Sa stavom

26.09.2015. 22:17:41 - Dinka Premužić

NEUČINKOVITOST INSTITUCIJA

Roditeljstvo bez alimentacije: Pravda je spora i nedostižna

Hrvatski pravosudni sustav poznat je po dugotrajnosti svojih postupaka, pa čak i onda kada su oni žurni. Ne donese li se mjera privremenog uzdržavanja do okončanja spora po kojoj roditelj treba plaćati uzdržavanje odmah ili donese li se, pa ju tzv. roditelj ne izvršava, onaj/ona  tko živi s djecom, u pravilu majka, doslovce je prepuštena sam sebi.

Situacija zna trajati godinama i izuzetno je iscrpljujuća. Mnoge žene odustaju ili ni ne pokreću postupke u ime djece za dobivanje neisplaćenog uzdržavanja. Uglavnom ne zbog svoje dobre financijske situacije koja im omogućava da se same financijski skrbe za djecu, već znaju što ih čeka na hrvatskim sudovima i centrima za socijalnu skrb.

Radije će živjeti u siromaštvu ili raditi dva, tri posla jer se to čini bolji izbor od dugotrajnog "povlačenja po sudu".

Traženje pravde svijećom po sudu

Ekonomsko nasilje kojem je izložena jednoroditeljska obitelj u kojoj dijete/djeca ne ostvarju uzdržavanje od roditelja s kojim ne žive obrazložila je psihologinja Udruge B.a.B.e Senka Sekulić Rebić: "Jedno od najrasprostranjenijih nasilja je ekonomsko nasilje.  Ekonomsko nasilje očituje se kod roditelja koji ne poštuje pravomoćnu presudu i ne izvršava svoju zakonsku obavezu uzdržavanja djeteta/djece. Kad pri tome još izostane institucionalno funkcioniranje ili pomoć, odnosi koji teže nasilju dobivaju temelj, odnosno nasilnik dobiva prostor za prijetnje i manipuliranje. Socijalna mreža može preuzeti ulogu institucije i olakšati jednoroditeljskim obiteljima funkcioniranje i opstanak, ali izloženost ovom nasilju prevladati može jedino osobna snaga.  

O ekonomskom nasilju se premalo govori. Edukacija djece i mladih osoba o međuljudskim odnosima u izvan/bračnim zajednicama, kao i o zakonskim okvirima tih zajednica zapravo i nema. Institucionalno sistemska edukacija tijekom školovanja ne postoji. Angažman nevladinih udruga, iako poželjan, nije dovoljan. Osobe ulaze u zajednicu s idealiziranim uvjerenjem da ljubav sve rješava. Kada se međusobni odnosi poremete do raspada zajednice, bespomoćni su, ne raspolažu informacijama o svojim pravima, a institucionalni okvir često nije učinkovit."

Glasnogovornica Općinskog građanskog suda u Zagrebu, sutkinja Maja Bilandžić navela je statističke podatke: "Prosječno trajanje sudskog postupka od datuma početka procesa do datum pravomoćnosti odluke je 486 dana kada se radi o razvodu braka sa mllj. djecom, dok je prosječno trajanje postupka sporazumnog razvoda braka sa mllj. djecom 443 dana. To znači uključuje I stupanjski postupak, eventualne žalbe te odluke po žalbama Županijskog suda"

Znači postupak traje preko godinu dana, čak i onda kada se bivši partneri mirno dogovore o svemu. Iz dostavljenih podataka istog suda, očito je da vrlo malen broj zakonskih zastupnika/ica sudskim ili ovršnim putem pokušava ostvariti pravo za svoje dijete. "U 2013. je podneseno 635 tužbi radi uzdržavanja djeteta, u 2014. 614 i u prvih šest mjeseci 2015. 370 tužbi. Od ukupnog broja tužbi njih 122 se odnosilo na smanjenje uzdržavanja, 130 na povišenje uzdržavanja, a 163 na prestanak uzdržavanja djece", navela je glasnogovornica Maja Bilandžić i dodala: "U 2013., 2014. i prvih 6 mjeseci 2015. g. u kojima je ovrhovoditelj maloljetna osoba pokrenuto je ukupno 70 ovršnih postupaka na novčanoj tražbini te 37 postupaka na nekretnini ovršenika."

Što uzrokuje dugotrajnost postupka i zbog čega nesavjesni roditelj/ica bez obzira na sve zakonske mjere i dalje mogu godinama ne izvršavati i izbjegavati svoju zakonsku obavezu uzdržavanja? Zašto se malen broj roditelja, uglavnom majki, odlučuje pokrenuti postupke kojima djeca teško ili nikako ostvaruju svoja prava, objasnila je Iva Jovović, izvršna direktorica Udruge Let: "Najveći uzrok je definitivno velika ekonomska kriza koja veže uz sebe veliki broj nezaposlenih, veliki broj obveznika hipotekarnih kredita u švicarskim francima koji ne mogu podmirivati sve svoje obveze. Drugi razlog je još uvijek velika prisutnost sive ekonomije: ili dobivaju plaću u potpunosti na ruke ili dijelom na ruke, dijelom na računu ili su prijavljeni na minimalac, a realno zarađuju veće iznose koje vi ne možete nikako dokazati.

Također mi iz udruga stalno primjećujemo probleme u provedbi sustava besplatne pravne pomoći. Iako stranke u postupku imaju pravo na besplatnu pravnu pomoć, često im se kaže iz ureda državne uprave koji taj segment koordiniraju da su sredstva za besplatnu pravnu pomoć iskorištena ili da pričekaju rebalans proračuna, što je neprihvatljivo. Puno pomaže Hrvatska odvjetnička komora koji odradi veliki broj slučajeva pro bono jer se radi o zaštiti djece, ali to nije dovoljno da pokrije cijelu populaciju u potrebi. Drugo područje je sigurno veliki problem sa pravosuđem, sporosti sudova.

Zatim su tu i česte promjene zakonodavstva. Naravno vezano uz činjenicu da iako bi trebali sudovi malo toga ili bolje rečeno manje toga odrade po službenoj dužnosti te je teret dokazivanja nečijeg imovinskog stanja obicno na onom drugom roditelju/ici koji je zakonski zastupnik/ica  djeteta i sa kojim/kojom dijete živi. U cijelom tom vrtlogu emocija, nemogućnosti postizanja dogovora između roditelja pri razvodu još ispadne da najčešće majka "proganja" oca da "njoj" plaća, a ne ono što je realno za dijete. Samo dijete ne može samostalno raspolagati novcem pa to mora zakonski zastupnik/ica u njegovo ime. Ne zaboravite, nakon dogovora oko uzdržavanja djece i samog brakorazvoda, još uvijek ostaje parnica između roditelja oko podijele zajedničke imovine. Dio trzavica iz tog spora se također reflektira na dio oko uzdržavanja. Tu je naravno i naša kultura i tradicija neplaćanja poreza, doprinosa... mijenjanja adresa da te policija ne nađe, izbjegavanja prijava na radnom mjestu i sl."

Iva Jovović

Iva Jovović

Ukoliko obveznik uzdržavanja, odnosno roditelj/ica s kojim dijete ne živi izjavi da nema prihoda, ništa ne posjeduje, nitko ga ne uzdržava, a pri tom nije evidentiran socijalan slučaj, sud će iskaz prihvatiti kao vjerodostojan.

Izjavi li da povremeno radi "na crno" sud će činjenicu ili zanemariti ili čak uredno evidentirati u zapisniku, kao da se ne radi o kaznenom djelu. Prijava Državnom inspektoratu nije u njihovoj nadležnosti kao što ni nemaju institucionalni autoritet jer je na sudovima postalo normalno laganje, iznošenje neistinitih podataka koje ne povlači nikakve sankcije.

Zataji li imovinu koja je uredno gruntovno dokaziva ili prihod, suprotna strana mora dokazivati lažnost iskaza. Izbjegava li primiti sudski poziv ili se ne odaziva, proći će mjeseci, pa i godine dok mu se poziv ne iskaže na oglasnoj ploči. Sustav dopušta manipuliranje ne samo oštećenom strankom u postupku, a to je, ne zaboravimo dijete već i iskorištavanje njegove neučinkovitosti.

Mnoge organizacije i udruge kojima je primarna ova problematika pokušavaju ostvariti promjenu samog sudskog djelovanja kako bi se onemogućila za sad uobičajena praksa iznošenja laži i skratio postupak ostvarivanja prava.

U udruzi Let smatraju: "Tako su najčešće majke, jer još u većini slučajeva djeca primarno žive s majkom, postale privatni detektivi koji istražuju gdje njihov bivši partner radi i sl. To naravno još dodaje tenziju međusobno već zategnutih odnosa. Bilo bi lakše da se makne taj teret suparništva s roditelja, te da sud po službenoj dužnosti zatraži uvid u gruntovnicu, poreznu i sl. Bitno je da majka i dijete budu sudionici u postupku, ali nikako da teret dokazivanja  bude na njima. Naš prijedlog je da se taj dio promijeni i da država tuži neplatišu uzdržavanja i da se makne teret s većinom majki da dokazuju primanja, imovinu i sl."

Puno je veći broj majki koje žive s djetetom/djecom koja ne primaju alimentaciju, nego očeva. Sudski postupci traju godinama, iscrpljujući su, majka sama izdržava djecu i za to vrijeme trpi brojne posljedice. Nije li riječ o rodnoj neravnopravnosti jer je u pravilu riječ o majkama s djecom?  Zatražili smo mišljenje Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova Višnje Ljubičić radi li se zapravo o spolnoj diskriminaciji s obzirom da u preko 80% slučajeva djeca po prestanku obiteljske zajednice nastavljaju živjeti s majkom (Državni zavod za statistiku) te određeni dio tih majki ne može ostvariti pravo djeteta na uzdržavanje?

"Diskriminacija na području roditeljske skrbi je područje kojem Pravobraniteljica posvećuje znatnu pažnju. Naime Pravobraniteljica kontinuirano zaprima znatan broj pritužbi iz navedenog područja, a navedene pritužbe se, između ostaloga, odnose i na problematiku neplaćanja uzdržavanja za djecu od strane oca kao roditelja s kojim dijete ne živi. U kontekstu spolne diskriminacije roditelja na području roditeljske skrbi, Pravobraniteljica se zalaže za ukidanje svih oblika spolnih stereotipa, posebice onih koji se odnose na skrb o djeci i brigu o kućanstvu te se zalaže za ravnomjernu raspodjelu kućanskih poslova i obveza. Podatak kako u preko 80 % slučajeva djeca po razvodu braka nastavljaju živjeti s majkama svakako ukazuje i na prisutnost spolnih stereotipa u društvu prema kojima je "normalno i prirodno" da svu skrb o djeci nakon razvoda braka uvijek preuzima majka, bez obzira na konkretne okolnosti svakog pojedinačnog slučaja, a na što ukazuju i pritužbe pojedinih građana/ki – posebice očeva – koji izražavaju spremnost, volju i sposobnost za skrb o djeci, jednako kao i majke. Unatoč tome, takvi očevi se često susreću sa spolnim stereotipima koji ih u znatnoj mjeri stavljaju u nepovoljniji položaj u odnosu na majke.

Međutim, pritužbe koje zaprimam isto tako ukazuju i na činjenicu kako postoje brojne majke kojima je dijete povjereno na skrb, koje se žele brinuti o djetetu i u tom smislu su podobniji roditelj, ali su pritom prisiljene same se brinuti za dijete zbog nezainteresiranosti oca, a često je u takvim slučajevima prisutno i obiteljsko nasilje te majke upravo iz straha od nasilja "izbjegavaju" oca pa ostvarivanje svojih prava i prava djece (uključujući i prava na uzdržavanje od oca) ne žele tražiti sudskim putem. Takve majke se svakako nalaze u nepovoljnijem položaju u odnosu na očeve." smatra Pravobraniteljica.

Da je u pitanju (ne)izravna diskriminacija žena koje kao majke dugotrajnim, čak višegodišnjim sudskim postupcima pokušavaju ostvariti pravo djece na uzdržavanje potvrđuje sljedeći navod Višnje Ljubičić, kao i da postoji problem da društvo još uvijek očekuje da žena treba samostalno osigurati djetetu/djeci s kojom živi egzistenciju i da se ta njezina dužnost veže uz rodno-uvjetovan položaj u obitelji i društvu općenito samim činom što je majka, dok se ocu ne dodjeljuje takva uloga iako su po zakonu oba roditelja dužna uzdržavati potomstvo.

"Dugotrajnost sudskih postupaka u kojima se traži uzdržavanje za dijete svakako dovodi do nepovoljnijeg položaja majki koje su prisiljene same se skrbiti za djecu i snalaziti se na razne načine. Pojedine pritužbe koje zaprimam -  i koje uglavnom podnose žene – odnose se upravo na dugotrajnost sudskih postupaka u kojima se odlučuje o statusnim stvarima fizičkih osoba (razvod braka, odlučivanje s kime će dijete nastaviti živjeti nakon razvoda braka, odlučivanje o susretima i druženjima odvojenog roditelja s djetetom) i o uzdržavanju te u takvim slučajevima upućujem požurnice Ministarstvu pravosuđa jer nisam u mogućnosti niti na koji način utjecati na rad sudova.

Obzirom na sve navedeno, proizlazi kako su majke koje same skrbe za djecu doista u nepovoljnijem društvenom položaju koji je uvjetovan spolnim stereotipima kako je majka uvijek dužna snositi sav teret brige za djecu i obitelj. Stoga su takve majke svakako izložene riziku diskriminacije." – navela je Pravobraniteljica.

Mit o alimentaciji

U "suvremenom" hrvatskom društvu vladaju dva mita o alimentaciji. Jednim se smatra da je dosuđen iznos uzdržavanja izuzetno visok. "Dobila je alimentaciju, sve je riješila sebi u korist. Tužila ga je da dobije novce. Ne mora niti raditi više, budala će joj plaćati svaki mjesec.", i slične predrasude često se ponavljaju u istom obrascu.

Iako su poznati minimalni iznosi po kojima dijete do 6 godina ima pravo na minimalno izdržavanje od 940,61 kn, dijete do 12 godina na 1.106,60 kn i dijete do 18 godina na 1.217,26 kn., te se zavisno o pojedinačnom slučaju dosuđuju manji ili veći iznosi uvijek se zanemaruju stvarne potrebe djeteta. Uzdržavanje nije džeparac, a često se takvim tretira. Taj iznos treba pokriti sve djetetove materijalne potrebe jer se smatra da roditelj/ica s kojim dijete/djeca žive svojom brigom i odgojem doprinosi njegovom razvoju.

Drugi mit je da majka prima alimentaciju. Činjenica da uzdržavanje ne pripada njoj osobno, već djetetu zanemaruje se i u samim institucijama, a pogotovo je izokrenuto u društvenoj svijesti. "Vi ćete dobiti sudskom presudom određenu alimentaciju" – rekla mi je djelatnica Centra za socijalnu skrb svjedoči Iva M. (podaci poznati redakciji)."Mislite djeca će dobiti? Uzdržavanje je njihovo pravo i potreba, nije moje." – ispravila sam ju. "Osim toga, vi ste dužni poduzeti mjere zaštite djece ukoliko ja njihovim udržavanjem ne raspolažem njima u korist, zar ne?" – dodala sam.  "Pa jesmo, mislim da jesmo." – odgovorila je zbunjeno.

Da uzdržavanje pripada majci s kojom dijete/djeca žive najčešća je zabluda i izvor konfliktnih situacija. Bivši partner nerijetko odbija plaćati uzdržavanje jer ga ne želi plaćati bivšoj ženi zanemarujući pri tome činjenicu da oštećuje vlastitu djecu i da majka ima ulogu zakonske zastupnice maloljetne djece, a ne osobno pravo na uzdržavanje.

Na upite susreće li se Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova sa stereotipom da žena prima alimentaciju, a ne djeca, te  iako je roditelj/ica s kojim/kojom žive maloljetna djeca dužan/dužna štititi i ostvarivati pravo djeteta na uzdržavanje, često se susrećemo s mišljenjem da majka traži novčana sredstva za sebe, odnosno dolazi li pojave zanemarivanja i obezvređivanja statusa majke kao zakonske zastupnice djeteta zbog njezinog spola? odgovorila je:

"U pojedinim slučajevima očevi koji se pritužuju na neravnopravni tretman na području roditeljske skrbi navode, između ostaloga, i kako majke ne troše novčani iznos alimentacije na potrebe djeteta već na svoje vlastite potrebe te iznose svoje nezadovoljstvo time. Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova u takvim slučajevima uvijek upućuje na mogućnost i potrebu obraćanja nadležnom centru za socijalnu skrb, a kako bi se ispitali navodi u svakom pojedinačnom slučaju imajući u vidu kako se radi o pitanjima koja se odnose i na dobrobit djeteta.

Međutim Pravobraniteljica u takvim slučajevima uvijek ukazuje i na zakonsku obvezu oba roditelja da uzdržavaju svoje maloljetno dijete (čl.209.st.1. Obiteljskog zakona, NN 116/03, 17/04, 136/04, 107/07, 57/11, 61/11). Isto tako Pravobraniteljica ukazuje kako su čuvanje, njega i skrb koju za maloljetno dijete ulaže roditelj s kojim dijete živi vrijednosno izjednačeni s novčanim iznosom kojega za uzdržavanje daje roditelj s kojim dijete ne živi (čl.233.st.1. Obiteljskog zakona).

Stereotipi kako majke uvijek troše novčana sredstva alimentacije za sebe svakako dovode do stvaranja negativne slike o majkama, ali štete i samoj djeci obzirom kako majke, kao zakonske zastupnice djece, traže uzdržavanje za djecu a ne za sebe."

Ukorijenjene mitove o alimentaciji i posljedice takvog razmišljanja komentirala je Senka Sekulić Rebić, psihologinja Udruge B.a.B.e.: "Često partner ne poštuje pravomoćnu presudu i proizvoljno uplaćuje manje od zakonski određene svote. Ili kupuje djetetu (ne)potrebne stvari, umjesto novčanog iznosa. Na taj način pokazuje svoju moć i manipulira i bivšom partnericom i djetetom svjestan nefukncionalnosti sistema koji mu omogućava proizvoljno ponašanje. Nerijetko je u takvim situacijama narušena komunikacija između svih članova obitelji, što se najviše reflektira na odnos s djetetom.

Također, partnersko nasilje se očituje u neizvršavanju obaveza prema djeci. Riječ je o institutu manjka socijalne moći.  Partneri koji ispoljavaju nasilje najčešće to čine prema osobi koja im se teže može suprotstaviti i koja otežano ostvaruje svoja prava. Recimo, pravomoćne presude iz drugih oblasti ne krše se i uredno se izvršavaju jer postoji institut prisile, a majka taj institut nema ili je otežana provedba.

Žena koja mora zakonskim putem ostvarivati pravo na uzdržavanje djeteta/djece često je iscrpljena dugotrajnim ostvarivanjem tog prava. Institut manjka socijalne moći društveno je uvjetovan. Od majke se očekuje skrb o djetetu u svim okolnostima, a ako još pri tome trpi partnersko nasilje ne izvršavanja obaveza prema djeci, upotpunjuje stereotipnu sliku žrtve koje joj tradicionalno društvo nameće. Takav stereotip društvena socijalna mreža prihvaća jer joj to pruža mogućnost intervencije koja traži zahvalnost. Ukoliko žena iskače iz stereotipne slike nemoćne žrtve pri ostvarivanju dječjih prava, socijalna mreža može se početi ponašati invertizivno kao da je majka sama kriva za situaciju. Ako je sudski, ovršni ili kazneni postupak dugotrajan često se od prvobitnog razumijevanja i podrške, društveni kontekst mijenja jer se počela gubiti predodžba o žrtvi.

"Pa što ona više hoće, zašto ga već jednom ne ostavi na miru?" i slične primjedbe  pokazuju društveni kontekst kad osoba koja ostvaruje prava ne pokazuje stereotipnu bespomoćnu predodžbu žrtve.  Pri tome se najčešće zaboravljaju glavni akteri pokretanja sudskog postupka – dijete/djeca koja ne primaju zakonsko uzdržavanje od strane roditelja s kojim ne žive u kućanstvu".

Tko je član jednoroditeljske obitelji, a tko samohrani roditelj

Termin jednoroditeljska obitelj egzistira u pravnim propisima i zakonima, ali u svakodnevnom životu nije zaživio. Roditelj/ica koji sam skrbi o djetetu/djeci za sebe će reći da je samohran roditelj, a ne roditelj jednoroditeljske obitelji iako zapravo nije u pravu. Isto tako niti djeca iz takvih obitelji ne govore da su pripadnici tako nazvane obitelji, već jednostavno kažu: "Živim s mamom ili tatom."

Ova dva termina obitelji i roditeljstva pravno su jedinstvena jer je i riječ o različitim tipovima obitelji.  Zakon o socijalnoj skrbi decidiran je (članak 4) o pojmu jednoroditeljske obitelji i samohranog roditeljstva, pa je jednoroditeljska obitelj ona koju čine dijete, odnosno djeca i jedan roditelj. Samohrani roditelj je roditelj koji sam skrbi za svoje dijete i uzdržava ga, a na web stranici Ministarstva socijalne politike i mladih taj termin je još dodatno objašnjen: nema prihoda od drugog odsutnog ili umrlog roditelja.

Naravno da pravno mora postojati razlika obitelji kao što postoji razlika u stvarnom životu, niti se smije dopustiti ikakvo uspoređivanje obitelji gdje je jedan roditelj preminuo ili nestao s obitelji gdje su obadva roditelja živa i poznatog prebivališta. U jednoroditeljskim obiteljima oba roditelja dužna su brinuti o zajedničkoj djeci bez obzira na model u kojem žive. No postoji veliki broj slučajeva kad jedan roditelj to ne čini, a instrumenti zakona nisu dovoljni da to od njega postignu.

Tako dolazi do situacija da postoje jednoroditeljske obitelji u kojima jedan/jedna roditelj/ica isto kao i samohrani roditelj/ica potpuno sam/a skrbi o potomstvu i također ne postoji prihod, a niti skrb od strane drugog roditelja koji je živ i poznatog prebivališta jer sudskom praksom nije postignut institut uzdržavanja i skrbi ili postupak traje godinama.

Postavlja se pitanje nisu li ovakve obitelji diskriminirane jer roditelj/ica koji de facto živi kao samohrani roditelj, de jure nema taj status i time ne ostvaruje prava samohranih roditelja npr. zaštitu na radnom mjestu?

Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić dala je komentar u odnosu na moguću diskriminaciju na područjima na kojima je temeljem Zakona o ravnopravnosti spolova zabranjena diskriminacija, a s kojom se susreće navedena skupina društva, po statističkim podacima najviše žene, samo zbog statusa jednoroditeljske obitelji.

Višnja Ljubičić

Višnja Ljubičić

"Žene koje samostalno skrbe o djeci i čije obitelji imaju status jednoroditeljskih obitelji su zbog takvog statusa izložene riziku diskriminacije na brojim područjima života, posebice na području rada i zapošljavanja. Naime poslodavci često polaze od stereotipnih stavova kako su žene te na kojima je u najvećoj mjeri teret brige za djecu. Činjenica kako je žena majka koja sama skrbi o djetetu samo dodatno pogoršava njezin položaj na tržištu rada jer takve žene, prema stereotipnim stavovima pojedinih poslodavaca, nisu pouzdane upravo zbog skrbi za djecu koja u cijelosti pada samo na njih. Posebno rizičnu kategoriju čine trudnice koje nakon korištenja prava s osnova trudnoće (rodiljni i roditeljski dopust) često dobiju otkaz ili im ne bude produljen ugovor o radu na određeno vrijeme. Ovdje smatram značajnim spomenuti rezultate istraživanja koje sam provela 2012.g., a koji pokazuju kako je postotak otkaza trudnicama u odnosu na istraživanje koje je proveo Filozofski fakultet prije cca 7 godina, porastao s 10 % na 55,3 %. Stoga su u teškoj ekonomskoj situaciji na tržištu rada žene zbog trudnoće i materinstva posebno ranjiva skupina unutar svog spola, a situaciju još dodatno pogoršava činjenica da je žena samohrana majka.

Diskriminacija majki, ali i očeva, koji/e sami/e skrbe o djetetu predstavlja ujedno i diskriminaciju temeljem bračnog i obiteljskog statusa, pri čemu je posebno nepovoljan položaj majki, a što je posljedica patrijarhalnih svjetonazora.

U dosadašnjoj praksi imala sam par slučajeva vezano upravo uz nepovoljniji tretman jednoroditeljskih obitelji. U jednom slučaju radilo se o gradskim bazenima u jednom gradu u istočnoj Hrvatskoj, a koji su omogućavali povoljniju cijenu za kupnju obiteljske ulaznice pri čemu se prema cjeniku pod pojmom obitelji podrazumijevalo isključivo dvoje roditelja i dijete (djeca), što je značilo da su iz pojma obitelji isključene obitelji s jednim roditeljem i samohrani roditelji. Nakon što je Pravobraniteljica pokrenula ispitni postupak, obaviještena je kako su gradski bazeni u međuvremenu uskladili cjenik sa Zakonom o ravnopravnosti spolova. Drugi slučaj se odnosio na tzv. "obiteljski paket" koji je nudilo jedno kino, ali koji paket nisu bili u mogućnosti koristiti jednoroditeljske obitelji s jednim djetetom. Navedeni ispitni postupak je još u tijeku te će Pravobraniteljica po primitku izvješća i dokumentacije zauzeti svoj stav o diskriminaciji u konkretnom slučaju."

Očito ukazuje se potreba za jednom trećom klasifikacijom obitelji. Treba priznati da je ona nužna zbog više razloga. Prvi je da takve obitelji postoje i to u znatnom broju. Drugi je da je institucionalni sustav toliko neučinkovit da egzstiraju dvije skupine roditelja koja zakonskim odrednicama uopće ne bi trebale postojati – roditelji koji godinama ne izvršavaju obavezu uzdržavanja djece i roditelji koji zbog toga žive kao samohrani roditelji.

Udruga za unapređenje kvalitete življenja Let kontinuirano radi na unapređenju života i jednoroditeljskih i samohranih obitelji. S obzirom da rade s konkretnim pojedincima, slučajevima svjesni su situacije u realnom životu.

Na upit donosi li zakonska razlika samohranih i jednoroditeljskih obitelji u kojima samo jedan roditelj skrbi o djetetu/djeci diskriminaciju roditelju (najčešće majci) iz takve obitelji? Kakav stav ima udruga Let o ovoj zakonskoj podjeli? precizno su odgovorili:  "Ta zakonska podjela je nepravedna jer u slučaju da roditelj nije 3 god vidio dijete, imalo skrbio o djetetu, a kamoli plaćao uzdržavanje, drugom roditelju koji jedva krpa kraj sa krajem nisu dozvoljena prava poput pomoći pri nabavi školskih udžbenika i sl. jer se na papiru se taj nedodirljivi roditelj vodi kao roditelj iako ne skrbi niti uzdržava svoje dijete."

 Nove strategije, stari problemi

Vlada RH je u rujnu 2014. godine usvojila Nacionalnu strategiju za prava djece u Republici Hrvatskoj za razdoblje od 2014. do 2020. G. Polazeći od Strategije Vijeća Europe o pravima djeteta i EU Agende za prava djece, Nacionalna strategija fokusirana je na 4 strateška područja: (1) Unapređivanje sustava i osiguravanje usluga prilagođenih djeci, (2) Eliminaciju svih oblika nasilja nad djecom, (3) Osiguranje prava djece u ranjivim situacijama i (4) Osiguranje aktivnog sudjelovanja djece. 

Nacionalnom strategijom nastojat će se djelotvornije promicati i štiti prava djece u Hrvatskoj kroz provedbu postojećih međunarodnih i nacionalnih standarda na području prava djece, promovirajući cjeloviti i integrativni pristup pravima djece. U tijeku je izrada objedinjenog Akcijskog plana kojim će se detaljno propisati konkretne aktivnosti te zadati rokovi za provedbu pojedinačnih mjera.

S obzirom da jedna državna vlada donosi tako važan dokument kao što je Nacionalna strategija koja je sva posvećena pravima djece u državi, zanimalo nas je prepoznaje li strategija desteke tisuća djece u Hrvatskoj koja ne ostvaruju najosnovnija prava na egzistenciju kao ranjivu skupinu društva. Obuhvaća li možda Akcijski plan aktivnosti ili projekte kojima se obraća  mlt. djeci koja unatoč pravomoćnim sudskim presudama ne primaju zakonsko uzdržavanje, a iskoristila su trogodišnju mogućnost primanja privremenog uzdržavanja od strane države?

Odgovor Kristine Samardžić iz Ministarstva socijalne politike i mladih potvrdio je da Nacionalna strategija nije uzela u obzir ovu društvenu skupinu kojoj niti postojeći zakonski okvir nije pomogao ostvariti prava. Nacionalnom strategijom pokušati će se riješiti prava djece koja žive u uvjetima siromaštva, a djeca koja su u to siromaštvo dospjela ne funkcioniranjem upravo ovog Ministarstva kao i pravosudnog sistema za ovu strategiju i dalje ne postoje.

"Institut (privremenog) uzdržavanja djece nije predmet Nacionalne strategije za prava djece u Republici Hrvatskoj za razdoblje od 2014. do 2020. godine (u daljnjem tekstu: Nacionalna strategija) odnosno Nacrta Akcijskog plana za provedbu Nacionalne strategije za prava djece u Republici Hrvatskoj od 2014. do 2020., za razdoblje od 2014. do 2016. (u daljnjem tekstu: Nacrt Akcijskog plana).

Nacionalna strategija promovira cjelovit i integrativni pristup pravima djece odnosno ima za cilj provedbu aktivnosti usmjerenih unapređivanju prava djece u svim područjima.

III. Strateški cilj Nacionalne strategije odnosi se na osiguravanje prava djece u ranjivim situacijama te sadrži posebno područje J. Djeca koja žive u uvjetima siromaštva. Navedeno područje naglašava važnost prava djece na odgovarajući životni standard i pomoć države u ostvarivanju istog, u slučaju da im njihove obitelji ili skrbnici nisu u mogućnosti osigurati ga, bez obzira na uzroke.

Vezano za mjere u spomenutom području Nacionalne strategije, Nacrtom Akcijskog plana za dvogodišnje razdoblje predviđena je, između ostalog, financijska potpora projektima organizacija civilnog društva usmjerenih borbi protiv siromaštva i socijalne isključenosti s naglaskom na sljedeće prioritete: osiguravanje prehrane tijekom boravka u osnovnoj školi djeci iz socijalno ugroženih obitelji te pomoći socijalno ugroženim obiteljima (primjerice jednoroditeljske obitelji).

Već je tijekom ove godine proveden Javni poziv za prijavu navedenih projekata kojim je bilo osigurano 24 milijuna kuna iz sredstava Državnog proračuna te je Nacrtom Akcijskog plana predviđena mogućnost provedbe istog i tijekom 2016. godine. Uvažavajući činjenicu da Nacrt Akcijskog plana obuhvaća dvogodišnje razdoblje, skrećemo pažnju kako u dokumentu za naredno razdoblje ostaje mogućnost za implementaciju dodatnih aktivnosti usmjerenih zaštiti prava i interesa djece."

 Tko preživi, pričat će

Kakve i kolike posljedice ostavlja dugogodišnja borba, u pravilu majci da bi se djetetu osigurala osnovna egzistencija nije poznato. Institucionalni kontekst, to zapravo i ne zanima. Društveni i socijalni kontekst zavisi pojedinačno od slučaja. Negdje je afirmativan, negdje upravo suprotno. Ali nije niti na okolini da rješava manjkavost zakonodavnog sistema države. Roditelj, najčešće žena od koje se očekuje više nego od društva u cjelini tj. da se sama skrbi za dijete/djecu dok drugi roditelj obavezu izbjegava, a državni model mu to i omogućuje cijeli postupak proživljava oslonjena isključivo na osobni integritet i snagu.

Što zapravo proživljava žena koja ostvaruje institucionalnim putem djetetovo pravo na uzdržavanje objasnila je psihologinja Udruge B.a.B.e Senka Sekulić Rebić:

"To je dugotrajan postupak u kojem se izgubljene bitke ne stignu procesuirati. Žene zbog svakodnevnih obaveza jednostavno nemaju vremena procesuirati sve negativno što im se dogodilo bilo s bivšim partnerom bilo s institucionalnom neučinkovitosti. Frustracija se nadovezuje na frustraciju i to se prvobitno reflektira umorom.

Kada se pri tome susretne s neučinkovitosti sustava osjeća se disbalans naspram  zdravog razuma, poimanja pravde i svih civilizacijskih normi društva. To izaziva bespomoćnost. Majka koja mjesecima ili godinama ostvaruje djetetovo pravo na uzdržavanje potpuno sama toliko je iscrpljena da joj se čini da to ostvarivanje više niti nema smisla. Svjesne teškoća koje ih očekuju mnoge žene niti ne pokreću postupke ovrhe ili odustaju u nekom trenu. Sva ta loša iskustva na kraju ostavljaju osjećaj ogorčenosti. To je proživljena životna trauma." 

Povezani tekstovi:

     Tekst je nastao u okviru nezavisnog novinarskog projekta 'Roditeljstvo bez alimentacije' kojeg financijski podupire Ministarstvo kulture, no članak ne izražava stavove i mišljenje spomenutog  Ministarstva. Riječ je o seriji članaka 'Roditeljstvo bez alimentacije'. 

Tagovi: alimentacija, dijete, majka, otac, roditeljstvo, rodna ravnopravnost, sudovi, višnja ljubičić

Vezani članci:

Facebook komentari

Iz drugih medija

AEM