sdadmin

Ciklus je do sada već dobro poznat: svakih nekoliko mjeseci intervju s nekom od poznatih žena postane virusan, na temelju poricanja riječi ‘feminizam’ od strane slavne osobe ili na temelju konzervativnog pristupa rodu. Ponekad je i sama pop zvijezda uključena – Katy Perry, Taylor Swift i Lady Gaga – ili čak glumice – Woodley, Kirsten Dunst i Susan Sarandon. Jučer je to bila Miley Cyrus, ispričavši užasavajuću šalu o silovanju i jašući penis na napuhavanje. Sutra će već netko drugi proći kroz ovaj obred tzv. ‘izgovorene istine.’

Ali zašto se to događa? Iz poslovnog ugla, ima smisla za sve strane koje su uključene: publikacije koje u trenutku objavljuju intervju za kojeg je zagarantirano da će biti čitan, otvorene izvore koji prate iz svih kuteva interneta i starletu koja neupitno ima naslov u novinama i mogućnost da se distancira od stereotipa dlakavonožnih feministkinja. Možda će uvidjeti svjetlo za nekoliko mjeseci, kao što je Perry vidjela. Još više naslova je uslijedilo. Isperi, ponovi. 

Ono što nedostaje u ovoj jednadžbi su žene koje nisu zvijezde hollywoodskih blockbustera ili idu na svjetske turneje nakon što izdaju albume – žene koje su, povijesno, bile u fokusu feminizma. Klasa postaje linija razdvajanja: što je zajedničko ženi koja se bori da bi dobila dječji doplatak i skrb o djeci – trošak koji Nacionalni Pravni Centar za Žene prijavljuje u rasponu od $3,900 do $15,000 godišnje – i hollywoodskoj zvijezdi koja si može priuštiti dadilje? Feminizam slavnih je jedini koji omogućuje da  onih 1% može na sebe staviti naljepnicu ‘feministkinja’ s vrlo malo obzira prema životima običnih žena koje su globalno utišane i ignorirane.

Time ne želim poreći seksizam koji još uvijek prožima industriju zabave i showbusinessa. Do danas, samo je jedna žena osvojila Oscara za najbolju redateljicu (Kathryn Bigelow, The Hurt Locker, 2008). Ali nijedan od tih ‘imam te!’ intervjua nikad nije mario za producentice, redateljice ili glazbenice. Umjesto toga, samo je specifična vrsta primjetnih žena – one koje viđamo na naslovnicama magazina – primjetljiva. Pretvarajući se da sudbina feminizma ovisi o jednoj glumici ili pop zvijezdi koja se javno naziva feministkinjom, dok nastavlja zarađivati na industriji koja nagrađuje žene koje komodificiraju svoja tijela i duše radi muškarčeve ugode, samo je služenje na riječima, a ne aktivizam.

Zašto je toliki fokus suvremene feminističke energije uperen na slavne ličnosti? Kao što je PolicyMic izjavio u obrani same Woodley: “Trebali bi također imati na umu da je ona 22-ogodišnja glumica – a ne Gloria Steinem.”  Da, tako je – zašto odjednom toliko ulažemo u slavne osobe, a ne u učenjake i aktiviste, za naše pojmove važne osobe društvenih pokreta?

Feminizam koji je toliko fokusiran na slavne neće omogućiti odgovore na takva pitanja. Način života poznatih i slavnih, u konačnici, u potpunosti ovisi o tome koliko uspješno mogu svojoj publici prodati mit. Simone de Beauvoir je usporedila filmsku zvijezdu s modernom inkarnacijom hetaira: “Ona podiže Ženu iznad snova muškaraca, koji je nagrađuju i otplaćuju novcem i slavom.” Svaka slavna žena koja pozira bez odjeće na naslovnicama muških časopisa pokazuje interes u očuvanju statusa quo, jer se njezina karijera temelji na prodaji glamura u  statusu quo. To je dakle, još jedna zamka za žene, za slavne ali i one uobičajene žene: želimo ikone, a ne ljudska bića – ta zar nije onda začuđujuće da poznate osobe daju tako kontradiktorne odgovore prilikom intervjua? Feminističko pitanje je jednostavno još jedan primjer nemogućnosti koje se zahtijeva od žena. Zaboravite na kompleks djevice/kurve: današnja žena mora jednostavno dokazati svoju neovisnost te istovremeno utjeloviti rasprostranjenu verziju ženske seksualnosti i ženstvenosti. Ona odabire upravo sve to!

Retorika osobnog izbora je pretvorila feminizam u pokret koji naglašava zvuk ugriza nad politikom, iscrpljujući pokret bilo kakvog osjećaja složenijim od: ‘Hura za žene!’ Feminizam baziran na životnom stilu, kao što je iskovan termin, predlaže da “bi svaka žena mogla biti feministkinjom bez obzira na svoja politička uvjerenja.” Termin je toliko elastičan da bilo kakva kritika žene može biti percipirana kao negativna: “To nije feminizam!” – odgovorila je Selena Gomez na malu kritiku Lorde koja je izrazila zabrinutost zbog pasivnosti Seleninih pjesama. “Lorde ne pruža potporu drugim ženama.” Je li onda feminizam potpora bilo kakve radnje koju žena poduzme, čak i ako podržava seksističke stereotipove, samo zato jer je žena?

Pozivamo na okončanje svih celebrity članaka, te svih članaka koji su orijentirani na očuvanje mladosti (implicirajući činjenicu da godine nemaju milosti prema nama samima), te kraj svih članaka specifično vezanih uz oglašavanje: hrane, šminke, mode, uređaja. “Ti zahtjevi potječu još iz protesta 1970-ih protiv Ladies Home Journal, ali isto bi moglo biti rečeno za mnoge ženske magazine i blogove današnjice. Kontinuirana usredotočenost na slavne osobe, čiji su životi iznimno udaljeni od dnevnih briga tolikih žena, pretvorila je feministički dijalog, prisutan na stranicama poput Jezebel, u jedan od naizgled bezbrižnih dijaloga spram politike, gubeći svoju publiku koja im je bila vjerna godinama.

Woodleyino nerazumijevanje pojma ‘feministkinja’ neće slomiti naš pokret, ali će se nastaviti oslanjati na isključivo slavne osobe kao dio naše definicije feminizma moći. Kako bi publikacije koje ignoriraju sveprisutan rat  feminizma slavnih izgledale? Ostatak zahtjeva časopisa Ladies Home Journal izrazito je moderan: više književnica, više spisateljica različitih rasa, više zaposlenika/ica u vrtićima, pravednije plaće i ne-romantične priče.

“Pokret Ženske Slobode predstavlja osjećaje široke i rastuće mase žena kroz cijelu zemlju. Stoga zahtijevamo da, kao čin vjere spram žena u ovoj zemlji, magazin Ladies Home Journal prepusti Pokretu Ženske Slobode jedan dio uredničkog sadržaja koji bi bio preimenovan u Ženski Oslobodilački Magazin.”  Zvuči obećavajuće.  

Prevela i prilagodila Ivana Malarić