Ništa o nama bez nas! Nezaposlenost mladih – lokalna rješenja za globalni problem

U vijećnici Grada Siska održana je 23. travnja 2014. godine konferencija pod nazivom “Ništa o nama bez nas! Nezaposlenost mladih – lokalna rješenja za globalni problem”. Konferencija se održala u okviru projekta “Aktivni građani u borbi protiv nezaposlenosti mladih” kojeg ALD Sisak provodi kao partner Karpatskoj Fondaciji Mađarska, a koja se provodi u šest europskih država (Hrvatska, Mađarska, Slovačka, Njemačka, Češka i Latvija). 

Konferenciju je otvorila Paula Raužan, predsjednica Agencije lokalne demokracije Sisak (ALD) naglasivši kako je svrha konferencije predstaviti rezultate istraživanja o uzrocima nezaposlenosti mladih koje je provedeno tijekom projekta, zatim prikazati dobre prakse, te prezentirati dobivene preporuke za ciljane skupine.

Cilj istraživanja je bio pronaći uzroke zbog kojih mladi ne mogu pronaći posao. U samom startu pokazalo se da je najveći problem nepostojanje ikakvih podataka od ranije. Naime, postoje mjere i stavovi, ali ne postoje istraživanja.

U istraživanju su sudjelovali djelatnici/e institucija (poput Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Centra za socijalnu skrb, Hrvatske obrtničke komore itd.), predstavnici/e škola, predstavnici/e udruga civilnog društva te mladi građani i građanke u dobi između 16 i 24 godine (nezaposleni, studenti i zaposleni).

Oriano Otočan, predsjednik Asocijacije Agencija lokalne demokracije (ALDA) govorio je o iskustvima Istarske županije  te je naglasio kako se Istarska županija vrlo rano počela baviti europskim projektima i prva je, što se Hrvatske tiče, otvorila svoj ured u Bruxellesu (2005. godine). Otvaranjem ureda županija je uspjela realizirati mnoga partnerstva i projekte, te dobiti puno bitnih informacija.

U Istarskoj županiji puno se uložilo u edukaciju mladih ljudi po pitanju pisanja EU projekata – više od 200 mladih ljudi je educirano za ovo područje. Danas, U Istarskoj županiji radi oko 50 ljudi na EU projektima.

Mjeru stručnog osposobljavanja mladih za 1.600 kn Otočan vidi kao djelomično rješenje problema, te kaže: “Dok god postoji ta mogućnost zapošljavat će se na taj način, a neće se zapošljavati mladi na duže vrijeme, te se tako gubi perspektiva.” S druge strane, Otočan vidi edukaciju mladih za rad na EU projektima kao dobro uložen novac i posao, jer mladi se ovom mjerom educiraju sredstvima iz EU fondova, a ne novcima grada ili županije, a nakon toga ti mladi ljudi uglavnom pronalaze posao, bilo u zajednici, bilo unutar Europske unije.

Rezultate istraživanja predstavila je psihologinja, volonterka ALD Sisak, Dragica Treursić Uljanić. U istraživanju je sudjelovalo 370 ispitanika/ica u tri grada, te je provedeno 26 intervjua. Najveći problem tijekom istraživanja bio je pronaći mlade zaposlene osobe, za razliku od nezaposlenih i studenata.

Jedno od pitanja u anketi bilo je i razlog nezaposlenosti, pa je tako najčešći odgovor na to pitanje bio da institucije i firme ne zapošljavaju, a na drugom mjestu je odgovor: kriza. Na trećem mjestu bi bio odgovor da se zapošljava preko veze.

Kao primjer dobre prakse s područja Sisačko-moslavačke županije našla se firma Applied Ceramics, firma koja radi proizvode od keramike, kvarca i silicija. U Applied Ceramicsu zaposleno je 40-ak osoba, a od toga je njih 20 mlađe od 24 godine. Ono što je specifično za ovu sisačku firmu jest da svoje mlade zaposlenike šalju na praksu u inozemstvo, uglavnom u SAD, jer se u Hrvatskoj nemaju gdje obučavati i stjecati praksu.

Drugi primjer dobre prakse je volontiranje, jer se na ovaj način stječe praksa, odnosno iskustvo, upoznaje se s drugim ljudima, te se stječu radne navike. Mladi navode u svojim odgovorima kako im je volontiranje dobar razlog da izađu iz kuće. 

Kao primjer dobre prakse iz drugih zemalja, možemo istaknuti primjer Njemačke. Tamo je srednjoškolski obrazovni sustav dualan to jest može biti gimnazijski ili strukovni. Što se tiče mladih koji se školuju u strukovnim školama oni veći dio svog školovanja provode na praksi. Što se tiče nezaposlenih mladih ljudi u Njemačkoj to su uglavnom socijalni slučajevi (droga, alkohol i sl.) koje se pokušava educirati i/ili prekvalificirati i zaposliti.

Na konferenciji su sudjelovala i dvojica hrvatskih europarlamentaraca i kandidata za predstojeće EU izbore: Tonino Picula (SDP) i Andrej Plenković (HDZ).

Tonino Picula je na početku svog izlaganja rekao kako je pitanje nezaposlenosti često pitanje političke volje i odluke. Istaknuo je važnost volontiranja i kako ga uvijek treba naglašavati.  Volontiranje mladim ljudima donosi priliku za to da budu u sistemu, među ljudima, da stječu radne navike, iskustvo i određene vještine. Pri čemu je naglasio kako će uskoro biti i donesena odluka o priznavanju volontiranja pod radni staž. Picula je istaknuo i da se snažno zalaže za reindustrijalizaciju Europe, jer”‘otvoreno mjesto u administraciji neće otvoriti još jedno radno mjesto u industriji, ali radno mjesto u industriji otvorit će bar još jedno radno mjesto u administraciji.”

Plenković je istaknuo da su u EU znatna sredstva predviđena upravo za borbu protiv nezaposlenosti mladih. Za novi mehanizam ‘jamstvo za mlade’ smatra kako je osmišljen upravo zato da se mladi ne bi isključili iz tržišta rada. Smatra da Hrvatska treba iskoristiti nesretnu okolnost što se nalazi među 20-ak zemalja koje zbog visoke nezaposlenosti mladih zadovoljavaju kriterije za dobivanje novčane potpore radi pronalaženja prvog posla kroz proces pripravništva, treninga ili dodatnih kvalifikacija.

Dodao je i to da su sredstva koja je Ministarstvo regionalnog razvoja i EU fondova dodijelilo županijama za projekte premala. U tom smislu naglasio je da će u sedmogodišnjem europskom proračunu Hrvatskoj na raspolaganju biti čak 13 milijardi eura. Ta sredstva moraju biti iskorištena kao dodana vrijednost nacionalnom proračunu, ali i razvoju jedinica lokalnih samouprava i nevladinog sektora.

Izlaganje je završio riječima: “Globalno gledano, u svijetu se najbolje živi u EU.” 

Ostaje za ostvariti da u cijeloj EU mladi imaju jednake mogućnosti. 

{slika}       {slika}           {slika}

{slika}        {slika}

Queer rap senzacija iz New Yorka

MYKKI BLANCO (New York)

Pre/After Party:
STEVIE WHISPER (Beograd)
PV$$Y-A$$ NłIGGAZ (Zagreb)

Srijeda, 30.4.2014. @ Klub Močvara
Facebook event: https://www.facebook.com/events/1433846386858920/

✥ MYKKI BLANCO ✥
Pravim imenom Michael Quattlebaum Jr., Mykki Blanco je tinejdžerska reperica u tijelu odraslog muškarca, pjesnik, hip-hop glazbenik i, prije svega, vrsni performer. On/a je sve to (via Freddie Prinze Jr). S glazbenim izričajem koji je nadahnut možda prije riot grrrl negoli hip-hop tradicijom, Quattlebaumova punk reperica jedna je od najzanimljivijih pojava u modernoj underground glazbi, i vjerojatno jedina izvođačica koja kao uzore može navesti i GG Allina i Beyoncé. Mykki Blanco najčešće trpaju u koš s izvođačima poput ZEBRA KATZ, Le1f i još nekima kojima je vjerojatno dozlogrdilo da ih se označava “queer rap” etiketom, no hajde, spomenut ćemo je, zlu ne trebalo. Iza nje/ga je, među ostalim, nekoliko EP-jeva i mixtapeova, suradnje s nekima od trenutno najvrućih producenata i izvođača (BRENMAR, Gatekeeper, Autre Ne Veut itd.), nastupi na gotovo svim važnim europskim glazbenim festivalima, te *drum roll* mjesto predgrupe na američkoj turneji moćnih Death Grips. Ovo posljednje vjerojatno dosta govori o intenzitetu nastupa koji nas očekuje!
http://soundcloud.com/mykkiblanco
http://mykkiblancoworld.com/

✥ STEVIE WHISPER ✥
Stevie Whisper aka Stefan Unkovic je DJ, glazbenik, promotor i vizualni umjetnik iz Beograda. Član je Mystic Stylez kolektiva, osnivač SuperSizeShe etikete i rezident Drugstorea, jednog od trenutno najinteresantijih underground klubova u ovom dijelu Europe. Njegovi nastupi variraju između super-eklektičnih mikseva različitih aktualnih žanrova nezavisne muzike i suhih, mračnih straightforward techno setova, ovisno o prigodi. U posljednjih nekoliko godina nastupao je na festivalima Exit i Mikser, vrtio s Teengirl Fantasy, Jamesom Ferrarom, Molly Nilsson, te kao promotor surađivao sa preko 50 izvođača sa svih strana svijeta.
http://www.mixcloud.com/StevieWhisper
http://soundcloud.com/steviewhisper
http://stefanunkovic.com/

✥ PV$$Y-A$$ NłIGGAZ ✥
Lokalna random-core hip-hop partij atrakcija koja nikako da vam dosadi. Ili? Štrudlasti duo će se pokušati snaći u novoj situaciji na velikoj ekskurziji izvan kluba u kojem je tulum začet, s gostom koji se na neku foru iz setova materijalizirao u stvarnost.

*ULAZNICE*
Pretprodaja: 50 kn @ Rockmark, Berislavićeva 13.
/ Hello stranger: http://bit.ly/1oQcxVI /
Na ulazu u klub: 65 kn.

http://zivamuzika.hr/

Parodija kampanje “Stvarna ljepota”

Kampanja “Stvarna ljepota” koju provodi Dove govori ženama da su ljepše nego što misle i za mnoge je problematična na više razina. Posljednja parodija naglašava još jedan od problematičnih aspekata. Dok Dove tvrdi da osnažuje žene kako bi imale više samopouzdanja, zapravo promiče ponižavanje žena jer samopouzdanje koje žene dobiju samo je polovično: “Ne trebam brinuti, ja ne mislim da sam lijepa, ali pošto su mi rekli da griješim vjerojatno jesam bar malo”. Na neki način Dove prikazuje žene kao objekte izvan doticaja sa realnošću koje pravu sebe mogu vidjeti samo kroz oči drugih ljudi. 

Opet skandalozne grupe na Facebooku

Ekipa srbijanskog Telegrafa otkrila je tko se krije iza skandalozne Facebook grupe “Najveće Drolje Osnovnih I Srednjih Škola” na kojoj su objavljene provokativne obnažene fotografije maloljetnih djevojčica iz zemalja u regiji, kao i njihova puna imena i prezimena, prenosi Radio Sarajevo.

Uz pomoć grupe “United Bosnian Hackers” došli su do podatka da je osnivač grupe maloljetni Renato E. iz Hrvatske, koji je koristeći lažni Facebook profil (pod korisničkim imenom Josip M.) prethodnih dana namamljivao djevojčice da mu u Inbox šalju svoje provokativne fotografije.

Među administratorima grupe našla su se još četiri korisnika pod lažnim imenima: Ante I., Kris B., Berem Orase i Jovanka Broz, a dokaz da je Renato E. osnivač skandalozne Facebook grupe predstavlja njegova prepiska s izvjesnim M.N. do koje je došla redakcija Telegrafa.

U njoj je Renato između ostalog napisao: “Jučer napravio stranicu. Već 21.000 lajkova. Imam 200 poruka u Inboxu. To mi sve šalju slike”.

Facebook na prijave i dalje ne reagira tvrdeći da nijedno pravilo nije prekršeno.

Da podsjetimo, na našem smo portalu u nekoliko navrata upozoravali na pojavu spornih stranica i grupa, te pozivale na prijavljivanje istih. Tako smo nedavno objavili i kampanju protiv KVJ stranica, a popis spornih stranica možete pogledati  ovdje. Obzirom da je Facebook počeo uklanjati pojedine KVJ stranice svakako treba i dalje prijavljivati.

BEZ MITOVA U RASPRAVI O PRAVU NA IZBOR!

Abortus nije popularna riječ. To je delikatna tema, posebice u zemljama u kojoj se  većina stanovništva  izjašnjava kao katolici/kinje. Kao što je to Hrvatska. Međutim, to je tema od koje se ne smije bježati, nego o njoj otvoreno, argumentirano i stručno raspravljati. Posebice u svjetlu sve učestalijih restrikcija koje  polako, ali sigurno ograničavaju pravo žene na izbor i odluku o vlastitom tijelu kojih smo svakodnevno svjedoci/kinje. U životu često moraš jasno odabrati stranu na koju ćeš ići sukladno svojim uvjerenjima, odgoju, iskustvu. Iako je, moram priznati, žalosno da po pitanju  reproduktivnih prava i zdravlja žene moraš birati strane, moja je : pro – choice.  Iz jednog vrlo jednostavnog razloga: ljudi imaju potpuno pravo i slobodu odabrati svoj životni put, donositi informirane odluke pa iako na koncu zažalili zbog njih. Ljudi imaju pravo odlučivati o svom životu i tijelu. Užasavam se pomisli da netko drugi, bila to država, Crkva ili netko deseti odlučuje o mom životu, mojim reproduktivnim pravima te smatra da zna bolje od mene što želim, kako želim živjeti i što je za mene dobro. To me, kao ljudsko biće, prije svega vrijeđa. A ako niste znali – žene su ljudska bića.

Žena ima pravo na izbor. Moje tijelo je moje vlasništvo, ja odlučujem o njemu. To je  temeljno ljudsko pravo, civilizacijska vrijednost. Ako želite smanjiti stopu abortusa – rješenje nije zabrana nego edukacija, jednaka dostupnost modernim, efikasnim i ekonomski dostupnim kontracepcijskim sredstvima,  informirana i argumentirana rasprava.

Rasprave o pravu na pobačaj odnosno o pravu na izbor i odluku o vlastitom tijelu prečesto su obilježene poluinformacijama, strahovima i čistom propagandom koja nema veze s činjenicama i argumentima. Svatko ima pravo na svoj stav, ali nema ga pravo nametati drugima. Poštujem činjenicu da smo pretežito katolička zemlja. Odgajana sam u tom duhu, ali jednako tako odgajali su me  da mislim svojom glavom, donosim svoje odluke i preuzimam odgovornost za njih. Zakoni države ne temelje se na svjetonazoru. U sekularnoj državi vjerovanja i vrijednosti jedne religije nemaju mandat nad zakonima koji se odnose na sve građane/ke u zemlji. Nitko mi ne brani da živim  sukladno svojoj vjeroispovijesti, svjetonazoru, u krajnjoj liniji, savjesti,  ali od države očekujem da poštuje i unaprjeđuje moje pravo na izbor, pravo na odlučivanje o vlastitom životu. Ništa više, ništa manje.

Važnost razbijanja mitova o abortusu u borbi žena za pravo na izbor naglašava i autorica teksta “6 Abortion Myths Debunked” Erin McKelle, aktivistica, spisateljica i studentica Women and Gender studija na Ohio University. Autorica govori o šest mitova o abortusu. To naravno nisu svi, ali kao što i sama McKelle ističe borba za pravo izbora mora početi razbijanjem mitova, jednog po jednog.

Pa krenimo redom:

 

Mit br.1 Abortus je ubijanje djece

Kratko i jasno: abortus ili pobačaj nije ubijanje djece.

Po meni, tu i leži ključan problem. Pitanje abortusa prečesto se stavlja u kontekst rasprave: da li je fetus ljudsko biće, kada počinje život?, umjesto u kontekst rasprave o ljudskim pravima, individualnom izboru, zdravlju žene i njezinim zdravstvenim potrebama. Svatko ima pravo na svoj stav, ali potrebno je ipak držati se činjenica.

O njima govori i autorica teksta “6 Abortion Myths Debunked” McKelle: Fetus je nerođeni kralježnjak u razdoblju fetalnog razdoblja. Fetalno razdoblje kod čovjeka počinje od 9. tjedna trudnoće. Fetus ne može preživjeti bez majke i potpuno ovisi o ženskom tijelu. Dijete je rođeni ljudski potomak, autonomno ljudsko biće koje može preživjeti i bez majke.

Zigota ili oplođena jajna stanica usađena u maternicu nije isto što i ljudsko živo biće koje je došlo na svijet.

Mckelle ističe kako je ključna razlika: razvoj. Fetus je dio majke, dio njezinog tijela i njegovo postojanje čini dio nje, njezina je odluka i samo njezina što će učiniti. Autorica ističe kako odlukom o pobačaju ne uzimate život autonomnog ljudskog bića, kao što je to slučaj čedomorstva, nego uklanjate dio vlastitog tijela. Ovdje ima potrebu istaknuti kako ljudi imaju pravo odbiti donirati organe, iako znaju da će time nekome spasiti život. Dakle, pravo na život ne uključuje pravo korištenja drugog tijela za održavanje života, niti pretpostavlja nametanje tuđe volje na nečije  tijelo? Zar žene to pravo nemaju?

 

Mit br. 2 Pobačaj – sredstvo kontracepcije

Autorica se u svom tekstu bavi mitom: ako je pobačaj legalan, žene će ga koristiti kao sredstvo kontracepcije te ističe:  “Prosječna osoba koja bi koristila pobačaj kao kontracepcijsko sredstvo ostala bi u drugom stanju 2-3 puta godišnje što znači da bi imala 2-3 abortusa godišnje.”

Što svakako ne zvuči nimalo logično, ali ni financijski razumno. Međutim, podaci za Hrvatsku, koje objavljuje HZJZ, pokazuju kako se abortus kod nas još uvijek koristi kao sredstvo kontracepcije posebice kod žena koje imaju jedno ili dvoje djece. A to ukazuje na potrebu edukacije o odgovornom spolnom ponašanju i planiranju obitelji cijele spolno aktivne populacije, a ne samo mladih.

Ovaj mit ukazuje na još jednu važnu temu, posebno za Hrvatsku: jednaka dostupnost kontracepcijskih sredstava i abortusa svim ženama. Kao što i sama autorica smatra mit pretpostavlja da je abortus ženama dostupniji od kontracepcije. Kontracepcija je jeftinija, jednostavnija i dostupnija, odnosno trebala bi biti dostupnija. Žene će uvijek posezati za abortusom, bio on legalan ili ilegalan, ali ako su kontracepcijska sredstva dostupna, stopa pobačaja opada.

U Hrvatskoj abortus je legalan na papiru, ali nije jednako dostupan svim ženama kao niti svi oblici kontracepcijskih sredstava. Podaci koji se prikupljaju su  nevjerodostojni, a svijest o važnosti seksualne edukacije i odgovornog ponašanja nije dovoljno osviještena.

Prema podacima HZJZ-a za 2012. (Izvješće o prekidima trudnoće u zdravstvenim ustanovama u Hrvatskoj 2012.) u Hrvatskoj je prijavljeno 10 088 prekida trudnoće od toga legalno induciranih pobačaja (pobačaja na zahtjev žene bez medicinskih indikacija, malformacija ploda, posljedice incesta ili silovanja) zabilježeno je 3 572 ili 35 % u ukupno registriranim prekidima trudnoće. Što je pad u odnosu na prethodnu godinu kada je zabilježeno  4.347 ili 41,8%. Broj i udjel abortusa kroz niz godina je znatno smanjen. Hrvatska ima najmanju stopu legalno induciranih prekida trudnoće u EU, ona za 2012. iznosi 85,5 i po prvi puta je jedna zemlja EU pala ispod 100. Da li je to posljedica bolje edukacije? Možda je to djelomično i točno, međutim podaci imaju puno “rupa”.

Od 3 572 prijavljena abortusa u 2012. 51,5% žena bilo je u braku, a među ženama koje su tražile prekid trudnoće 25,7% bile su one koje još nisu rodile, a najviše je bilo onih koje imaju dvoje djece (28,6%) ili jedno dijete (22%). Čini se da Hrvatska nažalost ne pobija mit iz naslova budući da ovo pokazuje kako se prekid trudnoće još uvijek koristi kao sredstvo kontracepcije najčešće ako žena ima već jedno ili dvoje djece. Broj legalno induciranih prekida trudnoće najvjerojatnije nije točan. Kroz godine bilježi se porast spontanih pobačaja  i čudnovate kategorije “ostalo” što znači da se ne zna što je uzrok pobačaja. Diskrepancija u podacima ukazuje ili na ozbiljne javnozdravstvene probleme ili na potrebu strože kontrole od stane državnih institucija. Ako ovim podacima dodamo podatke o sve manjem broju djece te podatak kako npr antibebi pilule, kao najsigurniju kontracepcijsku metodu, koristi samo 8% žena u fertilnoj dobi a više od polovice žena ne koristi nikakvu kontracepciju, tada je stvarno vrijeme da se netko ozbiljno pozabavi ovim pitanjima.

Cijena abortusa nepravedno je visoka. U bolnicama ona se kreće  od 990 do 2500 kuna. Ovdje treba istaknuti kako je  Zakonom o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodu odlučivanja o rađanju djece iz 1978. godine propisano kako se  pobačaj može izvoditi jedino u državnoj bolnici u zakonskom roku tj. prije 10. tjedna trudnoće. To znači da su pobačaji u privatnim ordinacijama ilegalni. Društvena stigma je jedan od razloga zbog kojega se žene odlučuju na nelegalno obavljanje zahvata. Jedina razlika u proceduru je da u bolnici možete dobiti punu anesteziju u privatnoj ordinaciji ne i da se pobačaj službeno ne prijavljuje. I, naravno, razlika je cijena koja može dosegnuti i cifru od 4000 kuna, pa i više. Potreba strože kontrole nije smo zbog adekvatnog prikupljanja podataka i informacija, nego i zbog prostora korupcije. Naime, žena koja dolazi na abortus u bolnicu plaća 2500 kuna za postupak, ako se pobačaj zavede kao npr spontani troškove pokriva HZZO, a novac spremaju doktori i sestre. I to je tema od koje se ne smije bježati.

Cijena pobačaja varira od regije do regije, od bolnice do bolnice, kao i broj prijavljenih legalno induciranih prekida trudnoće, uključimo li u to i sve učestalije “prigovore savjesti” liječnika, koje često  nemaju u svojim privatnim ordinacijama, abortus je sve nego dostupan ženama u Hrvatskoj.

Ništa bolje nije ni po pitanju jednake dostupnosti svih modernih, efikasnih i ekonomski dostupnih kontracepcijskih sredstava. Kontracepciju zdravstveno osiguranje ne pokriva, žene same plaćaju punu cijenu. Cijena antibebi pilula kreće se oko 100 kuna što stavlja u loš položaj  žene s niskim primanjima, studentice, žene u nasilnim odnosima te ih prisiljava ili da odustanu o kontracepcije ili posegnu za kontracepcijskih sredstvima niske kvalitete koji su jeftiniji što ne znači da su prikladni i pouzdani.

Dostupnost i edukacija o kontracepciji je ključna. Zato je, između ostalog, važan seksualni odgoj. Ako ne želite abortuse, educirajte. Učinite kontracepciju dostupnom. Ovdje samo jedna kratka napomena: niti jedna kontracepcija nije 100 % sigurna.

 

Mit br.3. Žene koje su imale abortus kasnije  požale ili padaju u depresiju.

McKelle smatra kako je to najčešći mit koji dominira raspravama o abortusu: abortus je emotivno turbulentan događaj, za abortusom posežu emotivno nestabilne osobe, a krajnji rezultat je žaljenje.

Žena može osjetiti tugu, žalost. Mnogo faktora utječe na njezinu odluku o prekidu trudnoće. Jednako tako žena ne mora imati te osjećaje, što je isto tako potpuno normalno niti je to jedino iskustvo koje žena može imati. Međutim, sve to ne znači da će žena nakon abortusa požaliti što je to učinila. Erin McKelle navodi podatak studije koju su proveli istraživači na Sveučilištu San Francisco koja ističe kako 95% žena koje su imale abortus smatra da je to bio pravi izbor.

Ako pođemo od pretpostavke kako bi Vlade trebale donositi zakone koji će građane/ke spriječiti da čine ono radi čega će kasnije zažaliti, zapravo vidimo apsurdnost mita. Banalan primjer: Vlada bi me trebala spriječiti zakonom da ipak prihvatim posao koji zahtijeva preseljenje u drugi grad, jer bi mogla kasnije požaliti. Vlada bi trebala donijeti zakon koji će me spriječiti da izađem van s poznanikom iz kvarta, jer će se kasnije pokazati da je totalni kreten? Zvuči glupo?  Da, zvuči užasno glupo i svatko normalan bi rekao: imam pravo odlučivati o svom životu, moje odluke su moje odluke, pa makar bile i krive. To je moj život. E sada takav stav primijenite i na pravo žene da odlučuje o svom tijelu. I bit ćemo na pola puta.

 

Mit br. 4 Samo sebične žene idu na pobačaj

Slažem se s autoricom da je ovaj mit čisti seksizam koji  proizlazi iz tipičnog patrijarhalnog odnosa prema ženama i definiciji žene i ženstvenosti u našoj kulturi. I da se razumijemo to je čisto DNO  kojim se želi reći kako žena zato što ima seksualni život ima i obvezu roditi dijete. Sve to previše podsjeća na osudu ponašanja i načina života žena, a ne na borbu za život djeteta.

McKelle ističe kako naše društvo i okolina očekuje od žene da sebe uvijek stavlja na zadnje mjesto. Njoj je predodređena uloga hraniteljice i skrbnika. Napominje kako je ovaj mit rezultat načina na koji je u društvu izgrađen pojam ženstvenost: žene se vrednuje prvenstveno zbog ljepote i njezine uloge kao majke. Žene koje odluče da neće imati djece su sebične, jer biraju sebe što je suprotno kulturi u kojoj je žena nesebična i  brine za sve.

Odluka o abortusu nije jednostavna odluka, a ponajmanje je sebična i neodgovorna.  

Sama autorica ističe kako se u velikoj većini slučajeva kao razlog za pobačaj navodi mladost i/ili mala primanja.  Dakle žene se odlučuju u većini slučajeva za abortus ako nisu spremne i/ili nisu u najboljem ekonomskom položaju za roditeljstvo i odgovornost odgoja djeteta.  U tekstu Erin McKelle navodi podatak za  SAD  gdje 58 % žena koje su imale abortus je u 20-tim godinama života, 69 % žena je u teškoj ekonomskoj situaciji, a 61% ima već djece.

Ako majka zna da nije u mogućnosti brinuti za svoje dijete, za mene je odluka o pobačaju odgovorna i nimalo sebična. Ovdje bi možda trebalo raspraviti i o još jednom mitu: usvajanje kao rješenje protiv abortusa. Takvu ideju niti podržavam niti smatram ikakvim rješenjem. Ali o tome nekom drugom prilikom.  

To što sam žena koja ima seksualni život i maternicu, ne čini me automatski obaveznom imati i dijete.  Zbog toga nisam sebična niti neodgovorna. Samo znam što želim. I to je moje pravo. Pobačaj nije bježanje od odgovornosti, baš suprotno ono je preuzimanje potpune odgovornosti za svoj život, ali i ozbiljno promišljanje: kakav život mogu pružiti novom ljudskom biću kada se rodi?. Za mene je to više nego odgovorno.

Odluka da li, kada i koliko ćete djece imati je vaša odluka. Samo vaša!

 

Mit br. 5. Ukoliko se abortus zabrani i učini ilegalnim, on će nestati.

Erin McKelle ističe kako je 13% maternalne smrtnosti tj. smrtnosti majki  vezano za abortus odnosno posljedice loše napravljenih pobačaja. Gotovo svi su se dogodili u zemljama u kojima je abortus ilegalan.

Povijest i život nas uči – zabrane nikada nisu donijele ništa dobroga. Kriminalizacijom pobačaj neće nestati, samo će se ugroziti sigurnost i zdravlje žene, ali i djeteta. Točka. Zaista je besmisleno pitanje: Hoće li biti abortusa?  Uvijek ih je bilo i uvijek će ih biti. Jedino pravo pitanje je: Kakav je pobačaj ženama na raspolaganju? Stručan, siguran, dostupan ili nestručan, nesiguran, skup, opasan, nedostupan. Države moraju biti usmjerene prema potrebama žena, a ne protiv njih.

Ako ćemo već pričati o moralnosti, da li smatrate moralnim i pravednim  da je zbog   zabrane pobačaja Poljakinje Alicje Tysiac oslijepila? Da li smatrate moralnim da je  u 23 godine zabranjenog pobačaja u Rumunjskoj umrlo preko deset tisuća žena?  

Kao što i sama autorica teksta ističe, jedini način da se eliminira abortus je dostupnost i informacija o kontracepcijskim sredstvima i seksualni odgoj.

 

Mit br. 6 Samo žene idu na abortus

Erin McKell ovdje upozorava kako ne smijemo pitanje pobačaja svesti jedino na žensko pitanje, jer se ovim mitom zanemaruju prava i glas transrodnih osoba. I njihove priče moraju se čuti i biti važne u okviru rasprave o ljudskim i zdravstvenim pravima.  Svaki oblik marginalizacije je za čistu osudu, stoga niti u ovoj temi ne smijemo biti isključive te zaboraviti glas i iskustva transrodnih osoba.

Ovo su samo neki od mitova koji uokviruju raspravu o pobačaju. Neki od njih, nažalost, otkrivaju samo površinu problema po pitanju zdravstvenih prava i brige za zdravlje žene u Hrvatskoj. Ovo je delikatna i prečesto emotivna tema, zato je važno da rasprava o pobačaju bude uokvirena jasnim znanstvenim činjenicama i podacima u svrhu argumentiranog dijaloga usmjerenog prema ljudskim pravima, zdravstvenim i reproduktivnim pravima, a  manje u smjeru propagande  zasnovane na lažnoj znanosti i mentalitetu straha. 

Pobačaj ili abortus je pravo žene, to je odluka žene da sama raspolaže svojim tijelom. Tijelo žene je njezino vlasništvo i samo njezino. Pravo na život ne podrazumijeva korištenje tuđeg tijela u održavanju života niti nametanje tuđe volje nad nečijim tijelom. Žene, samo zato što su žene, nemaju automatsku odgovornost biti i majke. To nije jedina i isključiva uloga žena. Zabrana pobačaja je opasna i za žene i za djecu te jedino relevantno pitanje mora biti: da li je pobačaj legalan, siguran, dostupan i sastavni dio kontrole žene nad svojim životom. Potrebna je sustavna seksualna edukacija i jednaka dostupnost svim modernim, efikasnim kontracepcijskim sredstvima. To je jedini način da se pobačaj, ne eliminira jer će ga uvijek biti, smanji na najniže razine.

Pravo na pobačaj je civilizacijska vrijednost i ono se mora poštivati kao i ostala ljudska prava poput jednakosti, ravnopravnosti, ljudskog dostojanstva, tjelesnog integriteta.

Stoga ne činimo korak u nazad, jer to nikome ne koristi.

I za kraj:  Don’t like abortion?  Don’t have one! Ali nemojte zato svima drugima ograničavati mogućnost i slobodu biranja svog životnog puta.

Moramo graditi socijalnu Europu

Karolina Leaković, međunarodna je tajnica SDP-a Hrvatske, potpredsjednica Socijaldemokratskog foruma žena SDP-a i kandidatkinja SDP-a na listi Kukuriku koalicije za Europski parlament.

Kao dugogodišnja članica SDP-a i gorljiva zagovornica ravnopravnosti na svim razinama političkog djelovanja, jeste li zadovoljni rodnom strukturom koalicijske liste za EU parlament? 36 posto ne zadovoljava kvote propisane Zakonom o ravnopravnosti spolova – koji je Vaš komentar? 

Riječ je o koalicijskoj listi, listi četiriju stranaka Kukuriku koalicije te kandidata SDSS-a i teško mi je govoriti u ime svih tih aktera. Govorit ću zato samo o SDP-u koji od 11 ima 6 mjesta, a od tih šest – mislim po prvi put na nekoj izbornoj listi paritet – 3 muškarca, 3 žene. Po mojem sudu – to je snažan signal, jer riječ je sasvim sigurno o ozbiljnoj koalicijskoj listi. Ne govorimo o jednom ili dva mandata, nego o pet, šest na koje računamo. Govorimo i o snažnim osobnostima, o ljudima koji su javnosti uglavnom dobro poznati (dobro, mene će tek upoznati), i koji će nesumnjivo snažno zagovarati politike rodne ravnopravnosti u Europskom parlamentu. To uostalom radimo i u Hrvatskoj, nemamo dva lica – jedno za Bruxelles, jedno za Zagreb. To nije slučaj na nekim drugim listama. Ondje i žene i muškarci glasaju rigidno i konzervativno kada je o ljudskim pravima riječ. Nadam se da će onih koji tako razmišljaju i djeluju u sljedećem sazivu Europskog parlamenta biti manje nego dosad te će i odluke biti drugačije.

Smatrate li da bi SDP mogao u neku ruku podbaciti, s obzirom na revitaliziranje desničarskog svjetonazora u Hrvatskoj, “dijeljenje” biračkog tijela s OraH-om i opću apatiju i nezadovoljstvo koje generiraju krivi potezi sadašnje Vlade?

Izbori za Europski parlament nisu tek referendum o radu aktualne vlade u nekoj zemlji članici. Jasno je da opozicija – i ne samo u Hrvatskoj, koristi i ovu priliku zaigrati na kartu mogućeg nezadovoljstva ili apatije. Mi vrlo dobro znamo da birači ljevice i lijevog centra itekako kritički promišljaju i artikuliraju odnos spram, uvjetno rečeno, tradicionalno velikih stranaka u tom dijelu spektra. Zato se i javljaju protestne stranke, protestni glasovi. Ne umanjujem pritom značaj opravdane ili konstruktivne kritike, kako se to nekad znalo nazivati, ali upozoravam na opasnost rasipanja glasova, kako to sugerira vaše pitanje. Jasno je da izbori za EP ne izazivaju snažne emocije – pa nismo mi u Hrvatskoj tu nikakav izuzetak. Ali s obzirom na uvećan značaj Europskog parlamenta i arhitekturu političkih odnosa u Uniji, bojim se da su stvari mnogo ozbiljnije. Uostalom, što reći o ljudima koji nose liste za Europski parlament a djelovanje u njemu smatraju manje važnim od djelovanja u nacionalnom parlamentu. Nekako mi to nije ozbiljna priča…

Kako komentirate odbacivanje provedbe progresivnog Edite Estrelina izvješća o seksualnom i reproduktivnom zdravlju žena iz 2013. godine, kao i činjenicu da je EU parlament odbacio u ožujku 2014. izvještaj Ines Cristine Zuber o jednakosti žena i muškaraca u Europskoj uniji, prvenstveno u domeni rada, tj. sigurnosti jednake plaće za isti posao?

Čude me ovaj šok, nevjerica i zaprepaštenje koje je odbacivanje tih izvješća izazvalo u dijelu medija. Pa što ste očekivali? Takav je odnos snaga u Parlamentu. Kad su konzervativci, desničari i demokršćani u većini na koga se prvog “udara”? Na žene i LGBT zajednicu. Bit će toga još, i to je realan scenarij ne uspije li progresivna ekipa na ovim izborima – a tu su, za nekih mjesec – objasniti – pa i brutalno kako to sad ja dijelom radim, o čemu se radi. Radi se o politikama koje negiraju dostignuća na kojima je izrasla Unija – koju možemo i moramo mijenjati nabolje to je sasvim sigurno, ali ne tako da imamo građane prvog i građan(k)e drugog reda. Kako moramo graditi socijalnu Europu a ne dopuštati teror bankara, tako moramo osigurati jednaka prava svima. Dobro zvuči, zar ne. No, je li realno? Dakako da jest.

Možda da iz nedavnog referenduma o braku izvučemo pouku, dvije? Što kažete? Toliko o tome da ne treba izlaziti na izbore, da ne treba razgovarati o politici ili da će to za nas učiniti netko drugi. Ili – ma nema šanse da se tako nešto dogodi. Ne u Hrvatskoj. O da, ima.

Koji je Vaš stav spram PES agende? 

Sudjelovala sam u oblikovanju manifesta europskih socijalista i socijaldemokrata. Bijaše to naporan, mukotrpan proces jer morate usuglasiti stavove nekoliko desetaka stranaka, pridruženih im organizacija i inih te definirati prioritete koje svi mogu prigrliti kao svoje. U takvim situacijama uvijek postoji opasnost uvrštavanja onih “općih mjesta” – lijepo izgledaju na papiru ali ništa ne znače u praksi. Čini mi se, međutim, da je Manifest 2014 vješto izbjegao tu zamku. Deset je prioriteta, deset točaka, a konkretno se peta i šesta odnose na žene, rodnu ravnopravnost, LGBT, ljudska prava. Izrijekom ondje stoji, iako to nije ništa nova, ali hajde da ponovimo gradivo kako “žena ima pravo izbora”. Nije naodmet u ovom konzervativnom “boju” za “prirodno” naglašavati kako se polje dostignutih i zajamčenih prava žena stalno mora iznova osvajati. Znajući pritom da ni u svim ženama nemamo saveznice.

Na čemu bi se temeljili programi i politike SDP-a kojima biste promovirali potrebe, ali i probleme –prvenstveno vezane uz ogromnu nezaposlenost i iznimno loše gospodarsko stanje Hrvatske – u Europskom parlamentu?

Prvo na realnom pristupu, na inzistiranju na socijalnoj dimenziji Unije i na novoj industrijskoj agendi koju Europa naprosto mora osmisliti i provesti, ne zaboravljajući na radnička prava. Stvar na europskoj periferiji ne ohrabruje. Pred tim izazovima ne smijemo zatvarati oči. Nije to s EU uvijek bio slučaj, doduše. Mnogi su prijedlozi socijalista u Europskom parlamentu u proteklih pet godina prvo lakonski odbijani ili ismijavani, da bi ih se potom preuzelo i predstavilo kao spasonosne. Recimo, jamstvo za mlade ili porez na financijske transakcije. Sve se to moglo i ranije i izdašnije. E, ali dolazilo je iz “krive” skupine pa se nije htjelo (ili nije smjelo). Dakle, posla za progresivne, glasne i hrabre u Parlamentu ima. 

{slika}Članak je nastao u okviru projekta Europske mogućnosti za ruralne žene koji provodi CESI – Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje u partnerstvu s Udrugom žena Hera, Prostorom rodne i medijske kulture K-zona i Radijom Kaj. Projekt financira Europska Unija u okviru IPA INFO 2012 te sufinancira Ured za udruge Vlade RH. Mišljenja i stavovi izneseni u ovom članku ne izražavaju mišljenje i stavove Europske unije niti Ureda za udruge Vlade RH.