sdadmin

Nova pjesma Pussy Riot: ‘Ne mogu disati’

Posted on by sdadmin

Ruski punk bend Pussy Riot, odnosno njegove članice Marija Aljohina i Nadežda Tolokonjikova, objavile su novu pjesmu, i to prvu na engleskom jeziku.

Pjesma se zove ‘Ne mogu disati’ (‘I can’t breathe’) te je počast Ericu Garneru, na što i ukazuje naziv pjesme, koji je ugušen u srpnju prošle godine u New Yorku od strane policajca Daniela Panteleoa. Garnerove posljednje riječi su bile: “Ne mogu disati”.

U svojoj kratkoj izjavi Aljohina i Tolokonjikova su rekle da je pjesma posvećena Ericu Garneru kao i svima onima u Rusiji, Americi i diljem svijeta koji trpe državni teror – za ubijene, ugušene, stradale u ratovima i one koji pate od državnog nasilja svih vrsta – za političke zatvorenike i one koje se na ulicama bore za promjene.

Kako izgleda spot za novu pjesmu Pussy Riot pogledajte u nastavku teksta.

 

Islam i feminizam nisu u sukobu

Posted on by sdadmin

Mariju Ulfah Ansor upoznala sam jednog sparnog dana u Jakarti. Bilo je to krajem 2002. godine i upravo sam stigla u Indoneziju kako bih proučavala ženski aktivizam za svoju disertaciju iz sociologije. Maria Ulfah bila je voditeljica ogranka mladih žena u jednoj od najvećih muslimanskih organizacija u Indoneziji – Nahdlatul Ulama – koja pruža usluge i pomoć milijunima Muslimana u Indoneziji. Zbog onoga što sam čitala o Islamu, očekivala sam da će feminizam, ženska prava i rodnu jednakost smatrati zapadnjačkim i ne-islamskim pojavama. No, dok je sjedila preko puta mene u svojoj mekanoj svilenoj marami za glavu i skromnoj pristaloj odjeći, govorila je strastveno o reproduktivnim pravima žena, uključujući i dostupnost kontracepcije i pilulu ‘za dan poslije’.

Kada se islamske žene pojavljuju u zapadnoj pop-kulturi, često su prikazane kao potlačene i tihe. O islamu se stalno iznova govori kao o inherentno mizoginoj vjeri – od zabrane ženama da nose hidžab u Francuskoj, preko pokušaja Femena da ‘oslobodi’ muslimanke proglašavajući “Topless Jihad Day” (Dan džihada u toplesu), do konstantnog propitivanja odjeće muslimanki. Filmovi kao što je The Stoning of Soraya M potkrepljuju američka gledišta na muslimanska društva kao nasilna i nazadna, dok ženski likovi u TV-seriji Homeland (Domovina), premda srećom nisu nijemi, osciliraju između zlih terorističkih sudionica i pomagačica CIA-e.

Ali ako uložite vrijeme u razgovor o feminizmu s muslimankama u Indoneziji, otkrit ćete da islam i ženska ravnopravnost nisu inherentno u sukobu. Umjesto toga, kao što pišem u svojoj knjizi Mobilizing Piety: Islam and Feminism in Indonesia (Mobilizacija pobožnosti: Islam i feminizam u Indoneziji), značajan broj aktivist/kinja u Indoneziji koristi islam kao način građenja potpore ženskim pravima.

Indonezija je zemlja s najvećim brojem muslimana na svijetu – skoro 90 posto od 250 milijuna Indonežana su muslimani. Indonezija je neobična zbog svog eklektičnog naslijeđa: hinduističko-budističkog do dolaska islama u 14. stoljeću; potom su je kolonizirali Nizozemci; zatim je od kasnih 1960-ih do 1998. godine bila pod vodstvom militarističkog diktatora u sprezi sa SAD-om. Provela sam tamo godinu dana kao srednjoškolka na razmjeni, a kada se zemlja kasnih 1990-ih počela demokratizirati, željela sam istražiti na koji je način ženski aktivizam sudjelovao u tim uzbudljivim promjenama. Provela sam gotovo dvije godine između 2002. i 2008. sa ženama iz četiri organizacije: Solidaritas Perempuan – nevladina organizacija (NGO) koja zagovara prava žena na prekomorske migracije zbog kućanskih poslova; mala muslimanska NGO Rahima – koja se fokusirala na obrazovanje o ženskim pravima u islamu; Fatayat – koja nudi veliki raspon usluga i programa za žene; te žene u rastućoj muslimanskoj političkoj stranci Prosperous Justice Party (PKS) koje zagovaraju snažniju ulogu žena u državi. Kao sociologinja, volontirala sam u ove četiri organizacije, intervjuirala njihove vođe i članice, promatrala njihove radionice, sastanke osoblja i demonstracije.

Od 1990-ih islam je počeo zauzimati istaknutije mjesto u javnom životu Indonezije. Mlade žene su u velikom broju prigrlile pokrivala za glavu. Studiji Kurana postali su popularni, posvuda su nicale džamije, a ljudi su čak počeli koristiti više arapskih imena. Demokratizacija je donijela slobodu, a to je ojačalo val islama. Premda je taj val bio uglavnom miroljubiv, pojavili su se i vjerski ekstremisti. Nakon 9/11 Indonežane je ljutila i šokirala američka vanjska politika. Neki su osjećali da je “Rat protiv terorizma” bio “Rat protiv Muslimana”. Indonežane su vrijeđali i prikazi zapadnih medija muslimana kao terorista i ekstremista. Jedna mlada žena koju sam upoznala na jednoj radionici predstavila mi se pokazujući na svoju odjeću i govoreći samo napola u šali: “Ja nisam fundamentalistkinja.”  Do vremena američkog napada na Irak, antiamerički osjećaj je već bio ojačao, a konzervativne interpretacije Islama su postizale sve veću popularnost.

Prvi/e aktivisti/kinje koje sam upoznala kada sam stigla upozoravali su me da je to izazovno okruženje za zagovaranje ženskih prava. Premda Indonezija ima povijest ženskog pokreta, a žene su oduvijek bile gospodarski aktivne u većem dijelu zemlje, ženska prava i feminizam bili su sve više označeni kao ‘zapadnjački’ i ‘američki’. To nisu bile dobre ‘etikete’ u tako polariziranoj situaciji.

Većina aktivistkinja za ženska prava koje sam upoznala bile su svjesne ekstremizma koji je otežavao njihov rad. Govorile su da ih lokalni ljudi gledaju sumnjičavo. Strani novac o kojemu su ovisili mogao ih je lako diskreditirati. Jedna volonterka iz Fatayata mi je rekla da ljudi odbijaju sve što ‘miriše na Ameriku’. U takvom okruženju trudila sam se shvatiti kako one shvaćaju i spajaju islam i feminizam u svom aktivizmu, u vremenu u kojemu su te ideje najčešće viđene kao nepomirljive.

Kao što sam na početku i očekivala, postojale su žene koje su feminizam i ravnopravnost odbacivale kao neislamske. Na primjer, žene iz PKS-a objašnjavale su opće gledište te stranke po kojemu Kuran određuje različite ali komplementarne uloge muškaraca i žena. Također, srela sam nekoliko feministkinja koje su bile odlučno sekularne. Ali u tri preostale organizacije našla sam velik broj posvećenih Muslimanki koje su se zalagale za ravnopravnost i ženska prava, premda mnoge nisu željele da se njihov rad naziva ‘feminističkim’. Ove su aktivistkinje bile nadahnute velikim rasponom ideja, uključujući i muslimanske tekstove i tradicije.

{slika}

Jedna od stvari koje su me odmah snažno privukle bilo je to što su ove glasne aktivistkinje za ženska prava muslimanki stavljale snažan naglasak na interpretaciju religije. Taj je naglasak bio očit kako u neobaveznim uredskim razgovorima, tako i u njihovom službenom radu.

Poput svih religija, islam je interpretiran i prakticiran na različite načine. Neki muslimani su skloni vidjeti religijske tekstove kao nepromjenjive u svom značenju. S druge strane, aktivistkinje za ženska prava u Indoneziji i druge progresivne snage tvrde da bi Kuran trebalo shvaćati u njegovom povijesnom kontekstu. Prema njihovom mišljenju, moguće su razne interpretacije ovih tekstova, u obzir treba uzeti reformistički duh Kurana, a značenje teksta trebalo bi uskladiti s potrebama današnjeg vremena.

Ove razlike dolaze do izražaja kada se radi o specifičnim kulturalnim pitanjima, kao što je poligamija (koja je u Indoneziji trenutno legalna, ali postoje ograničenja). Konzervativnije skupine kao što je PKS sklone su tvrditi da budući da je poligamija dopuštena u Kuranu, ona je jednostavno dio islama i ne smije se odbaciti. Oni progresivnijih stajališta, koji koriste kontekstualne interpretacije, ne dovode u pitanje postojanje poligamije u Kuranu, ali tvrde da to nije kompatibilno ženskim pravima i stoga se  kosi s egalitarističkim duhom islama.

Jako me se dojmilo to što su muslimanske ženske organizacije kao što su Fatayat i mala NGO Rahima objavljivale egalitarističke interpretacije islama kako bi javnosti pokazali da su ženska prava i islam potpuno kompatibilni. Naprimjer, Fatayat je razvio niz programa ‘rodnih treninga’ (‘gender training’) u svojim ograncima diljem zemlje. Kurikulum tog programa objašnjava pojam roda te govori o tome kakvu ulogu u javnom životu islam daje ženama, ohrabruje žene da se obrazuju, dopušta im da rade i tako dalje. Neke liderice u Fatayatu, poput Marie Ulfah, otvoreno su govorile o društvenim problemima, uključujući i poligamiju – objavljivala je članke u novinama i časopisima u kojima tvrdi da poligamija krši duh islamskog zakona koristeći povijesna i teološka istraživanja kako bi objasnila zašto je to bilo dopušteno u ranom islamu, ali nije prikladno u suvremenom svijetu. Slično tomu, na radionici u Jakarti, Fatayat je pozvao teologa, liječnika i NGO aktiviste kako bi govorili o obrezivanju žena, i ta grupa je analizirala religijske tekstove i došla do zaključka da islam ne zahtijeva obrezivanje djevojčica.

Izvan kozmopolitske Jakarte, nisu sve liderice u Fatayatu bile tako oduševljene rodnom jednakošću poput Marie Ulfah. Većina ogranaka Fatayata više je fokusirana na religijske događaje za žene, no ta organizacija je ključni lokalni izvor informacija o ženskom zdravlju i drugim pitanjima. Do kraja mojega istraživanja 2010., globalna situacija se smirila, pa tako i Indonezija. Indonezijske žene nastavile su se suočavati s brojnim izazovima, posebno kada se radi zdravstvenoj zaštiti i pristupu dobro plaćenim poslovima i financijskim institucijama. No mogućnost da zagovaraju ženska prava na temelju islama ključni je aspekt osnaživanja žena u društvu u kojemu je religija tako esencijalan dio svakodnevnog života i politike.

Zapravo, aktivistkinje poput ovih su samo jedan ‘čvor’ u nastajućem međunarodnom muslimanskom feminističkom pokretu. Nakon dugotrajnog zagovaranja ženskih prava u muslimanskim društvima, ovaj pokret naglašava kompatibilnost islama i feminizma. Muslimanski feminizam zapravo se pojavio 1990-ih u Iranu i Maleziji. Kao što sam vidjela u Indoneziji, ovaj aktivizam koristi kontekstualnu interpretaciju kao metodu otkrivanja osnova za jednakost i prava u islamskim religioznim tekstovima, naglašavajući važnost razumijevanja religioznih tekstova s obzirom na društveni i povijesni kontekst. Mnoge ključne osobe u ovom globalnom pokretu su akademski obrazovane aktivistkinje s dobrim poznavanjem islamske teologije. Transnacionalna mreža Musawah, koja je usredotočena na reformu obiteljskih zakona u muslimanskim zemljama, postala je važan predvodnik takvog aktivizma, kao i WISE (Women’s Initiative in Spirituality and Equality), globalna organizacija koja zagovara ženska prava muslimanki. Malezijska grupa “Sisters in Islam” i britanska organizacija Maslaha više su lokalni primjeri.

Pa ipak, čini se da je muslimanski feminizam prisutniji i utjecajniji u Indoneziji nego u drugim mjestima. Premda se indonezijske aktivistkinje za ženska prava muslimanki mogu pohvaliti s tek nekoliko zakonskih ili političkih pobjeda, kao što je kriminalizacija obiteljskog nasilja 2004., imaju osjećaj da su pomogle utjecati na diskusije o rodu u Indoneziji. Jedna od razlika možda je to što indonezijske žene već dugo sudjeluju u ekonomskom životu, što im daje nešto više pokretljivosti i moći nego ženama u nekim drugim dijelovima svijeta. Druga ključna varijabla je demokratsko okruženje u Indoneziji, s građanskim društvom koje daje priliku raznim glasovima da se oglase i čuju. U slučaju Fatayara, povezanost s organizacijom Nahdlatul Ulama bitan je izvor legitimiteta. Indonezijsko prihvaćanje različitih tradicija interpretacije islama također je prednost. I konačno, kako sve veći broj Indonežanki završava Islamske studije, tako raste i njihov kredibilitet kao znanstvenica i interpretatorica religije. Kao što je rekla Lily Zakiyah Munir, jedna od najistaknutijih muslimanskih feministkinja u Indoneziji: “U Indoneziji, mi kažemo da smo feministkinje. Radimo za ženska prava, no i dalje smo muslimanke.”

 

Prevela i prilagodila Sanja Kovačević

 

U 2015. šest trans žena je ubijeno u SAD-u

Posted on by sdadmin

Jutros sam pročitala da se u Ohiou dogodilo ubojstvo. B. Golec, koju je nasmrt izbo otac. Imala je samo 22 godine. Njezina smrt označava već šestu trans ženu ubijenu u SAD-u u 2015. godini, a nije još ni ožujak.

Ostalih pet žena je:

–Lamia Beard, 30, Norfolk, VA
–Taja DeJeus, 36, San Francisco, CA
–Penny Proud, 21, New Orleans, LA
–Ty Underwood, 24, North Tyler, TX
–Yazmin Vash Payne, 33, Los Angeles, CA

Kao što je New York City Anti-Violence Project naveo u svom tweetu o Golecinom ubojstvu: “U ovo vrijeme u 2014.-oj nije prijavljeno nijedno ubojstvo trans žena u SAD-u. Već sada ove godine IMA IH NAJMANJE ŠEST”.

U ovo vrijeme u 2014., samo godinu dana prije, Laverne Cox i Carmen Carrera su javno izazvale Katie Couric; ja sam pričala o govoru i identitetu na CNN-u; Coxina Netflix serija Orange is the New Black se pripremala za drugu sezonu; a moj memoar je sletio na New York Times ljestvicu najprodavanijih. To je predstavljalo vrhunac medijskog sadržaja za trans žene nebjelkinje u povijesti SAD-a. Kao spisateljica i novinarka prognozirala sam trenutak koji bi označavao prevrat, a koji je ubrzo došao u svibnju: Cox, crnkinja i trans žena iz Mobilea u Alabami, pojavljuje se na naslovnici Time časopisa.

Nakon desetljeća skrivanja, trans nebjelkinje* su napokon dobile medijsku pozornost. Cox nije iskoristila svoje vrijeme pod svjetlima pop kulture samo za napredovanje  u glumačkoj karijeri, već i da progovara o ženama poput CeCe McDonald. Obje smo stajale iza Monice Jones kada se suprotstavila policijskom profiliranju u Phoenixu u Arizoni, i trans Latino tinejdžerice Jane Doe kada su je protuzakonito držali u zatvoru za odrasle.

Osobno, znam da moja vidljivost mora biti veća od mojih osobnih potraga. Kada uđem u određeni prostor, svjesna sam činjenice da sa sobom donosim zajednicu ljudi, zajednicu koja je tijekom povijesti bila prognana i utišavana. Težina te odgovornosti se nikada ne smanjuje, čak i kada prolazim neotkrivenim područjem kao TV voditeljica. Moja emisija So POPular! istražuje križanje popularne kulture, politike, identiteta i zajednice. Iako ekskluzivno ne pokriva samo trans probleme, to je mjesto izgrađeno i vođeno trans nebjelkinjom, tako da je i pogled kojim istražujem teme u svojoj emisiji uvjetovan upravo time. Moj cilj je maknuti fokus sa sebe kao subjekta, a umjesto toga biti osoba koja oblikuje razgovor postavljanjem pitanja.

Vidjela sam ljude kako povezuju nedavnu medijsku vidljivost trans nebjelkinja s nedavnim ubojstvima. Čitala sam rečenice poput: “U vremenu kada trans nebjelkinje imaju vidljivost, svejedno svjedočimo ubojstvima trans žena”. Ova logika mi je poprilično jednostavna.

Istina je, trans žene su ubijene. Da, trans nebjelkinje su dobile veliku medijsku vidljivost. No, trans žene, s naglaskom na nebjelkinje, su konstantno ciljevi nasilja. U čemu je sada razlika? Postoje sustavi kojima se kvalitetnije prijavljuje nasilje, a napokon je prisutna i vidljivost nekolicine izabranih koje pomažu dekonstruirati medijsko uokviravanje života ovih žena.

No, kulturološki prikaz je samo jedan dio društvene pravde, i moramo biti načisto oko sljedećeg: trans nebjelkinje su imale tek jednogodišnju vidljivost u medijima, nakon desetljeća skrivanja (razmislite koliko puta povjesničari/ke, arhivisti/kinje, filmaši/ce ili knjige spominju revolucinarne radove Sylvie Rivere, Marshe P. Johnson ili gospođe Major Griffin-Gracy). Morat će proći više od jedne godine pričanja o nekolicini trans žena u medijima kako bi se promijenila desetljeća strukturalne opresije i nasilja, desetljeća dezinformacija, desetljeća prognanstva.

Ne živimo u bajci u kojoj bi poprilično nedavni uspjeh par individualki – bila to Laverne ili Carmen ili ja – mogao brzo i radikalno transformirati živote naših suborkinja koje se odupiru u već teškim zajednicama, koje prolaze kroz glad, beskućništvo ili nezaposlenost, dok se uz to susreću s velikim medicinskim i obrazovnim  troškovima, policijskim profiliranjem i zatvaranjem, kao i HIV-om/AIDS-om, rizicima sive ekonomije, kao i nadzirućom prijetnjom i podsjetnicima nasilja.

Kada sam se pojavila na Real Time with Bill Maher prošli tjedan, spomenula sam nasilje nad trans ženama, posebice onima koje imaju niska primanja i/ili nad ljudima zajednice nebijelih lica, tijekom Overtime segmenta emisije.

“Nasilje je svugdje oko nas, zar ne?”, Maher je upitao.

Kimnula sam i odgovorila: “Toliko je mnogo nasilja povezano s idejom da žene nisu vrijedne, da nebijelci i nebjelkinje nisu vrijedni, dok su trans ljudi često neprepoznatljivi u našem društvu. Pa, kad sve to zajedno stavite u tijelo jedne osobe, ta osoba trpi targetiranje iz više segmenata. Mora postojati bijes na nacionalnoj razini zbog tih tijela koja nisu zaštićena”.

Maher je zatim rekao, “Ja sam mislio, a možda sam u krivu, da nasilje dolazi jer transrodna osoba nije rekla dečku o svojoj povijesti pa ju je dečko poljubio ili nešto, a onda tek saznao. I onda bi ozjavio nešto poput: ‘Oh, sada sam homo“.

Izazvala sam Mahera govoreći mu da trans žene nisu meta samo zato što smo privlačne muškarcima. Nijedna žena ne zaslužuje nasilje. Točka. Ne postojimo da bismo ‘zavarale’ ili ‘izigrale’ muškarce da spavaju s nama. Trans žene su meta zato što postojimo u ranjivim križanjima rase, spola i klase. Moje suborkinje su ranjive zato što niti jedan pokret nije nikad centrirao tijela, živote i iskustva tih žena, osim par nedovoljno financiranih, većinom volonterski orijentiranih organizacija koje rade i koje vode ljudi iz zajednice (od TGIJP, Casa Ruby, TransLatina Coalition, Sylvia Rivera Law Project, TWOCC, TransJustice, da nabrojim par).

Trans nebjelkinje opasno upadaju između rasne pravde, feminističkih i LGBT prava.

Naša vidljivost ovog trenutka pomaže reorganizirati priče života trans žena, pomaže onima koji ne znaju trans osobe, da se upoznaju s njihovim životima, pomaže gurnuti medijske vratare da progovaraju o našim životima kroz  istinitije i pravednije leće (iako i dalje postoji zapreka kada se dođe do navodne transformacije Bruce Jenner). Ono što ne možemo očekivati jest izliječenje našeg društva od njihovih dugogodišnjih predrasuda, neobrazovanosti i mitova kojima su okružene trans žene.

Čak i na najliberalnijim emisijama, trans žene su i dalje predmet šale (pogledajte samo lijene šale upućene Jennerovoj feminiziranosti i tijelu). Čak i u našem trenutku u medijskoj pozornosti, jedno posrnulo bijelo trans tijelo okupira glavne naslovnice više od konzistentnih ubojstava žena crnih ili smeđih tijela. Čak i u pokretima koji se organiziraju protiv nasilja nad ženama ili crnih i smeđih tijela, trans žene nebijelih tijela nisu sklone masovnoj mobilizaciji, a ja promatram kako moje suborkinje i kolegice pričaju jedne s drugima o zaštićenosti trans tijela s #blacktranslivesmatter i #translivesmatter.

Istaknula sam ove razlike u pokušaju boljeg kontekstualiziranja situacije u kojoj jesmo, i to iz pozicije osobe koja je uspostavila privilegiranu vidljivost, dok je odrastala bez prisutnosti osoba na koje bih se ugledala i koje bi me javno predstavljale. Počašćena sam biti ogledalom mladim djevojkama poput sebe. Reprezentacija je pozitivan početak, no nije sve.

Mnogo je toga za što bismo trebali/e navijati, ali dok navijamo, istovremeno moramo biti i svjesni/e žena koje žive izvan medijske slike, žena koje organiziraju, žena koje na ulicama prosvjeduju, žena koje su odbijane iz skloništa i nepristojno smještene u muške kaznene i zatvorske ustanove, žene koje volontiraju svojim ograničenim resursima kako bi podržale zajednice trans ljudi koji su ekstremno zapostavljeni.

Imena naših trans suborkinja i sestara ne bi trebala biti jedini novinski naslovi dok hodamo crvenim tepihom ili ležimo u lijesu. Naša vidljivost ne bi trebala biti uvjetovana takvim ekstremnim slučajevima. Previše smo se navikli posljednjih godinu dana  spominjati imena Laverne Cox  i Janet Mock te si davati zasluge za to. Ovakav pristup opasno generalizira dvije osobe, od kojih se očekuje da ne ostvaruju samo vlastite snove, već i snove ljudskih rasa i pojedinaca unutar nje.

Iz tog sam razloga izmorena od naglašavanja smrti ovih žena jer je osjetno da se njihova imena izgovaraju tek onda kada one više ne mogu govoriti u svoje ime. No, bitno je spominjati njihova imena i dok ih izgovaram, svjesna sam da se moje sestre ne treba podsjećati na njihovu ranjivost i prijetnju nasiljem koje konstantno vrebaju nad njihovim životima.

Preveo i prilagodio Ivan Horvat

*U originalnom tekstu na ovom mjestu se pojavljuje sintagma “women of color”, a koju smo nakon opsežnih konzultacija odlučile prevoditi kao “nebjelkinje”. Naime, sintagma “women of color” obuhvaća sve žene koje nisu bijele, a nastala je kao izraz solidarnosti žena ne-bijele boje kože, o čemu možete više pročitati u ovom sjajnom tekstu. Kako u hrvatskom jeziku ne postoji tako sveobuhvatan i inkluzivan izraz kao što je “women of color” odlučile smo koristiti nebjelkinje iako on opet postavlja bijelo kao standard te one druge boje kože dovodi u negaciju. No, istovremeno upravo jasno iskazuje to stanje trajne dominacije bijele rase, priznaje da je upravo to ono što je nastalo kao tisućljetni orijentir prema kojem se definira drugo i drugost. Ne postoji najsretnije rješenje ovog problema, ali nadamo se da barem rasprava o ovome doprinosi boljem razumijevanju rasne diskriminacije u zapadnom svijetu.

SOS za Jadran prikupio 3750 primjedbi građana i građanki

Posted on by sdadmin

Kampanja SOS za Jadran objavila je da je u samo četiri dana poslano 3750 primjedbi građana i građanki na Stratešku procjenu utjecaja na okoliš (SPUO) Okvirnog plana i programa istraživanja i eksploatacije ugljikovodika na Jadranu. 

“Činjenica da je u samo četiri dana na e-mail adrese Ministarstva gospodarstva, Ministarstva zaštite okoliša i prirode, Agencije za ugljikovodike, Vlade Republike Hrvatske i drugih nadležnih institucija i pojedinaca/ki poslano 3750 primjedbi jasno pokazuje kako se građani i građanke protive štetnom projektu istraživanja i eksploatacije nafte u Jadranu” istuču.

Javna rasprava o SPUO završena je 16. veljače, no to nije kraj, već samo početak kampanje za cijeli Jadran bez naftnog zagađenja također napominju u “SOS za Jadran” te najavljuju: “U narednim tjednima i mjesecima planiramo niz aktivnosti u koje ćemo uključivati sve građane i građanke te lokalne inicijative koje se protive bušenju nafte na Jadranu”. Pratite internetsku stranicu SOS za Jadran kao i Facebook stranicu kampanje za sve informacije i novosti.

Cilj kampanje S.O.S. za Jadran je očuvati cijeli Jadran od naftnog zagađenja, ne samo zaustavljanjem planiranih aktivnosti u Hrvatskoj, već i ubrzanim privođenjem kraju postojeće proizvodnje na talijanskoj strani. Trenutno kampanju vode udruge iz nacionalne okolišne mreže Zeleni forum: Zelena akcija (Zagreb), Sunce (Split), Zelena Istra (Pula), Žmergo (Opatija) i BIOM (Zagreb) u suradnji s Greenpeace Hrvatska i WWF Adria.”

Tužna priča LGBT aktivizma u Hrvatskoj: Gdje si bila 2002.?

Posted on by sdadmin

Ovo je moja priča i ona, nažalost, ni po čemu nije posebna. Za ovu priču postoji velika i realna opasnost da bude shvaćena kao osobni obračun ili razmaženo izražavanje nezadovoljstva raspletnom nepovoljnim za mene osobno. Međutim, ja nisam jedina. Ova priča nije posebna jer je već više puta ispričana, a ja joj, možda baš zato što nisam vjerovala onima koje su istu sudbinu doživjele prije mene, odlučujem napisati neki drugačiji završetak.

Ova priča može biti početak nečeg drugačijeg u shvaćanju LGBT aktivizma u Hrvatskoj, a sasvim sigurno može služiti i kao moj nadgrobni spomenik u istom.

Zagreb Pride u kojem moje djelovanje, slažem se, nije bilo pretjerano dugotrajno, ali je bilo primjetno i, usudim se reći, puno potencijala, ugušeno je otprilike jednakom brzinom kojom sam se približila centrima moći unutar patrijarhalnih struktura same organizacije.

Prilikom održavanja prve Povorke ponosa u Splitu, nikad prežaljeno, sjedila sam u nekakvom bircu na Cvjetnom trgu u Zagrebu i čitala o topovskim udarima, dimnim bombama, letećem cvijeću i prijetećim hukanjima tisuća i tisuća ljudi – u tom trenutku odlučila sam da je za mene bilo dosta  i da ću se na bilo koji način uključiti u organizaciju Povorke u Zagrebu. Budući da se ona održavala za tjedan dana, prostora i nije bilo previše. Moje aktivističko djelovanje, ako ne brojimo uvođenje LGBT tematike pri Fakultetu političkih znanosti na sociološke kolegije, započelo je smišljanjem i pisanjem transparenata. Iduće godine, uključila sam se u Organizacijski odbor od samog početka, a u četvrtom mjesecu preuzela sam ulogu koordinatorice PR tima Povorke. Možda to samo po sebi ne zvuči kao ništa posebno, meni je, pak, bilo nevjerojatno stresno. Naime, upravo u tom trenutku Željka Markić najavila je skorašnji početak prikupljanja potpisa za održavanje svojeg nesretnog referenduma. To je značilo promjenu teme i svega do tada isplaniranog – to je značilo organizaciju nekog novog prajda u roku od mjesec dana. Zajedničkim snagama i motivirano, vjerujem, velikim dijelom strahom, ali i u jednakoj mjeri potpunim shvaćanjem ponosa u sintagmi “povorka ponosa” to se i dogodilo. Iduće godine sudjelovala sam u većem broju aktivnosti Zagreb Pridea od organiziranja i sudjelovanja na različitim tribinama, preko istupanja u medije, do izrazito aktivnog sudjelovanja u Inicijativi za životno partnerstvo i koordiniranja same udruge kao i Organizacijskog odbora Povorke ponosa.

Udruga s kojom sam pred nekoliko mjeseci zajedno kreirala viziju i misiju, vrijednosti i principe, udruga koja je jako glasno željela naglasiti važnost uključivosti, kulture brige, borbu protiv svake vrste diskriminacije dobila je amneziju. Baš kao i mnoge prije mene svojim sam djelovanjem uzburkala, sada već, mirne i, gotovo pa lagodne vode profesionalnog LGBT aktivizma. Drugim riječima, uplitanjem u donošenje konkretnih odluka, a i mogućnost da netko tko u aktivizmu nije deset, a ni pet godina kritički propituje trenutno stanje počelo je predstavljati prijetnju nečijim partikularnim interesima i goloj egzistenciji.

Zagreb Pride kao udruga nastao je službeno 2008. godine, ali se stariji članovi (a dodala bi i članice da je preostala više, no jedna) vole dičiti time da su kao neformalna skupina počeli djelovati još od prve Povorke ponosa. (Gdje si bila 2002. ili tako neke kada se dijelila moć?) Važno je to naglasiti jer takav diskurs prvenstveno cilja na pozicioniranje Zagreb Pridea kao udruge na margini. Udruga Zagreb Pride materijalizacija je bunta osnivača i osnivačica koji su željeli biti drugačiji od tadašnjeg Iskoraka i Kontre o čemu je za Crol.hr govorio i Jelena Poštić u tekstu o 25 godina lezbijskog aktivizma u Republici Hrvatskoj. Tako priču postavljaju barem oni s ove strane LGBT fronta, koji svima nama naočigled, nije ujedinjen. Drugu stranu priče, nikada nisam uspjela čuti, budući da se osobni animoziteti prenose iz generacije u generaciju i apsolutno su nevezani za sposobnosti ili karaktere pojedinaca/ki što, dakako, predstavlja još jednu od brojnih boljki LGBT aktivizma u Hrvatskoj.

Osobno mi takvo što nikada nije bilo pretjerano važno, budući da sam se s političkom platformom Zagreb Pridea gotovo u potpunosti slagala za razliku od one koju zauzima Kontra, a koju nema Iskorak. Važno je, ipak, primijetiti da takvo što rastužuje. Jasno je, dakako, da demokratsko pluralističko društvo (ili ga nazovite već kako hoćete) podrazumijeva zauzimanje različitih stavova i na ljudskopravaškoj civilnoj sceni, no ukoliko se poglavito temelji na prahistorijskim osobnim sukobima ono ni najmanje ne predstavlja plodno tlo kakvo bi trebalo biti.

Trenutak u kojem aktivizam postaje posao kao i svaki drugi, predstavlja onaj trenutak u kojemu ono što je shvaćeno kao dobro za nekoga ili, šire, za LGBT zajednicu biva izjednačeno s onim što je nužno za egzistenciju pojedinaca. Takva je stvarnost zapravo poražavajuća na više razina.

Najprije i najviše, zasigurno za osobu koja je svoj život posvetila promociji ljudskih prava (u ovom slučaju LGBT osoba) i u tome uspješno djelovala da bi se na kraju svela na razinu osobnog obračunavanja isključivo s ciljem petrificiranja vlastitog položaja. S druge strane, poražavajuća je i za one koje u takvoj udruzi mogu opstati isključivo ako su se voljne pokoriti centrima moći. Inkluzivnost i demokratičnost kao vrijednosti i principi to, nažalost, nisu kada se govori o pristupu informacijama ili donošenju konkretnih strateških odluka.  Naravno, strateška planiranja i slično, drugačija su priča i to ona o Potemkinovim selima. Razumijem kako ova moja teza nije ni najmanje ugodna, no to ne znači da ona nije istinita. Prihvatiti realnost uvijek je težak proces, a pogotovo ako je realnost takva da vas definira kao vječne i isključivo sprovoditelje i sprovoditeljice tuđih ideja i želja, dok vas se pri tom uvjerava u postojanost horizontalne strukture i direktno demokratskog djelovanja.

S pričom o novcu i moći, ruku pod ruku, kao i uvijek, ide i priča o rodu. I Matea Popov i ja o tome smo po prvi puta progovorile u već spomenutom tekstu Antonele Marušić o 25 godina lezbijskog aktivizma u kojemu je Popov istaknula sljedeće:” Izašla sam iz Udruge zbog hijerarhijske i patrijahalne strukture koja ženama i mladim osobama naprosto postavi ‘stakleni strop’ iznad kojega ne mogu ići. Naravno, postoji uvijek mogućnost da uđeš u borbe moći i pokušaš se izboriti za svoje mjesto. Teško je objasniti te strukture moći i koliko su one čvrste, a nekako na kraju (kao i svugdje) dođe na to da eto baš slučajno žene odlaze, a muškarci ostaju, da se programi koje rade žene tretiraju kao ‘tamo neke radionice i neka druženja’, a programi koje rade muškarci kao ‘spašavanje svijeta i visoka politika’.”

Takva je praksa prisutna gotovo od samih početaka Zagreb Pridea. Izbacivanje iz udruge svih žena do sada biva opravdavano njihovim karakternim osobinama koje onemogućuju daljnju suradnju. Sve do sada izbačene (bilo doslovno ili kreiranjem okruženja iz kojeg se one same povuku), zanimljivo, etiketu nekooperativnosti nemaju ni u jednoj drugoj sferi života. Samo u Zagreb Prideu, kada zagrebemo ispod površine, bivaju svedene na nemogućnost kontroliranja vlastitih emocija i opisivane su kao gotovo mitska iracionalna bića s kojima se, eto, naprosto ne može. Htjelo bi se, ali se, eto, ne može.

Postoji razlog zbog kojeg ovaj tekst nije napisan netom nakon mojeg izlaženja iz udruge, unatoč svim stvarima do sada nabrojanim. Naime, sve to nije bilo dovoljno da okalja vrijednost i ideju Organizacijskog odbora Povorke ponosa kao autonomnog tijela u koje se neselektivnim postupkom uključuju sve osobe koje su za to zainteresirane, a zastupaju stavove bliske političkoj platformi udruge Zagreb Pride koja je zadužena za pružanje logističke podrške. 

Vjerujem kako se sve osobe koje su barem jednom sudjelovale u organizaciji Povorke mogu složiti s tim kako je to iskustvo neopisvo vrijedno i važno, apsolutno drugačije od svega ostaloga i na tisuću i jednoj razini ispunjavajuće. Takvo je bilo i za mene i zato sam se, unatoč svemu, i ove godine prijavila za sudjelovanje.

Najavljivan kao najdirektno demokratskiji, najhorizontalniji i najuključiviji Organizacijski odbor do sada ispostavio se samo kao još jedno polje na kojem će se jasno dati do znanja tko je tu gazda.

Na moju je adresu stigla odbijenica s objašnjenjem kako je podjela honorara u lanjskoj organizaciji bila bazirana na sukobu interesa, a odnosi s članovima i članicama preostalima u udruzi toliko su narušeni da daljnja suradnja nije moguća. Nimalo iznenađujuće, osobni odnosi odjednom su postali relavantan faktor kao i ne samo poslovne poveznice, a kvaziautonomnost Organizacijskog odbora još je jednom vrlo jasno dovedena u pitanje. Također, po prvi puta u povijesti odbijenicu je dobila još jedna osoba ne zato što se njezini stavovi ne preklapaju s politčkom platformom Zagreb Pridea (upitno je tko i koliko o njima uopće zna), već zato što prvenstveno nije simpatična prvima među jednakima.

{slika}

U cijeloj ovoj situaciji osobno mi je najtužnije to što sam makar i na sekundu posumnjala u to želim li ili ne uopće sudjelovati u samoj Povorci ponosa. Organiziranje i koračanje u Povorci ponosa trebalo bi predstavljati trenutak zajedništva u kojemu osobni animoziteti gube na važnosti, a solidarnost dobiva primat. Solidarnost ne znači solidariziranje sa čelnim figurama bilo koje LGBT udruge, već znači solidariziranje s pripadnicima i pripadnicama zajednice čiji je to dan.

Žalosno je, stoga, što iako je Zagreb Pride nastao kao udruga sa željom da bude drugačija od drugih – ta se želja nije ostvarila. Ona se, baš kao i osobni animoziteti, prenosi iz generacije u generaciju. Možda iduća bude imala više sreće “u životu i u poslu”.

Prosvjedi diljem Turske zbog ubojstva studentice

Posted on by sdadmin

Ovog vikenda izbili su prosvjedi diljem Turske zbog brutalnog ubojstva 20-godišnje studentice. Motiv ovog jezivog ubojstva nije potvrđen, ali u nekoliko izvješća se navodi da je djevojka bila pretučena do smrti nakon što je pružila otpor pokušaju silovanja, a nakon toga je njeno tijelo spaljeno.

Ozgecan Aslan bila je 20-godišnja studentica psihologije, a njeno tijelo je pronađeno prošlog petka u Mersinu, provinciji na jugu Turske.

Poznata odvjetnica i borkinja za prava žena Hulya Gulbahar kazala je kako u Turskoj svakodnevno bude ubijeno pet žena. Napomenula je kako su još tri žene u Turskoj izgubile život uslijed nasilja istog dana kada je Ozgecan ubijena.

Prosvjednici/e su između ostalog zahtijevali/e da ministrica za obitelj i socijalnu politiku Aysenur Islam podnese ostavku.  

Aktivistkinje za ženska prava traže da se zaustavi nasilje nad ženama u Turskoj, u kojoj samo od ruke supruga svake godine strada na stotine njih.

Napomenimo i to, da je u studenom prošle godine turski predsjednik Recep Erdogan izazvao ogorčenost turskih feministkinja izjavom da žene ne mogu biti ravnopravne s muškarcima, kao i idejom da bi svaka žena trebala imati troje djece, te prijedlozima da se ograniči pravo na abortus i korištenje tablete ‘za dan poslije’.

 

Politika privatnosti

Copyright 2024. Libela.org