Drugo lice Brazila: Na ulicama bukti pobuna protiv Mundijala

Dok je svijet gledao spektakularno otvaranje Svjetskog nogometnog prvenstva, a milijuni euforično navijali uz televizijske prijenose, ulice brazilskih gradova su bile ispunjene dimom suzavaca, kišom kamenja i žamorom prosvjednika i prosvjednica. I takve slike Brazila se svijetu neće servirati u primetimeu.

Naime, na ulicama najmanje četiriju gradova sinoć su izišli nezadovoljni građani i građanke kako bi izrazili nezadovoljstvo odlukom tamošnjih vlasti da uloži milijarde dolara u organizaciju Mundijala, pritom iseljavajući lokalno stanovništvo, gradeći stadione koji se kasnije neće koristiti te odgovarajući policijskom brutalnošću na oponente Prvenstvu.

Sukob policije i prosvjednika/ca

Prosvjednici i prosvjednice su se sukobili s policijom te su u centru Rio de Janeira nastradali izlozi i automobili. Policajci su uspjeli smiriti situaciju bez žrtava, a demonstracije su nastavljene u bez štete.

Najmanje petero osoba je ozlijeđeno u sukobu policije i prosvjednika i prosvjednica u Sao Paulu prije početka prve utakmice Svjetskog prvenstva. Skupina od šezdesetak protivnika Svjetskog prvenstva okupila se na prilazima stanici metroa gdje su držali transparent s natpisom Ako mi nemamo prava, neće biti prvenstva.

Oni namjeravaju blokirati veliku aveniju koja vodi do stadiona Arena Corinthians, gdje se treba održati početna utakmica Svjetskog prvenstva između Brazila i Hrvatske u nazočnosti 12 šefova stranih država. Ali policajci su intervenirali i pucali gumenim mecima na jednog prosvjednika koji je priveden.

Snimke i fotografije objavljene na YouTubeu i društvenim mrežama svjedoče policijskoj brutalnosti.

Prosvjed u zračnoj luci

Skupina prosvjednika je u zračnoj luci Carlos Jobim/Galeao u Riu u četvrtak ujutro blokirala glavni prilaz terminalima kada se očekivao dolazak tisuća navijača na Svjetsko prvenstvo.Dvadesetak prosvjednika, sudionika pokreta zemaljskog osoblja zračne luke blokirali su aveniju Vinte de Janeiro, desetak minuta u smjeru središta grada iz zračne luke, javili su mjesni mediji.

Zašto se prosvjeduje u Brazilu?

Građani i građanke Brazila već mjesecima prosvjeduju protiv nogometnog prvenstva ističući kako je potrošeno više od 11 milijardi dolara na organiziranje ovakve manifestacije, dok država ne funkcionira. Oni su tražili da se novac namijenjen SP-u uloži u socijalne programe, izgradnju škola, bolnica i prihvatilišta za beskućnike. Vladajući se brane kako će zaraditi turizmom te promovirati zemlju.

{slika}

‘FIFA idi kući!’

Od svibnja su diljem Brazila organizirani najveći prosvjedi u zadnja dva desetljeća. Nacija koja je ‘izmislila nogomet’ jasno je poručivala svijetu ‘FIFA idi kući’ i ‘Mundijala neće biti’.

Romario: Ovo je najveća pljačka Brazila ikada!

Štoviše, čak je legendarni brazilski nogometaš Romario na društvenoj mreži podržao prosvjede  i napisao: “Rekao sam vam, Svjetsko prvenstvo 2014. će biti najveća pljačka Brazila ikada”.

Priželjkuju da Brazil ispadne u prvom krugu

Mnogi građani i građanke Brazila priželjkuju da njihova reprezentacija ispadne već u prvom krugu kako bi se zemlja mogla vratiti ‘u stvarnost’ i izići iz kolektivne hipnoze i euforije. A realitet izgleda tako da je Brazil u velikoj ekonomskoj situaciji, stopa inflacije raste, a klasne razlike su sve veće.

I Crkva dala crveni karton Mundijalu

Za razliku od Kaptola, koji podupire inicijative poput U ime obitelji, ali u trenutcima golemih poplava, samo mole okićeni zlatom u svojim dvorima od oniksa za stradale, Katolička crkva u Brazilu je podržala prosvjednike. Osim toga, dali su crveni karton SP-u.

Prema upravljanju sukobom interesa

U očekivanju novog zakona o upravljanju sukobom interesa, GONG predstavlja preporuke za izgradnju novog modela na konferenciji “Prema upravljanju sukobom interesa” u utorak, 17. lipnja 2014. s početkom u 10:00 sati u Europskom domu (Jurišićeva 1/1, Zagreb).

Uz Dragana Zelića iz GONG-a i Thorstena Geisslera, voditelja Programa vladavine prava za Jugoistočnu Europe Zaklade Konrad Adenauer, u raspravi će sudjelovati Arsen Bauk, ministar uprave, Sandra Artuković Kunšt, zamjenica ministra pravosuđa, Mato Arlović, ustavni sudac, Davorin Ivanjek, član Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa, Ivan Koprić, predstojnik Katedre za upravnu znanost Pravnog fakulteta u Zagrebu i predsjednik Instituta za javnu upravu te Gordana Marčetić, predsjednica Etičkog povjerenstva, kao i predstavnici relevantnih institucija te organizacija civilnog društva.

Dragojla Jarnević: Vrijeme, ljudi i mjesta utisnuti u vječnost

Centar za ženske studije poziva vas na predavanje Irene Lukšić koje će se održati u srijedu, 18. lipnja 2014. u 19 sati u Memorijalnom stanu Marije Jurić Zagorke.

Tema predavanja je: Dragojla Jarnević: Vrijeme, ljudi i mjesta utisnuti u vječnost

Dragojla Jarnević (1812-1875) za života se nametnula kao jedna od najzanimljivijih pojava hrvatske preporodne književnosti. Pozornost je privukla ponajprije činjenicom da je bila jedna od rijetkih žena u javnoj sferi, potom i zbog truda koji je uložila u afirmaciju vlastite literarne djelatnosti i pedagoškog rada. Dragojla je autorica prigodnih, domoljubno intoniranih pjesama, zbirke pripovijedaka Domorodne poviesti (1843) i romana Dva pira (“Domobran” 1864). Kritika spominje i tri dramska teksta, ali oni nisu tiskani.

 Najvažnije djelo Jarnevićeve svakako je Dnevnik, prvi put integralno objavljen 2000. godine. Riječ je o pravom literarnom spomeniku s višedesetljetnim tragovima različitih jezičkih djelatnosti, citatima iz mnoštva društvenih i povijesnih nizova, pravom “karlovačkom tekstu kulture”. Njegova veličina i značenje leže u tome što se pojavljuje kao totalna knjiga, jer zamjenjuje sve druge mogućnosti spoznavanja života. Dnevnik funkcionira i kao religija i kao znanost. Kao proces pisanja zamjenjuje djelatnosti iz drugih razina duhovne stvarnosti, politiku, filozofiju ili ekonomiju, tematizirajući doslovce sve iz materijalne i nematerijalne pojavnosti: ljubav, obiteljske tajne, svečanosti u Karlovcu, slavenstvo, hranu, prevođenje, putovanja, pučke zabave, sprovode, uzgoj svilobuba, misterije, spletke, pijanke, cenzuru, bolesti, lijekove, periodiku, emigraciju, odgoj, bol, položaj žene u društvu i tako dalje.

 Predavanje o Dragojli Jarnević i njenom Dnevniku kao koncentratu vremena (1833-1874) te izvoru obavijesti o ljudima, idejama i običajima uvodi u svijet spisateljice čija se djelatnost odvijala na crti najboljih tradicija europskog romantizma.

Ulaz je slobodan. Dobro došli/e! 

Outsourcing i društveni efekti

U tijeku je proces prikupljanja potpisa za održavanje referenduma na kojem bi se pokušalo zakonski zabraniti tzv. outsourcing u javnom i državnom sektoru. Na pitanju outsourcinga jasno se prelamaju interesi sudionika “socijalnog dijaloga” – udrugu poslodavaca motivira otvaranje novog tržišta, država tobožnju neutralnost u dijalogu predstavlja neumoljivom fiskalnom računicom, a sindikati nastoje zaštititi radnička i socijalna prava. 

Proces delegitimacije javnog sektora prisutan je već duže vrijeme u svim zemljama zahvaćenim krizom. Etiketiranjem javne potrošnje kao krivca za lošu gospodarsku situaciju uspješno je premješteno pitanje javnih dobara iz političke u navodno neutralnu ekonomsku sferu, a uvođenjem kriterija ekonomske učinkovitosti u područje društvenih potreba stvoren je teren da se privatizacija javnih usluga prezentira kao samo još jedna mjera štednje.

I dok je interesna logika ekonomskih i političkih elita u tom procesu prilično jasna, i može se svesti na preraspodjelu moći između kapitala i rada, kohezijski moment različitih aktera civilnog društva više je kontekstualno određen. U takvoj se konstelaciji sindikati u javnom sektoru, za razliku od desetkovanih sindikata u privatnom sektoru, još uvijek čine dovoljno kapacitiranim da postanu institucionalna okosnica zajedničke platforme koja bi se sistemski borila za javne interese i resurse.

A upravo sindikati iz javnog i državnog sektora trenutno u Hrvatskoj provode akciju protiv privatizacije javnih usluga: od 5. do 18. lipnja na više od 170 lokacija prikupljaju se potpisi za provođenje referenduma na kojem bi građani/ke odlučili hoće li se izdvajanje pratećih djelatnosti u javnim i državnim službama (tzv.outsourcing) zabraniti zakonom. Tako prvi puta nakon 2010. godine, kada se pet sindikalnih središnjica ujedinilo kako bi referendumom srušilo prijedlog novog ZOR-a (što je završilo sa 717.000 prikupljenih potpisa, ali i političkom trgovinom), svjedočimo jednoj sindikalno-građanskoj akciji.

Što je outsourcing?

Vlada RH još je u listopadu prošle godine najavila kako u školstvu, zdravstvu, znanosti, socijalnoj skrbi, kulturi i državnoj upravi namjerava provesti postupak izdvajanja tzv. neosnovnih djelatnosti kao što su čišćenje, održavanje, pranje, peglanje, kuhanje, prijevoz i zaštita. Cijeli postupak prezentiran je kao dio vladinog plana za reformu javne uprave te, sasvim očekivano, kao neophodna mjera za smanjenje proračunskog deficita. Uobičajena procedura u situacijama fiskalne kalkulacije je osnivanje vladine radne skupine koja bi temeljem kvalitativne analize predložila jedan od tri osnovna modela uštede u javnim i državnim službama: povećanje učinkovitosti unutar samih ustanova, osnivanje tvrtke u javnom vlasništvu na temelju izdvojene gospodarske cjeline (tzv. spin-off entitet) ilioutsourcing (prepuštanje usluge vanjskom pružatelju). Nakon nekoliko mjeseci loše simuliranog socijalnog dijaloga, te bez kvalitetnih analiza i projekcija, Vlada se, ponovno sasvim očekivano, odlučila za osporavani outsourcing. Dakle, zahtjevni postupak racionalizacije javne uprave svela je na političku odluku da se privatiziraju poslovi koji će tržištu prepusti 26,5 tisuća radnika/ca s najnižim kvalifikacijama i primanjima u javnim i državnim službama.

Ovakav potez Vlade neophodno je sagledati u širem procesu promjene radnog zakonodavstva. Naime, u idućih nekoliko tjedana, najvjerojatnije krajem lipnja, nakon tajnih (!) tripartitnih pregovora, očekuje se i donošenje novog ZOR-a koji će dodatno ojačati različite fleksibilne oblike zapošljavanja.

Outsourcing se u praksi najčešće provodi iznajmljivanjem radnika/ca putem agencija za privremeno zapošljavanje ili povjeravanjem dijela poslova specijaliziranim tvrtkama (oblik koji se namjerava uvesti u javni i državni sektor). U oba slučaja radi se o prekarnim (nesigurnim) oblicima rada, odnosno o klasičnim ishodima neoliberalne deregulacije radnog zakonodavstva. Posljedice uvođenja nesigurnih oblika rada dobro su nam poznate temeljem (loših) iskustava zemalja koje su ih već provele: ruši se cijena rada, smanjuju se prava zaposlenih, oslabljuje se sindikalno organiziranje te socijalna kohezija i solidarnost. Čak je i Europska komisija u svojoj redovnoj analizi Employment and Social Developments in Europe 2013porast siromaštva među zaposlenima detektirala kao posljedicu fleksibilizacije radnog zakonodavstva, a nesigurne oblike rada prepoznala kao dugoročnu opasnost za gospodarski rast i reprodukciju postojećeg ekonomskog sustava.

Ali ne i hrvatska Vlada. Upravo je žalosno koliko je (interesna) eksplanatorna linija poslodavaca i Vlade podudarnadržava će uštedjeti, građani/ke će dobit kvalitetniju uslugu, poslodavci će zaraditi, radnici/ce će postati konkurentniji na tržištu rada i, u konačnosti, cijelo će društvo prosperirati.

Društveni efekti

A kako to izgleda izvan neoliberalnog imaginarija? Uzmimo samo primjer izdvajanja usluga pranja i peglanja u zagrebačkoj bolnici Sestara milosrdnica: troškovi spomenutih usluga su s 3,5 kune po kilogramu rublja porasli na čak 7,5 kuna po kilogramu, a kvaliteta usluga toliko je pala da se pojavila bojazan od bolničkih infekcija.

Uvođenje outsourcinga legitimira se i kontinuitetom zaštite radničkih prava, pa Vlada i poslodavci često ističu kako će privatne tvrtke preuzeti sve radnike sa svim njihovim stečenim pravima. Ono što se ne ističe je da socijalna klauzula ima rok trajanja (najčešće između jedne i pet godina), te da poslodavac može, ukoliko posegne za poslovno uvjetovanim otkazom, radnika/cu proglasiti viškom već prvi dan nakon prenošenja ugovora o radu. Pri tome treba podsjetiti da radnik/ca ne mogu odbiti prijenos ugovora o radu privatnom poslodavcu te da suglasnost radničkog vijeća (odnosno sindikata) nije potrebna jer se zakonom propisuje samo obaveza njihovog obavještavanja. Zapravo je samo pitanje koliko će radnika/ca i koliko brzo nakon privatizacije završiti u (najčešće dugotrajnoj) nezaposlenosti. No, ukoliko i uspiju zadržati zaposlenje sada će, umjesto ugovora na neodređeno vrijeme s pripadajućim materijalnim pravima, dobiti ugovor na određeno vrijeme s rizikom nižih prava, plaća i mirovine.

I kada u takvoj situaciji Ženska fronta za radna i socijalna prava, inicijativa ženskih sindikalnih grupa i ženskih organizacija i udruga za zaštitu ljudskih prava, postavi pitanje o dostupnosti rodno osjetljivih analiza i projekcija, zakonodavac takav upit doživljava kao želju za razgovorom o nekom opskurnom podžanru znanstvene fantastike. A fleksibilni oblici zapošljavanja, koji zanemaruju rodno uvjetovan položaj žena u obitelji i društvu, zapravo su vrlo djelotvoran mehanizam njihove strukturne diskriminacije. Vladajuće političke i ekonomske strukture nedvojbeno ciljaju na dvostruki dobitak: s jedne strane snižava se cijena rada pritiskom na ženske nadnice, a s druge strane besplatni kućanski rad kompenzira komodificirane javne usluge. Posljedica? Prava sitnica: feminizacija siromaštva s dugoročno pogubnim posljedicama za obitelj i širu društvenu dobrobit. O tome koliko je zabrinjavajuć taj trend može se vidjeti i iz istraživanja Ureda pravobraniteljice za ravnopravnost spolova: u 2013. je čak 92% svih novosklopljenih ugovora o radu bilo na određeno vrijeme, a preko 90% takvih ugovora potpisale su žene. Rodno osjetljive analize o outsourcingu nisu nam dostupne, međutim, prema Europskom savezu sindikata javnih službi, ova nepopularna mjera najviše zahvaća žene pošto su one te koje pretežno obavljaju slabo plaćene poslove čišćenja, pranja, kuhanja, peglanja koji se misle izdvojiti.

Sindikalni potencijal

Jasno je da izazov trenutne situacije traži stvaranje širokih društvenih saveza, a to sindikate (ali i nevladin sektor) stavlja u situaciju da moraju radikalno mijenjati vlastite strategije. Sindikati u postojećim uvjetima više ne mogu funkcionirati samo kao sektorske organizacije koje pokušavaju zaštiti stečena prava, materijalne interese i radna mjesta svojih članova/ica, nego bi trebali sustavno raditi na razvijanju ideje šire klasne solidarnosti. Bitan dio tog procesa trebao bi biti i mijenjanje strukturnih kapaciteta kako bi organizacijski bili sposobni motivirati i prihvatiti sve veći broja prekarnih radnika/ca i onih koji se nalaze izvan tržišta rada.

Kada se pogleda popis sindikata koji sudjeluju u organizacijskom odboru čini se da inicijativa, iako je retorički napravila iskorak prema obrani javnog interesa, nije uspjela prevladati sektorsku logiku. Iznimke na popisu su Nezavisni cestarski sindikat Mijata Stanića, na koji se odluka o outsourcingu ne odnosi, te Samostalni sindikat zdravstva i socijalne skrbi Spomenke Avberšek čiji je sektor (trenutno) izuzet iz najavljenih mjera. Angažiranost Nezavisnog cestarskog sindikata ne čudi s obzirom na njihovu suradnju s civilnim sektorom oko borbe protiv monetizacije autocesta, no činjenica da u organizacijskom odboru nema Hrvatskog liječničkog sindikata te Hrvatskog strukovnog sindikata medicinskih sestara-medicinskih tehničara upozorava kako se proces prekarizacije tzv. srednje klase odvijao odvojeno od razvijanja njihove svijesti o vlastitoj proletarizaciji. Ne podcjenjujući činjenicu da su različite udruge i sindikati pružili neformalnu podršku inicijativi, izostanak transparentnog sudjelovanja različitih društvenih aktera, koji bi legitimirali referendumski zahtjev kao pitanje od općeg interesa, nešto je na što svakako u budućnosti treba obratiti pažnju.

Loše je što napad na javne servise sve više jača, dobro je što se na taj način otvara prostor za pomak u razumijevanju bitnih pojmova koji su nužni kako bi se iskoračilo iz interesnih i etičkih praksi prema djelatnoj političkoj platformi. Sindikalnom pokretu, koji je zbog niza poraza i posljedične skučenosti interesa i djelovanja bitno oslabio svoj emancipatorski potencijal, ovo je možda presudan trenutak. Ali, naravno, ne samo za njih. Zato izađite i potpišite zahtjev za referendumom o zabrani outsourcinga u javnim i državnim službama. I nadajte se (i radite na tome) da rezultat, kakav god bio, omogući taj pomak.

Kolinda Grabar Kitarović u utrci za Pantovčak

HDZ danas je i službeno kao svoju kanidatkinju za predsjednicu države istaknuo Kolindu Grabar Kitarović.

– Ona ima čitav niz komparativnih prednosti u odnosu na ostale kandidate, pa tako i na aktualnog predsjednika. Riječ je o osobi i, prvi put, kandidatu koji nije odnjegovan na socijalističkim jaslama, kao prethodni. Prvi put imamo kandidata, nakon predsjednika Tuđmana, koji je autentični HDZ-ovac. Isto tako, znate da predsjednik ima ovlasti u sferi vanjskih poslova, sigurnosti i vojske, pa pogledajte njezinu karijeru i vidjet ćete da je za to specijaliziran, a njezine vrhunske kvalitete su primijetili i u NATO savezu. Ona pripada našem ideološkom miljeu i u konačnici – žena je. Mi hrabro kandidiramo ženu, iako neki kažu da hrvatsko društvo nije spremno za ženu na takvom mjestu, mi tvrdimo da jest i da će pobijediti. S njom se ne može mjeriti niti jedan kandidat, nadahnuto je zborio Karamarko.

Kada već Karamarko “hrabro” kandidira ženu, mogao bi poraditi i na svome hrvatskom jeziku i hrabro je nazivati kandidatkinjom. Također valja Karamarka podsjetiti na onu čije se ime u HDZ-u ne spominje – Jadranku Kosor – koju je HDZ također hrabro istaknuo kao protukandidatkinju tadašnjem predsjedniku Mesiću. Ako ćemo biti cinični, ispada da HDZ šalje žene u samo teško pobjedive izbore. Jer kako Mesić tada, tako je i Josipović danas najpopularniji političar u Hrvatskoj s minimalnim šansama da izgubi izbore.

Iako je uvijek dobro što su žene kandidatkinje jer to pridonosi normalizaciji ženskog prisustva u politici, teško da od Kolinde Grabar Kitarović možemo očekivati jasno i glasno zagovaranje ključnih pitanja za žene. Jedan razlog tome je što u svojem političkom radu Grabar Kitarović nije posvećivala pažnju tim pitanjima, a drugi što niti samo biračko tijelo čije glasove očekuje ne gleda blagonaklono na preveliko odmicanje žena od štednjaka i djece. Jasno je da kada Karamarko kaže da hrvatsko društvo nije spremno za ženu misli upravo na dio hrvatskog društva sklonog glasati za njegovu stranku (uz čast izuzecima). Istovremeno, ako ćemo zanemariti okolnosti kandidature Jadranke Kosor i Kolinde Grabar Kitarović, u kandidiranju žena za najviše pozicije u državi HDZ trenutno vodi SDP sa 3:0.

Neizvjesna borba za homofrenda godine

Još samo dva dana ostalo je do završena glasanja na ovogodišnjim Homoizborima za osobe koje je svojim javnim djelovanjem najviše doprinijele ili pak odmogle borbi za ravnopravnost LGBTIQ osoba u hrvatskom društvu.

Tim povodom Homoizborno povjerenstvo u sastavu članova i članica Organizacijskog odbora ovogodišnje Povorke ponosa donosi nepotpune i neslužbene rezultate za prva tri mjesta u izbornoj jedinci Homofrend godine.

U izbornoj jedinici za Homofrenda godine, osobe koja je svojim javnim djelovanjem najviše doprinijela borbi za ravnopravnost LGBTIQ osoba u hrvatskom društvu, do sada najviše glasova dobili su: pjevačica Severina, novinar i urednik na HTV-u Stipe Alfier i saborska zastupnica Mirela Holy

Borba za najveći broj glasova u izbornoj jedinici Homofrend godine je jako neizvjesna i stoga navedeni redoslijed ne predstavlja i raspodjelu glasova koje su kandidat i kandidatkinje dobile.

Opise kandidata možete pronaći ovdje.

Glasati možete OVDJE.

Konačne rezultate i proglašenje izbornog pobjednika ili pobjednice na ovogodišnjim Homoizborima temeljem najvećeg broja glasova u pojedinim izbornim jedinicama -za Homofrenda odnosno Homofoba godine – kao i  imenovanje “LGBTIQ osobe godine” održat će se na Zrinjevcu 14. lipnja, nakon XIII. Povorke ponosa LGBTIQ osoba i obitelji.