GenderFacts

Pregled dezinformacijskih narativa za vrijeme izbora 2024. godine

Parlamentarni izbori u Hrvatskoj i rodne dezinformacije (prvi dio)

Tijekom predizborne kampanje za parlamentarne izbore u RH, u suradnji s Filozofskim fakultetom Sveučilišta u Rijeci, pratili smo medijske napise, iskaze i izjave političkih aktera/ica s naglaskom na pitanja rodne tematike. Pritom smo mapirali nekoliko osnovnih narativnih okvira u kojima su se pojavljivale rodne dezinformacije. Našu analizu podijelili smo na dva članka, a ovo je prvi dio.

Analiza

Foto: Markus Spiske (pexels.com)

Kao što smo već pisale, ne postoji suglasje oko definicije rodnih dezinformacija. Umjesto toga, postoji nekoliko definicija. Ipak, zajedničke karakteristike rodnih dezinformacija su te da su fokusirane na žene, osobe čiji rodni identitet odstupa od tradicionalnih normi te na marginalizirane grupe kao što je LGBTQIA+ zajednica. Uz to, iako se koristi termin dezinformacije, one često uključuju i ostale tipove rodno uvjetovanog informacijskog poremećaja kao što su malinformacije i misinformacije. Imaju obilježja seksizma, transfobije, homofobije, mizoginije, ali i intersekcijskih elementa ksenofobije, islamofobije i teorija zavjere. Jedan od ključnih aspekata rodnih dezinformacija je i njihova česta povezanost s antirodnim pokretima i narativima koje oni koriste.

Rodne dezinformacije, kao i ostali aspekti rodno uvjetovanog informacijskog poremećaja, koncentrirane su u četiri glavna narativna okvira tijekom predizborne kampanje: „rodna ideologija“ kao društvena opasnost, političarke kao neadekvatne i nedovoljno kompetentne za bavljenje politikom, migranti kao sigurnosna ugroza (s naglaskom na rodni aspekt te teme) te diskreditiranje politika rodne ravnopravnosti.

„Rodna ideologija“ kao društvena opasnost

Ovaj se narativ pokazao kao najzastupljeniji u našoj analizi, a uz to je i strukturno najsloženiji. Stoga smo ga podijelili u nekoliko potkategorija.

Mnogo puta je propitivan pojam „rodne ideologije“, odnosno njegova značenjska nejasnoća i sadržaj. Radi se „praznom označitelju“ koji se puni značenjem ovisno o kontekstu i potrebama skupina i/ili osoba koje ga koriste. Odnosno, o specifičnoj vrsti društveno – političkog angažmana koji smjera dokidanju ili sprječavanju mogućnosti realizacije rodno pravednog i odgovornog društva.

U kampanji se sam pojam koristio za širenje neznanja, zbunjenosti i/ili straha od različitih rodnih tema. Pritom su se širili i pojmovi koji proizlaze iz njega kao što su „transrodna ideologija“ i/ili „woke ideologija“. Ove (pseudo) pojmove su, očekivano, koristili uglavnom desni, populistički i ekstremno desni političari i političarke. Nalazili smo ih u izjavama i istupima Domovinskog pokreta, Mosta te Hermana Vukušića s liste Stranke Ivana Pernara.

Narativ „rodne ideologije“ kao opasnosti za društvo/naciju korišten je u nekoliko potkategorija. One su nerijetko dolazile u međusobnim kombinacijama. Služile su tome da jedne druge osnažuju i potvrđuju u zajedničkim pokušajima narušavanja vrednota rodne ravnopravnosti i uključivosti.  

Ugroza tradicionalne obitelji i heteronormativnog poretka

U ovoj potkategoriji dominirali su iskazi Domovinskog pokreta koji je najavljivao deratifikaciju Istanbulske konvencije. Ona je, zbog korištenja pojma rod, predstavljala napad na tradicionalnu obitelj. DP je pritom imao različite izjave. Navodili su da kod njih nema „roditelja 1 i roditelja 2“, „majka je majka, otac je otac, dječak je dječak i djevojčica je djevojčica“, kao i da „rodovi postoje u hrvatskom jeziku, a u hrvatskom narodu postoje spolovi“.

Korištenje pojma roda kao čimbenika kojim se želi destabilizirati heteroseksualni brak i roditeljstvo heteroseksualnih parova, frekventan je anti-rodni motiv. Predstavljanje „rodne ideologije“ kao potencijalne ugroze svega do sad navedenog – širi strah, paniku, uznemirenost i kreira ozračje prijetnje kod dijela birača i biračica. Stvara se dojam da je izuzetno važno obraniti obitelj kao zajednicu (biološkog) majčinstva i očinstva, u odnosu na sve druge obitelji koje nisu tradicionalne obitelji s muškarcem, ženom i djecom. Posredno, tijekom predizborne kampanje, iskazano je da „rodna ideologija“ podrazumijeva i neku vrstu „rodne mnoštvenosti“. Kroz navođenje različitih brojeva koji su se odnosili na rodove, željela se dodatno naglasiti opasnost koju predstavlja “rodna ideologija”. Tako je Penava izjavio da nas žele uvjeriti da „ne postoji muško i žensko, nego nekakvih 88 vrsta i podvrsta i da sve to treba jednako uvažavati“.

Nametanje stranih (zapadnjačkih, globalnih) vrijednosti, ali i vrijednosti globalne ljevice

I ove su dvije potkategorije prepoznate u izjavama Domovinskog pokreta, ali i drugih političkih aktera. Osim što kroz pojam roda ugrožava tzv. tradicionalnu obitelj, Istanbulska konvencija je „zloćudna tvorba u hrvatskom društvu, koju će izliječiti“. Time se, na neki način, implicira da je nadnacionalni dokument kreiran pod okriljem Vijeća Europe (nositelja tzv. zapadnih vrijednosti) nepovoljan za „hrvatsko društvo“. I Nikola Grmoja u ime Mosta kazao je da je „Most (…) garancija da se u Hrvatskoj neće provoditi sulude ideje koje uvozimo sa zapada poput rodne ideologije“. I u još nekoliko medijskih napisa i izjava govorilo se o tome da je pravi cilj Istanbulske konvencije uvođenje „rodne ideologije“, pri čemu se ona smatrala proizvodom „globalističkih procesa“ i „zapadnih vrijednosti“ (1,2,3).

Uz već navedene zapade i globalističke vrijednosti, Nino Raspudić (Most) govoreći na RTL-u o pitanju femicida kazao je da primjer Istanbulske konvencije pokazuje kolika je “besramnost globalne lijevice da tako važnu temu kao što je nasilje nad ženama (oko koje se svi normalni akteri slažu) koriste kako bi uvaljali svoju nastranu ideologiju. Naime, opisuje je kao dokument u kojem su neke dobre stvari „upakirane s rodnom ideologijom“. Nadnacionalne organizacije poput EU ili UN-a promiču rodnu ravnopravnost i uključivost, a ne mogu se nazvati ljevičarskim organizacijama. Stoga se može ustvrditi da i ovaj narativ može biti dezinformacijski.

Ugroza djece i njihovih prava

Tzv. ugroza djece (zbog „rodne ideologije“) prepoznata je u priopćenju Domovinskog pokreta. U njemu navode: „nema igara u vrtićima – presvlačenja dječaka u djevojčice i djevojčica u dječake, nema hormonskih intervencija za promjenu spola ni promjenu spola djece i osoba do 21. godine života…“ Tome na tragu je bio i iskaz Hermana Vukušića (Stranka Ivana Pernara) koji je izjavio da je broj maloljetne djece upućene u „hormonalnu blokadu puberteta i hormonalne intervencije u smislu promjene spola“ porastao 12 puta u osam godina. O odstupanju njegovih podataka od službenih već je nekoliko puta pisao Faktograf (1,2).

Nadalje, u jednom od razgovora s Damirom Vanđelićem, osnivačem stranke Republika, pričalo se o „rodnoj ideologiji“ te posvajanju djece od strane istospolnih parova. On je izjavio da o tome treba odlučivati struka, a potom građani na referendumu. Ovaj iskaz ne spada u standardne dezinformacije, no on djeluje na tragu antirodnih narativa. Naime, sugerira se da u slučaju istospolnih parova tretman za posvajanje djece (s obzirom da predstavljaju otklon od tradicionalne obitelji) treba biti specifičan. Uz struku, on treba uključivati i referendum kao demokratsku inačicu iskaza stava većine građanki i građana RH. Osim dezinformiranja i podupiranja antirodnih narativa, svim ovim iskazima u javnosti se kreirala atmosfera ugroze djece i njihovih prava.

O čemu pišemo u drugom dijelu analize?

O dezinformacijama, malinformacijama i antirodnim narativima u preostale četiri kategorije – čitajte u drugom dijelu naše analize. Pisat ćemo o narativnim okvirima koji prikazuju političarke kao neadekvatne i nedovoljno kompetentne za bavljenje politikom, migrante kao sigurnosnu ugrozu (s naglaskom na rodni aspekt te teme) te diskreditiraju politike rodne ravnopravnosti.

*Projekt GenderFacts se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost. Ona su dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije.  Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije, kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.