Ovo je šesti tekst iz serije Crveni feminizam u doba neoliberalizma. Podsjetimo se prethodnih: Radikalni feminizam u neoliberalno doba, Pogreške postmodernog feminizma, Zašto feminizam mora biti antikapitalistički , Odbacivanje anarhizma: Liberalni anarhizam i Odbacivanje anarhizma 2: Buntovni i crnački anarhizam.
Historijski materijalizam opsjeda feminizam.
Teresa Ebert: “(Bezvremenska) kritika za crveni feminizam”[1]
Anarho-primitivizam i njegova kritika dominacije i civilizacije proizvodnje postaje relevantna feminističkoj teoriji sa svojim pokušajem razumijevanja nastanka patrijarhata. Zerzan je napisao: “Niti jedan antropolog/inja ili arheolog/inja, uključujući i feminističke, nije pronašao dokaze postojanja matrijarhalnih društava… Pa ipak, postojalo je dugotrajno razdoblje i kojemu su žene bile manje podložne muškarcima, prije nego što je kultura koju definiraju muškarci postala utvrđenom ili univerzalnom”, znači – prije civilizacije. On smatra rod “najznačajnijom kulturalnom formom”.
Znamo da je podjela rada dovela do domestifikacije civilizacije i da pokreće današnji globalizirani sistem dominacije. Također, izgleda da je umjetno nametnuta spolna podjela rada bila najraniji oblik tog sistema i da je zapravo formirala rod. Prikazi maskulinih i femininih značajki postoje još u prvoj špiljskoj umjetnosti, prije 35 000 godina. Svijest o rodu izranja kao sveobuhvatan zbir dualnosti, duh podijeljenog društva. Kada se radi o hordama, nije pretjerano reći da je prisustvo ili odsustvo rituala ključno za pitanje potlačivanja žena. Gayle Rubin zaključuje da se “svjetski historijski poraz žena pojavio s nastankom kulture i da pretpostavlja postojanje kulture”.[2]
Propovjednici anarho-primitivizma nisu jedini koji prepoznaju dubinsko stanje spolne nejednakosti. Njemačka marksistkinja Clara Zetkin je napisala: “Ova društvena nejednakost prema Engelsu predstavlja jedan od prvih i najstarijih oblika klasne vladavine”. [3] Muški marksisti, i ponekad ortodoksne marksistkinje, često ulaze u konflikt s radikalnim feministkinjama u svom uvjerenju da je borba žena za oslobođenje samo podskup šire klasne borbe i da će komunistička revolucija osigurati spolnu jednakost. Navedena Zerzanova tvrdnja proširuje problem u odnosu na marksističko muško gledište. Patrijarhat funkcionira dublje od kapitalizma i klasne eksploatacije. Rod, dakle društveno značenje propisanog spola, možda je najtrajnija i najtvrdokornija opresija koju treba zbaciti. Ona je temelj kulture, domestifikacije, poljoprivrede, akumulacije, ljudskog otuđenja od prirode. Ona je temelj razlike. Služi kao formula za hijerarhije inherentne ljudskoj civilizaciji, strukturira ljudsko poimanje spolnosti i heteroseksualne seksualnosti, reprodukcije, obiteljskih/rodbinskih struktura, odgoja djece i kulturalne reprodukcije. Društveno poimanje razlika između muškaraca i žena stvara organizirane obiteljske i rodbinske strukture i određuje tko obavlja koji rad, tko ima pristup resursima i tko ih kontrolira.
Društvena podjela rada prema spolu stoga može biti smatrana ‘tabuom’ – tabuom protiv istosti muškaraca i žena, tabuom koji dijeli spolove u dvije međusobno isključive kategorije, tabuom koji izaziva biološke razlike između spolova i tako kreira rod. Spolna podjela rada također može predstavljati tabu protiv svih spolnih aranžmana osim onoga koji se sastoji od jednog muškarca i jedne žene, dakle heteroseksualnog braka.[4]
U zapadnim društvima, rod socijalizira muškarce da budu agresivni, dominantni, nasilni, dok žene socijalizira da budu pasivne, submisivne i slabe. To nije vrijednosno neutralno. Idealistički postmoderni koncept pomicanja onkraj binarnosti i situiranja tijela kao mjesta ponovnog prisvajanja konzumacije roda zamagljuje proizvodnu stvarnost koja eksploatira žene u kapitalizmu i perpetuira mušku hegemoniju i kulturu muškog seksualnog nasilja.
Komunizam, sa svojim ciljem postizanja društva u kojemu su svi jednaki i svi materijalno jednako doprinose, zahtijeva sveobuhvatnu, specifičnu strategiju i posvećenost protivljenju i eliminaciji roda iz društva. Jedino eliminacija roda i pravi marksistički feminizam mogu adresirati materijalne resurse, podjelu rada i kulturu muškog nasilja. Moramo odbaciti evangelistički Armagedon primitivista, koji propovijedaju isključivo povratak Rajskog vrta koji će spasiti prokleto čovječanstvo. Znanje o pretpostavljenoj spolnoj jednakosti primitivnih društava “uvijek je spekulativno, parcijalno i obilježeno predrasudama i neće osigurati temelj revolucionarne kritike civilizacije”[5] Re-kreirati prošlost je nemoguće. Možemo graditi samo budućnost – budućnost bez roda. Budućnost bez feminine prirode u svrhu opravdavanja smještanja žena – radnica u kuće, kuhinje, praonice, za šivaće mašine. Budućnost u kojoj će politike, propaganda, zakoni i kultura biti posvećeni borbi protiv muškog nasilja. Marksističke feministkinje moraju učiniti korak naprijed borbeno zahtijevajući oslobođenje od eksploatacije svih ljudi, što znači nemirenje sa socijalizmom kojim će upravljati muškarci koji će naposljetku moći stvoriti i upravljati socijalizmom za muškarce. Feministički promašaji prošlih socijalističkih projekata obrazovat će suvremene feministkinje o tome kako je i zašto oslobođenje žena bilo opstruirano i kako današnja praksa može spriječiti da se to ponovi.
Prevela i prilagodila: Sanja Kovačević
[1] Ebert, Teresa. “(Untimely) Critiques for a Red Feminism,” Post-ality: Marxism and Postmodernism. Washington, D.C.: Maisonneuve, 1995. 113.
[2] Zerzan, John. “Patriarchy, civilization, and the origins of gender,” Twilight of the Machines. 13-15.
[3] Zetkin, Clara. “Only in conjunction with the proletarian woman will socialism be victorious.”
[4] Rubin, Gayle. “The Traffic of Women: Notes on the Political Economy of Sex.” 178.
[5] Landstreicher, Wolfi. “What is a revolutionary critique of civilization in the realm of ideas?”
