječenja, i obično se nakon nekoliko mjeseci osjećala bolje, ili barem dovoljno dobro za nastavak starog života, za povratak svojoj brojnoj obitelji i pisanju za koje su ostajali tek ostatci vremena koje bi joj ponekad podario dan.

{slika}

Ivana je opet imala snage za svoju djecu i život općenito. Svom nećaku ‘Ristiću’ posvetila je Čudnovate zgode Šegrta Hlapića, često je pričala priče i djeci i prijateljima, učila ih, ne samo o književnosti, nego i o astronomiji i drugim znanostima.Uvijek se brinula se o svima, u svakoj situaciji, inzistirala je na obrazovanju svoje djece, i nikako nije htjela da se njene kćerke rano udaju (pogotovo ne da se im se dogovaraju brakovi, to nije dolazilo u obzir), i u teškoj financijskoj situaciji, nakon smrti muža, zadnji novac davala je za sate koje je pohađala njena kćerka Neva.             

Depresija bi se opet nekad pojavila, isplivala na površinu. Koliku god da su joj ljubav i sreću donosila njena djeca (koje je zbilja uvijek smatrala najvećim blagom i posvetila im svoj život), čini mi se kao da Ivana nikada zapravo nije preboljela odlazak iz Zagreba, rastanak od obitelji i mladosti, slobodnog života kojim je živjela i koji je tek zapravo bio započeo. Čini mi se da ju je uvijek progonio taj gubitak kontrole nad vlastitom sudbinom. Iako nikada ne piše o tome otvoreno (nikada nije htjela biti teret drugima i žaliti se), ta se tmina daje naslutiti u nekim njenim pismima.

Pred kraj svog života, 1938. godine, Ivana piše kćerki Nadi:

“Je li moguće, dijete moje, da Ti ne vidiš da sam ja posljednje četiri godine bila samo nekoliko puta na Srebrenjaku i dva puta u Rimskima i to zato da opet uzmognem održati dom za mene i Nevicu. I održala sam ga zbilja do posljednjih sila, jer znam da je dom uopće najveće blago, pa ako iziskuje žrtava uvijek usredotočuje sve moralne vrednote i ne bi ni za Boga bila htjela da Nevica bude u Zagrebu bez njega – da sam ikako mogla, uz kratke oporavke, da ga vodim za nju i za se.  A sad kad sam smalaksala, gdje je taj dom da me primi i njeguje? Moj dom sam bila ja – a ona dva uređena stana (U Brodu i u Zagrebu) bez žive duše u njima bili bi opet domovi, da se ja zdrava vratim… Al tko mene čeka, bolesnu i slabu, u tim stanovima, pa da mi od njih učini dom gdje mogu uživati sreću i zadovoljstvo?…

Ja hoću i moram da ostanem na domu, jer sam baš za njega, za djecu, za muža, za ideju obitelji živjela od 18 do 64 godine… Moja književnost, ta moja najmilija razonoda, jedva je potajice i da nitko nije vidio, smjela da mi uzme stoti dio vremena. Toliko sam vjerovala u potpunu dužnost žene da se posveti do zadnjih sila domu! Dakle, kad ne bi poznala moju djecu kao da su još uvijek deset godina stari, to bi mislila da je tvoja rečenica ‘zašto ne uživam sreću u domu’ u ovaj čas, kad je sva moja briga u tom da za me i Nevicu nema doma – mislila bi da je ta rečenica ironija”.

Ivana je počinila samoubojstvo 21. rujna 1938.godine u bolnici na Srebrenjaku. Samoubojstvo se smatralo sramotnim i obitelj je pokušala zatajiti okolnosti u kojima je skončan Ivanin život. Kasnije su se, kako piše Sanja Lovrenčić u knjizi U potrazi za Ivanom, pojavili komentari tipa ‘u stanju rastrojstva počinila ubojstvo’. Ivanina posljednja pisma nisu pisma ‘luđakinje’, njena su pisma racionalna, jasno se izražava, opisuje svoju bol, propitkuje i analizira, svjesna je svega. Ne mislim da se ubila zato što joj je došla ‘crna minuta’. Mislim da je do posljednjeg trenutka znala što radi.

Svakako je tužna, osjećala se napušteno, nije bila u kontroli nad vlastitom sudbinom. U tom njenom ‘rastresenom’ stanju nisu joj znali pomoći njeni najbliži. Starije kćerke imale su svoje živote, svoje obitelji. Sin Ivo također joj nije mogao ili znao pomoći. Većina pokušaja išla je u smjeru da se pronađe osoba koja će se brinuti za nju, što je bilo daleko od onoga što je za Ivanu predstavljalo dom. Tri godine nakon Ivanine smrti ubio se njen brat, Želimir Mažuranić. On je ostavio oproštajno pismo, a za razlog ubojstva naveo je sramotu u koju se srozala njegova domovina uspostavom i postupcima ustaškog režima. O njegovom se samoubojstvu čak i pričalo, ono se smatralo časnim, opravdanim.

O Ivaninom samoubojstvu i danas se priča s nelagodom. Ono se često i ne spominje, već  o njenoj smrti  piše samo da je ‘umrla 1938.godine’.  Postoji neki konsenzus da se o samoubojstvu ne treba pričati. Bitna su Ivanina djela.

Ne slažem se s time. Treba se pričati. Upravo zato što je Ivana čitav život ‘šutjela i trpjela’. Upravo samoubojstvo i ona tužna posljednja pisma, upravo sve ono što je prethodilo, sve depresivne ‘epizode’, upravo to odaje kako u Ivaninom životu nije sve bilo tako idealno, kako je Ivana, iako hvaleći uvijek svoj brak i život, bila u mnogočemu nezadovoljna svojim životom. Prvenstveno zato što nikada nije imala kontrolu nad istim, prvenstveno zato što ju je tradicionalno društvo stavilo u okove, i kasnije ju je to isto društvo uzdiglo na tron (prvo kao ženu i majku, tek onda kao književnicu) kao svoj idealni produkt.

Ona to nije bila. Ono što je sigurno bila, sa svim svojim srcem, je spisateljica. Ono što mi ostaje kao najvjernija slika Ivane, Ivane koja još ima čitav život pred sobom i svu slobodu svijeta, ti su magični obronci Kleka, magija u njenim očima i prve ispisane priče, prvo iznutra, a onda i na papiru. Toj se Ivani Ivana uvijek vraćala, iako joj je, kako je život odmicao, postajala sve dalja – bolni odsjaj prošlosti koju više nije mogla dohvatiti.