Španjolska kreće s provedbom strategije protiv genitalnog sakaćenja žena

Španjolski medicinski/e stručnjaci i stručnjakinje će povećati nadzor nad obiteljima iz zemalja gdje je genitalno sakaćenje žena prakticirano i u nekim slučajevima tražiti od roditelja da potpišu dokument kojim se obavezuju da svoje kćeri neće podvrgavati tom postupku, što je dio prvog nacionalnog protokola na tu temu u Španjolskoj. Roditelji koji na to ne pristanu riskiraju prijavu socijalnoj službi, a u tom će slučaju biti obaviješteno i državno odvjetništvo, kako bi se odredilo jesu li potrebne određene mjere da bi se zaštitilo dijete.

Protokol, za kojeg se očekuje da će biti prihvaćen u srijedu od strane zdravstvenih organizacija, dio je obuhvatne strategije za uočavanje i prevenciju genitalnog sakaćenja žena kod rizičnih skupina u Španjolskoj.

Genitalno sakaćenje žena u Španjolskoj je ilegalno od 2003. godine, no jasno je da je potrebno učiniti više od toga, rekla je ministrica zdravlja Blanca Hernández. “Zbog imigracije, ovaj problem nije više ograničen samo na zemlje u kojima se genitalno sakaćenje tradicionalno provodi. Ono postoji i ovdje i naša je obaveza da poduzmemo sve što je u našoj moći protiv bilo kojeg oblika nasilja nad ženama“.

Iako je nemoguće točno reći koliko je genitalnog sakaćenja u Španjolskoj, predložat protokola navodi da kako je u Španjolskoj gotovo 17 tisuća djevojaka mlađih od 17 godina čije su obitelji iz zemalja u kojima se ta praksa provodi.

Nieves Crespo, koja se bavi programima intervencije i prevencijom genitalnog sakaćenja, navodi kako je ovaj protokol važan korak naprijed, a daljnji izazov se sastoji u tome koliko će se uspješno implementirati u pojedinim dijelovima zemlje.

‘Za rad spremne’ provode istraživanje! Uključite se!

Uslijed zabrinjavajućih podataka o iznimno visokoj nezaposlenosti mladih u Hrvatskoj, inicijativa Za rad spremne provodi istraživanje Mladi na tržištu rada.

Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje – CESI, u suradnji s Hrvatskim zavodom za zapošljavanje, Područnim uredom Krapina i Mrežom udruga Zagor, provodi istraživanje u sklopu projekta Za rad spremne.

Svrha je istraživanja dobiti prijeko potrebne podatke o položaju i perspektivi mladih ljudi na tržištu rada, s obzirom na to da nezaposlenost istih iznosi visokih 49 posto, dok nedostatak relevantnih i transparentnih podataka umanjuje mogućnost provedbe adekvatnih mjera za zapošljavanje mladih. Cilj je istraživanja dobivene rezultate pretočiti u smjernice za donošenje novih poticajnih mjera za zapošljavanje kojima će se dugoročno dokinuti tendencija rasta nezaposlenosti mladih. 

Većina dosadašnjih mjera usmjerena je na visokoobrazovane ljude, čime se u potpunosti zanemaruju potrebe niskoobrazovanih osoba, kojima najviše prijeti trajna nezaposlenost. Autori istraživanja žele doprinijeti razumijevanju trenutne situacije po pitanju mladih i njihovih poslovnih mogućnosti.

Anketa je u potpunosti anonimna, a odnosi se na sve osobe između 18 i 30 godine koje su završile neki oblik školovanja odnosno nalaze se na tržištu rada. Anketu možete ispuniti na sljedećoj poveznici.

Imamo predsjednicu. I što sad?

Kolinda Grabar Kitarović postala je prva predsjednica u Hrvatskoj i navodno dvadeset i četvrta u svjetskoj povijesti. I ako ćemo gledati da je to dobra poruka za političku participaciju žena, a posebice za političku participaciju žena na desnici koja još uvijek u Hrvatskoj kaska, i ako Kolinda Grabar Kitarović ostvari svoje obećanje dano u jučerašnjem intervjuu na javnoj televiziji kako će “ovo svoje osobno iskustvo iskoristiti kako bi pomogla drugim ženama u Hrvatskoj” to i nije loša vijest.

No, sve do jučerašnjeg intervjua Kolinda Grabar Kitarović ignorirala je pitanje rodne ravnopravnosti i položaja žena u društvu. Tijekom cijele kampanje govorila je kako ona ne dijeli ljude na žene i muškarce, spominjala tu i tamo žene i domaćice uz ribare, poljoprivrednike i poduzetnike te se isključivo očitovala na direktno pitanje o pobačaju zauzimajući stav liberalnijeg dijela desnog centra kako je ona za zaštitu života, ali nije za zabranu pobačaja. Tek jučer po prvi je put rekla da će se u svom mandatu “boriti i za prava žena” i posebno naglasila položaj žena u svijetu rada što jest tema kojom se u zadnje vrijeme bave političarke desnice. Nije na odmet napomenuti da se pritom, naravno, ne razumijevaju pitanje klase i radničkih prava u cijeloj priči.

Tijekom kampanje Kolinda Grabar Kitarović predstavljala se u skladu s konzervativnom slikom ‘nove’ žene koju sve češće nudi desnica. Ona je majka, supruga i vjernica, ima karijeru, ali pametnom organizacijom obiteljskog života sve stigne (naglasimo da joj u tome ponajviše pomaže obitelj, a da su javni servisi zanemariv dio priče). No, uz sebe ima gotovo isključivo muški tim koji je tu da umiri onaj dio desnice koji ipak teško podnosi ideju žene na čelu vojske. Tu je predsjednik stranke, glavni tajnik stranke, glasnogovornik kampanje, šef izbornog stožera. Sve muškarac do muškarca. Ako izuzmemo da su novinari i novinarke povremeno pitali neku od HDZovih žena za izjavu, gotovo se nisu mogli čuti ženski glasovi pored Kolinde Grabar Kitarović.

Jednako tako kampanja je isticala tzv. pozitivne strane činjenice da je Kolinda Grabar Kitarović žena jer kako to patrijarhalni rodni stereotipi tvrde – žene su mudre, strpljive, komunikativne, štedljive – a baš ono što ovoj krizom iscrpljenoj državi treba je majka koja će se pobrinuti za svoju obitelj. Jer svi smo mi njeni! Istovremeno, službena kampanja uglavnom nije reagirala na seksističke ispade s protivničke strane i to je očito bilo taktički jer kako je Grabar Kitarović u jučerašnjem intervjuu izjavila “nisam htjela da ljudi misle da se na nešto žalim i o nečemu jadikujem”. To je pouka izvučena iz kampanje Jadranke Kosor koja je na svaki ispravno primijećeni seksizam koji joj je bio upućen doživjela još jače i još gore napade, uz paralelno iskorištavanje da ju se prokaže kao “previše osjetljivu” za poziciju vrhovne zapovjednice.

Za razliku od svoje matične stranke i stranaka koje su podržale njezinu kandidaturu Kolinda Grabar Kitarović uglavnom zvuči pomirljivo i tolerantno. S izuzetkom njezina govora u pobjedničkoj noći podosta se uspješno predstavlja kao velika majka koja će ujediniti svoju obitelj. I tu ona uvelike iskorištava dominantne patrijarhalne rodne stereotipe. To je ono što se od žena i očekuje u patrijarhalnom društvu, a kako se žene smatra nježnima i miroljubivima lakše se probavljaju nacionalistički ispadi iz njihovih usta jer u javnosti valjda djeluju manje prijeteći. Brojni su dokazi na području europske, ali i hrvatske politike koji na to ukazuju i značajno objašnjavaju uspjeh žena na desnici, često i onoj vrlo radikalnoj desnici.

No, čak i ako povjerujemo i prihvatimo da je Kolinda Grabar Kitarović jedna umjerena i moderna političarka konzervativnih uvjerenja, popriličnu jezu izazivaju oni koji su kandidaturu podržali i čija smo lica imali prilike vidjeti tijekom televizijskih javljanja u izbornim večerima. Ladislav Ilčić, Božidar Alić, Anja Šovagović Despot, Marijana Petir, Đuro Glogoški, Željko Reiner, Ante Čorušić. Gledali smo tako predstavnike i predstavnice jedne izrazito ksenofobične, fundamentalističke, radikalno konzervativne struje koja aktivno radi na potkopavanju ljudskih prava. Mnogi se nadaju da će se Kolinda Grabar Kitarović kada zasjedne na poziciju formalne moći ipak emancipirati i od predsjednika svoje matične stranke i gore spomenutih i okružiti se nekim umjerenijim ljudima poput Mate Granića. Primjer Jadranke Kosor i njezine emancipacije od čovjeka koji ju je doslovno postavio na mjesto predsjednice Vlade i predsjednice stranke daje razlog za vjerovanje. Koliko su to tek nerealno optimistična priželjkivanja onih koji ne žele klizanje u mrkli obavještajno-špijunsko-klerikalni mrak kakav nagovještaju Karamarko i ekipa, ostaje nam tek za vidjeti.

Jednako nam ostaje za vidjeti koliko će Kolinda Grabar Kitarović uistinu iskoristiti svoju poziciju za pružanje više od samo deklarativne podrške rodnoj ravnopravnosti. Hoće li voditi računa o ravnopravnoj zastupljenosti žena u svojem timu u Uredu predsjednice RH, hoće li se uključivati u javni dijalog o pitanjima ravnopravnosti žena tako da se kad će biti potrebno i odmakne od ideja koje propagira njezina stranka  i njezini priljepci – a ovdje prije svega mislimo na seksualna i reproduktivna prava te zdravstveni odgoj, hoće li snažno podržavati borbu protiv nasilja nad ženama, hoće li razumjeti da se prilikom rješavanja socijalnih problema posebno mora voditi računa o rodnoj perspektivi, hoće li se zalagati za građanski odgoj i obrazovanje? Brojna su pitanja na koja Kolinda Grabar Kitarović tijekom kampanje nije ponudila odgovore. Možemo se samo nadati da će kao Predsjednica nadoknaditi propušteno i to učiniti uz snažno zalaganje za zaštitu ljudskih prava i promicanje rodne ravnopravnosti. Zaslužuje li Kolinda Grabar Kitarović ovaj benefit of the doubt saznat ćemo vrlo brzo.

Feministička i queer čitanja popularne kulture

Pop-kulturu svakodnevno konzumiramo i uživamo u njoj – u svoja četiri zida. Kao feministkinje i LBGTIQ aktivistkinje ne dopuštamo si autati se da slinimo nad svakim novim lezbijskim parom na TV-u (koliko god nerealističan bio), gledamo Britneyne videospotove (okej, i intervjue) ili volimo (na prvi pogled) jako problematične filmove iz Cinestara.

AUT će razbiti i te pop-kulturalne ormare u našim glavama i uhvatiti se u koštac s našim najomiljenijim i najomraženijim serijama, filmovima i časopisima i pokušati ponuditi rješenja za odgovorno uživanje u pop-kulturalnim sadržajima koji često vrve stereotipima, (ne toliko) suptilnim seksizmom, transfobijom i homofobijom i vidjeti što se, i kako, da dekonstruirati. 

Tribina o feminističkim i kvir čitanjima popularne kulture bit će nam uvod za teme i gledaonice kojima ćemo se baviti ovaj i sljedeći semestar. Neka od pitanja koja ćemo otvoriti bit će: Koja je tajna iskrenog, aktivističkog i kritičkog uživanja u pop-kulturi? Kako je konzumirati i pomiriti s našim feminističkim, kvir, LBGTIQ i drugim Drugim iskustvima? Ima li ona revolucionarnog potencijala?

S pop-kulturom se obračunavaju Mima Simić, filmska kritičarka i književnica koja je s godinama i seksualnim iskustvom postala otporna na Hollywood; i Lana Pukanić, urednica na portalu Muf, koja svaki tjedan secira naše omiljene filmove i serije i na kraju nas ostavlja u suzama. Otkrivaju nam i što gledaju kad ih nitko ne gleda i kojih se omiljenih filmova najviše srame.

Vrijeme i mjesto radnje: 19.1. (ponedjeljak), 19h, dvorana

Sudjeluju: Mima Simić, Lana Pukanić

Moderatorica: Marta Šušak

Više pogledajte OVDJE!

Nekoliko dana nakon uvodne tribine, slijedi praksa tulumskog tipa – AUT-ov parti 23.1. na kojem gledamo, diskutiramo i plešemo na zvukove Buffy, ubojice vampira. 

Ustavni sud odbio zabraniti Vladi poduzimanje bilo kakvih koraka u postupku monetizacije

Ustavni sud odbio je u ponedjeljak zahtjev referendumske inicijative Ne damo naše autoceste da do objave rezultata referenduma zabrani Vladi i Ministarstvu pomorstva, prometa i infrastrukture poduzimanje bilo kakvih koraka u postupku monetizacije, zaključivši kako ne postoje pretpostavke za postupanje Ustavnog suda.

Inicijativa je prikupila i u studenom Hrvatskom saboru predala više od 530 tisuća prikupljenih potpisa za raspisivanje referenduma protiv davanja hrvatskih autocesta u koncesiju, a od Ustavnog suda zatražili su izricanje privremene mjere zabrane koncesioniranja autocesta.

Sabor je u prosincu zatražio od Vlade da provjeri broj i vjerodostojnost prikupljenih potpisa, no još nije odlučivao o tome hoće li od Ustavnog suda zatražiti da ocjeni ustavnost predloženog referendumskog pitanja i utvrdi jesu li ispunjene pretpostavke za raspisivanje referenduma.

Zahtjev inicijatora za izricanjem privremene mjere Ustavni sud je odbio, zaključivši kako ne postoje pretpostavke za postupanje Ustavnog suda vezano ‘za donošenje rješenja o određivanju privremene mjere Vladi RH i Ministarstvu pomorstva, prometa i infrastrukture’ od 27. studenoga 2014.

Ustavni suci tumače kako im je ustavna zadaća nadzirati ustavnost referenduma sve do formalnog okončanja referendumskog postupka čak i onda kada Sabor to od njega ne zatraži.

Ističu, međutim, da s obzirom na ulogu Sabora kao najvišeg zakonodavnog tijela, takve ovlasti Ustavni sud može koristiti samo iznimno, kad utvrdi takvu formalnu ili materijalnu protuustavnost referendumskog pitanja ili tako tešku proceduralnu pogrešku koja prijeti narušavanjem strukturalnih obilježja hrvatske ustavne države, uključujući najviše vrednote ustavnog poretka.

“Ustavni sud utvrđuje da u konkretnom slučaju ne postoje iznimne okolnosti zbog kojih bi se smio koristiti svojim općim nadzornim ovlastima prije no što postupak u Hrvatskom saboru bude okončan, bilo postupanjem Hrvatskog sabora na temelju članka 95. Ustavnog zakona ili njegovim postupanjem na temelju članka 9. Zakona o referendumu. Iz navedenih razloga, ne postoje pretpostavke za postupanje Ustavnog suda u povodu podneska predlagatelja”, stoji u obrazloženju odluke Ustavnog suda. 

Ne, mi NISMO Charlie. I to je problem

Tragični teroristički napad na satirički magazin Charlie Hebdo u Parizu, u kojem je ubijeno deset novinara i dva policajca, jest u najmanju ruku zastrašujuć. Pravi motiv njihovog napada još nije poznat iako sve ukazuje na to da se radi o džihadistima, vjerojatno muslimanima rođenima u Francuskoj koji su se vratili iz rata u Siriji.

Općenita reakcija je identična onoj koju smo već mnogo puta vidjeli; na primjer, nakon ubojstva nizozemskog redatelja Thea van Gogha u 2004. ili nakon terorističkog napada u SAD-u u 2001. Političari koriste ovakve napade kako bi se hvalili savršenim demokratskim i otvorenim društvom kojim predsjedaju te kako bi istaknuli da ovo nema nikakve veze s islamom, već s poremećenim pojedincima koji koriste religiju kao izliku za ekstremne ideale. Građani i građanke svoje reakcije dijele putem jedinog medija na kojem su još aktivni, društvenim mrežama, gdje izjavljuju snažne poruke solidarnosti prije nego im za oko zapne neki video vjeverice koja surfa ili mačke koja svira klavir. Svi i sve će jednoglasno izjaviti ‘Ja sam XY’, tko god da je žrtva toga dana.

Ovih dana Facebook i Twitter su preplavljeni objavama poput ‘Je suis Charlie‘ i ‘Svi smo mi Charlie’. Nažalost, nismo. Ili, preciznije, s vrlo malo iznimaka, mi nismo Charlie što je najveći problem za liberalne demokracije. Dozvolite mi da vam pružim tri razloga zbog kojih većina nas nije Charlie i zašto je to problematično za naše demokracije, piše Cas Mudde za Open Democracy.

Prvo, većina glasnih pobornika časopisa Charlie Hebdo su relativno novi i selektivni obožavatelji tog satiričnog magazina. Primjerice, zadivljujuće je koliko mnogo islamofoba i krajnje desnice izjavljuje ljubav prema tom magazinu koji su donedavno kritizirali kao ‘komunističku ljigu’ (nakon što je Charlieva zajedljiva satira ismijala njihove vlastite heroje i heroine, od Isusa do Marine Le Pen). To su herojski branitelji slobode govora poput Geert Wilders, koji je htio zabraniti Kuran zbog toga što potiče nasilje.

Mnogi ljudi nisu Charlie upravo zbog toga što Charlie Hebdo kritizira sve religije i sve političke ličnosti, neovisno o njihovom etničkom porijeklu, rodu, ideologiji, itd. Posljedično, svi/e političari/ke i religijski vođe su kritizirali/e Charlie. Tako rečeno, nasilni napad na Charlie su izveli muslimanski ekstremisti. To je činjenica koja se ne može osporiti! To ne znači da samo muslimanski ekstremisti napadaju svoje kritičare – na primjer, nedavno je dvoje pripadnika Židovske obrambene lige osuđeno zbog podmetanja bombe pod automobil anticionističkog novinara. Neugodna i nesporna je činjenica da većina napada i prijetnji političkim nasiljem u Europi dolazi od strane muslimanskih ekstremista. To nije zbog islama, jer 99.9 posto muslimana nije nasilno, ali to također ne znači da islam ne igra nikakvu ulogu u svemu tome. 

Drugo, mnogi nisu Charlie zato što vjeruju da demokratske debate moraju biti ‘civilizirane’ i ne smiju uznemiravati ljude. Problem se krije u tome što je ‘civilizirano’ prilično skliska koncepcija koja podrazumijeva vrlo različite definicije različitim ljudima. Isto tako, nije moguće izmjeriti razinu uzrujanosti. Ljudi mogu biti uznemireni oko svačega, pa zašto bi religijska osjećajnost imala specijalnu zaštitu? Tko može reći da Charlijeva kritika islama više uzrujava religiozne muslimane nego što I’Equipeove kritike Paris Saint Germaina uzrujava navijače PSG-a?

Kroz povijest, ‘civiliziranost’ se definirala ovisno o interesima političkog establišmenta. To je i dalje slučaj, što znači da je argument o civiliziranosti gotovo uvijek selektivan i oportunistički. Određene grupe su zaštićene od ‘neciviliziranih’ diskursa, dok druge to nisu (kao što je slučaj u antidiskriminacijskoj legislativi). To štiti te grupe od kritiziranja, bez obzira na točnost kritike koja dugoročno ne šteti samo one koji kritiziraju već i one koje se ne smije kritizirati, koji time nemaju poticaj da promišljaju i da se poboljšaju.

Treće, i konačno, mnogi nisu Charlie zbog toga što se boje. Mnogi otvoreno kritiziraju sve i svakoga, ili barem ne one relativno moćne ljude. Ali čak i kod profesionalnih kritičara/ki, poput komičara/ki i intelektualaca/ki, postoji svojevrsna autocenzura koje postaje normom. Mnogi se prema židovima i Izraelu odnose s mnogo više senzibiliteta, dok to nije slučaj kad su u pitanju neki drugi pripadnici vjere, skupine ili države. Razlog se krije u profesionalnim sankcijama. Slično tome, problematična je rastuća skupina komičara/ki i intelektualaca/ki koji/e ograničavaju svoj govor u temama vezanim uz muslimane i islam. Već sam prije par godina upoznao nizozemske intelektualce koji su mi rekli, u povjerenju, da su prestali javno kritizirati Islam zbog nasilnih prijetnji, njima osobno i njihovim obiteljima. Čak je i ‘neustrašivi’ američki komičar Stephen Colbert odustao od pokazivanja (ne)slavnih Muhamedovih crteža, ili bolje rečeno slika, koje su se činile uvredljivima muslimanima, umjesto kojih je objavio (smiješnu) sliku ‘tehničkih smetnji’. Iako se ismijavao vlastitom strahu od nasilnih prijetnji, nikad ih nije ozbiljno problematizirao te je na koncu cenzurirao samog sebe. Čak i ono malo hrabrih duša koje se usuđuju satirizirati islam(izam), bivaju cenzurirani od strane medija ili vlastitih poslodavaca – South Parkova zloglasna ‘Muhamedova epizoda’ je više puta cenzurirana od strane Comedy Centrala!

Zasigurno postoje strukturalna objašnjenja za visoku razinu bijesa i frustracije dijela radikalne muslimanske populacije u Europi, kao i za činjenicu da samo neki i neke među njima posežu za nasiljem. Nijedan/na od njih ne uključuje nasilna djelovanja unutar demokracija, no to ne znači da ne možemo učiti iz njih. Utješno je i politički usputno tvrditi da smo ‘mi’ napadnuti zato što ‘oni’ nisu u stanju nositi se s našim slobodama, naročito slobodom govora. Političari/ke će propovijedati da se ‘muslimani’ moraju pomiriti s činjenicom da (sada) žive u društvu u kojem je sve podložno kritici, pritom ističući satire i kritike kršćanstva i kršćana, ali to je u najmanju ruku naivno, ako ne i neistinito. Mnoge prihvatljive kritike islama i muslimana bi bile osuđene kao neprihvatljive, i nelegalne (!), kada bi ciljale na druge skupine – kao test, samo zamijenite ‘muslimane’ crncima i razmislite jesu li kritike prihvatljive.

S ovime je povezana i percepcija bespomoćnosti muslimanske populacije u Europi. Neki misle da ih se diskriminira zato što nemaju svoj glas u političkom sustavu. Oni ponekad ukažu prstom na moć židova, doduše ponekad inspirirani antisemitskim svjetonazorima, i njihovim uspješnim pokušajima da efektivnije suzbiju antisemitizam. Oni misle da se moraju osloniti na simpatije nemuslimanskih elita, za koje se ispostavilo da su krajnje selektivne u pružanju podrške (to uključuje i ljevicu), ili se moraju osloniti na uporabu nasilja.

Dozvolite mi da ponovim da to nisu prihvatljive izlike za nasilno djelovanje ili govor! Ali one također nisu bez nekog temelja. Ako ćemo ‘mi’ očekivati od ‘njih’ da poštuju slobodu govora, onda ta sloboda govora mora biti ili potpuno slobodna ili moramo štiti sve društvene skupine jednako (što smatram nemogućim). Ako ‘mi’ očekujemo od njih da poštuju naša demokratska pravila igre, ‘mi’ također moramo prihvatiti ‘njih’ kao jednake. Prečesto se islam i muslimane tretira kao strance ili povezane s imigracijom ili stranom zemljom. Ali mnogo njih su u većini europskih zemalja građani, rođeni i odgojeni u Europi. Drugim riječima, ‘oni’ su ‘mi’! Zbog toga se u jednakoj mjeri ‘oni’ moraju pomiriti s činjenicom da žive u našoj zemlji, kao što se i mi moramo pomiriti s činjenicom da je to i njihova zemlja.

Pa kako da se onda pomaknemo naprijed na konstruktivan način, jačajući naše liberalne demokracije umjesto da ih slabimo autoritarnim reakcijama. Umjesto da još više sužavamo slobodu govora, tako da je ograničavamo na ‘civilizirani’ govor ili time da širimo antidiskriminacijsku legislaturu još više, trebali bismo se saživjeti s našim sloganom i istinski prigrliti slobodu govora za sve, uključujući i antisemite i islamofobe! Slično tome, trebali bismo kritizirati i ismijavati sve, od ateista do kršćana, od židova do muslimana, od Zelenih pa do ekstremne desnice. To ne zahtijeva samo da svi i sve govorimo protiv ekstremista, već i da branimo one koji su ugroženi od njih… Čak i prije nego im se prijeti ili ih se ubije.

Prevela i prilagodila Marta Jagušt