‘Težimo beskompromisnoj kritici koja daje glas ženama’

Pobunjene čitateljke su nezavisne književne kritičarke iz regije, koje se, osim književnom kritikom, bave i istraživanjima relevantnim za regionalnu književnu scenu. U svome radu nastoje preispitati rodne uloge i razmatraju aktualne književnoteorijske i društvene tendencije.

Primarno djeluju u (post)jugoslovenskom književnom polju, ali se bave i suvremenim globalnim tendencijama u književnosti i književnoj teoriji. Njihov rad od samih početaka možete pratiti na portalu za pobunjena čitanja bookvica.net i pripadajućoj facebook stranici.

Neposredan povod ovom razgovoru je njihov drugi regionalni susret, održan u svibnju u Beogradu, na kojemu su predstavile zajedničko istraživanje u svrhu mapiranja regionalne književne i književno-kritičke scene iz feminističke perspektive. O ovom važnom istraživanju te o dosadašnjem radu i planovima grupe razgovarala sam na “raznoimenom zajedničkom” jeziku s pobunjenim čitateljkama Jelenom Lalatović i Aleksandrom Aksentijević.

Premda se vjerojatno svaka čitateljica portala Libela lako identificira s imenom vaše grupe,  ipak ću pitati: zašto pobunjeno čitate?

Jelena: Zato što želimo poetike koje će biti emancipatorski odgovor na klasnu, rodnu i svaku drugu nejednakost u društvu u kome živimo. Zato što težimo beskompromisnoj kritici koja daje glas ženama.

Kada i kako ste se okupile i što sve od tada radite?

Jelena: Nađa Bobičić je, kao feministička književna kritičarka, započela Radionicu kreativnog čitanja i kritičkog pisanja, a kritike smo, proizvod naših individualnih feminističkih čitanja, ali i međusobne diskusije i osnaživanja, kao učesnice radionice objavljivale na portalu bookvica.net. U leto 2017., nas nekoliko polaznica iz te prve generacije, objavilo je temat o Eleni Ferante u časopisu za feminističku teoriju i studije kulture Genero. Ta saradnja stvorila je jezgro onoga što će postati Pobunjene čitateljke. Došla je sledeća generacija polaznica i tada je naš projekat za 2018. bio zbornik interpretacija dečje književnosti sa jugoslovenskog prostora, koja govori o ratu, pa smo pozvale i drugarice iz Slovenije, Hrvatske, BiH, Makedonije da nam se pridruže. Tako je nastao [zbornik] Rat iz dečje perspektive. Ta regionalna saradnja omogućila nam je da svoju neformalnu parolu “jedinstvo i sestrinstvo” pretvorimo u praksu, te da nastavimo da insistiramo na sveobuhvatnom – antikapitalističkom, internacionalističkom i feminističkom pristupu u čitanju književnosti, kao i u promišljanju pozicija književne kritike, posebno književnih kritičarki. Krajem 2018. registrovale smo udruženje književnih kritičarki Pobunjene čitateljke, kako bismo jasnije artikulisale svoju strategiju da promovišemo feministička čitanja, osnažujemo mlade autorke, ukazujemo na značaj tekstova koji osporavaju mačizam i konzervativizam, da na sve dostupne načine menjamo konzervativnu i mačističku književnu scenu.

Sledeći koraci bili su pokretanje portala posvećenog emancipacijskom čitanju književnosti za decu i mlade Minibookvica-e, jer je književnost za decu i mlade potcenjena i tretirana kao manje “ozbiljna” u odnosu na književnost za odrasle. Zatim su Dara Šljukić, Nađa Bobičić (Srbija), Julija Ovsec (Slovenija), Maja Abadžija (BiH), Ksenija Rakočević (Crna Gora) i čitav tim koleginica iz Makedonije sprovele monitoring o zastupljenosti autorki u književnoj kritici. To je izrazito važan projekat, jer je omogućio vrlo konkretne podatke koliko su žene podzastupljene ne samo kao kritičarke već i kao književnice – prilozi o književnicama čine, u najboljem slučaju 30% preporuka, kritika, eseja, dok je 70% književnokritičke produkcije i dalje o muškim autorima. Takođe, ovaj monitoring je pokazao koliko je književna kritika zapravo sušta suprotnost svog imena – negativne i polemičke kritike ima samo u tragovima. Osobno mislim da postoji vrlo jasna logička i ideološka veza između nevidljivosti i neprisutnosti žena i činjenice da književna kritika uglavnom funkcioniše kao štancovanje hvalospeva muškim autorima.

Pored ovih strateških projekta, nastavljamo da pišemo feminističku književnu kritiku, snimamo vlogove, organizujemo razgovore i tribine o savremenoj književnosti, uspostavljamo saradnju sa koleginicama iz regije. Trenutno, s nestrpljenjem očekujemo tribinu Pisati revoluciju, na kojoj će polaznice i polaznici ovogodišnje Radionice kreativnog čitanja i kritičkog pisanja govoriti o jednoj od najborbenijih glasogovornica antikolonijalnog feminizma danas – Arundhati Roy.

Pretpostavljam da se grupa s godinama proširila i da se dalje širi?

Aleksandra: Grupa se proširila prošle godine, nakon zajedničkog rada na zborniku Rat iz dečje perspektive, kada su nam se pridružile nove članice, upravo polaznice Radionice kreativnog čitanja i kritičkog pisanja, a “pojačanju” se nadamo i ove godine. Radionica u DKSG koju vodi Nađa Bobičić polaznicama i polaznicima pruža priliku da se bliže upoznaju s radom Pobunjenih čitateljki i pristupima za koje se mi kao grupa zalažemo u tumačenju književnosti, i da nam se, naravno, pridruže, ukoliko se i sami/e prepoznaju u tome. Sve/i zainteresovane/i za naš rad i saradnju mogu se javiti direktno na naš fejsbuk ili imejl adresu.

Jedan od važnih aspekata rada Pobunjenih čitateljki je regionalna suradnja, započeta radom na zborniku “Rat iz dečje perspektive”, koji je objavljen prošle godine. Što je motiviralo odabir te teme – zašto rat i zašto iz dječje perspektive?

Aleksandra: Rat se kao tema nametnuo ne samo zbog bliske prošlosti regiona, čije političke i egzistencijalne posledice i dalje trpimo, i sa čijom se realnošću političke elite, ali i delovi stanovništva, teško suočavaju, već i zbog jugoslovenskog antifašističkog nasleđa i NOB-a.

Kako se sve češće susrećemo sa izazovima suprotstavljanja istorijskom revizionizmu, kojim neokonzervativne i nacionalističke struje nastoje da neutrališu i relativizuju ogroman doprinos NOP-a pobedi nad fašizmom, smatrale smo da je važno da podsetimo na to kakav je odnos prema NOB-u u književnosti bio neposredno posle Drugog svetskog rata, i istražimo kako se taj odnos menjao sa političkim promenama u Jugoslaviji, sve do njenog raspada. Osim toga, deo zbornika smo posvetile ratovima iz devedesetih, nastojeći da ilustrujemo kontinuitete i diskontinuitete u načinima na koje se ovoj temi pristupa u književnosti regiona.

{slika}

Dečja perspektiva nam je bila važna pre svega zato što se u svom radu trudimo da više prostora damo perspektivama koje su u književnosti tradicionalno skrajnute ili makar stavljene u drugi plan, poput ženske ili dečje, u odnosu na dominantnu, mušku perspektivu. S obzirom na to da se u književnosti NOB-a mnogo više prostora davalo deci u ratu, želele smo da povučemo paralelu sa savremenom književnošću u kojoj se dečja perspektiva na rat kao “ideološki nevina” neretko politički zloupotrebljava, u svrhu manipulacije emocijama čitatelja/ki, a sve to kako bi se desne, nacionalističke perspektive predstavile kao univerzalne i neutralne. Takođe nam je bilo važno da otvorimo prostor za šira i dublja razmatranja dela dečje i omladinske književnosti, kojoj se danas na žalost ne pristupa jednako ozbiljno kao književnosti za odrasle, a ni jednako ozbiljno u odnosu na period socijalističke Jugoslavije.

Kako definirate pojam “regije” – u kojoj fizički i virtualno obitavaju i surađuju pobunjene čitateljke, ali i žene općenito?

Jelena: Regiju definišemo kao jugoslovenski prostor. Književnosti koje nastaju u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori pisane su na istom jeziku, bez obzira na njegove različite standarde. Slovenački i makedonski dovoljno su bliski našim jezicima da bez većih problema možemo da pratimo tu književnu scenu, naravno, zahvaljujući i našim drugaricama iz Slovenije i Makedonije, koje po pravilu govore bolje naš jezik nego mi njihove, pa su nam njihova znanja od velike koristi. Nažalost, jezička barijera trenutno nam onemogućava da savremenu kosovsku književnost uvrstimo u korpus savremenih regionalnih tekstova kojima se bavimo. No, kriterijum na osnovu kojeg definiramo šta je za nas regija nije samo jezički. Naravno, ključna poveznica jeste i nasleđe antifašizma i antinacionalizma, zbog čega savremenu srpsku produkciju uvek smeštamo u regionalni okvir i interpretiramo iz jugoslovenske tj. regionalne perspektive.

Zbornik je svojim tekstovima koji tematiziraju NOB dao i prilog borbi protiv revizionizma na ovim prostorima. Kao pripadnica jedne druge (starije) generacije, važno mi je vidjeti da se mlađe generacije bave ovim korpusom koji u današnje vrijeme doista predstavlja ljevičarsku književnost, kako u smislu otpora desnim ideologijama i revizionizmu, tako i u smislu prepoznavanja tog zajedničkog iskustva koje je bilo emancipatorno za čitavu regiju, pa i u smislu emancipacije žena. Kakve je uvide u tom smislu donio rad na ovom zborniku? Planirate li se i dalje baviti ovim korpusom?

Jelena: Najznačajniji doprinos proizvodnji feminističkog i klasno osvešćenog tog zbornika jeste u otkrivanju i reinterpretiranju čitavog niza književnih tema, kao što su ratno devojaštvo, prijateljstvo između žena u ratu, emancipatorska vizija koja je pokretala čitavu kulturu Narodnooslobodilačkog pokreta, koje je patrijarhalna i tradicionalistička kritika svesno izbrisala iz kanona. Reinterpretacija ovde znači – kako u današnjoj književnoj kritici, a nadamo se da naši uvidi ohrabruju i neke mlade književnice koje ne žele da ispisuju nove-stare muške poetike, primeniti sve ove uvide – učiti kako dijalektika određene forme i emancipatorske ideje transformiše tekst.

Samo polazište iz kojeg smo krenule u izradu zbornika bilo je upravo – šta novo saznajemo o procesima emancipacije iz određenih tekstova. Zato je inspiracija koju smo tim radom stekle rezultirala novim istraživačkim fokusom – a to je književnost za decu i mlade – žanr u čijem podtekstu, upravo zbog sukobljenosti dečje, marginalizirane i odrasle, dominantne perspektive, uvek stoji pitanje kakvu budućnost, a time i transformaciju ličnih i društvenih odnosa želimo.

Prije otprilike mjesec dana na svom drugom regionalnom susretu predstavile ste novu zajedničku publikaciju odnosno istraživanje pod nazivom ‘Pobunjene čitateljke istražuju: književnice i kritičarke (ni)su prisutne’? Istraživanje je plod solidarnog i volonterskog rada koji je trajao oko godinu dana i u kojemu su prikupljeni podaci iz pet zemalja regije (Bosna i Hercegovina, Makedonija, Crna Gora, Slovenija i Srbija) u svrhu mapiranja regionalne književne scene iz feminističke perspektive. Na koja se pitanja fokusiralo istraživanje i što su pokazali rezultati? Ima li ih neočekivanih?

Aleksandra: Kako se ističe u naslovu istraživanja, višemesečnim monitoringom medija želele smo da, pre svega utvrdimo da li su i koliko književne kritičarke u književnice prisutne u regionalnim medijima: književnim časopisima, novinskim rubrikama koje se bave kulturom, ali i radijskim i televizijskim emisijama iz kulture.

Osim toga, posebnu smo pažnju posvetile načinu na koji se pristupa pisanju književne kritike u regionu. Rezultati su pokazali da negativne i problemske književne kritike gotovo da nema u regionalnim medijima. Razlozi za to su višestruki, ali se svi svode na nezavidan položaj kritičara i kritičarki i marginalizovanu poziciju književne kritike kao žanra.

Što se ostalih rezultata tiče, velikih iznenađenja nije bilo, iako se rezultati razlikuju od države do države, pa tako na primer u Bosni i Hercegovini postoji pozitivan trend povećanja broja mladih književnih kritičarki i kritičara. Ono što je neki zajednički zaključak, koji motiviše na razmišljanje i dalji rad, jeste da kritičara i književnika u medijima i dalje ima mnogo više nego književnica i kritičarki. Posebno je obeshrabrujuć podatak da se žene kao autorke književne kritike i književnih dela u medijima pojavljuju sporadično, dok su kritičari često autori redovnih novinskih rubrika, a o pojedinim delima istih autora piše se i po nekoliko tekstova (u slučaju autorki, samo su o jednom romanu objavljene dve književne kritike).

{slika}

Što Pobunjene čitateljke planiraju dalje zajednički raditi? Jesu li se iznjedrile neke ideje i iz ovog istraživanja i nedavnog okupljanja?

Aleksandra: Nastavljamo zajednički rad – nastojimo da budemo u što češćem kontaktu i stalno razmenjujemo nove ideje. Rezultati monitoringa, ali i pojedine reakcije starijih koleginica i kolega, dali su nam povoda da razmislimo o nekom budućem projektu koji bi se bavio širim istraživanjem ženskog stvaralaštva i prisutnosti autorki na regionalnoj sceni.

‘Nitko vas ne čuje’ – nasilje nad izbjeglicama na balkanskoj granici

Migranti_kinje i izbjeglice sa Srednjeg istoka te iz Azije i Afrike još uvijek prelaze preko Balkanskog poluotoka na ruti prema zapadnoj Europi. Mnogi izvještavaju o policijskom nasilju i brutalnosti.

Prema izvještaju UNHCR-a, u travnju ove godine u Srbiji je registrirano oko 3600 migranata_kinja i izbjeglica – uglavnom iz Afganistana i Irana. U Bosni je prošle godine registrirano 25 000 migranata_kinja i izbjeglica, premda ih je u zemlji ostalo samo 3500 dok su ostali_e prešli_e u Hrvatsku, koja je članica Europske unije.

No Name Kitchen” (NNK), nevladina organizacija koja pomaže izbjeglicama i migrantima_kinjama, kaže da je policijsko nasilje u porastu.

Od svibnja 2017. do svibnja prošle godine, NNK je zabilježio 215 prijavljenih slučajeva pushbackova (nezakonitih protjerivanja) od strane hrvatske policije prema Srbiji, od kojih je 45 posto uključivalo policijsko nasilje.

Nadalje, između svibnja 2017. i prosinca prošle godine, zabilježeno je 141 pushbackova iz Hrvatske prema Bosni, od kojih je u 84 posto slučajeva zabilježeno nasilje, izvještava NNK.

Hrvatske vlasti poriču policijsko nasilje protiv migranata_kinja i izbjeglica, a za BIRN su rekli da su takve optužbe najčešće izmišljene.

Novinari_ke BIRN-a su razgovarale_i s izbjeglicama i migrantima_kinjama u Srbiji, Bosni i Sloveniji o njihovim iskustvima s hrvatskom policijom. Većina ih je željela dati izjavu samo pod svojim prvim imenom.

Ahmed: “Nitko vas ne čuje”

“Puste glasno muziku i počinju nas tući, jedan po jedan. Palicama, električnim palicama…”, kaže Ahmed, Marokanac koji je posljednjih mjesec dana proveo u migrantskom kampu na granici Hrvatske i Srbije, u malom mjestu Šidu.

Ahmed kaže da je nekoliko puta pokušao prijeći u Hrvatsku (takav se pokušaj među izbjeglicama i migrantima naziva “The Game”), no hrvatska policija ga je svaki put vratila nazad.

“Uhvatili bi me, pretukli i vratili nazad”, izjavio je za BIRN. “Izašli bi iz automobila, jedan po jedan i počeli tući, vrištiš i nitko te ne čuje”.


Ali: “Policija je bešćutna“.

Ali i grupa prijatelja su ušli u Hrvatsku iz Bosne u travnju i hodali šest dana prema Sloveniji.

Policajci su nas uhvatili, doveli nas u policijsku stanicu, držali nas tamo četiri sat i nakon toga su nas pretukli“, rekao je za BIRN. Sada je smješten u Bihaću, u kampu za migrante koji pokušavaju prijeći hrvatsku granicu.

“Policija je bešćutna. Ne žele nas vidjeti kao ljude. Doista je užasno”.


Nue: “Ja nemam svoju državu”.

Neki od njih su izjavili da su pobjegli od represije u svojim zemljama. Nue, Palestinac koji je također sada u Šidu, kaže: “Moja država, ja nemam državu jer sam iz Palestine… Imam iskaznicu na kojoj piše da sam iz Palestine”.


Nue kaže da je pokušao prijeći granicu, uhvatila ga je hrvatska policija. Pokazuje na posjekotinu na svojoj glavi. “Kada me je [policajac] uhvatio, napravio mi je ovo”, govori, pokazujući kako ga je tukao. “Morao sam ostati u kampu, imam problem s glavom, jer je udaranje bilo jako snažno”. Nue kaže da sada spava na ulici.

Drugi muškarac, u centru Šida, rekao nam je kako je policija bila nasilna prema njegovoj ženi, koja je u devetom mjesecu trudnoće. “Nije ih bilo briga što je trudna“, rekao je. “Razumijete, u njima nema ničeg ljudskog. Nikad nisam susreo takve ljude.”

Muhamed: Stare i nove ozljede

Muhamed iz Tunisa kaže da je boravio u Srbiji šest tjedana i da ga je pretukla policija na hrvatskoj granici.

Svašta vam rade“, kaže pokazujući ozljede koje je dan ranije zadobio od hrvatske policije.

Kaže da su ga tukli 10 minuta i onda vratili u Srbiju. “Svaki put to rade, vidi, ovo su stare ozljede, a ovo nove”, pokazuje na modrice i posjekotine.


Khalid: Bilo je nužno

U migrantskom kampu u Sloveniji, Khalid iz Eritreje nam je rekao da su ga vraćali u Bosnu osam puta. “Do Ljubljane sam stigao pješice”, kaže. “[Hrvatska policija] me je deportirala osam puta – četiri puta u Veliku Kladušu i četiri puta u Bihać. Tukli su svojim mobitelima. Svašta su radili”.

Premda osobno nije doživio nasilje, Khalid kaže da mnogi drugi jesu. “Ljudi ovdje su sve zaboravili jer su prešli granicu i moramo reći – oprostite prešli smo preko vaše zemlje… Bilo je nužno”.


Aktivist: “Sve je gore”

Diego Menjibar, aktivist NNK, izjavio je za BIRN: “Na granicama ih tuku palicama Također i šakama. Svaki tjedan imamo mnogo ljudi koji su pretučeni palicama, koji si doživjeli fizičko nasilje, također i verbalno nasilje, neki od njih se onesvijeste dok ih tuku, ovdje imamo liječnika”.

Menjibar se nalazi u napuštenoj tvornici u Šidu, koja je sada ispunjena šatorima za migrante i izbjeglice. Dnevno kroz kamp prođe oko 100 ljudi. “Razgovaramo s ljudima i slušamo ih i sve je gore i gore”, kaže.


Udarci po nogama

U travnju je švicarska televizija SRF i ekipa programaRundschauprovela tri tjedna u području bosanskohrvatske granice razgovarajući s izbjeglicama nakon što bi bili vraćeni od strane hrvatske policije.

Doslovno sam trčala za ovim ljudima kada bi ih vratili“, izjavila je novinarka SRFa Nicole Vögele za BIRN. “Bila sam svjesna da je stvarno potrebno prikupiti što više dokaza”.

U svibnju je SRF emitirao snimku koja pokazuje kako hrvatska policija vraća migrante i izbjeglice u Bosnu. Vögele kaže da mnogi imaju ozljede po nogama zadobivene od udaraca policijskim palicama. “Mnogi su mi pokazali ozljede“, rekla je Vögele. “Dva dana kasnije kada sam ih pitala imaju li još uvijek tragove udaraca, tragovi su bili već samo crveni. No, dva dana prije jasno su se vidjeli“.

U reportaži SRFa, afganistanska obitelj s malom djecom govorila je o tome kako ih je u šumi zaustavila hrvatska policija.

“Uperili su u nas pištolje i rekli ‘Stop’. Bili smo jako uplašeni i plakali smo”, kaže najstarije dijete. Kada je ta obitelj pitala za azil, policajci su se smijali i rekli da će dobiti “bosanski azil” – što znači deportaciju nazad u Bosnu.


Ozljede

NGO Asylum Protection Centre sa sjedištem u Srbiji također je prikupio obilne dokaze o brutalnosti hrvatske policije.

Krajem travnja, voditelj centra Radoš Đurović je izvijestio da su slučajevi nasilja u porastu.

Također, prikupili su dokaze o migrantskim obiteljima, uključujući i djecu, koje su izgladnjele i iscrpljene i ilegalno protjerane nazad u Srbiju od mađarske policije.

Policija poriče

Iz hrvatskog ureda Pučkog pravobranitelja kažu da je Hrvatska reagirala u 50 slučajeva koji se tiču izbjeglica i migranata. Ti slučajevi “često sadrže pritužbe raznih vrsta, uključujući i policijski tretman“, pismeno su odgovorili BIRNu. Većina pritužbi se odnosi na hrvatsku i mađarsku policiju.

Pritužbe se odnose na različite vrste nasilja, od udaraca rukama i palicama do ugriza policijskih pasa“, kažu iz ureda.

Lokalni zdravstveni centar u Bihaću, u sjeverozapadnoj Bosni, izvijestio je da svakoga mjeseca vide najmanje 10 slučajeva nasilnih ozljeda, “no te ozljede su počinili razni subjekti, tj. posljedica su internih sukoba migranata, neke treće strane i/ili policije“.

Hrvatsko ministarstvo unutarnjih poslova je izvijestilo kako nakon uvida u sve pritužbe navodno nasilnih mjera nad migrantima niti jedna ne ukazuje na potrebu za daljnjom kaznenom istragom. “U svim tim slučajevima izvršena je detaljna istraga policijskih službenika i do sada niti jedna od tih istraga nije pokazala da su policijski službenici upotrijebili nasilna sredstva nad migrantima“, izjavili su za BIRN.

Ministarstvo ističe svoje poštivanje temeljnih prava i dostojanstva migranata_kinja te da su koristilipropisanu proceduru vraćanja u zemlju iz koje su ilegalno ušli u Republiku Hrvatsku“.

“Migranti_kinje često lažno optužuju policijske službenike za nasilje, očekujući da će im to pomoći pri novom pokušaju ulaska u RH i nastavak puta prema zemljama konačne destinacije“, kažu.

U Bosni, glasnogovornik policije Unskosanskog kantona, gdje se nalazi Bihać, izjavio je da policija nije primila nikakve pritužbe na nasilje od strane bosanske policije prema migrantima i izbjeglicama.

Prevela i prilagodila: Sanja Kovačević

Homofobni napadi u izbjegličkim kampovima

Kenija je naredila grupi LGBT+ izbjeglica da se vrate u logor gdje se suočavaju s homofobnim nasiljem.

Naoružana policija u Keniji navodno je 19. lipnja otjerala grupu od 76 osoba natrag u logor u Kakumi.

Izbjeglice – među njima najmanje dvadesetoro djece, prema Thomson Reuters Foundation – UNHCR je premjestio u sigurne kuće u Nairobiju, nakon niza nasilnih napada.

Prve_i među njima izbjegli_e su u prosincu 2018. godine, nakon prosvjeda ispred zgrade UNHCR-, kada je opisan kao “trajno preseljenje”.

Međutim, ovoga je mjeseca UNHCR za BBC izjavio da je kenijska vlada odlučila da izbjeglice “trebaju živjeti u kampovima i, ako borave izvan kampa, trebaju imati odgovarajuću dokumentaciju”.

Izjava je objavljena na Svjetski dan izbjeglica, kojim se nastoji podići svijest o 70 milijuna ljudi prognanih iz svojih domova diljem svijeta.

Jedna osoba, podrijetlom iz Burundija, izjavila je za BBC da je zadobila ožiljke na licu nakon brutalnog napada u kampu Kakuma.

Frank* je rekao da je uprava kampa skupini LGBT+ osoba krajem 2018. poručila da ih više ne može zaštititi od nasilja.

Neki_e su iz skupine odmah pobjegli_e. U travnju im se Frank pridružio u Nairobiju, gdje se, prema njegovim riječima, suočavaju s daljnjim napadima susjeda.

“Gdje god se nalazili_e, suočavamo se s homofobijom, ne znamo kamo pobjeći”, rekao je.

UNHCR je izjavio da će zaštititi LGBT+ izbjeglice sve dok žive u kampovima.

Homoseksualnost je u Keniji i dalje nezakonita, nakon što je 24. svibnja Visoki sud presudio protiv dekriminalizacije.

Prema zakonu o sodomiji iz vremena kolonijalizma, seksualni činovi “protiv prirode” kažnjavaju se s najviše četrnaest godina zatvora.

Thomson Reuters Foundation izvještava da većina izbjeglica dolazi iz Konga, gdje je prema podacima UN-a, više od osamsto tisuća osoba nakon širenja sukoba bilo prisiljeno potražiti utočište u drugim afričkim zemljama. Ostale stižu iz Ruande, Burundija, Tanzanije, Etiopije i Južnog Sudana.

Legla mizoginije: Problematične stranice koje “raskrinkavaju” uljepšane fotografije žena

Instagramski profili koji “raskrinkavaju” influencerice koje koriste Photoshop leglo su mizoginije, iako tvrde kako im je cilj “osnažiti” žene, napisala je Jesselyn Cook u tekstu The New Feminist Trent Thats Breeding Mob Misogyny.

Ranije ove godine horde “trolova” slile su se na instagramski profil ruskog modela Anastasiye Kvitko preplavivši ga negativnim komentarima poput: “Odvratna si!”, “Lažna!”, “Patetična kujo!”. Noć ranije popularni instagramski profil @FakeGirlsFvckYa u seriji postova, koji su naposljetku uklonjeni, skrenuo je pozornost na Kvitkino korištenje Photoshopom kako bi izmijenila svoj izgled, pozvavši pritom desetke tisuća svojih “sljedbenika” da “raskrinkaju” koje je dijelove tijela 24-godišnja Kvitko izmijenila u objavljenim fotografijama. Digitalno zlostavljanje bilo je toliko intenzivno da je Kvitko naposljetku promijenila postavke vlastitog profila u privatni.

Kvitko, inače poznata kao “ruska Kim Kardashian”, samo je jedna od tisuću influencerica koje svakodnevno objavljuju vlastite fotografije s naglaskom na tanki struk, naglašene obline, istaknute jagodice te putene usane promovirajući pritom različite brendove i zarađujući novac.

{slika}

Za mnoge “instagramski face-lift” – termin kojega je skovao pisac Eve Peyser opisujući digitalno retuširanje i estetsku kirurgiju kako bi se poboljšao izgled na fotografijama – postala je uobičajena praksa. Prema brojnim studijama, mlade žene koje se uspoređuju s virtualnim idealima ljepote u stvarnosti mogu patiti od nedostatka samopoštovanja te iskrivljene percepcije vlastitog tijela. U želji za reduciranjem potencijalne štete, sve je veći broj instagramskih profila koji svojim objavama pokušavaju “raskrinkati” slavne osobe koje koriste Photoshop u svojim objavama otkrivajući pritom njihov “stvarni”, odnosno neretuširani izgled. Većina tih stranica broji desetke, pa i stotine tisuća sljedbenika.

@CelebFace, privatni profil s preko milijun sljedbenika, objavljuje primjerice GIF-ove fotografija utjecajnih osoba kombinacijom retuširanih i neretuširanih fotografija preuzetih sa stranica profesionalnih fotografa kako bi dokazali korištenje Photoshopa prilikom objava, dok @S0cialMediaVsReality, @TruthAboutFaves i @Beauty.False kontrarno uspoređuju retuširane fotografije s fotografijama paparazza, a @ExposingCelebSurgery, @IGFamousBodies i @CelebBeforeAfter rade usporedbe između starijih i novih fotografija kako bi dokazali korekcije na izgledu koje su rezultat plastičnih operacija. @FixedYourFace_, još jedan profil s prije-poslije fotografijama svojim objavama ide toliko daleko da sugerira slavnim osobama kako bi mogle izgledati uz plastičnu operaciju i/ili korištenje Photoshopom.  

Pojedinci iza nekih od najaktivnijih profila mlade su žene u srednjim školama i/ili ranim 20-tima koje su otkrile HuffPostu kako je cilj njihova pothvata dobronamjeran. Objavama na svojim profilima pokušavaju dokazati mladim djevojkama I ženama kako ideali ljepote predstavljeni na društvenim mrežama su iluzija, pogotovo uz korištenje aplikacija poput Facetune i YouCam Makeup.

“Od pokretanja profila dobila sam mnoštvo privatnih poruka ili komentara osoba koje su mi otkrile kako ih je moj profil učinio samopouzdanijim nakon što su shvatili kako većina onoga što vide na Instagramu nije stvarno”, otkrila je Mana, kanadska tinejdžerica s preko 40 tisuća sljedbenika na svojoj stranici.

No, umjesto prvobitnog (i pritom dobronamjernog) cilja, mnogi su ovakav tip instagramskih profila učinili “leglom” mizoginije i maltretiranja. Mjestom na kojima dominiraju seksistični napadi na influencerice, gdje se ismijava njihov fizički izgled, kao i očita nesigurnost vezana uz njega. Mjestom gdje se umjesto podizanja samopouzdanja žena – ono ruši.

Kvitko je samo jedna od meta takvih profila, tu su i brojne druge mlade djevojke koje objavama na društvenim mrežama pokušavaju lansirati svoju karijeru modela. Prema riječima nekih od njih, prijave za uznemiravanje i maltretiranje, kao i molbe da se uklone njihove fotografije s dotičnih profila koje su uputile čak i samom Instagramu rijetko su, ako ikada, urodile plodom.

Težnja ka savršenosti na fotografijama dio je tzv. influencerske industrije, jednoj od rijetkih branša u kojima žene danas zarađuju više od muškaraca, i neovisno o tome što i muškarci danas sve češće koriste Photoshop prilikom objava i/ili odlaze na estetske korekcije, instagramski profili koji “raskrinkavaju” ovakav tip korekcija vlastitog izgleda i dalje je primarno usmjeren isključivo na žene (a ponekad i tinejdžerice).

Jessica Celeste, bivša službenica američke vojske koja se prekidom vojne karijere posvetila karijeri modela, mjesecima je bila uznemiravana od strane instagramskog profila anonimnog osnivača koji je koristeći se digitalnim obradama njezinih fotografija i paralelnim usporedbama s njezinim profesionalnim fotografijama pokušao uvjeriti svoje sljedbenike kako se Celeste svakodnevno koristi Photoshopom. Opisi objava, kao i komentari nekoliko stotina sljedbenika ispod svake objave, neumoljivo su bili okrutni. Prošli mjesec, stranica @FakeGirlsFvckYa podijelila je jednu od dotičnih objava sa znatno većom publikom što je pokrenulo novi val zlonamjernih komentara usmjerenih prema Celeste.

“Ova žena pod hitno mora u teretanu!”, samo je jedan od komentara. Drugi su je u svojim komentarima nazvali “droljom”, “mlohavom”, “degeneriranom debeljucom”. Iako su brojni stali u Celestinu obranu, uznemiravanje se samo pogoršalo objavom video snimke YouTube influencera u kojoj se izruguje ženskim influencericama, među kojima je i Celeste, sa stotinama tisuća svojih pretplatnika.   

“Digitalna mržnja te zbilja natjera na razmišljanje, pitaš se je li vrijedno toga? Je li ono što voliš vrijedno tolikog uznemiravanja?”, izjavila je 24-godišnja Celeste dodajući kako ovakav tip stranica nema nikakvu dobronamjernu ulogu, već im je cilj povrijediti osobu koju svojom objavom “raskrinkavaju”.

Kao odgovor na optužbe za internetsko zlostavljanje, nekoliko instagramskih profila uz opise svojih profila istaknulo je kako njihova stranica nije “mjesto za širenje mržnje”.

“Neki ljudi me optužuju da sam hejter jer “razotkrivam” njihove idole”, izjavila je 22-godišnja Regina iz Meksika čiji instagramski profil prati preko 70 tisuća sljedbenika. “No, to je zato što ljudi pogrešno tumače poruku koju želim prenijeti. Ono što ja svojim objavama pokušavam nije nekoga povrijediti – nego istaknuti kako je “savršenstvo poznatih” običan mit, kako i oni sami imaju nedostatke koje moraju prihvatiti, baš kao i mi ostali.” dodala je Regina.

Rebecca, srednjoškolka iz Kanade, također je vlasnica jednog od instagramskog profila koji “raskrinkavaju” one što se pri objavama koriste digitalnim obradama. U petom razredu Rebecca se počela uspoređivati s drugim djevojkama i boriti s niskim samopoštovanjem. Kada se nekoliko godina kasnije pridružila društvenim medijima, bila je frustrirana nerealnim standardnim ljepote koji se perpetuiraju po bespućima Interneta priznavši kako se zanijela u svojim objavama punim mržnje prilikom pokretanja stranice, sazrijevši pritom u vremenu kada je njezina stranica narasla na 20 tisuća sljedbenika. “Nadam se da nitko od mojih sljedbenika ne mrzi osobe koje sam spomenula u svojim objavama, jer mi to nije nikada bila namjera.”, izjavila je Rebecca. “Ono čemu ja težim jest želja da ljudi shvate kako su lijepi sami po sebi te kako ne moraju nastojati kopirati izgled drugih”.

Ponekad, međutim ti isti postovi imaju suprotan učinak od onog što žele postići. To je vidljivo najčešće pri komentarima poput: “Koju je aplikaciju koristila? Ja bih isto!” ili “Ovo me samo potiče da poželim aplikaciju koja će mi usne učiniti punijima!”. I dok Rebecca kao i brojni drugi nastoje ohrabriti mlade djevojke i žene da cijene prirodnu ljepotu, posao estetskih praktičara, kozmetičkih zubara i kirurga uz trend “razotkrivajućih stranica” – cvjeta.

Iako su instagramski profile počeli popularizirati “raskrinkavanje” stvarnog izgleda zvijezda, oni nisu pokrenuli taj trend. Feministički blog Jezebel 2014. je godine ponudi 10 tisuća dolara za neretuširane fotografije Lene Dunham koje su snimljene za naslovnicu Vogua. Nakon što je njihova objava postala viralna, u samo nekoliko sati Jezebela je zaprimila fotografije prije-poslije sa strelicama kojima su označene sve digitalne korekcije na Leninom licu i tijelu.

“Ovdje nema ničega sramotnog”, napisala je Jezebel u svojoj objavi, no Dunham to nije vidjela na isti način. “Osjećala sam se odvratno”, priznala je glumica i spisateljica koja se nakon objave dugo borila s digitalnim body-shamingom vlastitog tijela. “Napravili su monumentalnu pogrešku u svom pristupu feminizmu”, dodala je Dunham.

Za razliku od spomenutih profila kojima je cilj “raskrinkavanje” korisnika_ca digitalne i/ili stvarne korekcije vlastitog tijela, postoje i oni kojima je primarni focus na slavljenje žena koje su prihvatile svoje autentične pojave. Jedan od takvih profila instagramski je profil @EffYourBeautyStandards kojeg je pokrenula plus-size model Tess Holliday. Holliday na svom profile objavljuje neretuširanje fotografije uz dopuštenje njihovih autorica te potiče osnažujuće razgovore o prihvaćanju vlastitog tijela.

Sia Cooper, osobna je trenerica i majka dvoje djece koja se krije iz iznimno popularnog profila @DiaryOfAFitMommyOfficial na svom profilu otvoreno raspravlja o štetnosti vlastitog uspoređivanja sa zvijezdama na društvenim medijima. Cooper tako u objavama koristi vlastite fotografije kako bi svojim sljedbenicima otkrila efekte tzv. dobrog osvjetljenja, kao i druge trikove za “dobru pozu” kojima se brojni u svojim objavama koriste. Uz to, Cooper je Instagram iskoristila kao platformu za razgovor o vlastitoj fizičkoj dismorfiji, kao i odluci da odbaci aplikacije za digitalnu obradu fotografije te implantate za dojke.

“Svi su opsjednuti idealnom savršenstva, jer to je jedino što vide u savršeno uređenom prostoru društvenih mreža. Kada vidim druge osobne trenere_ice koje na svojim objavama izgledaju savršeno, logično je da poželim i ja isto.”, izjavila je Cooper. Slično kao i drugi influenceri, i Cooper je osjetila na vlastitoj koži koliko štetno digitalno uznemiravanje može biti – trolovi su preplavili njezin profil zlokobnim komentarima nagnavši ju da svojim objavama ustraje u tome da “normalizira ono što je već normalno”. Cooper tako redovito ističe kako je normalno imati celulit, strije i druge fizičke nedostatke pritom ne sramoteći nikoga, pa ni samu sebe. “Putem vlastite perspektive moguće je istaknuti istinu, odnosno ono što se krije iza savršene fotografije”, rekla je Cooper. “Pritom ne morate napadati druge, jer napad ne pomaže nikome – samo potiče dodatnu negativnosti koja već egzistira na socijalnim mrežama.”

Iako mnogu komentari na stranicama za “raskrinkavanje” s veseljem raspravljaju o svemu što im se ne sviđa na licima i tijelima utjecajnih osoba, neki ističu kako su upravo takve primjedbe dio samog problema – oni su razlog zašto mnoge influencerice, kao i ostale žene – posežu za virtualnim i/ili stvarnim korekcijama.  

“Društvo je oduvijek vršilo snažan pritisak na žene da izgledaju na određeni način”, izjavio je dr. Neelam Vashi, dermatolog i profesor na sveučilištu u Bostonu koji je istražio u svom radu učinke obrade selfija na korisnike društvenih mreža. Takva mogućnost može natjerati brojne korisnike_ce da obrade vlastite fotografije kako bi bili_e percipirani_e lijepima. Influenceri_ce nisu iznimka.

Švicarski model Celine Centino godinama je bila zlostavljana komentarima kako podsjeća na tinejdžera; kako su joj grudi premale, kako je debela, kako izgleda kao muškarac. Nakon godina štednje potrošila je desetke tisuća dolara na kozmetičke operacije kako bi transformirala svoj izgled.

“Mrzila sam sebe jer su ljudi mislili da sam “ružna”. Da bih ponovno bila sretna – promijenila sam sve što nisam voljela na sebi”, izjavila je Centino za Daily Mail u studenom.

Prošli mjesec, @ExposingCelebSurgery istaknuo je 24-godišnju Centinu u svojim objavama kao korisnicu plastičnih operacija koje Centino nikada nije niti krila. Objave su privukle mnoštvo trolova koji su i nakon molbe “da prestanu širiti mržnju”, nastavili s negativnošću usmjerene prema Centino.

“Takav pristup “raskrinkavanja” uništava živote”, izjavila je Centino za HuffPost na temu okrutnosti i mržnji koja se širi društvenim mrežama. Umorna od napada – najprije od strane svojih vršnjaka da ne izgleda dovoljno dobro, a potom i od stranaca zbog pokušaja da izgleda bolje – Centino je dodala: “Društvene stranice kojima je cilj “raskrinkati” potiču nasilje – a to čine neraskrinkano!”

Jedna ruža je dovoljna

U četvrtak, 20. lipnja, u 19 sati, u zagrebačkoj Šesnaestici, održat će se predstava “Jedna ruža je dovoljna” (Ena roza je dovolj).

Predstava je nastala kao odgovor na primjer iz sudske prakse u slučaju seksualnog nasilja u Sloveniji.

Kroz proces stvarateljke pronalaze da je svaki “da” i svaki “ne” uvijek u službi muškaraca. Bez obzira na konvencije ljudskih prava. Jer jedna je dovoljna da bude stvar svih nas.

Predstava ima oblik forum kazališta i poziva sve kao publiku/glumce da sudjeluju u istraživanje kroz intervencije.

Magdalene Krivopete su skupina aktivistkinja i feministkinja koje društvenu stvarnost istražuju kroz tehnike kazališta potlačenih. Kroz potragu za estetskim izazovima i kroz interaktivno djelovanje istražuju nejednakosti bazirane na spolu i otkrivaju stereotipe koji podupiru nasilje i mizoginiju.

Ulaz je slobodan!

Prijavi se TRANSummer kamp u Rovinju

TransAid poziva vas na drugi po redu TRANSummer kamp, koji će se ordžati u Rovinju od 19. do 25.08.2019. godine.

TRANSummer kamp namijenjen je za 25 TIRVQ osoba (trans, inter, rodno varijantne i questioning – osobe koje preispituju svoj rodni identitet), koje će sudjelovati na radionicama, panelima, sportskim i društvenim igrama i ostalim aktivnostima TIRVQ tematike.

Radionice će voditi aktivistkinje i aktivisti, stručnjakinje i stručnjaci u svojim područjima.

Prijave traju do 30.06., a više o programu i kako se prijaviti možete naći OVDJE.