Mnogi su oduševljeni zaboravljenom ikonom pin upa u kojem su nekoć prevladavale veće tjelesne dimenzije. Ikona se zove Hilda i kreirana je u 50-im godinama prošlog stoljeća. Hilda je prikazana kao žena punije tjelesne građe nego što su to danas seks simboli koje viđamo u medijima. Hilda je novije otkriće mainstream kulture i ubrzo je postala omiljeno utjelovljenje “plus veličine” u feminističkim krugovima. Ne kritizira se činjenica kako je Hilda objektivizirana i seksualizirana na isti način kao i suvremeni mršavi modeli, već se plješće feminističkim naporima koji stvaraju prividnu i površnu raznolikost ženske vanjštine.
Feministički blogovi slave Hildinu sliku kao oličenje ljepote i nadahnuća. S druge strane, oni od nas koji svakodnevno kritiziraju seksistički prikaz žena u mainstream kulturi zbunjeni su takvom reakcijom jer slika pin up djevojke još je jedan imidž koji pomaže procesu ženske dehumanizacije. Možda nisam jednostavno shvatila, ali zašto kao feministkinje slavimo pin up? Razumijem da živimo u kulturi koja tvrdi da smo “post sve“. No, ipak mi nije jasno… Smatramo se naprednijima jer na našim zidovima vise seksualizirane slike punijih žena, umjesto onih mršavih?
Pin up nije kreiran za žene, bez obzira na to koliko žena se divi tijelima ovih modela. Pa zove se PIN UP? Koliko još objektiviziranja treba? Ovo je kreacija za heteronomne muške poglede. Činjenica da žene nastoje iskoristiti heteroseksističku mušku kulturu za vlastito oslobođenje predstavlja puno dublji problem.
Mi trenutno živimo u pin up kulturi gdje je ženama vidljivost dodijeljena jedino kada prikažu svoja tijela u situacijama spremnim za “javnu potrošnju“. Većina žena se za pin up tijelo priprema i disciplinira još od najranije dobi. To je ono što bjelački postfeminizam jest. Vizija seksualnog oslobođenja čiji je oslonac na muškim pogledima i njihovom odobravanju. Sad možemo započeti dugačku i nimalo kritičku raspravu o tome kako postoje žene koje se vole skidati i uživaju biti pin up djevojke, no poštedjet ću samu sebe infarkta i krenuti dalje. Ovdje se ne raspravlja o individualnim osobnostima, već o hegemoniji.
Kad god se borimo protiv negativnih medijskih prikaza žena u suvremenoj medijskoj kulturi istovremeno počinju kružiti vintage slike bijelih žena kao jedan od simbola tog otpora. Kao da ne shvaćamo da su upravo te slike prikaz seksizma protiv kojeg se borimo. Upravo se to događa kad se koncentriramo na individualizam.
Ako imamo površno razumijevanje potlačenosti, tada su površne i odluke koje donosimo za njezino rješenje. Stavljajući na zidove slike žena većih veličina, koje su napravljene isključivo zbog muškaraca, ne rješavamo stvarni problem – degradaciju i dehumanizaciju žena, kao i percepciju njihove seksualnosti kroz prizmu tjelesnosti. Takvim ponašanjem učimo muškarce kako je poštivanje seksualiziranih, raznolikih tijela izvor napretka i time prihvatljivo stanje.
Ideja prikazivanja vlastitog seksualiziranog tijela vuče korijene iz bjelačkog poslovanja. Crna seksualizirana tijela nisu toliko privlačna jer se na njih gleda kao na javno dobro: kroz visoke stope silovanja i niske stope zarade.
Ideja eksponiranog ženskog tijela, ironično zapakirana kao seksipilan i oslobađajući čin za žene, još je jedan pokazatelj činjenice da feminizam postaje kooperativan sa patrijarhatom. Bojim se da jednostavno ne razumijem kako možemo istovremeno kritizirati suvremenu seksističku medijsku kulturu, a opet diviti se pin upu kao jednom od oblika oslobođenja žena.
Pin up slike dočaravaju nostalgiju za vremenom kada su žene bile disciplinirane ostankom na mjestu koje im i “pripada“, te su se suočavale sa situacijom u kojoj muškarac neprekidno dominira nad ženom. Pin up označava i neke od najštetnijih stereotipa o ženama, a to su oni prema kojima je glavna zadaća žene zavođenje muškaraca i pokazivanje svog tijela javno, ukoliko ona želi ukazati na svoju seksualnost. Time se nameće zaključak kako ženska seksualnost ne postoji ukoliko ne podrazumijeva i željne muške poglede.
Ova vrsta logike nije oslobađajuća. Npr. često viđam ovu fotografiju:
{slika}
Ovdje se ne radi o veličini tijela, radi se o standardima ljepote koji definiraju vrijednost žene. Kako ti standardi potječu od vrijednosti bjelačkog patrijarhata, očito je da su samim time ekskluzivni i ograničavajući. Mnogi ne shvaćaju koliko je štetna ideja samog standarda ljepote jer svijet u kojemu se na ženu gleda površno; kroz njezinu kosu, kvalitetu kože ili građu tijela označava neoliberalan svijet u kojemu žena nema pravo na definiranje same sebe.
Rekla bih da se žene utjecajem pin upa i suvremene porno kulture stavlja u okvir nove dehumanizacije. U stvarnosti, žene postaju definirane mjernim jedinicama zbog nadogradnje muškog osjećaja snage, samim time one od pin up slika nikako ne mogu profitirati. Heteroseksistički patrijarhat nije mjesto gdje bi se to moglo postići.
Pin up djevojka ne može biti izvor oslobođenja. Slika takve ženstvenosti predstavlja simbolički alat ugnjetavanja žena kojim se pokazuje kako je život žene lagan ukoliko se slijede rodna pravila. Sve što je potrebno jest javno prikazati svoje tijelo i komercijaliziranu ženstvenost kako bi bile poželjne i uspješne. Postoji li bolje mjerilo uspjeha od tog što žene i muškarci lijepe vaše slike na svoje zidove?
Ženski prirodni seksualni nagon nije spojiv s komercijalnom slikom seksi žene stvorenom od strane nekog drugog, osim ako same nisu pronašle izvor iste. Drugim riječima; slaveći pin up slavimo i dehumanizaciju žena.
Možemo voditi kritički, feministički razgovor o pin upu ili pak jednostavno zuriti u dvodimenzionalne slike žena koje se ne kreću, ne govore, ne jedu, ali se zato smiješe.
Prevela i prilagodila Marija Matulin
