Ne želimo postati izgubljena generacija!

Kako bi se spriječilo da današnja generacija mladih osoba nepovratno postane ‘izgubljena generacija’ u svijetu rada, potrebno je evaluirati trenutno stanje, otkriti žarište problema te dugoročno dokinuti tendenciju rasta nezaposlenosti mladih.

Uslijed zabrinjavajućih podataka o nezaposlenosti mladih u Hrvatskoj i nedostatka evaluacija mjera za zapošljavanje, inicijativa Za rad spremne provodi istraživanje Mladi na tržištu rada. Svrha ovoga istraživanja jest da se dobiveni rezultati pretoče u smjernice za donošenje novih poticajnih mjera za zapošljavanje. Istraživanje će ujedno dodatno pomoći institucijama, ali i mladima, u što lakšem prijelazu iz obrazovnoga sustava u svijet rada.

Alarmantna situacija

Naime, mladi se u Republici Hrvatskoj susreću s najvišom stopom nezaposlenosti, a sve upućuje na to da koračaju prema samom rubu egzistencije. Čak više od 50 posto mladih koji su završili neki oblik školovanja ne može si priuštiti osnovne potrepštine, ovise o roditeljima i ne uspijeva se profesionalno ostvariti. Situacija se, unatoč obećanjima, dosad nije promijenila.

Ne mogu dobiti posao jer nemaju potrebne kvalifikacije, a nisu kvalificirani jer im tržište, zbog svoje neusklađenosti s obrazovnim sustavom – to ne omogućava. Ono što im je omogućavalo eventualno naukovanje jest prvotno stručno osposobljavanje bez zasnivanja radnog odnosa za 1.600 kn, a nakon što se sustavno upozoravalo da su naknade izrazito socijalno neosjetljive, ove godine će takva mjera mladima nuditi da zarade mjesečnu plaću u visini minimalca.

Problematično nije samo to što je rad preko takvih mjera debelo potplaćen, a često i gotovo besplatan, nego što nakon odrađene mjere, mladi se u velikom broju ponovno nađu na burzi. Dakle, dolazi do rotiranja radne snage u kojoj profitiraju samo poslodavci kojima država omogućuje da iskorištavaju gotovo besplatnu radnu snagu. 

“Takva praksa dovodi i do srozavanja ekonomskog napretka države, gdje se sustavno opterećuje sve manji broj zaposlenih te se socijalna izdvajanja države preopterećuju, što dokida mogućnost ulaganja u rast i razvoj”, rekla je Marta Jagušt, članica inicijative Za rad spremne.

Gdje su istraživanja i evaluacije?

Također, osim što se prije donošenja mjera nisu odradile prijeko potrebne evaluacije, same provedbe mjera se nedovoljno kontroliraju, zbog čega je kvaliteta prvog radnog iskustva upitna.

Zbog ovakve situacije, mladi sve manje pomišljaju da će moći postati ekonomski neovisni te pristaju na bilo kakav oblik i uvjete rada, koji su socijalno neizvjesni i diskriminatorni. Sve se to odražava na njihov profesionalni put, samopouzdanje, a na koncu i na nesigurnijoj financijskoj situaciji u starijoj dobi.

Pomozite nama da pomognemo vama!

Upravo zbog ovih navedenih razloga inicijativa Za rad spremne traži da ispunite ovu anketu kako bi na temelju rezultata mogle dobiti temeljni uvid o poziciji i perspektivi mladih ljudi u Republici Hrvatskoj te doprinijeti budućim promjenama.

Anketa je u potpunosti anonimna, a rezultati istraživanja koristit će se s ciljem unaprjeđenja položaja mladih. Anketa se odnosi na sve osobe između 18 i 30 godina koje su završile neki oblik školovanja. Osim pitanja o radnom statusu, upitnik sadrži i pitanja o zadovoljstvu poslom te životom općenito, ciljevima za budućnost te, s obzirom na aktualnost teme odljeva mozgova, pitanja o opciji odlaska u inozemstvo. Ciljana skupina obuhvaća dobnu skupinu do 30 godina, jer je tako definirana u sklopu Garancije za mlade u Republici Hrvatskoj

“Za istraživanje su odabrane osobe do 30 godina jer ih je sustav uvrstio u korisnike i korisnice postojećih mjera. Unatoč tome što na razini Europske unije ovakvu vrstu paketa mjera koriste osobe do 25 godina jer se osobe kasnije uspješnije zapošljavaju, u nas je praksa da ljudi i do 30 godina nemaju nikakvo radno iskustvo”, izjavila je pravnica Ena Knežević, članica Za rad spremne i CESI.

Istraživanje su koncipirale članice neformalne inicijative Za rad spremne, a provode ga Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje u suradnji s Hrvatskim zavodom za zapošljavanjePodručnim uredom Krapina i Mrežom udruga Zagor, a koje financijski podržava Ministarstvo socijalnih politika i mladih.

Napad je najbolja obrana!

Radnička fronta ovaj vikend organizira Treću sindikalnu konferenciju “Nužnost široke radničke fronte – napad je najbolja obrana!”, koja za cilj ima razmjenu sindikalnih iskustava u radničkoj borbi, povezivanje na borbu spremnih sindikata te ukazivanje na nužnost sindikalnog i političkog organiziranja radništva.

Član Radničke fronte Dimitrije Birač rekao je kako na ovoj dvodnevnoj konferenciji žele preispitati dosadašnje strategije organiziranja radničkog otpora i ponuditi viziju alternativnog modela koji ujedinjuje sindikalnu i političku borbu u jaču i sveobuhvatniju cjelinu, prenosi Index.hr. “Vizija se svodi na temeljno ponašanje kapitalista – radnik koji prosi uživa njihove simpatije, a radnik koji zahtjeva u njima raspiruje divlje neprijateljstvo”, istaknuo je Birač, koji smatra da je zato u ostvarivanju radničkih prava “nužan napad a ne obrana”.

Uvjeren je kako se sindikati prepušteni sami sebi ne mogu izboriti za promjene te kako bi njihova borba trebala poprimiti radikalno politički oblik, a brojne sindikalne akcije povezati se u jednu sveobuhvatnu, čvrstu i usmjerenu akciju. “Prijeko je potreban zajednički otpor ovakvom društveno-ekonomskom sistemu, njegovom čuvaru krupnom kapitalu i njegovim advokatima političkoj eliti. Taj otpor je sada slab ali će on jačati”, naglasio je Birač.

Privatizacija, a ne rat uništila je hrvatsko gospodarstvo

Izrazivši nezadovoljstvo funkcioniranjem institucija društva ali i sindikalnom scenom, predsjednik Novog sindikata Mario Iveković zauzeo se za jačanje mreže solidarnosti među sindikatima. Smatra da se sindikalna scena u posljednjih dvadeset godina pokazala nesposobnom izboriti za osnovna radnička pitanja te da se to mora promijeniti.

“Privatizacija, a ne rat, uništila je hrvatsko gospodarstvo”, kazao je. Upozorio je i na nedostatak solidarnosti među sindikatima, ali i radnicima.

“Kada nekom gori pod nogama onda se organiziraju akcije, ali nema solidarnosti drugih radnika i sindikata. Oko sto članova sindikata se bori, a ostali kao u kinu gledaju”, rekao je Iveković. No, dodao je, ravnodušnost prema problemima drugih nije samo u Hrvatskoj već postoji i u drugim zemljama.

Na Facebook stranici Pokret Occupy Croatia možete vidjeti i istup Emine Busuladžić iz Sindikalne organizacija DITA d.d. (BIH), jedne od jučerašnjih izlagačica, kao i Gorana Lukiča iz slovenskog ZSSS-a.

Suton Jedne Kurve

Ivana Perić započela je pisati ponešto drugačije komentare za našu rubriku Sa stavom. Iako su teme one kojima se i inače na ovom mjestu bavimo, ovi komentari su niz kratkih priča/crtica iz života stanovnika i stanovnica jedne zagrebačke zgrade. Radi se o ljudima koji žive u istoj zgradi i pričama svakoga od njih, a ideja je prikazati samopercepciju i percepciju drugih, sve ono što često ne vidimo kada osuđujemo druge i donosimo zaključke van konteksta. Cilj je prikazati raznolikost života i ljudi, i neke velike sličnosti kojih ljudi nekad nisu ni svjesni i kojima ne daju priliku, kaže Ivana. Priče ćemo donositi vikendima koji dolaze. Uživajte.

U osam ujutro u zgradi je sve mirisalo po dinstanom luku, kupusu i vegeti. Dizao joj se želudac kao vodostaj Save u dugim kišnim jesenjim danima, kad od Sidra i Brazila ostanu tek vršci krovova.

Ona baba sigurno opet sprema ručak nakon što je u šest ujutro uhvatila prvi tramvaj za Dolac. Nikada nije razumijela gdje žure svi ti starci ranom zorom i zašto žure uopće. U penziji su, ne rade ništa, zar je zbilja potrebno u osam ujutro dinstati kupus? Možda ih pritišće smrt, kao maleni lift u kojem ponestaje zraka, možda samo žele još ponešto utrpati u usta prije negu zauvijek izdahnu. Možda samo žele još jednom podrignuti dinstani kupus, gledajući kako se grad budi, naslonjeni na okno prozora. Svi su ti starci bili prikovani za prozore, nasadili se kao pijanci o najbliže zidove, kao da ih je netko zalijepio drvofiksom, gledali su i gledali, i sve im je bilo poznato: prvi automobili koji ujutro pale motore na putu prema poslovnim zgradama na drugom kraju grada, žene i muškarci u njima, djeca s ogromnim školskim torbama i tužnim pospanim licima, psi koji ostaju zavijati u njihovim stanovima, mačke koje se penju po ormarima i grebu po skupom tepihu za koji je dama štedila pola godine, tinejđeri koji klipsaju u čoporima, kao prebijeni konji, penjući se uglavnom prema obližnjem bircu, a ponekad i prema školi.

Sve su to starci iz njene zgrade znali, sve su to njihovi prozori kao magneti skupljali i uvlačili u staračka četiri zida. Nije im zamjerala. Nekad su im dolazili drugi starci i starice i ako je bilo sreće ne bi se umorili nakon pet rečenica i sve bi pažljivo prodiskutirali – od žene koja se u deset navečer, kad joj je muž bio na putu, odvezla negdje automobilom  i vratila se tri sata kasnije, raščupane kose i velikog osmijeha, a inače se nikad nije smijala, do male Hane, uzorne učenice koja svira violinu i jaše samo najbolje konje na hipodromu, s roditeljima često odlazi u Pariz, koji zove Pari, inzistirajući na francuskom naglasku kojemu su je naučile potplaćene radnice njenog oca, i koja se u haustorima strastveno drpa sa Stipom, koji sluša narodnjake, jede parizer i želi postati ne toliko dobar, koliko slavan nogometaš.

Starkelje su znale sve, vjerovatno su i o njoj često razglabali. O njoj pogotovo. Možda su znali da je sinoć sanjala prljavo ružičasto cvijeće i govna, možda su starci  već bili na tom nivou spoznaje. Nema veze, njene su se ljepote ionako uvijek rađale u prljavštini. U njena četiri zida, jedna vrata, jedan prozor, jedan krevet, dvije stolice, jedan stol, jedan štednjak, dvije knjige… Stao je život neprihvaćanja i boli. Bila je stara romantičarka, bila je sanjiva, onako ranjivo i tužno, kao što se sanjari na zadnjem brodu ka nigdje. Voljela je Antićeve poeme i sada, u kasnim tridesetima. Arka je bila od onih sanjara što su već odbacili sve, pa od sanjarenja i nostalgije žive i dišu. I u svemu tome bila je nekako lijepo tužna, barem joj se tako činilo.

Oblačila je usku haljinu boje senfa, lagano navlačila preko ožiljaka na leđima. Njeni su ožiljci bili poredani preko čitavih leđa, pomalo zaobljeni, kao kosti dinosaura. Nisu je više boljeli. Čovjek brzo zaboravi na stare rane na leđima, ne viđa ih često, ne dodiruje često. Uvijek su bili negdje iza. Boljelo ju je samo kad bi  ju drugi dodirivali, svi njeni dinosauri tada bi oživjeli i opet se gubila u prapovijesti.

I dalje je smrdilo po dinstanom kupusu. Legla je prije tri sata, izmorena, mrmljajući neke ljubavne stihove, koji su težili dobrih deset kila patetike, i svo joj se lice izobličilo, usne objesile. Zaspala je teško i zaslinila čitav jastuk. Hodala je bosa po sobi. Opet se jutros sjetila kako su je u osnovnoj školi zvali Orka, namjerno. Zašto se toga sjeća još uvijek, svakih nešto sitno i krupno kišnih dana? Plakalo je u njoj još uvijek, to prokletstvo unikatnosti njena imena koje su joj dali roditelji umjetnici, otac koji je uvijek pričao o prisutnosti umjetnika, ali nije puno mario za prisutnost roditelja i majka koja je od svega poludila i spotaknula se u bunar kad joj je bilo dvanaest godina, i to prokletstvo okrutne djece iz njene škole, koju su roditelji učili da različitost treba razapinjati i šibati i pljuvati, ko Isusa u trideset i trećoj. Neke dječje bolesti vječno su gonile odrasle ljude.

Sve se vraćalo, kiša je izvlačila govna na površinu, plivala su svugdje, i u njenim snovima, među prljavo ružičastim cvijećem. Toplim je stopalima dotaknula hladni pod. U ramenu joj je krckalo, glavu je pomicala u stranu već po navici, ne samo u rana jutra i razbuđivanja radi.

Legla je na pod ispod prozora i njušila zrak izvana. Ispod vrata je ulazio miris dinstanog kupusa, a ispod prozora je mirisalo po cinku, po friškoj krvi, onako suptilno, onako kako promatramo čudake kada više nije pristojno upirati prstom. Negdje je netko ginuo, životinje su cvilile u stanovima, pokoji vuk je zavijao zazivajući mjesec.

Zvali su je Orka. Nije čak bila ni nešto inteligentna, nije bila ni brižna, ni ubojita, ni majka. Nije ni sada, ništa od toga. Bacali su na njenu malu školsku torbu, s velikim suncokretima, koju joj je sašila njena majka kako ne bi bila kao sva druga djeca, bacali su raznorazno cvijeće, štapiće premazane medom, kako bi primamili pčele s obližnjih stabala badema, tek rascvjetanih, svibanjskih. Čini se nevjerovatno kada danas razmišlja o tome, sva ta zloba, i pitanje zašto i dalje joj visi iz svakog kutka sobe nasilno se njišući pri naletu iole jačeg vjetra. Udara ju u glavu, zašto, zašto, zašto.

Već se trebala izdignuti iznad toga, već je trebala usvojiti sve one savjete iz priručnika za samopomoć, već je trebala shvatiti kako se radi o kompleksima drugih, a ne o njenim manama, već je trebala shvatiti da to što joj se to događalo ne znači da je to i zaslužila. Ali u svojim je torbama Arka vukla i majku koja se spotaknula u bunar, oca koji je otišao, valjda kako bi istinski spoznao pitanje prisutnosti i neprisutnosti, i diljem Europe oduševljavao elitističku publiku, muškarce i žene koji su pili šampanjac i u skupocjenoj odjeći razglabali o dubini očevih djela, o preispitivanju umjetnosti, o pomicanju granica umjetnika i interakciji s publikom, kao da se radi o najvećem svjetskom problemu, pa valjda i najvećem postignuću.  Pjenile su im se usne kao Žižeku u gorljivim raspravama o Titaniku, obrazi su im se crvenjeli, ubrazno su otpuhivali dim finih cigareta, koje su mnogi nataknuli na cigaršpice, čiji smisao još uvijek, u kasnim tridesetima, nije baš razumjela. Ali većinu očevog svijeta ionako nitko nije razumio, samo su se dobro pravili da jesu, koji bi inače bio smisao njihovih ispraznih, izmišljenih života.

Već se trebala izdignuti iznad svega toga, trebala je sebe uvjeriti kako je više od onoga što joj se događa, kako je sve stvar perspektive. U stanu iznad svađali su se roditelji one male Hane, koja se u haustorima drpa s malim Stipom, nogometašom. Vjerovatno je žena danas kupila krivo maslinovo ulje, ono za sto, a ne sto pedeset kuna. Muž je vjerovatno vrištao: “U pičku materinu, sad si sve usrala, zar ne znaš da je okus tisuću puta drugačiji, pa kako da jedem jebeni biftek s kaplljicom ovog ulja?! Zar ne znaš da je upravo ta kapljica presudna za okus?” Vjerovatno je prijetio i rastavom, ali se pola sata kasnije, kada je sve prožderao i fino podrignuo, malo primirio.

Hodala je bosa po stanu. Uvijek je voljela doticati tlo golim stopalima, osjetiti hrapavost parketa i poneku rupicu, osjetiti kako se toplina mijenja kada se približava otvorenom prozoru. Bila je rana zima i kišilo je kao da su nebu ubili i oca i majku. Arka je suosjećala. Vani je po kontejneru kopala žena u napuhnutoj plavo-ljubičastoj jakni, koja je malo zamaskirala izgled njena izuzetno krhkog tijela. Ne, zapravo nije bila krhka, bila je mršava, kost i koža, kopala po kontejnerima nakon što je dobila otkaz u firmi u kojoj je radila petnaest godina, kopala po kontejnerima jer ju nitko nije htio primiti na posao s njene pedeset i tri godine, kopala po kontejnerima jer živi u društvu koje tvrdi da je samo nesposobna i ‘traži posao, a nada se da ga ne nađe’, kopala po kontejnerima jer društvo tvrdi da ljudi više vole kopati po smrdljivom smeću i jesti hranu s otiscima tuđih usana nego čisti ujutro odlaziti na posao i zarađivati za život, kopala po kontejnerima jer je za sve kriva sama, i za firme u stečaju, i kradljive poduzetnike, i svoju starost i nekonkurentnost, i iznenadnu smrt muža kojeg je pokopala prije dva mjeseca, i za čiji je pogreb, nakon silnih novaca za mise, pop tražio još dodatnih tristo kuna. Za sve je kriva sama, pa neka joj je, i treba kisnuti i prljavimm prstima u usta trpati kroasan koji je mala Hana jutros bacila jer je bio premastan, a ona pazi na unos zasićenih masnih kiselina.

Arka je skrenula pogled, profesionalno, po navici. Nalila je vodu u mali crveni lonac i stavila da se kuha. Popit će kavu, jaku, crnu, tursku. Popit će gutljaj, pa još jedan i još jedan, rastjerati sve kiše i isprati kaljužu u prsima. Mora smoći snage za još jedan dan, ne može više vući sve te šivane torbe, mora ih odbaciti ili se pak prevariti kako se varala čitavo vrijeme i kako zapravo nikada nisu bile teške i odmah će joj postati lagane kao perce friško očerupane patke, dok se vijori na svježem jutarnjem zraku, pleše svoj veseli ples dok ne sleti u štalska govna, pomiješana s kukuruzom koje u jutro klanja nisu stigle pojesti ni blebetave kokoške.

Toliko je jednostavno, Arka, zar ti nije jasno. U stanu nasuport njenog cura je jecala jer je sterilizirala mačku. Cvilila je čitavo jutro jer joj je oduzela pravo na majčinstvo, majčinski zov toliko snažan u svoj prirodi, a navodno i u svim ženskim bićima, nije ni pitala mačku za njeno mišljenje i njene želje, i sad joj je bilo stvarno žao, i nikad to više ne bi uradila. Osim što bi, jer joj se neda zajebavati s hordom mačića nakon svake sezone parenja. Pa je zato žrtvovala majčinske osjećaje svoje mačke i sada rida čitavo jutro. Jer će to promijeniti ništa. Ali će pokazati da joj je stalo, iako ne dovoljno stalo da postupi drugačije nego što je postuspila. Stalo joj je točno onoliko koliko teži samosažaljenje i licemjerje. Arka je stvaljala sve na imaginiranu vagu u glavi i zaključila kako je najbolje rješenje, umjesto plakanja, da mački kupi šesto pedeset pakiranja viskasa ‘Nježna kuhinja’ od pirjane ribe, u kojem su nježne trake mesa i ribe prvo posebno skuhane te potom lagano prepečene na grillu ili pirjane, sve izrazito nježno i ponajviše pogodno za situacije u kojima su mačke sterilizirane, ostavljane same dva tjedna dok se vlasnici brćkaju u Jadranu, i općenito dosadne u zahtjevanju priznavanja prava na postojanje van situacija u kojima ih se drpa kod krahova ljubavnih veza, boli u trbuhu i napadaja sindroma ‘Pale sam na svijetu’.

Popila je kavu i zagledala se u fundać. To je bio njen život, bogami. Crni, crni fundać iz kojeg ju je izvlačio Mika Antić i zdrav vid. Iako je profesionalo okretala glavu u stranu, Arka nije bila slijepa, i iako je kritizirala ljude u sebi, ponajviše sve svoje susjede, nije propuštala proviriti iza kulisa svih njihovih predstava. I njihovi su životi uglavnom bili fundaći.  Ili fundać ili mućak, teško nešto treće. Svi su uglavnom htjeli više od života, jurišali prema cilju koji je netko drugi postavio, jurišali prema svemu, budili se prerano, lijegali prekasno, i bivali progonjeni osjećajem kako ne žive istinski, kako ne žive potpuno. Netko im je rekao da mogu sve, ali svi su shvatili da moraju sve.

Arku to nije mučilo, mučile su je tek torbe sa suncokretima, brižni kitovi, kliski bunari, umjetnici koji propituju prisutnost na vlastitoj djeci, poneki kišni dani i probuđena bol u leđima. Njeni su se dinosauri komešali i trnci su joj prolazili niz čitavo tijelo. Bilo je još prerano za spremanje na posao. Što će danas raditi, koga će danas raditi, od koga će danas okretati glavu i možda lažno stenjati? Nije mrzila svoj posao, smatrala je, na neki kontruktivan način, da je to ono što zaslužuje. Nije plakala nad tom spoznajom i nikada se nije jadala, tužno je tek nekom promatraču izvana, koji vidi Arku onako kako se nikada nije vidjela sama. Tužno je onome koji moralizira ili pak onome koji ne krivi nju, kao ni ženu u plavo-ljubičastoj jakni koja kopa po kontejnerima, tužno je onome koji vidi dvanaestogodišnju djevojku potpuno samu, kako mijenja udomitelje, prelazi iz zidova u zidove, udarajući se svaki puta i bivajući udarana od strane onih koji su silno htjeli djecu, ali ne djecu za koju treba strpljenja, ne djecu koja dolaze s majkama u bunarima, već djecu slatku i milu koja će ih nakon tri dana zvati majčice i tatice i smijati se s njima kao u reklami za Nutelu.

Arki je samo trebalo vremena, malo vremena i prisutnosti. Postala je kurva jer je upoznala svodnika koji je sjedio s njom satima, slušao njene priče i pružio joj osjećaj doma u malenom kafiću koji je smrdio po pijancima koji piju Lavov i nasađuju se o svaki zid, po pišalini i vlazi i lošim šalama i hvatanju za masne naborane guzice. Prihvatila je posao jer svoje tijelo ionako nikada nije smatrala hramom, blagom koji samo rijetki zavrjeđuju, prihvatila je jer nikada nije moralizirala i ponajviše od svega – voljela je raditi noću. Noću je sve bilo dozvoljeno, starci su nestajali sa prozora hraktajući u škripavim krevetima, djeca su sanjala zmajeve i slatkiše i ukidanje škola, a bogataši su pod plahtama u toplim prdcima ispuštali fina maslinova ulja i bifteke.

Arka je bila tu za potrebe drugih, izgledala je gotovo kao svetica primajući sve te očajnike u svoje naručje, stavljajući ih na svoja topla prsa dok se nad Zagrebom spuštala hladna magla. Pošteno je radila svoj posao, nije nikoga varala, svi su znali po što dolaze i što od nje mogu dobiti, sve su karte uvijek bile na stolu. Ponekad je razmišljala kako zbilja obavlja izuzetno važnu dužnost, ponekad je čak mislila kako voli svoj posao, ponekad je ponosno hodala ulicama koje su se budile iz sna, pozdravljajući žene koje su otvarale dućane i radnike koji su istovarali kašete s kruhom ispred pekarni. Ponekad je mislila kako je njen posao jedan od rijetkih plemenitih zanata preostalih na svijetu. Ipak, nije mogla izbjeći one dane kada je pak bila toliko prazna, vukla teške Antićeve stihove na usnama, školske torbe na leđima, dinosaure na leđima, plakala zbog sterilizirane susjedine mačke, sramila se pogleda staraca s prozora dok je ranom zorom u kratkoj haljini boje senfa ulazila u zgradu.

Odlučila je da će danas čitati knjigu i izići vani tek navečer.  Kiša je i dalje padala, dinstani kupus zamjenio je miris svježih kapi, koje su kroz njen prozor ulazile iznenadno, jurišajući kao Križari na Jeruzalem.

Navečer je počeo padati snijeg. Snijeg nakon kiše, ništa više nema smisla, pomislila je. Odlučila je ipak malo prošetati. Navečer se ono malo sunca nad Zagrebom rušilo zimski, kao blještavobijeli komet, umirući tamo gdje oko još nije moglo potrčati.  Od pogleda na snijeg su je boljele oči i neprestano je škiljila. Škakljao ju je neki nevidljivi sitni pijesak pod kapcima. Ruke su joj drhatale u tankim džepovima, prsti se presvukli u crveno. Već je razmišljala o boli odmrzavanja kada uđe u svoju toplu sobicu. S druge strane ulice je hodala neka fina zagrebačka gospođa. Veliki crni šešir, mala crna torba, kožne crne rukavice, crni predimenzionirani kaput ispod kojeg je virila topla asimetrična crna suknja i ulaštene crne čizmice na petu. Izgledala je skupo. Njena je pojava bila pomalo nadrealna, bila je slika nekog drugog svijeta, scena krivo smontirana, pogrešno ubačena na ovu prljavu ulicu koja je za Arku bila kraljevstvo siromašnih, odbačenih, slomljenih stvari. Bilo je nešto toliko perverzno u tom trenutku, i iako to nije bio prvi put, Arka je uvijek ostajala u malom čuđenju nekoliko minuta nakon što bi gospođe i gospoda iščeznuli iz vidokruga.

Kao da je nekad zaboravljala da bogataši i bogatašice postoje. Da postoje ljudi koji kupuju dizajnersku odjeću, lete s jednog kraja svijeta na drugi, troše tisuće kuna na večere u restoranima. Znala je da postoje, tamo negdje gdje se bogatstvo drugih neizostavno prebija na leđima radnika i radnica s kojima se družila, ali oni su uvijek bili tamo negdje, zli i daleki, vidljivi tek u odsjaju očaja iskorištenih i potlačenih.

Trebala je biti tužna, tužna zbog te spoznaje, tužna zbog svog tužnog života, tužna zbog hladnoće. Ali Arka je gledala suton. I kao uvijek za vrijeme sutona, ostajala je nijema, udisala duboko. Makar blijedi zimski, suton je uvijek bio svjedočanstvo postojanja, ljepota podarena svima. 

Jedna Ronja koja je promijenila sve

Kao dijete sam jedva čekala zimske praznike primarno zato što sam tada imala više vremena za čitanje. Izabrala bih knjige pregledavajući sličice na poleđini izdanja Bilblioteke Stribor i zapisala ih na papirić koji sam uvijek ostavljala tati ispod ključeva na regalu, kako bi on ili mama nakon posla podigli knjige u jednoj od gradskih knjižnica. Nisu smjeli zaboraviti na to.

Mislim da sam bila peti razred kada je knjiga koju sam izabrala za druženje uz hladnu zimsku buru bila Ronja, razbojnička kći Astrid Lindgren. Osvojila me naslovnica koja je prikazivala djevojčicu kratke crne kose, usred šume, s lukom i strijelom. To i ono razbojnička kći. Bilo je avanture u tome, slutila sam.

Ja sam voljela avanture. Po čitave dane sam se vješala po obližnjim stablima badema, s bratom i susjedima se penjala po krovovima starih kuća u predvečerje, izrađivala drvene mačeve i pravila se da sam Robin Hood, otkrivala mravinjake i promatrala crve golaće kako lagano silaze niz zelenjavu u vrtu, tukla orahe cipelom i satima napucavala loptu o zid stare kuće, dok roditelji ne bi rekli da je dosta ili zagrintao netko od susjeda. Bila sam raščupana i nisam marila za odjeću koju sam nosila. Zbog svega toga se, u svim knjigama koje sam tada čitala, uglavnom nisam mogla poistovjetiti sa ženskim likovima. Ti su likovi, uz to što ih je bilo znatno manje nego muških, bili uvijek isti, barem mi se tako činilo. Te su djevojčice iz priča bile beskrajno dosadne, uvijek neke princeze, uvijek čiste i dotjerane, uvijek zaljubljene u neke dečke, uvijek najbolje na svijetu ili najgore na svijetu, uvijek nekako usputne – i kad su bile glavni likovi, nisam imala dojam da zbilja imaju kontrolu nad svojim životom i svojom pričom. Nisam to tada analizirala na taj način, dakako. Gledajući nedavno svoju bilježnicu iz lektire iz osnovne škole, pronašla sam bilješke koje bi mogle dočarati moja tadašnja razmišljanja. O Branki Augusta Šenoe, koja je trebala biti u potpunost drugačiji ženski lik (u pozitivnom smislu) zapisala sam, između ostalog:

Iako mi se sviđa što  Branka nije krhka, sviđa mi se što je obrazovana i načitana, mislim da je opisana kao savršena djevojka, a takvo što ne postoji. I zašto se na kraju morala udati za grofa?”

Čitajući te bilješke o lektirama, shvatila sam da je ženskih likova zapravo bilo jako malo u svim knjigama u periodu od četvrtog do osmog razreda. Većinu tih knjiga napisali su muškarci što bi donekle moglo pojasniti takvu situaciju. Znam da sam se poistovjećivala s muškim likovima, i to me već tada, smetalo. Ne činjenica da se poistovjećujem s muškim likovima, u tome ne vidim problem, jer svi smo primarno ljudska bića i dijelimo brojne interese i želje, neovisno o spolu, već činjenica da se poistovjećujem isključivo s muškim likovima. Zar nisu postojale negdje u knjigama djevojčice poput mene? Neke koje nisu bile ‘fine’, koje nisu nosile haljine, koje nisu poznavale pravila bontona i govorile strane jezike, koje trče slobodno, koje se nisu htjele udati, neke koje strastveno izražavaju svoja mišljenja, koje su pod svjetlom male svijeće gledale tele kako prvi puta u životu pokušava hodati (neuspješno), neke s krastama na koljenima, koje znaju kako se sade krumpiri i kada cvjetaju jorgovani?

{slika}

Nije ih bilo u tim lektirama, pa sam birala druge knjige. I tako sam došla do Ronje. Ronja živi u zamku u šumi, okružena razbojničkom bandom koju predvodi njen otac. Vrijeme provodi u šumi gdje postoji čitav svijet divljih životinja i magičnih stvorenja. Šuma je njen dom i njena ljubav. Sprijateljila se s Birkom, sinom vođe suparničke razbojničke bande i skupa su provodili dane skitajući po šumi. Odnos Birka i Ronje nikada nisam doživljavala kao ljubavnu priču, već isključivo prijateljsku, i to je bilo divno. Oni nisu trebali biti skupa zauvijek. Nisu se trebali vjenčati. Oni su bili prijatelji i to je bilo to. Zašto muškarci i žene ne bi mogli biti samo prijatelji? I zašto djeca ne bi mogla biti djeca, bez projekcija o budućim vezama, udajama i ženidbama?

Zašto se ne bi skupa borili za bolji svijet? Zašto ne bi riskirali za ono u što vjeruju? Ronja i Birk su imali misiju – okončati prastaru zavadu i ponuditi drugačiju budućnost, bez razbojništva (ali i dalje u šumi).

Ronja, iako je se otac odriče u jednom trenutku, ne odustaje od svog nauma. Ona je hrabra i ne odustaje od svoje ideje svijeta i života. Bila je vjerojatno prvi ženski lik s kojim sam se mogla poistovjetiti, prvi ženski lik za koji sam mogla reći ‘ja želim biti takva’.

Zbog Ronje, a kasnije i zbog nekih drugih priča, ostajem zauvijek zahvalna  Astrid Lindgren. Posebno me raduje i vijest da je studio Gibli producirao animiranu seriju Ronja, razbojnička kći, koju je režirao Goro Mijazaki, sin velikog Hajaia Mijazakija. Bit će to posebna poslastica za sve kćeri razbojništva i još jedan podsjetnik na divno stvaralaštvo Astrid Lindgren.

 

Marš protiv mjera štednje

Ljevičarska španjolska stranka, Podemos, započinje izbornu godinu masovnim demonstracijama u središtu Madrida, protiv mjera štednje, potaknuta nedavnom pobjedom svog saveznika Syrize na nedavnim izborima u Grčkoj.

“Marš za promjene”, kao su nazvani ovi prosvjedi započinje  točno u podne na Plazi de Cibelas u Madridu, ispred gradske vijećnice, a zatim će se prosvjednici/e uputiti prema trgu Puerta del Sol.

Lider Podemosa, Pablo Iglesias je rekao kako želi “povijesnu mobilizaciju” koja će pokrenuti novu eru političke promjene u Španjolskoj, te da je ovaj marš najavio još početkom prosinca.

Napomenimo kako Podemos ovih dana slavi svoju prvu godišnjicu osnutka, kao i to da je izrastao iz indignados pokreta koji se borio protiv mjera štednje.

Podemosu posljednjih nekoliko mjeseci izrazito raste popularnost, što pokazuju i ankete javnog mnijenja, a vođa stranke Iglesias najavljuje kako će, ukoliko pobjedi na izborima, tražiti otpis dijela duga Španjolske.

Uoči najavljenih demonstracija pripadnici stranke dijele letke te pozivaju na politiku “služenja narodu, a ne privatnim interesima”.

Na današnjim demonstracijama očekuje se više od 50.000 građana Španjolske, a organiziran je i prijevoz demonstranata iz čitave Španjolske autobusima i vlakovima.

Mnogi Španjolci i Španjolke su ljuti zbog velike političke korupcije i rezanja javne potrošnje koju provodi vladajuća Narodna stranka, kao i prije nje Socijalistička stranka.

Španjolski premijer Mariano Rajoy upozorio je Španjolce da “igraju ruski rulet” podržavajući Podemos, za koje je rekao da “obećavaju med i mlijeko”, a da ne mogu to ostvariti.

Iako Španjolska službeno izlazi iz recesije, gotovo svaki četvrti radnik/ca ostaje bez posla. Danas je u Španjolskoj više od pet milijuna ljudi nezaposleno, a oko 7.000 kućanstava nema stalni i stabilan izvor prihoda. Broj ljudi s ugovorima na slabo plaćenim i kratkoročnim poslovima je porastao, dok su plaće mnogima pale. 

Stvari koje trebamo prestati govoriti neudanim ženama

Žene koje nemaju ili ne žele dečka u američkom su društvu izložene posebnoj vrsti osude: bilo da se radi o zlobnim šalama, negativnim pretpostavkama ili uznemiravanju; status single žene smatra se lošim izborom ili nepoželjnom situacijom (barem za žene koje odgovaraju društvenim standardima prihvatljive ženstvenosti). Neprihvatljiv način na koji se odnosimo prema ženama bez partnera ukorijenjen je u mizoginiji i odraz tendencije da romantičnu vezu (naročito s muškarcem) vrednujemo više od mnogih drugih stvari u životima žena. Ovaj je stav toliko rasprostranjen da ga nalazimo čak i u queer zajednicama. I queer žene osjećaju pritisak da budu u vezi i/ili slijede određene predvidljive obrasce.

Vrijeme je da ženama prestanemo nametati određena očekivanja vezana uz njihove romantične živote. Zahtijevati da ženin romantični život slijedi određeni skup očekivanja znači pretpostaviti da bolje od nje znamo što je za nju najbolje. Vrijeme je da razvijemo bolji odnos prema single ženama – i onima koje su svojevoljno same i onima koje bi željele partnera/icu (ili više njih). U to ime, slijedi popis šest stvari koje moramo prestati govoriti single ženama.

1.Ti, dakle, ganjaš karijeru?

Ne nagađajte o razlozima zbog kojih žena nije u vezi.  Kaye, heteroseksualna bjelkinja dvadesetih godina voljela bi da ljudi prestanu naprečac zaključivati da ona ‘ganja karijeru’ samo zato što je single. Budući da obavlja zahtjevan posao i još nije udata, većina ljudi pretpostavlja da je izabrala posao ‘umjesto’ partnera. Apsurdno je svrstavati žene u dvije kategorije – one kojima je stalo samo do posla i one kojima je stalo samo do veze. Pretpostavka da žena koja je trenutno usredotočena na vlastitu karijeru nema romantičnih ili seksualnih interesa posve je suluda (osim ako se ne radi o doista aseksualnoj ili aromantičnoj osobi). Na temu može li žena ‘imati sve’ napisano je bezbroj članaka. Neki smatraju da je moguće imati i posao i obitelj, drugi tvrde da ne možemo imati sve. Bez obzira na to kojem ste mišljenju skloniji, žene poput Kaye samo žele da ljudi prestanu naprečac donositi zaključke o njima bez da su ih išta pitali! Za nju, spomenuta dihotomija uopće ne postoji: karijera joj je vrlo važna, no poslovne obaveze može bez problema uskladiti s vezom. Mnogo je razloga zašto žena nije u vezi. Nemojte pretpostavljati da znate o čemu se radi.

2.Sigurno si razvedena

Kad razgovarate sa ženom o njenom romantičnom statusu, nemojte izigravati detektiva. Patricia, heteroseksualna bjelkinja šezdesetih godina kaže da “ljudima podatak da niste u vezi nije dovoljan, već ih zanima i da li ste razvedeni”. Patricia je na ovom planetu provela više od šezdeset godina, a njena najveća postignuća nemaju nikakve veze s muškarcima s kojima je izlazila. Fiksiranje drugih na njen romantični status doživljava kao patroniziranje, a iz njihovih komentara iščitava sljedeću poruku: “Ne zanima me što je tebi važno. Zanima me samo s kojim si muškarcima izlazila”. Nadalje, podaci o nečijem romantičnom statusu često su privatni. Mogu biti i izvor boli ili neugode, ili jednostavno nešto o čemu žena ne želi razgovarati. Osim što vezu doživljavaju kao privatnu stvar, neke žene možda odbijaju razgovor o tome jer bi se mogle izložiti osudi okoline ukoliko njihova veza izlazi iz tradicionalnih okvira. U debati s Barackom Obamom, predsjednički kandidat Mitt Romney sugerirao je da su samohrane majke uzrok oružanog nasilja – stoga ne čudi da bi mnoge single žene vlastiti status radije zadržale za sebe.

Oduprite se porivu da single ženama namećete subjektivne standarde o tome kako bi trebale živjeti vlastite živote. Na koncu, ne raspolažete sa svim informacijama o tome zašto donose određene odluke ili se priklanjaju određenim odabirima.One su kapetanice na vlastitim brodovima, one su jedine koje znaju što je najbolje za njih i što žele u životu. Zabadati nos u ženin romantični život ili razloge zbog kojih nije u vezi nametljivo je i neprihvatljivo ponašanje. Nemojte to raditi!

3.Bila bi zgodnija da…

Sarah, queer bjelkinja u četrdesetima tvrdi da bi se zauvijek mogla prestati smiješiti ako joj neki muškarac još jednom dobaci da se nasmiješi. Rivki, heteroseksualnoj bjelkinji dvadesetih godina, njen je brat ponudio sljedeći savjet: “Ne brini! Možeš imati kojeg god tipa poželiš. Kad se našminkaš, prava si osmica”. Ovo bi trebalo biti očito: njeno tijelo, njena pravila. Svaka žena bira kako želi izgledati i njena je stvar želi li promijeniti svoj izgled ili nabaciti osmijeh kako bi privukla potencijalnog/u partnera/icu. Velika većina žena s kojima sam razgovarala želi da ljudi oko njih prestanu pretpostavljati da imaju ‘rješenje’ za njihove ‘probleme’. Jay mrzi te i takve savjete jer iz njih iščitava pretpostavku da bi žene trebale biti pasivne recipijentice žudnje: “Ljudima se ne govori da će se posao ili prijatelji ili socijalna pravda pojaviti kada ih prestanu tražiti”.

Fizički izgled ne bi trebala biti valuta. Nažalost jest, osobito za žene. Single žene koje se opiru tradicionalnom poimanju ljepote plivaju uzvodno u kulturi koja privilegira određenu vrstu ljepote. Vrijeme da stvorimo prostor za različitost i prestanemo vršiti pritisak na ljude da prigrle ovaj uski i isključujući ideal ljepote.

4. Slušaj – ne trebaš dečka

Eva, queer žena u tridesetima, želi da joj ljudi prestanu govoriti da je ‘dobro biti izbirljiv’ kada se žali na vlastiti single status. Kada sa single ženom razgovarate o njenom romantičnom statusu, lako je početi se razbacivati utješnim stereotipima i prožvakanim frazama, no najprije utvrdite na koji joj način zapravo možete iskazati podršku. Kroz velik dio povijesti, žene koje izražavaju nezadovoljstvo nailazile su na sumnjičavost i/ili negativne reakcije. Stoga je važno najprije saslušati, a tek onda ponuditi savjet, i to samo ako ga vaša sugovornica zatraži. Saslušati ženu dok opisuje vlastita iskustva sredstvo je opiranja kulturnoj opresiji koja već stoljećima ušutkava i zanemaruje ženske brige i probleme.

5.Zar ne bi bila sretnija da si u vezi?

Prestanimo izjednačavati vezu sa srećom, a single status s tugom. Rivka kaže da joj komentari okoline u stilu “Samo želim da budeš sretna” nimalo ne pomažu, jer sretna (i nesretna) može biti i sama sa sobom. “Veza s kvalitetnim partnerom zacijelo bi doprinijela mojoj sreći, no u konačnici mislim da sam za većinu, ako ne i svu tu sreću (ili manjak iste) odgovorna ja sama – sve ovisi o tome čime je moj mozak bio zaokupljen toga dana, što sam radila, i slično. Upuštanje u vezu neće na neki čudesan način ‘popraviti’ moj život, kao što ga nedostatak veze neće upropastiti”.

Definicija sreće stvar je svakog pojedinca. Ne želi svatko biti u vezi, niti je preduvjet za sreću žena pronalazak partnera prije određene dobi. Neke su žene sretne upravo zato što nisu u vezi, a neke su sretne i usprkos tome. Neke su tužne jer su single, a neke su tužne zbog stvari koje nemaju nikakve veze s njihovim ljubavnim životom. Nažalost, ženama se neprestano ponavlja da im je za sreću potreban – muškarac.

U nedavnoj epizodi serije Moderna obitelj (Modern Family, 2009 – ) osmogodišnja Lily razgovara sa starijom rođakinjom Alex koja nabraja ljude s kojima će se družiti u budućnosti. Nakon što Alex nabroji niz umjetnika/ca, veledostojnika/ca, znanstvenika/ca, Lily joj odvraća: “Nisi spomenula dečka!” To bi trebalo biti smiješno jer Lily zadirkuje Alex zato što je štreberica, a štreberice nemaju dečke, što je navodno nešto najgore što možete reći petnaestogodišnjoj djevojčici. Posebno me smeta to što bismo se trebali/e smijati ovom osuđujućem komentaru koji jedna djevojčica upućuje jednoj mladoj djevojci. Poticanje žena da jedna drugoj nameću mizogina uvjerenja jedan je od načina na koji se perpetuira mizoginija. Lily možda nema pretjeranu moć nad Alex, no uspijeva ju natjerati da se osjeća loše jer zamišlja život bez dečka. A ta vrsta posramljivanja mora prestati. Romantične veze samo su jedna zvijezda u sazviježđu stvari koje životu daju smisao.

6. Budući da nemaš dečka, daj mi svoj broj

Amanda, heteroseksualna bjelkinja dvadesetih godina kaže da na Internetu dobiva mnogo pozornosti – katkad dobrodošle, a katkad i ne: “Često mi stižu agresivne i arogantne poruke. Jutros sam na Snapchatu primila video poruku od neznanca koji tihim, jezivim glasom govori: ‘Zdravo! Dobro jutro, ljepotice. Drago mi je da smo se upoznali’. Nemam pojma tko je taj tip”. Žena koja trenutno nije u vezi nije automatski prijemčiva za bilo kakav oblik muške pažnje – i single žene imaju vlastite živote, standarde i granice. Činjenica da je ponekad jedini način da se žena riješi neželjene muške pažnje ta da mu kaže da već ima dečka, posve je neprihvatljiva. Možete reći da niste zainteresirane, čak i da ste queer, no jedino će tvrdnja da “već postoji drugi muškarac u mom životu koji obnaša ulogu za koju se ti upravo natječeš” natjerati nasrtljivca da se povuče. I single žene su ljudi: vlastito vrijeme, pozornost ili osjećaje nisu dužne posvetiti nikome i prema njima se treba ophoditi s poštovanjem i razumijevanjem.

***

Razgovor o romantičnom statusu žena nije uvijek lako izbjeći – na koncu, neke single žene o tome doista žele razgovarati. Ako se upustite u takav razgovor, upamtite: budite otvoreni/e, uvažite njihova iskustva, a vlastite predrasude bacite kroz prozor. Na taj biste način mogli/e ponešto i naučiti, a vašim će sugovornicama biti lakše ponovno vam se obratiti.

 

Prevela i prilagodila Nada Kujundžić 

Top of Form