Kao mlada, modno osviještena debela djevojka, početkom 2000-ih otkrila sam LiveJournal zajednicu zvanu Fatshionista. Oduševile su me fotografije žena moje veličine ili veće, odjevenih u pomodnu, zanimljivu, sexy odjeću, po mjeri i u raznim žarkim bojama; žena koje odišu oslobođenjem i prkosom. Iako sam u svojim srednjoškolskim i studentskim danima ostala izvan pokreta za razvoj pozitivnog stava prema vlastitom i tuđim tijelima (tzv. body positivity), na Fatshionisti sam otkrila vrelo samopouzdanja i samopoštovanja koje mi TV reklame i ženski časopisi nikada nisu nudili. Danas, upisivanje pojma ‟body positivityˮ, na tražilicu Google donosi gotovo 10 milijuna rezultata, uključujući brojne grassroots online zajednice koje propitkuju dominantu percepciju ljepote. Nova generacija revolucionara/ki na polju doživljaja tijela, poput internetskih celebrityja Sonye Renee Taylor i Jes Baker, progovaraju o važnosti prisvajanja pojma ljepote, te razvoja samopoštovanja koji polazi od ideje da ne morate biti mršavi/e, bijeli/e, bez invaliditeta ili mladi/e da bi bili privlačni. Spomenuta poruka pronašla je put i u popularnu kulturu, pa tako pjevačice poput Nicki Minaj i Meghan Trainor skladaju ode tipovima tijela koje nećete naći u katalogu Victoria’s Secreta.
Ni kozmetičkoj industriji ovakav način razmišljanja više nije stran. Prošle je godine reklama kampanje Dovea za stvarnu ljepotu privukla mnogo pažnje u društvenim medijima: promotivni video prikazuje policijskog crtača koji za svaku od sudionica izrađuje dva crteža – jedan na temelju njenog opisa same sebe, drugi na temelju opisa osobe koja ju ne poznaje. U posljednjoj sceni, ženama se pokazuju dva crteža njih samih, a one redovito ostaju u čudu jer strancima izgledaju mnogo ljepše nego same sebi. Općenito uzevši, reklama je dirljiva, no nije mi baš dobro ‟sjelaˮ. Sve sudionice mršave su i bez invaliditeta, a većina njih su bjelkinje – teško da ovdje možemo govoriti o radikalnom obrtanju konvencionalnih standarda ljepote. Da ne spominjem da reklama zapravo podsjeća žene da je činjenica da ih drugi ljudi smatraju lijepima mnogo važnija od toga kako one doživljavaju same sebe. Na kraju video uratka, jedna od žena kojoj su pokazali crteže, kaže: “Trebala bih osjećati više zahvalnosti za svoju prirodnu ljepotu. To utječe na sve. To je od kritične važnosti za našu sreću.”
Iako se slažem s time da žene treba poticati da se osjećaju sretno i samopouzdano, brine me činjenica da se razvijanje pozitivnog stava prema tijelu previše fokusira na potvrđivanje ljepote, a premalo na dekonstruiranje njene nužnosti. Širiti poruku da smo svi i sve lijepi/e znači potvrđivati temeljnu pretpostavku da je ljepota važna.
Moja prijateljica – debela, queer, istinski osnažena ženska – na Facebooku je nedavno objavila sljedeću poruku: ‟Nisam lijepa i to je OK.” Istog su trena, očekivano, počeli nicati komentari dobronamjernih prijatelj(ic)a koji su joj poručivali: ‟Ne budi smiješna – prekrasna si.” Čitajući komentare osjećala sam se vrlo nelagodno, čak i defenzivno. Eto napokon žene koja se pokušava odmaknuti od opresivne i štetne hijerarhije, a njeni/e je prijatelji(ce) – i to u najboljoj namjeri – pokušavaju odvući natrag u njeno okrilje. Muči me korištenje pojma ‟ljepotaˮ kao sinonima za osjećaj vrijednosti, moći i veličanstvenosti. To nije pretjerano udaljeno od nominalno inspirativnih, no u konačnici šupljih slogana kao što su: ‟Samopouzdanje je sexy” i ‟Ništa nije privlačnije od sreće”, koji emocionalnu dobrobit tretiraju kao modni dodatak. Za srećom tragam zato što u meni stvara dobar osjećaj, ne zato što moju kosu čini sjajnijom. Sreća, samopouzdanje i samopoštovanje trebali bi biti ciljevi, a ne sredstva.
Umjesto da se odmakne od pojma ljepote, pokret za razvijanje pozitivnog stava prema tijelu zapeo je u nastojanjima da ljepotu ‟popraviˮ iznutra. Okrećemo se memima tipa ‟prave žene imaju oblineˮ i nefotošopiranim fotografijama djevojaka s naslovnica, ne bismo li granice ljepote barem za milimetar pomaknuli u bilo kojem smjeru, potvrđujući pritom sam taj koncept; nastojimo redefinirati standard, no ne pada nam na pamet da bi ga možda u potpunosti trebalo odbaciti. Urednica web portala Jezebel i Hairpin Jia Tolentino u svom eseju “The Beauty Bridge” navodi da takvi površinski koncepti osnaživanja ‟naguravaju žene jedne oko drugih na uskom i opasnom mostu ljepote, umjesto da nam poruče da jednostavno životinjski kriknemo i naglavce se bacimo s mosta”.
Pretvaranje tjelesne privlačnosti u sinonim za osnaživanje krije brojne opasnosti: potreba za vidljivošću isprepliće se s ‟potrebom” za ljepotom, jer mediji toliko rijetko prikazuju tijela i lica koja se ne smatraju lijepima da nam postaje teško prepoznati same sebe ukoliko se nalazimo izvan mainstream standarda ljepote. No, kako ističe Tolentino: ‟Želja da budemo predstavljeni/e u medijima može se (i vjerojatno bi se trebala) odvojiti od želje da nas sve te institucije koje gaje povijesno ukorijenjene predrasude prepoznaju kao ‘konvencionalno’ lijepeˮ. U govoru održanom na simpoziju Femmes of Color (2011.), spisateljica i organizatorica Mia Mingus istaknula je sljedeće: ‟Ljepota se oduvijek koristila kao oružje. Oduvijek je poprimala oblik ekskluzivnog društva koje navodno nudi zaštitu od nasilja, izolacije i boli, no to je mit. To nije istina, čak ni za one koji/e su prihvaćeni/e u to društvo. Mislim da ljepotu ne možemo prisvojiti”.
Ljepota se oduvijek definirala kroz svoju suprotnost: pojam ružnoće nemoguće je odvojiti od pojma ljepote, kao što je nemoguće spriječiti da ga se koristi protiv nas. Dominantna kulturna definicija ljepote ukorijenjena je u hijerarhiji, rasizmu, mizoginiji, homofobiji, dobizmu, diskriminaciji osoba s invaliditetom i transrodnih osoba, te brojnim drugim oblicima marginalizacije. Umjesto da se borimo za mjesto za stolom krcatim opresijom i nasiljem, ne bi li bilo bolje sjesti negdje drugdje?
Ne doživljavaju svi ljepotu kao izgubljen slučaj. Naprotiv, brojni/e aktivisti(ce) zalažu se upravo za prisvajanje pojma ljepote. Sonya Renee Taylor, osnivačica radikalne online zajednice koja promovira pozitivan odnos prema tijelu The Body Is Not an Apology, ističe da joj je cilj redefinirati tradicionalno poimanje ljepote. Za nju ljepota predstavlja prirodno naslijeđe svake osobe, stoga se bori protiv njenog ograničavanja. ‟Ljepota postoji; standardi ne postojeˮ, kaže Taylor. “Ljepotu se ne može definirati, ona je subjektivna i intrinzična čovječanstvuˮ. Tayloričina prijateljica, spisateljica i performerica Denise Jolly pokrenula je tridesetodnevni projekt zvan “Be Beautiful” (Budi lijepa). Jolly je svoje 141 kilogram teško, gotovo nago tijelo fotografirala svakog dana kako bi samu sebe vidjela (i zavoljela) onakvom kakva doista jest. ‟Razmišljala sam o drugačijim nazivima za projekt – Budi hrabra, Budi briljantna – ali sve to često jesam, to su sve stvari koje ljudi često prepoznaju u meni. Povijesno me se ne doživljava kao lijepu i to je ono što mi je zapravo nedostajaloˮ, objašnjava. Neprofitna organizacija The Body Positive izravno surađuje s pojedincima i zajednicama s ciljem promicanja pozitivnih stavova prema tijelu. Njegova suosnivačica i izvršna ravnateljica Connie Sobczak smatra da je ‟ljepota nevjerojatna stvar ako je možemo prisvojitiˮ, odbacujući ideju da koncept ljepote bilo koga isključuje. “Ako kažem da sam svjesna vlastite ljepote, to ne ugrožava tuđu ljepotu. To jednostavno znači da sam cjelovito ljudsko biće i da sam svjesna vlastite vrijednosti, te da zbog toga mogu vidjeti toliko ljepote u svemu što postoji”.
Nema sumnje da su gore navedeni ciljevi pohvalni i da ti oblici djelovanja imaju pozitivni učinak. Sigurno da bih radije živjela u svijetu u kojem se svi osjećaju vrijedno i poželjno onakvima kakvi jesu nego u svijetu ispunjenom poremećajima u prehrani, iskrivljenim slikama tijela i depresijom. Kada društvo pridaje tako veliku važnost tjelesnoj ljepoti i poželjnosti, svakako je bolje osjećati se lijepo. Također, prisvajanje ljepote u kulturi koja nam je povijesno uskraćuje može biti istinski osnažujuće. Za debele osobe, ne-bijelce/bjelkinje, osobe koje izlaze iz tradicionalno definiranih kategorija roda, osobe s invaliditetom i druge marginalizirane zajednice i pojedince, pristup ‟ljepotiˮ, te posredno vidljivosti i društvenom kapitalu koje ona donosi, dugo je vremena bio ograničen. “Radi se o brisanju granica koje određuju što je ljepotaˮ, kaže Taylor, ‟o propitkivanju paradigme koja tvrdi da postoje određene osobe koje ne bi trebale biti vidljive, koje ne bi trebale postojati u javnoj sferiˮ. U svijetu u kojem često čujemo da biti ružan/na znači biti nevidljiv(a) i nevažan/na, prisvajanje ljepote može biti znak da odbijamo nestati. Dojmljiv primjer toga je pokret “Black Is Beautiful” započet 60-ih godina prošloga stoljeća, koji se suprotstavio dominantnoj percepciji da su samo svijetla koža, ravna kosa i bjelačke crte lice privlačne.
‟Semantika ljepote tako je duboko ukorijenjena u našoj kulturi da bi ju bilo moguće izbjeći jedino ako bismo ju počeli osporavati od samog rođenja”, kaže Jolly. ‟Mislim da riječ ne možemo odsjeći od jezika, jer ako bismo ju u potpunosti odbacili oduzeli bismo onima koji/e već jesu nevidljivi/e ili neviđeni/e sredstvo potvrđivanjaˮ. Velik dio onih koji/e se zalažu za redefiniranje ljepote taj pojam uopće ne tumači u kontekstu estetike. ‟Možemo to nazvati kako god želimo”, kaže Taylor. ‟Za mene, ta je riječ ‘ljepota’, no drugi se ljudi mogu opredijeliti za nešto drugo. To samo znači da prepoznajem svoju inherentnu vrijednost, da prepoznajem svoju snagu i veličanstvenost”.
Ako inzistiramo na primatu ljepote, ne daje li to riječi ‟ružno” još više moći da nas povrijedi? Aktivisti(ce) za pozitivan stav prema debljini već godinama inzistiraju na tome da je riječ “debelo” moralno neutralna: ako ne morate biti mršavi da bi vas se doživjelo kao vrijednu i cjelovitu osobu, tada “debelo” nije uvreda, već samo opisni pridjev. Na sličan način, reakcija na opresivne i arbitrarne standarde ljepote ne bi trebalo biti inzistiranje na tome da smo svi/e lijepi/e, kao što ni rješenje za stigmu debljine nije tvrdnja da smo svi/e mršavi/e. Rješenje leži u otporu i suprotstavljanju ideji da su jedino mršavost i ljepota prihvatljivi oblici postojanja. Umjesto da inzistiraju na tome da je ljepota potrebna svima, sve više aktivist(ic)a za pozitivan stav prema tijelu promiču ideju da je ljepota opcionalna – nešto čemu možemo stremiti ako nam je to važno, ali istovremeno nešto bez čega možemo imati ispunjene i zadovoljavajuće živote. Svoja bi tijela trebali/e slaviti zbog onoga što mogu, zbog osjećaja koje u nama stvaraju, kušnji kroz koje su prošla i izvanrednih umova koje sadrže, bez da najprije moramo opravdati njihovo postojanje atraktivnim izgledom.
I dok podržavam sve one koji/e pronalaze snagu, vidljivost ili radost u prisvajanju pojma i koncepta ljepote, smatram da ona ne bi trebala biti obavezna. U razvoju pozitivnih stavova prema tijelu trebalo bi postojati i mjesto za žene poput mene, za sve one koji/e teže samopouzdanju, sreći i osjećaju vrijednosti i koji/e kao sredstvo njihove realizacije ne vide – ljepotu.
Prevela i prilagodila Nada Kujundžić
