Sa stavom

Aftermath horora u Japanu

Ovako izgleda uklanjanje osoba s invaliditetom

Ovako izgleda uklanjanje osoba s invaliditetom

To je bio dan na koji je zajednica osoba s invaliditetom trebala slaviti u SAD-u napredak koji je postignut od 26. srpnja 1990. kad je potpisan američki zakon o osobama s invaliditetom i veseliti se budućem radu. Umjesto toga, svijet je potresla vijest o jednom od najtežih zločina nad osobama s invaliditetom još od kada su nacisti odlučili izbrisati ih s lica Zemlje. Ovoga puta, to se dogodilo u Japanu.

Da ljudi koji su ubijeni u tom napadu nisu bili ljudi s invaliditetom smješteni u instituciji – da su bili na rock koncertu ili u restoranu ili na fakultetu – sve društvene mreže bi se zapalile od zgroženosti i bijesa. No, dok ovo pišem, nema hashtagova na Twitteru, nema gorljivih tekstova. Tek nekoliko vijesti, uglavnom preko mrežnih servisa. Naravno, ulogu igra i činjenica da se ne radi o “zapadnoj” državi, no razloga je mnogo više.

Ono što se u ovim vijestima najviše ističe je da ubojica, 26-ogodišnji Japanac, nije skrivao što namjerava učiniti. Prema Guardianu, čovjek je dva tjedna prije završio u psihijatrijskoj ustanovi nakon što je pokušao predati pismo jednom of govornika u japanksom parlamentu. U tom pismu opisao je točno što namjerava učiniti…

“Želim svijet u kojemu će ljudi s višestrukim invaliditetima moći biti eutanizirani uz pristanak njihovih skrbnika, ako nisu u stanju živjeti kod kuće i biti aktivni u društvu”, pisalo je. Napisao je kako bi mogao “smaknuti ukupno 470 osoba s invaliditetom”, tijekom noćne smjene u dvije ustanove s nedovoljnim osobljem. “To ću izvesti brzo i ne namjeravam ozlijediti osoblje”.

U ovom napadu ubio je 19 ljudi, a 24 ih je ranjeno.

Devetnaestero ljudi. Što bi bilo da piše “19 djece” ili “19 učitelja/ica” ili “19 posjetitelja/ica restorana”? Pretpostavljam da bi takav hashtag na Twitteru potisnuo onaj #AbreakupIsBadWhen.

Što bi bilo da je u tom pismu pisalo kako namjerava ubiti djecu ili učitelje/ice ili posjetitelje/ice restorana?  Pretpostavljam da bi institucije vlasti obratile na to mnogo više pozornosti.

Ali, nije to napisao. Napisao je kako ima snažnu želju ubijati ljude s invaliditetom. Muškarac koji je radio u ustanovi u kojoj su ti ljudi živjeli. I koji je prijetio da će ubiti ljude u toj ustanovi. Nipošto se ne može reći da je bilo nenajavljeno, nesvjesno i neplanirano.

Napisao je kako želi “istrijebiti” ljude s invaliditetom s lica Zemlje. Shvaćam da je to najesktremnija točka na spektrumu negativnih stavova prema invaliditetu. No, taj spektrum je kontinuum, a ne reagirati na ovakvo pismo je dio tog kontinuuma. Evo nekih pokazatelja koji govore kako društvo naginje toj krajnjoj točki:

Što je s bijesom? U najboljem slučaju je ograničen (vidi “No hashtag”). Zašto? Poruke koje društvo šalje i prihvaća neprekidno stvaraju i ponavljaju “bolje mrtav/a nego s invaliditetom” o “biti s invaliditetom = biti nepotpuno ljudsko biće”. Teško se razbjesniti kada nekoga ne vidiš kao potpuno ljudsko biće.

Sigurna sam da bi se ljudi voljeli distancirati od ovakvog užasnog napada koji se dogodio u Japanu. Ali dok ne spoznamo da je ubojica na mnoge načine postigao upravo onakvo uklanjanje ljudi s invaliditetom kakvo sâmo društvo sustavno, premda ponekad nesvjesno, podržava, ostat ćemo mnogo bliže onom kraju kontinuuma na kojemu se nalazi ubojica nego što većina nas želi.

Prevela i prilagodila Sanja Kovačević