Nemati djecu postaje popularan izbor. Bračni par Underwood iz popularne serije House of Cards (Kuća od karata) – moćan par du jour – nema djece vlastitim izborom. Nedavna studija Sveučilišta Open otkrila je kako parovi bez djece imaju sretnije veze i međusobno se više cijene. Knjiga Sloboda (Freedom) autora Jonathana Franzena iz 2010., opsjednuta je problemom prenapučenosti planete te odlukom o namjernom ne-prokreiranju na moralnoj bazi.
Aktivno odustajanje od rađanja djece (rađanje u metaforičnom smislu gdje i žena i muškarac pridonose procesu rađanja djece) jedan je od posljednjih tabua zapadnjačkog društva. Možda je vrijeme za micanje stigme s te teme. Portal Feminspire pita se postoje li valjani razlozi za odustajanjem od rađanja djece:
Zagonetka zvana karijera
Za mnoge ljude izbor se svodi na karijeru ili djecu. Ili, poput Underwooda, smatraju da su djeca prevelika distrakcija od onoga što doista žele u životu.
To je, samo po sebi, savršeno valjana odluka. Problem nastaje kada taj izbor nije donesen savjesno, već samo odgađa rađanje djece za kasniji period života. Iako ženska plodnost opada znatno kasnije nego što se to popularno smatra (najprihvaćeniji statistički zaključak rađen je prema Francuskim evidencijama od 1670. do 1830., koje su nepouzdane i zastarjele) postoje dokazi da stariji roditelji nose veći rizik za defektivne bolesti i deformacije dijeteta. Tradicionalno, krivica za rađanje djeteta s posebnim potrebama pripisivala se samo starijim majkama, ali nedavna studija povezala je da i muškarci koji imaju djecu u dobi većoj od 45 godine života, mogu uzrokovati niz problema poput autizma, psihoze ili bipolarnog poremećaja.
Novi pogledi na priču o roditeljstbu pitanje načina života tako pretvaraju u moralnu dilemu. Iako nam medicinski napredak omogućava djecu u kasnijoj životnoj dobi, moramo postaviti pitanje – je li to ispravno? Ako se odlučimo na roditeljstvo u starijoj dobi, ne znači da djecu nužno osuđujemo na život s poteškoćama, ali šanse da se to dogodi su veće. Moramo se zapitati je li ispravno preuzimati takav rizik?
Bez zauzimanja strana, činjenica da je pitanje prilično ozbiljno dovodi nas do zaključka da je u nekim slučajevima izbor nemanja djece – najispravniji.
Koliko košta podizanje djeteta?
Ako su biološki faktori dovoljno dobar argument protiv imanja djece, jednako dobar su i socioekonomski faktori.
Procjenjeno je da troškovi podizanja djece u Velikoj Britaniji od rođenja do 21. godine iznose oko 218,024 funti. U okolnostima u kojima si dijete jednostavno ne možete financijski priuštiti, odluka o odbacivanju roditeljstva sasvim razumljiva. Iako djetetova sreća ne ovisi samo o količini novca kojeg posjeduju roditelji, financijska stabilnost jedan je od važnijih faktora.
Ovi argumenti nisu neosporivi. Studija Open Universityja također je otkrila kako su majke u prosjeku sretnije od žena bez djece. A sretno djetinjstvo je moguće i bez velike količine novca. Isto tako, nesretno ili manje sretno djetinjstvo, ne lišava nužno sreće u odrasloj dobi.
Bez obzira na to, financijski argument vrijedan je razmatranja. Trik je u sposobnosti balansiranja dobi u kojoj planiramo imati dijete s dobi u kojoj si ga možemo priuštiti, što nije pretjerano jednostavan potez. Posebno u Hrvatskoj, gdje se odrasla djeca sve kasnije i kasnije osamostaljuju i sele od roditelja zbog nemogućnosti da se uzdržavaju potpuno sama. Ako ne mogu uzdržavati ni sebe, kako da se onda brinu za dijete? Čini se kako je socijalna sterilnost neugodan trend kojeg mnogi/e i dalje ignoriraju te tako skidaju društvenu odgovornost s pada nataliteta, pripisujući zasluge isključivo životnim odabirima i svjetonazorima.
Maltuzijanski argument
U Franzenovoj Slobodi glavni protagonist Walter se konstantno uzrujava zbog prenapučenosti svijeta te odlučno zagovara ograničeno razmnožavanje koje vidi kao najbolji način za borbu protiv onoga što smatra najvećim izazovom čovječanstva u 21. stoljeća. Izazov je poznat pod nazivom Maltuzijanska teorija. Još je 1798. politički ekonomist Thomas Robert Malthus u spisu Eseji o načelima populacije (An Essay on the Principle of Population) iznio tezu da stopa svjetske populacije konstantno premašuje količinu hrane potrebnu da bi se ona prehranila. Stopa svjetske populacije povećava se geometrijski (odnosno 1,2,4,8,16), dok se opskrba hranom povećava aritmetički (odnosno 1,2,3,4,5). Ovakvo predviđanje budućnosti upozorava nas da u skorije vrijeme možda nećemo uspjeti proizvoditi količine hrane potrebne za zadovoljavanje potreba rastuće populacije. Jedan od načina za rješavanje problema, tvrdio je Malthus, jest ograničeno razmonožavanje i kontrola rasta svjetske populacije.
Na pomolu je kriza zbog oskudice resursa. Teško je razaznati je li za to kriva prenapučenosti ili neravnomjerna distribucija. Trenutno se na svijetu proizvodi dovoljno hrane za čitavu globalnu populaciju od sedam milijardi ljudi, a opet različiti faktori uzrokuju situaciju u kojoj jedna od osam osoba na planeti odlazi u krevet gladna svake večeri.
Kako svjetska populacija raste, čak i ako probleme distribucije stavimo sa strane, zadovoljiti svjetsku potražnju za hranom bit će problematično. Posebice ako se u to uračunaju i klimatske promjene. Nacionalno vijeće za informacije (National Intelligence Council) pretpostavlja da će do 2030. svjetska populacija narasti na 8,3 milijarde, te da će nam za preživljavanje u tolikom broju trebati 50 posto više energije, 40 posto više vode i 35 posto više hrane.
Ovdje nam se nameću dva pitanja. Prvo, ako smatramo da rast svjetske populacije problem, ili će tek postati, zašto mu pridonositi? Drugo, želimo li doista donjeti dijete na svijet u kojem se voditi ratovi oko osnovnih resursa?
Odbacivanje biološkog imperativa
Dok se Walter muči mislima o svojoj mladoj ljubavnici Laithi koja se odriče sreće roditeljstva – one sreće koju je on već okusio (kako je lako argumentirati o stvarima koje nas se izravno ne tiču) – zbog predanosti uvjerenjima, mnogo se ovih argumenata može odbaciti kao samougađajuće cjepidlačenje preobrazovanog društva. Nitko ne može predvidjeti budućnost. Djeca mogu biti podignuta, a mnoga i jesu, i u skromnim uvjetima. Ako se išta može priznati čovječanstvu, to je sposobnost prilagodbe. Međutim, nismo racionalni onoliko koliko volimo misliti – često smo i nevjerojatno, ali shvatljivo licemjerni.
Moramo biti i oprezni/e kako ne bismo generalizirali/e. Predstavljeni argumenti, predoslovno shvaćeni, mogu biti iskrivljeni u radikalan zaključak – da treba zabraniti roditeljstvo ispod 35. godine, omogućiti ga samo onima s dovoljnim sredstvima za uzdržavanje obitelji, a broj djece svesti na jedno do dva po osobi – a to nije svijet u kojem želimo živjeti.
S druge strane, to ne znači da nisu valjani razlozi zbog kojih će pojedinci/ke odbaciti biološki imperativ, odnosno odreći se potrebe i prava na rađanje djece. Mala skupina ljudi koja se odlučuje na život bez djece primjer je utilitarne perspektive, odnosno one perspektive koja pridonosi dobrobiti zajednice – manje ugljika u atmosferi, manje opterećenja javnih financija, manja potražnja za, već sada rijetkim, resursima.
Kada bismo svi prestali donositi djecu na ovaj svijet, ljudska vrsta bi izumrla. Ali što s onima koji odluče nemati djecu? Takve pojedince i pojedinke treba, prije svega, pohvaliti zbog hrabrosti, i to iz dva razloga. Prvi, odlučiti nemati djecu dobro je za sveukupnu svjetsku populaciju. Drugo, ne htjeti takvu odgovornost osoban je izbor svakog/e pojedinca/ke koji niti nikome ne šteti ikome, niti se ikoga tiče. To je izbor koji pojedinac/ka donosi o vlastitom životu. I vrijeme je da taj izbor postane nekontroverzan.
Prevela i prilagodila Suzana Krčmarek
