Aktivistkinja, članica udruge PaRiter i Platforme za reproduktivnu pravdu Marinella Matejčić prošli tjedan reagirala je u dva vrlo bitna trenutka kako bi ukazala na stanje ženskih prava u Hrvatskoj te nužnost njihove zaštite i unaprijeđena. Nakon što je odgovorila Karolini Vidović Krišto koja je izjavila ‘kad narod čuje svjedočanstva djece koja su preživjela pobačaj, dići će se protiv pobačaja’, vlastitim iskustvom, Matejčić je i pokrenula trend na društvenim mrežama – pod hashtagom #ženeujavnomprostoru žene dijele vlastita iskustva seksualnog uznemiravanja.
Kako je krenuo hashtag #ženeujavnomprostoru?
Prijateljica i kolegica Marija Trcol je u srijedu ujutro u centru Rijeke doživjela brutalno vrijeđanje i uznemiravanje od strane grupe starijih muškaraca koji su zaključili da su tetovaže na njezinim nogama i kratke hlače koje nosi povod za dovikivanje “Pogledaj ju, ali pogledaj ju od naprijed, na ovu se više nikome ne može ni dignuti!”. S obzirom da živim u blizini, poslala mi je zamolbu da ih odem fotografirati kako bi mogla poduzeti daljnje korake i bila je vidno uznemirena.
Kako sam u zadnjih par tjedana i ja imala neka bizarna iskustva s muškarcima koji su u javnom prostoru zaključili da postojim kako bi oni meni mogli dobacivati ili mi govoriti o svojim seksualnim željama koje me i više nego ne zanimaju te sam svjesna bolne činjenice da se apsolutno ne radi o izoliranim slučajevima, počela sam tvitati o ovoj problematici, ne očekujući ovakav razvoj događaja.
#ženeujavnomprostoru https://t.co/F4biXSt95d
— 🌟 Mila Majestic 🌈 (@Mmatejci) July 23, 2020
Jednostavno sam željela da se počne govoriti o problemu nasilja i napada na žene koji u svom korijenu jesu potaknuti seksizmom i patrijarhalnom kulturom u koju smo uronjene i uronjeni. Željela sam da podijelimo iskustva i međusobno si ukažemo na to da je to rasprostranjeni problem, problem s kojim se svaka žena susrela makar jednom.
Iz svjedočanstava je proizašlo ne samo da se s time susreću žene u odrasloj dobi, već su se one prisjećale i situacija iz najranijeg djetinjstva, kada su bile djevojčice koje još niti ne znaju što seksualnost jeste, a ne što je seksualno uznemiravanje. Iz navedenog proizlazi da nas izuzetno mnogo nosi traume sa sobom uzrokovane događajima iz djetinjstva i da često nismo niti svjesne zašto imamo ukorijenjeni strah i razvijamo detaljno planirane logističke korake kako bi bile koliko-toliko sigurne u javnom prostoru.
Svakako je važno napomenuti da ovo nije one-woman show, već je kolaboracija između Platforme za reproduktivnu pravdu, šireg spektra saveznica i genijalne dizajnerice Ane Tavi, koja nam je uskočila i producira vizuale svjedočanstava.
Jako mnogo žena je podijelilo svoja iskustva seksualnog uznemiravanja, dajući do znanja kako se radi o univerzalnom ženskom iskustvu. Osim podizanja svijesti o problemu, ova akcija ima edukativni potencijal, ali i može biti i zagovaračka podloga za buduće inicijative. Kako vidiš daljnji razvoj ove situacije[1] ?
Tako je, ova akcija je, iako neplanirana, već postigla višestruki efekt: ispričane su priče koje su godinama nošene u nutrini; postignuta je određena doza solidarnosti; muškarci koji jesu bili svjesni problema, ali nisu nikada o njemu razmišljali su došli do zaključka da se to ne tiče samo žena, već i njih osobno, kao saveznika koji shvaćaju da je njihova pozicija educirati druge muškarce; postignuta je vidljivost problema u javnom prostoru. #ženeujavnomprostoru se prelio i na regiju, te svjedočimo “poplavi” priča žena i iz Bosne i Hercegovine i Srbije, što ukazuje na to da se radi o kulturološkom i sistemskom problemu na širem području i nije isključivo stvar naše zemlje – ali u našoj zemlji možemo tražiti i postići promjene. Želimo doći do još većeg broja žena koje su doživjele seksualno uzneimiravanje u javnom prostoru kako bi se što realističnije ukazalo na nevjerojatnu masovnost ove pojave. Ovo nije “rat” žena protiv muškaraca, što je potpuno promašena teza koju se da iščitati iz dijela komentara na društvenim mrežama, već aktivna borba protiv nasilja prema ženama, borba protiv shvaćanja da je nasilje normalno i da je u redu prihvaćati ga jer smo na njega naučili. Od najranije dobi smo učeni i učene obrascima ponašanja koji sežu od onih “nasmij se, tako si ljepša” do “ne možemo mi ništa dečkima koji šlataju djevojčice, jer ipak su oni dečki, peru ih hormoni” do samozadovoljavanja ispred učeničkih domova, praćenja žena po ulici noću, pokušaja silovanja i – obiteljskog nasilja. To je kompleksan problem i jedno vuče drugo i ne možemo se boriti protiv toga ako se ne pozabavimo i edukacijom svih aktera, dakle i roditelja, djece i mladih, institucija i promjenama zakonodavnih okvira i, ono za što je potrebna izuzetna politička volja, postavljanje na noge funkcionalnog i smislenog pravosuđa.
Thread:
Imala sam 13-14 godina. Muškarac iz obitelji me je seksualno uznemiravao. Pokazivao penis, želio da ga diram… Rekla sam “osobi od povjerenja”. Odgovor je bio: TI SI KRIVA. PRESTANI GA ZAVODITI. 1/2 #ženeujavnomprostoru— Šupe Marita (@supe_marita) July 26, 2020
Prvotni cilj kampanje je pomoći ekipi da izbaci frustraciju iz sebe, da podijeli što doživljava na dnevnoj bazi, da ukažemo na raširenost problema i nužnost implementacije znanstveno utemeljene edukacije koja mlade uči o rodnoj ravnopravnosti jer nije normalno da djevojke moraju jedna drugoj čuvati leđa dok se presvlače na tjelesnom, da desetogodišnjakinje razmjenjuju iskustva o tome kako nositi šrafciger da bi se mogle obraniti. Nije normalno da se djevojkama kupuje pepper sprej kad počnu izlaziti. Nije normalno da policija ne reagira na pritužbe o uhođenju i optuži ženu da su imali slučajeva da se tako djevojke osvećuju bivšim dečkima. Nije normalno da se u javnom prostoru vode ideološke bitke oko zaštite žena i djevojčica od nasilja, umjesto da se svim raspoloživim resursima radi na tome da se ista implementira kako bi nasilje prevenirali, propisno kažnjavali i pružili podršku žrtvama, odnosno onima koje su preživjele i preživljavaju nasilje na dnevnoj bazi.
Nadam se da će novi saziv Sabora prepoznati nužnost i hitnost primjerene i smislene reakcije na nasilje koje doživljava dio osoba koje su upravo njih izabrale za svoje predstavnike i predstavnice.
Vratimo se na izjave Vidović Krišto, na koje si reagirala vrlo iskrenim postovima na Twitteru o vlastitom iskustvu majke koja je razmišljala o pobačaju, a zatim i tebe koja kao vrlo mlada djevojka ostaješ trudna i odlučiš zadržati dijete. Taj post je postao viralan te dospio u sve mainstream medije. Možeš li nam malo više reći o toj situaciji – smatraš li hrabrim i odvažnim dijeliti vrlo osobna i intimna iskustva; kakve su te sve reakcije dočekale, mimo medijskog interesa?
Mislim da je moj Twitter thread odjeknuo upravo zato jer je bio izuzetno iskren i osoban. Pisala sam o situaciji u kojoj se našla moja majka, u situacijama u kojoj sam se sama našla. Mi nismo izolirani slučajevi: svi i sve znamo ženu koja je prekinula trudnoću. Bake, majke, sestre, prijateljice, mi same. Nedopustivo je da se naše odluke svode na ideologiju kao poligon za politička prepucavanja. To su priče nas i žena oko nas. Pisala sam o tome kako je majka kontemplirala prekinuti trudnoću ili ne, pisala sam o tome kako sam ja odlučila jednu trudnoću ne prekinuti, drugu da. To su naše odluke, donešene i utjelovljene u vlastitim iskustvima i nema te osobe koja ima pravo te odluke propitivati. Kada su tvitovi postali viralni sam odmah kontaktirala majku i ispričala joj se jer sam ju potencijalno stavila u poziciju u kojoj ona ne želi biti, ali je rekla da smatra da je važno govoriti o pobačaju u javnom prostoru kako bi zaštitile naše kćeri od onoga što je prolazila njezina majka i njezina baka: pobačaj na prljavom stolu, nestručno izveden, koji je za sobom nosio zdravstvene probleme, samoizvedeni pobačaj guščjim perom koji je uzrokovao izuzetno krvarenje i sterilnost. Je li to budućnost koja čeka naše kćeri radi toga što je žensko tijelo pitanje od javnog interesa i pitanje pobačaja je stavljeno na agendu kao ključno pitanje demografske obnove, a ne radna i socijalna prava koja ljudima omogućuju planiranje obitelji u trenutku kada oni to žele?
Mene je mama htjela pobaciti. Ali nije mogla jer je bilo prekasno, no veze u bolnici i sve zajedno i krenula je prema komisiji. Prijateljica ju je zaustavila. Imala sam takvo užasno djetinjstvo da ju uopće ne krivim što nije željela donijeti dijete na svijet.
— 🌟 Mila Majestic 🌈 (@Mmatejci) July 22, 2020
Dan nakon toga je nakon govora premijera Plenkovića u Saboru ustao jedan gospodin iz neke desne stranke i zapitao premijera hoćemo li se Hrvatska ustati za zaštitu života. Kada bi vladajući imali interesa u zaštiti života, osigurao bi se dostatan broj ginekoloških timova u sklopu javne zdravstvene zaštite za cca. 300 000 žena koje trenutno nemaju ginekološku skrb. Prema procjenama Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, nedostaje 60 timova u sklopu javnog zdravstva. Kada bi vladajući imali ambicija baviti ze zaštitom života, ne bi se oprema za pedijatrije kupovala sredstvima kupljenim humanitarnim akcijama. Da se radi o zaštiti života, aktivno bi se radilo na dokidanju nasilja pri porodu i dostupnosti medicinski potpomognute oplodnje. Ako govorimo o zaštiti života, zašto ne govorimo o svakom četvrtom djetetu u zemlji koje je gladno? Zašto ne govorimo o 19% ljudi koji žive u riziku od siromaštva? Zašto demoniziramo prekid trudnoće i dozvoljavamo da se oko toga u javnom prostoru lome koplja kada bi mogli uvođenjem znanstveno utemeljene seksualne edukacije i dostupnosti kontracepcije te dostatnog broja ginekoloških timova svesti taj broj na minimum? Zašto nam je patrijarhat, koji prepoznaje muško seksualno zadovoljstvo kao važno, ali ne i žensko, postaje dostatna barijera da inzistiramo na upotrebi kondoma, što je doista najjednostavniji način na koji se muškarci mogu boriti protiv prekida trudnoće? Odgovornim ponašanjem preveniramo neželjene trudnoće, a ženama je, u ovakvoj društvenoj i zdravstvenoj konstelaciji, do zaštite ipak nešto teže doći.
Obje reakcije počivaju na osobnim iskustvima. Kako su iskustva temeljena na onome što su žene preživjele i što i dalje doživljavaju, na društvenim mrežama se rodilo jako mnogo komentara muškaraca koji dovode u pitanje istinitost i autentičnost dijeljenih priča. ‘Meni se to nikada nije dogodilo’, ‘nisam nikada čuo ništa o tome’, ‘zašto pričamo samo o ženskim iskustvima’, ‘pobačaj ne može biti samo ženina odluka, što je s ocem’… Što poručiti takvima i kako da muškarci budu saveznici ženama u njihovoj borni za društvenu ravnopravnost?
Da se nadovežem na zadnji odgovor: muškarci, ako ne želite da vaša partnerica traži prekid trudnoće, korištenjem kondoma možete maksimalno pridonijeti tome. Kada se radi o vezama u kojima postoji međusobno poštovanje, pobačaj je stvar dogovora. Ako se žena boji budućnosti s muškarcem u kojoj je, osim za sebe, odgovorna i za još jedno biće na koje nije spremna, što će drugo učiniti nego prekinuti trudnoću?
Pojavili su se muškarci koji su saveznici ženama i to je odlično, no ne smijemo zaboraviti da su takvi, zdravi stavovi o ravnopravnosti upravo to – zdravi stavovi, ne razlog za dodjelu nagrade “muškarac godine”. Hvala im na tome i neka nastave sa svojim radom osvještavanja drugih muškaraca kako navigirati kroz prostor bez da seksualno uznemiravaju žene oko sebe.
Naravno da se seksualno nasilje događa i muškarcima – upravo smo tijekom vikenda dobile poruku od jednog muškarca kako je seksualno uznemiravan na poslu i zapravo niti sam nije bio potpuno siguran je li on seksualno uznemiravan ili si umišlja (što je sličan obrazac kao i kod žena). Dale smo mu savjete kome se obratiti i gdje zatražiti pomoć i podršku. U ovom slučaju se radi o svojevrsnoj hrabrosti, jer mnogi od muškaraca koji “viču” da se to njima nije dogodilo možda potiskuju da im se je dogodilo i da ih taj odgoj koji je uronjen u ideju da muškarac ne može biti seksualno zlostavljan onemogućuje da izađu van sa svojom pričom. Poruka je vrlo jednostavna: dragi muškarci, imate kompjutere, imate tipkovnice, društvene mreže i zagarantiranu elementarnu informatičku pismenost, ohrabrite se i progovorite o svojim iskustvima. Mi smo tu kao saveznice.
Obje reakcije događaju se na društvenim mrežama i angažirale su jako mnogo ljudi. Kakvo je tvoje viđenje uloge društvenih mreža u borbi za ženska prava?
Moramo apsorbirati činjenicu da su društvene mreže odraz fizičke realnosti i da je to sada jedan od medija kroz koje komuniciramo svoje poruke. Naravno, uz druge vrste medija, ulice, sastanke s donositeljima/cama odluka.
Jedno od najistaknutijih tema predizborne kampanje bila su upravo reproduktivna prava žene. Kako komentirate izjave sada već potpredsjednika Sabora Miroslava Škore te zastupnika Nina Raspudića, ali i zastupnice Marije Selak koja ovih dana istaknula kako ‘možemo raditi na afirmaciji života, a ne isključivo na pobačaju kao nekom super-cool emancipacijskom pravu poput nošenja minice’?
Izjava da silovana žena ne smije imati pravo na odabir hoće li zadržati trudnoću ili ne je u svojoj suštini nevjerojatno nasilna, mizogina i diskreditirajuća po potpredsjednika Sabora Miroslava Škoru. Zabrinjavajuće je da je s takvim stavovima prema pravu žene na tjelesnu autonomiju uopće izlobirao, i da mu je bilo dozvoljeno izlobirati, tako visoku funkciju unutar Sabora.
Nina Raspudića i njegove izjave ne želim niti komentirati, a gospođa Marija Selak je, uvjerena sam, sposobna za puno artikuliraniji diskurs od usporedbe prekida trudnoće s nošenjem minice.
Prošla Vlada izbjegla je donošenje novog Zakona o pobačaju. Prije gotovo tri i pol godine Ustavni sud odredio je Saboru da donese novi zakon o pravu na pobačaj. Taj bi zakon trebao zamijeniti trenutni “Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece” koji je donesen još 1978. godine. Unatoč tome što je Ustavni sud jasno naznačio da u novom zakonu neće biti moguće potpuno zabraniti pravo na prekid trudnoće, međutim postoji bojaznost, obzirom na društveni i politički kontekst u kojem živimo, da se dodatno oteža ženama pristup spomenutoj medicinskoj usluzi.
Ne bi rekla da postoji bojazan da se on oteža, on je već izuzetno težak. Žene naručuju tablete s interneta, iz BiH, odlaze u Sloveniju, putuju širom Hrvatske i doživljavaju poniženja radi liječnika i liječnica koje odbijaju vršiti prekide trudnoće na zahtjev. Potrebna je izuzetna kreativnost da se pristup esencijalnoj medicinskoj usluzi oteža na način na koji su to hrvatski političari i političarke uspjeli radi toga što nemaju hrabrosti uhvatit se u koštac s Crkvom i klerikalnom desnicom te omogućiti ženama da prekidaju trudnoće bez kompliciranja cijele procedure – od prvog odlaska na pregled radi utvrđivanja trudnoće, do ginekološkog pregleda nakon prekida trudnoće kako bi se utvrdilo je li isti izveden sukladno pravilima. Da se ne ponavljam, da je državi toliko stalo do “zaštite života” ne bi se toliko raspravljalo o ženskom tijelu kao javnom vlasništvu, kako u kontekstu zabrane prekida trudnoće, tako i u kontekstu nasilja prema ženama. Da se radi o “zaštiti života”, živjeli bi u sretnoj zemlji, ne zemlji gladnih, napaćenih, obespravljenih ljudi.
Aktivna si članica Platforme za reproduktivnu pravdu. Prema njihovom istraživanju, koliko je abortus u Hrvatskoj (ne)dostupan?
Istraživanje je pokazalo da se u čak 8 od 29 ovlaštenih zdravstvenih ustanova ne može obaviti pobačaj na zahtjev ili dobiti informacija o tome obavljaju li pobačaj na zahtjev. Od toga je 6 javnih ustanova – opće bolnice u Našicama, Požegi, Vinkovcima i Kninu, KBC Sveti Duh, KBC Sestre milosrdnice i, uz njih, privatna Specijalna bolnica Medico u Rijeci i Specijalna bolnica i poliklinika Podobnik. Rezultati cijelog istraživanja su dostupni ovdje.
Konvencija Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji stupila je na snagu 1. listopada 2018. godine. Što se promijenilo od trenutka kada se primjenjuje Istanbulska konvencija u hrvatsko društvo?
Konvencija o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama je ratificirana, ali nije implementirana, stoga ne možemo govoriti o značajnim promjenama.
Jedan od ciljeva PaRitera je i edukacija, ali i zagovaranje odgovorne kontracepcije te uvođenja zdravstvenog odgoja u školske kurikulume. Reci nam kako to konkretno radite, kroz kakve aktivnosti. Kakve su reakcije mladih, ali i njihovih roditelja?
Tako je, kako sam pisala i ranije, ne možemo doseći rodnu ravnopravnost bez edukacije. Kako je ulazak u hrvatski školski sustav izuzetno težak i resorno Ministarstvo i AZOO ne pokazuju interes za implementaciju smislene, znanstveno utemeljene seksualne edukacije koja bi mlade učila o odgovornom ponašanju i rodnoj ravnopravnosti, a što bi za cilj imalo prevenciju maloljetničkih trudnoća (godišnje u Hr rodi oko 1000 maloljetnica) i raširenost spolno prenosivih bolesti te bi ih učila o pristanku na seksualni odnos što je izuzetno važno u kontekstu akcije #ženeujavnomprostoru, odlučile smo se tim temama baviti primarno u virtualnom prostoru. Prije nekoliko godina smo poslale jedan obrazovni program koji govori o ljudskim pravima na verifikaciju Agenciji za odgoj i obrazovanje i do danas nismo dobile apsolutno nikakav odgovor. Radi se o programu koji nema veze sa seksualnosti niti rodnom ravnopravnosti u užem smislu, već upravo o ljudskim pravima. Promjene u sustavu su teške i trome i virtuala je ono što nam preostaje.
No ipak, prošle godine smo provele projekt financiran iz Erasmus + programa, INCORE – Informed, conscientious and responsible u suradnji s organizacijama iz Španjolske i Italije. U Rijeci je održan trening za mlade osobe iz sve tri zemlje tijekom kojeg smo učili i učile o odnosima u vezama, seksualnoj orijentaciji, rodnim identitetima, kontracepciji, rodnoj ravnopravnosti). Nakon toga je održana i serija web edukacija za mlade koji su uključeni od projekta, i to od toga kako izraditi infografiku do izrade istraživanja i kako zagovarati. U sklopu projekta je provedeno i istraživanje, odnosno istraživanja u sve tri zemlje, a rezultati se još uvijek obrađuju.
Također, vodimo i web stranicu hopacupa.org, na kojoj se bavimo temama iz domene zdravstvenog odgoja i seksualnosti te naše mlade snage pišu blog postove o temama koje apsolutno jesu zanimljive mladima. Web stranica je izrađena u suradnji s ginekologinjom, stoga su sve informacije medicinski točne i relevantne.
Što vi mislite, kako se treba pristupiti problemu rješavanja nasilja koje doživljavaju #ženeujavnomprostoru?
— 🌟 Mila Majestic 🌈 (@Mmatejci) July 26, 2020
Nedavno si u jednom medijskom istupu istaknula kako prema neobjavljenom istraživanju Paritera, gotovo 90 posto mladih o seksualnosti uče preko interneta. Možeš li nam reći nešto više o tom istraživanju i njegovim rezultatima?
Istraživanje je provedeno u sklopu projekta INCORE, obuhvaćeno je preko 500 mladih ljudi između 15 i 25 godina i rezultati još nisu u potpunosti obrađeni, Pitanja su bila podijeljena u nekoliko segmenata: društvene i kulturalne norme, seksualno i reproduktivno zdravlje, (Ne)formalni program cjelovite seksualne edukacije, seksualna prava i opće informacije (demografski podaci). S obzirom na to da je istraživanje doista široko i obuhvatno, izdvojila bih tek nekoliko statističkih podatka:
– preko 78 posto mladih je odgovorilo potvrdno na pitanje “Utječe li pornografija na razumijevanje i pristup seksualnosti”
– 72 posto mladih smatra da svaki pristanak na seks nije ujedno i slobodan i informirani pristanak na seks
– ⅓ ispitanika/ca je navela da je pristala na seksualni odnos iako zapravo nije htio/htjela
– 74 posto ispitanika/ca smatra da zdravstveni sustav ne pruža jednako kvalitetnu zdravstvenu zaštitu i podršku svima, neovisno o rodnom identitetu ili seksualnoj orijentaciji
– 91.3 posto ispitanika/ca smatra da je važno uključiti cjelovitu seksualnu edukaciju i edukaciju o reproduktivnim pravima u škole
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
