Gotovo svaka djevojčica dobit će u nekom trenutku savjet – “nemoj noću ići sama”. Savjetovat će joj se da se ne odvaja od prijateljica, kako je najbolje da uvijek idu u grupi; savjetovat će joj se da izbjegava mračne prolaze i neosvijetljene ulice. Bit će joj rečeno da je svijet opasno mjesto za djevojke i žene i da stalno mora biti na oprezu. Kako će joj to reći osobe kojima vjeruje i koje ju vole ona će u to povjerovati. U publikaciji “Muškarci i žene u Srbiji: Šta nam govore brojke” (str. 71), Marina Blagojević Hjuson navodi rezultate ankete o osjećanju sigurnosti u “svom kraju”:
“Muškarci se osjećaju sigurnije od žena u ‘svom kraju’, a veliki broj žena se osjeća nesigurno (pomalo ili vrlo). Ovi podaci nisu jednoznačni, jer je vrlo vjerojatno da zbog tradicionalnih rodnih uloga muškarci ne pokazuju spremnost na priznavanje da se osjećaju nesigurno, iako su oni češće nego žene žrtve fizičkih napada. Ipak, to ne mijenja činjenicu da žene, veliki broj žena, osjećaju strah i nesigurnost od javnih prostora i ograničavaju svoje kretanje da bi se prilagodile okruženju koje doživljavaju kao prijeteće.”
U istoj publikaciji stoji i podatak da su muškarci mnogo češće žrtve nasilja, kao i da su nasilnici, u oba slučaja, u najvećem broju muškarci.
“Mit o strancu” koji iz mraka vreba nevine djevojke je univerzalan i sveprisutan, i to nas ne iznenađuje. Pored toga što drži žene u vječnom strahu i tjera ih da same ograničavaju sigurno kretanje, on pruža široj zajednici savršenu priliku da osudi nasilje, a da ne preuzme dio odgovornosti na sebe – jer, on je “stranac”.
Kao svi mitovi, i taj mit svoje korijene ima u stvarnosti. Iako je mnogo veća vjerojatnost da će ženu napasti netko koga ona poznaje, i to netko s kim jest ili je bila u vezi, u sigurnom domu ili domu prijatelja ili poznanika, slučajevi nasilja koji potkrepljuju “mit o strancu” se naravno, događaju. Ubojstvo Tijane Jurić je jedan takav slučaj.
1.
Nakon što je ubojica uhićen, a prije nego što su mediji dobili priliku nastaviti sa senzacionalizacijom zločina, ministar pravde se potrudio na konferenciji za medije preduhitriti anonimne komentatore elektronskih izdanja dnevnih novina i zažalio zbog nepostojanja smrtne kazne. Odradio je tad i dio posla medija – uhićenog je označio kao monstruma; na medijima je bilo samo pronaći dokaze za tu tvrdnju.
Kriminolog Zlatko Nikolić ponudio je “Profil monstruma”. On navodi da “ubojica djevojčice predstavlja jedan od težih oblika sadiste koji se iživljava zbog sigurnog osjećaja nemoći nad slabijima od sebe, kako bi njihovu patnju od njegovog prisustva doživio kao sigurnu svemoć… Oni se vole identificirati s Bogom, s nacijom, religijom, nekim poznatim junacima.” Takav opis ne zvuči baš kao opis monstruma, ali dijagnoza kriminologa nije ni bila neophodna. Već je bilo odlučeno da je ubojica monstrum pa će se sve što je on ikada napravio ili rekao postati monstruozno, bilo to identificiranje s poznatim junacima ili komentiranje fotografija djevojaka na Facebooku.
Označiti uhićenog kao monstruma i idealizirati smrtnu kazne služi istoj svrsi – potvrdi da “monstrum” istinski ne pripada “našoj” zajednici. Svaka veza koja postoji između njega i zajednice mora se poricati. Tako zajednica može povratiti osjećaj sigurnosti: prijetnja je dolazila “izvana” i sada je otklonjena (na zakonom propisan način). U isto vrijeme, zajednica može sebi dozvoliti izljeve pravedničkog bijesa, može kolektivno maštati kako bi kaznila “monstruma”, i ujedno može sebi čestitati kako je civilizirana te njeni zakoni isključuju smrtnu kaznu.
2.
“Mit o strancu” pruža mogućnost i da se okrivi žrtva nasilja ako to nasilje iz bilo kog razloga ne odgovara mitu. A razlog je obično to što nema “stranca”: i žrtva i nasilnik nesumnjivo pripadaju zajednici. U takvim slučajevima zajednica ih često oboje odbacuje. Primjere za to imamo u medijskim izvještavanjima o slučajevima nasilja u obitelji i partnerskog nasilja sa smrtnim ishodom. Paralelno s vijestima o monstrumu i monstruoznom zločinu objavljuju se i vijesti koje dio krivnje prebacuju na žrtvu. To ne mora biti otvoreno i direktno prozivanje, dovoljno je da zajednica skrene pažnju na “sporna mjesta”.
U slučaju Vladislave Červenko mediji su uporno objavljivali njene toples fotografije i naglašavali da je bila manekenka. Javnost je brzo razumjela signal i veliki broj komentara se fokusirao na spomenute fotografije i njeno zanimanje, kao i na činjenicu da je ostajala s njim iako je dugi niz godina bio nasilan prema njoj. Kada monstrum nije stranac, ovo je najlakše opravdanje za zajednicu – ona ga je sama izabrala. U slučaju Stele Gundelj objavljen je intervju s prijateljima ubojice koji su insistirali na tome da je ona bila jednako kriva za “toksičnost” te veze. Naravno, sve uz ogradu – “ali ne opravdavamo njezino ubojstvo”.
Druga mogućnost je negiranje prepoznavanja simptoma. Partnersko nasilje i nasilje u obitelji jest nasilje koje eskalira, ali u vijestima stalno čitamo svjedočenja susjeda i prijatelja kako su i ubojica i žrtva bili divni ljudi koji su se dobro slagali, pa nije jasno što se dogodilo.
Svrha “mita o strancu” jest da zajednicu oslobodi odgovornosti, pogotovo onda kada zajednica jest odgovorna. I zato smo u slučaju Tijane Jurić imali “privilegiju” slušati ministra policije osobno. Jer, ubojstva do kojih dolazi poslije godina nasilja u porodici mogla su se spriječiti tako što bi se pružila pomoć žrtvama u napuštanju nasilnika, dakle blagovremenom reakcijom policije i pravosuđa. Ubojstvo Tijane Jurić, na žalost, nije se moglo predvidjeti i spriječiti. Tu “im” (“nam”) je savjest čista.
Iako su od 26. srpnja, kada je nestala Tijana Jurić, tri žene bile žrtve svojih partnera, kriminolog Zlatko Nikolić podsjeća djevojčice i djevojke da se čuvaju stranaca koji ih vrebaju iz mraka.
“Komentirajući pojave da djevojčice svih uzrasta na svojim ‘Facebook’ profilima danas stavljaju fotografije Tijane Jurić, Nikolić je to ocijenio kao njihov strah, jer se svaka od tih djevojčica, i to s pravom, vidi kao latentna žrtva.
On je pojasnio kako njihov način života doprinosi da budu dostupnije zlostavljačima i kriminalcima, te napomenuo kako djevojčice na svojim profilima postavljaju selfije, koji ih čine potencijalnim žrtvama za predatore kao što je Tijanin ubojica.”
“Mit o strancu” mora se revno održavati.
