Kako obaviti razgovor o seksualnom nasilju sa svojim sinovima?

Kada 44 posto žrtava silovanja čine maloljetne osobe, iskren i iscrpan razgovor o silovanju postaje nužan način kako da  svijet učinimo sigurnijim za našu djecu, piše Ann Brasco za Everyday Feminism.

Često razgovaramo o sigurnosti i mjerama prevencije s našim kćerima, ali razgovaramo li kritički o silovanju s našim sinovima?

U kojem trenutku postajemo svjesni da naši sinovi također mogu biti potencijalne žrtve? Kada ćemo prestati teretiti naše kćeri kako da spriječe biti silovane i početi zahtijevati od naših sinova da ne siluju? Kada ćemo shvatiti da naša šutnja i naša odluka da ne razgovaramo o tako teškim temama doprinose atmosferi stigmatizacije i suučeništva?

Realnost jest da naši sinovi mogu također postati žrtve seksualnog nasilja. Također mogu biti promatrači, osobe od povjerenja ili silovatelji. Silovatelji su nečiji prijatelji i nečiji sinovi.

Bilo bi najjednostavnije pretpostaviti da su svi silovatelji sociopati ili samo maleni dio udaljene frakcije ljudske populacije, ali mnogobrojni podatci i suvremena statistika podsjećaju nas da to nije tako. Kada se svake dvije minute dogodi zločin seksualnog napada u SAD-u, nažalost silovanje je svakodnevna pojava.

Silovatelji su naši susjedi, naši kolege s posla, naši prijatelji, djeca naših prijatelja, i ponekad, naša obitelj. Nijedan roditelj ne želi vjerovati da je njihovo dijete sposobno biti toliko nepravedno. Upravo to je razlog zašto je takav razgovor važan.

Nesumnjivo, takvi razgovori su veoma izazovni, ali upravo su zato i toliko važni. Cilj je obaviti čim više takvih teških razgovora što ranije, kako bi spriječili ljudsku nepravdu u budućnosti. Ako razgovaramo puno otvorenije, možemo iskorijeniti duboko ukorijenjenu stigmatizaciju i predodređene rodne prepreke.

Sa svakim neugodnim razgovorom i nespretnim dijalogom, metodički stvaramo sigurniji svijet gdje smo svi jednako vrijedni i u kojem se redefinira i uzdiže koncept muškosti.

Pa, kako započeti takav razgovor i o čemu govoriti? Ovdje se nalazi nekoliko savjeta.

1. Započnite s dopuštenjem

Razgovor o silovanju započnite jasnom definicijom pristanka.

Naši sinovi moraju znati da ‘ne’ uvijek znači ‘ne’. ‘Ne’ znači ‘ne’ bez obzira je li djevojka djevica ili prostitutka, jesu li promijenile mišljenje ili su pijane.

Zapravo, ako je osoba pijana i ‘da’ znači ‘ne’. Naši sinovi moraju znati ako je osoba pod utjecajem alkohola ili droga, ta osoba nije zakonski sposobna pristati na seksualni čin.

2. Potaknite ih na korištenje sigurnosnih riječi

Granice seksualne dinamike su široke, a ponekad se stvari zakompliciraju.

Poticanjem jasne komunkacije u vezi i za vrijeme seksualnih iskustava smanjuje mogućnost primanja i slanja krivih poruka, te smanjuje mogućnost srdžbe, odbacivanja i drugih emocija koji se mogu javiti u takvim situacijama. Također smanjuje mogućnost zlostavljanja pobuđenu tim emocijama.

Kada potičemo naše sinove da koriste sigurnosnu riječ sa svojim partnericama, svi partneri imaju sigurnosnu riječ koju oboje razumiju da znači ‘stani’.

Iako je sigurnosna riječ samo direktno ‘stani’, razgovarajući o tome i stvarajući sigurnosnu riječ pokazuje svijesnu želju da se stvore i poštuju granice.

Jasna komunikacija jedino dovodi do sigurnijih seksualnih iskustava.

3. Govorite o posljedicama

Tinejdžeri i mladi ljudi ispitivat će granice. Ispitivanje granica je očekivano. Doći će vrijeme kada će svaki roditelj morati donijeti kritičnu odluku želi li biti djetetov roditelj umjesto njegov prijatelj.

Takvi definirajući trenutci omogućuju nam da podsjetimo našu djecu koliko važne mogu biti njihove odluke – na bolje ili na gore.

Kada smo roditelji, najvažniji cilj nam je zaštita našeg djeteta, ali našim sinovima moramo osvijestiti da će doći vrijeme kada mi to nećemo moći učiniti. Kada se prekrši granica zakona i kada osoba bude povrijeđena, naši sinovi moraju biti svijesni ozbiljnih posljedica kada se krše pravila i povrijedi zakon.

Trebamo poticati naše sinove da razmišljaju o dugoročnim posljedicama njihovih odluka kada trenutačne odluke ostavljaju dugoročne učinke.

Naravno, nezakonitost ne bi trebao biti jedini razlog zašto razgovarati sa svojim sinom o silovanju. Trebate ga naučiti da prvenstveno poštuje želje drugih ljudi.

Kada govorimo o učenju poštovanja prema drugim ljudima…

4. Ne radi se samo o silovanju

Sjeme silovanja se ukorijenjuje puno prije napada. Prvo započinje manjim primjerima nepoštovanja.

Seksualno nasilje započinje kada dječaci pogrdno nazivaju djevočicu jer je nosila kratku suknju. Započinje imenovanjem djevojke “kurvom” zato što se ljubila s nekolicinom dječaka u školi.

Razgovor s vašim sinom treba dotaknuti temu popularne glazbe i zašto se muškarce u njima naziva ‘svodnicima’, djevojke se klasificira kao ‘kurve’ te uz pomoć glazbe zamagljuje granica između  kontrole i pristanka. Trebate razgovarati o sportskim zvijezdama, glumcima u filmovima, glazbenim idolima i političkim figurama koji sudjeluju u razbludnim, javnim seksualnim užitcima – sve radi održavanja ili stjecanja statusa.

Razgovarajte o tome kako je objektivizacija žene očita u svemu, od seksualiziranih princeza animiranih filmova koji su namijenjeni djeci do pornografske industrije vrijedne tri milijarde dolara.

Kada razgovarate sa svojim sinovima o seksualnom nasilju, ne biste trebali govoriti samo o silovanju jer seksualno nasilje nije samo silovanje. Radi se o duboko ukorijenjenoj i društveno raširenoj mizoginiji, te vaš razgovor treba govoriti i o tome.

5. Vodite, nemojte slijediti

Trebamo potaknuti naše sinove da izađu van objektivizirajućih okvira koje je naše društvo stvorilo umjesto da slijede upute mizoginističnog društva.

Moramo naglasiti da vrijednost osobe, dobro ili loše, ne proizlazi iz njihovih seksualnih iskustava.

Trebamo podsjetiti naše sinove da ono što je trenutačno popularno nije uvijek dobro.  Moramo priznati te ironije, dvostruke standarde i nepravednosti.

Svaki put kad ih vidimo trebamo ih istaknuti svojim sinovima. Neprestano ih trebamo naglašavati na velik, podebljan način tako da ih naši sinovi, kada naiđu na njih, mogu percipirati kao neprihvatljive.

6. Zaustavite kodeks šutnje

Važan dio silovanja – i što omogućava da se nastavlja stigma oko silovanja – šutnja je ostalih. Silovanje nije zbog seksa, već zbog moći, a moć cvijeta kada utiša svoje protivnike.

Zastrašivanje oko silovanja nije upućeno samo prema žrtvi; često se primijenjuje i na promatrače i one koji znaju silovatelja. Trebamo naučiti naše sinove kako šutnja nikada nije prihvatljiva u takvim slučajevima.

Našim sinovima moramo ponuditi i plan. Moramo im dati do znanja da ako se ikada dogodi situacija u kojoj postoji neposredna prijetnja drugoj osobi, trebaju se odmaknuti i nazvati odraslu osobu od povjerenja – roditelja, policijskog službenika, ili drugi organ vlasti.

Moramo naglasiti koliko su njihove odluke važne. Njihova odluka da progovore može imati koristan učinak za drugu osobu do kraja njezinog života.

U protivnom, naši sinovi moraju znati da ako odluče šutjeti ili umanjiti posljedice situacije to može negativno utjecati na ostatak života te osobe.

7. Ponudi načine kako podržati nenasilje

Postoji toliki broj mogućnosti pomoću kojih bi naši sinovi mogli podržati nenasilje prema ženama. Silovanje i seksualno zlostavljanje nisu samo problemi žena. To su ljudski problemi.

Odluke naših sinova da se ne nasmiju kada netko ispriča seksistički vic su važne. Odluke naših sinova da ne pričaju seksističke viceve su bitne.

Odbijanjem  korištenja pogrdnih naziva pri opisu žena, te uzimanjem vremena da pročitaju što istraživači kažu o silovanju i kulturi silovanja,  postoji više mogućnosti kako da naši sinovi izaberu snagu, ljepotu i ljubav umjesto zlostavljanja.

Istražite neke od tih metoda i razgovarajte s vašim sinom o tome.

8. Potaknite nastojanja da se iskorijeni ugnjetavanje

Silovanje se hrani raznim vrstama predrasuda, uključujući rasizam, homofobiju i vjersku netrpeljivost.

Rad s ciljem stvaranja pravednijeg društva gdje se svi poštuju je korak u dobrom smjeru. Takva iskustva mogu povećati razinu osviještenosti koja se ne može steći debatom.

Potaknite vaše sinove da razmisle o privilegijama koje možda uživaju i da se pridruže cilju iskorijenjivanja svih vrsta ugnjetavanja.

9. Osvijestite se da su i muškarci žrtve silovanja

Deset posto žrtava su muškarci. Procijenjuje se da je 15-20 posto muškaraca seksualno zlostavljano tokom njihovog života.

Važno je da naši sinovi znaju da su i muškarci žrtve silovanja i da su mnogi muškarci, koje će upoznati tokom svog života,  preživjeli silovanje i seksualno zlostavljanje.

Znanje je ključ shvaćanja i neophodno pri spoznavanju istine o seksualnom zlostavljanju.

10. Djela, ne riječi

Naša djeca će se djelomično sjećati naših razgovora i učenja. Međutim, naša djela govore više od naših riječi.

Radite ono o čemu zborite. Ako je potrebno, uzmite si vremena kako bi analizirali vlastito ponašanje prije razgovora s vašim sinovima.

Poštovanje se ipak najbolje može zaslužiti praksom.

***

Naša se djeca ugledaju u nas. Mi smo skica prema kojoj će oni komunicirati sa svijetom. Kako se mi međusobno odnosimo i način na koji mi doživljavamo svijet okvir je prema kojem će i naša djeca djelovati.

Ako naši sinovi odrastaju s ljubavlju i poštovanjem, tada će ljubav i poštovanje biti poznate obrasci.

Ako naši sinovi vide roditelje koji odabiru dobrotu i suosjećanje, te vrline biti će sinonimi moći umjesto da budu protivni tome.

Prevela i prilagodila Marija Sabolić

Kamera kao pojas za spašavanje

Još jednom (produkcija: Kinematograf, 2014.) film je iz radionice redateljskog dvojca – Ane Opalić i Noaha Pintarića – premijerno prikazan na ovogodišnjem ZagrebDoxu. Ana i Noah u filmu se, uz tri prijateljice (Ivanu, Mimu i Helenu), pojavljuju kao glavni protagonisti/ice dokumentirajući na taj način vlastita iskustva, samopromišljanja, identifikaciju te (društvenu/aktivističku/kreativnu) svakodnevicu, pripuštajući unutar intimnog prostora kameru kroz petogodišnji vremenski proces (2007. – 2013.). Film je svojom iskrenom i intimnom notom svojevrsno osvježenje unutar hrvatske kinematografije koja problematizira i u fokus stavlja LGBT tematiku. Sjajnim redateljskim potezom prikazuju se odnosi i životi četiri lezbijke i jedne transrodne osobe koje u filmu nisu, kao likovi, ograničene/i svojom seksualnom orijentacijom, niti rodnim opredijeljenjem. Njihovi se životi bilježe i odvijaju, sasvim razumljivo, i izvan te domene – prikaz čega ruši fašistoidne heteronormativne i konzervativne svjetonazore unutar kojih se drugi i drugačiji percipiraju kao odmak od regule, svojevrsna blasfemija.

Film Još jednom prikazan je i na festivalu hrvatskog dokumentarnog filma, Liburnia Film Festivalu, održanome od 26. do 30. kolovoza u Ičićima pokraj Opatije, povodom čega smo o prijemu publike i samome filmu razgovarale s redateljima – Anom i Noahom.

Film Još jednom nudi, rekla bih, pogled/uvid u svojevrstan iskorak izvan rodno/spolnih stereotipa (skiciranjem protagonistica kao cjelokupno izgrađenih osobnosti, ne pretpostavljajući ih ukalupljenima unutar spolnih/rodnih identiteta i odabira, kako bi konzervativniji pojedinci pretpostavili), predstavlja ulaz u intimnu svakodnevicu LGBT života i ljubavničkih veza. Kako ste se odlučili za snimanje? Koliko je (ili nije) bilo teško široj publici prikazati vlastitu intimu, emotivne trenutke?

Ana Opalić: Triger za konačan početak snimanja bio je film amerikanke Jennifer Fox “Flying: Confessions of a free woman”. Taj film nas je oduševio svojom autentičnošću i ohrabrio da i mi krenemo snimati. U vrijeme kada se film počeo snimati nitko od nas nije znao što će od njega biti. Imali smo neku viziju, odnosno želju da naš film bude istinit i iskren i da zabilježi taj neki začarani krug u kojem smo se vrtile. Jednostavno, ja sam sva naša druženja (kao i svoja samovanja) snimala. Snimalo se potpuno spontano i po principu “nema skrivanja”. Naravno da je bilo dana kada nam je kamera išla na živce (to se, primjerice, vidi na početku filma kada mi Ivka govori, “nemoj sad, ajde da riješimo prvo ovo”). Nije bilo uvijek lako ostati “ON” i ostati motivirana za snimanje. Nekad ti je jednostavno dosta svih i svega, a sada te još neka kamera snima dok ti ne znaš kamo bi sa sobom.

No, ponekad je ta kamera bila kao pojas za spašavanje. Primjerice, snimanje mojega plakanja u autu (nakon prekida/rastanka sa Joannom) bilo je baš kao pojas za spašavanje; jedina stvar koja je još imala smisla u tom trenutku. Ono što me održalo je bila misao da snimam film koji bi mogao biti dobar.

{slika}

Jeste li zadovoljni reakcijama publike i javnosti – s obzirom da je Još jednom jedan od prvijenaca na području hrvatske kinematografije koji se posredno ili neposredno bavi LGBT problematikom – film je, naime, premijerno prikazan na ovogodišnjem ZgDoxu?

Ana Opalić: Ja sam presretna reakcijama publike. Ljudi su film sa svih strana nahvalili, dobili smo prelijepih komentara; bolje nismo mogli poželjeti, zbilja. Uglavnom svi kažu da je film dirljiv, iskren, duhovit i zabavan.

Noah Pintarić: Reakcije publike su stvarno bile divne, a nakon premijere smo dobile/i i pohvale kritike, tako da smo i više nego zadovoljni/e.

Kako je tekao sam proces snimanja i produkcije – snimali ste, dakle, vlastite ljubavničke/životne odnose, ali i odnose svojih bliskih prijateljica – Ivane, Mime i Helene. Kako ste svi, kao subjekti snimateljskog procesa, prihvatili upliv kamere u svakodnevne intimne odnose, unutar vlastitih domova, psihičkih samopromišljanja i sl.?

Ana Opalić: Pa, za mene taj neki “život s kamerom” nije ni prije bio nepoznanica. Snimala sam sebe i prije, na razne načine. Međutim ovo je bilo jedno novo iskustvo jer smo sada Noah i ja bili autorski tim i imali svoje frendice za likove u filmu. Mene je prao osjećaj odgovornosti. Morali smo napraviti nešto dobro. Ako ništa, to zbog njih koje su imale povjerenja u nas i poklanjale kameri trenutke svoje intime.

Upravo su u prethodnom pitanju spomenuta samorefleksija, kao i samopromišljanje o vlastitim identitetima, odlukama i osobnostima bitni dijelovi dokumentarca. Koji su zaključci koje ste postigli videomontažnim bilježenjem navedenih segmenata s obzirom na nužnost autorskog subjektivnog odmaka od proživljenih životnih situacija zabilježenih kroz film?

Ana Opalić: Uvijek otkrijete nešto što ste previdjeli. Film nam je svima dao jedan nad-kontekst koji pred kamerama nismo mogle vidjeti niti ga potpuno biti svjesne. Ono što je bilo bolno ili beskrajno tužno u životu, u filmu je tek logičan slijed događaja koji jednostavno… prihvaćaš.

Teško se bilo odmaknuti od proživljenog kasnije u montaži. Morali smo se odreći nekih nama osobno dragih sekvenci jer se trebalo prilagoditi gledatelju/ici koji su tu zapravo potpuni stranci. Mora se izabrati i odlučiti što je prioritet za narativ filma. Ne možemo ispričati sve, ali moramo ostaviti dojam kao da jesmo.

U filmu se u kontekst dovodi već spomenuto promišljanje vlastitih identiteta i intimnih odnosa, no s marginalizirane društvene pozicije u kojoj su uglavljene LGBT osobe s obzirom na dominantne heteronormativne prakse hrvatskog društva. Koliko su, prema vašem mišljenju, ograničavajući normativni društveni odnosi u kreiranju svakodnevice LGBT osoba danas?

Noah Pintarić: Pozitivni pomaci se svakako događaju. Tu je Zakon o životnom partnerstvu koji je, iako ne jamči potpunu jednakopravnost istospolnih i raznospolnih zajednica, zasigurno velik korak naprijed. LGBT organizacije civilnog društva vrlo su aktivne i sve ih je više – Povorke ponosa se organiziraju i u drugim gradovima osim Zagreba, puno je događanja, akcija usmjerenih na senzibilizaciju društva… Međutim, heteronormativni i cisrodni obrasci su duboko ukorijenjeni u naše društvo i jasno je da ograničavajuće i negativno utječu na svakodnevnicu LGBT osoba. Te situacije su vezane za socijalnu interakciju i odnose, neke smo prikazale/i i u filmu, kao što je neprihvaćanje roditelja; uglavnom, prisutne su u svim segmentima života. Tako da ima još puno queer posla.

{slika}

Što biste izdvojili kao esencijalnu važnost/poruku koju predstavlja tematika filma?

Ana Opalić: Kada me pitate za esencijalnu poruku filma onda sam podvojena. Kao osoba koja je proživljavala trenutke zabilježene u filmu (a pri tom moj lezbijski identitet postaje manje bitan od jednostavne činjenice da sam osoba koja je bilježila svoju intimu i intimu sebi bliskih ljudi) rekla bih da je važnost ovog filma bila privilegija da se sagledamo iz nekog vremeplova, iz neke nemoguće pozicije.

Kao ko-redateljica rekla bih da je važnost ovog filma ta da u njemu pripadnice/i jedne marginalizirane društvene skupine potpuno iskreno progovaraju o sebi i problemima koje im diskriminacija uzrokuje.

Noah Pintarić: Osobno mi je važna i ta neka univerzalna poruka koju film nosi; intimna iskustva odnosa dviju osoba su prilično slična, no u ovom slučaju su ona narušena diskriminacijom, društvenom marginalizacijom tog iskustva.

Film je bio prikazan na ovogodišnjem Liburnia Film Festivalu u opatijskim Ičićima. Jeste li zadovoljni recepcijom i ocjenama filma?

Noah Pintarić: Publika je izuzetno pozitivno reagirala na film, bilo je smijeha, čak i poneka suza… Uglavnom, jako smo zadovoljni/e prijemom filma.

Arfa Karim – djevojka koja je zadivila svijet

Uspješnost ciljeva koje postavljamo u životu uvelike ovisi o unutarnjoj snazi. Dozvoliti sramežljivosti da upravlja našim životima ili razmišljati i ponašati se samouvjereno? Ako želimo napraviti nešto veliko u svome životu, to je jedini način da to učinimo. Tako je razmišljala Arfa Karim Randhawa, djevojčica koja je zbog svoje genijalnosti i znanja sa samo devet godina dobila titulu najmlađe profesionalke Microsofta (MCP). 2005. godine posjetila je njihov ured u SAD-u gdje je upoznala i Billa Gatesa, kojem je posvetila i jednu od svojih pjesama. Tijekom njihova kratkog susreta iznenadila je Gatesa upitavši ga o minornom broju žena u Microsoftu, na što joj je on odgovorio ‘da je teško pronaći žene koje su zainteresirane za rad u tehnologiji’. Pozvala ga je da posjeti njezinu zemlju i selo kako bi se uvjerio koliko žena radi na tom području i ima interesa za tehnologiju. Ljudi koji su pratili Arfu tijekom njena posjeta Microsoftu, prenijeli su joj dojmove Billa Gatesa koji je ostao impresioniran talentiranom djevojkom.

Po povratku u Pakistan Arfa je primila nagradu ‘Salaam Pakistan Youth Award u području znanosti i tehnologije, ‘Fatimah Jinnah’ zlatnu medalju, te postala najmlađa Pakistanka koja je dobila nagradu od predsjednika države. Svojim znanjem i doprinosom u svijetu dala je nadu svome narodu koji se zbog njezinog imena više nije povezivao isključivo s terorizmom i ratom. Arfa je predstavljala Pakistan na nekoliko međunarodnih foruma te je pozvana na konferenciju ‘Tech-Ed Developers Conference’ u Barceloni, na kojoj je bila govornica. Bila je samouvjerena i inteligentna, a njeni javni nastupi uvijek su se slušali s velikim zanimanjem.

U 16-oj godini njezin životni tijek naglo je stao zbog ozbiljnih zdravstvenih komplikacija. Arfa je preminula 2012. godine od posljedica srčanog zastoja. U znak sjećanja na ovu iznimnu djevojku, njezini roditelji su u Pakistanu osnovali zakladu koja nosi njezino ime:  Arfa Karim foundation. Nastala je 2012. godine u želji da se promovira i razvija besplatna IT edukacija diljem Pakistana. Teže pozitivnim promjenama u društvu i stvaranju poticajnog obrazovnog i profesionalnog okruženja u kojem mladi ljudi bez obzira na socijalni status i ekonomsko stanje imaju pristup kvalitetnom obrazovanju po međunarodnim standardima. Svojim zalaganjem i entuzijazmom pokušavaju Arfine snove pretvoriti u javu i nastaviti ono što ona nije mogla dovršiti.

Kate Bush – uvijek vjerna sebi

Kada je Kate Bush 21. travnja najavila seriju od 15 koncerata (brojka se nekoliko dana kasnije popela na 22) koje će održati u razdoblju od 26. kolovoza do 1. listopada, od trenutka kada su karte puštene u prodaju do trenutka kada su svi koncerti bili rasprodani prošlo je 15 minuta. Tisuće fanova/ica do svoje ulaznice nije uspjelo doći, a najsretnijih 77 tisuća dobilo je priliku vidjeti ovu nenadmašnu autoricu na pozornici, prvu puta nakon čak 35 godina pauze.

Catharine (Kate) Bush svoju je utjecajnu karijeru započela kao glazbeni wunderkind, impresioniravši Davida Gilmoura koji joj je pomogao pri snimanju profesionalne demo-snimke. Kao šesnaestogodišnjakinja potpisala je za EMI records, no proći će još dvije godine prije no što objavi prvi album, The Kick inside. Slijedio je album Lionheart, nakon kojega je, 1979. godine Kate održala jedinu turneju u karijeri, proročanski nazvanu The Tour of Life.

Bush je kroz 31 godinu objavila još osam albuma, s time da je između The Red Shoes i dvostrukog Aerial proteklo dvanaest godina u kojima se Bush praktički nije pojavljivala u medijima.

Za razliku od većine planetarno popularnih pop zvijezda, Bush je svoj privatni život uvijek držala za sebe. Njeni intervjui su rijetkost; ona je ono što je željela reći uvijek govorila kroz glazbu, ples, mimiku, bez velike pompe. Nije dozvolila kategoriziranje ni etiketiranje svoje glazbe ni pojave – pridjev ‘seksi’ za Kate Bush nipošto ne znači ono što bi fanovi i fanice dans popularnih pop zvijezda mislili da znači. Kate je jednostavno ostala svoja, bez podilaženja bilo publici, bilo glazbenoj industriji. Njen su put slijedile (više i manje uspješno) izvođačice poput Bjork, PJ Harvey, Tori Amos, k.d. lang i Grimes, a do danas se na svjetskoj glazbenoj sceni nije pojavila niti jedna izvođačica koja bi se mogla usporediti s Bush. Publika koja je prati strpljiva je i vjerna; kritičara/ki je svakako bilo i bit će  – njeni aranžmani i vokal nisu nužno dopadljivi na prvu, niti je njena glazba primjerena za bezglavo skakanje, niti su njeni tekstovi polusmisleni nizovi riječi o kojima ne treba razmišljati.

Niz koncerata započeo je 26. kolovoza. U trenutku zaključenja ovog teksta, niti jedan fan-video iz Hammersmith Apollo dvorane nije pronađen na internetu. Kate je poručila fanovima/icama da želi biti s njima, ne njihovim elektroničkim uređajima i zamolila ih da se suzdrže od korištenja tehnologije za vrijeme nastupa.  Poslušali su, što možda najbolje opisuje odnos pjevačice i njene publike.

U Osijeku održana prva Povorka ponosa

Dan nakon što je sklopljeno prvo životno partnerstvo u Hrvatskoj, Povorka ponosa je po prvi put održana u Osijeku, a cijelo aktivističko okupljanje prošlo je bez ikakvih incidenata. U Povorci ponosa okupilo se oko 300 ljudi. Među sudionicima i sudionicama bio je i ministar Ivan Vrdoljak.

Podršku osječkom Prideu došli/e su pružiti aktivisti/kinje iz drugih gradova Hrvatske, ali i iz Grčke i Srbije.

Sudionici i sudionice su nosili/e transparente na kojima je pisalo Voli bližnjega svoga, Policija je tu zbog vas, Nepokoreni grad, Tražimo temeljna ljudska prava, itd.

“Zajedno smo se borili u ratu, budimo zajedno i u miru. Ne tražimo dodatna nego jednaka prava, i ne želimo živjeti u strahu na svojim poslovima i u školama”, kazala je Mirna Zlatić ispred organizatora/ica Pridea.

Cijelo okupljanje je imalo humanitarni karakter, a prikupljena sredstva darovat će se beskućnicima i beskućnicama.

Nada Dimić – dvostruka kolektivna amnezija

Sljedeće subote, 13. rujna u 11 sati u sklopu Urban Festivala13 Natrag na trg! Zagrebački trgovi ne pamte žene bit će organizirana dvosatna šetnja užim centrom grada tijekom koje će se obići rijetki i uglavnom skriveni spomenici koji nose imena znamenitih žena. U pozivu se posebno naglašava kako se svi ti spomenici nalaze uglavnom daleko od reprezentativnog prostora trga. Takva praksa zanemarivanja znamenitih žena iz dalje i bliže prošlosti samo je dio već uobičajene prakse koje se sjetimo s vremena na vrijeme; uočimo neki spomenik, ulicu ili negdje osvane vijest o nekoj godišnjici. Poseban tretman kolektivne amnezije prolaze narodne heroine.

U mjestu Divoselo pored Gospića, 6. rujna 1923. godine (da, godišnjica) rođena je Nada Dimić. Povjesničari/ke pretpostavljaju da je za daljnje događaje u Nadinom životu bio presudan odlazak u srednju školu u Zemun gdje se usavršila za daktilografkinju i stenografkinju, što ju je na koncu učinilo nezamjenjivom u partijskoj organizaciji u Sisku. Godine 1938. postala je članica Saveza komunističke omladine Jugoslavije, a dvije godine nakon i članica Komunističke partije Jugoslavije.

Povodom okruglog stola ‘Nada Dimić u kulturi sjećanja’ organiziranog 2012. godine u Jasenovcu na 70. godišnjicu smrti, Sandra Prlenda iz Centra za ženske studije interpretirala je Nadu Dimić kroz rodnu perspektivu i u kontekstu društvenih prilika za život žena u tom vremenu te naglasila činjenicu da su lijevi pokreti nudili rodnu ravnopravnost. S lijevim idejama Nada Dimić svakako je najviše u doticaj došla u srednjoj školi u Zemunu kada su škole često bila mjesta ideoloških rasprava. Prvom sisačkom partizanskom odredu pridružila se kao borkinja i tako ju povijest bilježi kao prvu partizanku Hrvatske.

Nada Dimić u svom je kratkom životu i sudjelovanjem u ratu doživjela najtraumatičnija iskustva: nekoliko zatvora, ilegalka u gradovima, pa sve do logora gdje je mučena i na koncu ubijena. Tijekom boravka u zatvoru u Zagrebu na mjestu današnjeg velebnog Westina, mučenjem se pokušalo doći do različitih informacija od kojih nije otkrila niti jednu, pa čak ni svoje vlastito ime. U ustaški logor Stara Gradiška odvedena je 1942. godine gdje je i ubijena 17. ožujka u dobi od samo 19 godina. Za narodnog heroja (heroinu, op.a.) proglašena je 7. srpnja 1951. godine.

Kao i neke druge borkinje i narodne heroine, u godinama koje su uslijedile dobila je određen prostor i kulturu sjećanja pa su ime Nade Dimić nosile ulice, škole i tvornice. Danas, njezino ime i dalje nosi Ekonomska škola u Zemunu te još ulice u Zemunu, Zrenjaninu, Subotici, Smederevu i Poreču.

Nakon Drugog svjetskog rata ime je nosila i zagrebačka tvornica trikotaže i pozamanterije Nada Dimić u Branimirovoj ulici. Sudbina tvornice dijeli sličnost s mnogim drugima, a sve po provjerenom receptu devastacije tekstilne industrije. Arhitektonski gledano, tvornica Nade Dimić predstavlja biser industrijske baštine koji je sagrađen je 1910. godine prema projektu arhitektonskog studija Hönigsberg i Deutsch, za potrebe tvrtke Edmund Moster i Drug. Vjerojatno danas nije toliko poznato da je tvornica prva u svijetu proizvodila grafitne mehaničke olovke prema patentu Slavoljuba Penkale. Neke promjene u nadogradnji tvornica je doživjela 1919. godine. Teško je zamisliti da je tvornica nekad zapošljavala 1700 ljudi, od čega su 95 posto bile radnice, a nađete li se danas u Branimirovoj ispred tvornice, to zaista zvuči kao urbana legenda. Nažalost, ne i jedina.

{slika}

Tužna sudbina tvornice i njezinih radnica i radnika dalje ide prema receptu u 1993. godinu kada je oblik organiziranja društvenog poduzeća promijenjen u dioničko društvo Endi-international. Stečajni postupak počeo je 2000. godine, a tvornica je napuštena. Tražilice na tvornica Nada Dimić danas nude naslove “Umjesto Nade Dimić u Zagrebu niče još jedan shopping centar” ili “Zgrada Nade Dimić postat će poslovno-stambena zona”, a 2010. godine “napuštenu Kerumovu tvornicu” zahvatio je i požar.

I tako je danas prema provjerenoj recepturi uništena tvornica Nada Dimić, a narodna heroina Nada Dimić prema istovjetnoj recepturi prepuštena zaboravu i ponekom sjećanju na okruglim obljetnicama. Danas bi slavila 91. rođendan.