Predlažu zakone protiv pobačaja, a ne znaju kako funkcionira žensko tijelo

14. svibnja 2019. Senat Alabame je izglasao nezakonitost pobačaja od trenutka začeća s predviđenom kaznom do 99 godina zatvora, bez izuzeća za slučajeve silovanja i incesta. Ovo će biti najekstremniji antipobačajni zakon u SAD-u, a izglasali su ga muškarci koji ne znaju najosnovnije činjenice o ženskoj biologiji, začeću, pa čak ni o tome kako bi sam zakon trebao funkcionirati.

Kada je, primjerice, senator Clyde Chambliss (Republikanska stranka) bio upitan hoće li zakon dopustiti žrtvama incesta postupak pobačaja, odgovorio je: “Da, sve dok ona ne zna da je trudna.”

Nije objasnio kako žena ili djevojčica može imati inducirani pobačaj prije nego što zna da je trudna, no izjavio je: “Potrebno je vrijeme da se svi kromosomi sjedine”.

Ženska tijela, životi i budućnost su prilično doslovno u rukama muškaraca koji, kako se čini, ne bi prošli školski test iz zdravstvene kulture. To je jedan od razloga zašto je tako teško gledati te debate: ne radi se samo o tome da se ženama uskraćuju prava i autonomija, već to rade potpuni moroni.

To nepostojanje osnovnog razumijevanja funkcioniranja ženskog tijela nije ograničeno samo na Alabamu. Zastupnik iz Ohia, John Becker (također republikanac) sponzorirao je prijedlog zakona koji ne dopušta zdravstveno osiguranje za pobačaje, no tvrdio je da bi taj zakon imao izuzetak u slučaju vanmaterične trudnoće kada se oplođeno jajašce implantira izvan maternice. “Postupak bi uklonio embrij iz jajovoda i usadio ga u maternicu”, rekao je, objašnjavajući postupak koji ne postoji niti je medicinski moguć.

Tu je i zastupnik države Texas Dan Flynn (republikanac) koji misli da pobačaj zahtijeva rezanje ženske maternice ili Vito Barbieri (republikanac), zastupnik države Idaho, koji misli da bi se ginekološki pregled mogao izvršiti tako da žena proguta sićušnu kameru. A tko bi mogao zaboraviti bivšeg kongresmena Missourija Todda Akina koji je tvrdio da žena ne može zatrudnjeti ako je silovana jer “žensko tijelo zna kako zaustaviti tu cijelu stvar“. (Akin nije jedini republikanski kongresmen koji je to mislio: 1995., bivši zastupnik Sjeverne Karoline Henry Aldridge, tvrdio je da kada je žena silovana “sokovi ne teku, fizičke funkcije ne rade, i ne može zatrudnjeti”).

Ne radi se samo o tome da su potpuno neobrazovani. Političari izglasavaju ove nebulozne zakone, a da nemaju pojma kako će implementacija utjecati na stvarne živote žena.

Kada su ga pitali kako bi država postupala prema ženama koje su imale spontani pobačaj  – kako bi mogle dokazati da nisu same prekinule trudnoću? – senator Alabame Chambliss je odgovorio da bi teret dokazivanja snosilo tužiteljstvo. Znači li to da bi svi spontani pobačaji bili istraživani? (Ako mislite da je to potpuno nemoguće, uzmite na znanje da je zakonodavac u Virginiji jednom pokušao progurati zakon koji bi žene obavezao da prijavljuju svoje spontane pobačaje policiji unutar 24 sata).

No, ponekad apsolutno neznanje zakonodavaca o zakonima koje izglasavaju ženama u SAD-u daje potrebne argumente. Kada je senator Alabame Bobby Singleton (demokrat) ukazao na to kako bi novi zakon u Alabami mogao kazniti one žene koje ustupaju oplođena jajašca u IVF klinikama [klinike za liječenje neplodnosti i medicinski potpomognutu oplodnju], Chambliss je odgovorio: “To se ne primjenjuje na jajašce u laboratoriju. To nije žena. Ona nije trudna.”

Toliko o “životu koji počinje začećem”. Chambliss je dokazao ono što feministkinje stalno govore – ne radi se o zaštiti oplođenih jajašca. Nikada se nije o tome radilo. Kod ovih zakona se radi o tome da muškarci kontroliraju tijela žena. Čak i ako nemaju pojma o tome kako ona funkcioniraju.

Prevela i prilagodila Sanja Kovačević 

Hod za slobodu: Rijeka je za očuvanje postojećih ljudskih prava!

Više od 1.500 građana i građanki Rijeke i njihovih gostiju okupilo se danas u Hodu za slobodu, mirnom okupljanju čije su glavne poruke sloboda na pravo izbora i očuvanje postojećih ljudskih prava. Rijeka je još jednom poručila da je za život protiv svake prisile, nasilja i diskriminacije te da je za zaštitu onih koje su još uvijek slabije – za slobodu žena da same odlučuju o svom tijelu te budu jednakopravne članice društva.

Unatoč tenzijama koje su se dan prije Hoda stvarale u javnom prostoru te anticipirale sukob između sudionika Hoda za slobodu i Hoda za život koji se na drugom dijelu riječkog Korza održavao u isto vrijeme, skup je u cijelosti prošao u miru te su sudionici i sudionice ponovno pokazali demokratsku zrelost.

“Od prošle godine, kad smo se prvi put okupili i pokazali zajedništvo u obrani sloboda, situacija nije ništa bolja. Naprotiv, naše je društvo u još brojnijim društvenim i političkim problemima – nesigurnost radnih mjesta, ispodprosječna primanja, propadanje industrije, visoka tolerancija na korupciju, stranačka podobnost kao kriterij društvenog uspjeha, opadanje kvalitete i dostupnosti zdravstvenih usluga, obrazovanje na sramotno niskim razinama, novinari u strahu a crkva kao važan politički akter. U tom kontekstu, neobično nam je da već izboreno pravo na siguran prekid trudnoće predstavlja veću prijetnju i problem po ovo društvo od svega navedenog”, navode iz inicijative Građanke i građani Rijeke, organizatori Hoda za slobodu, te sugrađankama i sugrađanima još jednom zahvaljuju što su tu poruku prepoznali i podržali.

Srbija: od 2010. do 2018. godine ubijena je najmanje 281 žena

Povodom 18.5., Dana sjećanja na žene žrtve nasilja, priopćenje Femplatza prenosimo u cijelosti. 

Nasilje prema ženama je globalni fenomen koji utiče na živote žena i devojčica širom sveta. Najekstremniji vid nasilja prema ženama je femicid – ubistvo žene učinjeno iz mržnje prema ženama, prezira, željom za dominacijom nad ženom i kontrolom nad njenim životom. U Srbiji ne postoji zvanična evidencija slučajeva femicida. Prema podacima iz novinskih članaka, u periodu od 2010. do 2018. godine ubijena je najmanje 281 žena.

Na inicijativu ženskih organizacija, 2017. godine, u Srbiji je ustanovljen 18. maj kao Dan sećanja na žene žrtve nasilja, koji je izabran jer je u periodu od 16. do 18. maja 2015. godine ubijeno sedam žena u porodično-partnerskom nasilju.

U toku je istraživanje prakse sudova u Srbiji o postupanju u slučajevima femicida, koje se sprovodi u okviru projekta Iskorenjivanje i sprečavanje femicida u Srbiji. U istraživanje su uključene sve pravosnažne presude koje su viši sudovi doneli u periodu januar 2015 – decembar 2017. godine. Preliminarni rezultati istraživanja pokazuju sledeće:

● Najviše krivičnih dela ubistva izvršeno je u zajedničkom stanu/kući/dvorištu žrtve i učinioca (36,6%) i u stanu/kući/dvorištu žrtve (31%), što potvrđuje da je najopasnije mesto za ženu upravo njen dom;
● Najviše ubistava je izvršeno upotrebom hladnog oruđa (36,9%) i fizičke sile (30,8%), zatim vatrenog oružja (15,3%) i korišćenjem više sredstava izvršenja (16,9%);
● Učinioci su primenjivali različite načine izvršenja, koji u većini slučajeva pokazuju veliku brutalnost i svirepost prema žrtvi;
● Postupak je fokusiran na učinioca, u presudama je veoma malo podataka o žrtvama femicida (bračnom stanju, obrazovanju, zaposlenosti i slično);
● Skoro polovina žrtava za koje se u presudama navodi da su pre ubistva bile u nasilnoj partnerskoj vezi sa učioniocem nisu se obratile za pomoć i/ili podršku nijednoj relevantnoj instituciji (47,1%);
● 23,5% žrtava je starije od 65 godina, a oko 9% je ispod 18 godina;
● Učinioci femicida imaju veoma nizak nivo obrazovanja – bez obrazovanja je 10%, sa osnovnom školom skoro 30%, dok je visoko obrazovanih manje od 3%;
● Samo 21% učinilaca femicida imali su zaposlenje u momentu izvršenja dela;
● Oko 1/3 učinilaca bilo je pod dejstvom alkohola u momentu izvršenja krivičnog dela;
● U obrazloženjima presuda retko se navodi u kakvom su odnosu bili učinilac i žrtva pre izvršenja krivičnog dela. Na osnovu raspoloživih podataka može se zaključiti da je odnos učinioca i žrtve pre izvršenja krivičnog dela bio uglavnom loš, da su izvršenju krivičnog dela prethodile svađe i rasprave, sa ili bez fizičkog nasilja, pogotovo ako se radilo u partnerskom odnosu;
● Kao motivi za izvršenje krivičnog dela pojavljuju se: ljubomora; prestanak emotivne veze ili napuštanje bračne zajednice; prikrivanje prethodno izvršenog krivičnog dela; gnev zbog uvreda od ubijene žene, osveta zbog neuzvraćene ljubavi i slično;
● Čak 14,3% učinilaca osuđeno je na kaznu zatvora do 10 godina, a nešto preko 1/3 na kaznu između 10 i 20 godina.

Trans osobe zaslužuju priznavanje svoje stručnosti

Kao vidljivo transfeminina akademkinja, na raznim sam događajima pozvana govoriti o trans pitanjima. Kada poziv upućuje netko izvan LGBT zajednice, uvijek su prilika za dijeljenje mog osobnog iskustva. Radi se o jednom od najvećih klišeja reprezentacije; unatoč mojoj stručnosti na području prava i bioetike u odnosu na trans zajednice, od mene se ne traži da prenosim znanje, nego da prenesem osobno iskustvo.

Prije nekoliko mjeseci pozvana sam u televizijsku emisiju. Poziv je popraćen željom da se neupućeno gledateljstvo pobliže upozna s trans realnosti. U emisiji je sa mnom gostovala seksologinja koja je zamoljena da pruži klinički uvid u poteškoće s kojima se trans osobe suočavaju tijekom tranzicije. Za vrijeme prikazivanja, mnogi_e oko mene bili_e su zbog toga uzrujani_e. Ona, naime, nije bila osobio iskusna u radu s trans osobama, dok se ja intenzivno bavim mentalnim zdravljem trans zajednice i bila bih presretna da mogu ponuditi svoju perspektivu. Možemo nagađati zašto je pozvana u emisiju, ali primjećujem da je uobičajeno u razgovor uključiti terapeute_kinje bez obzira na to je li trans zdravstvena zaštita uopće tema razgovora.

Ovakvi pozivi tek su dio veće agende koju gledamo u medijima. Da bi se publika emotivno angažirala, predstavlja se svjedočanstvo trans osobe. Često, iako ne uvijek, radi se o osobi u ranoj fazi tranzicije, najtežem i najranjivijem trenutku u kojem rijetko imamo koristi od distance i šire perspektive o tome kako se naša vlastita iskustva uklapaju u širu zajednicu i društvene narative.

Nakon osobnog svjedočanstva, pozivaju se stručnjaci_kinje da analiziraju odabranu temu. Stručnost se promatra kroz prizmu hijerarhije: terapeute_kinje se traži da govore o zaštiti mentalnog zdravlja, sveučilišne djelatnike_ce pita se o dostupnim antidiskriminacijskim mehanizmima, a profesore_ice rodnih studija o trans ravnopravnosti. Često su ti stručnjaci_kinje cis – dakle, nisu trans.

Iako se raznolikost zastupanja trans osoba polako povećava, zahvaljujući neumornim trans aktivistima_kinjama i nekolicini saveznika_ca koji_e zahtjevaju prikladniji izbor trans stručnjaka_inja, klišej cis stručnjaka_inja i trans svjedočanstava ostaje duboko ukorijenjen.

Ovaj dihotomni klišej predstavljanja cis osoba kao stručnjaka_inja, dok trans osobe zapadne uloga strojeva za svjedočanstva, nije bez posljedica. Ona je usko povezana s diskreditiranjem trans osoba kao nositelja_ica znanja, pozicionirajući nas kao predmet znatiželje.

Vidjeti cis osobe kao posjednike_ce stručnosti i trans osobe kao posjednike_ce iskustva, reproducira voajersku dinamiku subjekta i objekta odavno kritiziranu u antropologiji. Trans osobe predmet su znanja, dok su cis osobe, mi, subjekti znanja. Ova struktura, koju sam nazvala “National Geographic Effect”, u fokus interesa postavlja zabavu i zadovoljenje radoznalosti cis osoba, a ne dobrobit trans osoba. Neki_e bi to nazvali_e performativnim savezništvom.

Prepoznavanje ljudskog znanja znak je humanizacije. Ne priznajući autoritet trans osoba kao stručnjaka_inja, akademski krugovi i medija ne škode samo individualnim trans stručnjacima_kinjama, već daje zamah društvu koje u najboljem slučaju pokazuje znatiželju, a u najgorem slučaju hostilnost prema trans zajednicama. Trans osobe imaju bogatstvo akademskog i društvenog znanja koje zaslužuje priznavanje.

Ne umanjujem ovim tekstom namjeru onih koji_e me pozivaju. Neki_e od njih su pojedinci_ke o kojima mislim sve najbolje i za koje ne sumnjam da su imali_e najbolju namjeru. Drugi_e nisu bili_e zainteresirani_e vidjeti trans osobe kao ravnopravne partnere_ice u širenju znanja – njih slobodno nazovimo budalama.

Čak i kada u najbolje namjere, naše kolektivne koncepcije stručnosti teže favoriziranju cis osoba jer su trans osobe povijesno bile – a i dalje su – isključene iz sfera moći, uključujući i akademski svijet. Živim u Quebecu, rijetkom bastionu francuskog jezika u pretežno anglofonoj zemlji. Na 17 sveučilišta na francuskom jeziku i nekoliko dvojezičnih, trenutno postoji samo jedan frankofoni trans profesor koji se specijalizirao za trans pitanja u Kanadi. Dobronamjerni_a organizator_ica događaja koji_a nije osjetljiv_a na nejednakosti koje stvara akademska hijerarhija lako može nenamjerno reproducirati dihotomiju cis stručnosti i trans svjedočanstva. Potrebna je aktivna intervencija kako bi se suzbio ovaj uzorak.

Prelazak s kulture trans svjedočanstva na kulturu trans stručnosti goruća je tema u trans zajednicama. Za mnoge od nas, ovaj nužan pomak ne bi samo signalizirao veće poštivanje trans osoba, nego bi značio i kvalitetnije donošenje zakona i medijsko predstavljanje.

Koliko god bili_e kompetentni_e, cis stručnjaci_kinje rijetko imaju dubinu i bogatstvo znanja kojima trans stručnjaci_kinje majstorski vladaju. Više je razloga za to. Prvo, samospoznaja je ključni oblik učenja i može pomoći u kritičkoj procjeni informacija koje se prenose kao znanje. Nikad ne bih izrazila sumnju da nadomjesna hormonska terapija može promijeniti raspodjelu masnog tkiva i smijala sam se kad sam to pročitala. Drugo, informacije o trans osobama dolaze od trans osoba, a trans stručnjaci_kinje jednostavno imaju lakši pristup trans zajednicama. Mnogo sadržaja u mojim člancima čine prijevodi i sinteze informacija i perspektiva koje sam prikupila od trans prijatelja_ica i kolega_ica s kojima svakodnevno komuniciram.

Akademici_kinje, organizatori_ce i novinari_ke trebaju biti oprezni pri obraćaju trans osobama i nastojati se aktivno oduprijeti klišeju cis stručnosti i trans svjedočanstva. U ovim teškim vremenima za trans osobe diljem svijeta, iznimno je važno poštivati stručnost trans znanstvenika_ca i aktivista_kinja o trans pitanjima.

Pridruži se kampanji ‘Ovo je povorka ponosa’

Živimo u vremenu gdje vizualna informacija putuje puno brže od pisanog teksta. Osim toga, 80% naše percepcije je oblikovano onime što nam je vizuelno dostupno. Jasno je da slika o povorkama ponosa u regiji i svijetu koju šire mediji uveliko utiče na kreiranje stereotipa o LGBTIQ zajednici, a potom i na način na koji se ta zajednica tretira. Najčešća predrasuda prema povorkama ponosa je da se radi o svojevrsnom karnevalu.

{slika}

Povorka ponosa je protest kojim se nastoji ostvariti prepoznavanje i regulisanje prava LGBTI zajednice u Bosni i Hercegovini. Povorka ponosa je izraz prkosa i ponosa, izraz potrebe da se bude vidljiv, ali i zahtjev za ravnopravnošću sa ostalim građanima i građankama.

Osnovni principi i vrijednosti Bh. povorke ponosa uključuju, pored ostalih, ravnopravnost, solidarnost, slobodu i socijalnu pravdu. Važno je napomenuti da su to principi svojstveni demokratskom društvu, a da je protest način na koji se u demokratskom društvu osvještavaju i izjednačavaju prava među različitim grupama. Zato je povorka ponosa organizirani protestni skup koji je primjeren i neophodan za Bosnu i Hercegovinu.

{slika}

Ako niste znali i znale kako izgledaju povorke ponosa, nastavite čitati i gledati. Pratite nas sljedećih nekoliko mjeseci putem društvenih mreža gdje ćemo objavljivati fotografije sa raznih povorki ponosa iz regije i svijeta. Namjera ove kampanje je da podijelimo stvarnu sliku protestne šetnje zvane povorka ponosa.

Ovim putem također pozivamo sve LGBTI osobe, ali i širu zajednicu, koje su učestvovale u povorkama ponosa u svijetu da nam pošalju svoje fotografije kako bismo ih uključili i uključile u kampanju. Vjerujemo da zajedno možemo preplaviti virtualnu sferu fotografijama koje prikazuju pravo značenje povorke ponosa. Svoje fotografije šaljite na info@povorkaponosa.ba ili putem društvenih mreža.

{slika}

Pozivamo vas i da se uključite dijeljenjem ovih fotografija, kako bismo skupa, jednom za svagda, promijenile i promijenili način na koji se stereotipiziraju povorke ponosa.

{slika}

‘Sad, možda više nego ikad, trebamo zajedništvo i solidarnost’

Međunarodni dan borbe protiv homofobije i transfobije (IDAHOT) obilježava se širom svijeta 17. svibnja, a u Hrvatskoj je to praksa od 2011. kada ga je službeno potvrdio Sabor. Gledajući unatrag, neizmjerni su pomaci u pravcu zaštite ljudskih prava LGBTIQ osoba napravljeni, primjetno je da se razvijamo kao društvo koje njeguje vrijednosti pravednosti i uključivosti. Za učinjene pozitivne korake nisu zaslužne samo organizacije za zaštitu ljudskih prava – već svaka osoba koja je u svom životu, u svojoj obitelji, u svom radnom okruženju pokazala razumijevanje, prihvaćanje i usprotivila se predrasudama, mržnji ili nasilju prema LGBTIQ osobama. To su bitke koje nisu vidljive u izvještajima ili člancima zakona, ali one su presudne – one doprinose ljudskosti i ljepoti u našem svakodnevnom životu i kreiraju našu budućnost. Na ovaj dan, želja nam je da se zahvalimo svima vama, na svemu učinjenom, na vašem suosjećanju i odvažnosti.    

U ovom trenutku svjedočimo nazadnim tendencijama nekih organizacija i politika da prekroje svijet “u svom stilu” raslojavajući društvo i oduzimajući prava, slobodu i dostojanstven život određenim ranjivim skupinama. Nasilje, diskriminacija i govor mržnje prema LGBTIQ osobama i ženama su u porastu, nema javne (institucionalne) osude homofobije i transfobije, opstruiraju se pokušaji da djecu učimo znanjima i vještinama odgovornog i kritičkog društvenog djelovanja i ne sankcionira se javno širenje fašističkih ideologija. 

Gledajući unaprijed, sad, možda više nego ikad, trenutak je kad trebamo zajedništvo i solidarnost. Nastavimo činiti promjenu u pravcu ostvarivanja vrijednosti koje nas spajaju a ne razdvajaju, koje grade društvo u kojem se poštuje ljubav a ne utire strah, koje nas oplemenjuju a ne potiču na mržnju i nasilje. Kako bi obilježile i obilježili ovaj Međunarodni dan protiv homofobije i transfobije – vratimo naglasak na važnost djelovanja svakoga i svake od nas. Kao roditelji, poslovni kolege, na ulici, na utakmici, kao susjeda, kao prijatelji i prijateljice…. – reagirajmo!

LORI spot – Reagiraj i ti!

www.youtube.com/watch?time_continue=2&v=SP3ngfGeVP8