“Svaka povreda ženskog tijela muškarcima može postati seks; to je temeljna istina pornografije”, Andrea Dworkin.
“Pornografija i feminizam imaju mnogo toga zajedničkog. Odnose se prema ženama kao prema punopravnim seksualnim bićima!, Wendy McElroy.
Rasprava o pornografiji među feministkinjama predstavljena gore navedenim citatima traje već gotovo četrdeset godina, a i dalje je neriješena. Njezini počeci sežu u vrijeme seksualne revolucije i seksualnog oslobođenja žena sedamdesetih godina prošlog stoljeća. U jeku drugog vala, teme poput prostitucije, pornografije i S&M-a došle su na dnevni red javne rasprave među feministkinjama.
Ubrzo su se stvorila dva tabora: anti-pornografski feminizam, predvođen uglavnom radikalnim feministkinjama poput Andree Dworkin, Cathrine MacKinnon, Robin Morgan, Diane Russell, Alice Schwarzer i Gail Dines, koje su smatrale da je pornografija nužno nasilna i opresivna prema ženama, kako onima koje se pojavljuju u samim filmovima, tako i prema svima ostalima; te seks-pozitivni feminizam čije su predstavnice – među kojima Susie Brights, Wendy McElroy i Nina Hartley – smatrale pornografiju sredstvom seksualnog oslobođenja i osnaživanja žena.
No, prije nego što su se ova dva tabora diferencirala, feministkinje drugog vala vodile su zajedničku borbu protiv postojeće pornografije. U svojoj knjizi o počecima anti-pornografskog feminizma, Battling Pornography, Carolyn Bronstein objašnjava kako su se aktivistkinje u početku protivile medijskom prikazivanju seksualnog nasilja, a ne seksa općenito. Vjerovale su da su prikazi seksualnog nasilja prisutni ne samo u pornografiji, već i u hollywoodskim filmovima i reklamama na televiziji, naučili muškarce da je nasilno ponašanje prema ženama normalno i prihvatljivo ili čak poželjno, a žene da takvo ponašanje podnose. Ovakvi stereotipi dehumanizirali su oba roda, a nasilje je onemogućavalo žene da postignu autentičnu seksualnu slobodu koju je seksualna revolucija zagovarala. Rane aktivistkinje su dakle, tvrdi Bronstein, tražile društveno odgovorne prikaze seksa, a ne zabranu pornografije. Međutim, kako je ovakvu višeslojnu teoriju teško prenijeti široj javnosti, vremenom su ciljevi feministkinja postajali sve konkretniji, fokusirajući se isključivo na pornografiju. Mijenjanje fokusa Bronstein prikazuje imenima aktivističkih skupina koje su nastajale jedna za drugom: Women Against Violence Against Women (Žene protiv nasilja nad ženama), Women Against Violence in Pornography and Media (Žene protiv nasilja u pornografiji i medijima), te konačno Women Against Pornography (Žene protiv pornografije), koje su pornografiju samu po sebi definirale kao oblik nasilja prema ženama.
Ovo odmicanje određenih feminističkih skupina od šireg zahtjeva protiv nasilja u medijima stvorilo je gore spomenuta dva tabora i označilo početak onoga što su neki nazvali internim feminističkim bitkama kasnih 1970-ih i 1980-ih.
Feministkinje kontra pornografije
Anti-pornografske feministkinje svoje stavove protiv pornografije temelje na nekoliko točaka. Prvo, proces snimanja pornografskih filmova nasilan je prema ženama koje se u njima pojavljuju, koje su često na snimanje prisiljene od strane svodnika ili partnera. Drugo, pornografija potiče nasilje u stvarnome svijetu ili kako je to Robin Morgan sažela u često citiranu rečenicu ‘pornografija je teorija, a silovanje praksa‘.
Ova teza ima dvije razine. Prvo, pornografija objektificira žene. Kako objašnjava Russel O’Connor (Everyday Feminism), velik je dio pornografije ‘ponosno mizoginičan’, prikazujući loše postupanje prema ženama, njihovo omalovažavanje, vrijeđanje i ‘iskorištavanje’ kao normalno i prihvatljivo.
“Pornografija je mizoginična na još jednoj, suptilnijoj razini: snimana je iz muške perspektive. Kamera snima tamo gdje bi stereotipan heteroseksualan muškarac gledao”, piše O’Connor. Stoga su muškarci jedva prisutni u hetero-pornografiji – osim penisa, kako bi se svaki muškarac mogao poistovjetiti s akterom na snimci. Žene su pak prikazane kao objekti želje dostupni svima koji ih žele iskoristiti. Autentična ženska ugoda se ne prikazuje, te žene su žene u pornografiji rijetko subjekti te ugode.
Nadalje, mnoge feministkinje vjeruju kako pornografija potiče (seksualno) nasilje u stvarnom životu.
“Kao što rasistički jezik stvara kontekst u kojem je nasilje temeljeno na rasnoj pripadnosti zamislivo i opravdano, tako je i pornografija dio društvene realnosti: proizvedena unutar specifičnih situacija i ekonomskih odnosa; distribuirana, prodavana, cirkulirana i konzumirana”, tvrdi Julia Long u svojoj knjizi Anti-Porn: The Resurgence of Anti-pornography Feminism. Za Long, pornografija je invazivna i nasilna prema temeljnim identitetima kako žena, tako i muškaraca.
Seks-pozitivni feminizam
Za seks-pozitivne feministkinje (ili pro-seks feministkinje), seksualno je oslobođenje jedan od ključnih elemenata ženskog oslobođenja uopće, pa tako one pornografiju vide kao sredstvo ženske ekspresije.
One smatraju stavove anti-pornografskog feminizma konzervativnima. Kako objašnjava Ellen Willis, žena koja je skovala termin ‘pro-seks feminizam’, tvrdnja da je pornografija nasilje nad ženama odraz je ‘viktorijanske ideje da muškarci žele seks, a žene ga podnose’, odnosno ideje kojoj se feminizam suprotstavlja.
Mnoge pro-seks feministkinje ističu kako pornografija često izvrće tipične rodne stereotipe poput onoga da žene ne vole seks ili da vole seks samo u kontekstu stabilne romantične veze, te da ponekad prikazuje žene u dominantnim ulogama. Također ističu kako je u pornografiji prisutna puno veća varijabilnost oblika ženskih tijela nego što je to u svijetu mode, filma i sl. Na posljetku, drugi argument protiv stavova anti-pornografskog feminizma je protivljenje svim vrstama cenzure kao jedna od temeljnih feminističkih vrijednosti.
Rasprava na ovim prostorima
Opisana debata se i dalje žustro vodi, pa tako brojne međunarodne publikacije objavljuju tekstove koji argumentiraju jednu ili drugu stranu, ili pak traže srednji put. Debate se, dakako, vode i u regiji. Za Libelu su o tome govorile Žene protiv prostitucije, pornografije i surogat materinstva te urednica MUF-a Asja Bakić, koja tamo piše o pornografiji.
Žene protiv prostitucije, pornografije i surogat materinstva za sebe kažu kako su radikalna feministička neformalna skupina u Srbiji nastala iz potrebe članica da se radi na podizanju svijesti javnosti i borbi protiv seks-industrije u kojoj muškarci profitiraju na eksploataciji žena. Njihovi se stavovi temelje na idejama radikalnog feminističkog pokreta i predstavnicama poput Andree Dworkin, Diane Russel, Sheile Jeffreys, Robin Morgan i Susan Brownmiller.
“Smatramo da su pornografija i prostitucija, kao dvije apsolutno neodvojive pojave, među najzvjerskijim oblicima muškog seksualnog nasilja nad ženama”, objašnjavaju, dodajući kako radikalne feministkinje ne osuđuju žene koje su uvučene u industriju pornografije, nego ‘sam sistem u čijem korijenu je krajnja mizoginija i koji svodi sve žene podjednako (i one koje su direktno uvučene u pornografiju, kao i sve druge) na predmete zadovoljenja muških seksualnih prohtjeva i fantazija’.
Tvrde kako pornografija ženama oduzima osobnost i autonomne želje, jer u pornografiji ne postoji žena u cijelosti, već samo fragmenti – stražnjica, grudi, vagina – čija je funkcija zadovoljenje muškaraca i muških fantazija koje često izjednačuju žensku bol i poniženje sa zadovoljstvom.
“To je industrija koja zarađuje milijarde na nasilju, te na promociji i normalizaciji nasilja nad ženama”, zaključuju.
Međutim, urednica MUF-a Asja Bakić smatra kako je pornografija bitan segment popularne kulture, ali i važna ljudska potreba, te da ju stoga ne smijemo prešućivati, zabranjivati i cenzurirati. Tako je 2011. u intervjuu za Queer.hr izjavila kako bi i samo voljela biti uključena u produkciju pornografskog filma.
Zajedničkog stava o pornografiji među feministkinjama nema, tvrdi Asja, zato što su feministički pogledi na seksualnost općenito različiti.
“Ovo nisu pitanja na koja možemo dati definitivan i jednoznačan odgovor: uloga pornografije u nečijem životu ovisi o tome kakav stav (pravni, politički, osobni) ta osoba ima prema pornografiji, seksualnom radu i seksualnosti općenito. Osobno, na pornografiju gledam afirmativno, vjerujem da ona ima subverzivni i feministički potencijal. Ne mislim, dakle, da se pornografija i feminizam isključuju. Neke se pak feministkinje pornografije groze i to je sasvim legitiman stav, iako se s njim nikako ne slažem. Što se položaja žena u pornografiji tiče, on također varira zavisno o kakvoj pornografiji i kakvim ženama govorimo. Ne smijemo zaboraviti da je pornografija, isto kao i feminizam, mjesto raznolikosti“, pojasnila je književnica čiji je literarni rad pun erotskih motiva.
Iako tvrdi kako je nova generacija feministkinja koja ‘nastoji rehabilitirati pornografiju unutar feminističke teorije dosta zastupljena na internetu’, ističe kako je na njene osobne stavove utjecala i tradicija kritičkog marksističkog mišljenja koja uključuje i muškarce. Stajališta o pornografiji, objašnjava, uvelike ovise o širim političkim pogledima, pa sa seks-pozitivnim feministkinjama dijeli i druga politička uvjerenja, dok su politički stavovi abolicionistkinja ‘dijametralno suprotni’ od njenih.
Na pitanje koje bi pornografske sadržaje preporučila našim čitateljicama/ima, Asja odgovara: ‘načelno bih preporučila ženama da se drže onog sadržaja od kojeg provjereno i najljepše svrše’.
‘Pornografija ima feministički potencijal’
Usprkos obrani pornografije od strane seks-pozitivnih feministkinja, koje pornografiju ne vide kao nužno nasilnu i opresivnu prema ženama, mnoge seks-pozitivne feministkinje ipak takvom smatraju većinu pornografije koja se proizvodi.
Svjesne ovog problematičnog pogleda, još su sedamdesetih godina prošlog stoljeća pionirke feminističke pornografije – poput Annie Sprinkle, Tristan Taormino i osnivačice kuće Femme Productions Candide Royalle – započele snimati pornografske filmove iz ženskog kuta gledanja.
Iako neke radikalne feministkinje, poput Catherine MacKinnon, Alice Schwarzer i Gail Dines i ovakvu pornografiju smatraju problematičnom i objektivizirajućom, projekti feminističke pornografije uživaju priličnu podršku među feministkinjama, te postoje brojne web stranice posvećene isključivo feminističkoj pornografiji.{slika}
‘Make Love Not Porn’
Jedan od recentnijih primjera feminističkih pornografskih projekata koji je odjeknuo virtualnim prostorom je onaj britanske marketinške stručnjakinje Cindy Gallop, koja je potaknuta vlastitim iskustvom pokrenula projekt kojim želi ukazati na razliku između ‘stvarnog seksa’ i hardcore pornografije. Kako objašnjava u govoru na TED konferenciji, izlazeći s mlađim muškarcima, Gallop se susretala, ‘vrlo direktno i osobno, sa stvarnim posljedicama zastrašujuće sveprisutnosti hardcore pornografije u našoj kulturi‘.
U doba kada je s jedne strane hardcore pornografija dostupnija no ikad i to sve mlađima, a s druge je strane obilježeno puritanskom kulturom u kojoj ljudi ‘vjeruju da će apstinencijska kampanja za adolescente i adolescentice zaista uroditi plodom’, u kojoj je roditeljima previše neugodno razgovarati sa svojom djecom o seksu i u kojoj su obrazovne institucije prestravljene da bi mogle ispasti politički nekorektne preuzmu li razgovore o seksualnosti na sebe, hardcore pornografija je mnogima postala – seksualni odgoj.
“Cijela jedna generacija odrasta misleći da seks izgleda onako kako ga prikazuje hardcore pornografija“, tvrdi Gallop.
Gallop objašnjava kako njoj osobno, kao samopouzdanoj ženi u srednjim godinama, nije problem reći muškarcu da određenu seksualnu aktivnost ne želi. Zabrinuta je, međutim, za mlade muškarce koji vjeruju da se određene aktivnosti sviđaju svim ženama, a posebice za mlade djevojke kojima se neka aktivnost ne sviđa, no pod utjecajem hardcore pornografije vjeruju da se to sviđa svim muškarcima i svim ženama, te misle da na tu aktivnost moraju pristati i praviti se da u njoj uživaju.
Seks obuhvaća širok spektar raznih aktivnosti, koje se određenim pojedincima mogu, ali ne moraju sviđati, naglašava Gallop. Međutim, budući da je pornografska industrija financirana, producirana i režirana od strane muškaraca, te namijenjena najčešće muškarcima, pornografija predstavlja jednostran pogled na svijet, govoreći – ovako to treba biti. “Ne nužno”, odgovara Gallop, predstavljajući svoj projekt Make Love Not Porn, kojim želi prikazati ‘seks kako izgleda u stvarnosti‘ i time preoblikovati percepciju seksa prvenstveno mladih ljudi.
* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
