Svima je dosta ove godine, sve jedva čekamo nekoliko dana odmora, prorijedili su se malo i mejlovi konačno – jedino naši prpošni obiteljaši i molitelji ne odustaju. Božići i nove godine njima su vrijeme pojačane akcije, nema odmora. Prije nekoliko dana napravile smo pregled napada na reproduktivna prava u 2017. (i naših odgovora na napade i pokušaja proaktivnog djelovanja), i mislile da smo time zaključile ovu godinu. Međutim, prevarile smo se. Za sami kraj godine udruga Hrvatska za život (unutar koje djeluje i inicijativa 40 dana za život) ‘obradovala’ nas je novim uspjesima u gaženju prava žena na pobačaj.
Nakon što su 8. studenog održali_e tribinu o opasnostima tzv. postabortivnog sindroma, napravili_e su korak dalje: traže od Grada Zagreba da informira žene o negativnim posljedicama pobačaja (brošure, reklamni panoi i drugi alati u zdravstvenim ustanovama i ginekološkim ordinacijama) i da osigura novac za to. Hrvatska za život održala je, naime, konferenciju za medije 18. prosinca na kojoj je tema bila prijedlog Gradu Zagrebu za “uvođenje alata informiranja žena o negativnim psihičkim posljedicama pobačaja u zdravstvene ustanove” te zahtjev da se u proračunu za 2018. godinu osiguraju sredstva za taj prijedlog. O svemu je izvijestio narod.hr. “Istraživanja iznova pokazuju značajno povećanje vjerojatnosti psihičkih problema kod žena koje su imale pobačaj – nešto poput psihičke otupjelosti, a u većem broju imaju šansu razviti depresiju i anksioznost”, rekao je Zvonimir Kvesić na konferenciji u još jednom primjeru širenja laži i zanemarivanja relevantnih istraživanja koja pokazuju da nema dokaza da žene koje prekinu neplaniranu trudnoću pate od mentalnih poteškoća više nego žene koje iznesu tu trudnoću.
(I ne, ne radi se o pokušaju da utvrdimo da nijedna žena nikad nije imala mentalnih poteškoća nakon pobačaja – jer jest, već se radi o tome da moramo upozoravati kako postabortivni sindrom jednostavno ne postoji, a anti-choice organizacije ga svejedno besramno koriste za postizanje svog cilja: ukidanja prava žena na siguran, legalan, dostupan pobačaj na zahtjev.)
Spomenuta konferencija za medije održana je svega nekoliko dana nakon što su ostvarili ono što su obećali u rujnu. Iako sam slušala na predstavljanju knjige 40 dana za život kako ponosno najavljuju otvaranje ‘centra za život‘ krajem godine u koji će žene koje žele pobaciti moći doći da ih odgovore od pobačaja, svejedno sam se nekako nadala da do toga neće tako brzo doći. Došlo je. 15. prosinca otvoren je ‘centar za život’ na zagrebačkoj Trešnjevci, koji službeno počinje s radom početkom siječnja 2018. godine, a koji će se osim odgovaranjem žena od pobačaja, baviti i pružanjem ‘pomoći’ onim ženama koje su pobacile i savjetovanjem “supružnika koji ne mogu, a žele imati djecu”, kako je izvijestila katolička televizija laudato.tv.
“Ovo je savjetovalište za trudnice – da trudnice koje dvoje o pobačaju u bilo kojem trenutku mogu doći ovdje i razgovarati s nama. Mi ćemo im ponuditi moralnu, duhovnu i materijalnu pomoć da rode svoje dijete i biti tu uz njih. Velik broj trudnica javno svjedoči koliko je njima značila naša pomoć. Ne samo naša pomoć, mi vjerujemo da Bog djeluje kroz nas“, rekao je tom prilikom predsjednik udruge Hrvatska za život i voditelj inicijative 40 dana za život Ante Čaljkušić, u čijem je uredu centar otvoren.
“Jako je važno da smo na jednoj adresi, da nas majke koje razmišljaju o pobačaju ili kojima je potreban razgovor – da imaju gdje doći, da znaju da je ovo prostor za njih i da u bilo koje doba mogu se javiti, doći na lijep i ugodan razgovor s ljudima koji će ih pokušati razumjeti i dati im prave savjete“, poručila je Diana Brozović, voditeljica Centra za život.
Svečanom otvaranju prisustvovao je i Marko Glogović, osnivač udruge Betlehem, koja je 2002. godine u Karlovcu započela sa sličnim aktivnostima. U bližoj okolici je (u Sesvetama) i podružnica Betlehem-Zagreb u čijem opisu stoji da joj je cilj “molitvom i djelovanjem spasiti svako začeto dijete koje je u opasnosti od pobačaja i osnovati kuću za napuštene trudnice i samohrane majke”. O udruzi Betlehem lani je pisala Mašenjka Bačić, kad je otkrila da su ovo savjeti koji se daju ženama koje razmišljaju o pobačaju: “Jer kad majka učini pobačaj, ona postaje hodajuća grobnica, ne grobnica nego mučnionica”.
Ovakva vrsta savjetovanja jest pristrano savjetovanje, koje Centar za reproduktivna prava definira kao savjetovanje “čija je svrha uvjeriti žene da ne pobace”. Takvo savjetovanje često uključuje “stigmatiziranje ili medicinski netočne ili obmanjujuće informacije”. Kao primjere pristranog savjetovanja navode se prenaglašavanje rizika koje donosi postupak pobačaja, opisivanje pobačaja kao ubojstva ili ubojstva nerođenog djeteta’ ili prisiljavanje žena da gledaju slike fetusa i dobivaju informacije o fazi razvoja fetusa. Ove procedure legalno se odvijaju u nekim zemljama, npr. Makedoniji, i jasno je da je našim desnim klerikalnim snagama to cilj – za sad samo ispred bolnica i u njihovim centrima koji niču, ali s ciljem ulaska u zdravstvene ustanove i ginekološke ordinacije, što je postalo i javno kad su prije koji dan jasno tražili novac od Grada Zagreba.
I dok s jedne strane udruge rade punom parom, s druge strane Katolička Crkva koristi svoju ogromnu infrastrukturu u širenju svjetonazora unutar kojega je žena inkubator i koji uspijeva u nasilju prema ženama opet pronaći ženu kao krivca – krivca za smrt ‘djeteta’. Zagrebački nadbiskup Josip Bozanić tako u prvi plan stavlja ljudski život ‘od začeća do smrti’ “Umjesto da se u prvi plan stavlja zauzimanje za jačanje pravila i sustava vrijednosti, ističu se pojedini slučajevi u službi zla, da bi se poljuljalo bitno, da bi se narušila ljepota i vrijednost braka, obitelji, naroda, domovine, ljudskoga života od začeća do naravne smrti, obiteljskoga i rodbinskoga zajedništva, otvorenosti životu, dostojnoga starenja, životnoga poziva, institucija…“, žalostan je u svojoj Božićnoj čestitci Bozanić.
Puno direktniji bio je splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić. “Nažalost, današnji mentalitet pruža nam drugačiju sliku odnosa muškarca i žene koja ide od podčinjenosti žene, prezira, podcjenjivanja, iskorištavanja koje dovodi ženu da niječe svoju ženstvenost pa do emancipacije koja ženu zatvara gotovo u samodostatnost. Grijeh je stvorio i stvara razdor i poremećaj odnosa muškarca i žene te je unio i unosi nasilne odnose. Nasilje je bezbožno, nehumano i opasno. Zabrinjavajuće je što ono postaje ‘kućno – domaće’, što ulazi čak i u najzaštićenije zajedništvo braka i obitelji. Egoizam je svojevrsno nasilje koje ponižava, napušta i na kraju vrijeđa dostojanstvo supruge, ali i supruga. Ako nasilje zahvati još i majčino krilo – utrobu, onda se ne može više graditi svijet mira i poštovanja života drugih. Ako ljudski život više nije siguran niti u majčinoj utrobi, gdje to drugdje može biti? Nije li i ovo strašni oblik nasilja nad ženom – majkom, kojega i sama žena prihvaća i čini nad samom sobom i svojim najuzvišenijim dostojanstvom – biti majkom?“, zapitao se Barišić.
Uistinu, nisu li ovo strašni oblici nasilja prema ženama koji se događaju na nekoliko razina, koji su svakodnevni, koji se normaliziraju i propagiraju, zbog kojih znamo da nas čeka itekako teška 2018. godina?
* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
