To je bio dan na koji je zajednica osoba s invaliditetom trebala slaviti u SAD-u napredak koji je postignut od 26. srpnja 1990. kad je potpisan američki zakon o osobama s invaliditetom i veseliti se budućem radu. Umjesto toga, svijet je potresla vijest o jednom od najtežih zločina nad osobama s invaliditetom još od kada su nacisti odlučili izbrisati ih s lica Zemlje. Ovoga puta, to se dogodilo u Japanu.
Da ljudi koji su ubijeni u tom napadu nisu bili ljudi s invaliditetom smješteni u instituciji – da su bili na rock koncertu ili u restoranu ili na fakultetu – sve društvene mreže bi se zapalile od zgroženosti i bijesa. No, dok ovo pišem, nema hashtagova na Twitteru, nema gorljivih tekstova. Tek nekoliko vijesti, uglavnom preko mrežnih servisa. Naravno, ulogu igra i činjenica da se ne radi o “zapadnoj” državi, no razloga je mnogo više.
Ono što se u ovim vijestima najviše ističe je da ubojica, 26-ogodišnji Japanac, nije skrivao što namjerava učiniti. Prema Guardianu, čovjek je dva tjedna prije završio u psihijatrijskoj ustanovi nakon što je pokušao predati pismo jednom of govornika u japanksom parlamentu. U tom pismu opisao je točno što namjerava učiniti…
“Želim svijet u kojemu će ljudi s višestrukim invaliditetima moći biti eutanizirani uz pristanak njihovih skrbnika, ako nisu u stanju živjeti kod kuće i biti aktivni u društvu”, pisalo je. Napisao je kako bi mogao “smaknuti ukupno 470 osoba s invaliditetom”, tijekom noćne smjene u dvije ustanove s nedovoljnim osobljem. “To ću izvesti brzo i ne namjeravam ozlijediti osoblje”.
U ovom napadu ubio je 19 ljudi, a 24 ih je ranjeno.
Devetnaestero ljudi. Što bi bilo da piše “19 djece” ili “19 učitelja/ica” ili “19 posjetitelja/ica restorana”? Pretpostavljam da bi takav hashtag na Twitteru potisnuo onaj #AbreakupIsBadWhen.
Što bi bilo da je u tom pismu pisalo kako namjerava ubiti djecu ili učitelje/ice ili posjetitelje/ice restorana? Pretpostavljam da bi institucije vlasti obratile na to mnogo više pozornosti.
Ali, nije to napisao. Napisao je kako ima snažnu želju ubijati ljude s invaliditetom. Muškarac koji je radio u ustanovi u kojoj su ti ljudi živjeli. I koji je prijetio da će ubiti ljude u toj ustanovi. Nipošto se ne može reći da je bilo nenajavljeno, nesvjesno i neplanirano.
Napisao je kako želi “istrijebiti” ljude s invaliditetom s lica Zemlje. Shvaćam da je to najesktremnija točka na spektrumu negativnih stavova prema invaliditetu. No, taj spektrum je kontinuum, a ne reagirati na ovakvo pismo je dio tog kontinuuma. Evo nekih pokazatelja koji govore kako društvo naginje toj krajnjoj točki:
-
Društvo koje misli da je film “Tu sam pred tobom” (Me Before You) tragično romantičan, a ne da promovira ideju kako je bolje biti mrtav nego osoba s invaliditetom.
-
Autist koji je sjedio na zemlji, igrajući se s kamiončićem, a koji je bio prava meta policijske paljbe u kojoj je ubijen crni muškarac koji ga je pokušao zaštititi.
-
Organizacije koje bi trebale pomoći ljudima s autizmom, no čiji lideri konstantno tvrdoglavo i neumoljivo degradiraju, ponižavaju i ignoriraju osobe s autizmom.
-
Predsjednički kandidati koji se rugaju osobama s invaliditetom i ljudi koji ih brane.
-
Sažaljenje i suosjećanje s roditeljima koji su ubili svoju djecu s invaliditetom, dok bi u bilo kojim drugim okolnostima, bez obzira na to o kakvom “teretu” se radi, ti roditelji bili razapeti.
-
Sustav koji dopušta i relativizira nasilje nad djecom s invaliditetom.
-
Društvo koje misli da svako ponašanje koje nije ‘normalno’ zaslužuje da bude javno ismijano.
-
Politički/e komentatori/ce – ili što je već Ann Coulter – koji brane korištenje riječi kao ‘retard’ u svrhu uvrede.
-
Rašireno zlostavljanje i nasilje nad osobama s invaliditetom diljem svijeta.
Što je s bijesom? U najboljem slučaju je ograničen (vidi “No hashtag”). Zašto? Poruke koje društvo šalje i prihvaća neprekidno stvaraju i ponavljaju “bolje mrtav/a nego s invaliditetom” o “biti s invaliditetom = biti nepotpuno ljudsko biće”. Teško se razbjesniti kada nekoga ne vidiš kao potpuno ljudsko biće.
Sigurna sam da bi se ljudi voljeli distancirati od ovakvog užasnog napada koji se dogodio u Japanu. Ali dok ne spoznamo da je ubojica na mnoge načine postigao upravo onakvo uklanjanje ljudi s invaliditetom kakvo sâmo društvo sustavno, premda ponekad nesvjesno, podržava, ostat ćemo mnogo bliže onom kraju kontinuuma na kojemu se nalazi ubojica nego što većina nas želi.
Prevela i prilagodila Sanja Kovačević
