‘Ravnopravnost spolova trebala bi biti pri vrhu prioriteta Vlade’

Na jučerašnjem okruglom stolu nazvanom Koliko smo zapravo ravnopravne, koji je tematizirao položaj žena u svijetu rada, istaknuto je kako se u Hrvatskoj povećava stopa nezaposlenosti žena. Iako su obrazovanije od muškaraca često se susreću s diskriminacijom pri traženju posla, kada ga nađu slabije su plaćene, gotovo ih nema u upravljačkim tijelima, a u političkom su životu, unatoč zakonskim odredbama, još uvijek daleko podzastupljene.

Kako prenose hrvatski mediji,  pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić rekla je da se 61 posto svih pritužbi koje stižu u njezin ured odnose na područje rada i zapošljavanja.

“U zadnje dvije godine više od 90 posto sklopljenih ugovora o radu su ugovori na određeno vrijeme, a među njima je najviše žena”, upozorila je Ljubičić.

Prema podacima do kojih je došao njezin ured žene u Hrvatskoj primaju i manju mirovinu pa tako muškarci u prosjeku godišnje prime tri prosječne mirovinske naknade više od žena.

Ljubičić je iznijela podatak kako je u Europskoj uniji u izgradnju jaslica i vrtića lani uloženo oko tri milijarde eura, a rezultat toga je znatno povećanje stope zapošljavanja žena. U Hrvatskoj dolazi do smanjenja opsega socijalnih servisa i privatizacije istih.

Pravobraniteljica je istaknula kako se u Hrvatskoj nas ravnopravnost spolova još uvijek percipira kao žensko pitanje, a moralo bi biti pri vrhu prioriteta Vlade i drugih državnih institucija, pogotovo jer postoji zakonski okvir za osiguranje ravnopravnosti.

Ivana Šimek iz Hrvatskog zavoda za zapošljavanje navela je da se broj nezaposlenih žena smanjuje, ali i da je njihova ekonomska aktivnost je još uvijek daleko ispod prosjeka zemalja EU-a.

“S obzirom na podatke da su žene poduzetnice marljivije i manje sklone koruptivnim poslovima, a njihova poduzeća uspješnija, nameće se pitanje zašto ih je manje u poduzetništvu”, upitala je Šimek i ustvrdila kako uzroke tome treba tražiti u predrasudama i nedostatku društvene podrške.

Tribina, koja je organizirana od strane Udruga ZG, održana je u Tribini grada Zagreba, a osim pravobraniteljice sudionice okruglog stola bile su predsjednica Povjerenstva za ravnopravnost spolova Grada Zagreba Margareta Mađerić, direktorica tvrtke Biovega Jadranka Boban Pejić te gđa Ivana Šimek iz Hrvatskog zavoda za zapošljavanje.

Flash mob na kiši!

Nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama, 22.09. obilježen je jučer navečer na Trgu bana Josipa Jelačića  flash mobom! Bez obzira na kišu, grupa mladih plesača i plesačica, uz glazbenu podlogu izvela je koreografiju vezanu uz nasilje u vezama mladih.  Flash mob je organizirala Inicijativa “Gdje je ovdje ljubav” koja je htjela upozoriti na društveni problem zlostavljanja u vezama mladih. Više o događaju i incijativi pogledajte ovdje.

Inicijativa “Gdje je ovdje ljubav nastala je u sklopu projekta “Mlade žene mijenjaju svijet” u organizaciji CESI -Centra za edukaciju, savjetovanje i istraživanje, s ciljem osnaživanja  mladih žena za aktivno sudjelovanje u društvu i promociju rodne ravnopravnosti. 

Kampanja MakeMenBetter je seksistička?!

Kampanja za toaletni papir Zewa pod nazivom Make Men Better (Učinimo muškarce boljima) naišla je na negodovanja zbog seksizma, kako prema muškarcima koji se tretiraju kao primitivna stvorenja nesposobna za elementarno održavanje higijene tako i prema ženama koje su tipično odgovorne za dovođenje domaćinstva i obitelji u red. Prenosimo pismo koje je Tamara Puhovski, inače aktivistkinja koja se bavila i pravima muškaraca, uputila Pravobraniteljici za ravnopravnost spolova.

“Poštovana, obraćam Vam se povodom objavljivanja kampanje makemenbetter. Ova kampanja oličenje je seksizma koji ne samo da ženu definira kao ‘stručnjaka’ i odgovornu za domaćinstvo (kao što to čini većina reklama za proizvode za domaćinstvo) već se uglavnom fokusira na muškarce koje svodi na djecu koju treba (pre)odgajati i ‘pomoći’ im da usvoje osnovne navike u, ovom slučaju kupaonici, koje im eto treba objasniti – učiniti ih boljima. Smatram da je izuzetno važno reagirati iz četiri razloga:

Prvo, istinska ravnopravnost ne može biti postignuta bez zaštite prava i žena i muškaraca. Svaki seksizam uperen je i protiv muškaraca i protiv žena jer definirajući čvrsto rodne uloge tj. zadajući obrasce za jednu rodnu ulogu automatski se i druga rodna uloga (kao drugi pol) definira jednako čvrsto i beskompromisno ne dopuštajući osobama slobodu izbora;

Drugo, iako smatram da na ovu reklamu treba reagirati iz pozicije zaštite prava žena također smatram da činjenica, da u Republici Hrvatskoj ne postoje udruge, a po mojem saznanju niti pojedinci koji se bave pravima muškaraca i koji javno istupaju u slučajevima rodne diskriminacije muškaraca, čini potrebu za Vašom reakcijom tim većom. S obzirom da ste Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova a ne samo za prava žena smatram da je ne samo unutar Vaše ovlasti već i Vaša dužnost reagirati na seksizam koji je usmjeren na muškarce;

Treće, smatram da je implicitni stav da žena ne može biti seksistkinja jer se generalizirano ona uvijek smatra žrtvom seksizma nešto što uistinu ugrožava ravnopravnost kao vrijednost. Ova je reklama primjer (obrnuti) seksističkih reklama ‘čak i žena to može’ iz 50-ih godina prošlog stoljeća i time značajan korak unazad.

Na kraju, smatram da je Vaš nedavni stav o reklami koju ste smatrali seksističkom izuzetno važan čin koji konačno odašilja poruku osobama koje se bave promidžbom te koje su snažno prisutne u javnom prostoru, da njihovo djelovanje nije apsolvirano primjena zakonskih odredaba o zabrani diskriminacije i zaštiti ravnopravnosti spolova. Svjesni smo koliki utjecaj reklame imaju na naše društvo, društvene obrasce te na formiranje vrijednosnog sustava i rodnog identiteta djece. Iako sam svjesna da je ovo međunarodna kampanja, smatram da Vaša reakcija na ovu uistinu neprihvatljivu kampanju mora uslijediti i poslati jasnu poruku da u hrvatskom društvu ovakvi ponižavajuće i seksističke poruke nisu u skladu s našim Ustavom, zakonima, vrijednostima te da nisu dobrodošle. Ovakve reklame ne samo da održavaju patrijarhalni status quo koji šteti ženama ali i muškarcima već ga i osnažuju reproducirajući ga i namećući ga novim generacijama”, zaključuje u svom pismu Tamara Puhovski.

Vi također možete reagirati i pisati kako Pravobraniteljici za ravnopravnost spolova, tako i samoj Zewai. A najbolja reakcija je i u ovom slučaju bojkot proizvoda.

Klimatske promjene tiču se svih nas!

Uoči UN-ova summita o klimatskim promjenama u New Yorku je tijekom vikenda održan najveći marš u povijesti za spas planete “People’s Climate March” kojim se željelo poručiti da “spas planete” više nije samo pitanje zaštite okoliša, već neophodnosti fundamentalne promjene načina proizvodnje da bi se opstanak mogao ostvariti, piše H-alter.

Organizatori – 350.org i Avaaz – tvrde da je bilo 400 000 ljudi (policija i novinari se slažu da je bilo više od 300 000). Oko 500 autobusa u nedjelju ujutro dovezlo je prosvjednike/ce iz svih dijelova SAD –a od Seattlea do Mainea. Marš je nazvan “Narodnim klimatskim maršem” a osnovna poruka bila je da se više ne radi samo o “tamo nekim pticama i kornjačama”.

Paralelno su se u 156 drugih gradova diljem svijeta odvijali slični prosvjedi čije su se snimke mogle vidjeti na velikim ekranima uz rutu tijekom prosvjeda, pa se tako u Londonu okupilo oko 40 000 prosvjednika/ca i u Parizu blizu 5 000.  

Marš su u New Yorku predvodili  predstavnici/ce populacija najugroženijih klimatskim promjenama: imigranti/kinje, siromašni/e, izrabljivani/e. Za njima su išli “Indijanci/ke” – predstavnici/ce američkih plemena, koji su odavno upozoravali na kapitalističko izrabljivanje prirode – ali su putem otjerani u rezervate.

“Klimatske promjene nisu samo briga i problem zelenih nego i svih nas”, poručio je Ricken Patel, izvršni direktor Avaaz-a.

‘Zlostavljaju me na poslu, ali radim i šutim’

“S mobbingom sam se susrela radeći u Konzumovoj trgovini kao prodavačica. Kako nisam udana i nemam djece iz vrha su smatrali da nemam obitelj pa sam morala raditi teže smjene, praznike i nedjelje, a nisam se smjela požaliti ili tražiti pravedniji raspored jer bi njihov odgovor bio da ako nisam zadovoljna mogu tražiti drugi posao. Znači konstantno su psihički pritiskali radnice prijeteći da će izgubiti posao ako se požale ili traže svoja prava. Ako sam radila ujutro smjena mi je završavala u 14 sati, no uvijek se ostajalo najmanje pola sata duže i za to nitko nije smio pitati, požaliti se. Poslovođe su i meni i kolegicama konstantno nabijali na nos da nismo dovoljno dobre ili brze, ili da nismo dovoljno posla napravile zbog čega smo, ponovno u strahu od otkaza, i to podnosile. Prijetnjama otkazom i stalnim napominjanjem da smo zamjenjive psihički su nas maltretirali”, svoje iskustvo zlostavljanja na poslu tim nam je riječima opisala 27-godišnja Ana.

Zlostavljanje na poslu ili mobbing postao je dio svakodnevice velikog broja radnica i radnika. Radi se o specifičnom obliku ponašanja na radnom mjestu u kojem jedna ili više osoba sustavno psihički zlostavlja ili ponižava drugu osobu, s ciljem ugroze njezina dostojanstva te s konačnim ciljem eliminacije s radnog mjesta. Osobama koje su žrtve ovog vida zlostavljanja često je narušeno samopouzdanje, ometano im je napredovanje te su prisiljene izbjegavati odlaske na posao, otvarati bolovanja i na kraju dobiti ili podnijeti otkaz.  

“Osjećala sam se nedovoljno dobrom i sposobnom, bezvrijednom. Osjećala sam strah za egzistenciju zbog mogućeg otkaza. Čak su me uspjeli u jednom trenutku uvjeriti da ne vrijedim i da sumnjam sama u sebe”, ispričala nam je Ana.

Na upit o mobbingu u njihovu trgovačku lancu, iz Konzuma su poručili: “U našoj kompaniji izuzetno je bitno da nam se zaposlenici obrate ako imaju poteškoća u svom neposrednom radnom okruženju. Kako bi to potaknuli, svaki zaposlenik je osobno dobio obavijest o tome kako u našem velikom timu postoje stručne osobe kojima se mogu obratiti s povjerenjem ukoliko postoje problemi ili pitanja koja u svojoj mikrookolini ne mogu riješiti. Ove godine otišli smo još korak dalje te organizirali radionice i druženja za sve naše zaposlenike, na kojima je jedina i isključiva tema bila kako bi se trebali ponašati jedni prema drugima te što trebamo učiniti i kome se obratiti ukoliko su naša ljudska ili radnička prava narušena”.

Plaćeni prekovremeni? Ovdje možeš dobiti samo batina!

Uvjeti rada Taxi Cammea poznati su svakome tko je ikada sjeo u njihovo vozilo. Smjene od 12 sati bez pauze, iako je zakonom propisano da je nakon 4-5 sati vožnje nužno da vozač/ica naprave pauzu u trajanju od 40 minuta, te neprestana izloženost mobbingu. Svoje iskustvo prilikom dolaska Cammea u Osijek ispričao nam je 26-godišnji Tomislav.

“Prije svake smjene direktor nas je postrojavao i izderavao se da krademo, lažemo i smrdimo. On je nama dao priliku da u ovom teškom vremenu radimo, a na nama je samo da slušamo i radimo što nam je rečeno. Postojale su tri smjene, no ukoliko si radio prvu smjenu, najčešće si se gotovo isti dan vraćao u noćnu smjenu i tako u krug. Nije bilo pauze ni za hranu ni za WC jer se vozilo nije smjelo ostavljati bez nadzora. O plaćanju prekovremenih nismo smjeli ni pitati… Odgovor je bio: ‘Ovdje možeš dobiti samo batina, a ne prekovremene'”, ispričao je Tomislav.

Ipak, unatoč mnogim medijskim natpisima i upozoravanju za kršenje prava radnika/ica, Cammeo je očito nedodirljiv. 

“Kada sam zvao inspekciju rada da prijavim maltretiranje i kršenje prava, rečeno mi je da je to zato što je služba tek počela. Posla ima mnogo pa će to u početku biti tako. Neka se strpim malo. Pitali su me i jesam li siguran da je to tako jer im se nitko nije žalio do sada”, kazao je Tomislav.

Sve to odvijalo se tri dana prije isteka ugovora. Tomislavu je ponuđen novi ugovor od tri mjeseca, no nije ga potpisao. Njegova je priča stara nekoliko godina, no do danas se ništa nije promijenilo.

Na upit o zlostavljanju u njihovoj službi, iz Cammea su poručili: “Cammeo grupa nastoji postaviti visoke standarde u poslovanju te sukladno tome provodi interne kontrole odijevanja zaposlenika i održavanja čistoće vozila, a sve u cilju pružanja kvalitetne usluge. Nipošto nije točna informacija da se te interne kontrole provode na način da zaposlenike optužujemo ili vrijeđamo na osobnoj razini, a kamoli da im zabranjujemo korištenje stanke i drugih zakonom propisanih prava. Naši zaposlenici se u svakom trenutku mogu obratiti svojim nadređenima te otvoreno razgovarati o svim poteškoćama s kojima se susreću u obavljanju svojeg posla. U Cammeo grupi vodimo brigu o poštovanju dostojanstva svakog zaposlenika te su ove optužbe potpuno neutemeljene”.

Gotovo je nevjerojatan odgovor nadležne inspekcije kojoj se je navodni nezadovoljni djelatnik obratio: “Vjerujemo da bi, u slučaju kršenja radničkih prava, nadležna služba već obavila nadzor i utvrdila  neregularnosti. Cammeo grupu od samoga početka nadziru razne inspekcijske službe i niti jedna do sada nije utvrdila takve nepravilnosti u poslovanju”.

Uz to, iz taxi službe smatraju da se njihova grupa neopravdano redovito spominje u negativnom kontekstu. “Sigurni smo da je tome razlog nerazumijevanje konkurencije o tržišnim pravilima. Žalosti nas činjenica što se vrlo rijetko u medijima  spominju pozitivne priče o poslovanju Cammeo grupe kao što su, primjerice, povećanje broja zaposlenih, povoljne cijene taksi usluga te kvaliteta usluge”, poručuju iz Cammea.

Ipak, uzevši u obzir iznesene situacije mobbinga, teško je povjerovati da je glavni razlog negativnog prikaza u medijima nerazumijevanje tržišne konkurencije. No, stoji li iza Cammea ‘dobro zaleđe’, nepravedan tretman ili nešto treće, nije nam poznato.

Od posla iz snova do noćne more

Da zlostavljanje na poslu nije rezervirano samo za velike lance ili kompanije dokazuje nam Marijina priča. Kada je dobila posao u jednoj civilnoj organizaciji kao mlada osoba, bila je oduševljena. Svo njeno zalaganje i obrazovanje imalo je smisla. No, ubrzo su njezina motivacija i oduševljenje nestali. Što god bi napravila, nije bilo dovoljno dobro, čak i u situacijama kada bi u potpunosti pratila upute. Slijedile su uvrede poslodavca, neprestano prepiranje, osjećaj nesposobnosti i u konačnici otkaz.

“Najgori je osjećaj kada sam nakon otkaza shvatila da se moj posao iz sna pretvorio u noćnu moru. Zbog nečije potrebe da uvijek sam sebi zbog vlastite nesigurnosti dokazuje tko je tu šef, tko je najpametniji i čije misli treba pratiti. U trenutku kada odlučiš stati na kraj nasilju, dobiješ otkaz jer tvoje ponašanje ugrožava njegovu poziciju. No, tada su motivacija, samopouzdanje i sva divna iskustva ionako već okaljana”, ispričala je 25-godišnja Marija.

O zlostavljanju na poslu teško je govoriti iz straha od gubitka tog istog posla koji velikom broju zlostavljanih osoba osigurava egzistenciju.

“Kada proživljavaš zlostavljanje na radnom mjestu, trpi sve i svi oko tebe, a ne može ti nitko pomoći. Svi samo pitaju zašto si to dozvoljavaš, kao da je mobbing tvoj izbor”, rekla je Marija. Također, osobe koje trpe mobbing strahuju da ukoliko prijave nasilje, izgubit će posao i naći se na nesigurnom tržištu rada. Iako po propisima svaka osoba ima pravo podnijeti prijavu te bi je poslodavac trebao zaštiti, na prijavu se odlučuju tek kada nemaju što izgubiti, kada počnu osjećati zdravstvene teškoće ili im je ugroženo normalno svakodnevno funkcioniranje.

Mobbing kao problem suvremene žene

Udruga Mobbing već 10 godina nastoji osvijestiti problem zlostavljanja na radnom mjestu. Za djelovanja udruzi su se za pomoć obratile tisuće ljudi. Svakodnevno im se, poručuju iz udruge, obrate najmanje četiri osobe.

“Naša anketa  pokazala je da nam mobbing prijavljuje 66 posto žena i 34 posto muškaraca. Što se tiče stručne spreme, najveći broj ispitanika/ica je sa srednjom stručnom spremom (35,3 posto muškaraca i 45,5 posto žena), zatim sa fakultetskim obrazovanjem (29,4 posto muškaraca i 36,4 posto žena), dok ih je najmanje sa završenom osnovnom školom (2,9 posto muškaraca i 6 posto žena). Veći je broj muškaraca zaposlenih u privatnim poduzećima (52,9 posto), dok je kod žena veći broj onih koje su zaposlene u državnim poduzećima (53 posto)”, pojasnila je Jadranka Apostolovski, predsjednica udruge Mobbing.

Rezultati ankete pokazuju kako čak dvije trećine prijavljenih slučajeva čine oni u kojima je žrtva  žena. Da je zlostavljanje na poslu, nažalost, uglavnom rezervirano za žene pokazuje i članak portala Women in Adria. Tekst iznosi priču četiri žene koje su željele ostati anonimne te osnivačice portala Ivane Matić. Zlostavljanje se najčešće provodi od strane nadređenih, no sve je češće i zlostavljanje među kolegama ili kolegicama koje najviše pogađa žrtve. Najčešće su muškarci ti koji provode mobbing nad zaposlenicama, no ukoliko je zlostavljačica žena, njena žrtva je u većini slučajeva, također, žena.

Jedan od najeksponiranijih slučajeva mobbinga mogli smo pratiti na Prisavlju. Naime, na javnom informativnom servisu, tvrde zaposlenici/e, postoji velik strah od otkaza pa je mobbing veoma raširena pojava. Osim nesretnog samoubojstva Snježane Abdurahmanović, za koje se nagađalo da je posljedica zlostavljana na radnom mjestu, najpoznatiji istup na HRT–u je onaj Marine Pavičić. Bivša zaposlenica HRT–a tužila je svoga poslodavca, tvrdeći kako su radnice ucjenjivane na najgore moguće načine ukoliko bi skupile hrabrosti i upustile se u sudski spor. Zlostavljane osobe redom su žene te prema medijskim tvrdnjama, kao i podacima udruge Mobbing, postoji značajan broj žena koje su se žalile na mobbing na Prisavlju. Ipak, u evidenciji HRT–a stoje drugačiji podaci. Tamo tvrde da se protiv njih vode dva sudska spora, a okončan je samo jedan postupak.  

Zakonske procedure i nedostatna pravna zaštita

Izmjenom kaznenog zakona 2013. godine mobbing je postao kazneno djelo, no samo u slučaju narušavanja zdravlja. Uz to, ukoliko se radnica ili radnik odluče prijaviti zlostavljanje, moraju pratiti proceduru. Prvo se moraju obratiti poslodavcu pritužbom te ukoliko on ne poduzme odgovarajuće korake, radnik/ica može zatražiti liječničku pomoć i tek tada može kazneno prijaviti osobu koja ga zlostavlja.

“Zakon nalaže rok od osam dana za ispitivanje pritužbe i donošenje odluke, no dogodi se da ako pritužba i bude  obrađena u zakonskom roku, nerijetko zaključak iznosi da se nije utvrdila povreda dostojanstva. Uz to, problem je što takve pritužbe rješavaju zaposleni unutar same tvrtke u kojoj se povreda dostojanstva radnika i dogodila ili pak kadrovske službe tvrtke, a dakako da onda i na njih uprave vrše pritisak da riješe slučaj u korist poslodavca, a ne radnika”, kazala je Apostolovski.

Također, svaki poslodavac u Hrvatskoj koji ima više od 20 zaposlenih dužan je imenovati osobu koja je u njegovom poduzeću savjetnik/ica radnicima i radnicama u slučaju zlostavljanja na radnom mjestu te obavijestiti zaposlene o tome. Sukladno tome iz Konzuma poručuju da su obavijestili radnike o osobi koja je zadužena za njihove pritužbe te poručuju: “Osim navedenih internih instrumenata i timova koji se bave ovom tematikom, u Konzumu postoji i osoba koja je odgovorna za provođenje procesa zaštite dostojanstva zaposlenika”.

Ipak, provedena istraživanja pokazuju da više od 70 posto ispitanih nije upoznato s time da u njihovoj tvrtci postoji osoba zadužena za pritužbe niti znaju tko je ta osoba. Time postaje nejasno radi li se o nedovoljnoj informiranosti radnika i radnica, nejasnoj obavijesti poslodavaca ili pak o nepovjerenju radnika i radnica prema tim tijelima. Neovisno o razlogu, česte prijave mobbinga sugeriraju da sustav ne funkcionira na željeni način. Osim odredbi koje ne funkcioniraju u praksi, problem je i u nedostatnoj regulaciji mobbinga u manjim poduzećima u kojima uglavnom ne postoje savjetnici/e.

Prema Ministarstvu pravosuđa, u Hrvatskoj su od 2010. do danas riješena 133 građanska predmeta za nadoknadu štete zbog mobbinga. Prema saznanjima udruge Mobbing, svega tri slučaja su pravomoćno okončana u korist osobe koja je zlostavljanje prijavila. Pravna se zaštita pruža kroz nekoliko zakona: Zakon o radu, Zakon o obveznim odnosima, Zakon o suzbijanju diskriminacije te Zakon o ravnopravnosti spolova.

“U praksi se pokazalo da Zakon o radu i Zakon o suzbijanju diskriminacije samo formalno reguliraju područje zlostavljanja na radu, bez mogućnosti kvalitetne provedbe. Mišljenja smo da Republika Hrvatska ima dobre zakone, ali da se zlostavljanje na radnom mjestu ipak treba regulirati posebnim zakonom ili podzakonskim aktima”, poručuju iz udruge Mobbing.

Žrtvama zlostavljanja nužno je pružiti primjerenu pomoć

Ukoliko se nađete u ulozi žrtve zlostavljanja, iz Udruge Mobbing poručuju da prikupite dokaze, bilo da se radi o elektroničkoj pošti, porukama ili dopisima. Uz to, naglašavaju, dobro je imati svjedoke i situaciju riješiti bez korištenja nasilja.

“Te osobe svakako trebaju potražiti pomoć liječnika; ne moraju nužno otići na bolovanje, ali je važno da postoji medicinska dokumentacija o stresu koji je uzrokovan poremećenim odnosima na poslu. I najvažnije, svatko tko se nađe u ulozi žrtve treba raditi na sebi, na podizanju vlastitog samopoštovanja i samopouzdanja,što mi također radimo u našoj Udruzi s osobama koje nam se obrate, a kroz program Škola socijalnih vještina“, poručila je Apostolski.

Osim u udruzi, pomoć se pruža i u Domu zdravlja Siget te Domu zdravlja Zagreb Centar. Zbog narušenog samopouzdanja i stresa, žrtvama se često nakon otvaranja bolovanja omogućuje pohađanje grupne psihoterapije gdje si međusobno osiguravaju podršku te nastoje vratiti narušeno samopouzdanje.

Na pitanje je li se u svim prijavljenim slučajevima radilo o mobbingu Apostolovski poručuje: “Kao i u svim drugim zemljama koje su problem mobbinga prepoznale, i u našoj praksi pojavio se određeni postotak tzv. lažnih žrtava, no naše stručnjakinje i stručnjaci vrlo brzo prepoznaju osobu koja je stvarna žrtva mobbinga i na svaki joj način pokušavamo olakšati situaciju u kojoj se našla. Ponekad ljudi povrede prava iz Ugovora o radu dožive kao zlostavljanje na poslu pri čemu radimo jasnu razliku te ih upućujemo  na njihova prava iz ugovornog odnosa koji su potpisali s poslodavcem”.

Nemamo svi taj luksuz da prijavimo mobbing ili damo otkaz

Marijina, Anina i Tomislavova priča, iznesene na početku reportaže, imale su sretan kraj. Svi oni trenutno se nalaze na boljem poslu i polako vraćaju izgubljeno samopouzdanje. Ipak, mora se uzeti u obzir činjenica da se radi o mladim osobama koje još nemaju obitelj i mogu si dozvoliti taj luksuz da kažu dosta i potraže novi posao.

“Nikada ne bih postupila drugačije, dajući otkaz pokazala sam karakter i odlučnost. Imam sreću da sam dovoljno mlada  te da sam si otkaz mogla dozvoliti”, kazala je Marija.

Problem je veći uzmemo li u obzir da većina zaposlenika/ica, a posebice majke, koji trpe mobbing ne mogu tako jednostavno dati otkaz ili progovoriti o tome. Taj posao im osigurava egzistenciju, hrani njihove obitelji i plaća režije. Uz to, ako se nalaze u situaciji da pripadaju nešto starijoj radnoj populaciji, dodatno im je otežan pronalazak novog zaposlenja. Oni/e ostaju na radnim mjestima, šute i trpe. Njihova prava nitko ne poštuje i nitko ne odgovara za posljedice. Iako se želi osvijestiti problem zlostavljanja na poslu i aktivno se radi na tome da se zlostavljači/ice kažnjavaju, nakon iznesenih primjera nameće se zaključak da nam svima predstoji još puno posla. Posebice donositeljima zakona i onima koji su ih dužni provoditi, kao i onima koji (ne)nadgledaju njegovo provođenje. 

‘Muški’ sportovi fotografkinje Sophie Kirchner

Na početku Olimpijskih igara, natjecateljskim sportovima su uvjerljivo dominirali muškarci. Formalno, ženska sportska natjecanja nisu niti postojala do 20. stoljeća, a tek 1928. godine predstavljena su prva međunarodna atletska natjecanja žena. 30-ih i 40-ih godina prošlog stoljeća, ženski bejzbol privlači veliku pažnju u SAD-u, ali se na to više gledalo kao atrakciju nego ozbiljan sportski pothvat. Bez obzira na uspješnost sportašica i njihovo postignuće, dokle god je postojala muška alternativa u sportu, sportaši su dobivali veću slavu i novčane nagrade od ženskih kolegica. Svjetska javnost je dugo percipirala muškarce kao bolje sportaše i nije uvažavala žensku atletsku sposobnost, koja osim fizičkih faktora ima i ostale prednosti, kao što je brzo donošenje odluka u natjecanju, okretnost, koncentracija…

Dominacija muških sportaša i muških timskih sportova potaknula je brojne inicijative širom svijeta kojima je bio cilj da povećaju status ženske atletike, kao i jednakost između sportaša i sportašica. Sve do 70-ih se smatralo kako djevojčice i žene nisu primjerene za treninge snage i nije ih se poticalo na sport i fizičku aktivnost. Do danas se sudjelovanje žena u sportu dramatično promijenilo, a njihova prihvaćenost proširila po cijelom svijetu. U nekim disciplinama konkuriraju muškarcima, a njihovo sudjelovanje i rezultati u određenim sportovima ipak ovisi iz koje zemlje dolaze.

{slika}

Nedavno mi je pažnju privukla serija fotografija njemačke fotografkinje Sophie Kirchner o ženama u ‘muškim’ sportovima. Projekt Male Sports započela je 2012. godine zbog interesa prema dokumentarnoj fotografiji i ravnopravnosti između muškaraca i žena. Kroz svoj rad fokusira se na propitivanje ljudskog identiteta i ostalu društvenu problematiku, a 2012. godine radila je fotografski projekt o interseksualnosti koji je bio i njezin diplomski rad. Serija fotografija Male Sports izazvala je veliko zanimanje, a započela ih je s njemačkim sportašicama u trenutku dok su im zjenice bile još potpuno otvorene, a tijelo prepuno adrenalina nakon završene utakmice.

 {slika}

{slika}

“Žene s fotografija pripadaju njemačkim sportskim klubovima iz Hamburga i Berlina. Sve igraju u prvim ligama svojih kategorija German Bundes League: vaterpolo, ragbi i hokej na ledu. Rado su pristale na sudjelovanje, i zapravo ih jako raduje biti dijelom projekta koji provocira diskusije o ženama koje se bave muškim sportovima. Projekt sam započela jer su me oduvijek privlačila rodna pitanja i ostale teme koje većina ljudi smatra tabuom. Na sebe gledam kao autoricu koja kroz svoj rad nastoji izazvati problematiku i obratiti pozornost na nešto o čemu bi ljudi trebali razmišljati. Fascinirana sam ljudskim licima, i nastojala sam zabilježiti autentičnu ekspresiju lica bez ikakvog stava, ili razmišljanja u njihovom umu već samo iscrpljenost nakon utakmice”, rekla je Sophie.

U zadnjih 100 godina, dogodila se značajna promjena u načinu na koji su žene zastupljene u sportu. Razvoj ženskih sportova stvorio je različite profesionalne sportske lige koje su namijenjene isključivo ženama, poput WNBA i LPGA. Zbog promjene zastupljenosti žena u sportu, više sportašica počelo je aktivnije sudjelovati u natjecanjima i uključivati se u razne discipline u usporedbi s onima u prošlosti. Sportašice su ostvarile i značajan napredak u medijskoj pozornosti i praćenju njihovih uspjeha i dostignuća. Ipak, žene su i dalje pod povećalom društva koji i dalje nameće uloge i ograničenja koja ne bi trebale prelaziti, što je kroz svoj rad prokomentirala i Sophie.

 {slika}{slika}

“Onaj tko se igra s društvenim ulogama koje im je namijenilo društvo brzo postaje autsajder. Svi očekuju da ‘igraš ulogu’ koja njima odgovara, a to se najviše odnosi na rodne uloge koje su nam nametnute. Svojim radom ne želim provocirati, već pokazati ljudima koga i što najviše vole. Ništa više, ali i ništa manje. Ovim portretima htjela sam pokazati da žene na fotografijama nisu marginalizirane, već ih društvo tako tretira. Nikada nisam očekivala da će toliko ljudi iz cijeloga svijeta zanimati ovaj projekt i da ću dobiti toliko povratnih informacija. Svi su pohvalili rad i pretpostavljam da sam njime možda potaknula na razmišljanje. A to je najbolja stvar koja se mogla dogoditi iz cijele priče”, zaključila je Kirchner.