Djevojčice na meti trgovaca ljudima

Krajem  2013. godine, Međunarodna organizacija za migracije (IOM) naručila je šestomjesečnu procjenu potreba na području trgovanja ljudima na Zapadnom Balkanu (Albanija, Bosna i Hercegovina, Kosovo, Makedonija, Crna Gora i Srbija).

Nakon prikupljenih podataka identificiran je izvjestan broj novih kretanja po pitanju tipa i oblika trgovanja ljudima u regiji.

U dokumentu se navodi sa se na Zapadnom Balkanu povećava broj slučajeva trgovanja ljudima u svrhu različitih oblika radnog izrabljivanja, te da su se pojavili novi oblici izrabljivanja djece.

Autori istraživanja dodaju da nevladine organizacije i državni dužnosnici imaju različite percepcije opsega i adekvatnosti na trgovanje ljudima u regiji.

Mitar Đurašković, načelnik Odjela za suzbijanje prekograničnog kriminala u srpskoj graničnoj policiji kaže kako je najveći problem trgovanja ljudima u Srbiji, zapravo prodaja djece. “Djecom trguju roditelji i bliski rođaci. Imamo slučajeve u kojima djecu prodaju u zamjenu za uređaje poput televizora i perilica za rublje”, rekao je Đurašković.

Podaci srpske nevladine organizacije Astra pokazuju kako je, kada je riječ o prodaji djece u Srbiji, njih 70 posto prodano radi prostitucije, 14 posto radi radne eksploatacije, sedam posto radi prošnje na ulicama, šest posto radi ulaska u prinudne brakove i jedan posto radi nezakonitog posvajanja.

Nacionalno povjerenstvo za borbu protiv trgovanja ljudima Makedonije pak ističe kao najveći problem trgovanja ljudima dogovorene brakove. “Prisilni ili dogovoreni brakovi maloljetnika romskog porijekla i nadalje su prisutni kao posljedica zlouporabe viznog režima koje zahvaćaju velik broj žrtava trgovanja ljudima. Iskorištavaju se maloljetnice u dobi od 13 do 17 godina, koje se odvodi s ciljem ulaska u brak u državama EU”, navodi se u izvješću Nacionalnog povjerenstva.

Međunarodni forum solidarnosti (MFS-ESMMAUS) bavi se fenomenom trgovanja ljudima na području Bosne Hercegovine. Iz njihove organizacije kažu kako u BiH djeca predstavljaju izuzetno ranjivu kategoriju, te su stoga u velikom riziku da postanu žrtve eksploatacije i trgovanja ljudima.

Tako je, prema podacima Ministarstva sigurnosti BiH za 2013. godinu, devetero djece bilo žrtvama trgovanja ljudima, od toga šest djevojčica i tri dječaka. Prema istim podacima, jedna djevojčica je seksualno iskorištavana, tri su iskorištavane za prosjačenje, a dvije djevojčice su prodane u svrhu sklapanja prisilnog braka. Što se dječaka tiče, sva tri zabilježena slučaja su žrtve trgovanja ljudima u svrhu prisilnog prosjačenja.

Nevladine organizacije koje se bave ovim problemom navode kako je vrlo teško dobiti precizne podatke o slučajevima trgovanja maloljetnim osobama u svrhu sklapanja braka, obzirom da su žrtve dobro skrivene.

Na kraju izvješća, istraživači zaključuju da neuključenost inspektora rada u proces identifikacije i nepostojanje radnog izrabljivanja u definicijama trgovanja ljudima predstavljaju značajne prepreke za identificiranje takvih slučajeva i sveobuhvatan odgovor na trgovanje ljudima. 

Broj raste, ali to nije dovoljno

Muškarci su i dalje brojčano nadmoćni na vodećim pozicijama u korporacijama u Europskoj uniji, iako su danas 60 posto diplomiranih na europskim sveučilištima žene, prenosi EurActiv.rs.

Ipak, udio žena u upravama najvećih kompanija raste. No, i dalje u samo pet članica EU one čine najmanje četvrtinu članica upravnih odbora. Najviše žena u upravama kompanija je u Letoniji, a najmanje na Malti. Međutim, žene ne napreduju brzo ka najvišim rukovodećim pozicijama i trenutno tek tri od 100 najvećih kompanija umjesto glavnih direktora imaju direktorice.

Novi podaci Europske komisije pokazuju da je udio žena u upravama vodećih kompanija u Europskoj uniji u travnju 2014. dostigao 18,6 posto, što je za gotovo postotak više nego šest mjeseci ranije.

Komisijin nacrt direktive koja treba doprinijeti da udio žena među neizvršnim članovima uprava listiranih kompanija dostigne 40 posto sada se razmatra u Savjetu EU jer je dobio snažnu podršku Europskog parlamenta u studenom 2013. godine.

“Rodna ravnopravnost nije opcija, nije luksuz, to je imperativ. Zato su Europi potrebna stroga pravila za borbu protiv rodne nejednakosti u upravama kompanija”, istakla je europska povjerenica za pravdu Martine Reicherts.

“Nove statistike pokazuju da regulatorni pritisak djeluje Savjet ministara sada može brzo da napreduje s nacrtom zakona kojim se kvalifikacije i vrijednosti stavljaju u centar (a ne rod)”, dodala je povjerenica.

Podaci pokazuju da je od 2003. do 2010. godine udio žena u upravama kompanija porastao sa 8,5 posto na 11,9 posto, odnosno u prosjeku za 0,5 posto godišnje. Međutim, od listopada 2010. rast je bio gotovo četiri puta brži – u prosjeku 1,9 posto godišnje.

Između listopada 2010. i travnja 2014. godine udio žena u upravama kompanija povećan je u 23 od 28 članica EU. Najveći rast zabilježen je u Francuskoj, a slijede Italija, Slovenija, Nizozemska, Velika Britanija i Njemačka.

Kako se ocjenjuje, najveće unaprjeđenje bilo je u zemljama koje su poduzele ili razmatrale zakonske akcije ili organizirale intenzivne javne debate o povećanju udjela žena u korporacijskim upravama.

Najviše žena u upravama kompanija imaju Letonija, Francuska, Finska, Švedska i Nizozemska i to su zemlje u kojima žene čine barem četvrtinu članstva upravnih odbora.

Veći udio žena u upravama kompanija od prosjeka EU imaju Slovenija i Danska (23,3 posto), Britanija (22,7 posto) i Njemačka (21,7 posto) a Italija je na europskom prosjeku od 18,6 posto.

Najmanji udio žena u upravama je na Malti (2,7 posto) a tek nešto bolje su Češka (6,9 posto) i Estonija (7,2 posto), pokazuju podaci Europske komisije.

Edukacijski program VIDEOAKTIV

Fade In poziva sve zainteresirane da se prijave na Videoaktiv, edukativni program iz osnova socijalno angažiranog dokumentarnog filma i videa, koji će se održati u Zagrebu u razdoblju od 19. listopada do 20. prosinca 2014.

Program će se sastojati od pet radionica koje će se održati u terminima (19. listopada, 26.listopada, 2.studenog (prema dogovoru), 9.studenog i 16.studenog 2014. (od 11 do 17 sati) te grupne produkcije tri video rada (reportaže ili kratka dokumentarna filma) u razdoblju od 23.studenog do 20. prosinca 2014. (termini po naknadnom dogovoru). Kroz program će se polaznici upoznati s osnovama dokumentarnih formi, filmske naracije, snimanja slike i zvuka te montaže.

Fokus programa teme su tolerancije, predrasuda i nasilja s ciljem poticanja mladih ljudi na aktivno djelovanje u smjeru prevencije nasilja, ali i na korištenje audiovizualnog medija općenito u svrhu kreativnog komuniciranja fenomena i problema iz vlastite okoline, zagovaranje određenih tema te aktivno i odgovorno građanstvo.

Prijaviti se mogu svi/e zainteresirani/e u dobi od 19 do 29 godina. Program prima do 10 polaznika i polaznica, a sudjelovanje je besplatno.

Prijava treba sadržavati:

– kontakt podatke (ime i prezime, datum rođenja, adresu, broj telefona, e-mail adresu)

– motivacijsko pismo s kratkim obrazloženjem interesa za sudjelovanje u programu te opisom predznanja i/ili dosadašnjeg iskustva (snimanja, montaže, režije…),

– prijedlog teme/priče (opcionalno).

Prijave se primaju do 14.listopada 2014. na e-mail adresu zeljka.kovacevic@fadein.hr. Dodatne informacije možete dobiti putem navedene e-mail adrese ili broja mobitela 091 3233 002, a svi/e prijavljeni/e će o rezultatima selekcije biti obaviješteni 16. listopada 2014.

Edukativni program provodi se uz podršku Hrvatskog audiovizualnog centra i Ministarstva kulture RH.

Podržite inicijativu ‘Ne damo naše autoceste’

Inicijativu Ne damo naše autoceste! pokrenulo je pet sindikalnih središnjica (NHS, SSSH, MHS, HURS, URSH), dva cestarska sindikata (Nezavisni cestarski sindikat i Sindikat radnika Hrvatskih autocesta i cesta) te 7 organizacija civilnog društva (Pravo na grad, Zelena akcija, Centar za mirovne studije, GONG, Mreža mladih Hrvatske, Savez udruga Klubtura, Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju). Ovih četrnaest organizacija osnovalo je Organizacijski odbor za izjašnjavanje birača o potrebi da se zatraži raspisivanje referenduma o uređenju pitanja davanja hrvatskih autocesta u koncesiju.

Uz organizacije uključene u Odbor, inicijativi Ne damo naše autoceste! priključile su se i brojne druge organizacije (sindikati i udruge) iz svih krajeva Hrvatske, navodi se na novopokrenutoj Facebook stranici inicijative.

Inicijativa se okupila sa sljedećim ciljevima:
● spriječiti predloženo davanje hrvatskih autocesta u koncesiju koje je prometno, ekonomski i društveno štetno;
● aktivno uključiti građane u odlučivanje o ovoj važnoj društvenoj temi;
● stvoriti temelj za dugoročnu suradnju organiziranog civilnog društva, sindikata i građana oko pitanja upravljanja zajedničkim dobrima.

Kampanja za prikupljanje potpisa za raspisivanje referenduma protiv koncesije hrvatskih autocesta najavljena je za razdoblje od 11. do 26. listopada.

Najtraženija filmska kustosica na 25 FPS-u

Kada razmišljamo o ženama koje su svojim znanjem i idejama značajno doprinijele filmskoj industriji, ime kanadske kustosice, kritičarke i novinarke Andrée Picard sigurno će se naći na tom popisu. Suradnju s Međunarodnim filmskim festivalom u Torontu započela je 1999. godine, a 12 godina je bila članica selektorskog tima TIFF-ove Kinoteke.

Od 2006. uređuje Wavelenghts, festivalski avangardni program koji je poprimio sjajne kritike, a suradnica je i na programima Future Projections i nekadašnjem Visions. Kao samostalna novinarka i kustosica surađuje s lokalnim i međunarodnim institucijama kao što su Art Metropole, The Images Festival, muzeji Centar Pompidou, bečki Belvedere i MAK, te Secession. Već dugi niz godina piše kolumnu o filmu i umjetnosti u časopisu Cinema Scope, te je trenutno jedna od najtraženijih kustosica.

Svoje znanje i istančan ukus Andréa je pokazala i tijekom ovogodišnjeg 25 FPS-a na kojem je kao jedna od članica žirija odabrala osam zanimljivih filmskih naslova koji su prikazani zadnjeg dana festivala. Prije samog prikazivanja filmova, predstavila je svoj rad i odabrane naslove koji su uključivali neke od važnih kanadskih filmaša/ica poput Michaela Snowa i Joyce Wieland. Njezino izlaganje se slušalo s velikim interesom, a odabir filmova nagrađen gromoglasnim pljeskom. Profesionalnost, predanost i strastvenost prema poslu koji radi može se iščitati iz svake njezine riječi, koje su odraz velikog filmskog znanja i iskustva.

Tijekom 25 FPS festivala razgovarala sam s Andréom o njezinim počecima, Toronto Film festivalu, programima koje već godinama uspješno uređuje, te položaju žena u filmskoj industriji.

Kada si se zainteresirala za kinematografiju i kako je je započela tvoja priča s Toronto Film Festivalom?

Moja povezanost s filmom traje više od 15 godina, a sve je započelo dok sam studirala povijest umjetnosti. Nakon toga je uslijedio studij filma na fakultetu u Torontu, a da bi platila filmsku edukaciju radila sam na odjelu kostimografije i na jednom od David Cronenbergovih filmova. Prije nego što sam završila studij, redovno sam posjećivala TIFF-ovu Kinoteku i baš u to vrijeme su zapošljavali, tako da se sve poklopilo u pravo vrijeme. S njima je suradnja krenula od istraživanja, tiska, razvijanje programa, te sam nakon toga postala članica selektorskog tima TIFF-ove Kinoteke gdje sam radila 12 godina. Istovremeno sam preuzela drugi dio festivala, Wavelengths program, a prije dvije godine sam odlučila raditi na festivalu i proširiti program, napraviti novu sekciju koja će ujediniti postojeće dvije i tako ujediniti svu umjetnost filma na Toronto film festivalu uz pomno odabrani program i izložbe.

Od 2006. godine si kustosica avangardno- eksperimentalne sekcije TIFF-a ‘Wavelengths’. Mediji su se raspisali o programu koji graniči s umjetnošću i filmom, i autorima koji su svake godine sve brojniji. Što je ‘Wavelengths’ zapravo i zašto se ne smije propustiti?

‘Wavelengths’ je započeo 2000. godine i dobio je ime po avangardnom filmu ‘Wavelength’ Micheala Snowa koji, osim što je najveći kanadski filmaš, veliki je umjetnik koji je aktivan u mnogim medijima poput glazbe, izradi skulptura, slikarstvu… Program Wavelengthsa je usredotočen na umjetnost na ekranu, na filmove koji imaju više disciplina, bilo da se radi o razgovoru o arhitekturi, ilustraciji ili apstrakciji. U početku se je to bio mali program koji se sastojao od eksperimentalnog dijela koji se odvijao vikendima. S uvođenjem raznih edukativnih programa i posjeta umjetnika, Wavelengths se pretvorio u nešto više i postao internacionalno važan, te privukao brojnu publiku. Prije nekoliko godina sam odlučila uključiti figure iz umjetničkog svijeta, tako da je nekoliko umjetnika/ca počelo raditi na imidžu programa. Zahvaljujući tome, ljudi poput Casey  Deen, Thomas Demand i ostali/e međunarodni/e umjetnici/ce imaju se prilike upoznati s velikim eksperimentalnim filmašima/icama na vrlo jedinstven način. Srž programa su još uvijek kratki filmovi, ali program sadrži i dokumentarne filmove, te dugometražne koji traju po nekoliko sati.

Kanada je poznata po zanimljivoj umjetničkoj i filmskoj sceni. Možeš li spomenuti neke od najvećih kanadskih filmskih talentima u ovom trenutku?

Na samom početku bi spomenula Micheala Snowa koji još uvijek producira, iako je već “djed filmske industrije”. Na 25 FPS festivalu je sjajan kanadski filmaš Alexandre Larose s filmom ‘Brouillard-passage #14’. Iza sebe ima nekoliko kratkih filmova, radi kao snimatelj i zaista ga smatram iznimno talentiranim. Njegova umjetnost je postigla neki drugi nivo i sigurna sam da ga čeka blistava filmska budućnost. Spomenula bi i Malenu Szlam, koja je kao i Alexandre živi u Montréalu, te je dio analognog kolektiva koji još uvijek producira svoje materijale. Zapadna obala Kanade općenito ima zanimljivu filmsku scenu, mogli bi reći tradicionalne, eksperimentalne fimaše poput Stevena Brunera koji je napravio sjajne 16mm filmove. Također bi spomenula neke ljudi iz svijeta umjetnosti kao što je Jean-Paul Kelly čiji rad jako cijenim. Jean-Paul odlično poznaje povijest kinematografije i bio je nominiran za velike nagrade, a nedavno je nagrađen na New York film festivalu i mislim da će njegovo ime uskoro biti poznato i na internacionalnoj sceni.

Uspješna si kritičarka, novinarka i kustosica u okruženju u kojem uglavnom dominiraju muškarci. Što je potrebno da bi žena uspjela u filmskoj industriji? Možeš li reći nešto iz vlastitog iskustva?

Da, to je zaista istina. Prije 15 godina smo započeli časopis Cinema Scope, a već deset godina pišem kolumnu u kojoj govorim o problemima s kojima se svijet umjetnosti i  film suočava. Jedina sam žena koja piše za časopis i s obzirom na to da je od tada prošlo puno desetljeće, mogu definitivno potvrditi da je to polje na kojem dominiraju muškarci. Što se tiče ljudi koji su zaduženi za program na Toronto Film Festivalu, situacija je 50:50, ako ne i veći broj žena, pogotovo u međunarodnom programu i to je zaista sjajno vidjeti! Ne mogu reći da je lako, čak niti muškarcima jer je posao koji radimo u filmskoj industriji nažalost često natjecateljski zbog velike konkurencije. Ono što se počinje događati je neravnoteža između posla i privatnog života, jer si profesionalno u potpunosti angažiran, a onim ljudima koji žele imati obitelj i skrasiti se to je jako teško učiniti jer je potrebno puno žrtve da bi se sve uskladilo. Takva situacija nije isključivo vezana za filmsku industriju; uzmimo za primjer nekoga tko želi biti profesor/ica i otvori se prilika za posao koja se nalazi na drugoj strani zemlje, i mora tamo preseliti zbog posla – to su jednostavno odluke koje moramo donijeti. U svijetu filma i umjetnosti je potrebno konstantno balansirati između ljudi s kojima radimo, prijatelja i obitelji. Moj život je povezan s mojim poslom, često pišem i besplatno jer sam strastvena prema određenim stvarima i to je ono što mi pomaže u poslu, i životu općenito – ono što me tjera da idem dalje. Putujem da bih vidjela izložbe, filmove i sve je to dio trokuta između mog privatnog i profesionalnog života.

Toronto Film Festival se čini kao sjajna platforma za filmašice, no ove godine je zabilježio samo 14 posto redateljica. Kako to komentiraš?

To je zapravo visoko za festivale, ali postoje dvije stvari koje ti mogu reći u vezi toga. Kad govorimo o količini materijala koji pregledam, većina zaprimljenih prijava su muški autori. Neću govoriti u ime festivala, već u svoje ime, ali smo raspravljali o tome kao tim i zaključili da su muškarci brojniji kod prijavljivanja. Ako se pitamo što je rezultiralo da je postotak na njihovoj strani, to je upravo ono o čemu smo maloprije razgovarale: neravnoteža i izbori koje moramo donijeti u životu. Kad pregledavam nečiji rad usredotočena sam na kvalitetu, a kad slažem program važno je izabrati one koji se najbolje uklapaju. Na zadnjem programu kratkih filmova bilo je 65 posto žena, u kratkim filmovima primjećujem bolji i uzbudljiviji rad ženskih autorica, te također u dugometražnim dokumentarnim filmovima. Katkad nije potrebno gledati samo završni produkt već razmisliti i istražiti što uzrokuje tu neravnotežu, a mislim da je ona prisutna još od daleke povijesti.

Za kraj, kao jedna od članica ovogodišnjeg žirija, što misliš o konceptu i programu 25 FPS festivala?

Mislim da je koncept zaista divan, jer prikazuje tu jednu alternativnu stranu od onoga što inače viđamo. Manifestacije poput ove dobre su upravo zbog mogućnosti da se vidi nešto drugačije, nešto što postoji samo u umjetničkoj formi. Sviđa mi se i internacionalno okruženje, jer smatram da je uključenost ljudi iz cijeloga svijeta od izuzetne važnosti, ne samo zbog uspoređivanja radova, već i povećanja vidljivosti onoga što predstavljaju. 

“Feministička” vlada obojena zeleno

Novi švedski socijaldemokratski premijer Stefan Loefven predstavio je, kako on kaže, feminističku vladu koja uključuje i Zelenu stranku, po prvi puta u nordijskoj zemlji.

“Šveđani su glasali za promjenu vlasti i novi politički smjer. Nova vlada sastavljena  od socijaldemokrata i Zelene stranke spremna je preuzeti zadatak”, rekao je Loefven u svom inauguracijskom govoru u parlamentu.

“Nova vlada je feministička vlada”, rekao je on.

Naime, polovinu njegovog 24-članog kabineta čine žene, uključujući ministricu financija Magdalenu Andersson i ministricu vanjskih poslova Margot Wallstroem, bivšu povjerenicu Europske unije.

Jedna od novoimenovanih ministrica je i 27-godišnja Aida Hadžialić, porijeklom iz BiH, koja je postala najmlađa ministrica u novoj švedskoj vladi.

Loefven je ponovio svoja izborna obećanja, a to su otvaranje novih radnih mjesta, zapošljavanje više nastavnika i povećanje obaveznog školovanja sa 16 na 18 godina.

“Švedska je u ozbiljnoj situaciji – nezaposlenost je postala ukorijenjena na svim razinama, školski rezultati su izostali, a socijalni sustav ima velike nedostatke”, rekao je Loefven.

U novoj vladi je ukinuto mjesto ministra za europska pitanja, ali je Loefven rekao kako Švedska želi veću ulogu u EU mirovnim misijama, istovremeno potvrđujući da i dalje neće biti članica NATO saveza.

Također je rekao kako će kažnjavati Šveđane koji putuju u inozemstvo u potrazi za seksualnim turizmom te ojačati zakone o silovanju.

U nastavku je popis ministara/ica i odakle dolaze (S označuje socijaldemokrate, a Z Zelenu stranku):

Stefan Löfven (S) – premijer

Asa Romson (Z) – klima i okoliš, zamjenica premijera

Margot Wallström (S) – vanjski poslovi

Morgan Johansson (S) – pravda i migracije

Anders Ygeman (S) – unutarnji poslovi

Isabella Lovin (Z) – inozemna pomoć i razvoj

Petar Hultqvist (S) – obrambeni poslovi

Annika Strandhäll (S) – socijalno osiguranje

Gabriel Wikström (S) – zdravlje

Asa Regnér (S) – djeca, starije osobe i ravnopravnost spolova

Kristina Persson (S) – strategija, budućnost i nordijska suradnja

Magdalena Andersson (S) – financije

Po Bolund (Z) – financijska tržišta i potrošači

Ardalan Shekarabi (S) –  građanski poslovi

Gustav Fridolin (Z) – obrazovanje

Aida Hadžialić (S) – obrazovanje (junior ministar)

Helene Hellmark Knutsson (S) – više obrazovanje

Ibrahim Baylan (S) – energija

Mikael Damberg (S) – trgovina i inovacije

Mehmet Kaplan (Z) – stanovanje i urbanizam

Anna Johansson (S) – infrastruktura

Sven-Erik Bucht (S) – ruralna politika

Alice Bah Kuhnke (Z) – kultura i demokracija

Ylva Johansson (S) – zapošljavanje