2014. godina – novinarstvo je opasno zanimanje

Broj novinara/ki stradalih u ciljanim ubojstvima ili bombaškim napadima u 2014. se popeo na 118, u odnosu na 105 prethodne godine, objavila je Međunarodna federacija novinara (IFJ).

Tom stradavanju treba se dodati i da je još sedamnaest novinara/ki poginulo na zadatku tijekom izvještavanja o prirodnim nepogodama ili katastrofama.

Statistike pokazuju kako je najopasnija zemlja za medijske djelatnike/ice bio je Pakistan s četrnaest ubojstava. Odmah iza Pakistana slijedi Sirija s dvanaest. Po devet novinara/ki ubijeno je u Afganistanu i na palestinskim područjima, a po osam u Iraku i Ukrajini. Među ubijenima su i američki novinari James Foley i Steven Sotloff koje su brutalno ubili militanti Islamske države.

IFJ navodi da su ove brojke podsjetnik na to koliko su novinari/ke u opasnosti i poziva vlade da među svoje prioritete uvrste i njihovu zaštitu.

Zašto jednostavno ne platiti žene više – i muškarce manje?

Prema sadašnjem trendu, nećemo vidjeti rodnu jednakost na radnom mjestu još 81 godinu. Možda je vrijeme da promijenimo situaciju.

Odgovor na svjetski trend grube rodne razlike u plaćama napokon bi nam mogao biti na dohvat ruke. Jedini problem je što polovica stanovništva možda neće biti previše zadovoljna.

Tijekom posljednjih nekoliko godina, razlika u plaći muškaraca i žena – i rodna neravnopravnost na radnom mjestu općenito – je inspirirala različite vrste rješenja koje se fokusiraju na to kako žene mogu napredovatimeđuredovima i zaraditi više novca: Pitajte za povišicu! Ne odlazite prije nego što odete. Računajte na karmu?

No, što ako najsmionije rješenje za razlike u plaćama nije podizanje plaće žena uopće? Što ako bismo platili muškarce manje?

Bivša izvršna urednica New York Times-a Jill Abramson – koja je dobila otkaz dijelom, tvrdi ona, zbog razgovora o nesrazmjeru u plaćama – rekla je novinarki kako je najbolji način da novinske liderice/i s ograničenim proračun riješe problem nejednakosti plaća da “daju dečkima malo manje kako bi mogli dati curama više”.

“Učinila sam to u The Times-u. Nitko nije sretan smanjenjem plaće, ali što se može”.

Zasta, što se može! UpravuThe Washington Post-a uskoro će činiti samo muškarci. Jaz u plaćama u SAD-u jedva se pomaknuo cijelo desetljeće. Političari u SAD-u ismijavaju nove zakone o jednakim plaćama u reklmama za kampanju, a situacija nije puno bolja niti u Velika Britanija i drugdje gdje takvi zakoni i postoje. S obzirom na tužni status žena u radnom okruženju u posljednje vrijeme, može biti da je malo “Boli me briga ako vam se sviđa” upravo ono što je potrebno rodnoj ravnopravnosti sada.

Antipatija nekih muškaraca prema feminizmu dolazi iz straha da će izjednačavanje uvjeta značiti oduzimanje od postojeće muške moći. I dugo su vremena feministkinje bile osjetljive na tu zabrinutost, inzistirajući da jednakost nije igra nulte sume – da ima dovoljno novca, radnih mjesta i pravde za sve.

Ali nekad nema dovoljno.

Ponekad postoji proračun kojeg se mora držati ili zabrana zapošljavanja. U tim slučajevima, trebaju li čelnice/ici stvarno dignuti ruke u zrak i staviti jednakost na stranu dok ne dođu prikladnija vremena? Ponekad su stvari posložene u korist jedne strane da su potrebne ekstremne mjere kako bi se  poništila šteta. Nemamo problema sfinanciranjem studije za studijom o tome zašto žene zarađuju manje novca i pišemokomentare o balansiranju poslovnog i privatnog života. Pa zašto ne bismo poduzele/i nešto po tom pitanju?

Međutim Fatima Goss Graves, potpredsjednica za obrazovanje i zapošljavanjepri Nacionalnom Ženskom pravnom centru (National Women’s Law Center) mi kaže da na isti način na koji poslodavac ne može  opravdati plaćanje žena manje “teškim gospodarskim vremenima”, snižavanje plaća za muškarce kako bi se nadoknadila diskriminacija u plaćama bi bilo kršenje Zakona o jednakim plaćama.

“Imala sam priliku došavši u novu organizaciju vidjeti da su plaće u potpunom nesrazmjeru”, kaže Gross Graves. “Ali smanjenje plaće muškarcima to ne može popraviti”.

Šteta. Jer alternative očito ne rade ništa.

Heidi Hartmann, predsjednica Instituta za žensko istraživanje politika (Institute for Women’s Policy Research), kaže da je najčešći način za rješavanjerazlike u  plaćama u poduzećima “dati veće povišice potplaćenim skupinama i mnogo manje ili čak nikakve povišice skupinama koje se doživljava kao preplaćenim za posao koji se obavljaju”.

“Čini se da je Jill Abramson vjerovala da su plaće žena nepravedno niske za posao koji obavljaju i  izravno se suočila s tim”.

Izravno suočavanje s rodnom neravnopravnošću: zamislite to! Bez zaobilaženja i raspravljanja o tome kako je problem započeo ili što žene trebaju učiniti da to poprave – uprava je riješila problem, kao što je i trebala.

Nikada nisam mislila da ću tvrditi nešto protiv Zakona o jednakim plaćama i razumijem da se  muškarcima baš ne sviđa ideja o smanjenju plaća – ili odustajanjuod moći općenito – u ime rodne pravde. No situacija je predugo bila okrenuta u korist muškaraca i ako popravljanje velike sustavne nejednakosti znači da će se nekim muškarcima plaća smanjiti- uvijek sam u redu s privilegiranjem marginaliziranih.

Ova vrsta progresivnosti na radnom mjestu nije o davanju “posebnog tretmana” ženama ili kažnjavanju muškaraca. Moramo konačnu staviti točku na dugogodišnju nepravdu i ispraviti nepokretnu pogrešku- možda će zahtijevati radikalnu akciju, ali to nije radikalna ideja.

S obzirom na zakonske zapreke, rezanje plaće muškarcima kako bi se ponudilo ženama više možda nije realna vizija za pravednost u plaćama. No, Svjetski gospodarski forum je izvijestio da nećemo vidjeti rodnu ravnopravnost diljem svijeta do otprilike 2095. godine. U tom slučaju, žene će prije voziti hoverboards nego što će zarađivati isti iznos kao i njihovi muški kolege.

Stoga, ja ću prihvatiti privremeno nerealno rješenje prije nego neriješeni problem bilo koji dan u tjednu – osobito od ponedjeljka do petka, od 9 do 17.

Prevela i prilagodila Marina Bubalo

Čak 14 posto ispitanica smatra da njihov pobačaj nije bio legalan

Članice inicijative znajznanje.org su putem web-upitnika anonimno anketirale 97 žena koje su tijekom svog života zatražile prekid trudnoće. U samoj su anketi zastupljene sve dobne skupine unutar očekivane ženske reproduktivne dobi (u 2013. godini taj broj je iznosio 972.948 žena), dok je u odnosu na geografsku lokaciju sudjelovalo najviše žena koje gravitiraju ili jesu u urbanim te, uvjetno rečeno, manje konzervativnim sredinama (Grad Zagreb 36 posto, Zagrebačka županija 18 posto, te Primorsko-goranska županija 12 posto od ukupnog broja ispitanica). Iako geografski određeniji od očekivanog, rezultati su zanimljivi. Ali i – poražavajući.  

Naime, čak 14 posto ispitanica smatra kako prekid trudnoće nije izvršen legalno, a kao razlog navode plaćanje “na ruke” i postupak koji je obavljen u privatnim ginekološkim ordinacijama, nepostojanje medicinske dokumentacije o istome i slično. Čak 27 posto ispitanica doživjelo je  prepreke pri pokušaju ostvarenja prava na pobačaj, i to u smislu nedostatka pouzdanih informacija i neljubaznosti medicinskog osoblja, te visoke cijene, odbijanja i odgovaranja od strane liječnika/ca.

Prema anketi, najzastupljeniji način zaštite od trudnoće je – prekinuti snošaj (37 posto),  zatim kondom (24 posto) i kontracepcijske pilule, koje je u trenutku začeća koristilo 9 posto ispitanica. Spiralu i hitnu kontracepciju su koristile samo dvije žene, dok se na prirodne metode kontracepcije oslanjalo 6 parova. Poražavajući rezultati u odnosu na kulturu korištenja kontracepcijskih metoda se mogu pripisati neznanju, ali i nedostupnosti iste – naime, svaki oblik kontracepcije se plaća, uključujući i kontraceptivne tablete koje se koriste radi reguliranja npr. policističnih jajnika, makar u vidu participacije od dvadesetak kuna.

Rezultati pokazuju i da velika većina žena prije pobačaja nije imala djece (71 posto), te da je pobačaj zatražen jednom do sada, i to u slučaju 73 posto žena koje su sudjelovale u anketi.

Inducirani pobačaji su izvršeni u kliničkim bolničkim centrima (45 posto) i bolnicama (29 posto), dok je 3 posto izvršeno ambulantno u ginekološkim ordinacijama koje imaju ugovor s HZZ-om i čak 23 posto u privatnim ginekološkim ordinacijama, što predstavlja kršenje zakona. Članak 17. Zakona zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece iz 1978. godine kaže:  Prekid trudnoće se može izvršiti u bolnicama koje imaju organiziranu jedinicu za ginekologiju i porodiljstvo i u drugim zdravstvenim organizacijama udruženog rada koje za to posebno ovlasti republički organ uprave nadležan za poslove zdravstva.

Na pitanje “Osjećate li psihičke ili fizičke tegobe koje povezujete s napravljenim abortusom” 84 posto ispitanica odgovara negativno. Preostalih 16 posto navodi depresiju i žaljenje kao osnovne tegobe, te navode kako nedostaje podrška, makar u vidu grupe podrške žena koje su prošle kroz isto.

Stigmatizirano se osjeća 18 posto ispitanica. Boje se osude, u čekaonicama su se susretale s ljudima koji bi dijeliil letke s porukom “voli dijete i pusti ga da živi” – “kao da su tamo žene bez osjećaja i kojima je svejedno”, strah od kritike, te strah da će pri planiranju trudnoće morati to nekome reći i biti tretirane kao da “ne zaslužuju” dijete.

Članice inicijative zahvaljuju svim ženama koje su odlučile ispuniti anketu. Više o rezultatima možete pročitati na ovom linku.

Mrzim svoje tijelo

Priznat ću vam nešto na što nisam naročito ponosna: mogla bih kronološkim redoslijedom nabrojati svaku pojedinu namirnicu koju sam pojela u protekla 72 sata. Također bih vam mogla reći (i to s popriličnom točnošću) koliko je kalorija svaki od tih obroka sadržavao, te kako sam se osjećala konzumirajući ga. Grickalice od sira koje sam pojela na putu na zabavu prekjučer? Osjećaj krivnje. Sto kalorija, ali hej, morala sam nečime napuniti želudac. Sinoćnji gulaš od leće i kobasice? Dobar osjećaj, no pobrinula sam se da ne zagrabim previše komadića kobasice. Tost s namazom koji sam smazala u ponoć jer mi je želudac neprestano krulio? Grozan osjećaj.

No postoje i stvari koje vam ne bih mogla reći: koliko sam se puta pogledala u ogledalo ili neku drugu reflektirajuću površinu (izlog kemijske čistione, vrata autobusa koji je prošao kraj mene dok sam stajala na semaforu) u nadi da će se tijelo u odrazu na neki način razlikovati od onoga koje postoji u stvarnosti; koliko puta sam uštipnula salo na svojim bedrima i pomislila, “sranjeˮ; koliko puta sam pomislila na vlastitu težinu, mjere mog struka ili svoje tijelo općenito, tijelo koje se, kako se čini, iz sredstva kretanja kroz život preobrazilo u bojno bolje. Sve to dogodilo se previše puta da bih ih mogla izbrojiti.

Svjesna sam toga da sve do sada navedeno zvuči neobično i opsesivno – i jest. No ne vjerujem da je i neuobičajeno. Toliko je žena u 20-ima koje poznajem (meni je 27 godina) i koje dijele slične brige, opsesije dijetama, preskakanje obroka. Ranije ove godine na svom sam blogu verbalizirala vlastite reakcija na članak u časopisu o slavnim osobama koji je obećavao otkriti “Koliko zvijezde doista težeˮ (manje od mene!). Ostala sam iznenađena komentarima. Sam tekst nastao je u bijesu jer je čitanje spomenutog članka u meni izazvalo osjećaj nesigurnosti koji me po ne znam koji put natjerao da u Google utipkam: “Izgubiti 5 kilograma u 7 danaˮ. Krenula sam na još jednu suludu dijetu (sa sirom, krekerima, ciklom i hrenovkama kao jedinim dopuštenim namirnicama) kojoj se – kako tvrdi blesava internetska mitologija kojoj moj racionalni mozak nije povjerovao niti sekunde – podvrgavaju pacijenti(ce) koji/e trebaju brzo izgubiti na težini prije operacije.  

Možda se pitate zašto sam dopustila običnom časopisu o slavnima da tako negativno djeluje na moje samopoštovanje. Osobno ne vjerujem da se ovdje radi o inteligenciji. 23-godišnja odvjetnica Millie Benson koja “neprestano bulji u bedra drugih djevojakaˮ, otkriva sljedeće: “Bez obzira na to koliko feminističke literature pročitam, bez obzira na to koliko drugim ženama govorim da znam da su lijepe i da ne bi trebale toliko brinuti, već iduće sekunde samoj ću sebi zabraniti da pojedem komad kolača da mi se dupe ne bi povećaloˮ. Poruke su posvuda, a uvjeravati žene da su previše pametne da nasjednu na ovu vrstu medijske manipulacije ne pomaže riješiti srž problema, a to je da mnoge žene, iz različitih društvenih sfera, kroz život prolaze gladne ili pune mržnje prema vlastitom tijelu, ili i jedno i drugo.

Očekivano, nakon nekoliko dana sulude dijete gotovo sam se onesvijestila u ambulanti za vrijeme sistematskog pregleda. Bilo mi je neugodno, bila sam bijesna što nisam u stanju prekinuti začarani krug mržnje prema samoj sebi, mržnje protiv koje kao spisateljica i urednica tako često progovaram. Kao feministkinji i su-autorici knjige o pritiscima koje mediji, osobito ženski časopisi, vrše na mlade žene, dodatno mi je neugodno pisati o tome. Osjećam krivnju što mrzim svoje tijelo u tolikoj mjeri da to ometa moja druga postignuća: tako sam, primjerice, odbila gostovati na televiziji iz straha da ću izgledati debelo, da ne spominjem da mi te i takve misli oduzimaju daleko više energije od bilo čega vezanog uz moju karijeru. Svjesna sam na koje me načine ta mržnja ograničava, no bez obzira na sve to i dalje mrzim svoje tijelo.

“Patiš od poremećaja u prehraniˮ, komentirali/e su čitatelji/ce mog bloga. Osjećala sam se napadnutom – nezdrav odnos prema hrani? možda; možda čak i poremećen način prehrane, ali poremećaj u prehrani? Ne bih rekla. Normalne sam težine, kao i većina žena koja mi se javila i sa mnom podijelila vlastite brige, opsesije hranom, mane i nezadovoljstva. Sve to ove žene osjećaju usprkos njihovim stvarnim postignućima poput doktorata iz astrofizike, dvoje prekrasne djece, uspješne karijere, partnera punog ljubavi. Sve to ove žene osjećaju usprkos tome što su mnoge od njih mršave. Mršavije od mene.

Zasigurno ima i onih koji/e će ustvrditi da je, s obzirom na epidemiju pretilosti s kojom smo suočeni, činjenica da se “štrkljave kujeˮ osjećaju debelo najmanji problem s kojim bi se društvo trebalo baviti. Mogu razumjeti takvo stajalište. Tako se i sama osjećam kad razgovaram sa ženama koje su mršavije od mene – “Koji je tvoj problem?ˮ, mislim u sebi. “Sve bih dala da sam tako mršavaˮ. Svjesna sam toga da me se društvo uči da se natječem s drugim ženama – da ih odmjeravam, da zavidim onima koje su mršavije – no vjerujem da je njihova patnja jednako validna kao i moja, te da se problemi s doživljajem tijela javljaju i u slučajevima kada, barem izvana, izgledate kao utjelovljenje medijski odobrenog ideala ženstvenosti.

Kao primjer uzmimo Liz, 27-godišnju istraživačicu koja je u jednom trenutku postala “opsjednuta vagomˮ i dan-danas je fiksirana na “lošu hranuˮ do te mjere da samu sebe ponekad tjera na povraćanje. “Kad god slučajno ugledam vlastiti odraz u prozoru ili zrcalu osjećam se loše. Zbog toga izbjegavam prolaziti ispred nizova trgovinaˮ, kaže ona. ‟Izmišljam raznorazne isprike kad znam da će na poslu biti kolača jer ne vjerujem samoj sebi. Osjećam se još gore ako znam da su ih ljudi sami pekli. Racionalni dio mog mozga zna da se ponašam glupo: za boga miloga, nosim konfekcijski broj 36ˮ.

Od kolegica iz ureda do tinejdžerki u autobusu, razgovori o dijetama i izgledu su posvuda. Poremećaje u prehrani (najčešće anoreksiju) često se proglašava problemima bjelkinja iz srednje klase, bolešću rođenom iz privilegiranosti i perfekcionizma. No istraživanje provedeno ranije ove godine na londonskom King’s Collegeu koje je uključivalo 1698 etnički raznolikih osoba otkriva da je većina onih koji/e za sebe smatraju da pate od neke vrste poremećaja u prehrani pripadnici/e etničkih manjina. Problemi s prehranom nisu rezervirani za bijelu srednju klasu: kultura mršavljenja i dijeta, prejedanja i čišćenja, “čavrljanja o debljiniˮ (“Tako sam debelaˮ, “Ne, curke, ja sam ta koja je debelaˮ) ne diskriminira.

Međutim, mnoge žene koje priznaju da njihova preokupacija hranom graniči s opsesijom odlučno odbijaju mogućnost da pate od poremećaja u prehrani. “Postoji realan strah od trivijalizacije poremećaja u prehraniˮ, kaže 24-godišnja Sabine, čija je opsesija hranom započela kada joj je dečko iz tinejdžerskih dana rekao da se previše udebljala. Sabine redovito preskače obroke, a jednom je, zajedno s cimericom s faksa, osmislila dijetu koja se sastojala isključivo od škampa, umaka i jabuka. “Svaki put kad jedeš, misliš, ‘Oh, ako sada pojedem ovo, ne trebam večerati’. Neprestano balansiraš, neprestano brineš oko kalorija i zbrajaš ih u glaviˮ, kaže ona. “To je ženski problem o kojem se ne govori dovoljno – on upropaštava živote, zbog njega je sve mnogo težeˮ, dodaje. “Ne možete pobjeći od hrane… posvuda je, a ako ste poput mene i volite hranu, to vam doista upropaštava život jer neprestano brinete o tome što (ne)jedeteˮ. Osim toga, s prijateljicama redovito čavrlja o hrani. “Oko 50 posto razgovora koje vodim s jednom od svojih prijateljica vrti se oko toga što smo pojele. ‘Oh, pojela sam pecivo za ručak – je li to loše?’ ‘Ne, nije tako loše ako za večeru pojedeš salatu’ˮ.

Kako uopće započeti s opisivanjem ovakvih opsesivnih misaonih obrazaca i ponašanja? Gdje povući granicu između anoreksije i onoga što mnogi/e nazivaju stanjem “na pragu anoreksijeˮ? Privatna američka zdravstvena grupa CRC izradila je infografiku u kojoj se navodi da se svaka dvadeseta žena nalazi “na pragu anoreksijeˮ, što se pak opisuje kao stanje koje uključuje česta ograničavanja, blago prejedanje, neredovita čišćenja i negativnu sliku o tijelu. Neke žene nisu zadovoljne spomenutom oznakom za koju smatraju da patologizira široko rasprostranjen problem (budimo iskreni/e, nekim je skupinama upravo to u interesu). Druge pak smatraju da se radi o novom, iznijansiranom pristupu učestalom problemu te da je granica za dijagnozu anoreksije previsoka. “Ovo se odnosi na 85 posto mojih prijateljicaˮ, rekla mi je jedna djevojka.

Bilo je i onih koji/e su istaknuli/e da dijagnostički pojam za ovu vrstu problema već postoji: radi se o pojmu EDNOS (eating disorder not otherwise specified, nespecificirani poremećaj u prehrani), koji obuhvaća sva ona stanja koja ne zadovoljavaju dijagnostičke kriterije poremećaja u prehrani. Godine 2013. Dijagnostički i statistički priručnik za mentalne poremećaje (Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders, skrać. DSM) koji izdaje Američka psihijatrijska udruga s ciljem uspostavljanja standardnih kriterija za klasifikaciju mentalnih poremećaja, uklonio je široko primjenjiv pojam EDNOS i zamijenio ga pojmom OSFED (other specified feeding or eating disorder, drugi specificirani poremećaji u prehrani). Radi se o kliničkoj dijagnozi koja umjesto da funkcionira kao opis poremećaja u prehrani koji su manje ozbiljni od anoreksije ili bulimije, predstavlja potvrdu činjenice da poremećena prehrana može uključivati simptome oba spomenuta poremećaja, kao i mnogih drugih.U kontekstu OSFED-a, primjerice, dijagnoza atipične anoreksije (koja se prepoznaje kao ozbiljan poremećaj) uključuje uobičajene kriterije anoreksije s tom iznimkom da tjelesna težina ostaje u granicama normale.

Ranije prošle godine, časopis Cosmopolitan i dobrotvorna udruga posvećena borbi protiv poremećaja u prehrani Beat zajednički su izdali izvještaj naslovljen Tajna bolest koji otkriva da je oboljelima od EDNOS poremećaja uskraćeno liječenje, jer njihovi simptomi nisu dovoljno ozbiljni. Popratna kampanja poziva liječnike/ce da se manje fiksiraju na dijagnostičke kriterije jer oboljeli/e od EDNOS-a izvana mogu biti zdrave težine. Iznutra, pak, njihov život može biti svakodnevna borba. Najnovije izdanje DSM-a također je promijenilo nekoliko kriterija anoreksije, uključujući činjenicu da pacijentica mora izgubiti menstruaciju da bi joj se dijagnosticirao spomenuti poremećaj.

Ovdje valja spomenuti i ne-kliničke oznake koje se, kako se čini, javljaju sa sve većom učestalošću. U lipnju 2014. godine, blogerica o hrani Jordan Younger našla se na meti veganske zajednice nakon što je obznanila da odustaje od veganske prehrane zbog poremećaja u prehrani zvanog orthorexia nervosa, opsesije zdravom prehranom, koji se u njenom slučaju manifestirao kao opsjednutost čišćenjem sokovima. “Živjela sam u balonu zabrana i ograničenjaˮ, napisala je Younger. 

Rachel je bivša anoreksičarka čiji se poremećaj u prehrani također manifestirao kao opsjednutost zdravom prehranom: “Previše sam razmišljala o tome što jesti, a što neˮ, kaže ona, “kako dobiti što više proteina, što više energije, kako postići točne omjere makro-nutrijenata… Na koncu bih bila toliko iscrpljena da bih jednostavno odustala od jela, jer to je bilo lakše nego osjećati krivnju zbog ‘pogrešnog’ odabira. Suvremena opsjednutost zdravljem, izgledom i fitnesom generira poremećaje putem brige o sebiˮ. Pri tom se nameće sljedeće pitanje: u našoj naizgled čistoj Instagram kulturi opsjednutom hranom, koliko je žena koje iza opsjednutosti zdravim životnim stilom skrivaju poremećaj u prehrani?

Čitajući memoare Kelsey Osgood, How To Disappear Completely: On Modern Anorexia (Kako sasvim nestati: o suvremenoj anoreksiji), susrećem se s još jednim pojmom – wannareksija (od riječi want, wanna – željeti i anoreksija), koji oboljeli/e od poremećaja u prehrani često koriste kako bi opisali/e nekoga tko aktivno nastoji razviti poremećaj u prehrani. Drugi riječima: egzibicionist(ica), lažni/a anoreksičar(ka). Ovdje valja spomenuti i to da mnogi/e anoreksičari/ke ne vjeruju u autentičnost vlastite bolesti, tvrdeći da postoje mnogo “bolji/eˮ anoreksičari/ke od njih. Osobe s wannareksijom možda imaju dijagnosticiran OSFED, a možda i ne. Možda živimo u društvu u kojem postoji širok spektar poremećene prehrane koji seže od problema s hranom do poremećaja u prehrani, s ortoreksijom, wannareksijom i bogzna koliko još mogućih stanja između ta dva ekstrema. Kako navodi Osgood, bez obzira na njihove motive, osobe koje žele anoreksiju trude se samoizgladnjivati, pa njihove simptome nipošto ne treba uzimati olako – samoizgladnjivanje je i dalje samoizgladnjivanje.

Mlade žene s kojima razgovaram – prijateljice, poznanice, tinejdžerke, neznanke – ne žele etiketu poremećaja u prehrani. One su sušta suprotnost wannareksiji: svoje probleme s hranom kriju kao mračnu tajnu, srame ih se ili na njih gledaju kao na dio uobičajenih razgovora o dijetama koji su pustili korijene u uredima diljem zemlje. U nekim slučajevima čak će druge upozoravati na opasnosti ograničavanja unosa hrane.

Cat, studentica koja samu sebe opisuje kao “über-feministkinjuˮ, priznaje: “Često glasno osuđujem preskakanje doručka, vičem na svoje prijateljice: ‘Vaš mozak jednostavno ne radi kad ste na dijeti! Ne radi! Pojedite prokleti keks!’ No niti jedna od tih prijateljica ne zna da već šest godina patim od bulimije, te da sam šest godina na pragu anoreksije. Nitko to ne bi mogao pogoditi jer, iako nisam debela, imam obline i poveću stražnjicu, pa doista ne izgleda kao da patim od poremećaja u prehrani. Godinama to uspješno krijem od najbližih prijatelj(ic)a jer vrlo dobro funkcioniram. No neprestano razmišljam o svojoj težini i zbog toga se zaista mrzim, naročito zato jer sam tako licemjerna. Prijateljicama propovijedam ljubav prema sebi, no nikako da zavolim samu sebeˮ.

Druga mlada žena, Alexandra, kaže da je negativne misaone obrasce razvila nakon što joj je dečko iz tinejdžerskih dana rekao da ima celulit. “Ne bih rekla da imam problem s hranom ili dijetama, iako sumnjam da sam ikada pred sebe stavila ‘grešan’ desert, a da u glavi nisam začula glasić kako govori: ‘Zločesta si!’, što samo po sebi otkriva mnogo,” kaže ona. “Nisam sklona drastičnom rezanju kalorija niti brzim dijetama i sličnim stvarima. Ono što radim vezano je uz tjelovježbu. Ne bih rekla da sam opsjednuta, no vježbam svaki dan i pomno pregledavam svoje tijelo u potrazi za rezultatima najnovijeg izazova (ovaj mjesec radi se o trbušnjacima)”.

U Alexandrinom slučaju naročito mi je zanimljiva činjenica da svoje probleme krije od prijateljica. “Budući da sam tako mršava i mišićava, s prijateljicama ne razgovaram o tim stvarima. Svjesna sam toga da bi mnoge od njih očajnički htjele izgledati poput mene”. Vjeruje da je uspon fitness kulture povezan s tendencijom ka ekstremnim dijetama i rezanjem kalorija. “Poremećena prehrana i opsesivne dijete idu ruku pod ruku s meteorskim usponom fitness programa. Neke žene kreću na pomodne dijete, neke se odlučuju na sulude fitness režime, neke čine i jedno i drugo, no svi ti oblici ponašanja vrlo su opasni”. “Fitspiracija – slogani i slike atraktivnih žena u dobroj formi kojih je prepun internet, a kojima je cilj inspirirati vas da tjelovježbom postignete savršeno tijelo – ne razlikuje se pretjerano od fotografija mršavih osoba koje se objavljuju na raznim web stranicama kako bi vas ‘inspirirale’ da smršaviteˮ, kaže Alexandra.

Jesam li i ja dio generacije mladih žena opsjednutih doživljajem tijela, no koje nisu sigurne što činiti?” Primijetila sam da nije cool, sexy niti privlačno da djevojka brine zbog svoje težine ili da pazi što jede”, kaže Millie. U društvu prezasićenom savjetima o dijetama i fitness blogovima, te fotografijama “koščatih hvalisavicaˮ koje pokazuju rebra na Instagramu i selfijima u bikinijima, čini se da su naše neuroze vezane uz hranu eksplicitne, vidljive svima. Spomenute neuroze bliske su mi na način na koji to nikada neće biti mojoj majci, iako znam da je nezdravu opsjednutost hranom moguće prenijeti s majke na kćer. (Sabine, primjerice, spominje majku svoje prijateljice koja je preživljavala na limenki tune dnevno).

No Millie tvrdi da njezina majka ne prepoznaje osjećaj gađenja prema samoj sebi koja pogađa njenu kćer. “Kao feministkinja70-ihi 80-ih godina prošloga stoljeća borila se za jednake plaće, za žene na radnim mjestima, za seksualne slobode za žene, te doživjela velike napretke i pobjede. Zatim se udala i rodila djecu, osjećajući da je svijet na pravome putu i da su nepravde, barem u određenoj mjeri, ispravljene. No, kako priznaje, odjednom je bila okružena kćerkama-tinejdžerkama koje su brinule zbog dlakavih pazuha, nedovoljno bijelih zubiju i neprivlačne figure, pitajući se što se to dovraga dogodilo”.

“Što se promijenilo?”, pitam Susie Orbach, kliničku psihologinju i autoricu studije Fat Is A Feminist Issue (Debljina je stvar feminizma). Nervozna sam jer nikada prije nisam zaista verbalno artikulirala dubine vlastite opsjednutosti hranom. “Zanima me gdje povući granicu između nezdravog načina prehrane i poremećaja u prehrani”, kažem joj.

Dok slušam snimku svog opisa vlastitih tjeskoba vezanih uz hranu, sama sebi zvučim jadno, kao malo dijete. “Naravno da se radi o poremećaju u prehrani”, Orbach komentira moje obrasce prehrane. “Rekla bih da živimo u kulturi koja je u tolikoj mjeri poremećena kad su hrana i tijela u pitanju, da se pitam kako bi situacija i mogla biti drugačija? Kako, kad postoje igrice na temu plastične kirurgije za devetogodišnjak(inj)e? [Igrica o kojoj je riječ izazvala je kontroverze u siječnju i ubrzo je uklonjena s iTunesa.] Kako, kad su mame opsjednute svojim tijelima, a svoje nezadovoljstvo izražavaju pred djecom?” “A što ako…”, procijedim, “te djevojke ne zadovoljavaju sve kriterije?” “Ako se ravnamo DSM-om, zadovoljavaju itekako mnogo kriterija. No to i nije važno, zar ne? Nije važno može li se određeni poremećaj dijagnosticirati ili ne, važno je da nas je odnos s hranom otjerao u ludilo, stvorivši novi oblik nasilja nad djevojkama i ženama”.

Poludjeli/e smo, slažem se. Ponekad mi se čini da sam i ja poludjela. A situacija se, tvrdi Orbach, “definitivno pogoršava. Sve je okidač. Ogromne industrije ovise o tome. Radi se o jednom od najuspješnijih napada ikad, a budući da se svi/e želimo osjećati ugodno, nismo ni svjesni/e da štetimo sami/e sebi. Mislimo da, kad odlučimo da nećemo jesti, sami/e sebi činimo uslugu”. Što možemo poduzeti? “Da ja vama postavim jedno pitanje: koliko dugo ćete to trpjeti?” Pitanje me šokira. Nisam bila svjesna toga da je ne-trpljenje opcija. “Oduprite se!” kaže ona, i ja to želim: ja to doista želim. Orbach je cilj stvoriti društveni pokret koji će se suprotstaviti fašizmu tijela u kojem živimo. “Modna industrija nevjerojatno je moćna, kao i industrija ljepote. Oni mnogo zarađuju stvarajući nelagodu vezanu uz svaku pa i najmanju površinu naših tijela”, kaže ona.

Orbach želi djelovati na svim razinama: od izvještaja objavljenog u lipnju o tome kako pomoći novopečenim majkama da nezadovoljstvo vlastitim tijelima ne prenose na svoju djecu do savjetovanja škola kako da djevojčice uče samopouzdanju. No što je s nama koje smo već odrasle? Jedna od stvari koje su meni osobno najporaznije jest činjenica da mnoge mlade žene zvuče vrlo ravnodušno dok govore o ovom problemu, potpuno pomireno sa stanjem stvari. I sama se osjećam tako. “To je zaista tužno”, kaže Orbach. “Ne želimo da upravljanje vlastitim apetitom postane posao s punim radnim vremenom”.

I to je, u stvari, suština problema. Moj neplaćeni posao s punim radnim vremenom je upravljanje mojim apetitom – u pauzama pišem za Guardian. Doista se želim oduprijeti, kako predlaže Orbach, i u to ime odlazim u škole i s tinejdžeri(ca)ma razgovaram o ovim problemima. No itekako sam svjesna da, kad ovaj članak bude objavljen, neću biti ponosna na činjenicu da je moj tekst izašao u uglednom časopisu. Umjesto toga, moja će pažnja biti usmjerena na moje fotografije i koliko ih mrzim. Pri tom ću misliti na sve druge djevojke koje mrze vlastite fotografije – na Facebooku, Instagramu, posvuda – i pitati se: koliko dugo ćemo to trpjeti?

Prevela i prilagodila Nada Kujundžić

Novi prosvjedni spot punk benda Pussy Riot

Poznati ruski punk bend Pussy Riot snimio je novi video u prilog anti Putinovom oporbenom čelniku Alekseju Navalniju.

Moskovski sud osudio je danas ruskog oporbenog čelnika Alekseja Navalnog na tri i pol godine uvjetno zbog pronevjere na štetu podružnice francuske tvrtke Yves Rocher, u slučaju koji se smatra izrazito politički motiviranim, ali Navalni je posebno ogorčen što će mu suoptuženik, brat Oleg, istovjetnu kaznu služiti u strogom zatvoru.

Njih su dvojica optuženi da su oštetili Yves Rocher putem svoje špediterske tvrtke za 30 milijuna rubalja (500.000 dolara).

U protestnom spotu, pod nazivom “The Witches od Pussy Riot Clean Manezhnaya” vodećim članicama benda Nadji Tolokonjikovoj i Mariji Aljokinoj pridružila se oporbena politička aktivistkinja Maria Baronova i novinarka i LGBT aktivistkinja Elena Kostučenko. Pjesma ima samo četiri riječi koje se ponavljaju iznova i iznova: “Clean. Honest. Word. Deed”.

“To je prije svega propagandni spot”, rekla je Tolokonjikova, te dodala “Mi pozivamo ljude da slijede primjer vještica i izađu na trg Manezhnaya i lete u smjeru Kremlja”

Također, na Facebooku je upravo kreirana stranica podrške braći Navalni s pozivima na prosvjede diljem svijeta.

U nastavku teksta pogledajte novi spot Pussy Riot.

 

 

 

 

Prekršaj prava novinara/ki redakcije Klix.ba

Pripadnici/ice MUP-a Kantona Sarajevo i MUP-a Republike Srpske (RS) nakon sedmosatnog pretresa napustili su prostorije redakcije portala Klix.ba u Sarajevu gdje su vršili istragu zbog – kako se pretpostavlja – nedavno objavljene tajne snimke navodne kupovine glasova u Republici Srpskoj, koje je objavio taj portal a prenijeli brojni bh. i inozemni mediji.

Podsjetimo, Klix.ba je 15. studenog objavio tonski snimak na kojem se čuje da, kako se tvrdi, premijerka Republike Srpske Željka Cvijanović govori o kupovini glasova poslanika u Narodnoj skupštini RS zbog formiranja skupštinske većine.

Reakcije i osude pretresa policije dolaze sa svih strana. Sektor za slobodu medija OSCE-a, kojim predsjedava istaknuta bh. novinarka Dunja Mijatović, u svom priopćenju ističe kako je radi o “ozbiljnom i nesrazmjernom prekršaju prava novinara/ki da izvještavaju o temama javnog interesa. U potpunosti priznajemo važnost vladavine zakona, ali smatramo kako je ovaj slučaj predstavlja neprihvatljiv tretman medija u demokratskom društvu”.

I Društvo novinara/ki BiH najoštrije osuđuje policijsko treniranje strogoće nad kolegama/icama portala Klix. Ocjenjuje se da je došlo do potpune zamjene teza, te su pripadnici MUP-a RS-a i FUP-a (Federalna uprava policije), umjesto da istraže takozvanu aferu “papak” i provjere tko to novcem osiromašenih građana/ki Bosne i Hercegovine kupuje glasove i za narednu četverogodišnju vladavinu, oni traže krivca koji je snimak dostavio medijima.

Mediacentar Sarajevo se pridružuje kolegama/icama iz cijele Bosne i Hercegovine u izražavanju svoje podrške redakciji Klix-a “Ovo što se danas dogodilo redakciji Klix-a je krajnje opasna praksa koja može imati velike posljedice za ukupnu demokraciju u BiH. Uvesti policiju u redakciju jednog medija i tražiti od njih da kažu izvor svoje vijesti jest isto što i tražiti od države da popusti pred ucjenom moćnih. To se u politici naziva borba za suverenitet a u medijima održavanje pozicije koja te čini službom u korist javnosti. Solidarnost s novinarima/kama i redakcijom Klix danas je glavno pitanje u BiH”, ističe se u izjavi Bore Kontića, direktora Mediacentra.

Mehmed Halilović, bivši ombudsmen za medije ističe kako je “Zaštita novinarskih izvora i izvora povjerljivosti tih izvora je jedan od temeljnih stubova slobode štampe. Bez toga nema slobode štampe, odnosno demokratskog društva”.