‘Pravda za sve’ – tisuće ljudi marširalo Washingtonom protiv policijskog nasilja

Više od 10.000 ljudi marširalo je jučer ulicama Washingtona tražeći pravdu za ubojstva nekoliko nenaoružanih crnaca  koje su nedavno ubili bijeli policajci.

Prosvjednici/e  su se odazvali/e na poziv pastora Ala Sharptona, poznatog američkog borca za građanska prava. Marš je nazvan ‘Pravda za sve’ (Justice for all), a među sudionicima su bile i obitelji Michaela Browna, Erica Garnera i Tamira Ricea, crnaca koje su ubili bijeli policajci.

Također, među prosvjednicima bilo je i crnaca i bijelaca i Azijata, i mladih i starih.

Organizator prosvjeda, velečasni Sharpton je rekao: “Ovo nije samo crni ili samo bijeli prosvjed. To je američki marš za zaštitu prava svih Amerikanaca. Ja sam oduševljen kada vidim bijelu djecu koja drže parolu  ‘I crnački životi su važni’. Mi ovdje stvaramo povijest”.

Brojni prosvjednici nosili su i poruke poput “Ne mogu disati”, što su bile posljednje riječi ubijenog Erica Garnera.

Neki od prosvjednika uzvikivali su: “Ruke gore, ne pucaj” i “Pravda za sve”.  

No, Washington je bio samo jedan od vala prosvjeda diljem SAD-a. Protestni marševi održani su i u San Franciscu , New Yorku, Bostonu.

Ljudi kažu kako će nastaviti prosvjedovati dok ne dobiju pravdu. No, ključno pitanje je kako pravda treba izgledati? Za većinu to znači promjenu zakonodavstva i sustava porote.  Naime, prosvjednici traže da se donese poseban zakon koji bi se bavio pitanjem policijske brutalnosti, napose protiv manjina.

Na karaju, da podsjetimo tko su ubijeni nenaoružani crnci:

Michael Brown (18), ubijen u sukobu s policijom početkom kolovoza u Fergusonu (Missouri).

Tamir Rice (12), ubijen u Clevelandu (Ohio) u studenom. Policajac je ubio dječaka krivo procijenivši da je dječak naoružan, iako se igrao lažnim pištoljem.

Eric Garner (43), ugušen u srpnju u New Yorku zbog sumnje u preprodaju cigareta. Bio je astmatičar i ponavljao je da ne može disati dok ga je gušio policajac Daniel Pantaleo.

 

Lezbijska scena u Sloveniji

Tribina: Lezbijska scena u Sloveniji

14.12.2014. // 19h. // LGBT centar-Petrinjska 27

Razgovor o aktivizmu. O umjetnosti. O politici. O LGBT pokretu. O 25 godina lezbijske povijesti u Sloveniji. O festivalu Lezbična četrt koji se trenutno dešava u Ljubljani.
Dođite na nedjeljno druženje i aktivistički razgovor, ovo je jedinstvena prilika da saznate što se zbiva na slovenskoj sceni.
Na tribini govore članice ŠKUC-LL-a: Urška Sterle, Petra Hrovatin, Nataša Sukič i Tatjana Greif.

Više: http://www.ljudmila.org/lesbo/

O povijesti, sjećanju i životu blizu živih

Tamara Erde je francusko-izraelska redateljica koja kreativno djeluje u različitim medijima – od dokumentarnih i igranih filmova, do performansa i instalacija. Erde je hrabra umjetnička duša, koja često uzima ono najintimnije, duboko osobno, i prenosi to u svoju umjetnost. Kao osoba koja je rođena i odrasla u Izraelu, u svom radu se često bavi društvenim i političkim problemima izraelsko-palestinskog sukoba. To je ono što pogađa u sridu. Izuzetno sam sretna što smo mogle porazgovarati o njenom radu, ali i osobnom putovanju i rastu, koje se može razdijeliti na prije i poslije služenja vojnog roka.

S obzirom da si rođena i odrasla u Izraelu i da je Izrael  važan dio tvog identiteta, jesi li imala problema kad si počela raditi filmove o različitim problemima i perspektivama izraelsko – palestinskog sukoba? Jesi li osjećala da će tvoj rad biti politiziran, seciran na poseban način?

Da, s obzirom da sam rođena i odrasla u Izraelu i da sam kasnije odlučila raditi na različitim, kritičnim aspektima izraelskog društva i politike, bio je to težak proces (još uvijek je), morala sam shvatiti kako ću se susretati s nezadovoljstvom, a ponekad i ljutnjom mnogih prijatelja i društva u kojem sam odrasla. Također, moji se filmovi manje prikazuju u Izraelu nego bilo gdje drugdje, što je sramotno i boli me, jer bih htjela da se prikazuju ou Izraelu i da možemo pokrenuti raspravu o tim temama. Ali valjda je to tako, kada dodirnete srž političkih problema, koji su osnova percepcije i pogleda na život u državi, vaše djelo je direktno politizirano i uglavnom viđeno samo kao političko djelo, a ne i kao kinematografsko postignuće, kao stvaranje.

U svom novom dokumentarcu, This is My Land (Ovo je Moja Zemlja), baviš se načinom na koji izraelski i palestinski obrazovni sustavi podučavaju nacionalnu povijest. Suočavaš se i s vlastitom prošlošću i načinom na koji je tvoja povezanost sa zemljom bila kreirana. Priznaješ kako si prvi puta kritički počela promišljati i postavljati pitanja o izraelskoj okupaciji tijekom služenja vojnog roka. Možeš li mi reći nešto više o filmu i snimanju istog, ali i o tvom vlastitom iskustvu, putovanju koje bi se moglo označiti – prije i poslije – služenja vojnog roka?

Odlučila sam napraviti ovaj film kada sam se, prije nekih par godina, počela pitati kako to da ništa od onoga što sada znam nisam znala i nisam htjela znati, o povijesti moje zemlje i regije u kojoj živim. Informacije su postojale, u knjigama, na internetu, na usnama ljudi. Razmišljala sam i shvatila da odgovor leži u obrazovanju, u školama koje sam pohađala. Stoga sam se željela vratiti u Izrael, ali i Palestinu, i vidjeti iz nove perspektive kako se sada podučavaju djeca i čemu ih se podučava.

Do služenja vojnog roka sam bila veoma cionistički nastrojena, bila sam nacionalistkinja. Znala sam jako malo o sukobu, nisam dolazila u doticaj s Palestincima i Palestinkama i nisam mnogo razmišljala o njima. Služenje vojnog roka odradila sam tijekom Druge Intifade i tada sam vidjela kako su se odluke donosile, kako su životi bili izigrani iz političkih razloga, vidjela sam prvi puta (preko ekrana kompjutera) palestinski narod. To me natjeralo da postavljam pitanja, da posumnjam u sve ono u što sam vjerovala. Od tada je krenulo moje putovanje, ono istraživanja i shvaćanja ‘druge strane’.

Djeca uglavnom ne sumnjaju i ne postavljaju pitanja o obrazovanju koje im se pruža. Sigurna sam da, ako bih vratila vrijeme unatrag i završila u nekoj palestinskoj školi, ili u ortodoksnoj židovskoj školi, postojao bi određeni set vrijednosti i vjerovanja koja bih pratila danas. Većina ljudi ne razmišlja o tome ni kasnije u životu, ne preispituju ono što im je bilo prezentirano kao istina. Ja sam imala priliku promijeniti se, zahvaljujući prije svega i svojoj profesiji i filmovima kroz čija sam stvaranja preispitivala svoje identitete, otkrivala i istraživala društvo u kojem živim i okruženje u kojem sam odrasla.

Iako je mogućnost da promijenimo način na koje dijete percipira stvari malena, mogućnost da promijenimo obrazovni sustav postoji, dodirljiva je i ostvariva. Za mene je putovanje na koje sam krenula s ovim filmom, susreti s učiteljima i učiteljicama, školama i mjestima u kojima sam odrasla, u kojima se sukob potpaljuje, način da se (a nadam se i gledatelji/ice) zapitam o načinu na koji bi mogli promijeniti obrazovni sustav i pobrinuti se za bolju budućnost i međusobno razumijevanje budućih generacija. I koliko god je ovo istinito u slučaju Izraela i Palestine, istinito je i za brojne druge dijelove svijeta.

{slika}

Disney Ramallah je tvoj najnoviji kratki igrani film. To je priča o ocu i sinu iz Ramale, pritisnutima teškom svakodnevicom života tijekom Druge Intifade. Dječak ima jedan san – odlazak na EuroDisney za rođendan. Naravno, to nije moguće, i otac odlučuje kako će stvoriti alternativni, magični svemir u njihovom skromnom domu. Nešto u ovoj priči, ta magija stvaranja, podsjeća na film Yala to the Moon. Ta hrabrost i snaga volje koja se očituje u stvaranju čudesnih paralelnih svemira usred najtežih uvjeta podsjeća i na Guida Oreficea u La Vita è Bella. Što te inspiriralo da napišeš i režiraš ovaj film?

Napisala sam priču bazirajući ju na svojim iskustvima i onome što sam vidjela tijekom Druge Intifade, kada sam bila u vojsci, ali i onome čemu sam kasnije svjedočila – ljudima koje sam upoznala na Zapadnoj Obali, djeci i obiteljima i njihovim pričama. Inspirirala me njihova energija, njihova nada, životna snaga, čak i u najtežim, ekstremnim uvjetima. Zbog toga sam zamislila dječaka, koji poput mnoge djece , želi ići na EuroDisney,  i susret njegovih želja s teškom životnom svakodnevicom njegova oca, koji je sasvim potisnuo želje i potrebe iz djetinjstva.

Kao dijete sam odrastala sama s majkom, jer je moj otac umro prije nego što sam se rodila. Ponekad bih se noću bojala da će i mama umrijeti i da ću ostati sama na svijetu. Tada bih ju pitala, jednostavno – što ako… A ona bi mi uvijek rekla ime svoje prijateljice, koja će se o meni brinuti ako se nešto dogodi, koja bi me posvojila. Mjesecima, godinama čak, ponavljala sam pitanje u želji da čujem samo jedan odgovor – neću umrijeti, ali to se nije dogodilo. Majka je jednostavno uvijek govorila istinu. Kasnije sam se pitala što bih ja napravila u takvoj situaciji. Trebamo li uvijek reći istinu djeci? Što znači zaštita – skrivanje od nečega ili izlaganje nečemu? Možda ona ponekad leži u kreiranju drugačije, zamišljene istine, za one koje volimo. Ta pitanja,  svakodnevne dileme roditelja i ljudskih odnosa, zapravo su srž filma Disney Ramallah. Naravno, tu je i dodatan aspekt posebnih uvjeta i kompleksne stvarnosti u kojoj Rabia i Ahmed žive u Ramali.

Jedna od tvojih instalacija je A Soldier’s Dream (San vojnika). Inspirarana je pjesama poznatog palestinskog pjesnika Mahmouda Darwisha i cilj je vizualno prikazati njegovu poeziju. Domovina je, u kontekstu Izraela i Palestine, kompleksan termin. Uključuje sjećanja i  stvarnost, odlazak i povratak (u vremenu i prostoru), iščekivanje i očekivanje, neko opće stanje kaosa i zbunjenosti. Darwish nije jedini koji se bori s idejom domovine u svom pisanju. Kanafani piše u Povratku u Haifu: “Što je domovina? Jesu li to ove dvije stolice koje su ostale u ovoj sobi dvadeset godina? Stol? Perje pauna? Slika Jeruzalema na zidu? Stari lokot? Stablo hrasta? Balkon? Što je domovina?” Kako vidiš to pitanje domovine i zašto si odabrala Darwisha za svoju inspiraciju?

Nakon svog posljednjeg posjeta Izraelu, 2010. godine, odlučila sam napraviti projekt inspiriran pjesmama Mahmouda Darwisha. Kad sam se nakon tog posjeta vratila u Francusku, osjećala sam se u potpunosti nemoćno, vidjevši zamrznutu stvarnost, imobiliziranu mizeriju i nepravdu koja je posve pokorila zemlju u kojoj sam odrasla. U očima sam još uvijek imala sliku mora, blizu Gaze, sliku zida koji razdvaja ljude, i razmišljala sam što ja mogu napraviti u vezi toga.  Gledam sada, u Francuskoj, nekoliko fotografija koje sam tada okinula, dok me nisu omeli vojnici s puškama koji su mi prišli. Gledajući u tu crno-bijelu tišinu mora, prisjetila sam se Darwisha: “Tko kaže da voda nema boju, okus ili miris?” (iz Sjećanja o zaboravu).

Razmišljala sam o povezanosti riječi i slika, o snagama koje djeluju između istih i načinu na koji se nadopunjuju i izazivaju. U tim sam trenutcima očajavanja osjetila da se trebam vratiti Darwishu i njegovim stihovima, koji su zapravo otisci u pijesku tuge koji okružuje tu vodu kraj Gaze i naposljetku – čitavog vanjskog svijeta, ljubavi i nade koja se rađa iz jednostavne ljepote, iz malih stvari, iz snage iskrenih riječi i sjećanja.

{slika}

U Forgotten Oceans (Zaboravljenim oceanima), eksperimentalnom plesnom filmu, istražuješ temu fizičkih sjećanja određenih mjesta.  Opet, toliko važna tema za izraelsko – palestinski sukob, za milijune ljude koji žive u prognanstvu, milijune sjećanja koja se brišu svakodnevno, mjesta koja se mijenjaju i prekrajaju s novim naseljima i novim naseljenicima. Postoji taj moment u tvom filmu – “mog stabla više nije bilo” – koji to sjajno ilustrira. Zašto si smatrala da je važno napraviti takav film i kako ga možeš povezati, ako možeš, s izraelsko–palestinskim sukobom?

Zapravo je taj video ples, to istraživanje, nastavak mog rada inspiriranog Darwishom. Kao Izraelka sam bila posbeno iznenađena onime što sam otkrila čitajući Darwisha, onime što je moja ‘domovina’ predstavljala drugima, iznenadilo me koliko sam intimno osjećala njegove riječi i koliko je bolno bilo. Njegove su riječi na neki način postale moje životno putovanje, pratile me, rasle. I ovaj projekt je bio jedna stanica na tom putovanju. Ono poetsko, ono što nikad ne prestaje, te plutajuće magične riječi, žive paralelno sa stvarnošću, s bolnim pijeskom ove zemlje. U Zaboravljenim oceanima nastojim prikazati tu ničiju zemlju na kojoj su svi likovi imigranti. Okrećući se, pronalazeći nove prostore, nova zemlja bi trebala biti njihov dom. Zemlja na kojoj nemaju prošlosti, zemlja koju ne poznaju, zemlja za koju ih ne vežu sjećanja i na kojoj ne vide budućnost. Oni/e su zapravo osuđeni/e na vječno traganje. Bazirajući se na Darwishovoj poeziji, htjela sam pružiti taj osjećaj ničijih ljudi i ničije zemlje. Postojanje tih likova u prostoru nikad nije suštinsko, nikakav fizički, konkretan odnos nikad nije stvoren između njih i za njih. “Mi živimo blizu živih” pisao je Darwish o palestinskom narodu, i upravo taj osjećaj progonstva i traganja, tu osnovu palestinskog identiteta, želim pružiti i približiti gledateljima.

Neke žene jednostavno ne žele biti trudne!

Nikome ne dugujete objašnjenje za vlastite postupke, za vlastiti pobačaj. No uz tolike žene koje osjećaju sram, trebamo li o njemu progovarati?

Za neke žene koje su pobacile, progovaranje o tom činu i priznanje abortusa moglo bi značiti gubitak posla, uništenje veze i neizbježno zlostavljanje. No neke od nas mogu progovoriti, a možda bi doista i trebale.

Poznajem ženu u tridesetim godinama; udana je, ima malo dijete i očajnički želi još jedno, ali njeno ozbiljno narušeno medicinsko stanje znači da bi trudnoća s drugim djetetom mogla biti  po život opasna. Unatoč oprezu, ostala je trudna. Pobacila je zato što nije bila spremna niti voljna riskirati vlastiti život i ostaviti svoje već rođeno dijete bez majke. No unatoč tome, ona osjeća duboku tugu.

Poznajem još jednu ženu, u dvadesetima, koja se nalazila u lošoj vezi (bez djece) u trenutku kada je kontracepcija zakazala te se tako zatekla s trudnoćom za koju je znala da ju ne želi iznijeti. Trudnoćom na koju nije bila spremna. Bila je uzrujana, potresena, no nije imala dvojbi u vezi onoga što je željela i trebala učiniti. Nakon pobačaja nije osjećala žaljenje. Sada više rijetko i razmišlja o toj trudnoći ili abortusu.

Ako razmišljate kao većina ljudi, vrlo vjerojatno osjećate znatno veće suosjećanje spram prve žene no spram druge. Usprkos tome što većina ljudi u SAD-u i recimo Sjevernoj Irskoj, te u mnogim drugim državama, smatra da bi pobačaj trebao biti legalan, svejedno prečesto razmišljamo o reproduktivnim pravima u obliku hijerarhije prema kojoj rangiramo dobre i loše pobačaje. Pobačaje koje žene zaslužuju i pobačaje kojih bi se žene trebale sramiti.

No te dvije žene? Obje su ja.

Nedavna kampanja ‘jedna od tri’ (referirana na činjenicu da jedna od tri Amerikanke abortira barem jednom u životu) je objavila uživo prenošenu emisiju na nacionalnoj razini o iskustvima pobačaja u kojoj su se pojavili ljudi poput Cecile Richards, predsjednice organizacije Planned Parenthood, komičarke Lizz Winstead, umjetnice Flavianne Rodriguez i – mene.

Pisala sam već o prekidu svoje vrlo željene trudnoće i o mukama s kojima se suočila kada sam donijela tu odluku, no nikada ranije nisam javno govorila o svojem prvom pobačaju. Ne zato što sam ga se sramila već zato što on doista nije imao veliki utjecaj na moj život. Ako je nešto istina, onda je to činjenica da se moj život zapravo poboljšao zato što sam bila spremna i u mogućnosti, tog prvog puta, pobaciti. Tada sam bila slobodna objaviti svoju prvu knjigu, upoznati svojeg sadašnjeg supruga, izgraditi život koji sada živim i stvoriti obitelj koju volim.

Možda mislite da je to bezosjećajno. No istina je takva. Unatoč pričama o abortusu koje dominiraju pro-choice diskursom, pričama koje često uključuju željene trudnoće koje se moraju prekinuti zbog ozbiljnih zdravstvenih problema majke ili abnormalnosti fetusa, većina žena koja se odluči na pobačaj učinit će to iz istog razloga iz kojeg sam ja to učinila u svojim dvadesetima – jednostavno ne žele biti trudne. I ne postoji ništa loše u tome.

Nikome ne dugujem objašnjenja za to što sam pobacila, no, s obzirom na kontinuirano jačanje konzervativnih pokreta koji pokušavaju i dijelom uspijevaju ženama oduzeti njihova reproduktivna prava i ljudskost, vjerujem da one od nas koje imaju iskustvo pobačaja, a mogu o njemu govoriti, to trebaju i činiti. Za mnoge žene posljedice javnog progovaranja o abortusu su preteške. Jednostavno se ne isplati.  

Za neke žene bi javno priznanje pobačaja moglo značiti gubitak posla ili narušavanje odnosa s članovima obitelji. Druge žene se jednostavno ne žele izložiti neizbježnom osuđivanju koje dolazi ruku pod ruku s priznanjem pobačaja, osobito ako se on priznaje online.

Steph Herold, zamjenica direktora Sea Changea (organizacije posvećene uklanjanju stigme vezane uz pobačaje i druga reproduktivna iskustva), rekla mi je da se u istraživanju na temu pripovijedanja o abortusu, većina žena izjasnila kako su podršku dobivale od ljudi iz svojih privatnih života, ali i stranaca. No jednako tako mnogobrojni su primjeri osjećaja srama i nametanja krivnje od strane neznanaca, ali i bliskih osoba pri pričanju o abortusu.

“U stvari, kada sam tweetala o rezultatima naših istraživanja, jedna žena je to prokomentirala svojom pričom o tome kako je bila nesigurna želi li ispričati svoju priču javnosti s obzirom na to da je jednom ranije to učinila i završila kao žrtva zlostavljanja anti-abortivnih organizacija”, rekla je Herold.

Vrijeme je da prestanemo ‘monstruizirati’ pobačaj, jer on je normalan dio reproduktivnog života mnogih žena. Ponekad su naše priče banalne, nekad tragične, no uvijek su naše. I čak i ako neke od nas odluče javno progovoriti o svojim iskustvima kako bi se aktivno borile protiv stigme koja okružuje sve nas koje smo jednom u životu pobacile, to svejedno ne znači da su ikakva objašnjenja potrebna niti nužna.

 

Prevela i prilagodila Ines Mihić

Vinogradska ne želi raditi pobačaje umjesto Svetog Duha

Specijalisti ginekolozi/ginje iz Klinike za ginekologiju i porodništvo KBC-a Sestre milosrdnice nezadovoljni su odlukom da ubuduće obavljaju pobačaje na zahtjev kod pacijentica iz KB-a Sveti Duh, jer su se u toj ustanovi svi/e ginekolozi/ginje pozvali na priziv savjesti i odbijaju raditi pobačaje.

S obzirom da se u Sestrama milosrdnicama na priziv savjesti poziva polovica od 22 ginekologa i ginekologinja, dvije su bolnice u studenom potpisale sporazum po kojem će sve žene koje zatraže pobačaj biti pregledane na Svetom Duhu i upućene na zahvat u Sestre milosrdnice, prenosi rtl.hr.

Kako se doznaje, svi/e ginekolozi/ginje iz Sestara milosrdnica svoje su nezadovoljstvo izrazili/e u pismu upućenom Ravnateljstvu bolnice. U njemu ističu kako oni/e ispunjavaju svoju zakonsku obvezu obavljanja pobačaja i ne žele raditi tuđi posao, te drže da priziv savjesti ne može biti selektivan već ga treba zakonski definirati i odrediti na što se on može odnositi i pod kojim uvjetima.

O protivljenju ginekologa iz Sestara milosrdnica bilo je govora i u četvrtak na tematskoj sjednici saborskog Odbora za ravnopravnost spolova, gdje su sanacijska ravnateljica te ustanove Vesna Šerić i specijalist ginekolog Dubravko Lepušić prenijeli nezadovoljstvo svojih kolega i kolegica te zatražili/e od Ministarstva zdravlja da to pitanje u skoro vrijeme riješi na drugi način.

“Očekujemo od Ministarstva da odredi način kako će svaka ustanova za sebe riješiti pitanje obavljanja pobačaja, a ne da mi preuzimamo posao drugih”, poručila je Šerić.

Nataša Bijelić prezentirala je rezultate CESI-jevog istraživanja Siva zona: pitanje abortusa u Republici Hrvatskoj, koje je pokazalo da je dostupnost i sigurnost legalnog abortusa u Hrvatskoj otežan.

“Tome je tako zbog neodgovarajuće državne regulacije i nadzora, učestalosti prigovora savjesti, nedostataka prilikom evidencije pobačaja, visokih cijena, slučajeva liječničke korupcije i zloupotrebe položaja te društvenih faktora”, iznijela je Bijelić.

Pomoćnik ministra zdravlja Dragan Korolija Marinić kaže pak kako svaka bolnica, pa tako i KB Sveti Duh, mora imati rezervno rješenje kojim će osigurati dostupnost pobačaja na zahtjev, a jedan od njih je i angažman specijaliste/kinje ginekologa/inje izvan bolnice, kako su to pitanje riješile neke druge bolnice.

Opći štrajk u Italiji

Od Torina i Milana na sjeveru do Apulije i Sicilije na jugu, danas će biti blokirane ceste, zaustavljeni vlakovi, otkazani domaći i međunarodni letovi, te okupirani trgovi, izvještavaju mediji.

Današnji opći štrajk su sazvali vodeći sindikati kako bi izrazili nezadovoljstvo politikom vlade koju vodi premijer Matteo Renzi.

Glavna meta nezadovoljstva sindikata je i dalje Zakon o radu, a radi se o reformi tržišta koju zagovara Renzi.

Naime, novim Zakonom, omogućuje se tvrtkama da lakše otpuštaju djelatnike/ice i zapošljavaju nove. Zakon ima za cilj i potaknuti otvaranje novih radnih mjesta za mlade, koji imaju vrlo loše mogućnosti zapošljavanja s trenutnom stopom nezaposlenosti od 43 posto.

Međutim, novi Zakon je izazvao val prosvjeda među talijanskim radnicima i radnicama, koji vrlo lako mogu ostati bez posla zbog novih propisa.

U znak unutarnjeg razdora u vlastitoj stranci, neki članovi Demokratske stranke pridružuju se prosvjednicima. Stefano Fassina, bivši zamjenik ministra ekonomije, rekao je kako je važno da netko iz stranke maršira zajedno s prosvjednicima i prosvjednicama.

Također, sindikati upućuju oštru kritiku i na prijedlog budžeta za 2015. godinu, ocjenjujući kako su mjere za poticaj privrednog rasta nedovoljne.