#KuToo pokret u Japanu želi zaustaviti običaj kojim su žene primorane nositi visoke potpetice na poslu

Glumica i spisateljica Yumi Ishikawa dobila je potporu tisuća japanskih žena za njen #KuToo pokret koji želi zaustaviti poslodavce da zahtijevaju od žena da nose visoke potpetice na posao. Sam naziv pokreta dolazi iz spoja dviju japanskih riječi ‘kutsu’ što znači cipela te ‘kutsuu’ što znači bol. 

Najmanje 27,000 žena diljem Japana prošli se tjedan pridružilo #KuToo pokretu i potpisale su online peticiju zahtijevajući od Vlade da zabrani kompanijama pravo da traže zaposlenice da nose visoke potpetice na posao. 

Osim peticije, Ishikawa je najavila da se želi više usmjeriti na ‘lookisam’, odnosno da će nastaviti borbu protiv diskriminacije utemeljene na vanjskom izgledu, posebice kad se radi o uskoj socijalnoj definiciji privlačnosti. 

“Generalno japansko stanovništvo, a posebice žene, imaju veoma nisko samopoštovanje i to se uopće ne problematizira. U Japanu je dio kulture ljudi da bez oklijevanja komentiraju i prozivaju fizički izgled ljudi”, kazala je Ishikawa za Thomson Reuters Foundation.

Dodala je da mnogi stanovnici/ice Japana imaju manjak pouzdanja spram svog fizičkog izgleda. Cijela #KuToo kampanja počela je nakon tweeta glumice o tome kako je bila prisiljena nositi potpetice (5 -7 cm) na poslu na pola radnog vremena, u pogrebnom poduzeću zbog čega su je stopala jako boljela. To je izazvalo burne reakcije žena. 

Iako mnoge japanske kompanije ne traže izričito od žena da nose potpetice, mnoge žene ih nose jer je to tradicija i društvenih očekivanja. Ishikawa kaže da su je mnoge žene kontaktirale nakon objave i opisale slična iskustva te su neke i dale otkaz zbog obveze nošenja potpetica. 

“Postoje mnogi ljudi koji nisu u poziciji da izraze svoje mišljenje jer u Japanu ne postoji kultura u kojoj se to može reći svojim šefovima/icama. U mnogim situacijama poslodavac/ka i zaposlenik/ica nisu jednaki”, dodala je inicijatorica kampanje. 

{slika}

Japan je u velikom zaostatku po pitanju rodne ravnopravnosti. Iako su brojne žene ušle u svijet rada zadnjih godina, velik broj ih radi na pola radnog vremena. 

U kampanju se uključio i Ministar zdravstva kazavši da je takav odjevni kodeks na pojedinim poslovima ‘nužan i prikladan’. Ipak, kaže inicijatorica, neki su poslodavci odlučili maknuti obvezu nošenja visokih potpetica nakon razgovora sa zaposlenicama. 

“Drago mi je da sve više žena može odbaciti restrikcije i raditi u istim uvjetima kao i muškarci. Ima jako puno osoba koje ne znaju svoje obveze i prava. Trebamo staviti veći naglasak na edukaciju. Kompanije moraju biti educiranije i mora ih se više kontrolirati, a zaposlenici/e trebaju bolje poznavati svoja prava’,kazala je Ishikawa. 

Animafest 2019: Suzan Pitt dobitnica nagrade za životno djelo

Nakon prikazanih nešto više od 400 filmova i brojnih popratnih događanja, završio je 29. Svjetski festival animiranog filma – Animafest Zagreb. Ove godine nagradu za životno djelo Vijeće Animafesta dodijelilo je američkoj umjetnici Suzan Pitt. Ova svestrana žena, izvorno slikarica, iskušala se u različitim medijima i tehnikama. “Spretno se okušala u vrlo različitim medijima prelazeći pragove, granice i zidove između muralnog slikarstva, modnog dizajna, animacije, videoscenografije za operu i galerijskih prostora. Kombinirajući u svojim filmovima različite tehnike, od direktnog rada na filmskoj traci, animacije pijeskom te slikarskih i crtačkih tehnika, stvara impresivnu i toplu vizualnu poeziju u koju ćemo uvijek sa zadovoljstvom uroniti”, stoji u riječima organizatora.

Na Animafestu je prikazana retrospektiva njenih najvažnijih djela, podijeljena u dva dijela koja donose najznačajnija ostvarenja od 70ih godina do danas. Uz to, u Galeriji Kranjčar otvorena je izložba oslikanih kaputa iste autorice – možda i prvih oslikanih kaputa u umjetničke svrhe, koji datiraju još iz 1984. godine.

{slika}

Njena su dijela nestvarna, psihološka ostvarenja u kojima prikazuje emocije, seksualnost, promišljanja te se igra s prikazom stvarnosti i snova. Prvi dio izabranih djela sastojao se od filmova Šparoge, Joy Street, El Doctor i Posjet. Radi se o veoma dojmljivom izboru filmova. Joy Street je zanimljivo ostvarenje koje ironično prikazuje ulicu u kojoj živi beznadna, očajna, melankolična žena koja je odlučila počiniti samoubojstvo. Spašava je mali lutak s pepeljare koji oživljava i vodi je na sneno putovanje kroz čuda prirode inspirirana danima koje je autorica provela u prašumi Meksika i Gvatemale. Čitav film je svojevrsni prikaz dva doživljaja svijeta oko nas – kao divnog čuda (kojim nas vodi oživjeli lutak) i kao beznadnog životarenja (koji prolazi žena). Kroz to, film dočarava put jedne žena od beznađa do osobne obnove. Posebno je dojmljivo da je film u potpunosti slikan rukom te je njegovo nastajanje trajalo pune četiri godine. Šparoge se pak poigravaju seksualnošću i donose iznimno, gotovo poetsko, vizualno putovanje. Kroz film nastao krajem 70-ih godina, autorica se poigrava ženskom seksualnošću te ukazuje i na troškove reprodukcije. Sve to završava felacijom. Film El Doctor inspiriran je, također, životom u Meksiku. Donosi priču između beznađa i crne komedije. Priču o doktoru koji više ne vidi smisao u svom poslu, niti ikakvu motivaciju. Jednako tako, njegovi su pacijenti/ice bizarni. Djevojčica iz koje je niknulo cvijeće, muškarac čije je tijelo izrešetano mecima te žena koja misli da je konj. Čak i ostalo osoblje bolnice je apsurdno, crno humorno prikazano. Jednak je i interijer u kojem se sve odvija – skromna, polu razrušena bolnica, upitne kvalitete. Kroz svo to beznađe prikazuju se posljednji sati u životu doktora (alkoholičara) i kojem on uranja u san kroz koji zamišlja alternativni život, drugačijeg smisla, drugačijeg tijeka, ispunjen život. Na samom kraju prvog dana, prikazan je film Posjet u kojem se autorica poigrava s vizijom mitske vječnosti koja je predivna i bolna kroz gotičke, zrnate likove.

Drugi dio retrospektive uključivao je filmove Reklama Whitney, Crocus, Pjesme cirkusa Jefferson, Faustovo prokletstvo, Fliper, te dokumentarni film – portret redateljice ‘Suzan Pitt: Perzistencija vida’. U njemu Pitt objašnjava kako su nastali njeni filmovi, koliko je godina rada iza nje i njenih suradnica da bi se stvorilo tek nekoliko sekundi filma. Dotiče se svojih putovanja, posebice u Meksiko, koja su inspirirala djela koje smo gledali na Animafestu. Film Reklama Whitney zaista je reklama koju je naručio Muzej američke umjetnosti Whitney kako bi sakupio sredstva za novu sezonu serije. Film prikazuje priču u priči koje nemaju dužno početak i završetak što gledatelju/ici omogućuje da ga gledaju različitim redoslijedom, svaki put sa specifičnim utiskom. Crocus je film u kojem se autorica opet poigrava seksualnošću, ovog puta u obiteljskom okruženju spavaće sobe. Film priča priču o seksualnom odnosu supružnika dok iznad njih lebde različite stvari, donoseći tako jednu neobičnu, šarenu seksualnu fantaziju. Pjesme cirkusa Jefferson snimljene su sa srednjoškolcima/ama koji/e su osmislili/e svoje likove te odjeveni/e u neobične kostime dovode se u mnoge nadrealne situacije poigravajući se tako s umom gledatelja/ica. Fliper je vizualno putovanje ispunjeno brojnim oblicima, manjim pokretnim apstraktnim slikama koje su animirane digitalnom kamerom poigravajući se pritom s ritmom i zvukom. Kako sama autorica kaže: “Cilj je bio stvoriti umjetničko djelo koje je brzo, originalno i intenzivno.”

Kao što sam navela, osim retrospektive filmova, u Galeriji Kranjčar mogli smo vidjeti i oslikane, jedinstvene kapute autorice. Izloženi kaputi inače su u vlasništvu Patricije Field, koja je oblačila glavnu protagonisticu Carrie u seriji “Seks i grad”. Iako je prvi kaput oslikan 1984., Pitt na novoj kolekciji radi posljednje tri godine. Inspirirani su njujorškim ulicama, uličnom umjetnošću, nadrealizmom i sl. Filmove i djela Suzan Pitt prikazali su gotovo svi relevantni svjetski festivali animacije i filmske institucije poput ‘Academy of Motion Picture Arts and Sciences’ u Los Angelesu, ‘Sundance Film Festival’, ‘London Film Festival’, ‘Ottawa International Animated Film Festival’ i mnogi drugi. Više o njenom stvaranju možete pročitati ovdje.

Na završnoj ceremoniji, u najvažnijim kategorijama Festivala, žiri velikog natjecanja kratkometražnog filma Grand Prix nagradu uručio je poljskom filmu ‘Kisela kiša’ redatelja Tomeka Popakula. Nagradu Zlatni Zagreb za kreativnost i inovativno umjetničko postignuće dobio je Michael Frei za film ‘Klinci’, a nagradu Zlatko Grgić za najbolji prvi film napravljen izvan obrazovne institucije dobio je njemački film ‘Poplava’, Maltea Steina. Prema odluci žirija, dugometražni Grad Prix pripao je mađarskom filmu ‘Ruben Brandt, kolekcionar’, Milorada Krstića. Nagrade publike za kratkometražni film pripale su i žirijevom favoritu – filmu ‘Kisela kiša’, dok su nagradu za dugometražno postignuće dodijelili filmu ‘Funan’, Denisa Doa. Ostale nagrade i priznanja pogledajte ovdje.

Pisanje, mizoginija na sceni, aktivizam i (plaćeni) rad u kulturi

Uoči početka još jednog festivala Prvi prozak na vrh jezika, o festivalu, nagradama, pisanju, aktivizmu, položaju kulturnih radnica porazgovarale smo s prošlogodišnjim dobitnicama nagrada Prozak i Na vrh jezika  – spisateljicama Luizom Bouharaouaom i Monikom Herceg.

 

Na ovogodišnjem festivalu Prvi prozak na vrh jezika očekujemo predstavljanje vaših knjiga za koje ste dobile nagrade Prozak i Na vrh jezika za 2017. godinu. Što su vam nagrade značile, kako je tekao proces od rukopisa do knjige i koliko je točno mukotrpan/lijep bio?

Luiza: Nagrada Prozak je jedna od najljepših stvari koja mi se dogodila jer je njezino osvajanje značilo objavu prve knjige. “Jesmo li to bili mi” je zbog mog prekarnog radnog života nastajala prilično dugo, jedno sedam godina, i u tom se periodu manje-više iscrpila sva muka. Naime, točno onoliko koliko ne volim ispisivati tekst – prilično mi je mukotrpan taj prvi sudar između fikcionalnog svijeta u mojoj glavi i nemogućnosti da ga riječima (do kraja) izrazim – toliko se volim emotivno odvojiti od teksta i uređivati ga kao da je nečiji tuđi. Još kada tome pridodam to da sam za urednicu dobila Olju Savičević Ivančević, a na kraju nam se sa svježim parom očiju pridružio i Kruno Lokotar, taj je proces zaista bio užitak.

Monika: Kako su “Početne koordinate” dobile Gorana za mlade pjesnike, ovo mi je u tom trenu kad je prva knjiga izašla, bio znak dobrog početka. Osim toga, senzibilitet natječaja Na vrh jezika nešto je drugačiji od onoga koji se njeguje na Goranovom i bilo mi je super da sam u mogla toliko pisanje zaokrenuti da zadovoljim i kriterije drugog žirija.

Samo pisanje trajalo je sigurno dvije godine i bio mi je najviše vremenski zahtjevno jer sam u mama fazi s dvoje pelenguza i vrijeme za pisanje sam uzimala gdje god sam stigla. Mijenjam pelene i razmišljam o strukturi neke pjesme. 🙂 S druge strane, to pisanje me spasilo od osjećaja potpune izoliranosti nakon dvoje djece u malom periodu. Pisanje, koliko god nisam imala vremena i snage ponekad, držalo mi je i još uvijek drži glavu iznad vode. Majčinstvo je divno, ali je i izrazito teško i u današnjem društvu se malo govori o tome. I nemoguće je sve stići, nemoguće je ponekad oprati kosu deset dana, pišeš toliko sporo da više ni sam ne vjeruješ da ćeš stići išta. I to je u redu. Ne može se sve ni kad se hoće.

 {slika}

Luiza, “Jesmo li to bili mi” je tvoja prva knjiga; Monika, “Lovostaj” je tvoja druga. O “Jesmo li to bili mi” Olja Savičević Ivančević kaže da se rečenice “pred nama otvaraju polako, gotovo lelujavo i vode nas kroz predjele koji su nam poznati i bliski, mada ih takvima nikad nismo vidjeli u stvarnosti. Uistinu, iako će vam se činiti da ste u prostorima ovih snovitih priča već bili, vjerojatno još niste čitali nešto slično”. Za “Lovostaj” Marko Pogačar kaže da je knjiga “pisana kao magnet za metke upućene nježnim životinjama skrivenim negdje duboko u našim njedrima; njezinim čitanjem ta se sićušna bića čuva, njeguje”. Kakav je osjećaj (pre)pustiti svoj rad kritici i čitateljstvu i što biste u ovom trenutku vi rekle o svojim knjigama? (Morat ćete svakako za koji dan. 🙂 )

Luiza: Neki dan sam baš o odvajanju od teksta i njegovom puštanju u svijet razgovarala s Marijom Andrijašević i ona me pitala: Jesi li sad usamljena? Odgovorila: Jesam. U tu našu kratku razmjenu stala je činjenica da se ta knjiga vrtila u mojoj glavi svaki moj budni trenutak zadnjih sedam godina, da sam se zbog nje ustajala ranije i odlazila spavati kasnije, nikad sebi ne dala odmora. Na sreću, imam u sebi i drugu i treću knjigu tako da sam, da prevarim prazninu, odmah nakon rastanka s ovom krenula dalje.

Budućim čitateljima_cama teško mogu reći nešto ljepše i sadržajnije o knjizi od ovog teksta koji je Olja Savičević Ivančević napisala za korice, mogu tome samo dodati da me veseli ideja da će je netko čitati, da se radujem svim komentarima koji će doći. Jedino možda mrvicu strepim od suda bivših i sadašnjih polaznica književnog kluba kojeg Paula Zore i ja vodimo u kaznionici u Požegi. Pedantne su to čitateljice, gusto je sito kroz koje će prosijati moj tekst.

Monika: Ova knjiga je puno gušća, metaforičnija, nije unutar jako strogog koncepta i ponajviše je o ženama. Ona je puna ženskih priča, priča o nasilju, priča o diskriminaciji i nabijena je angažmanom. Htjela sam napisati zbirku koja će odvesti poeziju i u tom smjeru širenja područja borbe. U njoj ima znanstvenica, pjesnikinja, žena iz mitologije, itd. I svima im je zajednička borba. Meni je teže prepustiti je čitateljima, nego kritičarima. Ponajviše čitateljima i čitateljicama do kojih mi je stalo. Naravno, znatiželjna sam jako i kakve će reakcije biti nakon što je prva knjiga dobro primljena.

{slika}

Ovogodišnje dobitnice nagrada Prozak i Na vrh jezika su također dvije autorice, Marina Gudelj i Lana Bojanić. Ide nekoliko neizbježnih pitanja: Kakav je položaj autorica u književnosti trenutno, vidite li promjene, pristupa li vam kritika s manje predrasuda i kako uopće reagirati na tipove poput Ivice Matičevića koji u “književnoj kritici” romana “Eksperiment Irene Tot, spisateljice Korane Serdarević, 2018. piše stvari poput: “Od svih napornih pojava u zadnjih desetak godina u javnome i medijski napučenome prostoru, najnapornije su žene i njihova prava”?

Luiza: Mene na književnoj sceni već dulje vrijeme veseli rastući broj kvalitetnih autorica što u poeziji što u prozi, i činjenica da je trend koji ne jenjava. One zauzimaju sve više prostora na sceni, ali i šire tematsku sferu – ne znam kad sam zadnji put čula mrsku mi sintagmu “ženske teme”.

S druge strane incidenti poput ovoga s “kritikom” romana Korane Serdarević daju mi naslutiti da se ja na sceni očigledno družim s pravim ljudima i pratim prave kanale, što je sjajno, ali je ujedno time moj pogled i ograničen. Taj tekst nije kritika romana, jer o  Eksperimentu Irene Tot i o Korani Serdarević kao spisateljici on ništa sadržajno ne govori, njega mogu čitati samo kao mizogini napad i samim time vrlo uspjeli čin samo-diskreditacije autora teksta. Da parafraziram, čini mi se da ćemo za jedno desetak godina konstatirati da su u javnome i medijski napučenome prostoru najpromašenija bila ona nastojanja i tekstovi koji su ženska prava, autorice i žene koje javno djeluju nazivali najnapornijima od napornih.

Monika: U istom broju Republike u kojoj je objavljena ta kritika, bile su i moje pjesme pa sam se neugodno iznenadila kad sam pročitala tu kritiku. U nekoliko navrata razmišljala sam i kako je to moguće: kao prvo da je napisano, kao drugo da je objavljeno. Postoji i vjerojatnost da je dotični uistinu mislio da ima smisao za humor, postoji i ona da je takva rečenica zbilja ukorijenjena u stavovima čovjeka – i obje su grozne. Nakon toga odlučila sam ne objavljivati više u Republici, ali mnogi hoće i mnogi će samo govoriti kako je to primjer jedne sasvim normalne šale, relativizirati to, i slično. Bavim se, doduše, mišlju da napišem jedan humoristični tekst o tome kako su najnaporniji ‘šovići profići’ na fakultetima koji se prave da znaju pisati književne kritike pa da vidim hoće li Republika prepoznati i moj smisao za humor.

{slika}

Što se tiče poetske scene, pojavio se značajan broj autorica i novih glasova koji u ovom trenutku najviše i definiraju tu mladu scenu. U nedavnom razgovoru s Brankom Malešom pričali smo i o aktualnoj situaciji i rekao je, da parafraziram, kako su cure bolje što se tiče naše trenutne poetske scene, s čim se slažem. Primjera radi, možemo se sjetiti njegove Poetske čitanke suvremenog hrvatskog pjesništva iz 2010. u kojoj je bilo zastupljeno svega par autorica. Sjajno je da se situacija mijenja jer su autorice do prije samo unazad desetak godina bile puno manje zastupljene. Ove godine i potpore za stvaralaštvo u većoj su mjeri podijeljene autoricama.

Što se tiče nagrada, neke nagrade počele su dobivati žene, ali i dalje je tu omjer značajno u korist muškaraca, pogotovo što se tiče velikih proznih nagrada. 

 

Monika, nedavno si javno na Facebook stranici svog bloga Pjesnikinja petkom reagirala i napisala da te malo što nervira kao tzv. Hod za život, podržala si #crveniotpor i pročitala pjesmu o vremenima kad je pobačaj bio ilegalan, a i inače ti je poezija prožeta feminizmom. Luiza, ti si članica kolektiva Faktiv, koji organizira osmomartovski Noćni marš u Zagrebu i Platforme za reproduktivna prava koja je pokrenula već spomenuti niz protuprosvjednih akcija #crveniotpor. Jednostavno, zašto?

Monika: Zbilja me jako nerviraju tzv. hodači za život koji šetaju s Kordićem i pjevaju s Thompsonom. Jasno je na koliko je to razina licemjerno i nenormalno te da se radi o čistoj mizoginiji. Osim toga, činjenica jest da dolazim sa sela, gdje su žene itekako još pod čizmom muškaraca. Znam za priče gdje muževi skrivaju pilule od žena, natjeravaju ih i siluju, a onda te iste žene šalju da se riješe tako nastale djece. Znam puno priča gdje muževi (vidi ti to, opet muževi) ne daju ženama nikakav oblik kontracepcije, itd. Želja da se ženama onemogući pravo da odlučuju o svom tijelu samo je zapakirana u tzv. borbu za život jer da je nekome zbilja stalo do trudnica i djece, postoji niz načina od samog početka. Primjerice, ginekološke ambulante su pretrpane, doktori nemaju često više od par minuta po trudnici i mnoge (i ja) posežu za privatnim ambulantama, gdje se djetetu na pregledu posveti dovoljno vremena. Prenatal pilule, koje se preporučaju trudnicama da bi i dijete i majka mogli imati sve potrebno, koštaju mjesečno od 150 do 200 kuna, ovisno o proizvođaču. Ako samo odete na jedan pregled mjesečno i uzmete pilule, dobijete trošak od minimalno šesto kuna. Tih šesto kuna mnoge si buduće majke ne mogu priuštiti. U području oko Petrinje, na primjer, cijele obitelji, uključujući i moju majku koja živi s mojom polusestrom i samohrana je majka, žive od prihoda koji su ispod 2500 kuna mjesečno. Moja je majka, da bi dobila alimentaciju, morala od svojih minimalnih prihoda odvajati za odvjetnicu, i to petsto kuna po satu. Sve to da bi za njeno dijete za koje se djetetov otac ne brine, otac dao barem kakav-takav novac.

S prvim sam djetetom imala prijevremene trudove i hospitalizirana sam. Tretman koji sam doživjela tu večer kada sam došla u panici u bolnicu, misleći čak da je možda samo nešto sa stomakom, ne s trudnoćom – način na koji su se ophodili prema meni u tri ujutro, bili bezobrazni, derali se – to ne bih nikome poželjela. Kao ni kada nakon poroda nisam mogla hodati od bolova zbog šivanja pa me je doktorica sa sestrom uvjeravala da sve umišljam, da su sve to one prošle i da ‘šta ja sad izmišljam?’. Ovo što sam navela samo je malen dio toga što se događa mnogim ženama. Kako onda ne reagirati?

Luiza: Gdje god se okrenem, okružena sam sjajnim, svestranim ženama čiji je rad, briga za druge i svakodnevica trijumf nad objektivnim okolnostima u kojima žive. S druge strane izložena sam neprekidnim omalovažavanjima žena s oltara, na televiziji, u sabornici. Slušam kako su drugotne, štrace, kako služe (samo) tome da ih se privede svrsi koja je njima izvanjska, kako je sustavno nasilje koje doživljavaju njihov privatni problem, kako su bol koju osjećaju umislile, kako nisu sposobne ili ne bi trebale donositi odluke o svom tijelu i životu… Usred svega toga ljekovito je i neopisivo važno susresti se s drugim ženama, dati njima i sebi do znanja da niste same, biti jedne drugima podrška. I onda izaći na ulicu i tamo biti glasne, jer u životu, pa tako i u književnosti, najvažnije je pronaći svoj glas i pustiti taj glas da se čuje.

 

U veljači 2018. je inicijativa Dosta je rezova upozorila na smanjivanje javnih sredstava za kulturu te zatražila, između ostalog, i prekid tržišne logike i konkurencije među umjetnicima i radnicama u kulturi, proračunski rast budžeta za kulturu na 3% i uvjete u kojima umjetnice i kulturni radnici mogu živjeti od svog rada. Jedan od transparenata na prosvjedu inicijative pred ministarstvom kulture bio je i “Od aplauza se ne plaćaju režije” i jasno se ponavljalo to da je rad u kulturi – rad. Kako komentirate trenutne kulturne politike i kako vidite sebe i svoj rad u tom kontekstu?

Monika: Vjerujem da bi se svaki rad, a tako i kreativni, trebao pošteno platiti. U početku sam imala neke naivne poglede oko toga, skoro idealističke, i mislila sam da je već samo to da mi se objavi knjiga velika čast. Međutim, sama činjenica da sam još uvijek studentica s dvoje djece, a studentica sam jer sam uvijek radila da studiram ono što volim – fiziku (jer majka nije mogla financirati naše školovanje), čovjeka brzo otrijezni.

Iz tog razloga prijavila sam se na natječaj za potporu književnog stvaralaštva, aktivno šaljem na različite natječaje koji imaju novčane nagrade, itd. Nerijetko odbijam i nastupe koji nemaju honorara, osim ako iz nekog razloga ne želim podržati nečiji entuzijazam. Primjer jednog entuzijazma za koji mi je potpuno nevjerojatno da se organizatora ne plaća je i projekt “Odvalimo se poezijom” Sanje Baković. Malo je ljudi napravilo za poeziju koliko Sanja s tom stranicom i javnim čitanjima na kojima se uvijek traži stolica više. Sanja kao da radi koncerte s pjesnicima, što je potpuno nevjerojatno. Međutim, projekt ne prolazi na natječajima Ministarstva, a Sanja sve radi volonterski.

Trebalo bi promjene raditi iz temelja i propitati sve razine rada u kulturi. Meni na pamet za početak padaju baš te potpore za stvaralaštvo. Suludo je da se potpora može dobiti jednom u par godina – ne možeš se prijaviti opet dok ne izađe knjiga. Ministarstvo kulture kao da nije svjesno koliko se dugo radi na nečemu i kakav je to proces s izdavačima, a u isto vrijeme se dodjeljuje samo jedna godišnja potpora (ako se procijeni da je nešto jako kvalitetno). Znači, većinom se dodjeljuju tromjesečne potpore koje se mogu dobiti jednom u nekoliko godina! To je uvredljivo i potpuno nelogično. Također, honorari za knjige su mali i mislim da bi se ljudi šokirali da se zna za koje se cifre potpisuju ugovori (najčešće malo iznad minimalca ispadne). Međutim, sreća je i kad se tako unaprijed dobije honorar jer je inače praksa potpisivati za 10 posto od prodane naklade. Naravno, nisu tu izdavači krivi nego nesređena i neefikasna politika koja je dovela do takvih uvjeta.

Luiza: Kada smo pripremale kampanju Skribonauta “Nastavi priču”, u kojoj autorice pišu priče inspirirane fragmentima čije su autorice zatvorenice iz kaznionice u Požegi, raspitivala sam se o cijeni kartice književnog teksta kod nekolicine autora_ica. Prvo mi nitko nije znao odgovoriti na to pitanje jer odavno nitko nije ni od koga naručio priču, a onda sam dobila zadnju važeću cifru koja je bila toliko niska da bi nas bilo istinski sram nekoj autorici s njom pristupiti. Na kraju smo s projektom čekale dok nismo skupile dovoljno novaca i tu cifru podigle za jedno 120 posto. Samo ovaj primjer dosta dobro objašnjava zašto velika većina autora_ica pored pisanja ima i “pravi posao”.

U ovakvom stanju stvari moja je ambicija i dužnost osvijestiti sebi i drugima da je pisanje rad, zalagati se da sam za njega plaćena i da u svim kulturnim i umjetničkim programima koje radim kroz Skribonaute osiguram da su drugi pošteno plaćeni. 

 {slika}

U opisu Festivala Prvi prozak na vrh jezika piše kako je nastao kao “izraz potrebe da se formira platforma za predstavljanje, bolje medijsko uočavanje, dalje poticanje na stvaralaštvo i umrežavanje mlađih, kao iznimnih već procijenjenih, autora”. Možete li nam ga i vi predstaviti, što od Festivala možemo očekivati ove godine?

Luiza: Festival Prvi prozak na vrh jezika izrastao je iz svijesti da je svaki dobar spisatelj_ica jednom bio na početku – sjetimo se, recimo, da su prvu nagradu Prozak i Na vrh jezika dobili Olja Savičević Ivančević i Marko Pogačar. Festival je pokrenut zato da medijski i kroz javna događanja uloži u mlade autorice i autore koji su se u prošloj godini iskazali kroz natječaje i nagrade za poeziju, prozu i putopis. Ove godine festival predstavlja čak 19 autorica i autora koji su između sebe osvojili 10 nagrada i 5 novih knjiga, sve sa željom da čitateljstvu odškrine vrata budućnosti, pokaže koga će u nadolazećim godinama čitati.

Monika: Ove godine na Festival dolazi sjajna ekipa mlade prozne i pjesničke scene pa ćemo predstaviti novu knjigu Dinka Krehe za koju sam sigurna da je mnogi iščekuju, novi projekt Marije Dejanović i Sare Renar koji je nastao prema novoj Marijinoj knjizi. Tu su i Denis Ćosić koji je mlado poetsko čudo i dobio je dvije nagrade (Gorana za mlade pjesnike i nagradu Drenovci), Nikola Kuprešanin koji piše čudesne putpise, dvije sjajne žene koje su dobile ovogodišnju nagradu Prozak i Na vrh jezik: Lana Bojanić i Marina Gudelj.

*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija

Zašto nam je potreban socijalistički feminizam?

Laura Pidcock, članica parlamenta UK-a (Laburistička stranka), piše o svom nedavnom majčinstvu i o tome kako ju je to iskustvo uvjerilo da nam je potreban feminizam koji će govoriti u ime ženske radničke klase.

Na aktivnoj ljevici feminizam je opet tema rasprave. Godinama je feminizam bio zakopan u mejnstrimu, zajedno sa socijalizmom i marksizmom, kao relikt iz davne prošlosti. Naravno, to je pogrešno, a feminističke ideje su još uvijek od ključne važnosti ne samo za žene, već i za društvo u cijelosti. U zadnje vrijeme sam mnogo razmišljala o stanju feminizma, budućnosti feminističkog pokreta, o ženskim zahtjevima danas unutar neoliberalnog, kapitalističkog sistema. Čini se da je ovo važan trenutak za diskusiju o ovim pitanjima, jer nalazimo se pred velikim promjenama.

Odgojila me je predivna mama feministkinja. Dala mi je temeljne vrijednosti prema kojima živim čitav svoj život. Odrastajući na sjeveroistoku, bila sam u okruženju u kojemu su dominirale neke fantastične feministkinje. Nedavno sam i sama postala mama, zbog čega sam jako počela cijeniti druge žene. Morala sam se oslanjati na mudrost drugih žena u prvih devet mjeseci života moje bebe, od zastrašujućih prvih faza nespavanja, zatim i svaki dan nakon toga. Dovoljno sam skromna da priznam da je majčinstvo jedan od najvećih izazova u mom dosadašnjem životu, ali i najljepše iskustvo.

Na tom putu sam otkrila da problem nikada nije moja beba, problem su uvijek društvena očekivanja: posao, pritisak da trebaš lijepo izgledati, očekivanja kako moramo funkcionirati nakon što donesemo dijete na svijet; za većinu žena to znači da idu na porodiljni dopust, a to znači značajno manje novca nego kad rade. Dodajte tom pritisku otuđenost od vlastitog tijela koje moramo prihvatiti, vratiti se u proizvod koji moramo skulpturirati, osjećati potrebu da se smanjimo, odbiti bujicu hormona ljepote koji nam pomažu da dojimo i rodimo, biti budne, spremne, pripremljene na zahtjeve sistema, kao da nismo upravo napravile čudo.

Nema šanse – a ovo govorim iskreno kao žena s tek rođenom bebom – da možemo ili da bi se od nas trebalo očekivati da to sve radimo. Za mene, oslobođenje nema veze s organiziranjem, nošenjem s obavezama ili borbom sa svim ulogama koje bi naš spol trebao obnašati. Trebalo bi biti jasno da naše oslobođenje nema veze s krilaticom “možemo sve” (‘doing it all’). Kada postanemo majke, ili skrbnice iz bilo kojeg razloga, i kada zbog toga ne možemo obavljati tisuće drugih zadaća u istoj mjeri kao prije, to nije naša greška, već greška sistema.

Vrlo brzo saznamo, kako tijekom trudnoće tako i ranoj fazi majčinstva, da društvo nije kreirano za nas, no da se moramo pokušati prilagoditi njegovim nefleksibilnim pravilima i sistemima. Osjećati se izmoždenom, nesposobnom nositi se sa svime na tom vrtuljku rađanja, bolesti, čak i smrti je normalno, no taj osjećaj društvene promašenosti, ukoliko ne ispunjavaš očekivanja, ne oslobađa, već otuđuje.

Htjela bih reći nešto o izazovima i mogućnostima s kojima se, po mom mišljenju, suočava naš spol u 2019. godini. Zabrinuta sam za feminizam jer mi se čini kao da smo u nekom vlaku koji juri nizbrdo po neoliberalnim tračnicama bez klasnih politika i koji skriva neke od najtežih tema o tome što se događa ženama. Kapitalizam je čvrsto zgrabio ženska tijela, svakodnevno izvrćući i falsificirajući što bi trebalo biti lijepo, mijenjajući ta pravila poput nasilnog partnera.

Vidimo eksploziju zahvata na tijelima kao što je labioplastika, operacija koja smanjuje veličinu malih stidnih usana (labia minora). Neke žene to rade zbog fizičkih problema, no za mnoge to znači “uljepšati” svoju vaginu jer je pornografija smatra ružnom. Vidimo i sve više vaginoplastike: to je kirurški zahvat kojim se sužava vagona odnosno stišću vaginalni mišići. I opet se tu najčešće radi o ženama koje su zabrinute za tonus svoje vagine nakon poroda.

Češći (i dostupniji) je zahvat punjenja usana (plastičnim) filerima kako bi bile veće. A zašto? Osnovna poruka, koju u mnogim slučajevima prenose društveni mediji, jedna je od seksualnih fantazija. Drugim riječima, ti zahvati omogućuju muškarima da fantaziraju ili da zadovolje svoju fantaziju, bez obzira radi li se o svjesnoj motivaciji ili ne.

Žene se ohrabruje putem stvaranja društvenih normi da upumpaju filere, botoks, da rade facijalne zahvate, iscrtavaju obrve i rade kemijske pilinge – da se opiru starenju, zato što je starost neatraktivna. Činiti žene nezadovoljnima prirodnim procesima je iznimno profitabilno. Hiper-orodnjeno (hyper-gendered) društvo upravo je na svom vrhuncu; mlade djevojke stavljaju ekstenzije na nokte, depiliraju obrve, briju noge, kozmetički “definiraju” crte lica (contouring) dok su praktički još djeca. Pritisak da koriste nerealističke filtere, da se smanjuju kako bi zauzimale sve manje prostora u svijetu rezultira binarnim rodnim normama koje su često brutalno ukorijenjene.

Vidimo eksploziju utjecajnih YouTubera koji imaju milijune i milijune pregleda/pratitelja_ica, dok rade najobičnije stvari poput shoppinga ili šminkanja, no sadržaj tih videa oblikuje umove mladih djevojaka i dječaka. To je rano uvođenje u svijet koji je opsjednut savršenstvom, stilom, izgledom i potrošnjom.

Osobno se ne isključujem (niti bih) iz tih normi i sudjelujem u tim ritualima. Ne pokušavam se izdići iznad svakodnevne realnosti materijalističkog svijeta, no vjerujem da moramo preispitati što to potiče potrebu da konzumiramo i da se konformiramo tom setu normi u korist velikog biznisa.

Nahranjene smo lepršavom, celebrity verzijom feminizma koja prečesto iskorjenjuje i rastvara konflikt koji je nužan da se suprotstavimo opresiji. Ohrabrene smo da slavimo žene koje su postale uspješne putem svoga seksualnog imidža, ili žene koje su postale iznimno bogate. Kao socijalistkinje trebale bismo oslobođenje naše klase i našeg spola shvaćati kao pitanje jednakosti i pravde u društvu u kojemu neće postojati milijarderi/ke već sloboda da slijedimo bilo što izaberemo. Zato što znamo da kako bi postala milijarderka – moraš oteti iz usta naših sestara.

Naše oslobođenje, naša sloboda je nerazmrsivo povezana s ekonomskim sistemom i to nikada ne smijemo zaboraviti. Ne vidim u čemu je privlačnost feminizma koji u svom središtu nema klasnu analizu i koji ne ohrabruje i ne njeguje sukob s prevladavajućim poretkom. Jer bez toga, feminizam automatski isključuje milijune žena iz radničke klase u ovoj zemlji, i milijarde žena diljem svijeta kojima je ekonomska opresija temeljna realnost.

Iskreno, nije me briga koliko je žena na poziciji CEO-a ukoliko ih ne zanima da radnice posjeduju bogatstvo koje proizvode. Ne zanima me što je neka premijerka žena ukoliko njezine politike tjeraju žene u ono što se obično naziva ” seksom za preživljavanje” (odnosno prostituciju kao ekonomsku realnost ovog pogrešnog sistema). Ne zanima me koliko FTSE 100 kompanija ima žene na najvišim pozicijama ukoliko te iste žene eksploatiraju druge žene i drže ih u siromaštvu.

Ne zanima me politika koja se bavi popravljanjem rubova sistema duboke nejednakosti, koji perpetuira rigidne rodne norme, normalizira nasilje protiv žena i drži žene zarobljene u financijskoj nesigurnosti. Zanima me demontiranje tog sistema, a ne glorificiranje.

Kao socijalistkinje, trebamo zahtijevati ekonomsko oslobođenje i odbijati rodne norme koje nas utamničuju. Trebale bismo se boriti da naš rad kod kuće bude shvaćen baš tako, kao rad, i da osiguramo da donošenje života na svijet bude viđeno kao proces koji treba biti zaštićen, a naš status u tom razdoblju života viši, a ne da nas se prikazuje kao teret ili trošak zato što postajemo “ekonomski neaktivne”. Trebale bismo biti na čelu borbe za stvaranje ekonomskog sistema od kojeg ćemo sve/i imati koristi, a ne slaviti sistem koji promovira nekoliko milijunašica zbog kojih se mi ostale osjećamo neuspješnima.

A muškarci, braća radnici koji su u ovoj borbi s nama (jer, naravno, feminizam je blisko povezan sa socijalizmom), moraju shvatiti tu obmanu: da muškarcima možda privremeno odgovaraju koristi koje imaju od društvenih i rodnih normi koje kreira kapitalizam, no dugoročno to je štetno i za njih.

Postoji krug koji je potrebno razbiti i, naravno, premda je kolektivna akcija ono što donosi promjenu, odgovornost je i individualna:  prestanite gledati pornografiju i shvatite kako je masovan ulazak žena u svijet rada rezultirao dvostrukim teretom za žene – na poslu i kod kuće –  kao i mentalnom odgovornošću za sve. Muškarci ne moraju biti promatrači u ovoj priči. Naša borba je vaša borba.

Temeljno je kako ćemo naučiti djevojčicu da je ok biti u njezinoj koži, da su njezine usne lijepe kakve jesu, da se ne treba sramiti menstruacije? Kako ćemo osigurati da ona zna da je njezino tijelo moćno, njezin um beskrajan i koliki potencijal leži u njoj? Kako ćemo povezati naše borbe? Kako ćemo se oduprijeti hipermaterijalizmu koji konzumira mlade djevojke? Kako ćemo joj omogućiti da sretne eksploatiranu djevojčicu koja šiva njezine tenisice?

Naše borbe su povezane, a obaveza je svih nas da radimo na stvaranju socijalističkog društva koje će se oduprijeti kapitalizmu. Toliko nade polažem da će se ove dvije djevojčice sresti, povezati. Za to postoji beskraj mogućnosti. Vlada na čelu sa socijalistima iz Laburističke partije ima potencijal da izazove status quo, no to mora biti poduprto snažnim ženskim pokretom, solidarno radeći s našim sestrama koje su eksploatirane ovdje i globalno – za društvo bez milijardera, bez obzira kojeg roda i za postizanje ekonomske pravde za žene diljem svijeta i za našu klasu.

Prevela i prilagodila: Sanja Kovačević

U Europi su prava žena na udaru, kažu feminističke stranke

Prava žena su u Europi ugrožena,  upozorile su feminističke političke stranke uoči izbora za EU parlament, zahtijevajući dekriminalizaciju pobačaja u cijeloj EU.

Stranke iz Britanije, Švedske, Rumunjske i Italije iz grupe Feministička ujedinjena europska mreža (Feminists United Network Europe – FUN Europe) zahtijevale su besplatan, siguran i legalan pobačaj za sve žene u Europskoj uniji s obzirom na restrikcije koje dolaze iz smjera osnažene krajnje desnice.

Kažu da treba ukloniti zabrane prekida trudnoće u zemljama kao što je Sjeverna Irska, te osvijestiti da bi restrikcije prava na pobačaj u Alabami i drugim državama u SAD-u mogle potaknuti donošenje sličnih zakona u Europi.

“U Europi vidimo napade nacionalista i ultrakonzervativnih snaga na prava žena”, kaže Stina Svensson, koordinatorica mreže FUN Europe i kandidatkinja Feminističke inicijative u Švedskoj. “Potrebna je snažna mobilizacija u obrani ženskih prava, demokracije i otvorenih društva. Feminističke stranke su se ujedinile na ovim izborima kako bi predvodile tu promjenu.”

Mrežu FUN Europe je u studenome 2018. osnovala grupa feminističkih političkih stranaka i nevladinih organizacija kako bi stvorile zajedničku političku platformu na EU izborima.

Članice mreže kažu da je porast ekstremnih desničarskih grupa, nacionalizma i populizma prijetnja pravima žena diljem EU-a, uključujući i pristup pobačaju.

Pravo na pobačaj postalo je poprište borbe u SAD-u, gdje je više država pokrenulo donošenje ili donijelo zakone s ciljem teškog ograničavanja prava žena na prekid trudnoće.

Nekoliko europskih država već ima stroge restrikcije pristupu prekidu trudnoće. Najpoznatija je Sjeverna Irska u kojoj je pobačaj dozvoljen jedino ako je život žene u opasnosti ili postoji dugotrajan ili permanentan rizik za njezino mentalno ili fizičko zdravlje.

Litva, Slovačka, Španjolska i Poljska su proteklih godina doživjele zakonodavne pokušaje skoro potpune zabrane pobačaja.

Pobačaj danas ne bi smio biti kazneno djelo nigdje u EU, kažu članice FUN Europe, a novim zemljama članicama bi trebalo uvjetovati ulazak u EU na osnovi dostupnosti besplatnom, sigurnom i legalnom pobačaju.

Građanke EU-a bi također trebale moći obaviti prekid trudnoće u bilo kojoj zemlji EU-a, dodaju.

“EU ne samo da mora podržati reproduktivna prava žena na ovom kontinentu – već i predvoditi globalnu borbu”, kaže Catherine Mayer, kandidatkinja britanske Stranke ženske jednakosti (Women Equality Party – WEP), te dodaje: “Bez hitnog djelovanja, Sjeverna Irska i Alabama će ubrzo postati pravilo, a ne iznimka”.

Prevela i prilagodila: Sanja Kovačević

Solidarno protiv političke represije

Antifašistički vjesnik, Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju, Centar za mirovne studije, Inicijativa mladih za ljudska prava, Mreža antifašistkinja Zagreba, Radnička fronta, Radnički portal i Socijalistička radnička partija Hrvatske povodom povodom podizanja optužnice protiv Filipa Drače izdali su priopćenje koje u nastavku prenosimo u cijelosti:

Nakon što je Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu podiglo protiv Filipa Drače optužnicu zbog kaznenog djela oštećenja tuđe stvari, Antifašistički vjesnik, Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju, Centar za mirovne studije, Inicijativa mladih za ljudska prava, Mreža antifašistkinja Zagreba, Radnička fronta, Radnički portal i Socijalistička radnička partija Hrvatske pokreću akciju solidarnog prikupljanja novčanih sredstava za troškove obrane Filipa Drače. Pozivamo Vas na solidarnost i zajednički otpor represivnom djelovanju institucija države kako bismo pokazali da je kazneno gonjenje dvadesetogodišnjaka zbog opravdane društvene kritike, neprihvatljivo.

Sredstva za troškove obrane možete uplatiti od 6. lipnja do 19. lipnja 2019. godine preko
donatorske platforme koju nam je za ovu kampanju ustupila Zaklada SOLIDARNA na:
http://bit.do/eUfJK ili direktno na IBAN: HR7323900011100948072 (Poziv na broj: 1101; Opis
plaćanja: Solidarno protiv represije; SWIFT: HPBZHR2X)

Podsjećamo, nakon uznemirujuće akcije policije, u kojoj je Filip Drača priveden kao osumnjičeni
autor grafita srpa i čekića – simbola internacionalnog radničkog pokreta – na kontroverznom
spomeniku Franji Tuđmanu,protiv Filipa je podignuta optužnica prema kojoj se traži zatvorska kazna od deset mjeseci zatvora s tim da mu se izrekne uvjetna osuda s rokom kušnje od tri godine.

Osim što je policija aktivno doprinijela stvaranju javne hajke objavljivanjem identiteta Filipa
Drače, ovim potezom je još jednom pokazana sva arbitrarnost i pristranost represivnih državnih
tijela u njihovoj ulozi da čuvaju državne ili režimske “istine” koje počivaju na sakralizaciji i
mitologizaciji Franje Tuđmana i ratova devedesetih.  Dakle, u očuvanju te “istine” i obrani spomenika koji je predstavlja, angažirane su i navodno neutralne državne institucije koje političkom represijom nastoje ugušiti svaki oblik kritike dominantne državne ideologije.

S druge strane, spomenici antifašističke borbe ruše se, oštećuju i devastiraju ustaškim i
nacističkim simbolima iz godine u godinu, na što državni represivni aparat ne poduzima
uglavnom nikakve radnje. Za razliku od Filipa Drače, koji je ekspresno pronađen zajedničkom
akcijom policije, medija i pozvanog građanstva, u ovim slučajevima počinitelji ostaju nepoznati.
Sve se to događa u zemlji koja je nakon restauracije kapitalizma 1990-ih ekonomski i društveno
devastirana, u kojoj se od rada jedva preživljava, u kojoj se štrajkovi proglašavaju nezakonitima,
u kojoj se guše novinarske slobode, u kojoj lokalni šerifi guše svaki oblik narodne inicijative i
organiziraju hajke na tinejdžere i u kojoj je u državno sponzoriranom obračunu s vlastitom
antifašističkom i socijalističkom prošlošću porušeno ili oštećeno preko tri tisuće spomen obilježja
NOB-i i žrtvama fašizma. Sve se to događa u zemlji ukradene budućnosti koja je kao takva
autentični proizvod tuđmanizma.

A slučaj Filipa Drače, kao što smo mogli vidjeti proteklih mjeseci, nije izolirani incident već
službena politika. Podsjetimo, Prekršajni sud u Zagrebu osudio je Zorana Ercega na 15 dana
zatvora uvjetno zbog kritike Tuđmanove politike izrečene na otvaranju istog spomenika.
Istovremeno, ne vidimo gotovo nikakve reakcije nadležnih institucija na oštećenja tuđe imovine
simbolima otvorenog govora mržnje protiv manjina u Hrvatskoj.

Nećemo se zastrašiti ovim pokušajima političke represije niti ćemo prestati javno upozoravati na
štetne društvene procese koji su ovu zemlju doveli na rub ekonomske i društvene katastrofe.
Tražimo da nadležne institucije započnu s procesuiranjem i kažnjavanjem odgovornih za
oštećenje i uništenje spomenika narodnooslobodilačke borbe. Isto tako, zahtijevamo da se
smjesta odbaci optužnica i da se obustavi progon Filipa Drače.

Istinski egalitarno i slobodno društvo lišeno političke represije moguće je graditi samo na
međusobnoj solidarnosti. Stoga uplati za troškove obrane Filipa Drače!